CZARTORYSKI, rod poljskih knezova, vjerojatno litavskoga podrijetla, poznat od polovine 15. st. (ime potječe od dvorca Czartorysk u Volinju). Kralj Vladislav IV. priznao ga je 1442 »braćom i rođacima Jagiellovića«, pa je rod Cz. stekao 1569 inkolat u Poljskoj. Isprva bijaše pravoslavne vjere, a od kraja 16. st. katoličke. U prvoj polovini 18. st. postade rod Cz. u Poljskoj prvi politički čimbenik, koji je imao neobično velik utjecaj na političku sudbinu države i naroda. Prednjačio je političkim smislom, obrazovanjem i širokim pogledom na svijet, a slabe strane njegova značaja bijahu častohleplje, ponositost i moralna neodgovornost. Najznatniji članovi roda bijahu:
1. Jerzy († 1622), koji je preveo rod Cz. na katoličanstvo.
2. Florian (1620—1674), nadbiskup u Gniezdnu, koji je pomogao izbor Michała Wiszniowieckoga za kralja.
3. Michał Fryderyk, * Klewań 26. IV. 1696, † Varšava 13. VIII. 1775, veliki kancelar litavski, jedan od najvećih poljskih državnika prije diobe Poljske. U mladosti boravio je u Francuskoj i Italiji; vrativši se u Poljsku prionuo je uz ministra kralja Augusta II., feldmaršala J. H. Flemminga, koji ga je uveo u političke poslove. Kao veliki domoljub služio je domovini bez sebičnosti i taštine djelujući u doba najnesređenijih političkih prilika. Vršio je različite državne službe i nastojao unijeti red u rastrovanu državu za posljednjih kraljeva iz saske dinastije, da tako spriječi slom, koji je predviđao, osobito u teškim borbama stranaka (Potockih i Radziwiłła) prigodom izbora novoga kralja. Oštra mu je politička brošura Réplique à la réponse au Parallèle des deux élections de Pologne (izašla i na talijanskom jeziku). Kao poglavar »familije« vodio je njezinu politiku. Gotovo šest desetljeća njegova političkog rada ispunjeno je borbama nutarnjim i vanjskim, a i različitim političkim orijentacijama: protiv Pruske uz Austriju i Englesku, i uz Rusiju i Austriju, a protiv Rusije uz Prusku, Dansku i Englesku. Doživio je prvu diobu Poljske 1772, što ga je shrvalo. Reče tom prilikom: »Pedeset sam godina u ministarstvu, ali ništa slično nije se dogodilo na svijetu«. — Uza svu veliku literaturu o njemu, uz različna mišljenja povjesničara, koji ga većinom osuđuju, nema u poljskoj historiografiji dostojnog životopisa (v. Wł. Konopczyński, Polski slownik biograficzny).
4. Aleksander August (1697 —1782), muž bogate i moćne baštinice roda Sieniawskih, tvorac »familije«, prve političke stranke u Poljaka s programom reformiranja države, od 1740 podoljski general. Proti ruskomu kandidatu na poljsko prijestolje Stanislavu Poniatowskomu pomišljao je na kandidaciju svoga sina Adama (→ pod brojem 6.), a poslije prve diobe Poljske (1772) ponudio je poljsku krunu austrijskom nadvojvodi Maksimilijanu nadajući se, da će tako Poljska biti spasena od daljih dioba i propasti, ali ta ponuda nije prihvaćena.
5. Adam Kazimierz (1734— 1823), zaslužni prosvjetitelj, skloniji naučnom radu nego javnom političkom djelovanju. Od 1775 ugledni član prosvjetnoga povjerenstva (Komisja Edukacyjna), živio je poslije prve diobe Poljske sa ženom Izabelom, rođ. groficom Flemming († 1835), u Puławama, gdje su sabrali goleme zbirke umjetnina i stvorili središte prosvjete i društvenoga života, među ostalim muzej »Sibilin hram« 1800. Oboje su se istakli književnim radom: od njega potječe među ostalim komedija Kawa (1779), prvi poljski salonski komad, a od nje Pielgrzym w Dobromilu (1818), omiljela povijest Poljske za seljake, i mnogo cijenjene Myśli o zakladaniu ogradów (s područja vrtlarstva, 1805 i češće).
6. Adam Jerzy (1770—1861), sin Adama Kazimierza i Izabele, jedan od najodličnijih poljskih državnika, koji je snažno utjecao na evropsku politiku svoga vremena. Sprijateljen s velikim knezom, a kasnije ruskim carem Aleksandrom, postao je 1803 prosvjetni kurator za okrug vilnanski i ministar vanjskih poslova. Zaslužan za prosvjetu u litavsko-ruskim gubernijama, koje su do 1772 pripadale Poljskoj, namjeravao je u vezi s Rusijom podići Poljsku i oteti od Pruske nekadašnje dijelove Poljske, koji su joj diobom Poljske pripali. Kad je car, zanesen isprva za tu osnovu, odustao od rata s Pruskom, A. J. se povukao iz političkoga života u kulturni. Poslije kolebanja između cara i Napoleona bio je na bečkom kongresu 1815 neslužbeni predstavnik Poljske. Za ustanka 1830/1 bio je predsjednik Vrhovnoga vijeća i neko vrijeme predsjednik Narodne vlade u Varšavi, a onda je pobjegao u Pariz, gdje je 30 godina bio pročelnik aristokratskoga tabora (prozvanog po njegovoj palači Hôtel Lambert). Otada promiče poljske interese u Francuskoj i Engleskoj te razvija živahnu djelatnost u Turskoj i među južnim Slavenima proti Rusiji. Od svojih pristaša proglašen 1838 »Adamom I., kraljem de facto«, uveo je u svoj dom dvorski ceremonijal, zbog čega je žestoko napadan od poljskih demokrata. Najvažnije mu je književno djelo Bard polski (1795, izd. 1840), gdje kao putnik po opustošenoj Poljskoj prikazuje patnje i povijest Kościuszkove ustaške borbe. O njegovim vezama s A. T. Brlićem → Brlić.
7. Władysław (1828—1894), sin prvašnjega i Ane, rođene kneževne Sapieha, poljski političar, koji je naslijedio očevu politiku u Parizu, gdje je i odgojen u emigraciji. Politika Hôtela Lambert doživjela je kod Napoleona III. slom i počela se stoga obraćati Austriji. Za vrijeme poljskog ustanka 1861—1863 imenovan je W. Cz. glavnim diplomatskim predstavnikom Poljske kod vlade u Francuskoj, Engleskoj, Italiji, Švedskoj i Turskoj, pa je uz pomoć novinstva stvorio gotovo jedinstvenu frontu proti Rusiji i Pruskoj, no bez konačnog uspjeha. Osnovao je u Krakovu muzej Cz., kojemu je početak dala njegova baka Izabela. U tom su muzeju pohranjene porodične i narodne poljske povijesne uspomene. U arhivu je muzeja 6.000 rukopisa, preko 250.000 knjiga, 5.600 umjetničkih djela (talijanskih, flamanskih, nizozemskih, francuskih i poljskih slika, osobito od Leonarda da Vinci, Rafaela, Rembrandta), 12.000 bakroreza, 2.000 crteža, mnoštvo predmeta umjetničkog obrta, tkanina, turski šator osvojen pod Bečom 1683, poljski sagovi i gobelini, vezovi, čipke, keramika, oružje, grčke i rimske vaze i t. d.
8. Jerzy (1828—1912), vođa galicijskih federalista, pristaša slavenske uzajamnosti i poljsko-ruskoga sporazuma, od 1869 do 1891 vođa kršćanske konzervativne stranke u bečkom parlamentu.
9. Roman (1839—1887), predsjednik poljskih zastupnika u njemačkom Reichstagu, gdje je u dvije prilike prosvjedovao proti pripojenju Poznanjske u zajednici s Pruskom Savezu njemačkih država. Kasnije je živio u Galiciji.
BIBL.: Bard polski (1840); Żywot J. U. Niemczewicza, Pariz 1860; Essai sur la diplomatie (Pariz 1830 i 1864); Alexandre 1er et le Prince Cz., Correspondance particulière et conversation, 1801—1823, publiées par le prince Ladislas Cz., Pariz 1865; Mémoires du prince A. Cz. et sa Correspondance avec l’empereur Alexandre ler, 2 sv., Pariz 1887.
LIT.: Biedermann, Cz. und seine Stellung zur Sache Polens, 2 sv., Leipzig 1848; Lauzun, Mémoires, Pariz 1822; J. U. Niemczewicz, Pamiętniki 1830—1831, Krakov 1909; B. Zaleski, Żywot ks. A. J. Cz-go, Pariz 1881; A. Waliszewski, Potoccy i Czartoryscy, Krakov 1887; L. Dębicki, Pulawy 1762—1830, 4 sv., Lavov 1887/8; J. Bieliński, Żywot A. J. Cz-go, Varšava 1905; S. Lukasik, Le prince A. C. Cz. et la renaissance du théâtre national en Pologne au XVIII siècle, Grenoble 1926; M. Handelsman, Czartoryski, Nicolas ler et la Question du Proche Orient, Pariz 1934; Isti, Ks. Adam, Viadomošci Literackie, 1937; Polski Slownik Biograficzny, Krakov 1938.J. B-ć.
CZARTORYSKI I HRVATI. Još kao ruski ministar vanjskih poslova pomišljao je knez Adam Cz., u vezi s preuzimanjem Kotora 1806, da se od Hercegovine, Crne Gore, Dalmacije, Boke i Dubrovnika osnuje posebna politička jedinica pod ruskom zaštitom; ta je osnova propala s njegovom ostavkom iste godine. Kad je poslije neuspjela ustanka 1830/1 stvorio od Hôtela Lambert u Parizu središte poljske vanjsko-političke djelatnosti, nastojao je različitim putovima potkopati međunarodni položaj Rusije, da tako omogući obnovu Poljske. Istočna kriza 1839—40 skrenula je njegovu pažnju na Balkan, napose na južne Slavene. Diplomatski rad na Istoku usredotočio je od 1841 u Carigradu, a posebne je misije osnovao 1842 u Beogradu i 1848 u Zagrebu; odluke o misiji u Bosni (1844) nije uspio provesti. Politika poljske emigracije bila je u to doba zapravo poluslužbena politika Francuske; njezin je cilj održanje Turske u suradnji s kršćanskim narodima pod vrhovnom vlašću sultana.
Knežev agent L. Zwierkowski, poznatiji kao Louis Lenoir, najživlje sudjeluje u obaranju rusofilskih Obrenovića (1842); otad i počinju tijesne veze između srpskih »ustavobranitelja« i Hôtela Lambert, koje su potrajale do 1856. Na početku 1843 knez Adam je, štaviše, sastavio nacrt rada za vanjsku politiku Srbije; tim se nacrtom poslužio Lenoirov nasljednik Čeh F. Zach, da 1844 izradi spomenicu o »Slavenskoj politici Srbije«. Odbacivši »južno slavensku« misao, koju je Zach smatrao bitnom za tu politiku, ministar I. Garašanin preradio je njegovu spomenicu u izrazito velikosrpski program. Garašanin je vanjskoj politici Srbije stavio za cilj »novo preporođenje srpskoga carstva« i sjedinjenje »svih naroda srpskih« — »pod zaslugom svetog prava istoričeskog« — a posebno značenje namijenio je pri tom Bosni i tamošnjim franjevcima.
U dugogodišnjem sporu s biskupom R. Barišićem bosanski su franjevci našli dragocjenu pomoć u kneza Adama. Kroz svoga rimskog agenta L. Orpiszewskog znao im je on steći milost sv. Stolice, a na Porti djelovali su u tom pravcu Lenoir i Zamoyski. I Zach ih je — prema fra J. Baltiću — pomagao »gdigod je mogao«. Dajući svojim političkim težnjama donekle i vjersko obilježje knez Adam je od 1845 mnogo radio na crkvenom jedinstvu među Slavenima; smatrao je uniju sredstvom za njihovu emancipaciju od ruskog utjecaja, a u Bosni i sredstvom, koje bi pomoglo oslabiti utjecaj Austrije. Bosna je upravo trebala dati glavni poticaj tome radu uvođenjem narodnog jezika u rimski obred i razgranatom dobrotvornom akcijom.
Zach je 1844 pravilno ocijenio utjecaj Hrvatske na tamošnje franjevce, obzirući se vrlo ozbiljno na »horvatski upliv« u Bosni. Kasnije je dopisivao s Gajem, a uz M. Bana, P. Čavlovića, S. Herkalovića i dr. bio je članom tajnoga društva, koje je potkraj 1844 osnovano u Beogradu radi nacionalne propagande među južnim Slavenima. To se društvo jamačno brinulo oko ilirskoga Branislava (v.), a bilo je u vezi i s Gajem. Djelatnost poljske emigracije, nazivana ukratko »Propaganda«, pobuđuje tada u austrijskim krugovima zamašne bojazni. U povjerljivim izvještajima pojavljuje se 1845 i ime vladike Njegoša kao tobožnjega glavara nekog tajnoga društva sa ciljem »kršćansko-slavenske konfederacije«; ni sam Metternich nije isključivao mogućnost, da je vladika pristao uz prevratne težnje Poljaka.
G. 1844 pokušao je knez Adam zahvatiti svojom akcijom i Zagreb, ali je od toga morao odustati iz osobnih razloga. Značenje Zagreba pogotovu je u njegovim očima poraslo potkraj 1847, kad je zbog ugušenog ustanka u Galiciji (1846) dao svojoj politici prije svega protu-austrijski pravac. Uporedo s tom promjenom nastojao je što više približiti se Sardiniji, a napose papinskoj državi, prekidajući s dotadašnjom »čisto francuskom politikom«; krajnji mu je cilj najzad bilo razbijanje Austrije i okupljanje austrijskih Slavena oko madžarske zastave. Kad je 1848 propala i nada u neposrednu obnovu Poljske ratom uz pomoć Francuske i Pruske, postao je hrvatski pokret pod Jelačićem pokretna točka u kneževu daljem radu. U skladu s tadašnjom politikom Francuske i Piemonta Cz. je postavio sebi zadaćom izmiriti Hrvate i Srbe s Madžarima i Talijanima; prema potonjima trebala se buduća suradnja očitovati u što skorijem opozivu krajiških četa iz Italije. U tu svrhu nastojao je već u početku 1848 upoznati talijansko stanovište o sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom i odcjepljenju Hrvatske od Ugarske. Odlučio je ujedno premjestiti Zacha u Zagreb, a njegov djelokrug proširiti i na Bosnu. Zach je, međutim, na glas o praškoj revoluciji požurio u domovinu, pa ga u Zagrebu zamijeni Lenoir.
Posebna uloga dopala je u tim događajima Gaja. Kad je 1846 sa znanjem Metternicha putovao u Srbiju, da se tobože uputi u tamošnji rad francusko-poljske i ruske propagande i tako posluži Beču, on je glavnu pažnju posvetio Zachu. Preporučivao je, štaviše, bečkoj vladi, da ga pokuša predobiti, jer Zach i onako suzbija ruski utjecaj u Srbiji. G. 1848 Gaj je očiti pouzdanik kneževa agenta u Carigradu M. Czajkowskoga; na prolazu kroz Zagreb Zach ugovara s njime neka pobliže nepoznata utanačenja, koja je zatim Lenoir trebao provesti. Prema vjerodajnim pismima Czajkowskoga Gaju i banu Jelačiću cilj je Lenoirova rada bio savez između bana i kneza Cz-og, da bi na kraju slavenstvo postalo »slobodno i nezavisno o svakom tuđem utjecaju«. Lenoir je boravio u Hrvatskoj gotovo 3 mjeseca, ali se namjere kneza Cz-og nisu dale ispuniti.
Već prije dolaska u Zagreb Lenoir je uspio patrijarha Rajačića uvjeriti o opravdanosti kneževih savjeta. U tom se pravcu kretala i misija L. Bystrzonowskoga potkraj 1848, ali je ona doživjela potpuni neuspjeh, jer su Madžari — prema kneževim riječima — »učinili nemogućim dokončanje sporova«, a ni opoziv krajišnika iz Italije nije se u bana Jelačića mogao postići. U tom položaju ponudio se Gaj, potisnut krivnjom bana iz javnosti, da ga uz znatnu novčanu pomoć ukloni i nadomjesti drugim, koji bi bio skloniji kneževim prijedlozima. Premda je potkraj veljače 1849 Gajev prijedlog preporučio i sardinskom ministru Giobertiju, Cz. se ipak ponadao, da će Jelačić iz vlastite pobude promijeniti svoje gledište.
Cz. je u to doba već bio napustio misao o uništenju Austrije; njegovi napori propadali su zbog duboke opreke između Madžara i slavenskih naroda. Uz ostale momente, koji su na kneza u tom smislu djelovali, značajan je i utjecaj A. T. Brlića (v.). Taj je pred Cz-im branio banovo držanje prema Talijanima i zagovarao federativno uređenje Austrije »kao potrebu proti-rusku«. Napokon je sklonuo kneza, da njegovim posredovanjem piše banu; želio je, da se obojica »slože u djelovanju«. U pismu Jelačiću 12. III. 1849 — kada je već austrijska konstituanta bila rastjerana — Cz. smatra federalizaciju jedinim načinom, da se Austrija sredi, i preporuča, da se obrazuje »opozicija jaka, ali miroljubiva, zakonita, ustavna«; glavnu zadaću dosuđuje u tome banu. Potanje upute o »razvoju cijele stvari« isporučio je usmeno po Brliću. Ishod toga pokušaja potpuno je opravdao kneževu suzdržljivost; Jelačić je o njegovu radu imao slabo mišljenje. Čini se, da Brlić nije smatrao zgodnim, da banu preda knežev dopis, pa ga na to nije moglo potaknuti ni pismo kneževa sina Vladislava od 5. VI. 1849.
To je pismo svjedočilo o posljednjem uzaludnom naporu Cz-og, da poslije ponovnog poraza Piemonta 1849 pokuša spasiti bar madžarsku revoluciju. Nadu u uspjeh dala mu je nagodba, koju je 18. IV., uz suradnju Ceha Riegera, postigao s madžarskim izaslanicima u Londonu i Parizu Telekyjem i Pulszkim: zajednički cilj treba da je podunavska federacija bez Nijemaca i Talijana, s potpunom autonomijom Hrvatske, Banata i Erdelja i širokim jezičnim pravima za ostale ugarske narodnosti. Akciji, koju je i taj put neposredno vodio Bystrzonowski, odlučno se usprotivio Kossuth i napokon je i upropastio. Madžarska katastrofa kod Vilagoša 13. VIII. 1849 učinila je kraj »poljskim nadama i predviđanjima Cz-oga«.
Osamljena pojava E. Kvaternika povezala je još jednom ime kneza Vladislava Cz. s hrvatskom prošlošću i pokušala s pomoću Poljaka izvojevati slobodu domovini. Već 1860 pomišlja Kvaternik na kneževu kandidaturu »za kralja Hrvatske«, ako tu čast ne primi princ Jérôme (→ Bonaparte), a za poljskog ustanka 1863/4 usko surađuje s Poljacima sve dotle, dok se u većini nisu odlučili za republiku.
LIT.: M. Handelsman, La question d’Orient et la politique yougoslave du P-ce Cz. après 1840, Séances et travaux de l’Académie des sc. morales et politiques, Pariz 1929; Isti, Polska polityka jugosłowiańska w latach 1840—48, I., Bulletin intern. de l’Académie Polonaise, 1929, Krakov 1930; Isti, Cz., Nicolas ler et la Question du Proche Orient, Pariz 1934; Isti, Rok 1848 we Włoszech i polityka ks. A. Cz., Rozprawy wydzialu hist.-filol., S. II., sv. XLV/1, Krakov 1936; J. Feldman, Sprava Polska w roku 1848, Krakov 1933; D. Stranjaković, Kako je postalo Garašaninovo »Načertanije«, Spomenik XCI/II, 70, Beograd 1939; V. Ćorović, Jedan memorandum Ljudevita Gaja o prilikama u Srbiji iz 1846 godine, Spomenik 62, Beograd 1925; R. Maixner, A. T. Brlić, émissaire du ban Jelačić en France, Annales de l’Institut français de Zagreb, 1939.J. Š-k.