ČEČENCI (Čečeni, ime po selu Čečen na donjem toku rijeke Arguna), kavkaski narod, oko 370.000, muslimani. Područje Č-a (Čečnja), danas autonomna čečensko-inguška republika (v.) u sastavu RSFSR, obuhvaća sjeverne obronke Kavkaza na istok od velike gruzinske ceste i gornjeg toka Tereka, naročito porječja rijeke Sunže, Asse i Arguna, pa i dio nizine južno od srednjeg toka Tereka, između Mozdoka i Groznoga. U tu su nizinu Č. naseljeni 1866, pa ne čine cjeline s ostalima, kao što je i dio sjeverozapadnih Č-a (Inguša) odijeljen od svojih južnih i istočnih sunarodnjaka pojasom ruskih naseljenika. Manjih grupa ima i na južnoj strani Kavkaza.

U najranije vrijeme Čečnja je bila pod utjecajem Gruzina, zatim dijelom pod tatarskom vlašću, a polovicom 19. st. Č. su živo sudjelovali u vjersko-nacionalnim borbama kavkaskih muslimana protiv Rusa. Na zao glas došli su kao okrutni razbojnici, naročito Inguši, koji stanuju sjeverno i južno od Ordžonikidzea (Vladikavkaza), a sami se nazivaju Lamur (»brđani«), Galgaj (rus. Galgajevci) ili Šalha. Druga su važnija čečenska plemena: Čečenci u užem smislu (vlastitim imenom Nahčuj, sing. Nahčuo, od nah »narod«) južno od Tereka, oko Groznog, zatim brdski Čečenci na Argunu, dalje na istok Ičkerinci (Ičkerijci) s Akincima (Akki, A’uch) između Arguna i Aksaja, Mičiko na rijekama Mičik i Gums, u juž. Kavkazu Kisti(ni), na sjever od mjesta Dušet i Tioneti i oko izvora Alazanja, pa Karabulaki (većinom iseljeni u Tursku). Pojedina plemena dijele se na manje skupove ili rodove, koji imaju posebna imena. Tako na pr. pripadaju plemenu Inguša manji ogranci: Cori (rus. Corinci), Džerah (rus. Džerahovci), Galaš, Hamhal, Mechal (Metzchal), Nasran i dr. — Č. su redovno visoki i vitki, kratke glave (često i superbrahicefalni), tamnih očiju i smeđe kose, ravna nosa, premda nijesu rijetki ni ljudi svijetle kose i očiju, a na istoku predstavnici prednjoazijskog tipa debela kukasta nosa. Jezično Č. pripadaju istočnom (čečensko-lezgijskom) skupu kavkaskih (jafetidskih) naroda (→ Kavkaz). Značajka čečenskog jezika, kojim govori i dio kartvelskih Tušâ (Baci), između ostaloga je i to, da vokali rado prelaze u dvoglase i nazale. — Č. se ponajviše bave stočarstvom (ovce, goveda, bivoli, konji, nekad i svinje), pri čem stoku gone u brda samo kroz ljeto. Ratarstvo (ječam, zob, pšenica) je slabije razvito, i to ne samo u brdima, gdje nema dovoljno obradive zemlje, nego i u ravnici. Naselja Č-a (a’úl) mala su i raštrkana, jedino su u nizini ruskim nastojanjem nastala u novije vrijeme veća sela. Kuće su jednostavne, od drva, kamena ili opeka, izvana pobijeljene, često na kat, s ravnim krovom. Kod Inguša i Kista utvrđeno je svako gospodarstvo visokim zidom, unutar kojega je čvrsta, četverostrana, 20—25 m visoka kula. Prizemlje kule služi kao staja, u prvom je katu prostorija za žene i za kuhanje, a u drugom — koji ima balkon — stan gospodarev. Uz kulu je još posebna manja kuća za goste. Odjeća je slična kao i po ostalom Kavkazu. Muškarci nose preko lanene košulje još kao neku drugu, otvorenu, od katuna ili svile (u našim krajevima takva se gdjekad zove anterija), zatim čerkesku (→ Čerkesi) ili sličan dug kaput od sukna, smeđe, sive ili žute boje, suknene hlače s kožnim gamašama, kožne cipele (često posebna vrsta za penjanje), pojas i šubaru (papaha), pa čupav ogrtač od pusta (burka). Glavu briju, a obično i bradu, dok brkove ostavljaju. Od oružja nose redovno ravni kavkaski bodež, rjeđe pušku, sablju i dr. Inguši su još u prošlom vijeku upotrebljavali štitove, kratka koplja i željezne kacige s pletivom od karičica. Žene oblače široke dimije, crvenu košulju, na prsima i ramenima ukrašenu vezivom, kao što su i rubovi dimija, suknju i pojas, zimi i kožuh. Kosu sprijeda podrezuju, a pletu je udate žene u dvije, djevojke u mnogo manjih pletenica. Na glavi im je kapica, opšita novcem, katkad straga kao s nekom vrećicom, u koju umataju kosu, ili rubac. Na rupcu ili na posebnom traku prišiti su kovni ili stakleni koluti, koji vise kraj ušiju. Zimi obuvaju čizme od pusta, a ljeti su bose. Tkaju odjeću i ćilime i prave pokrivače od pusta. Žito melju u mlinovima kašičarima s kolom na vertikalnoj osi (kao u Bosni), a glavna im je hrana pogača (od prosena, kukuruzna ili ječmena, rjeđe pšenična, brašna), mlijeko, sir (kod čega služe drvene posude) i luk, a piće crno pivo, rakija i buza. Kao glazbeni instrumenti spominju se svirale, gajde i vrsta tambure s tri žice (pandyr). Plesali su posebno muškarci, i to pojedince, u kolu ili u redovima, a posebno žene. — Otac ima veliku vlast, ali ni položaj žene nije loš. Žene se po propisima islama.

Redovno imaju samo jednu ženu, no znalo je biti i drukčije, na pr. kod Inguša, gdje je sin nekad nasljeđivao sve žene svoga oca osim vlastite matere. Za ubojstvo se vrši krvna osveta. Djeci se nadijevaju većinom životinjska imena: Vuk, Zec, Orao, i t. d. Mrtve stavljaju bez lijesa u grobove, obložene kamenim pločama ili daskama, a nekad su ih polagali u stožaste ili četvorostrane kamene kućice (kaša), 8—10 m visoke, koje su im bile grobnicom za cijeli rod. Sličnih grobnica ima i podzemnih, a te su starije, pa su možda pripadale i kojem drugom narodu. Uz mrtvaca stavljali su hranu, oružje i drugo, a ima znakova, da su mu davali i njegova konja, pa i ženu (kasnije se sačuvalo samo bacanje konjskog uha i ženine pletenice u grob). Za muške pokojnike držale su se posmrtne gozbe s utrkama i natjecanjima i mrtvačke svečanosti u određeno vrijeme sve do četvrte godine poslije smrti. — Č. su nekad bili kršćani, kako pokazuju ostatci brojnih starih crkava, križeva i računanje dana u tjednu. Islam su primali pomalo od 16. do 19. stoljeća, premda je prolazno bio dopro do njih već i ranije. Od starijih vjerovanja ostalo je: naročito poštovanje i svetost ognjišta, u svezi s kultom predaka; zatim vjerovanja u vještice, džinove, šajtane, ilbise (nazivi pod utjecajem islama), almas (šumski duhovi, muški i ženski, od kojih posljednji sjećaju na vile). Do nedavna su još poštovali svoje stare bogove, među kojima su najvažniji: svemogući bog stvoritelj i otac bogova (Dele, Dala), zatim gromovnik Seli i njegova kći (Seli Sata), zaštitnica djevojaka; tri mnogo poštivana, no ne sasvim jasna božanstva plodnosti: Mäceli, božica Tušoli (kojoj su se ponajviše utjecale žene radi djece), Tamyž-erda (kod čijih su svetkovina pojedinci padali u zanos i proricali); dalje sunce (Dela Molh) i njegova majka (Asa), »majka voda« (Hi-nana), »majka oluja« (Dardzanänilk), koja stanuje na Kazbeku, jednooki Elta, bog lova i divljači, pa mnogi drugi bogovi prirode i njenih pojava. Osim toga bilo je mnoštvo lokalnih, porodičnih i plemenskih božanstava-zaštitnika (erda, inguški cu, tsu). Svima tima božanstvima bila su posvećena posebna svetišta (elgyc, elgyts), slična mrtvačkim kućicama (kaša), ili stare kršćanske crkve, a prinosili su im (krvne i nekrvne) žrtve posebno birani svećenici uz svečane obrede. Uz ove bilo je i ljudi, koji su proricali budućnost, i ženskih gatalica.

LIT.: A. Byhan, Die Kaukasischen Völker (u Buschan, Illustrierte Völkerkunde II/2, Stuttgart 1926); A. Dirr, Die alte Religion der Tschetschenen, Anthropos III., St. Gabriel-Mödling 1908; A. Dirr, Der kaukasische Wild- und Jagdgott, Anthropos XX., St. Gabriel-Mödling 1925.B. B-ć.