BRLIĆ, prezime hrvatske porodice, koja dolazi početkom 17. st. zajedno s rodom Reljkovića zbog turskih ratova iz Hercegovine najprije u selo Svinjar (danas Davor) u novogradiškom kotaru, odakle zatim prelazi u Brod, gdje se daje na trgovinu i stječe građanstvo. Trgovačka kuća Brlića dolazi do velikog ugleda i imutka te daje više odličnih kulturnih i političkih radnika hrvatskom narodu.

1. Andrija Antun, * 1757, † 1804, za vrijeme napoleonskih ratova mjesecima prehranjuje brodsku vojnu posadu, koja je ostala bez novaca zbog ratnih prilika.

2. Andrija Torkvat st., * Brod 15. V. 1826, † Brod 21. V. 1868. Njegov je otac Ignjat Alojzije, a majka Katarina, rođena pl. Benko. Gimnaziju je polazio u Vinkovcima i Zagrebu. Tu je kao pitomac plemićkoga konvikta s još 9 drugova osnovao 7. III. 1842 Čitaonicu Narodnu. Uvodne riječi osnivačke listine glase: »Mi ozdo napisani, domoljubnom vatrom užeženi obvežujemo se, ne iz dopadnosti, ili iz kojeg drugog uzroka, već iz prave domoljubne volje, za ustanovljenje Čitaonice Narodne...« Duša ovog mladog društva bio je B., kojega je društvo izabralo za predsjednika. Iako nije bio u konviktu, ipak je bio i slijedeće godine predsjednik do 8. I. 1843. Sjemenište je polazio u Zagrebu. Zarana stupa s očevim preporukama u dodir s književnicima, te sa 16 godina objelodanjuje u Danici ilirskoj prvu svoju pjesmu Pozdrav Danici. Nastavlja kao pitomac Pazmaneuma svećeničke nauke u Beču (od jeseni 1843). U Beču upoznaje Kopitara, Mikloušića, Kurelca, Strossmayera i t. d. Ne mogavši zbog mladosti primiti svećeničkog reda po svršetku bogoslovije 1846 ostaje u Beču u Augustineumu, da se pripravlja za doktorat bogoslovije. Međutim burni događaji 1848 daju njegovu životu drugi smjer. U ožujku 1848 doživljava revoluciju u Beču, koju opisuje u pismu ujaku Benku u Vukovaru. Sudjeluje na slavenskim sastancima, odlazi na Slavenski kongres u Prag, gdje se bori na barikadama; 17. rujna napušta svećenički zavod i pridružuje se slovačkom ustanku pod vodstvom Zacha, Hurbana i t. d. Donekle razočaran vraća se u Beč, pridružuje se Jelačićevoj vojsci kod Kaniže u južnoj Ugarskoj i s njom kreće pred Beč. Kao banov glasnik odlazi koncem listopada u Prag Riegeru i Palackom, vraća se u Beč, ponovno kreće u Prag, pa 7. XI. dovodi k Jelačiću Palackoga u Beč.

U banovu taboru stvara se odluka, da se B. pošalje u svojstvu političkog izaslanika u Pariz, kamo polazi početkom prosinca 1848 preko Dresdena, Hannovera i Bruxellesa. Ova je odluka donesena u austrofilskim kruso vima (Kulmer, Jelačić, Ožegović) očito u svrhu suzbijanja madžarske revolucionarne promičbe. Dobrim dijelom pod utjecajem odlučnog, iako pritajenog protivnika Austrije, savjetnika austrijskog poslanstva u Dresdenu, Dubrovčanina grofa Lukše Gučetića-Gozze, kod koga je u Dresdenu ostao šest dana i dobio za Pariz preporučna pisma, postaje u Parizu pristaša široke federalističke koncepcije. Ova traži međunarodne oslone, a postaje protuaustrijska onim časom, kad Austrija traži pomoć Rusije, koja nije samo narodni protivnik Poljaka, nego i socijalno-politički protivnik revolucionarne Francuske.

U političkom pogledu glavni oslonac B-eva djelovanja u Parizu tvori moćna poljska emigrantska skupina pod vodstvom kneza Adama Czartoryskoga, njegova sina Ladislava i grofa Zamoyskoga. Prihvativši Czartoryskovu zamisao o federalističkom preuređenju Austrije, u kojoj bi Slaveni, izmirivši se s Madžarima, došli do riječi, B. donosi iz Pariza lično pismo kneza Adama banu Jelačiću, u kome ga sijedi državnik označuje čovjekom, na kome su nade svih Slavena.

B. je uživao potporu i francuskih slavenofila, od profesora i slaviste Cypriena Roberta i mladog diplomate i pisca Hypolita Despreza (koji je kao i Robert poznavao Hrvatsku) do poznavaoca Rusije, bivšeg poklisara baruna Charlesa Bourgoinga i poznavaoca Rumunjske, diplomate i pisca Adolpha Bilcocqa. B. se kretao i u krugovima srpskih, rumunjskih i čeških izaslanika ili iseljenika, pa je uspio objelodaniti u francuskim listovima (Journal des Débats, Tribune des Peuples) informativne članke o Jelačićevoj vojni i političkim težnjama Hrvata, iako je u početku slabo znao francuski.

Osim ovih publicističkih rezultata B. je unatoč svojoj mladosti uspio doći u vezu s odgovornim upravljačima francuske politike. Tako je dva puta (10. i 12. III.) bio primljen od predsjednika republike, kasnijeg cara Louisa Napoléona, koji se zanimao za snagu Jelačićeve vojske i izrazio mišljenje o potrebi opstanka Austrije, ali preuređene federativno. Primili su ga nadalje princ Jérôme Bonaparte i ministar vanjskih poslova Drouyn de Lhuys, pariski nadbiskup, papinski nuncij, turski poslanik Kallimachi, firentinski predstavnik Frappoli i t. d. O svojim razgovorima s njima izvješćivao je Jelačića, a o općim pitanjima hrvatsku javnost preko Novina Dalmatinsko-Hrvatsko-Slavonskih, kojima je slao brojne dopise iz Pariza s potpisom »Kazimir B.«. Po povratku B. je uzalud kušao predobiti Jelačića za namjere Czartoryskoga. Kako je austrijska pobjeda uz rusku pomoć postajala sve sigurnija, promijeniše se svi uvjeti, na kojima je zamisao pretvaranja Austrije u saveznu državu bila sazdana.

Smirivši se preko ljeta 1849 u Osijeku u svojstvu županijskog tajnika, gdje je uzalud propovijedao hrvatsko-madžarsko pomirenje u svrhu zajedničkog nastupa protiv Beča, B. ponovno krene u jesen u Beč, Dresden (Gučetiću) i Prag, a zimi ostade u Zagrebu. U travnju 1850 pođe opet u Pariz preko Beča, Krakova, Berlina i Bruxellesa (gdje ostaje šest sedmica). No ovaj put mu Jelačić nije povjerio nikakve političke misije. Taj je boravak u Parizu (11. VI. do 22. VII.) unatoč posjeta Louisu Napoléonu i Drouyn de Lhuys-u bio od značenja samo za njegovu naobrazbu. Osim starih veza stekao je i nove: upoznao se s povjesnikom i političarom grofom Ch. de Montalembertom, autoricom putopisa po Ugarskoj i Hrvatskoj 1848 i 1849 Blaze de Bury i drugima. Zanimao se za zbliženje istočne i zapadne crkve, stajao je u vezi s ukrajinskim svećenikom Terleckim, koji je u Parizu vodio grko-katoličko sjemenište. S njim je i kasnije dopisivao. Iz Pariza je otišao u London, gdje je ostao šest sedmica, zatim se preko Belgije, Švicarske i Italije vratio u Zagreb. Za drugog svog boravka na Zapadu nije više slao dopisa u Gajeve novine, već u opozicionalne Jugoslavenske Novine (nastavak Slavenskog Juga), i to bez potpisa. U Zagrebu pod pritiskom apsolutizma i centralizma B. napušta političko djelovanje i posvećuje se književnosti. Kao tajnik Matice Ilirske nakon Vrazove smrti uređuje VIII. svezak Kola 1851. Njegovu je na Rijeci potajno tiskanu brošuru s člancima Kratka Uspomena god. 1848—1849 i Njemština i Slavjanstvo redarstvo zaplijenilo, a sam je bio otada izvrgnut pasci. Nakon boravka u Đakovu u svojstvu vlastelinskog činovnika kod Strossmayera, s kojim je bio lični prijatelj, 1853 pođe u Beč na pravne nauke, koje završi 1857, pa se posveti odvjetništvu u rodnom gradu B. Tada je objelodanio Grammatik der illirischen Sprache wie solche im Munde und Schrift der Serben und Kroaten gebräuchlich ist (1854), pa Die freiwillige Theilnahme der Serben und Kroaten an den vier letzten österreichischen und türkischen Kriegen (1854) i Quellen für serbische Geschichte (1857). U Brodu se bavio bosanskim pitanjima i bio u vezi s franjevcima, ustašama i francuskim konzularnim predstavnicima (osobito s prevodiocem narodnih pjesama A. Dozonom). Kad je 1861 hrvatska Krajina bila pozvana, da pošalje zastupnike u Sabor, B. je izabran zastupnikom. Kako je znatna bila njegova uloga među zastupnicima, koji su tražili bezuvjetno sjedinjenje Krajine s domovinom, vidi se i po tom, što je vodio 1861 krajišku deputaciju caru u Beč.

Iako književno neizrađeno, najvažnije je njegovo djelo dnevnik, koji uz prekide obaseže godine 1844 do 1865. Osobito se zadržava kod događaja 1848/49. Za hrvatsku noviju povijest od značenja su njegova brojna sačuvana pisma, među kojima ih ima od Strossmayera, Gučetića, Terleckoga, M. Topalovića, M. Mesića i t. d.

LIT.: Zoch-Mencin, Priručni rječnik sveobćeg znanja, Osijek 1866; Kralj. plemićki konvikat u Zagrebu 1796—1896, Zagreb 1896; I. Brlić-Mažuranić, Iz arhiva obitelji Brlić u Brodu na Savi, I. (Uvod k zbirci starih pisama od godine 1848—52). Pretiskano iz Obzora, Zagreb 1934; Ista, Iz arhiva..., II. Ulomci iz dnevnika Andrije Torquata Brlića. A. T. Brlić u slovačkom ustanku i banovu taboru (Dnevnik od 17. rujna do 1. prosinca 1848); Ista, Iz arhiva..., III. Ulomci iz dnevnika A. T. B. A. T. Brlić kao banov emisar u Parizu (Dnevnik od 1. XII. 1848 do 5. V. 1849). Pretiskano iz Obzora, Zagreb 1935; R. Maixner, A. T. Brlić, émissaire du ban Jelačić en France, Annales de l’institut français de Zagreb, 1939 (na hrvatski prevela Zora Milčić-Brlić u »Iz arhiva obitelji Brlić u Brodu na Savi«, IV., Zagreb 1939); Isti, Deux lettres d’Auguste Dozon à A. T. Brlić, Annales de l’Institut Français de Zagreb, 1941; J. Matasović, Nekoliko pisama Anke Atanaskovićeve, Narodna starina, IX., Zagreb 1930; R. Drljić, Književne veze fra M. Nedića sa Brlićima u Brodu na Savi, Franjevački Vjesnik, III.—IV., 1936; Isti, Politički podaci u korespondenciji fra M. Nedić-A. T. Brlić, Franjevački Vjesnik, VII.—VIII., 1936; Isti, Korespondencija A. T. Brlić — o. Kaje Adžić, Franjevački Vjesnik, XII., 1940. R. M-r.

3. Andrija Torkvat ml., * Beč 18. III. 1893, † Zagreb 9. XII. 1931, hrvatski skladatelj, inače liječnik, unuk prijašnjega. Učenik prof. Krestina i Franje Dugana. Glavne kompozicije Vrzino kolo za mali orkestar, Jugoslavenska svita u tri stavka za veliki orkestar, Scherzo es-mol za glasovir, gudački kvartet, simfonija za veliki orkestar (2 stavka) i dr.; mnogi zborovi, harmonizacije nar. pjesama, te pjesme.

4. Franciska rođ. Daubachy-Doljska, * Zagreb 1830, † Brod na Savi 10. I. 1883. Od 1861 žena Andrije Torkvata st. Slikarica hrvatskih krajolika. Poznata je njezina litografija Zagreb sa sjevera (izdao Hühn). Njezino dopisivanje s nekim slikarima (Frey, Remi van Haanen, Stark), portret od slikara Zaschea, kao i mnogi njeni radovi, nalaze se u arhivu obitelji Brlić u Brodu.

5. Ignjat, * Brod na Savi 1. II. 1834, † Brod na Savi 8. IV. 1892, odvjetnik i političar. Na sveučilištu u Beču polučio je čast doktora prava, neko je vrijeme služio u Beču, zatim 1859 u prokuraturi u Temešvaru. G. 1860 bilježnik je virovitičke županije u Osijeku, a 1867 tajnik Stola sedmorice u Zagrebu. G. 1868 bi izabran po prvi put u Sabor kao zastupnik đakovačkog kotara te u kraljevski odbor za hrvatsku-ugarsku nagodbu. Bio je umjereni unionista, kasnije oporbenjak. Glasovao je sa Živkovićem i grofom Jankovićem protiv nagodbe. Od 1870 odvjetnik je u Brodu. Do 1878, pa od 1887 do smrti bio je član sabora. Sudjelovao je u svim saborskim raspravama. G. 1889, kao član Kraljevinskog odbora, bio je jedini oporbenjak protiv financijalne nagodbe. U svom rodnom gradu djelovao je kulturno, politički i društveno. G. 1876 darovao je građanskoj učioni (sada realna gimnazija) u Brodu veći dio bogate obiteljske knjižnice od preko 4000 svezaka biranih stranih, domaćih i glazbenih djela, pod naslovom »Brlićeva knjižnica«. Od 1885 do 1888 izdavao Uspomene na stari Brod, koje je sabrao njegov otac Ignjat Alojzije, a značajno su vrelo za povijest grada Broda.

LIT.: Nekrolozi Narodne Novine i Obzor od 9. IV. 1892. I. B-ć.

6. Ignjat Alojzije, * Brod na Savi 1795, † Brod na Savi 1855, trgovac, gramatik, književnik. Od Andrije Antuna preuzima porodičnu tvrtku i vodi je uspješno do kraja života, iako je imao, kako sam priznaje, više sklonosti za književni rad nego za trgovinu. Svršio je franjevačku gimnaziju u Požegi i Brodu, te je imao rijetku naobrazbu za građanina svoga vremena. Čita i piše osim materinskoga jezika latinski i njemački; nacionalno je svijestan, ima zrelo shvaćanje za vrednote narodne uljudbe. Kao književni radnik izdanak je slavonske prosvjetiteljske književnosti druge polovice 18. st. Čuvajući živu predaju svoga porijekla, podržava veze s Bosnom, te je, kao i otac mu, sindik bosanskih franjevaca. Još prije početka ilirskoga preporoda sakuplja narodno blago, 1836—1855 izdaje Ilirski kalendar, kojemu je često jedini pisac, raspačavatelj i knjižar. Bavi se jezikoslovnim pitanjima, dopisuje s Vukom Karadžićem i Šimom Starčevićem. Oduševljeno pristaje uz hrvatski narodni preporod, ali kritički gleda na Gajeva pravopisna i jezikoslovna nastojanja (kao i na političke poteze zagrebačkoga kruga), želeći svoje ikavsko narječje učiniti književnim jezikom, naročito s obzirom na sintaksu. Jedan je od prvih hrv. gramatika. Njegova Grammatik der illyrischen Sprache wie solche in Bosnien, Dalmatien, Slavonien, Serbien, Ragusa etc. dann von den Illyriern in Banat und Ungarn gesprochen wird tiskana je u Budimu 1833 i dotjerivana u kasnijim izdanjima (Zagreb 1842 i 1850). Sam sebe naziva »sintaksistom«. U svoje narječje pretače Palmotićevu Kristijadu (1835) i prevodi Kraljodvorski rukopis (Prag 1852). U rukopisu su mnogi u najranijoj mladosti i kasnije sastavljeni ili prevedeni igrokazi, nabožne knjige i kronike kao Seneka, prikazanje žalostno iz niemačkog u ilirički jezik prinešeno (1813); Pobožne pisme i drugi koristni nauci kao i razne svitske pisme (1826); Ogledi iz svetog Pisma sa predslovkom (1832); Vyroslaw, prikazanje u pet dilovanjah po Schillerovom spyvanju (1833); poveće djelo Zabavnik u »osamnajst odsikah sadržavajućih: poslovice sa svojim upotribljenjem, sitnež iz naravnoslovnice, razlaganje o suzama iliti plaču, razlaganje o gladu, od napitka, o žedji, o sanjkama, o zivanju, o pamtenju, o mladosti, o starosti, o smrti, o starih brodskih običajih, o igrama i narodnim zabavama, narodne pisme, i t. d.«; Kronika grada Broda (1838), koju je kasnije kao knjigu Uspomene na stari Brod izdao sin mu Ignjat; Ilirska imena trava latinski i nimački istomačena (1840); Domaći likovi (1841); Nimačka slovnica (1842) i dr. U arhivu obitelji B. u Brodu čuvaju se njegova pisma sinu Andriji Torkvatu od 1836 do 1855. Tu čovjek opsežne naobrazbe i staloženih nagona svjetuje svoga sina izrazujući svoje mišljenje o velikim političkim preokretima svoga vremena, o svojim prijateljima i znancima, među kojima se nalaze gotovo svi preporoditelji od Ljudevita Gaja do biskupa Strossmayera. Uz književnost i politiku u tim pismima opisani su društveni život, trgovina, zdravstvene prilike, knjižarstvo, vinogradarstvo, narodni običaji, školstvo.

LIT.: I. B. Mažuranić, Iz arhiva obitelji Brlić u Brodu na Savi, sv. I., Zagreb 1934. J. H-t.

7. Ivan, * Zagreb 28. IX. 1894, sin Ivane B.-Mažuranić, unuk Andrije Torkvata B. Pravo učio u Berlinu i u Zagrebu, gdje je polučio doktorat i sada živi kao odvjetnik. Napisao je mnogo članaka u novinama i časopisima, a posebno je izdao više rasprava te knjigu pripovijesti za djecu.

BIBL.: O ustavu i ustavnoj povijesti Švicarske konfederacije, Mjesečnik 1931; Hrvatsko seljačko zadrugarstvo i međunarodne poljoprivredne i zadružne ustanove, 1937; Dobrome dobra i kob (pripovijesti za djecu), 1930, 2. izd. 1937; više rasprava o međunarodnim pitanjima; od prinosa u novinama naročito Iz stare korespondencije, starih žurnala i starog Zagreba, Novosti 1929—31. U.

8. Jagoda (Marija Agata), * Brod na Savi 5. II. 1824, † Zagreb 15. IV. 1897, ilirska pjesnikinja. Uz oca Ignjata Alojzija, ilirskog jezikoslovca, i brata Andriju Torkvata, književnika i političara, našla je i ona pobude za rad. G. 1848 udala se za zagrebačkog liječnika dra. Ivana Amruša. Pjevala je lirske pjesme, pune ljubavi za narod, domovinu, prirodu, roditelje, muža, djecu, rodbinu i prijatelje. One su njezin pjesnički dnevnik. Prva je njezina pjesma izišla u Vrazovu »Kolu« (1842), dalje pjesme u Gajevoj »Danici«, u »Zori Dalmatinskoj« (1845) i drugdje. Izdao ih je kao tiskani rukopis B. Vodnik. Z. M-ć.