ČERKESI (ili prema turskom izgovoru Čerkezi, nekad zvani i Cirkasijci, kod starih grčkih pisaca Κερϰέται, Κερϰέτατοι, Κερϰέτιοι), narod u srednjem i sjeverozapadnom Kavkazu, gdje danas živi još samo njihov ostatak (oko 300.000), muslimani. Sami se nazivaju Adygé (Adyye, Adighe, Adzyge, na Kosovu Adiže t. j. »ljudi« ili, po drugom tumačenju, »stanovnici obala«). Osim toga zovu se još Dzihurš (sing. Dzih, kod starih grčkih pisaca Zygoi, Ζυγοί, Zinhoi, Ζυγχοί), a i Kosogi ili Kasagi starih ruskih ljetopisa bili su vjerojatno Č. (→ Kasezi). Nekad su zapremali čitav kraj ispod sjevernih obronaka srednjeg i zapadnog Kavkaza, od istočne obale Crnoga mora sve do preko Kubana i Kume. U kasnijim borbama s Tatarima i Rusima razdijeljeni su i potisnuti dalje na jug prema brdima, pa danas žive rastavljeno jedni od drugih u tri odsjeka, kojima uglavnom odgovara i današnja upravna podjela. U srednjem Kavkazu nalazi se najbrojnije čerkesko pleme Kabardinci (oko 140.000), i to unutar velikog koljena Tereka i zapadno odatle u porječju Tereka sve do Malke (danas Kabardinobalkarska ASSR). Manji dio Kabardinaca živi dalje na zapadu, na gornjem Kubanu oko Sulimova (Batalpašinska, danas Čerkeska autonomna oblast) i oko Armavira. Napokon je kao treća grupa u području srednjeg Kubana i njegova pritoka Labe, od Krasnodara do Majkopa (danas Adygejska autonomna oblast) nekoliko manjih plemena: Abadzehi, Bžeduhi (ili Medovejci, rus. = »medojedi«), Bezlenej(ev)ci (po tatarskom »stanovnici željeznog sela«) i dr. — U Natuhadzi (rus. Natuhajci, »torbari«, »kućarci«) i Temirgoj(ev)ci (po tatarskom »stanovnici željeznog sela«) i dr. — U 13. st. bili su Čerkesi pod vlašću Gruzina i pokršteni, no već u 15. st. slobodni, zatim prolazno ruski vazali, pa dalje u neprestanim bojevima s Tatarima, kojima su bili sad podanici, sad gospodari. U prvoj polovici 19. st. vode žestoke borbe s Rusima, u kojima su konačno poraženi, pa ih se god. 1864 većina (preko 400.000) odselila u Tursku, koja ih je naselila u Maloj Aziji, Siriji i Palestini pa kao pojačanje muslimanskog elementa na Balkanu (u Bugarskoj, Macedoniji i Srbiji, gdje su doskora postali prava nevolja nesamo za kršćansko stanovništvo nego i za same Turke; poslije oslobođenja tih krajeva od Turaka odselili su se većinom opet dalje u Tursku, pa im danas ima samo još ostataka, na pr. na Kosovu polju). — Jezično Čerkesi pripadaju sjeverozapadnoj grani kavkaskih (jafetidskih) naroda (→ Kavkaz) i to t. zv. spirantskoj grupi, a u tjelesnom su pogledu dosta izmiješani. Neka plemena (Bžeduhi, Natuhadzi, Šapsugi) najčistiji su predstavnici t. zv. pontskog tipa među kavkaskim narodima: visoki, razmjerno duge glave (subdolihokefalni), duga lica, bujne kose i brade, ponajviše svjetlooki. Inače su Čerkesi većinom tamnooki, srednjega stasa i mezokefalni, Kabardinci (navodno pod tatarskim utjecajem) i kratkoglavi. Poznati su kao lijepi ljudi (vitak stas, široka ramena, uski bokovi, uzak i ravan nos, velike oči), a naročito su kao ljepotice na glasu njihove žene i djevojke, kojih su zato nekad bili puni haremi turskih mogućnika. Opisuju se kao ponosni, ratoborni, smioni, izdržljivi, ali i kao osvetljivi i podmukli, a uz to i veliki razbojnici, skloni krađi i prevari (za Čerkese, naseljene u Bugarskoj, kaže na pr. Jireček, da su im glavni prihod bili krađa stoke, razbojstva i prodaja dievojaka). — U kulturi Čerkesa prevladavaju stočarski i patrijarhatski elementi s vidnim utjecajem Tatara i islamsko-orijentalne kulture na starijoj kavkaskoj podlozi i s nekad razvijenom feudalnom organizacijom.

Uz ovce, koze i goveda goje naročito plemenite pasmine konja, pa su poznati kao izvrsni jahači. Ratarstvo je dobilo veću važnost tek u novije vrijeme (značajna kultura prosa, bez upotrebe gnojenja, seljenje na drugo mjesto, kad se zemlja iscrpe). Dosta je znatno i pčelarstvo (»medojedi«!) s košnicama od pruća, omazanima zemljom i balegom (kao na Balkanu) ili od lipove kore. U hrani se ističu složena jela od brašna (ili kaše, naročito prosene), riže, mesa s različnim umacima i začinima (paprika, luk, češnjak, med, kiselo mlijeko), pa slatka jela s medom, sušeno i ukuhano voće (na pr. kajsije u vinu ili medu). Brojna su i pića (različna vina, pivo od prosa i obično, medovina, buza, šerbe i različno pripravljeni voćni sokovi). Kuće su im niske, od opeka ili pletera, omazane zemljom i pobijeljene, a pokrivene slamom, s velikom strehom (preko 1 m). U kući su dvije do tri prostorije s ognjištem (nad njim dimnjak od pletera, kao nekad odžak u Slavoniji), a između njih je pod istim krovom i karakteristično otvoreno kao predvorje. Nekad su na putovanju upotrebljavali i kupolaste pustene šatore (→ kibitka) po tatarskom uzoru. Uz kuću je još okrugla staja od pletera, pokrivena slamom (ako nije bila pod istim krovom s kućom), otvoreni tor i hambar na stupovima, s pregradama za različne vrste žita (osim toga žito se još sprema u podzemnim jamama). Sela su prije bila utvrđena. Žene mnogo obrađuju vunu, tkaju i prave odjeću sebi i muškarcima. Od obrta je razvijen samo kovački i zlatarski (kujundžijski), u prvom redu za ukrašivanje oružja. Nekad su Čerkesi trgovali solju, medom, voskom, krznom, tkaninama, domaćim kabanicama (burkama) i robovima. — Muško se odijelo sastoji od bijele ili crvene košulje, širokih hlača, svilene vezene donje haljine, pa od naročito značajne čerkeske (domaćim nazivom cié), t. j. dugoga otvorenog kaputa od sukna crne ili sive boje, koji je u pojasu jako stegnut, dolje širok, straga nabran, s dva reda prišivenih kesica za naboje na prsima. Kod lošeg vremena uz to još ogrtač od kostreti ili vune s kukuljicom (burka, čauka), a zimi dug kožuh, također straga nabran. Na nogama su čizme ili neka vrsta opanaka od kože ili od lipove kore, a na glavi visoka (kod Kabardinaca vrlo niska) šubara. Na inače obrijanoj glavi ostavljali su perčin. Uz čerkesku pripada i kožan pojas i na njemu sprijeda obješen karakterističan dug ravan bodež (kama), oštar na obje strane i sa žljebićem za krv u sredini. Kama se nosi još i danas, dok je prije Čerkes imao uza se redovno još sablju, pištolje, knut pa pušku, a nekad i luk i strijele (kod plemića ukrašene bijelim orlovim perima), koplje, željeznu kacigu i oklopnu košulju, spletenu od karičica. Čerkesku i kamu preuzeli su i svi drugi narodi sjevernog Kavkaza, pa i neki s južne strane, a isto tako i ruski kozaci, kod kojih je s vremenom postala i službena uniforma. Jednako se na susjedne narode proširila i slikovita ženska čerkeska nošnja, koja opet s druge strane pokazuje dosta tatarskih utjecaja (dimije, dugi zobuni, nanule). Preko duge, tanke košulje širokih rukava od crvene svile Čerkeskinje su oblačile još svilene dimije (obično žute), zatim donju haljinu od prugaste svile, zobun s gajtanima i srebrnim kopčama na prsima, dotično zvonasto krojenu, u struku stisnutu dugačku gornju haljinu do poda, s vrlo dugim vezenim rukavima, razrezanima, da kroz njih proviruju rukavi košulje i donje haljine. Na glavi je bila valjkasta visoka baršunasta kapa, prekrivena koprenom (premda se ne kriju kao Turkinje), a na nogama kožna obuća (kao meki opanci), izvan kuće još posebne gornje cipele. Sva je ta odjeća ukrašena vezom, zlatnim i srebrnim gajtanima. Djevojke su uz to nosile neposredno na tijelu tijesan prslučić od crvene kože, koji je skidao istom mladoženja u prvoj bračnoj noći. — Muzički su instrumenti frula od trstike ili kovine, trokutna harfa sa žicama od strune i vrsta epskih gusala, uz koje su putujući pjevači na gozbama pjevali junačke i šaljive pjesme i zdravice. Ima kola s pjevanjem, posebnih djevojačkih i ratničkih plesova pojedinaca. — Čerkesi su se dijelili na plemena i rodove, a unutar ovih na knezove, plemiće, slobodnjake i kmetove, nekad i na robove. Te su robove, naročito djevojke, katkad i vlastitu djecu, mnogo prodavali u Tursku. I danas je još na snazi krvna osveta i plaćanje krvarine, a gostoprimstvo je u velikoj cijeni. Položaj žene je prilično dobar. Prije je bilo otmice, poslije se žena plaćala novcem i stokom. Kod svadbe, koja je trajala dva do tri tjedna, ima mnogo običaja, od kojih neki podsjećaju na naše (pokrivanje mladenke, ulaženje u novi dom preko svježeg ovčjeg runa, pružanje slatkog jela), no najneobičnije je, da mladoženja za prvo vrijeme nije nazočan, nego se mora sakrivati. Plemićka i kneževska djeca davala su se odmah poslije rođenja na odgoj tuđim ljudima (pomajci i poočimu), koji su ih roditeljima vraćali istom nakon punoljetnosti. — Razvijeni su i običaji kod ukopa: naricanje za mrtvima, gozba poslije pokopa, bacanje desnog konjskog uha gospodaru u grob, tuženje ženske rodbine (majke, žene, pomajke) na grobu kroz 40 dana, podušja nakon 40 dana i 2 godine, kad se uzima, da se pokojnik konačno dijeli od ovoga svijeta, svoje kuće i konja. Grobovi su obloženi daskama, a na njima se podižu kućice od brvana s krovom od šindre i sade voćke. Umrle plemiće izlagali su nekad tjedan dana na polju, zatim sahranjivali u izdubenoj kladi, davali im u grob mnogo priloga i nasipali nad njima mogilu, a nad grobom im kao žrtvu prinosili nevinost jedne djevojčice od 12—14 godina. Premda su Čerkesi nekad bili kršćani, a i dosta rano (posljednji krajem 18. st.) primili islam, ipak su dobrim dijelom zadržali i svoju staru vjeru. Poštovali su jedno najviše biće, gospodara neba (Teka), bogove prirode (bog vjetra i voda Seozeres, bog munje Šible, gospodar šuma Mezith, Mezetha, koji jaši na nerastu zlatnih čekinja i dr.), bogove zaštitnike pojedinih poslova i vještina (bog kovača Tlepš, Tliebske, zaštitnici ratarstva Jemiha, Skus’ha i Naohatha, gospodar pčela Merisa ili Mereime), tri sestre, zaštitnice kućnog života, ratnika i putnika, i t. d. Njima u počast prinosili su žrtve (ovce, janjad, koze, volove) i slavili svečanosti u određeno doba godine. Imali su i posvećene gajeve, u kojima su se nekad držale skupštine, pa vješali zavjetni darovi, lovačke i ratne trofeje. Na nekadašnje kršćanstvo vjerojatno upućuje poštovanje kamenih i željeznih križeva.

LIT.: A. Byhan, Die kaukasischen Völker (u Buschan, Illustrierte Völkerkunde II. /2., Stuttgart 1926); T. R. Đorđević, Čerkezi u našoj zemlji (Glasnik skop. naučn. društva, III. 1927., Skoplje 1928); N. Županić, Etnološki značaj kosovskih Č-a (Etnolog V. i VI., Ljubljana 1933); J. M. Sokolov i M. E. Taljpa, Kabardinskij foljklor, Moskva 1936.B. B-ć.

Njihov jezik računa N. Trubeckoj, najbolji poznavalac kavkaskih jezika, u zapadnu grupu, koju naziva abasgokerketskom. Značajno je, što taj jezik ima, kao i rumunjski, bugarski i arbanski, postpozitivni član u obliku sufiksa -r (primjer: zak’e »brada« sa članom zak’er). Osebujnost njihova jezika tvore glagoli, složeni od dviju glagolskih osnova. Primjer: od kabardinskih glagola nesin »doći« i žen »trčati« pravi se novi složeni nežesin »dotrčati, doći trkom ili trčeći«, tako da se drugi umetne u prvi.

LIT.: N. Trubetzkoy, Langues caucasiques septentrionales, u zborniku Meillet-Cohen, Les Langues du Monde, Pariz 1924; A. Dirr, Einleitung in das Studium der kaukasischen Sprachen, Beč-Leipzig 1928; T. Đorđević, Čerkezi u našoj zemlji, Glasnik Skopskog naučnog Društva III. (1928); N. Županić, Etnološki značaj kosovskih Čerkeza, Etnolog V. i VI., Ljubljana 1933; E. Pittard, Les peuples que les Turcs ont amenés dans les Balkans, Revue des Etudes balkan. II., Beograd 1935.P. S.