BONAPARTE (Buonaparte), porodica iz Korzike, koja se onamo doselila iz Sarzane u Toskani početkom 16. st. I u nekim drugim talijanskim mjestima bilo je porodica s tim prezimenom. Korzikanski su B. već u polovici 16. st. gradski patriciji (cittadini). Iz te porodice potekao je veliki Napoleon B.
Charles, * Ajaccio 29. III. 1746, † Montpellier 24. II. 1785. Poslije svršenih pravnih nauka u Pizi vratio se u Ajaccio i oženio Marijom Leticijom Ramolino iz odlične korzikanske plemićke porodice. Ona mu rodi trinaestero djece, među njima i Napoleona. G. 1768 bori se protiv Francuza za nezavisnost svoje domovine, ali se poslije skršenog otpora 1769 prilagođuje novom stanju i postaje kraljevski savjetnik i prisjednik grada i pokrajine Ajaccio. G. 1778 nalazi se u Parizu kao član izaslanstva korzikanskog plemstva. Otada ostaje u Parizu, gdje nastoji odgojiti sinove na državni trošak; tako je Josipa dao u kolegij u Autun, a Napoleona u vojničku školu u Brienne. Dok je Charles bio lakomislen čovjek, njegova je žena bila uzorna i razborita. Ona ostavlja 1793 pred Englezima Korziku i bježi u Marseille, a kasnije odlazi u Pariz. Kao careva majka (»Madame Mère«) bila je uvijek na dostojnoj visini te je pratila sina i u zatočenje na Elbi. Umrla je u Rimu 2. II. 1836.
2. Joseph, * Corte 7. I. 1768, † Firenca 28. VII. 1844, najstariji brat Napoleona I. G. 1806 postavi ga Napoleon za kralja u Napulju. Ondje provodi mnoge reforme: ukida feudalizam, fidei komise i samostane, dijeli upravu od sudstva i dr. G. 1808 postaje kralj u Španjolskoj, koju napušta 1813 poslije poraza Francuza kod Vittorije. G. 1814 imenuje ga Napoleon lieutenant-généralom, pa kao takav brani Pariz od saveznika. Kad se Napoleon vratio 1815 s Elbe, pridružuje mu se. a poslije poraza kod Waterlooa odlazi u Ameriku, gdje živi od 1832 pod imenom grofa Survilliersa. Kasnije se vraća u Evropu i ostaje u njoj do smrti.
3. Napoléon → Napoleon I.
4. Lucien, * Ajaccio 21. III. 1775, † Viterbo 29. VI. 1840, princ od Canina, brat Napoleona I. Bio je 1793 zaneseni revolucionarac na Korzici i u Provansi, gdje su ga kao pristašu Robespierrea nazvali Brut. G. 1795 utamničen je u Aixu; oslobođen od Barrasa poslan je kao vojni komesar na Rajnu i Korziku. G. 1798 izabran je u vijeće 500-ina, kojemu postaje 1799 predsjednik. U sporazumu s Talleyrandom i Sieyèsom pomaže bratu izvesti državni udar 18. brumairea. Poslije toga postaje ministar unutrašnjih poslova. Dobar govornik i čvrst značaj, ali nemirna duha, protivan je bratovoj diktaturi. Da ga udalji iz Pariza, imenuje ga Napoleon 1800 poslanikom u Madridu. Kad se Napoleon umiješao u njegov privatan život, protiveći se njegovu vjenčanju s udovicom mjenjača Jouberthona, napusti javnu službu i pođe 1804 u Rim, a 1808 povuče se u Tuscolo. Na putu u Ameriku zarobe ga Englezi. G. 1814 vraća se u Rim, gdje ga papa imenuje knezom od Canina, i miri se s Napoleonom. Pisac je romana, jednog epa, memoarâ i eseja (među ostalima: Parallèle entre César, Cromwell et Bonaparte, 1799; La vérité sur les Cent-Jours, 1835). Najvažnije mu je djelo Mémoires (1836), od kojih je onaj dio, koji se odnosi na 18. brumairea, izdala 1845 njegova žena, a ostalo F. Jung (Lucien Bonaparte et ses Mémoires, 3 sv., Pariz 1882 i 1883). G. N.
5. Elisa Marie Anne, * Ajaccio 3. I. 1777, † Santo Andrea kod Trsta 6. VII. 1820. Svojim umjet. shvaćanjem i državničkim sposobnostima najsrodnija je od sestara Napoleonu. Udata od 1797 za maloga korzikanskog plemića Pascala Bacciochija živi mnogo godina u Parizu, gdje u svome salonu okuplja najznatnije umjetnike i književnike, među njima Chateaubrianda. G. 1804 daje joj Napoleon kneževinu Piombino, a 1805 i Luccu. Potisnuvši sasvim u pozadinu svoga muža, koji je kao princ nosio ime Feliks I., uvodi ona Napoleonov zakonik, unapređuje gospodarstvo i školstvo i razvija umjetnost. G. 1808 postaje velika vojvotkinja Toskane i uređuje raskošan dvor u Firenci. Poslije Napoleonova pada živi u Bologni, zatim u Brnu i Trstu. J. Š-k.
6. Louis, * Ajaccio 2. IX. 1778, † Livorno 25. VI. 1846. Ratuje uz brata Napoleona u Italiji i Egiptu, 1805 postaje »veliki connétable«, a 1806 kralj Holandije. Radi vojničkih neuspjeha odriče se 1810 krune u korist sina i povlači u Graz kao grof od St. Leu. Rastavljen od žene živi zatim u Italiji, gdje se bavi naukom i književnošću. Napisao je osim jednog romana i pjesama djela: Documents historiques et réflexions sur le gouvernement de la Hollande, 3 sv. (London 1820); Observations de Louis Bonaparte sur l’histoire de Napoléon par M. de Norvins (Pariz 1834); Essai sur la versification, 2 sv. (Rim 1825) i dr.
7. Pauline, Marie, * Ajaccio 20. X. 1780, † Firenca 9. VI. 1825, vojvotkinja od Guastalle, druga sestra Napoleona I. Lijepa i obožavana od mnogih, bila je vesele ćudi, ali i vrlo hirovita. Udata za generala Leclerca polazi s njime 1801 u Ameriku, odakle se poslije njegove smrti 1802 vraća u Pariz; 1803 vjenča se za rimskoga kneza Camilla Borghese, generalnoga guvernera Pijemonta. Poslije sukoba s Marijom Lujzom nastani se u Rimu, gdje je Canova izdjela u kipu (danas u Gallería Borghese). Kad je Napoleon zatočen, donosi mu na Elbu dragulje i novac, da pobjegne. Uzalud je tražila, da ga prati na Sv. Jelenu. Rastavljena od muža povlači se u Firencu, gdje je pomagala siromahe i umjetnike i postala ljubavnica skladatelja Giovannija Pacinija. G. N.
8. Caroline Marie Annonciade, * Ajaccio 25. III. 1782, † Firenca 18. V. 1839. Udata od 1800 za Joachima Murata teži stalno za vlašću; 1804 postaje princesa, 1806 dobiva veliko vojvodstvo Kleve-Berg na donjoj Rajni, a njezinim nastojanjem daje Napoleon 1808 Muratu kraljevsku krunu Napulja i obiju Sicilija. U političkom je pogledu potpuno podređen Murat ženi i pod njezinim utjecajem prelazi poslije Napoleonova poraza kod Leipziga 1813 na stranu Austrije. Za vrijeme »stotinu dana« pridružuje se opet Napoleonu, ali poslije njegova ponovnog pada gubi 1815 prijestolje i život. Karolina je provela veći dio svoga udovičkog života u Trstu pod imenom grofice od Lipone. J. Š-k.
9. Jérôme, * Ajaccio 15. XI. 1784, † dvorac Villegenis 24. VI. 1860, knez od Montforta, brat Napoleona I. Kao mornarički poručnik dospijeva 1799 u Ameriku, gdje se ženi Elizabetom Patterson, od koje se 1805 rastavlja. Vrativši se u Francusku ratuje protiv Pruske i ženi se 1807 kćerkom virtemberškoga kralja Fridrika I. Katarinom. Iste godine postaje kralj novoosnovane kraljevine Westfalske (do 1813), u kojoj ukida feudalizam. Bez osobitih vladarskih sposobnosti i rasipan dovodi zemlju u teško stanje. Poslije prvoga pariskog mira boravi u Švicarskoj i Austriji, a 1815 vraća se s Napoleonom u Francusku. Poslije Waterlooa učini ga njegov brat knezom od Montforta. G. 1848 u Parizu je, gdje postaje 1850 maršal Francuske, a 1852 predsjednik senata.
10. Charles Lucien Laurent, * Pariz 24. V. 1803, † Pariz 29. VII. 1857, sin Luciena. Bavio se isprva zoologijom, osobito ornitologijom. Boravio je dugo u Americi. Zanesen talijanskim risorgimentom napao je na kongresu učenjaka u Mlecima 1847 oštro Austriju, pa je zbog toga protjeran. Tada postaje vrlo radikalan i sudjeluje u vladi rimske republike. Poslije njezina pada bježi u Francusku. Učenjak svjetskoga glasa, napisao je nekoliko vrijednih djela, od kojih se ističu: American Ornithology, or History of the Birds of United States (Philadelphia 1825—33); Iconografía delta fauna italica, 3 sv. (Rim 1832—41); Mélanges ornithologiques (Pariz 1856) i dr.
11. Charles Louis Napoléon → Napoleon III.
12. Pierre Napoléon, * Rim 12. IX. 1815, † Versailles 7. IV. 1881, sin Luciena iz drugoga braka. Bio je čovjek nemirna, gotovo pustolovna duha. Već kao 15-godišnji dječak sudjeluje u ustanku Romagne 1830—31, a zatim odlazi u Kolumbiju. Vrativši se u Italiju dopadne zatvora. Kasnije putuje mnogim zemljama. Poslije revolucije 1848 fanatični je ljevičar i zastupnik Korzike. Odlazi u Alžir, da se bori, a kad se neovlašteno vraća, bude lišen službe. Kao republikanac ulazi u parlament, ali kasnije popušta. G. 1867 ženi se Eleonorom, kćeri nekog pariskog radnika. G. 1870 ubija sekundanta, koji ga poziva na dvoboj zbog jednoga novinskog članka, bude zatvoren i oslobođen. Poslije toga živi u Londonu, Bruxellesu i Versaillesu.
13. Mathilde Laetitia Wilhelmine, * Trst 27. V. 1820, † Pariz 2. I. 1904, kći Jérômea, bivšeg westfalskog kralja i Katarine würtemberške. Dobra je slikarica; izlagala je u Salonu. Udata za ruskoga kneza Anatola Demidova, rastavi se doskora od njega i nastani u Parizu, gdje je njezin salon bio jedan od najsjajnijih.
14. Napoléon Joseph, * Trst 9. IX. 1822, † Rim 18. III. 1891, sin westfalskoga kralja Jérômea, nazvan princ Jérôme. G. 1848 zastupnik je u konstituanti i sudjeluje živo u raspravama kao odlučni republikanac (»prince de la Montagne«). G. 1849 odlazi kao poslanik u Madrid, a 1849—1851 član je zakonodavne skupštine. Protivan državnom udaru 1851 ostaje i dalje u teoriji opozicionalac, ali surađuje s Napoleonom III. G. 1854—55 sudjeluje kao general u krimskom ratu, a 1858 ministar je Alžira. Velik je italofil i utječe mnogo na Napoleona III. u njegovoj talijanskoj politici, a 1859 uzima za ženu Klotildu, kćer kralja Viktora Emanuela II. Poslije pada carstva 1870 živi povučeno, ali se 1876 baca opet u politički život kao demokrat i liberal. G. 1879 izabran je glavom porodice Bonaparte i nasljednikom njihova prava na prijestolje. Kad je došlo do razdora između njega i njegova najstarijeg sina, zbog čega je stranka propadala, povuče se u svoj dvorac Prangins u Švicarskoj. Od njegovih se spisa ističe: Napoléon et ses détracteurs (Pariz 1887), u kojem polemizira s Taineom. G. N.
Od svih je B. uz Napoleona I. i Luja Napoleona samo princ Jérôme imao veza s Hrvatima. U ožujku 1849 prima izaslanika bana Jelačića mladog A. T. Brlića (v.), ali odbija svako službeno upletanje u unutrašnja pitanja Austrije. G. 1859 dolazi k njemu posredovanjem Cavourovim Eugen Kvaternik. On ga posjećuje u tri maha, predaje mu jednu spomenicu i nudi mu, štoviše, prijestolje »sveukupnog hrvatskog kraljevstva«. Suzdržljivi Jérôme izbjegne četvrti sastanak; osamljeni prognanik Kvaternik nije tada značio nikakvu političku snagu. U jeku svoga revolucionarnog rada za stvaranje nezavisne Hrvatske ponovno se obraća Kvaternik na Jérômea 1863, u vrijeme drugoga progonstva. G. 1864 sastavlja za nj svoju Promemoriju s nacrtom podunavske federacije, u kojoj bi Hrvatska trebala tvoriti središnji stup u savezu francusko-hrvatsko-poljskom s izrazito katoličkim obilježjem. U svibnju 1869 prolazi Jérôme kroz Zagreb, gdje ga oduševljeno dočekuje pravaška mladež. Kvaternik se tom prilikom nije sastao s princom, ali je prinčev posjet pobudio u njemu dalekosežne nade u pomoć Francuske.
LIT. F. Bučar, Eugen Kvaternik: Promemorija princu Jérômeu Napoleonu, Mala knjižnica M. H. 2, Zagreb 1936; K. Šegvić, Prvo progonstvo Eugena Kvaternika, Zagreb 1907, 3. izd.; Isti, Drugo progonstvo Eugena Kvaternika, Zagreb 1907; M. Nehajev, Rakovica, Zagreb 1932; I. Brlić-Mažuranić, A. T. Brlić kao banov emisar u Parizu, Zagreb 1935; R. Maixner, A. T. Brlić émissaire du ban Jelačić en France (Annales de l’institut français de Zagreb, janvier — mars 1939). J. Š-k.
15. Eugène Louis Jean Joseph, * Pariz 16. III. 1856, † u Africi 1. VI. 1879, jedinac Napoleona III. i carice Eugenije. Poslije očeve smrti proglašen je od bonapartista pretendentom. Kao engleski časnik pade 1879 u borbi protiv Zulua u južnoj Africi.
LIT.: G. Sforza, Gli antenati di Napoleone I. in Lunigiana, u Miscellanea di storia italiana, XLVIII., Turin 1915; U. Fomentini, La »nobiltà« di Napoleone, u Archivio Storico di Corsica 1928; P. Ferrari, Un ramo dei Buonaparte a Pontremoli, u La Giovane montagna, Parma 1937; La storia genealogica della famiglia Bonaparte, Firenca 1846; C. Leynadier, Histoire de la famille B., Bruxelles 1866; A. Kleinschmidt, Die Eltern und Geschwister Napoleons I., Berlin 1876; A. Lumbroso, Napoleone. La sua cotte, La sua famiglia, Rim 1911; H. Larrey, Madame Mère (Napoleonis mater), 2 sv., Pariz 1892; Du Casse, Mémoires et correspondance politique et militaire du roi Joseph B., 2. izd. 1856—58, 10 sv.; J. S. C. Abbott, History of Joseph B., New York 1869; Du Casse, Mémoires et correspondance du roi Jérôme et de la reine Cathérine, Pariz 1861—66, 5 sv.; A. Martinet, Jerome Napoléon, roi de Westphalie, Pariz 1902; Le prince Lucien B. et sa famille, anon., Pariz 1888; F. Masson, Napoléon et sa fimille, Pariz 1897—1914, 11 sv.; R. Bonghi, Il principe Napoleone, u Nuova Antologia 1891; O. Aubry, Napoléon III., Pariz 1929; H. D’Alméras, Une amoureuse, Paoline Bonaparte, Pariz 1907; H. Fleischmann, Paoline Bonaparte et ses amants, Pariz 1910; E. Lavisse, La princesse Mathilde, u Revue de Paris 1904; J. de La Rocca, Pierre-Napoléon Bonaparte, sa vie et ses oeuvres, Ajaccio 1867; G. Lacour-Gayet, Napoléon, sa vie, son oeuvre, son temps, Pariz 1921. G. N.