BREVIJAR (časoslov). Iza Konstatina Velikog razvio se najprije na kršćanskom istoku, a kasnije i na zapadu samostanski život, posvećen zajedničkoj molitvi. Kratka uputa za obavljanje skupnih dnevnih i noćnih molitava zvala se Breviarium ili Ordo officiorum. Ovaj je Breviarium upućivao, koje se molitve ili čitanja uzimaju na pojedini dan ili blagdan iz različitih knjiga, t. j. iz antifonarija, psalterija, himnarija, lekcionarija, homilijarija, pasionala i kolektarija. Antifonarij je sadržavao one dijelove molitava za pojedine časove, koji su se pjevali antifonalno, t. j. u dva kora. U psalteriju su bili poredani psalmi biblijskim redom, ali su posebnim znakovima bili označeni i razdijeljeni kroz sedmicu za svaki dan i za pojedine blagdane. Psalterij je osnovica čitavoga časoslova i njegov najveći dio. U homilijariju su bile sabrane homilije, koje su se čitale iza evanđelja. Lekcionarij je sadržavao čitanja iz Sv. Pisma, koliko u tu svrhu naprosto nije služila Biblija. Na svetačke se blagdane čitao život odnosnoga mučenika ili sveca iz pasionala ili legendarija. U kolektariju su bile sabrane molitve, koje su bile uglavnom istovjetne s molitvama iz sakramentarija, t. j. s molitvama u misi. Regula sv. Benedikta predpostavlja već potpuno izgrađen red časoslova u Rimu. Naziv Breviarium polako je već prešao uopće na časoslov, t. j. na zajedničku i obvezatnu molitvu redovnika i klera, podijeljenu na određene sate dana i noći. Noćni se molitveni časovi zovu nokturni, a ima ih jedan ili tri, prema stupnju svetkovine, koja se slavi. Dnevni su molitveni časovi: laudes matutinae, jutarnje hvale, zatim prima (oko 6 sati izjutra), tertia (oko 9 sati izjutra, sexta (oko podneva), nona (oko tri sata poslije podne), vesperae (pred večer) i completorium (večernja molitva). Prema današnjem crkvenom pravu dužni su moliti časoslov svi oni klerici, koji primiše red subđakonata, svi redovnici sa svečanim zavjetima u onim redovima, koji imaju dužnost kora, te svi beneficijati. Red sv. Benedikta i red sv. Franje držali su se u časoslovu rimskog obreda. Osobito je red sv. Franje prihvatio breviarum secundum consuetudinem Romanae Curiae, kako ga je uredio franjevački general Haymo (1244). Red sv. Dominika držao se nasuprot više pariskog obreda, te je svojim članovima propisao novi časoslov, koji je 1267 odobrio Klement IV. Budući da su tijekom srednjega vijeka u časoslovu sve više preotimale mah svetačke službe (oficiji), a služba o svetim vremenima stupala u pozadinu, osjećala se potreba, da se b. reformira. Reformu je izvršio na želju Klementa VII. kardinal Quiñones 1535. Njegov se b. zove Breviarum S. Crucis (po titularnoj crkvi kard. Quiñonesa Sv. Križa u Rimu). Ovaj je časoslov bio vrlo kratak, te su ga mnogi svećenici upotrebljavali s dopuštenjem Svete Stolice, a i bez njega. Ali kako se, osobito u koru, time odstupalo od tadašnjeg tradicionalnog oblika časoslova, ustali su mnogi protiv ovog b., dok ga konačno nije Sveta Stolica zabranila 1558. Nakon predradnja Klementa VII. i Pavia IV. raspravljao je tridentski crkveni sabor o reformi časoslova i konačno prepustio papi, da provede potrebitu reformu. To je proveo Pio V. izdanjem Rimskog b. i bulom »Quod a nobis« od 9. VII. 1568, kojom je propisao rimski b. svim crkvama i svećenicima, gdje nemaju u upotrebi bar dvije stotine godina vlastiti brevijar. Klement VIII. prilagodio je 10. V. 1602 tekst Sv. Pisma u b. novom izdanju Vulgate. Urban VIII. reformira 25. I. 1631 od utjelovljenja Gospodinova, dakle 1632 po našem računu, osobito himne »secundum leges latinitatis«. Ova reforma nije bila sretna, a izbjegli su joj samo rijetki himni, osobito oni, koje je ispjevao sv. Toma. Nakon mnogih kasnijih želja i nastojanja oko reforme časoslova stvorio je Pio X. bulom »Divino afflatu« od 1. XI. 1911 osnovicu za dalekosežnu reformu časoslova u budućnosti.

Zagrebačka je stolna crkva od osnutka biskupije 1094 pa sve do 1788, kad je biskup Vrhovac dokinuo stari zagrebački obred i zamijenio ga rimskim, imala svoj posebni b. Taj je b. bio bliži dominikanskom, nego franjevačkom i rimskom, jer je po svojim prvobitnim predlošcima potjecao iz benediktinskog samostana u sjeveroistočnoj Francuskoj, tamo oko Rouena. Najstariji psalterij zagrebačke stolne crkve nalazi se u evanđelistariju 11. st. Najstariji sačuvani brevijar zagrebačke stolne crkve jest omašan kodeks, pisan po svoj prilici 1290 (isp. D. Kniewald, Zagrebački liturgijski kodeksi 11. do 15. st., Croatia Sacra XIX.). Zagrebački je brevijar tiskan prvi put 1484 u Mlecima, drugi put 1505 također u Mlecima, a treći put 1687 u Beču. Izdanje od 1484 priredili su zagrebački kanonici Juraj de Bexin i Blaž de Kemlek prema nepoznatom još predlošku, zvanom liber originalis goricensis. Drugo je i treće izdanje samo novi pretisak prvoga. Rukopisni se brevijari često odlikuju krasnim inicijalima i sitnoslikama. Među najljepše sitnoslike, kojima je ikad bio urešen brevijar, idu one u brevijaru vojvode Ercola I. (1471—1505) i iz oficija vojvode Alfonsa I. (1505—1543) u Ferrari, koje se čuvaju u Strossmayerovoj galeriji slika u Zagrebu.

LIT.: D. Kniewald, Liturgika, Zagreb 1937; Isti, Svećenička služba, Zagreb 1938; Isti, Obred i obredne knjige zagrebačke stolne crkve 1094 do 1788, Zagreb 1940; Isti, Proprium de tempore zagrebačke stolne crkve 1094 do 1788, Zagreb 1941. O brevijarijima oo. konventualaca u Šibeniku isp. K. Stošić u »Croatia Sacra«, V., 1933, str. 23, 26, 32, 53, a o brevijarijima po ostaloj Dalmaciji, na Krku i na Rabu: H. Folnesics, Die illuminierten Handschriften in Dalmatien, Beč 1917, i Die illuminierten Handschriften im österreichischen Küstenlande, in Istrien und der Stadt Triest, Leipzig 1917. O minijaturama u b. ferrarskog vojvode Ercola I. i oficiju Alfonsa I. isp. A. Schneider, Katalog Strossmayerove galerije slika, Zagreb 1939. D. K-d.

Glagoljski brevijari. Zametak glagoljskoga brevijara pada u doba, kad su djelovala sv. braća Ćiril i Metodije u Moravskoj (9. st.). Njima je bila prva briga, da se za svoju misiju snabdiju slavenskim knjigama potrebnima za liturgiju, pa je to i bio glavni razlog njihovu prevođenju Biblije. Oni su najprije priredili potrebne tekstove za sv. misu i za crkveni oficij po obredu grčke crkve, odnosno — kako kaže Metodijeva legenda — preveli su Psaltir i Evanđelje s Apostolom i »izb’ranymi služ’bami crkv’nymi«. Pod izabranim crkvenim službama razumijeva se tekst za čitanje časova (»horologij«) po sustavu istočne crkve. Odlomak takvoga jednog teksta pisana glagoljskim slovima sačuvan je u t. zv. Praškim listovima, jamačno iz 11. st. Me đutim kasnije je sv. Metodije, da učvrsti svoju crkvu u Moravskoj, skrenuo svoju crkvu s istočnoga na zapadni obred pa je u tu svrhu preveo na slavenski jezik zajedno sa svojim pomoćnicima i one dijelove Biblije, koji prije nisu bili prevedeni, a sada su postali potrebni za sustav čitanja zapadne crkve. Tako se naime jedino mogu razumjeti riječi Metodijeve legende, koja kaže, da je Metodije do kraja preveo cijelo Sv. Pismo uz pomoć dvaju »skoropisaca«. I doista, danas je već dokazano, da je sv. Metodije priredio jedan sakramentar po zapadnom obredu, što dokazuju i sačuvani odlomci (Kijevski i Bečki listići), dok se to za knjigu časova mora tek zaključivati bilo iz konteksta Metodijeve legende bilo iz jezične i stvarne analize kasnijih glagoljskih tekstova brevijara, jer nam se do danas nije sačuvao ni jedan odlomak crkvenog časoslova, koji bi bio, recimo, paralelan Bečkim listićima. Najstariji odlomci glagoljskog oficija po zapadnom sustavu, što su nam sačuvani, potječu istom s hrvatskoga područja, i teško da bi se mogli datirati prije 13. st. To su na pr. Londonski odlomak, Vrbnički odlomak i Ljubljanski »homilijar«.

Zbog nestašice spomenika ne možemo pratiti stariji tok u razvitku glagoljskoga brevijara, ali kako je u drugoj polovini 9. st. bio već po čitayoj zapadnoj crkvi raširen prilično jedinstveni način za čitanje časova i sustav samih lekcija, bez sumnje je i glagoljski brevijar prihvatio taj opći način i sustav lekcija. Potpuniji hrvatski glagoljski brevijari sačuvani su od početka 14. st. na dalje, pa otada možemo i pratiti razvitak glagoljskog brevijara. Golema većina glagoljskih rukopisnih brevijara iz 14. i 15. st. već odgovaraju onom kratkom tipu latinskog brevijara, što je poznat kao brevijar rimske kurije. Najtipičnijim glagoljskim kurijalnim brevijarom smatra se t. zv. Pašmanski brevijar (14. st.). Međutim ima i takvih kodeksa, koji odgovaraju t. zv. bazilikalnom tipu, za koji su karakteristične naročito duge lekcije (čtenja); takav je osobito brevijar Vida Omišljanina iz 1396. T. zv. I. Vrbnički brevijar (iz kraja 13., odnosno početka 14. st.) predstavljao bi prijelazni tip.

I prvi tiskani glagoljski brevijari (Baromićev od 1493 i Brozićev od 1561) pravi su brevijari tipa rimske kurije, tek što oni imaju i dosta oficija franjevačkoga brevijara.

Zaključcima Tridentskoga sabora prestala je privatna inicijativa u priređivanju i izdavanju liturgijskih knjiga. Odredbe o reformiranom brevijaru od 1568 ticale su se izravno i glagoljaša, ali zbog mnogih poteškoća nije bio priređen reformirani glagoljski brevijar sve do 1648 (R. Levaković), a dotle su se glagoljaši služili starijim izdanjima. Kasnija izdanja glagoljskoga brevijara (1680 i 1791) slijedila su uzastopce mlađe nadopune i revizije latinskoga brevijara. Posljednja radikalna reforma latinskoga brevijara od 1911 nije više našla odjeka u glagoljaša, jer do danas nije više priređeno novije izdanje glagoljskoga brevijara.

Pregled kodeksa glagoljskih brevijara. Rukopisi. Glagoljaši su brevijare pisali rukom uglavnom do kraja 15. st., a pojedinačno i kasnije. Dok su nam prevodioci pojedinih služba i priređivači brevijara ostali nepoznati, prepisivačima pojedinih kodeksa sačuvalo se više puta ime. Ovi su kodeksi pisani velikom marljivošću, ali većinom nisu iskićeni raskošnim inicijalima, minijaturama i cijelom opremom (u tom su ih pretekli na pr. misali kao svečanije knjige). No pisani su odreda na pergameni. Maleni i praktični tiskani brevijari istisnuli su teške i glomazne rukopise, pa se do danas sačuvalo razmjerno malo starih rukopisnih brevijara.Večina ih je naravno propala kroz stoljeća u nevještim rukama (pergamena je vrlo dobro poslužila za omatanje kudjelje!), nešto ih je bilo poslano u Rim početkom 17. st. zbog revizije glagoljskoga brevijara, a u javne knjižnice dospjelo je nešto preko dvadeset i to većinom osakaćenih primjeraka (ne računajući malene fragmente). Glavniji su rukopisni kodeksi ovi:

1. I. vrbnički iz konca 13., odnosno početka 14. st., što sadržava uglavnom matutinal; 2. Kodeks Bodlejane u Oxfordu iz 1310; 3. Lobkokoviczov (Prag) iz 1359, što sadržava uglavnom psalterij (izdao J. Vajs u Krku 1916); 4. Pariske nacionalne knjižnice, jamačno iz 1380; 5. Vatikanski (Illyr. 5 i 6) iz 1379, odnosno 1387; 6. II. vrbnički iz 1391; 7. Ljubljanski (iz Berma) valjda iz 1396; 8. Vida iz Omišlja (u Nacionalnoj knjižnici u Beču) iz 1396 (opis i odlomci u J. Vajsa, Analecta S. Scripturae, Krk), 9. IV. vrbnički iz 14. st.; 10. Pašmanski (u Hrvatskoj akademiji) iz 14. st.; 11. Kukuljevićev (u Hrvatskoj akademiji) iz 1408; 12. Metropolitanski u Zagrebu iz 1442; 13. Rumjancovljeva (Leninova) muzeja u Moskvi iz prije 1443; 14. Hrvatske akademije iz 1486; 15. I. novljanski možda iz 1459; 16. II. novljanski iz 1494; 17. Vatikanski (Illyr. 10) valjda iz 1485 (iz Bribira); 18. Arhiva sv. Petra u Rimu iz 15. st.; 19. Sveučilišne knjižnice u Zagrebu iz prve polovine 15. st.; 20. Ljubljanski dvodijelni (iz Berma) iz 15. st.

Tiskana izdanja. 1. Čini se, da je prvi put tiskan jedan glagoljski brevijar negdje 1491, jer je u Vatikanskoj knjižnici sačuvan jedan tiskani kalendarski arak s uskrsnom tablicom od 1492, što je jamačno pripadao brevijaru. — 2. Prvi dobro nam poznati tiskani glagoljski brevijar jest onaj, što ga je priredio Blaž Baromić iz Vrbnika u tiskari Andrije Torresanija u Mlecima 1493 pod imenom Brvijali hrvacki. Brevijar sadržava i misne obrasce i glavne ritualne tekstove, pa je po tome nalik na kodeks Bodlejane i Pariske nacio nalne knjižnice, dok po tekstu odgovara zagrebačkom Metropolitskom brevijaru. — 3. Na osnovi Baromićeva brevijara priredio je Nikola Brozić novo izdanje u tiskari sinova Francesca Torresanija u Mle cima 1561. Brozić je Baromićev kodeks upotpunio novim oficijima, pomladio nomenklaturu i jezik znatno pohrvatio, pa je to posljednja liturgijska knjiga čisto hrvatske redakcije; ovo je ujedno posljednji glagoljski brevijar, koji ima i službu sv. Ćirilu i Metodiju poput mnogih starijih rukopisnih brevijara. — 4. Poslije tridentske reforme brevijara (1568) izdavanje liturgijskih knjiga bilo je pridržano Svetoj Stolici a starih je glagoljskih brevijara nestajalo. Nastalo je dugotrajno natezanje, tko i kako da priredi i izda reformirane liturgijske knjige za glagoljaše, dok nije napokon stvar preuzela u svoje ruke rimska Kongregacija za širenje vjere (Propaganda), koja je posao povjerila franjevcu Rafaelu Levakoviću. On je najprije priredio misal (1631) a zatim i Brevijar rimski slavěnskim jězikom, koji je tiskan u tiskari Propagande u Rimu 1648. Levakovićevo izdanje znači u mnogom pogledu prekid s tradicijom. Ne samo da je cijeli brevijar udesio prema tridentskom, ili točnije, prema izdanju Urbana VIII. od 1631, nego je sam priredio nove oficije, himne je prepjevao po latinskom uzoru, odnosno metru, biblijske tekstove usklađivao s Vulgatom, latinizirao staru nomenklaturu, a povrh svega proveo je veliku promjenu u jeziku napustivši staru hrvatsku redakciju, a uveo rusku redakciju crkvenoslavenskoga jezika. Rusificiranje proveo je Levaković uz pomoć maloruskoga unijatskog biskupa Metodija Terleckoga, a u skladu s unijatskom djelatnošću katoličke crkve među Slavenima. Nezadovoljstvo hrvatskih glagoljaša s Levakovićevim izdanjem kao i dugogodišnja nestašica brevijara (od 1561 do 1648) pospješili su opadanje glagoljskoga bogoslužja. — 5. Drugo izdanje Levakovićeva brevijara priredio je Ivan Pastrić, pa je ono izašlo u nakladi Propagande u Rimu 1688. Paštrić je jezik još dosljednije rusificirao također uz pomoć Malorusâ, izveo je nužne ispravke i preveo nove oficije. — 6. Posljednje izdanje glagoljskoga brevijara izašlo je također u tiskari Propagande u Rimu 1791. Na njem su radili Matija Karaman i Matej Sović, a konačno ga je izdao Petar Galzigna (Gocinić), biskup trogirski i rapski. Ono je priređeno u istom pravcu kao i pređašnje. — U 19. i 20. st. bilo je uz pitanje izdavanja misala u starohrvatskoj redakciji pokretano i pitanje izdavanja brevijara u istoj redakciji i eventualno latiničkim pismom. Do toga nije nikada došlo uz ostalo ponajviše zbog toga, što se za to nije osjećala prava potreba, jer su glagoljaši prešli na recitiranje oficija iz latinskoga brevijara. Jedino se još u svečanim zgodama služe ili starim brevijarima ili Vesperalom.

Tekst i jezik glagoljskih brevijara. I starim kao i mlađim glagoljskim brevijarima bio je kao predložak ili uzorak latinski brevijar, uvijek u njegovu određenom stadiju. Ali glagoljaši priređivači nisu jednostavno redom prevodili latinski brevijar ni u doba sv. Metodija, a ni kasnije. Oni su u brevijar preuzeli već gotove dijelove prijevoda Sv. Pisma. Tako su u glagoljske brevijare ušli biblijski tekstovi i homilije iz trojake ruke: a) psalmi i odlomci (perikope) iz starijega, t. j. Ćirilova prijevoda Biblije s grčkoga predloška, b) čitanja (lekcije) iz Metodijeva prijevoda s grčkoga i c) odlomci iz najmlađega prijevoda s latinskoga nastaloga bilo u Metodijevo doba bilo poslije. Prevođenje s latinskoga i udešavanje teksta prema latinskome brevijaru započeto je u Moravskoj (gdje je još u 10. i 11. st. životarilo glagoljsko bogoslužje), a nastavilo se u Hrvatskoj, gdje je po svoj prilici brevijar doživio u 13. st. većih promjena. Tokom stoljeća u mlađe su se brevijare prenosili uvijek i stari tekstovi, koji su pritom doživljavali većih ili manjih promjena što stvarnih, a što jezičnih. Stoga glagoljski brevijari ne predstavljaju jedinstvenu sliku ni u pogledu teksta ni jezika, pa često i oni mlađi čuvaju veliku starinu i srodnost sa starim pravoslavnim tekstovima. Iz tog razloga glagoljski su brevijari, osobito rukopisni, veoma važni za rekonstrukciju teksta staroslavenske Biblije, to više, što sadržavaju i nekih biblijskih tekstova, kojih nema u starom grčkom, odnosno istočnoslavenskom parimejniku (→ Biblija, starost prijevod). Najveću su starinu sačuvali psalmi. Staroj predaji nisu se mogla oteti ni mlađa izdanja, tako da je čak i Levaković, koji je imao zadaću, da glagoljski brevijar do kraja uskladi s rimskim brevijarom i Vulgatinim biblijskim tekstom, u mnogočem popustio tradiciji u pogledu teksta.

Uporedo sa sadržajem mijenjao se kroz stoljeća i jezik i grafija brevijara, ali je isto tako kao i u tekstu bila i u jeziku i grafiji kroz stoljeća poštivana predaja. Prvi je tip jezika bio staroslavenski, kako su ga uveli u književnost sv. Ćiril i Metodije, ali se na hrvatskom području jezik pomalo pohrvaćivao u fonetici i morfologiji kao i u rječniku, te je u Brozićevu brevijaru postigao najveći stupanj pohrvaćivanja: tu je jezik mješavina staroga crkvenoslavenskoga i starohrvatskoga jezika. R. Levaković je prekinuo nit hrvatske redakcije i uveo u glagoljski brevijar rusku redakciju, t. j. jezične su osobine starocrkvenoslavenske i hrvatske zamijenjene ruskima, osobito u fonetici. Taj su jezični pravac učvrstila i dva kasnija izdanja. U 19. st. bilo je pokrenuto uspostavljanje stare hrvatske redakcije u glagoljskim liturgijskim knjigama, ali je to provedeno samo u misalu (izd. 1893 u priredbi D. Parčića), dok do novoga izdanja brevijara nije više došlo.

Recitiranje glagoljskoga brevijara, započeto u Moravskoj od onoga časa, kad je sv. Metodije pri kraju svoga života skrenuo svoju crkvu s istočnoga na zapadni obred, uvijek je ovisilo o običajima i propisima rimske crkve. Na hrvatskom području, gdje je vladala povlastica glagoljskoga bogoslužja, recitirali su glagoljski brevijar svjetovni svećenici i redovnici. Od redovnika bili su to benediktinci sve do nestajanja njihovih samostana (većinom u 15. st.). Novi redovi, t. j. franjevački i dominikanski, koji su se znatno proširili po hrvatskim krajevima počevši od 13. st., nosili su svuda sa sobom recitiranje latinskoga brevijara. Ali treći samostanski red franjevaca od svojega je početka, t. j. od 15. st., svuda po Dalmaciji i Istri recitirao samo glagoljski brevijar. Čini se, da su i pavlini u svojim primorskim samostanima u 15. i 16. st. recitirali glagoljski brevijar. Koralno moljenje oficija obavljalo se ne samo u samostanima nego i u sjedištima kaptola, a u kasnijim stoljećima samo u t. zv. seoskim kaptolima na primorju, gdje je bilo više svećenstva na okupu. S općim opadanjem hrvatskoga glagoljizma napuštalo se pomalo i recitiranje glagoljskoga brevijara. To ide usporedo s polaženjem glagoljaša u latinske škole, na što su ih silili njihovi ordinariji, dakle okruglo od 17. st. Od početka 19. st. glagoljaši idu već posve redovno u latinske škole, pa od toga vremena oni redovno recitiraju brevijar na latinskom jeziku, ma da još misu čitaju iz glagoljskog misala.

LIT.: J. Vajs, Neistarší breviářchrvatsko-hlaholský, Prag 1910; Isti, Analecta Sacrae Scripturae ex antiquioribus codicibus glagoliticis, knj. I.—VIII., Krk 1903—1915; Isti, Psalterium paleoslovenicum, Prag 1916; Isti, Die Nomenklatur in den kroatisch-glagolitischen liturgischen Büchern, AslPh XXIX; Isti, Co znači slova »po zakonu rimskogo dvora«.... AslPh XXX; Isti, Die kroatisch-glagolitischen Breviere und das Offizium der abendländischen Kirche vom VI—X. Jahrh., AslPh XXXIV; Isti, Charvatsko-hladolské kodexy v Bodlejaněv Oxfordě, Časopis katol. duchovenstva, Prag 1915; Isti, Rukovět hlaholské paleografie, Prag 1932; I. Berčić, Ulomci svetoga Pisma, Prag 1864—1871; V. Jagić, Glagoličeskoe pis’mo, Sanktpeterburg 1911; I. Milčetić, Hrvatska glagoljska bibliografija, Zagreb 1911; Vatroslav Jagić u B. Vodnika, Povijesti hrvatske književnosti, knj. I., Zagreb 1913; I. Tkalčić, Slavensko bogoslužje u Hrvatskoj, Zagreb 1904; R. Strohal, Hrvatska glagoljska knjiga, Zagreb 1915; E. Fermendžin, Listovi o izdanju glagolskih crkvenih knjiga, Starine XXIV; L. Jelić, Fontes liturgiae glagolito-romanae, Krk 1906; Gesamtkatalog der Wiegendrucke, sv. V., Berlin 1932. V. Š.

Mali laički brevijari, t. zv. livres d’heures s oficijem B. D. Marije i sl. → Oficij.