BIBLIJA (grč. Βιβλίου »knjiga«, množ. Βιβλία, taj naziv prešao je u latinski jezik naprije kao Biblia, -orum, a u skolastičkom lat. jeziku dobio je oblik imenice žen. roda: Biblia, -ae, i tako je primljen gotovo u sve moderne jezike), znači skup onih knjiga, kojima Židovi (za Stari Zavjet) i kršćani priznavaju viši, božanski ugled, te koje daju povijesno svjedočanstvo i obrazloženje za opstanak svrhunaravne objavljene vjere i ujedno sačinjavaju (uz usmenu predaju) jedan od glavnih izvora vjerske i ćudoredne nauke. U kanonskom smislu B. je zbirka knjiga, koje su napisane od ljudi nadahnutih Duhom Svetim, i zato im je Bog začetnik, i kao takve su katoličkoj Crkvi predane i od nje primljene kao kanonske.
Budući da se taj skup knjiga po svom postanku i sadržaju odlikuje iznad svih drugih knjiga, s pravom se B. od iskona smatra kao »knjiga nad knjigama« ili naprosto »Pismo«, lat. Scriptura, grč. γραφή u najodličnijem smislu riječi, jer je upravljeno ljudima od samoga Boga. Poradi svetog sadržaja, svrhe i velikog ugleda, napose među kršćanima, daje se ovoj zbirci također uzvišeni naziv Sveto Pismo, Sacra Scriptura, γραφαί ἃγιαι (Rim. 1, 2), τά βιβλία τά ἃγια (I. Mak. 12, 9), koji službeno upotrebljava katolička Crkva. Povrh toga još su poznati nazivi od 3. st. kršćanstva: παλαιὰ ϰαὶ ϰοιυὴ διαϑήϰη, gdje je izraz διαϑήϰηili testamentum upotrijebljen već od sv. Pavla (II. Kor. 3, 14), odgovara značenju hebrejske riječi berith, lat. foedus »ugovor«. U hrvatskom jeziku od davnine se u tom smislu upotrebljava naziv Stari i Novi Zavjet, jer označuje ugovor ili zavjet ljudi s Bogom. Nadalje upotrebljava se naziv instrumentum (Tertulijan i sv. Augustin) sa značenjem skupine važnih božanskih isprava; ili Sacrae pandectae, jer sadržavaju sve ono, što je potrebno znati za promicanje kreposnog života. Napokon zovu se također kanonske knjige (libri canonici) prema grč. riječi ϰαυάυ»mjera«, u prenesenom značenju pravilo života.
SADRŽAJ: Imena i razdioba biblijskih knjiga, 470; Jezik biblijskih knjiga, 471; Postanak i sadržaj biblijskih knjiga, 471; Povijesna vjerodostojnost Biblije, 473; Kanonski značaj Biblije, 477; Božansko nadahnuće, 478; Biblijska kritika u općenitom smislu, 479; Biblijski rukopisi ili kodeksi, 479; Prijevodi Biblije, 482; Značenje B. u čovječanstvu, 497; Biblijski motivi u hrvatskoj književnosti, 498; Biblijski motivi u umjetnosti, 498; Biblija u tiskarskom umijeću, 502; Biblija i glazbena umjetnost, 502; Biblija i znanost, 502, Naučno izučavanje i širenje Biblija, 503; Biblijski leksikoni, 504.
I. Imena i razdioba biblijskih knjiga. Skup knjiga, koje obuhvata B., dijeli se najprije s obzirom na dva razdoblja njihova postanka u: Starozavjetne, koje su nastale u povijesnom razdoblju od Mojsija (u 15. st. pr. Kr.) do vremena prije Kristova rođenja. Novozavjetne su knjige, koje su nastale od prilike tijekom druge polovice 1. st. pos. Kr. i početkom 2. st. Jedne i druge dijele se u tri skupine, i to: povijesne, poučne ili pjesničke i proročke.
Starozavjetne knjige: a) Povijesne: Petoknjižje Mojsijevo (Genesis — Postanak, Exodus — Izlazak, Leviticus knjiga Levitska, Numeri — Brojevi, Deuteronomium — Ponovljeni zakon); knjiga Jozuina, Sudačka, Rutina, Četiri knjige Kraljevske (prve dvije zovu se Samuelove, a druge dvije Kraljevske), Dvije knjige Dnevnika (Chronica ili Paralipomenon), Ezdrina prva i druga (druga se zove i Nehemijina), Tobijina, Juditina, Esterina, Dvije knjige Makabejske. U svemu ima 21 povijesna knjiga; b) Poučne knjige, koje se zovu i pjesničke: Jobova, Psalmi, Salomonove priče, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama, Knjiga Mudrosti, Crkvenica. U svemu 7 poučnih ili pjesničkih knjiga; c) Proročke knjige: Četiri velika proroka, i to: Izaija, Jeremija s Baruhom, Ezekijel, Danijel; dvanaest malih proroka: Ozeja, Joel, Amos, Abdija, Jona, Miheja, Nahum, Habakuk, Sofonija, Agej, Zakarija i Malahija. U svemu ima 17 proročkih knjiga. Svih dakle starozavjetnih knjiga ima: 21 + 7 + 17 = 45.
Novozavjetne knjige: a) povijesne: Četiri evanđelja: Matejevo, Markovo, Lukino i Ivanovo, te Djela Apostolska; b) poučne knjige: 14 poslanica sv. Pavla, i to: Rimljanima, 2 Korinćanima, Galaćanima, Efežanima, Filipljanima, Kološanima, 2 Solunjanima, 2 Timoteju, Titu, Filemonu i Hebrejima; 7 poslanica ostalih apostola, i to: Jakovljeva, 2 Petrove, 3 Ivanove, Jude Tadeja; c) proročka knjiga: Otkrivenje sv. Ivana (Apokalipsa). Svih dakle novozavjetnih knjiga ima: 5 povijesnih, 21 poučna i 1 proročka = 27.
II. Jezik biblijskih knjiga. Jezik izvornog teksta biblijskih knjiga jest: hebrejski, aramejski i helenističko-grčki (διάλεϰτος ϰοιυή). Hebrejskim jezikom napisan je pretežniji dio starozavjetnih knjiga, izuzevši dijelove knjige Danijelove (2, 4—7, 28), Ezdrine (4, 8—6, 18; 7, 12—26) te jednog retka proroka Jeremije (10, 11), koji su napisani aramejskim jezikom. Helenističkim grčkim jezikom napisane su izvorno samo dvije starozavjetne knjige, i to: knjiga Mudrosti i II. knjiga Makabejska. Od novozavjetnih knjiga napisano je Matejevo evanđelje izvorno aramejskim jezikom, a sve ostale knjige helenističkim grčkim jezikom.
Hebrejski jezik je jedan od zapadnih ogranaka semitskoga jezičnog stabla, kojim su govorili Hananeji, prastanovnici Palestine, a od njih su ga primili Izraelci, nazvani od drugih naroda Hebreji, te ga i danas poznajemo pod tim imenom. Upotrebu hebrejskog jezika potvrđuju nam i svjetovni književni spomenici Tel-el-Amarnskih listova, koji potječu iz 15. st. pr. Kr., a u najnovije doba i arheološki književni spomenici iskopina staroga feničkoga grada Ugarit u današnjem Ras eš-Šamrah. Pismo pak, koje se upotrebljavalo u starom hebrejskom jeziku, bilo je feničko, a tek poslije povratka iz ropstva babilonskoga, u vrijeme Ezdre, prepisan je hebrejski tekst B. asirskim ili kvadratnim pismom. Budući da ovo pismo nije imalo znakova za samoglasnike, izumjeli su židovski stručnjaci u poznavanju predaje Sv. Pisma u 7. i 8. st. pos. Kr., nazvani masoreti, sustav točaka za označivanje samoglasnika, koje su pripisali hebrejskom tekstu B. ispod redaka. Time je spasen vokalni izgovor hebrejskog teksta B., da se sasvim ne zaboravi nakon toga, pošto je hebrejski jezik prestao biti živim jezikom. Pored svega toga nije se do danas sačuvao hebrejski tekst proroka Baruha, Juditine, Tobijine, drugokanonski dijelovi knjige Danijelove i Esterine, te I. knjige Makabejske, dok je istom u novije vrijeme (1896) pronađen hebrejski tekst knjige Crkvenice, ali znatno različit od grčkog teksta. Za knjigu Tobijinu svjedoči sv. Jeronim, da je vidio njezin tekst u aramejskom jeziku. Stvarno nije nam sačuvan ni izvorni tekst Matejeva evanđelja, nego u grčkom prijevodu. Kako je hebrejski jezik s vremenom dolazio u dodir s aramejskim saobraćajnim jezikom susjednih semitskih naroda, osobito od vremena ropstva asirskog i babilonskog, zapaža se u mlađim knjigama B. na mnogim mjestima aramejski utjecaj. Osobito je pak značajno za helenistički grčki jezik, nazvan διάλεϰτος ϰοιυή kojim su pisane mlađe knjige B. bilo izvorno, bilo da su prevedene na nj, da se na njemu zapaža snažan utjecaj semitske frazeologije. Za uspješno razumijevanje i objašnjavanje (eksegezu) B. svakako je potrebno što bolje poznavanje hebrejskog, aramejskog i helenističko-grčkog jezika, kao što i njihove stilistike i uopće njihova gramatičkog i sintaktičkog duha.
III. Postanak i sadržaj biblijskih knjiga. Postanak pojedinih biblijskih knjiga pada u različito doba povijesti, počevši od svršetka 15. st. pr. Kr. do početka 2. st. pos. Kr. Isto tako različiti su i pisci pojedinih knjiga, dok nam od nekih knjiga nije u predaji ništa sačuvano o imenima njihovih pisaca. S obzirom na povijesni sadržaj biblijske knjige nemaju svrhe, da sustavno izlažu cjelokupnu povijest čovječanstva, nego im je glavna svrha da prikažu samo one znatne povijesne događaje, iz kojih se razabira, kako se Bog tijekom određenih vremenskih odsjeka ljudima objavljivao i sam im davao pobude za uspostavljanje stvarnog religijskog odnosa, te kako je prema nacrtu svoje Providnosti vodio brigu oko spasenja roda ljudskoga. U poučnim pak knjigama B. izlaže se postepeno nauka vjerskih i ćudorednih istina, koje su osnova ljudskog odnosa prema Bogu. Povijesni sadržaj pojedinih biblijskih knjiga u najkraćim crtama jest ovaj:
STARI ZAVJET. Petoknjižje Mojsijevo govori u I. knjizi (Genesis »postanak«) o postajanju svijeta i ljudi po Božjem stvaranju, o grijehu prvih ljudi i postepenom izopačivanju roda ljudskoga, o kazni potopa, o padanju u krivoboštvo, o izboru Abrahamove porodice i njegova potomstva, naroda izraelskoga, da bude čuvarom prave vjere do dolaska Spasitelja. U II. knjizi (Exodus »izlazak«) govori se o izbavljenju naroda izraelskog iz ropstva egipatskoga uz opis čudesnih događaja na putovanju Izraelaca iz Egipta do gore Sinaj i o objavi sinajskog zakona. U III. knjizi Mojsijevoj (Leviticus »knjiga Levitska«) izlažu se izraelski bogoštovni ili liturgijski propisi. U IV. knjizi Mojsijevoj (Numeri »brojevi«) izbrajaju se pokoljenja izraelskog naroda po plemenima i porodicama. U V. knj. Mojsijevoj (Deuteronomium »ponovljeni zakon«) podaje se još jednoć u zaokruženoj cjelini sustav svih vjerskih, ćudorednih, pravnih i liturgičkih propisa, od Boga naloženih izraelskom narodu, na koje se sav narod svečano obvezao, da će ih vršiti kao odabrani Božji narod. Ujedno se ovdje crtaju različite zgode kušnja izraelskog naroda na 40-godišnjem putovanju kroz pustinju.
Jozuina knjiga ocrtava nam povijest zaposjedanja zemlje kanaanske od Izraelaca i podjelu zemlje među njihovih 12 plemena. Knjiga Sudačka crta nam povijesne događaje borbe Izraelaca za svoju slobodu sa susjednim narodima u razdoblju od 300 godina do vremena osnutka kraljevstva. Knjiga Rutina prikazuje isječak iz doba sudačkog o životu jedne porodice izraelskog naroda. U I. i II. knj. Kraljevskoj ocrtane su prilike izraelskog naroda od svršetka sudačkog doba pa do starosti kralja Davida. U III. i IV. knj. Kralj. ocrtano je razdoblje svršetka kraljevstva Davidova, kraljevanje Salomonovo, rascjep kraljevstva poslije Salomonove smrti, a potom slijedi sinhronistički prikaz povijesnih događaja obaju kraljevstava i djelovanje starijih proroka oko suzbijanja krivoboštva, uz koje je prianjala i većina kraljeva, što je napokon dovelo jedno i drugo kraljevstvo do propasti, i to izraelskog u ropstvo asirsko (722), a judejskog u ropstvo babilonsko (587). U I. i II. knjizi Dnevnika (Chronica ili Paralipomenon), nakon genealogijskih listina, ocrtava se povijest izraelskoga kraljevstva od smrti Saulove pa sve do vremena svršetka ropstva babilonskoga, kad je kralj Kir dopustio židovskim zarobljenicima, da se povrate iz Babilonije u svoju domovinu. U dvjema knjigama Ezdrinim ocrtano je djelovanje svećenika Ezdre i kraljevskog peharnika Nehemije, kao narodnih vođa u vrijeme drugog povratka iz ropstva babilonskoga (458 pr. Kr.), za perzijskoga kralja Artakserksa I., kako su nastojali oko obnove hrama jeruzalemskoga i vjerskog života židovskog naroda. U knjizi Tobijinoj prikazan je uzoran život starog i mladog Tobije, koji su podnosili teške kušnje asirskog ropstva strpljivo i s pouzdanjem u Boga, pa ih je zato Bog nadario i vremenitim dobrima. Knjiga Juditina i Esterina crtaju nam, kako je svaka od ovih dviju kreposnih žena posebnim načinom Božjom pomoći spasila svoj narod od velike pogibije. U I. i II. knjizi Makabejskoj ocrtana je junačka borba braće Makabejaca za oslobođenje Židova od jarma asirskih kraljeva.
Dalje slijede poučne ili pjesničke knjige, i to: Jobova, gdje se u prikazu kušnja i patnja, što ih trpi pravednik Job, raspravlja o dubokom pitanju: kako se patnje kreposnih ljudi mogu spojiti s pravednošću Božjom. Psalmi Davidovi, zbirka od 150 duhovnih pjesama, koje se odlikuju posebnim pjesničkim ukrasima paralelizma, a mnoge imadu i proročki sadržaj, osobito one, koje se odnose na Spasitelja (mesijanski psalmi). Knjiga Salomonovih priča sadržava zbirku pobudnih opomena za kreposno i bogoljubno življenje. Knjiga Propovjednik sadržava razmatranje o ništavosti različitih naslada u svijetu te ističe, da je prava životna mudrost biti odan Bogu u ljubavi i spasonosnom strahopočitanju. Pjesma nad pjesmama ocrtava u alegorijskoj slici međusobne zaručničke ljubavi otajstveni odnos pravedničke duše, odnosno odabranog naroda prema Bogu. U knjizi Mudrosti potiče se na prianjanje uz pravu životnu mudrost, koja se sastoji u iskrenom štovanju Boga, izbjegavanju grešnih nagnuća i svake vrsti idolatrije te sjećanjem na Božji sud. Kao osnovna misao naglašava se: strah Božji početak je mudrosti. Knjiga Crkvenica sadržava skup pobudnih zasada za krepostan život, naglašuje potrebu težnje za pravom mudrošću na osnovu veličanja Božjih krasota u prirodi, te napokon izriče hvalospjev kreposnim muževima staroga zavjeta.
Proročke knjige crtaju nam djelovanje proroka u narodu izraelskom. Proroci su bili glasnici Božjih pouka i opomena izraelskim kraljevima i narodu, revnitelji zakona Božjega, vjesnici budućih događaja, osobito vremenitih Božjih kazna zbog nevjere kraljeva i naroda, i napokon su kazivali mnoga proroštva o osobi, životu, trpljenju i proslavi Spasitelja. Neki od tih proroka djeluju prije ropstva asirskoga i babilonskoga (Abdija oko 845, Joel oko 820, Jona oko 790, Amos oko 760, Miheja oko 730, Ozeja 750—725, Izaija 738—700, Nahum oko 660, Habakuk oko 646, Sofonija oko 634, Jeremija 626—585); neki u vrijeme samog ropstva (Baruh, Ezekijel, Danijel), a neki poslije ropstva (Agej oko 520, Zakarija oko 520, Malahija 433—430). Po opsegu svojih proročkih spisa dijele se u četiri velika proroka: Izaija, Jeremija, Ezekijel, Danijel; a preostali su 12 malih proroka.
Prorok Izaija djeluje u vrijeme vladanja judejskih kraljeva: Ozije, Joatama, Ahaza i Ezekije. Njegova proročka knjiga dijeli se u dva dijela: Prvi (gl. 1—35 s dodatkom gl. 36—38), drugi gl. 39—66. Prvi dio sadržava ponajviše prikore protiv suvremenih ćudorednih poroka i vjerskog nehaja s ozbiljnim prijetnjama suda Božjega i kazni, navješćuje pokaranje Judeje i Jeruzalema i drugih susjednih naroda ropstvom babilonskim. Osobito se je isticao pakošću kralj Ahaz. U tim proroštvima također postepeno nagovješćuje pojavu Spasitelja, kao na pr. njegovo rođenje od djevičanske majke (7, 14), njegovo ime i vlast (9, 5). U drugom dijelu navješćuje utjehu Izraelu poslije kazne, a osobito su u ovom dijelu važna proroštva o Spasiteljevu djelu otkupljenja po muci i smrti (52, 13—53, 12), o njegovoj proslavi (54, 1—3) i osnutku novoga općenitoga mesijanskoga kraljevstva (58, 1—66, 24). Prorok Jeremija djeluje 100 godina poslije Izaije. Proriče razorenje Jeruzalema i 70-godišnje ropstvo babilonsko, bori se protiv lažnih proroka, a kad je doživio razorenje Jeruzalema, oplakuje u svojim Tužbalicama tužno stanje Jeruzalema i svog naroda. Osim toga navješćuje pokaranje susjednih naroda zbog njihova krivoboštva (gl. 46—51). Gdjegdje nailazimo i na mesijanska proroštva (30, 9; 31, 15, 22; 33, 14 i d.). On je »prorok molitve« (II. Mak. 15, 14). Baruh, Jeremijin pisar, napisao je također knjižicu o priznanju krivnje izraelskog naroda s molitvom za oproštenje, potičući na vjerno vršenje zakona, strpljivost i pouzdanje u Boga u trpljenju. Na svršetku dodaje list proroka Jeremije, upravljen zarobljenicima u Babilonu, u kom ih odvraća od krivoboštva. Prorok Ezekijel djeluje u ropstvu babilonskom, kamo je bio odveden 598 pr. Kr. zajedno s kraljem Jehonijom. Ondje se nastanio kraj rijeke Hobar i u drugoj godini ropstva pozvan bi na proročku službu, koju je vršio 27 godina. Prvi dio njegove proročke knjige (gl. 1—32) navješćuje propast Jeruzalema i židovskoga kraljevstva, kao i susjednih naroda, a drugi dio proriče obnovu Izraela (gl. 33—39) i dolazak mesijskoga kraljevstva Božjega (gl. 40—48). Ova proročka knjiga sadržava mnogo tajinstvenih vizija, u kojima se slikovito navješćuju budući događaji, pa je zato vrlo teška za razumijevanje. Osobito je značajna poredba o zlim pastirima u opreci prema dobrom pastiru, poslanom od samoga Boga (gl. 34), zatim proročka vizija uskrsnuća mrtvačkih kostiju. Svrha je njegovih proroštava da utješi potišteni narod judejski u ropstvu babilonskom. Prorok Danijel također djeluje u vrijeme ropstva babilonskoga, kamo bi odveden 605 pr. Kr. zajedno sa 70 odličnih židovskih mladića i s kraljem Jehonijom nakon prvoga pohoda Nabukodonozorova na Jeruzalem. Tu se odlikovao pobožnošću i ujedno bi od Boga nadahnut darom proroštva, pa se tako dovinuo velikoga ugleda nesamo među svojim sunarodnjacima, nego i pred babilonskim i kasnije perzijskim kraljevima. Prvi puta proslavi se kao sudac izbavivši nevino optuženu Suzanu. Pred kraljem Nabukodonozorom podiže mu se ugled tumačenjem kraljevih snova. Kralju Baltazaru objasnio je napis tajanstvene ruke »Mane, tekel, fares«. Dvaput bačen bi u lavlju jamu, ali bi čudom sačuvan na životu. Živio je još za perzijskoga kralja Kira, koji je g. 538 zasio na prijestolje u Babilonu. Osobito je znatno Danijelovo proroštvo o 70 godišnjih sedmica (gl. 9), kojima je unaprijed prorečeno vrijeme, koje će proći od dopuštenja povratka iz ropstva babilonskog (458 pr. Kr.) do smrti Kristove. Doživio je starost od preko 90 godina i mnogo pridonio proslavi imena pravoga Boga među neznabošcima.
Mali proroci. Ovako se zovu zato, jer su knjige njihovih proroštava opsegom znatno manje od knjiga velikih proroka. Ozeja djeluje u kraljevstvu izraelskom između 745—720 pr. Kr. Simboličkim proročkim akcijama: ženidbom s bludnicom i izbavljenjem bludnice od grešnog društva, odvraća izraelski narod od krivoboštva i proriče mu Božje milosrđe, a napokon proriče duhovnu obnovu u mesijskom kraljevstvu. Joel djeluje u kraljevstvu judejskom od 820 pr. Kr. za kralja Joasa, navješćujući pogibiju skakavaca i opominjući na pokoru. Osobito je znatno proroštvo o silasku Duha Svetoga na ljude (2, 28 s.), zatim o sudnjem danu u dolini Jozafatskoj (3, 2—12) i o sreći mesijskog vremena (3, 18—21). Amos djeluje pretežno u kraljevstvu izraelskom, a za kralja Jeroboama II. oko 760 pr. Kr. i ponešto u judejskom za kralja Ozije. Navješćuje pokaranje Izraelu zbog nevjere i susjednim narodima zbog krivoboštva. Osobito prekorava krivoboško štovanje teladi u Betelu. Napokon proriče obnovu Izraela poslije povratka iz ropstva, obraćenje neznabožaca ka Kristu i opću duhovnu obnovu u vrijeme Mesije. Abdija djeluje oko 845 pr. Kr. za vrijeme Jorama, kralja judejskoga, navješćujući Idumejcima Božju kaznu zbog nebratske navale na Jeruzalem. Proriče i proslavu Jeruzalema u vrijeme kraljevstva Mesijina. Jona, sin Amatijev, djelovao je u Izraelu u vrijeme kralja Jeroboama II. (783—743), te se spominje u IV. Kralj. 14, 25. On se htio oprijeti Božjem pozivu, da propovijeda pokoru Ninivljanima, koji su bili neprijatelji izraelskog naroda, i zato se zaputi lađom sasvim drugim smjerom — u grad Tarsis. Kao krivac bure bačen bi u more, te ga proguta velika morska riba (najvjerojatnije morski pas), u kojoj čudom ostade živ i poslije 3 dana izbaci ga riba na kopno. Sad je Jona vidio, da mu je uzalud opirati se Božjem pozivu, pa se otputi u Ninive. Tu je navješćivao pokoru vičući: »Još 40 dana i Ninive će propasti!« Kad su na taj glas Ninivljani činili pokoru. Bog ih poštedi. Doživljaj Jonina trodnevnoga boravka u morskoj nemani tipski (proročki) nagovješćuje Kristovo uskrsnuće iz groba treći dan poslije smrti. Prorok Miheja, rodom Morašćanin iz okoline Hebrona, suvremenik je proroka Izaije, te djeluje u polovici 8. st. pr. Kr., i to poglavito u Judeji za vrijeme kraljeva Joatama, Ahaza i Ezekije. On prekorava zloće obaju kraljevstava, navješćujući im propast, najprije izraelskom, a zatim judejskom. Potom nadodaje utješno proroštvo o obnovi Jeruzalema za dolaska Mesije, o kom proriče, da će se roditi u Betlehemu. Prorok Nahum iz Elkezeja djeluje od prilike u polovici 7. st. pr. Kr. On navješćuje navalu Asiraca na kraljevstvo judejsko i njihovo osvojenje Egipta, što se ispunilo za Asurbanipala (664—63), zatim propast Ninive, koja je stigla od babilonskoga kralja Nabopolasara (612 pr. Kr.). Prorok Habakuk djeluje u vrijeme judejskih kraljeva Manasije i Josije oko 640—38 pr. Kr. On navješćuje Judeji, zbog velikih opačina, da će je Haldeji poharati, ali i Haldejima proriče poniženje i pad zbog njihove oholosti. Svoje proroštvo završuje hvalospjevom o Božjem milosrđu i ufanjem u Spasitelja. Prorok Sofonija djeluje u početku vladanja judejskoga kralja Josije (oko 638). On proriče kaznu Božje pravednosti Judeji i Jeruzalemu zbog opačine i krivoboštva a slično i susjednim narodima: Filistejima, Moapcima, Amoncima, Etiopljanima i Asircima. Napokon navješćuje utjehu novog mesijskog doba. Prorok Agej djeluje u vrijeme poslije prvog povratka iz ropstva babilonskoga, za perzijskoga kralja Darija I. Histaspa oko 520 pr. Kr. On potiče Zorobabela i velikog svećenika Jozuu na veću revnost u gradnji novog hrama jeruzalemskog, koji, premda ne će biti u raskoši sličan hramu Salomonovu, ipak će doživjeti veću slavu, jer će doživjeti pohod Onoga, za kojim čeznu narodi, t. j. Spasitelja. Prekorava vjerski nehaj i formalizam, a Zorobabelu navješćuje, da će kneževska vlast njegove porodice doseći do vremena Mesije. Prorok Zakarija, kao suvremenik Ageja (oko 520 pr. Kr.), pozvan bi dva mjeseca poslije njega na proročku službu za vrijeme perzijskoga kralja Darija I. Histaspa. Opomenuvši narod na pokoru simboličkim viđenjima navješćuje obnovu teokratskoga kraljevstva kao pripravu za mesijansko vrijeme. Osobito je značajno proroštvo, da će Mesija kao mironosni kralj dojahati na magarici u Jeruzalem; da će Mesija biti izdan za 30 srebrnika, da će ga probosti; udarit će pastira i raspršit će se ovce, ali konačno Božje će kraljevstvo iznijeti pobjedu. Prorok Malahija djeluje oko 430 pr. Krista te je posljednji starozavjetni prorok. On prekorava grijehe svećenika i naroda, osobito nehaj u održavanju žrtvenih propisa, loš običaj otpuštanja žena domaće narodnosti i ženidbe s tuđinkama. Osobito je znatno proroštvo, da će mjesto nesavršenih i oskvrnutih starozavjetnih žrtava biti uvedena nova opća euharistička žrtva. Dalje proriče dolazak Mesijina preteče i dolazak Mesije, a prije sudnjeg dana dolazak Ilije na ovaj svijet, da obrati zabludjele potomke izraelske.
NOVI ZAVJET. Matejevo evanđelje. Napisao ga je apostol Matej, pozvan iz cariničke službe na apostolsku. Ovo je evanđelje u prvom redu namijenjeno Židovima, a svrha mu je, da pokaže, da je Isus Krist, rođen u Betlehemu i othranjen u Nazaretu, pravi Mesija ili Spasitelj, na kom su se ispunila sva starozavjetna mesijanska proroštva. Počinje genealogijom Spasiteljevom od Abrahama kao praoca naroda, komu je Bog povjerio na čuvanje vjeru u Spasitelja, potomka kraljevske porodice Davidove i osnivača novog duhovnog kraljevstva Božjega; napominju se najvažniji događaji iz Kristova djetinstva, zatim se crta njegovo javno djelovanje, čudesa, nauka u poredbama, utvrđivanje apostola u vjeri, put u Jeruzalem, sukob sa sinagogom, Kristovi eshatološki govori i napokon prikaz njegove muke, smrti i uskrsnuća. Vrijeme postanka ovog evanđelja drže neki (Bisping, F. X. Pölzl, J. Felten, I. Belser, F. Gutjahr, F. Kaulen od 42—50), da je oko g. 42, a drugi (A. Merk, B. Heigl, Simón-Prado; M. Meinertz od 50—58; H. J. Clader, P. Dausch) drže, da je napisano između godine 50—60. Svakako je napisano prije razorenja Jeruzalema (70), jer inače ne bi pisac propustio spomenuti ovu katastrofu kao ispunjenje Kristova proroštva.
Markovo evanđelje, nazvano tako po imenu jednoga od 72 učenika Kristovih, koji ga je napisao prema propovijedanju apostola Petra u Rimu, koga je pomagao u apostolskom djelovanju. Namijenjeno je poglavito neznabošcima, da im dokaže, da je Isus Krist pravi sin Božji. U tu svrhu bira iz života i djelovanja Kristova takve momente, koji su podobni uvjeriti neznabošce o Kristovu božanskom poslanju, osobito mnoga čudesa u iscjelivanju bolesnih i protiv demona. Evanđelje počinje s propovijedanjem Ivana Krstitelja, zatim govori o Kristovu djelovanju u Galileji, crta početak sukoba s farizejima, djelovanje među narodom, odgoj apostola i učenika, zatim djelovanje u Judeji, sukob sa židovskom sinagogom, muku, smrt i proslavu. Prema sudu biblijskih stručnjaka (Cornely-Merk, P. Batiffol, Simón-Prado, B. Heigl, M. Meinertz) ovo je evanđelje napisano između 55—62 godine.
Evanđelje sv. Luke, po zvanju liječnika, također jednoga od 72 učenika Kristovih, kasnije pratioca sv. Pavla apostola, napisano je s tom svrhom, da pokaže, da je Krist pravi Bog i pravi čovjek i Spasitelj svega svijeta od grijeha. Počinje s navještenjem rođenja Ivanova i Isusova te, prikazavši najznatnije zgode iz djetinjstva Kristova, opširno crta Kristovo javno djelovanje od njegova krštenja na Jordanu, njegovo djelovanje u Galileji, Judeji i u neznabožačkim krajevima. Osobito je znatno navješćivanje novoga duhovnoga kraljevstva i spremanje apostola za poslenike u tom kraljevstvu; zatim u brojnim poredbama crta narav i duh toga kraljevstva u opreci prema pogubnom duhu farizeja, s kojima dolazi do otvorenog sukoba. Napokon dolazi eshatološki govor te opis muke, smrti i uskrsnuća Kristova. Postanak ovog evanđelja pada svakako prije g. 70, i to po sudu nekih (P. Schanz, D. de Bruyne) između g. 67—70, ili vjerojatnije između g. 60—63 (J. Langen, F. Kaulen, J. Felten, I. Belser, J. Knabenbauer, Cornely-Merk, Simón-Prado, J. Sickenberger, M. Meinertz, M. I. Lagrange).
U vezi sa sličnostima i raznolikostima sadržaja ovih triju evanđelja postoji među biblicistima (naročito onamo od 18. st., t. j. od vremena racionalizma) znamenito sinoptičko pitanje, kako da se objasne sličnosti i različnosti. Racionalisti (I. G. Eichhorn, F. A. Wolffius, F. Schleiermacher, Chr. H. Weisse, K. L. Schmidt, M. Dibelius, R. Bultmann, H. Gunkel) pokušavaju ovo pitanje objasniti razlikom mnogostrukih vrela, a katolički eksegete pretežno teorijom ovisnosti o tradiciji kateheze pojedinih apostola. Ovoj se osobito priklanja P. Vanutelli, koji je o tom pitanju objelodanio čitav niz monografija. Najvjerojatnije je mišljenje, koje nastoji objasniti to pitanje tako, da nije isključena mogućnost, da su prije konačne redakcije pojedinih evanđelja postojali kakvi djelomični pisani izvori, koje su evanđelisti mogli upotrijebiti; a osim toga nema sumnje, da kod svakoga evanđeoskoga pisca imade znatan udio utjecaj predaje onoga tipa evanđeoske kateheze, koja je pojedinom evanđeoskom piscu bila neposredno bliza.
Ivanovo evanđelje napisano je od Kristova apostola Ivana. Glavna je svrha ovog evanđelja, da se njime utvrdi vjera, da je Isus Krist pravi Sin Božji, i da se po toj vjeri ljudi spase, te je namijenjeno pretežno kršćanima, obraćenima s neznaboštva. Neizravno ima ovo evanđelje svrhu da suzbije zablude nekih krivovjerja, koja su se počela javljati u kršćanstvu svršetkom 1. st. i koja su zanijekala Kristovo božanstvo, napose protiv Cerinta, Nikolaita i ebionita. U ovom evanđelju dolazi najviše do izražaja vremenski poredak događaja iz Kristova života. Počinje dubokim prologom o tajni utjelovljenja vječne Riječi Božje te, ispustivši događaje iz Kristova djetinjstva, odmah prelazi na propovijedanje Ivana Krstitelja, skupljanje učenika i čudo u Kani. Zatim grupira događaje prema glavnim svetkovinama Pashe i Sjenica i po lokalnoj podjeli: u gradu Jeruzalemu, Judeji, Samariji, Galileji i Pereji. Od čudesa izabire u razmjeru s ostalim evanđelistima njih dosta malo (iscjeljenje sina kraljeva čovjeka, čudesno umnažanje kruha, iscjeljenje uzeta, slijepca od rođenja i Lazarovo uskrsnuće). Osobito su značajni govori: obećanje presvete Euharistije, poredba o dobrom pastiru i oprosni govor nakon posljednje večere. Na svršetku je opis muke, smrti i ukazivanja Kristovih poslije uskrsnuća u Jeruzalemu i u Galileji. Ovo je evanđelje nastalo svakako poslije g. 70, najvjerojatnije prema svršetku 1. st., kad su se počela javljati krivovjerja, protiv kojih je napisano. Cornely-Merk, M. I. Lagrange, A. Bisping, Th. Zahn stavljaju ga između 80—90 g.
Djela Apostolska napisana su od sv. Luke evanđelista. Tu je prikazano djelovanje apostola i povijest osnutka Crkve Kristove u Jeruzalemu te njezino raširenje u Palestini i u ostalim pokrajinama rimskoga carstva, a ujedno su ocrtani i progoni, koje su trpjeli apostoli prigodom svog djelovanja. U širenju kršćanstva apostoli se najprije obraćaju svojim sunarodnjacima Židovima, a poslije ostalim narodima. Osobito je značajan događaj obraćenje Savla, isprva žestokog progonitelja kršćanstva, a kasnije apostola Pavla, koji je svojom revnošću najviše raširio kršćanstvo među narodima, poduzevši tri apostolska putovanja. Kad se Židovi urotiše protiv njega, da ga ubiju, spasen bi rimskom vojnom zaštitom, te prizvavši se u svom zatočenju na cara otputova kao sužanj u Rim. Svrha je ove knjige, da iz čudesnog raširenja kršćanstva obraćenici upoznadu, da je Bog svim narodima otvorio vrata spasenja. Po pretežnom mišljenju katoličkih i protestantskih eksegeta ova je knjiga nastala prije g. 70.
Poučne knjige. 14 poslanica sv. Pavla apostola: — Rimljanima, napisana zimi 57—58 g. za boravka u Korintu. Sadržava: a) dogmatski dio: o potrebi, načinu i plodovima opravdanja, te odnosu Židova prema opravdanju; b) moralni dio: o općim dužnostima i odnosu između mogućnika i nejakih. — I. Korinćanima, napisana u Efezu nešto prije Uskrsa g. 56 povodom vjerskih stranaka i prepiraka, što su izbile u Korintu. Sadržava dva dijela: a) opomene, da se okane stranačkih razmirica, da uklone nastale sablazni, napose, da se čuvaju bludnosti; b) odgovara na upite o braku i djevičanstvu, o blagovanju od idolskih žrtava, o vjerskim sastancima i o uskrsnuću od mrtvih. — II. Korinćanima, pisana iz Filipa u ljetu ili u jeseni g. 57. Sadržava: a) obranu Pavla od nekih kleveta njegovih protivnika i o uzvišenosti njegove apostolske službe; b) preporučuje sabirnu akciju za kršćane u Jeruzalemu. — Galaćanima, napisana za trećeg Pavlova putovanja na početku boravka u Efezu g. 54. Sadržava: a) apologetski dio: o božanskom podrijetlu evanđelja; b) dogmatski: o odnosu Starog i Novog Zavjeta i prestanku privremenih starozavjetnih obveza; c) parenetski dio: opominje na vršenje duha zakona, na poniznost i ljubav. — Efežanima napisana je za prvoga Pavlova sužanjstva u Rimu između 61—63 g. Sadržava: dogmatski dio: o blagodati otkupljenja u katoličkoj Crkvi, pristupačnoj svim narodima; parenetski: potiče na kršćansku svetost i na vršenje socijalnih dužnosti. — Filipljanima, napisana kao posljednja za vrijeme Pavlova prvog ropstva u Rimu između 61—63 g. Iz sadržaja odrazuje se velika naklonost apostola prema kršćanskoj općini u Filipima, koja je bila jedna od najuzornijih gledom na revnost u praktičnom kršćanskom životu. U prvom dijelu izražava svoju radost zbog napretka evanđelja, potiče kršćane na život dostojan evanđelja, osobito na međusobnu ljubav, koja se osniva na poniznosti. U drugom dijelu opominje, da se čuvaju zavodnika, koji siju razdor; da živu u slozi, i napokon im zahvaljuje na obilatoj milostinji. — Kološanima, napisana za vrijeme prvoga sužanjstva Pavlova u Rimu 61—63 g. Sadržava: dogmatski dio: o dostojanstvu Krista Bogo-čovjeka i Spasitelja u Crkvi kao otajstvenom tijelu Kristovu; parenetski: o milosnom životu u sjedinjenju s Kristom; o odnosima oženjenih, roditelja i djece, pretpostavljenih i podčinjenih. — I. Solunjanima, pisana oko g. 51—52 iz Korinta. U početku najprije ističe svoj odnos prema Solunjanima i hvali ih, što su postojani u vjeri; opominje ih, da se čuvaju nečistoće, lakomosti i lijenosti, a prionu uz pravu svetost; zatim govori o uskrsnuću od mrtvih pred sudnji dan, potiče na pokornost starijima, na miroljubivost, ljubav, strpljivost i poštovanje proročke službe. — II. Solunjanima, pisana kratko vrijeme poslije prve. Sadržava potanje pouke o sudnjem danu, kao nadopunu onima u I. Solunjanima, odvraćajući od krivih shvaćanja i upozoravajući na znakove prije sudnjeg dana; potiče na molitvu i izbjegavanje lijenosti. — I. Timoteju, pisana poslije prvog ropstva (oko 65), ali se ne zna sigurno, da li iz Macedonije ili iz Male Azije. Sadržava pobude o čuvanju prave Kristove nauke protiv širitelja različnih zabluda, opomene o skladnu životu članova vjerske općine, o staleškim dužnostima, odvraća od različitih mana, osobito od lakomosti. — II. Timoteju, pisana iz Rima za vrijeme drugog Pavlova sužanjstva, nedugo prije njegove smrti g. 67. Sadržaj: Potiče Timoteja na postojanost i neustrašivost u propovijedanju evanđelja i daje posebne upute za borbu protiv lažnih učitelja. — Titu, pisana oko 65 g. iz Grčke iz Nikopolisa ili iz Korinta. Sadržava upute o razboritu postavljanju crkvenih službenika, o različitim dužnostima pojedinih staleža, o pokornosti pretpostavljenima, ljubavi prema bližnjemu i izbjegavanju krivovjeraca. — Filemonu, Pisana potkraj prvog Pavlova ropstva oko godine 63. Premda kratka, ipak je od velike važnosti zbog izražaja velike socijalne ideje kršćanstva, po kojoj robovi u kršćanstvu postaju braća onima, koji su im bili gospodari, kao konkretno rob Onesim bivšem gospodaru Filemonu, građaninu u Kolosi. — Hebrejima, pisana iz Rima između 63—66 g. poslije prvoga Pavlova sužanjstva. Sadržaj je u prvom dijelu dogmatski, gdje raspravlja o prednostima Novoga Zavjeta pred Starim, osobito pak o odličju Krista, novozavjetnog velikog svećenika. U drugom, parenetskom dijelu, potiče na herojsku vjernost u ispovijedanju vjere u vjerskim kušnjama, po uzoru Kristovu, te na praktičko vršenje ostalih kršćanskih kreposti.
Sedam katoličkih poslanica. Poslanica sv. Jakova apostola, napisana oko godine 50. Namijenjena je poglavito pokrštenim Židovima, koji živu raspršeni među drugim narodima. Potiče na strpljivo podnašanje nevolja u životu s pouzdanjem u Božju providnost; nadalje na oprez u govoru, vršenje djela milosrđa; neka se čuvaju neokaljani od svjetske nečistoće i od pristranosti. Uopće, neka im vjera bude praktična, jer je vjera bez dobrih djela mrtva. Osobito opominje, da se čuvaju svađe, putenosti i pohlepe; siromasi i nevoljnici neka budu strpljivi; upozorava na oprez u zakletvi, potiče na molitvu, upućuje na pomazanje bolesnih i na brigu oko obraćenja zabludjelih. — I. Petrova poslanica pisana je oko 63—64 godine iz Rima, upravljena maloazijskim kršćanskim obraćenicima iz neznaboštva. Opominje vjernike, da živu životom dostojnim kršćana sjećajući se dostojanstva, na koje su uzdignuti otkupljenjem po krvi Kristovoj: potiče na pokornost prema pretpostavljenim vlastima, govori o dužnostima bračnih drugova, o djelotvornoj kršćanskoj ljubavi, gostoljubivosti, strpljivosti u podnašanju nepravde, o dužnostima svećenika i svjetovnjaka, o poniznom predavanju u Božju providnost i na budnost u napastima. — II. Petrova, pisana je kratko vrijeme prije smrti Petrove u Rimu 66—67 godine istim vjernicima kao i prva, da ih upozori, neka budu na oprezu od krivovjerskih zabluda. Upozorava na Kristov dolazak na sudnji dan, zbog kojega treba da živu neporočno. Napominje im pouke Pavlove poslanice, da ih se drže i da napreduju u kršćanskom kreposnom životu. — I. Ivanova poslanica, pisana je u Efezu poslije Ivanova Evanđelja i upravljena maloazijskim kršćanskim općinama, koje su bile na brizi ovom apostolu. Opominje vjernike, da živu u svijetlu milosti kao djeca Božja i u ljubavi Božjoj, a vjera u Krista neka ih krijepi, da se mole s pouzdanjem u Božje sveznanje. — II. i III. poslanica Ivanova napisane su potkraj života Ivanova u Efezu. Svrha je II. poslanice upozoriti na opasnost krivovjeraca, koji poriču utjelovljenje Sina Božjega. U III. poslanici hvali se gostoljubivost Kajova, a prekorava se Diotrefova drskost; preporučuje se Demetrije; najavljuje svoj dolazak kršćanskoj općini. — Poslanica apostola Jude Tadeja, napisana između 63—64 g., a upravljena pokrštenim Židovima sa svrhom, da ih potakne na postojanost u primljenoj vjeri protiv onih, koji se podavaju bludnosti i niječu Krista. Napominje, kako su bili kažnjeni Izraelci, kad su mrmljali u pustinji, zatim nepokorni anđeli i Sodomljani. Zato neka izbjegavaju zavodnike, koji ne će izbjeći sudu Božjemu; neka živo imadu na pameti nauk Kristov, neka se međusobno bodre u vjeri; neka ih sjedinjuje molitva, ljubav Božja i pouzdanje u Božje milosrđe. Završuje uzvišenom doksologijom.
Proročka knjiga. Apokalipsa ili Otkrivenje Ivana apostola jest jedina proročka i posljednja knjiga NZ, napisana u obliku poslanice sedmerim crkvama, t. j. kršćanskim općinama u Maloj Aziji. U nizu alegorijskih viđenja promatra pisac slikovito žilavu borbu Crkve s njezinim neprijateljima u sadašnjosti i budućnosti te konačno njezinu pobjedu i slavlje na sudnji dan.
IV. Povijesna vjerodostojnost Biblije. Iz sadržaja B. razabiremo, da nam ona podaje skup povijesnih svjedočanstava o nadasve važnom nizu povijesnih događaja, iz kojih se vidi, da se Bog ljudima u različitim povijesnim razdobljima doista na svrhunaravan način objavljivao, a kao konkretni rezultat toga postepenog objavljivanja jest postepeno oblikovanje religijskog odnosa između Boga i ljudi, u kom razlikujemo najprije nesavršeni pripravni oblik religije Starog Zavjeta, koje je nosilac odabrani narod izraelski, a na svršetku konačni oblik religije Novog Zavjeta, koja nije više ograničena na jedan narod, nego je sveopća baština svekolikog čovječanstva, a čuvar te baštine jest Kristova Crkva. Značajno je kod svih tih svjedočanstava, premda potječu od različitih pisaca i iz različitih razdoblja, da se iz njih odrazuje jedinstveni vjerski pragmatizam, osnovan na postojanoj vjeri u jednoga pravog Boga, stvoritelja svijeta i svega, što je u svijetu, napose ljudi; taj Bog ujedno određuje načela o ćudorednom životu ljudi i konačnu svrhu njihova života. Dok promatramo B. samo kao zbirku povijesnih svjedočanstava, da se Bog doista svrhunaravnim načinom ljudima objavio i u tu svrhu osnovao svoju Crkvu, apstrahiramo od poimanja kanonskog značenja B., te uglavljujemo njezinu povijesnu vjerodostojnost, slično kao i kod drugih svjetovnih povijesnih izvora. U posljednja dva stoljeća pojavila su se neka naziranja glede prosuđivanja povijesne vjerodostojnosti B., koja su se pokušala udaljiti od višetisućljetnog tradicionalnog naziranja, u kom nije bilo traga sumnji o povijesnoj vjerodostojnosti B. To su poglavito naziranja racionalizma, pretjeranog kriticizma i modernizma, što su ponikli iz protestantizma.
Predstavnici racionalizma: I. Semler († 1791), L. G. Eichhorn († 1827), J. S. Vater († 1826), L. de Wette († 1849) počeli su knjigama St. Z. pridijevati mitsko značenje, a Fr. Chr. Baur († 1860), D. Strauss († 1864) i E. Renan († 1892) ustvrdili su i za novozavjetne knjige, da ih treba ubrajati među istu vrstu knjiga, kao što je mitsko pjesništvo i mitologije neznabožačkih naroda. Kod toga usvajaju kao apriorno osnovno načelo, da su čudesa i uopće natprirodne pojave nemoguće, a prema tomu da nisu ni povijesno istinite. Heidelberški profesor H. E. G. Paulus († 1851) pošao je u racionalizmu dalje i postavio t. zv. mitološko-filozofska i psihološka načela za tumačenje B., po kojima valja razlikovati biblijske »događaje« i »sud« o njima. Pod »događajem« razumijeva stvar, kako se po svjedočanstvu gledalaca dogodila, a pod »sudom« mišljenje, koje su gledaoci stvorili o uzrocima dotične stvari. Mogućnost svrhunaravnih ili čudesnih događaja valja kod toga načelno zanijekati. Po racionalističkom shvaćanju Mojsijevo Petoknjižje nije moglo nastati prije, nego tek u vrijeme ropstva babilonskoga ili nakon povratka iz njega. Proroštva napisana su tek poslije ispunjenih događaja (vaticinia ex eventibus); analogno kao što religije drugih naroda počinju mitologijama, tako po apriornom načelu treba da je sa početkom židovske i kršćanske religije; napose Krist iz Nazareta postao je pridijevanjem starozavjetnih mesijskih ideja mitskim licem. Novije su faze racionalizma različite škole »historičkog kriticizma«, i to: 1) literarno-historička, kojoj je glavna svrha zanijekati povijesnu autentičnost pojedinih biblijskih knjiga tvrdeći, da su nastale kompilacijom različitih vrela, a konačni redaktor da ih je antidatirao za više stoljeća i pripisao ih imenima davno starijih pisaca. Istaknuti su sljedbenici ove škole za Stari Zavjet: De Wette, Ewald, Graf, Wellhausen, Fr. Delitzsch, Holzinger, Gunkel, Proksch, Eissfeldt; za Novi Zavjet: Fr. Chr. Baur, Zeller, Pfleiderer, Scholten, Davidson, Renan i A. Ritschl; 2) evolucionističko-historička kritička škola, koja na osnovi načela Hegelove evolucionističke filozofije nastoji dokazati, da je izraelska religija posljednja faza evolucije iz polidemonizma i politeizma do pročišćenog monoteizma. Najistaknutiji su predstavnici ove škole H. Gunkel i H. Gressmann. Posebni su smjerovi ove škole: a) babilonizam, zastupan po Fr. Delitzschu, izašao na glas t. zv. »Babel-Bibel« teorijom, prema kojoj bi Mojsijev Pentateuh bio kopija stare babilonske mitologije iz epa »Enuma Eliš« i »Gilgameš« s time, da je mitski sadržaj »pročišćen« od politeizma i prekaljen monoteizmom. Slično da je i sav kasniji religijski život Izraelaca pod posvemašnjim uplivom babilonske, a kasnije i perzijske kulture; b) panbabilonizam, koji je, prema H. Winckleru, preudešeni babilonizam na osnovi hipoteze, da je čitava babilonistička mitologija zasnovana na astralnom kultu; niz povijesnih događaja da je odraz pojava i perturbacija na zvjezdanom nebu. U svijetlu ove teorije Winckler doduše dopušta, da je na pr. Abraham historijsko lice, ali pripovijedanje o njegovoj selidbi i putovanjima, kao i o selidbi ostalih patrijarka: Jakova, Josipa, zatim pojava Mojsija, Saula, Davida i dr., da nije ništa drugo nego odraz kulta mjesečevih mijena i njegovih putovanja na nebu. Posljednja faza racionalizma i nastranog kriticizma jest 3) modernizam, koji je tipično karakteriziran isticanjem načela agnosticizma, imanentizma i alegorizma. Njegov je najizrazitiji predstavnik A. Loisy. U smislu agnosticizma modernizam ne priznaje ništa iznad prirodnih pojava, dakle nikakav trag pozitivnog utjecaja Božjeg čudesima. U tom smislu Krist može doduše biti povijesna osoba, ali samo kao vrhunaravni čovjek, vjerom idealiziran nimbusom svrhunaravnog sjaja. U smislu imanentizma povijesne su pojave nužni učinci potrebe odnosnog vremena. U Bibliji sabran je skup osobito važnih iskustava, što ih je proživjela jedna konkretna religija, danas poznata pod imenom kršćanstva. Po načelu alegorizma onaj elemenat u Bibliji, koji nadmašuje shvaćanje običnog puka, ne predočuje povijesno istinitih događaja, nego pripada u alegorijske prispodobe.
Svi napomenuti racionalistički sustavi, koji sumnjaju u povijesnu vjerodostojnost biblijskih knjiga, polaze već u svojim temeljima sa stajališta nedokazanih i nesigurnih pretpostavaka, jer niti je ičim dokazano njihovo apriorno načelo, da svrhunaravne pojave čudesa nisu uopće moguće, niti je povijesno naučno utvrđeno načelo evolucije u razvitku religije iz nižih politeističkih oblika u monoteistički, nego je naučnim istraživanjem utvrđeno upravo protivno: da su politeistički oblici religije degeneracija prvotne monoteističke religije; niti se opravdano može reći, da su biblijski događaji slični neznabožačkim mitologijama, jer su mitološka pripovijedanja isprepletena predodžbama bujne fantazije, osobito što su starija, i često dolaze u međusobno protuslovlje, naročito u genealogiji bogova, dok je pripovijedanje biblijskih događaja stilom jednostavno i jasno, i što dublje seže u starinu, to je sumarnije, a to je upravo značajka istinske povijesne predaje. Osim toga svim teorijama racionalizma, povijesnoga kriticizma i modernizma stoji nasuprot postojana višetisućljetna tradicija, koja je uvijek Bibliju smatrala povijesno vjerodostojnom. Povijesni sadržaj Biblije od iskona je tijesno povezan s vjerskim i ćudorednim životom izraelskog naroda; štoviše, na povijesnoj vjerodostojnosti starozavjetnih biblijskih knjiga osnivaju se brojne teške vjerske i ćudoredne obveze izraelskog naroda, kojih on bez sumnje ne bi na sebe preuzeo, kad bi se ikada posumnjalo u povijesnu vjerodostojnost biblijskih knjiga. Pored svjedočanstva tradicije služi nam, kao posebni unutrašnji dokaz povijesne vjerodostojnosti B., sadržaj opisanih suvremenih događaja, iz kojih se točno odrazuju suvremene povijesne prilike dotičnih vremenskih razdoblja, a danas potvrđuju te povijesne događaje i činjenice, kao neoborivi izvanji dokazi, nebrojeni znanstveno proučeni arheološki nalazi, koji kao svjetovni povijesni dokumenti potvrđuju brojne biblijske povijesne izvještaje. Tako na pr. od arheologa Scheila g. 1903 otkriveni spomenstup kralja Hamurabija iz vremena oko 2000 godina pr. Kr. osvjetljuje nam pravne i društvene prilike, pod utjecajem kojih je živio patrijarka Abraham. Najnovijim iskopinama u Mezopotamiji, u okolici starog Babilona i Ura u Kaldeji, nađeni su tragovi visoke sumerske kulture iz 3.—2. milenija pr. Kr., koji povijesno i etnološki osvjetljuju biblijski izvještaj o prilikama Abrahama u gradu Uru u zemlji Sinnaru, što je etimološki identično sa Sumer. Povod seobi Abrahamovoj iz toga kraja bit će najvjerojatnije tamošnji kult mjeseca (Sin), s kojim se Abraham kao štovatelj pravog Boga nije slagao. Imena palestinskih naroda: Amoreji, Heteji i Hananeji, koji se spominju prigodom jedne teofanije Abrahamu (I. Mojs. 15, 18—21), spominju se također u Tel-el-Amarnskim listovima iz 15. i 14. st. pr. Kr. Boravak Heteja u južnom kraju Palestine potvrđuju arheološki nalazi Fl. Petrie-a i Bliss-a u Tel-Hessyju nedaleko Lahiša, i to prsten s hetejskim natpisom i drugi nalazi iz doba XVIII. egipatske dinastije u 15. st. pr. Kr. Dolazak patrijarke Jakova i njegovih sinova u Egipat potvrđuje nadgrobni spomenik egipatskoga kralja Chnemhotepa u Beni-Hasanu iz vremena oko 1900 g. pr. Kr. Boravak Jakovljeva potomstva u Egiptu potvrđuju arheološki nalazi skarabeja (prstena pečatnika) s natpisima imena Jakob iz vremena XIII. i XVII. dinastije. Dolazak Izraelaca pod vodstvom Jozue u zemlju kanaansku potvrđuje se navodima Tel-el-Amarnskih listova, da je dolaskom Habira nastalo u čitavoj Palestini veliko komešanje, a neka plemena da su sklopila s njima savez. Budući da su prije Jozuina dolaska neki krajevi Palestine bili pod vazalskom vlašću Egipta, to su egipatski upravitelji obavješćivali svoje vladare o prilikama u Palestini. Sve se to podudara s izvještajima knjige Jozuine o zaposjedanju zemlje kanaanske. Osim toga važno je otkriće uglednog engleskog arheologa Gastanga, da je Jerihon oko 1400 pr. Kr. postradao od katastrofe potresa, a proučavanjem keramičkih iskopina grada Hai (1928) utvrđeno je, da se ta keramika iz 1400 pr. Kr. podudara s ostatcima keramike Jerihona iz sloja spomenute katastrofe. Reljef egipatskoga kralja Šešaka u Karnaku iz 930 pr. Kr., gdje se inače pretjerano uzveličavaju pobjede toga kralja nad Izraelom, potvrđuje istinitost biblijskih izvještaja (III. Kralj. 14, 21— 31), gdje se spominje, da je Šešak zavojštio na Roboama te žestoko opustošio uz mnoge gradove i Jeruzalem. Spomen ploča moapskoga kralja Meše, otkrivena od njemačkoga misionara F. H. Kleina u Transjordaniji na ruševinama povijesnoga grada Dibona, govori o vazalskom odnosu kralja Meše prema izraelskoj dinastiji Omri (Ahab Joram) te ističe, da je Meša svrgao taj jaram i otkazao danak izraelskom kralju. Time se potvrđuje biblijski izvještaj IV. Kralj. gl. 3 o plaćanju danka kralja Meše izraelskom kralju Joramu i o pobuni Mešinoj, zbog koje je Joram u savezu s Jozafatom zavojštio na Mešu. Asirski spomenici iz Mezopotamije spominju vojnu kralja Tiglatpilesara na izraelskoga kralja Pekaha, kojega je svrgnuo s prijestolja i mjesto njega postavio Oziju (733); nadalje Sargona, koji je osvojio Samariju i pokorio izraelsko kraljevstvo (722), što se točno slaže s biblijskim izvještajima (IV. Kralj. gl. 16 i 17). Slično se može naći potvrda u arheološkim nalazima i za mnoge druge događaje, osobito kasnijeg vremena, koji se spominju u B. Na osnovi tih činjenica s pravom zaključuje arheolog E. Meyer: »Ako se iz pisanih arheoloških spomenika može dokazati, da je barem jedan dio hebrejske tradicije, u koje se istinitost sumnja, prastar ali istinit, oduzet je temelj čitave smione gradnje moderne kritike Pentateuha.« To napokon dopušta i sam Wellhausen, prethodnik povijesne racionalističke škole, priznajući prednost tradiciji, koja govori za povijesnu istinitost biblijskih događaja.
Što se tiče autencije i povijesne vjerodostojnosti novozavjetnih biblijskih knjiga, napose evanđelja i Djela Apostolskih, kao povijesnih dokumenata, njihovo je stilističko obilježje i unutrašnji sadržaj takav, da isključuje mitski značaj. U mitima se ističe nacionalni i regionalni karakter, dok su novozavjetni povijesni spisi po sadržaju svojih ideja takvi, da govore o događajima i stvarima opće važnim, upravo sasvim u opreci sa zasebnim narodnim idejama i interesima naroda, iz kojega su po svom podrijetlu njihovi pisci. Za mite je značajno, da ne bilježe ni kronologije ni mjesta, a osim toga nastaju najmanje nekoliko stoljeća kasnije, nego se jezgra njihovih događaja zbivala. Naprotiv se u evanđeljima točno označuje vrijeme rođenja i početak djelovanja Kristova; točno su zabilježena imena službenih osoba vjerske i građanske uprave, imena lica velikih svećenika, upravitelja pojedinih pokrajina i rimskih namjesnika. Dalje, novozavjetni pisci odaju točno poznavanje topografije, poznavanje javnih vjerskih, društvenih i političkih prilika onoga doba u Palestini i bližoj okolici. Za sve ove prilike možemo naći potvrdu u suvremenim spisima povjesnika Josipa Flavija. Sve su to značajke povijesne vjerodostojnosti.
Napose su važni dokazi za autenciju novozavjetnih pisaca: a) jezik novozavjetnih pisaca, t. j. helenističko-grčko narječje, kojim se govorilo u to doba u Palestini, pomiješan s brojnim semitizmima u načinu izražavanja misli i koji odaje, da su pisci morali biti semitskoga podrijetla. b) Već svršetkom 1. st. i početkom 2. st. nalazimo brojna svjedočanstva prvih kršćanskih pisaca, koji potvrđuju, da su u to vrijeme bila poznata četiri evanđelja, te ih u svojim spisima navode, kao na pr. »Nauka dvanaest apostola«, »Poslanica Diognetu«, »Hermin pastir«, pisac poslanice Barnabine, sv. Klement Rimski, sv. Ignacije, sv. Polikarpo, Papija, sv. Justin apologet u svojim raspravama sa Židovima, a osobito važan dokumenat pod svršetak 2. st. jest u novije doba pronađeni »fragmentum Muratorianum«, koji izričito govori o trećem Lukinu i četvrtom Ivanovu evanđelju, i prema tomu pretpostavlja još Mateja i Marka. Sveti Irenej pod kraj 2. st. izričito izbraja imena evanđelista i spominje, da je sv. Luka ujedno pisac Djela Apostolskih. c) Krivovjerci 2. st.: Bazilid, Valentin i Marcion pozivaju se u svojim spisima na evanđelje i druge novozavjetne knjige. Neznabožački filozof Celzo oštro polemizira sa sv. Justinom u polovici 2. st. protiv »Spisa Kristovih učenika«, t. j. evanđelja, d) Napominjemo i svjedočanstva svjetovnih povjesničara: Tacit u svojim Analima (XV, 38, 44) spominje Kristovu osudu na smrt za vladanja cara Tiberija po namjesniku Ponciju Pilatu, i da se njegovi sljedbenici nazivaju »kršćani«; Svetonije (Vita Claudii 25) spominje, da je car Klaudije dao izagnati Židove iz Rima radi toga, što su zbog Krista trajno među njima nastajali nemiri. Napokon sama povijesna činjenica, da kršćanstvo, osnovano od Krista, postoji već u drugoj polovici 1. st. kršćanske ere, potvrđena je nebrojenim arheološkim dokumentima u kršćanskim katakombama, te brojnom polemičkom literaturom neznabožačkih i kršćanskih pisaca prvih stoljeća kršćanske ere. Sve to potvrđuje povijesnu istinitost novozavjetnih biblijskih spisa tako, da povijesnu istinitost njihovih izvještaja ne može u današnje vrijeme ozbiljno nijekati nijedan nepristrani naučni povjesničar.
V. Kanonski značaj Biblije. Od pitanja povijesne vjerodostojnosti B. bitno je različito pitanje njezina kanonskog značaja. Sama riječ »kanon« prema grčkoj etimologiji (ϰανών) znači prvotno određeni uzorak mjere, a u prenesenom značenju neko točno određeno pravilo. Budući da B. na osobit način sadržava načela vjerskog i ćudorednog življenja, to se i skup knjiga Sv. Pisma, sadržanih u B., koji katolička Crkva smatra pravilom vjere i ćudoređa, zove kanon. Bitno je obilježje kanoniciteta B., da su sve knjige Sv. Pisma napisane pod utjecajem nadahnuća (inspiracije) Duha Svetoga, pa im je zato sam Bog prvotni začetnik, i kao takve ih je Crkva primila na čuvanje kao pisane izvore vjerske i ćudoredne nauke. Kanon zbirke biblijskih knjiga ima svoj povijesni razvitak tijekom Staroga i Novoga Zavjeta, počevši od knjiga Mojsijeva zakona (od prilike 1500 g. pr. Kr.) pa do Apokalipse sv. Ivana apostola (pod kraj 1. st. pos. Kr.). Već se u Mojsijevu Deuteronomiju (31, 9 —11) spominje, da je »Mojsije napisao Zakon i predao ga svećenicima, sinovima Levijevim, i zapovjedio im, da ga nakon sedme godine čitaju pred svim Izraelom«. Mojsijeva knjiga Zakona čuvala se po nalogu Mojsijevu pokraj kovčega Zavjetnog, kao svjedočanstvo (V. Mojs. 31, 24 —26). »Knjiga zakona Gospodnjeg« spominje se u knjizi Jozuinoj (24, 26); u IV. knj. Kraljeva (22, 3 i sl.) za vrijeme kralja Jozije (oko 620 pr. Kr.) spominje se, kako se pronašla »knjiga Zakona«; prorok Izaija (34, 16) govori o »Gospodnjoj knjizi« kao općenito poznatoj; prorok Jeremija napisao je po nalogu Božjem proroštva, upravljena židovskim i drugim narodima (Jer. 36, 2 i 28); on spominje (Jer. 26, 17), kako su se njegovi prijatelji pozivali na riječi proroka Miheje (3, 12). Prorok Danijel (9, 2) poziva se na zbirku knjiga, gdje se nalazi proroštvo Jeremijino o opustošenju Jeruzalema i 70-godišnjem ropstvu. Prorok Zakarija češće se poziva na pređašnje proroke (1, 4 i d.; 7, 7 i 12). Za kralja Ezekije (721—693) pjevali su se kod bogoslužja Psalmi Davidovi (II. Dnev. 29, 25—30) i postojala je zbirka Salomonovih priča (Prov. 25, 1). Poslije povratka iz ropstva babilonskog, kako se spominje u II. knjizi Makabejskoj (2, 13), pobrinuo se Nehemija, da se pribere zbirka kraljevskih i proročkih knjiga, a po židovskoj predaji bio mu je kod toga na pomoć Ezdra, koji je dao zbirku svetih knjiga nanovo prepisati kvadratnim hebrejskim slovima. U I. knjizi Makabejskoj (12, 9) spominje se postojanje zbirke »Svetih knjiga«, a u knjizi Crkvenici (44, 1—49, 5), koja je nastala oko 180 pr. Kr., izbrajaju se znameniti muževi, kojih se imena spominju počevši od Mojsijeva Petoknjižja pa kroz ostale proročke knjige, a 12 proroka spominje kao jednu knjigu. Grčki prevodilac knjige Crkvenice spominje u svom predgovoru, da je u njegovo vrijeme postojala zbirka svetih knjiga, poznata pod nazivom: »Zakon, Proroci i druge knjige«. Takvo je bilo mišljenje o kanonu Staroga Zavjeta do vremena Kristova. Značajno je, da se u vrijeme Kristovo razlikovala predaja palestinskih Židova od Židova helenista u Aleksandriji u tom, što se kod palestinskih neke knjige, koje su kasnijeg podrijetla, ne upotrebljavaju tako često u pobožnim čitanjima, dok kod helenista, među kojima se ističe Filon Aleksandrijski († 40 pos. Kr.), nalazimo u prijevodu LXX. knjige i starijeg i mlađeg podrijetla međusobno pomiješane, što je znak, da su ih ubrajali u kanonske. Obrazloženje za palestinsku predaju daje nam donekle Josip Flavije, koji u svojim spisima protiv Apiona (I., 13) izbraja 22 knjige božanstvenog ugleda, i to 5 knjiga Mojsijeva zakona, 13 knjiga proročkih od razdoblja Mojsijeva do Artakserksa, i 4 knjige hvalospjeva; ali nadodaje, da imade i knjiga, napisanih poslije vremena Artakserksa do njegova (Jos. Fl.) vremena, samo da te knjige nemaju zato jednakog ugleda kao pređašnje, jer nije više bilo proroka, koji bi posvjedočili ugled tih knjiga kao kod pređašnjih. Ipak valja spomenuti, da se i kod palestinskih Židova Baruhova knjiga nalazi zajedno s proročkom knjigom Jeremijinom; dijelovi Danijela ne dolaze u kanonu palestinskih Židova, ali se ipak nalaze u prijevodima Teodociona i Simaha; Josip Flavije u polemici protiv Apiona služi se navodima iz Estere i I. Makabejske ističući, da navodi samo »svete knjige«; sv. Epifanije svjedoči, da se i Crkvenica često navodi kod palestinskih Židova uz slične oznake, koje su karakteristične samo za svete tekstove; knjigu Tobijinu i Juditinu tumače Židovi u svojim »Midrašim« (tumačenja). Konačno određeni oblik podjele židovskoga kanona potječe od rabinske sinode, održane u Jamnii nakon razorenja Jeruzalema, te ga se drže i današnja masoretska izdanja s podjelom u: Torah (= zakon), nebi’im (= proroci), kethubhim (hagiografi = sveti pisci). Pod skupinu Torah spada Mojsijevo Petoknjižje; skupina Proroci dijeli se u prednje: Jozua, Sudačka, I. i II. Samuelova, I. i II. (u Vulg. III. i IV.) Kraljevska; i zadnje: Izaija, Jeremija, Ezekijel i 12 malih proroka; u hagiografe pripadaju: Psalmi, Priče, Job, Pjesma nad pjesmama, Rut, Tužbalice, Propovjednik, Estera, Danijel, Ezdra i Nehemija i knjige Dnevnika. U tom masoretskom kanonu izostavljaju se ove knjige: Tobijina, Juditina, Knjiga Mudrosti, Crkvenica, Baruh, I. i II. Makabejska, te odlomci: Est. 10, 4—16, 24; Dan. 3, 24—90, i gl. 13. i 14.
U početku kršćanske ere značajno je, da sami apostoli u navođenju tekstova St. Z. od 350 navoda odaju u 300, da upotrebljavaju prijevod LXX. (→ Prijevodi Biblije), koji je sadržavao i drugokanonske knjige; prema tomu su apostoli i ove priznavali kao kanonske i navodili ih. Od toga vremena pridružuju se starozavjetnim knjigama i novozavjetne, i od toga vremena smatra se vrhovna učiteljska vlast katoličke Crkve nadležnom, da auktoritativno prosuđuje, koje knjige pripadaju kao od Boga nadahnute u kanon Sv. Pisma. U suglasnosti s općom predajom katoličke Crkve, o kojoj nam kao tipičan dokumenat iz 2. st. svjedoči »fragmentum Muratorianum« i sv. Atanazije g. 367 o 27 novozavjetnih kanonskih knjiga kao potpunom kanonu Novoga Zavjeta, proglašuje prvi put papa Damas I., na osnovi zaključka rimske sinode (382) službenu odluku, u kojoj je točno izbrojen čitav biblijski kanon Staroga i Novoga Zavjeta. S ovim se kanonom suglašuju i pokrajinski crkveni sabori u Hiponu (393) i u Kartagi (397 i 419) u sjevernoj Africi. Papa Gelazije I. usvaja u svom dekretalu o priznavanju knjiga, koje pripadaju u kanon Sv. Pisma, odluku pape Damasa I., a taj je kanon suglasan s onim, kako ga izbraja XVII. opći crkveni sabor u Firenci u buli »Cantate Domino« od 4. II. 1441, namijenjenoj Jakobitima, te s onim iz XIX. općeg crkvenog sabora u Tridentu od 8. IV. 1546, a sastoji se od ovih knjiga: Stari Zavjet: 5 Mojsijevih, Jozua, Sudačka, Rut, 4 Kraljevske, 2 Dnevnika, Ezdrina I. i II. nazvana Nehemijina, Tobija, Judita, Estera, Job, Psaltir Davidov od 150 psalama, Priče, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama, Knjiga Mudrosti, Crkvenica, Izaija, Jeremija s Baruhom, Ezekijel, Danijel, 12 manjih proroka, i to: Ozeja, Joel, Amos, Abdija, Jona, Miheja, Nahum, Habakuk, Sofonija, Agej, Zakarija, Malahija, te 2 knjige Makabejske. Novi Zavjet: 4 evanđelja: Matejevo, Markovo, Lukino, Ivanovo; Djela Apostolska; 14 poslanica sv. Pavla apostola: Rimljanima, 2 Korinćanima, Galaćanima, Efežanima, Kološanima, 2 Solunjanima, 2 Timoteju, Titu, Filemonu, Hebrejima; 7 poslanica drugih apostola: Jakovljeva, 2 Petrove, 3 Ivanove i Jude Tadeja; Otkrivenje Ivana apostola. Neposredni povod saboru Tridentinskom za točno izbrajanje biblijskog kanona bio je taj, što je protestantizam osporio kanonski značaj ovim knjigama iz St. Z.: Tobijina, Juditina, Knjiga Mudrosti, Crkvenica, Baruh, 2 knjige Makabejske, te odlomcima: Estera 10, 4—16 i 24; Danijel 3, 24—90, i gl. 13. i 14.; iz Novog Z.: Pavlova posl. Hebrejima, II. Petrova, II. i III. Ivanova, Judina, Otkrivenje. Odlukom tridentinskog sabora osuđena je svaka sumnja o kanonskom značaju ovih knjiga, kojima je priznat jednaki ugled kao i svim ostalima, i to sa svim njihovim sastavnim dijelovima. Ali u bogoslovskim školama uobičajio se od toga vremena naziv
prvokanonskih knjiga za one, o kojima se nije nikada posumnjalo, da su nadahnute, i
drugokanonskih za ove potonje, o kojima se kod nekih crkvenih pisaca pojavila katkada sumnja o njihovu kanonskom značaju. Vatikanski crkveni sabor dodaje obrazloženje tridentinskom, da se pomenute knjige u Crkvi smatraju kanonskima ne zato, što bi jednostavnim ljudskim umijećem napisane tek naknadno bile crkvenim ugledom odobrene, niti samo zato, što sadržavaju objavu bez pogreške, nego poradi toga, što napisane nadahnućem Duha Svetoga imadu Boga za početnika pa su kao takve predane Crkvi. Isticanjem tih osebina naglašuje se razlika kanonskih knjiga Sv. Pisma od onih, koje nose imena slična kanonskim knjigama, ali ih Crkva nikad nije priznavala kanonskima, nego ih naziva →
apokrifi (= lažni ili podmetnuti spisi). Međutim protestanti, koji poriču kanonski značaj drugokanonskih knjiga, nazivaju ove apokrifima, a one, što ih katolička Crkva zove apokrifima, protestanti zovu pseudoepigrafima.
VI. Božansko nadahnuće (inspiracija) kanonskih knjiga znači pozitivni utjecaj Božji na pisce ovih knjiga u tolikoj mjeri, da se one imadu smatrati pravim Božjim djelom. Prema nauci katoličke Crkve Božje nadahnuće sastoji se u tom, da je Bog piscima sv. knjiga ponajprije prosvijetlio razum, da upoznaju predmet, o kom treba da pišu; a zatim im je djelovao na volju poticanjem, da ustraju do svršetka na započetom djelu. Kraj svega toga ipak nisu pisci sv. knjiga bili samo mehaničko sredstvo, nego su i oni svojim fizičkim moćima svijesno sudjelovali u službi Božanskog nadahnuća tako, da se u njihovu izražavanju sačuvao njihov značaj stila i obrazovanosti, pa su zato i oni u pravom smislu drugotni začetnici (auktori) sv. knjiga. Iz nauke katoličke Crkve o nadahnuću sv. knjiga proizlazi kao logička posljedica nauka o ineranciji ili nezabludivosti sv. knjiga, koja znači, da knjige Sv. Pisma u onom svom obliku, u kakvom su izašle ispod ruku svojih pisaca, ne mogu sadržavati nikakve zablude ili pogrešnog naučavanja, i to ne samo u stvarima vjere i ćudoređa, nego i ni u kojem drugom pogledu. Kraj toga ipak valja držati na umu, da je način izražavanja sv. pisaca bio prilagođen pučkom shvaćanju onih, kojima su u prvom redu bile te knjige namijenjene, a glavna im je svrha bila podati pouku o vjerskim i ćudorednim načelima. Budući da piscima sv. knjiga nije bila svrha upuštati se strogom naučnom terminologijom u stručna raspravljanja o različitim prirodnim pojavama, to su opisivali te pojave onako, kako su ih pod dojmovima izvanjskog osjetnog opažanja zamjećivali, ne zalazeći time u analizu unutrašnje biti takvih pojava (kao što ni danas, kada govorimo pučkim načinom govora, na pr. o izlaženju i zalaženju Sunca, time nemamo namjere doći u sukob sa strogom naučnom terminologijom, prema kojoj je kretanje Sunca samo prividna pojava, a uistinu radi se o kretanju Zemlje oko Sunca).
Znatnija literatura: R. Cornely i A. Merk, Introductions in S. Scripturae libros compendium11, 2 sv., Pariz 1934; A. Vaccari S. J., Institutiones Biblicae, sv. I., Rim 1933; P. H. Höpfl i P. B. Gut O. S. B., Introductionis in Sacros utriusque Testamenti Libros Compendium, 3 sv., Rim 1938; A. Schäfer i M. Meinertz, Einleitung in das Neue Testament, Paderborn 1913; J. Volović, Historijska i kritička introdukcija u svete knjige Staroga Zavjeta, Zagreb 1903; R. Vimer, Uvod u svete knjige Novoga Zavjeta, Zagreb 1903; H. Zschokke, Historia sacra antiqui Testamenti, Beč-Leipzig 1910; F. S. Gutjahr, Einleitung zu den Heiligen Schriften des Neuen Testamentes3, Beč 1912; E. Kalt, Werkbuch der Bibel, 1. sv. Das Alte Testament, Freiburg im Breisgau 1941; I. Schuster i J. Holzammer, J. Selbst i E. Kalt, Handbuch zur Biblischen Geschichte8, 2 sv., Freiburg im Breisgau 1925; A. Bea S. J., De Scripturae Sacrae inspiratione2, Rim 1935; G. Ricciotti, Storia d’Israele, 2 sv., Turin 1934; A. Pohl S. J., Historia populi Israel inde a divi sione regni usque ad exilium, Rim 1933; F. Vigouroux, Dictionnaire de la Bible, 8 sv., Pariz 1913; E. Kalt, Biblisches Reallexikon, 4 sv., Paderborn 1939; G. Herlitz i B. Kirschner, Jüdisches Lexikon, Berlin 1927; Encyklopaedia Judaica, Berlin 1928; J. Oberški, Biblija mit ili povijest, Zagreb 1939; P. Vlašić, Savremena Biblijska pitanja, Rijeka 1914.
VII. Biblijska kritika u općenitom smislu. Pod ovim imenom razvio se u posljednja dva stoljeća posebni ogranak biblijskih nauka sa svrhom, da dovede u potpunu suglasnost pitanje povijesne vjerodostojnosti biblijskog sadržaja i poimanja kanonskog značenja B. s utvrđenim rezultatima svjetovnih naučnih istraživanja, osobito u opreci prema t zv. »negativnoj kritici«, koja načelno poriče povijesnu vjerodostojnost, a osobito svaku mogućnost svrhunaravnih pojava, koje su u vezi s kanonskim značenjem B.
Objektivna biblijska kritika, osnovana doista na nepristranoj strogo naučnoj metodi, nije načelno protivna dogmatskom stajalištu vjerovanja u svrhunaravne pojave, nego naprotiv nastoji, da ih naučno metodičkim istraživanjem osvijetli, opravda i utvrdi, pa da se konačno dokaže, da između B. i objektivno utvrđenih rezultata znanosti ne može biti opreke, nego nasuprot potpun sklad između istine, saopćene nam svrhunaravnim putem, i one, do koje dolazimo naravnim putem naučnog metodičkog istraživanja. Neosnovan je prigovor protestantske »kritičke škole«, da katolička kritika nije objektivno naučna zato, što polazi sa stajališta pretpostavke o mogućnosti svrhunaravnih pojava, pa da je zato »dogmatička« i da upada u pogrešku »petitio principii«. Katolička povijesno-kritička metoda najprije utvrđuje povijesnu vjerodostojnost B., i u tom pogledu upire se na toliko mnoštvo unutrašnjih i izvanjih dokaza, da oni daleko nadmašuju broj dokaza vjerodostojnosti mnogih povijesnih činjenica Staroga vijeka, koje se smatraju nesumnjivo utvrđenima. Zato s pravom opaža francuski pisac Wallon u svom djelu Croyance due à l’Évangile: »Kad bi se tražili toliki uvjeti i dokazi, da se dokaže istinitost svih starijih i novijih knjiga, koliko se uvjeta i dokaza traži, da se dokaže istinitost knjiga NZ, tada ne bismo imali još nikakve povijesti; jer nemamo toliko pouzdanih i nepobitnih svjedočanstava ni za koju knjigu, koliko ih imamo za knjige NZ. Još bismo se nalazili u mitološkom doba.« Ako dakle novozavjetni pisci, kojih je povijesna istinitost nesumnjivo utvrđena, govore o svrhunaravnim pojavama, čudesima i proroštvima, kao povijesnim činjenicama, nipošto nije znanstveno načelno nijekati mogućnost takvih pojava, kako to čine racionalistički kritici, u čemu se opravdano može njima prigovoriti, da ne postupaju »bez predrasuda«. Kad je pak na osnovi povijesnih svjedočanstava B. utvrđena povijesna činjenica osnutka Crkve kao čuvarice svrhunaravne objavljene vjere, za katoličkog vjernika postaje Crkva živi auktoritativni organ, komu je od njezina božanskog osnivača povjerena vlast, da čuva i navješćuje objavljenu nauku vjerskih i ćudorednih istina s pravom neprevarljivog prosuđivanja izvora, iz kojih treba crpsti tu nauku. Tu je sada Crkva kao nadležni auktoritativni vjerski organ, koji ima pravo prosuđivati o tom, koje knjige pripadaju u zbirku B. kao kanonske, t. j. smatrane kao po Božjem nadahnuću napisane i kao takve da su pisani izvor Božje objave.
Posebni su ogranci biblijske kritike: 1) Kritika kanona, koja raspravlja o postanku kanonske zbirke, njezinom povijesnom razvitku i završetku; 2) tekstualna kritika, nazvana također »niža kritika«, koja se bavi time, da naučnim načinom po mogućnosti što točnije utvrdi, koliko je koji tekst sačuvan bliže izvorniku i nepokvaren, odnosno, koje su preinake tijekom vremena ušle u tekst i pokvarile njegovu prvotnu čistoću; 3) literarna ili viša kritika, koja se bavi time, da ispituje podrijetlo pojedinih biblijskih knjiga (o piscu, o vremenu postanka, o literarnim odnosima i izvorima), o njihovoj cjelovitosti, vjerodostojnosti i literarnoj osebujnosti, i napokon objašnjava sam sadržaj teksta, i tako prelazi u eksegezu i konačno u biblijsku teologiju, koja uspoređuje i sustavno povezuje pojedine dogmatske i moralne nauke, sabrane iz različitih biblijskih mjesta, i tako podaje građu za sustavno izlaganje spekulativnih bogoslovskih disciplina: apologetike, dogmatike, moralke i asketike, kao što i za praktičnu homiletsko-pastoralnu upotrebu.
VIII. Biblijski rukopisi ili kodeksi. Budući da se sami izvornici pojedinih biblijskih knjiga, kako su izašli ispod ruku nadahnutih pisaca zbog česte upotrebe, osobito u liturgijske svrhe, i zbog trošnog materijala (papyrus, pergamena) nisu mogli kroz stoljeća i tisućljeća trajno sačuvati neoštećeni, bilo je doskora potrebno, da se načine prijepisi pojedinih biblijskih knjiga, i to tim brojniji, što je brojnija bila njihova upotreba, osobito u židovskim sinagogama i kršćanskim crkvama. Prijepisi određeni za liturgijske svrhe sadržavali su samo pojedine dijelove B. i imali su oblik svitaka (Megillot), savijenih na štapovima. Za njihovu pohranu služile su šuplje valjkaste sprave od drveta ili kovine. Takav oblik imadu redovito hebrejski rukopisi za liturgijsku upotrebu. Oni su pisani bez vokalske punktacije. Pored toga priređivali su se prijepisi B. za privatnu, školsku i naučnu upotrebu bilo pojedinaca, bilo u knjižnicama. Ti su prijepisi sadržavali obično čitav tekst svih biblijskih knjiga te su imali današnji oblik knjiga. Ovakvi prijepisi zovu se kodeksi. Prijepisi su se priređivali velikom pažnjom, točnošću i brigom, da budu kaligrafski što ljepši. U jeruzalemskom hramu čuvali su se uzorci prijepisa, priudešenih od posebnih vještih prepisivača i ispravljača plaćenih za taj posao, koji su bili točno upućeni u pravila prepisivanja. Prepisivači bi izrađivali obično samo konsonantski prijepis, dok su vokalsku punktaciju naknadno provodili korektori; napokon od treće ruke pripisivale su se bilješke. Pored sve pažnje prepisivača ipak su se prepisivanjem uvukle u tekst, bilo hebrejski bilo grčki, kao i u tekstove prijevoda mnoge pogreške. Neke su od tih pogrešaka bile nehotične, kao na pr. zamjena sličnih slova (u hebrejskom dalet i reš; u grčkom: Α, Δ, Λ, Μ, Ο, Θ), pisanje dvaput istog slova ili riječi (dittographia), ili pisanje samo jedne riječi od dviju sličnih (haplographia), ispuštanje između dvije riječi, koje imadu jednaki svršetak (homoeoteleuton), ili iz neznanja, kao kriva podjela konsonanata i riječi, da izađe sasvim drugi smisao, ili namjerne izmjene, kao na pr. upotreba sinonima, supstitucija pristojnijih riječi mjesto odbojnih, na pr. u imenima Išbaal »Baalov čovjek« mijenjali bi u Išbošet »čovjek sramote«; riječ Baal u El, kao Baaljada u Eljada; ili iz strahopočitanja: Jahveh (ime Božje, koje je Izraelcima bilo zabranjeno izgovarati) u Elohim.
U novozavjetnim spisima uvukle bi se pogreške u tekst još zbog upotrebe kratica ili zbog krive podjele slova u riječi zato, jer u starijim kodeksima nije bilo nikakvih interpunkcija. Tako je nastao velik broj tekstualnih razlika, inačica (lectiones variantes) u hebrejskom i u grčkom tekstu. U samom novozavjetnom tekstu imade ih, po mišljenju biblijskih stručnjaka, oko 200.000, ali srećom te inačice nisu takve naravi, da bi bitno mijenjale smisao koje dogmatske ili moralne nauke. Već u 3. st. zapazila se je potreba kritičkog prosuđivanja tekstova zbog brojnih varijanata, koje su se uvukle prepisivanjem. To je učinio Origen, koji je mnoge novozavjetne kodekse ispravio prema egipatskoj (Hesihijevoj) recenziji. Kod oblikovanja naime teksta u prijepisima novozavjetnih spisa razlikuju tekstualni kritici tri tipičke recenzije s njihovim značajnim osebinama, a to su: Forma α) jeruzalemska ili palestinska recenzija (koja se obilježuje također sa slovom I); prepisivači, koji pripadaju ovoj recenziji, nastoje oko gramatičkog dotjerivanja oblika i sintakse prema klasičnim pravilima; katkada dodavaju (subjekt ili objekt) zbog jasnoće, čega nema u izvornom tekstu; traže puninu, i zato, da se što ne izostavi, spajaju različita čitanja u jedno (conflatio), na pr.: laudantes Deum; benedicentes Deum; spojeno u laudantes et benedicentes Deum. Forma ß) Hesihijeva ili egipatska recenzija (obilježuje se slovom H); ona voli kratkoću (konciznost), pa katkada ispušta riječi, koje se čine suvišnima; voli pučke oblike govora mjesto klasičkih; ne voli dodataka ni harmonizacije tekstova. Zbog ovih osebina ova recenzija uživa najveći ugled. Forma δ), nazvana također cezarejska, a jer se je raširila kroz Malu Aziju do Carigrada, nazvana bi ϰοινή; obilježena je sa K. Njezine su značajke: nastojanje oko harmoniziranja, parafraziranja, dodavanja, a gdjegdje voli štogod ispuštati. Budući da se ova recenzija najviše uvriježila kod Latina, nazvana bi occidentalis = zapadna. Prema ovisnosti o ovim glavnim značajkama svrstavaju se kodeksi u tekstualno-kritičkoj znanosti u porodice (familiae).
Hebrejski kodeksi. U vrijeme prije ropstva babilonskoga bili su prijepisi pisani starim hebrejskim ili feničkim pismom, a od vremena Ezdre (u polovici 5. st. pr. Kr.) pisani su kvadratnim asirsko-aramejskim pismom. Starina i podrijetlo kodeksa raspoznaje se: a) po paleografskim osebinama; b) po načinu punktacije; c) po kakvoći materijala (papyrus, pergamena). Najstariji hebrejski kodeks, koji je do danas pronađen i sačuvan, jest Papyrus Nash, koji potječe iz svršetka prvoga ili početka drugoga stoljeća poslije Krista od neke sinagoge, a sadržava samo dekalog (II. Mojs. 20, 2—7; V. Mojs. 6, 4 i d.); zatim 4 fragmenta hebrejskog teksta knjige Crkvenice iz Genize sinagoge u Kairu u Egiptu, iz 2. st. pos. Kr. pod imenom Codex Meir; Cod. Severus iz židovske sinagoge u Rimu, za koji se drži, da je g. 70 odnesen iz razorenog jeruzalemskog hrama, a oko 220 vraćen bi od cara Severa Židovima. Češće se spominju kodeksi: Hillelov, pisan oko 600 pos. Kr.; Muga, Zambugi, Jeruzalemski, Jerihonski, Sinajski i Babilonski, koji su se tek neizravno sačuvali i to u prijepisima od 9. st. i kasnije. Od ostalih kodeksa najznatniji su: Cod. Orient. 4445 u Londonu, koji sadržava Mojsijevo Petoknjižje od Gen. 25, 20—Deut. 1, 33, pisan (po mišljenju Ginsburga) između 820—850, ili (po mišljenju Bernheimera i Kahlea) oko 100 godina kasnije; Cod. 12 sveučilišne knjižnice u Cambridgeu od 856; Proročki kodeks od Moše ben Ašera iz g. 859, punktiran u sinagogi Karejaca u Kairu; potpuni kodeks pohranjen u Aleppu, napisan od Arona ben Moše ben Ašer iz prve trećine 10. st.; Proročki kodeks u Petrogradu iz g. 916 s babilonskom punktacijom iz zbirke Firković; Pentateuh kodeks iz 930 iz II. zbirke Firkovićeve u Petrogradu; potpuni kodeks u Petrogradu iz 1008—1010; potpuni Urbinas 2 u Vatikanu iz 979; Londonski Or. 5580 iz 980; Reuchlinov kodeks u Karlsruhe iz 1105, koji sadržava proroke.
Osobito su spomena vrijedni tako zvani »iluminirani« kodeksi, t. j. urešeni bojadisanim ornamentima, umjetnički izrađenim početnim slovima (inicijalima), ili zlatnim slovima pisanim imenom Božjim. Običaj ovakvog ukrašivanja potječe već iz postanka talmuda, t. j. iz 5. st. pos. Kr., ali do danas sačuvani iluminirani hebrejski kodeksi potječu iz 10. st. pos. Kr. Tako na pr. u Londonu: Cod. Or. 987., Mss. Gaster 151, ukrašen je zlatnim ukrasima na rubovima listova i između pojedinih odsjeka teksta. Stassoff i Günzburg u publikaciji L’Ornement Hebreu objelodanili su brojne urese hebrejskih biblijskih kodeksa egipatskog, sirskog i palestinskog podrijetla s primjesom motiva bizantske i arapske ornamentike. Kao motivi ornamentike zapažaju se slike hrama i hramskog oruđa. Tijekom vremena dolazi u običaj, da se osobito lijepo ukrase listovi na početku i svršetku kodeksa, kao na pr. kodeks Farchi-Biblije (1366—83), koju je ukrasio Eliša Crescas, a sada se nalazi u Londonu pod signaturom Ms. D. Sasson. U toj B. nalazi se na pr. slika Jerihona nasred labirinta. Kodeks Coruna (Bodl. Cod. Kennicott 1) urešen je predodžbama osoba: kralja Davida, Jone, Balaama, Pinhasa. Osobito često urešivali su se tekstovi Pentateuha. Vrlo lijep primjerak ukrašene biblije jest francuski kodeks iz 13. st. (Ms. Brit. Mus. Add. 11639), gdje prevladavaju motivi hramskog oruđa. Na početku biblijskih kodeksa često dolazi motiv Adama i Eve (Ms. Sassoon 506; Casanatense 283). Kodeks Propovjednika, pisan u Koburgu 1395 (London Ms. Add. 19776) imade sliku Salomona. U sveučilišnoj knjižnici u Cambridgeu nalazi se ukrašena knjiga Jobova. Masoretska izdanja B. ukrašena su obično motivima geometrijskih i arhitektonskih likova. U aškenaškim kodeksima dolaze groteskni motivi zmajeva i fantastičkih životinja. Tipične uzorke ove vrsti predočuju kodeksi: u Londonu Ms. Or. 2091; de Rossi; Nacionalna biblioteka u Beču, 16. Malo su poznata imena umjetnika, koji su se bavili ukrašivanjem B., kao na pr. Josip ibn Chajim, koji je pribilježio na kraju biblijskoga kodeksa Kennicot 1, Bodleiana, da ga je uresio. Kodeks Kennicot 2 imade bilješku, da ga je uresio Josua ibn Gaon iz mjesta Soria. Ukupni broj hebrejskih biblijskih kodeksa, koji su se do danas sačuvali, doseže preko 3600 primjeraka. Od toga u samom Londonu u Brit. Muzeju imade preko 160; Bodleiana oko 170; pariska Nacionalna biblioteka oko 130; dvorska biblioteka De Rossi u Parmi oko 700; Petrogradska javna biblioteka u 2 Firkovićeve zbirke 1582 kodeksa od pergamene, 725 kodeksa od papyrusa, 159 svitaka što od pergamene, što od papira.
Tiskana izdanja hebrejske B. Prve tiskane hebrejske B. izdane su u Italiji, i to već tridesetak godina poslije izuma štampe. To su: Psalmi s komentarom Davida Kimchi 1477 i Pentateuh 1482, oboje u Bologni; Proroci, Soncino 1485—86; Hagiografi, Napulj 1486. Prvo izdanje potpune hebrejske B. priređeno je od Abrahama ben Chaima, Soncino 1488; drugo izdanje u Napulju 1491 (oba u folio obliku); treće Brescia 1494 u oktav obliku; ovo izdanje upotrebljavao je Luther kao uzorak za svoj prijevod B na njemački jezik. U Lisabonu izdan je g. 1491 Pentateuh, koji pripada među najznatnije španjolske inkunabule. U svemu imade iz 15. st. sačuvanih 40 tiskanih hebrejskih B.; među njima dvanaest primjeraka izdanja Pentateuha i 10 primjeraka izdanja Psalama. Podrijetlo španjolskih inkunabula imadu također: Solunska B. iz početka 16. st. i potpuna Pesaro B., izdana 1511—17. Kroz 16. i 17. st. objelodanjuju se tri vrste izdanja hebrejske B.: rabinske B., kritička izdanja i poliglote. Najznatnija izdanja rabinske B. jesu ova: Bombergova u Veneciji, izd. Felix Pratensis, 1516 i d.; ponovno kritičko izdanje od Jakoba Chaima 1524; na osnovi masoretske tradicije tekst ovog izdanja priznat je kao »textus receptus« za uzor kasnijim izdanjima 1546—483; Mleci, Juan di Gara, 1568; Mleci, Bragadin 1617—19. Po uzoru ovih izdanja priređeno je i od Levinsohna u Varšavi, 1860—66. Od kritičkih izdanja najznatnija su ova: Basel, I. Buxtorf, 1618—19; Amsterdam izd. Athias-J. Leusden 1661; 1666—16672; Berlin, izd. D. E. Jablonski 1699; Amsterdam E. v. Hooght 1705, jedno od najboljih izdanja; Kiel 1709 izd. Opitz; Amsterdam od M. Frankfurter 1724—25; J. H. Michaelis, Halle 1720; Salomo Jedidia Min-Norzi, Mantova 1742—44; Houbigant, Pariz 1753; A. Hahn 1832; G. Theile 1849; S. Baer, F. Delitzsch 1869—92; Chr. Ginsburg, London 1894; povećano izdanje 12 godina nakon smrti Ginsburgove 1925 od R. Kilgoura nakon uvaženja 75 rukopisa i 52 štampana izdanja. Najveću pažnju pobudilo je izdanje: B. Kennicott, Vetus Test. hebraicum cum var. lect. u 2 svez., Oxford 1776—80, jer je kod toga uspoređeno oko 600 rukopisnih kodeksa i mnogo tiskanih, osobito gledom na varijante Pentateuha, gdje su uzete u obzir razlike Samarijanskog Pentateuha. Kennicottovo djelo još je usavršio G. B. Rossi, koji je objelodanio: Variae lectiones Vet. Test. 4 sv., Parma 1784—88; i Scholia critica in V. T., Parma 1798, i to na osnovu usporedbe 1418 kodeksa i 374 tiskana izdanja. Napokon od najnovijih kritičkih priručnih izdanja najznatnije je od R. Kittela u suradnji s Kahleom, gdje je uvažen kritički trud De Rossia, Leipzig 1906, 19092, 19133, 19254, 19335.
Izdanja hebrejskog teksta u poliglotama izdali su kršćanski izdavači: 1) Polyglotta Complutensia (Alcalá de Xenares), izdao kard. Fr. Ximenes de Cisneros, 1514—17 u 6 sv. — 2) Polyglotta antwerpensia seu Regia, izdana troškom kralja Filipa II., koju prirediše: Arias Montanus, A. Masius, Luca Brugensis, a tiskana je kod Plantina u 8 svezaka 1568—72. — 3) Poliglota Ilije Huttera, Nürnberg 1599, sadržava aramejski, grčki, latinski i njemački prijevod; zatim u različnim izdanjima još francuski talijanski, slovenski i donjosaski prijevod. Sadržava tekst samo do knjige Sudačke i Rutine. — 4) Pariska poliglota, izdana 1629— 1645 od Guy-Michel Le Jay, koja sadržava pored ostalih još sirski i arapski prijevod i samarijski Pentateuh s odnosnim latinskim prijevodima. Djelo su uredili: I. Morinus, Gabriel Sionita, Gabriel Echellensis. Opremljena je najraskošnije od svih ostalih u 9 toma s 15 svezaka. 5) Londonska poliglota, izdana od biskupa Briana Waltona 1655—57, po sadržaju najopsežnija, jer je u njoj zastupano 9 jezika: hebrejski, samarijski, aramejski, grčki, sirski, arapski, perzijski, latinski i etiopski. Kasnije izdane su još druge poliglote, ali u čednijem opsegu, i to: Chr. Reinecke, Leipzig 1750 (hebrejski, grčki, latinski i njemački); R. Stier i K. G. W. Theile, Leipzig 1846—55; dvije hebrejskim slovima otisnute židovske poliglote Pentateuha, izdane u Carigradu u 16. st.; Biblia triglota, izdana od Alumna Litterarum Sacrarum u Londonu 1890 u 2 sveska; Fr. Vigouroux, La Sainte Bible Polyglotte, Pariz 1900—1909 u 8 svezaka, s hebrejskim, grčkim, latinskim (Vulgata) i francuskim tekstom.
Novozavjetni biblijski rukopisi ili kodeksi. Kao što se od starozavjetnih spisa nisu sačuvali autografi, koji su izašli neposredno ispod ruku svetih pisaca, tako se nisu sačuvali ni izvornici novozavjetnih knjiga, jer su se mnogo upotrebljavali i jer su bili pisani na trošnom materijalu, pa je zato nastala doskora potreba da se umnažaju prijepisima. Neki od tih prijepisa sadržavaju potpun broj novozavjetnih knjiga, a neki samo djelomičan, napose lekcionare namijenjene za liturgijsku upotrebu. Novozavjetni spisi nisu sačuvani u svitcima, nego u obliku knjiga. Pisani su ili na papyrosu, ili na pergamenu, ili na papiru. U pogledu oblika slova valja razlikovati rukopise pisane velikim slovima, nazvane »maiusculi« ili »uncijali«, zatim pisane malim slovima, nazvane »minusculi« ili također kursivni. Približni broj do danas poznatih rukopisa jest: 188 uncijalnih, 2350 minuskula, 38 papyrusa, 1595 lekcionarija, u svemu 4171. Od tih sadržavaju čitav Novi Zavjet samo 53, a ostali samo njegove dijelove. U svrhu znanstvenog označivanja pojedinih kodeksa postoje ovi sustavi; 1) I. I. Wettsteinov, koji označuje uncijalne kodekse velikim slovima latinskoga alfabeta: A, B, C..., a minuskule arapskim brojevima 1, 2, 3... Ovaj je sustav nedostatan u tom, što često istim slovom označuje razne dijelove NZ i razne kodekse, a ne razlikuje dovoljno ni vrijeme njihova postanka. 2) Sustav Hermana v. Sodena, koji ispred brojčane oznake dodaje oznaku sadržaja kodeksa i to: διαϑήϰη — čitav NZ; = ε evanđelja; α = apostolski spisi. Budući da se taj sustav pokazao suviše zamršen i nepraktičan, nije općenito prihvaćen, nego se danas kao praktičniji upotrebljava sustav brojeva, što ga je uredio C. R. Gregory. 3) Gregoryjev sustav usavršuje pređašnji time, što za uncijale pored velikih slova za prvih četrdesetpet kodeksa majuskula dodaje još brojeve, ispred kojih se stavlja nula; na pr. kodeks B = 02; za minuskule pak samo arapske brojeve, za papyruse oznake veliko slovo <znak> (goticom) s eksponentom arapskog broja P1, P2, P3... Za oznaku sadržaja dodaje brojevima slova: e, a, p, r (= evanđelja, Djela apostolska, Pavlove poslanice, revelatio = Otkrivenje).
Najznatniji kodeksi NZ jesu ovi: Sinaiticus, signatura po Tischendorfu <znak> (Gregory S 01, Soden δ2), Fol. 347, 430X378 mm, po 4 stupca na jednoj stranici sa 48 redaka po 13 slova; otkrio ga je Konst. Tischendorf g. 1844 u samostanu sv. Katarine na Gori Sinaj. Sadržava pretežni dio SZ i čitav NZ i pridodaje poslanicu Barnabe i Pastor Hermae. Potječe iz svršetka 4. st. Imade veliku srodnost s vatikanskim (B) kodeksom. Čuva se jedan dio u Leipzigu (43 lista SZ), a preostali dio bio je pohranjen do 18. XII. 1933 u Petrogradu, odakle je prodan knjižnici Brit. Mus. u Londonu za 100.000 funti sterlinga. Izdan je godine 1832 od Tischendorfa u Leipzigu, zatim u Oxfordu NZ 1911 i SZ 1922. Aleksandrijski (A, 02, 84), Fol. 733, 320X260 mm; na svakoj stranici po dva stupca s 50 redaka po 22 slova. Potječe iz druge polovice 5. st. iz Aleksandrije, gdje je pripadao do 11. st. aleksandrijskom patrijarki. G. 1628 pokloni ga Ćiril Lukaris, kasniji patrijarka u Carigradu, kralju Karlu I. te bi prenesen iz Egipta u London, gdje se čuva u Brit. Mus. pod sign. Royal 1 D V-VIII; sadržava oba zavjeta, izuzevši Mat. 1—25, 6; Iv. 6, 50—8, 52; II. Kor. 4 13—12, 6. Prvi put izdao ga je C. G. Woide g. 1786; zatim Baber 1816—1828; E. Maunde Thompson 1879—1883; fototipsko izdanje u četiri sveska u umanjenu obliku Fr. G. Kenyon 1909 ss. Vaticanus (B, 03, δ1), Fol. 734, 272X268 mm; na svakoj str. po 3 stupca sa 42 retka, oko 16 slova u retku. Potječe iz 4. st. iz Egipta, po svoj prilici od sv. Atanasija; od god. 1475 pohranjen u vatikanskoj knjižnici; sadržava djelomično SZ i NZ. Od SZ nedostaje 51 list te počinje sa Gen. 46, 28, a svršava s Hebr. 9, 14; nedostaju također 1— 2 Tim., Tit, Filem. i Apok. Izdao ga je Vercellone prvi puta tiskom g. 1857 u Rimu; drugi puta fototipski Vercellone-Cozza g. 1868—81; zatim Cozza-Luzzi 1889; posljednje 1904 u Rimu. U naučnoj kritici ovaj je kodeks u najvećoj cijeni, jer pripada Hesihijevoj egipatskoj recenziji.
Efremov kodeks nanovo ispisan, Ephraemi rescriptus (C, 04, δ3), nazvan tako, jer je iznad biblijskoga teksta, koji potječe iz 5. st. iz Egipta, kasnije (u 12. st.) ispisan grčkim prijevodom 38 traktata djela sv. Efrema; Fol. 209, 325X260 mm po 1 stupac na str. sa 42 retka, oko 40 slova u retku. To je palimpsest, t. j. pomoću kemijskih pomagala učinjen je vidljivim stariji izblijedjeli tekst B. Za vrijeme Katarine Medici prenesen bi u Pariz, gdje se čuva u Nacionalnoj biblioteci. Sadržava odlomke SZ i gotovo čitav NZ. Slijede dva kodeksa označena signaturom D, i to: Bezin, Cantabrigensis (05, δ5), Fol. 406, 260X215 mm po 1 stupac na str. sa 33 retka: sadržava Evanđelja i Djela Apostolska i 3 Iv., grčki (lijeva str.) i latinski (desna str.). Potječe iz 6. st., ali se ne zna, gdje je pisan. Nalazio se u samostanu sv. Ireneja u Lyonu. Biskup iz Clairmonta donio ga je na tridentinski crkveni sabor god. 1546, zatim bi vraćen u Lyon, gdje je za pljačkanja Hugenota god. 1562 bio odnesen iz samostana sv. Ireneja i dospio u ruke kalvinca Beze, koji ga je god. 1581 poklonio sveučilištu u Cambridge-u, gdje se i sada čuva. Ovaj kodeks imade osebujan tekst sv. Luke i Djela Ap., koji se vrlo razlikuje od drugih tekstova, pa je zato među naučnim kriticima predmetom osobite pažnje. Tekst se oslanja na navode u djelima sv. Ireneja, Ciprijana, Efrema, Afrahata i drugih svjedoka starolatinskog i starosirskog prijevoda. Povrh izdanja Kiplinga (1793) i Scrivenera (1864) osobito je lijepo opremljeno fototipsko izdanje u Cambridge-u g. 1899. Drugi kodeks D, (Dp, 06, α 1026) nazvan Claromontanus, Fol. 533, 246X195 mm sa 21 retkom na 1 stranici iz 6. st., pisan grčki i latinski; sadržava poslanice sv. Pavla. I ovaj kodeks dobio je Beza iz Clairmonta g. 1582, a sada se nalazi u Nacionalnoj biblioteci u Parizu. Znatan je osobito zbog popisa kanonskih knjiga St. i N. Z., koji je umetnut između poslanice Filemonu i Hebrejima. Izdao ga je u faksimilu Tischendorf u Leipzigu 1852. Od mlađih kodeksa napominjemo: bazelski (E, 07, ε 55) iz 8. st., sadržava evanđelja. Laudianus (E, 08, α 1001), pisan u Sardiniji, iz 6. st., poznat Bedi u 8. st., pohranjen u Oxfordu, sadržava Dj. Ap., izdao ga Tischendorf 1870. Boreelianus (F, 09), iz 9. ili 10. st., pohranjen u Utrechtu. Augiensis (Reichenau, F. 010), iz 9. st., sada u Cambridgeu. Seidelianus (G, 011, ε 87), iz 9. st. u Londonu. Boernerianus (G, 012, α 1028), iz 9. st. Harleanus (G), iz 10. st. u Londonu. Seidelianus (H, 013), iz 9. ili 10. st., Hamburg. Coislinianus (H, 015, α 1022), iz 6. st., 41 list, sadržava Pavlove poslanice, pohranjen u bibliotekama: Pariz, Atos, Petrograd, Moskva, Kijev, Turin. Cyprius ili Colbertinus (K, 017, ε 71), iz 9. st., sada u Parizu, Mosquensis (K, 018), s Atosa iz 9. st., sada u Moskvi. Regius (L, 019, ε 56), nazvan također Codex Stephani Octavus, ili Parisiensis, iz 8. st., sada u Parizu. Angelicus Romanus (L, 020), iz 9. st., sada u Rimu. Campianus (M, 021, α 5), iz 9. st., sada u Parizu. Hamburgensis (M, 0121), i Londinensis (Uffenbachianus), iz 9. st. Codex purpureus (N, 022, ε 19), iz 6. st. (srebrna slova na purpurnoj pergameni), od kojega se nalaze: 33 lista na otoku Patmos, 6 u Vatikanu, 2 u Beču, 4 u Brit. Mus. u Londonu, 122 lista u Petrogradu. Guelferbytanus (P, 024, ε 33), palimpsest iz 6. st., sakriven spisom Izidora iz Seville. Vaticanus 354 (S, 028, ε 1027), sadržava evanđelja iz g. 949. Freer-Washington-evangelia (W, 032, ε 014), iz 5. st., čuva se u Detroit-u. Dublinensis (Z, 035), palimpsest iz 5.—6. st., sadržava fragmente Matejeva evanđelja, ispisan kurzivom spisima sv. Ivana Hrizostoma i sv. Epifanija, čuva se u Dublinu. Sangallensis (Δ 037, ε 76) iz 9. st., sadržava evanđelja; čuva se u St. Gallenu. Koridethi-evangelia (Θ, 038, ε 050), iz 9. st., čuva se u Tiflisu. Petropolitanus (II, ε 73), iz 9. st., Atos-Laura, 172 (Ψ, 044, δ 6), 8./9. st.; evanđelja (dvostruki završetak Markova evanđ.), Dj, Ap., poslanice Pavlove. Rosanensis (Σ, 042, ε 18), nađen i čuva se u Rossanu u Kalabriji, iz 6. st., raskošno opremljen, ilustriran. Zacynthius (Ξ, 040), palimpsest iz 7./8. st., evanđelja, sada u Londonu. Među minuskulima najznatnije mjesto pripada skupini Ferrar: 13, 69, 124, 346, 543, 713, 788, 826, 828, 983, 1689 i dr., koje je našao W. H. Ferrar u Kalabriji i Siciliji, te svi pripadaju istoj familiji kodeksa (Palestinska 1 recenzija). Od ostalih minuskula znatniji su ovi: 33 iz 9./10. st. Pariz; 157 iz 12. st. u Rimu, vatikanska biblioteka; 579 iz 13. st., Pariz; 700 iz 11. st., London; 892 iz 10. st., sličan <znak> London; 1739 iz 10. st., Atos. Svi ti mnogobrojni rukopisi biblije nepokolebljivi su svjedoci autencije i kanonskog značaja biblijskih knjiga tako, da ni jedan drugi spis starih klasičnih pisaca i povjesničara nije utvrđen tako starim i tako mnogobrojnim svjedočanstvima prijepisa.
Tiskana izdanja grčkog teksta Novoga Zavjeta. Prvi tiskani tekstovi NZ pojavljuju se u Milanu 1481 i u Veneciji 1486, i to samo: hvalospjev Bl. Dj. M. i Zakarijin (Luk. 1, 46 —55; 68—79), zatim iz Iv. 1, 1—14 i 1, 1-6, 58 u Veneciji 1495 i u Tübingenu 1511. Potpuno tiskano izdanje grčkoga teksta započelo je na poticaj španjolskoga kardinala Ximenesa, uz suradnju španjolskih biblijskih stručnjaka g. 1502, priredbom komplutske Poliglote, koja je konačno izašla u 5 svezaka g. 1514, tiskana u gradu Alcalá, ali ovo je izdanje dobilo papinsko odobrenje istom god. 1520. Tekst ovog izdanja nije bio dosta kritičan, jer je izdan na osnovi malog broja kodeksa minuskula. Međutim je Erazmo Rotterdamski, na poticaj knjižara I. Frobena, priredio tiskano izdanje grčkog biblijskog teksta NZ u Baselu g. 1516, koje je ponovljeno nekoliko puta: 15192, 15223, 15274, 15355. 4. izdanje (1527) uzeto je kao uzor izdanja, priređenih od: Simona Colinaeusa, Pariz 1534, Roberta Stephannisa (Estiennea), Pariz 1546, 1549, 1550 (ed. regia) i 1551 s brojčanom oznakom redaka. O tekstu g. 1550 ovisna su izdanja Theodora Beze (Genevae 1565, 1604). O prvom izdanju ovisna su izdanja Abr. i Bonaventure Elzevira u Leydenu 1622 i 1633, koja su bila smatrana kao »textus receptus« za uzor kasnijim izdanjima. Valja također spomenuti tekst poliglote Waltonianae, London 1657; izdanje J. Fella i J. Milla (Oxford 1677, 1707), koje je bilo osobito rašireno u Engleskoj; zatim I. M. Cargophilusa († 1635), koji je prvi puta kritički iskoristio vatikanski kodeks B. i Stj. de Curcellesa (Amsterdam, 1658—1699).
Dalje su zaredala kritička izdanja NZ Biblije: Rikard Bentley, nedovršen pokušaj (izd. Apok. gl. 22, g. 1720), zatim Mace 1729, Harwood 1776, ali oba su otklonjena kao neortodoksna; dalje I. J. Wettsteina, Amsterdam 1751/52; po uzoru Wettsteina priređeno je izdanje W. Bowyersa, London 1763. Wettsteinovo izdanje priređeno je djelomično prema radikalnijim načelima I. A. Bengela, da treba prekinuti s tradicijom »textus receptusa« i prihvatiti kritičniji tekst prema uglednijim familijama kodeksa. Načela, slična Bengelovima, zastupao je biblijski kritik Rikard Simon u djelu: Histoire critique du texte du NT, 1789; zatim J. S. Semler i J. J. Griesbach, koji je pošao još dalje, da je pored povećanoga kritičkog aparata ustvrdio, da »textus receptus« nije nepromjenljiv, te priredio svoja izdanja u Halleu 1774—75; Londonu 1796—1806; Leipzigu 1803—07. Posebno izdanje priredio je Chr. Fr. Matthäis, Riga 1782—88, 21803—07, koji usvaja recenziju mlađih bizantinskih rukopisa; u njega se ugledao i svojim izdanjem katolik J. M. Scholz, Leipzig 1830—36. Sasvim novim putem pošao je K. Lachmann, koji je odlučno prekinuo s tradicijom »textus receptusa«, te razlikuje dvije familije tekstova: istočnu (A, B, C, Origen) i zapadnu (D, vetus latina i latinski oci), a priredio je svoja izdanja u Berlinu 1831, 1842/50. Njegovim tragom pođoše: K. Tischendorf u VIII. izd. Leipzig 1841—72, zatim u izdanju VIII. (critica maior) 1864—72; zatim S. P. Tregelles, koji je nakon dvadesetgodišnjeg naučnog istraživanja priredio svoje izdanje u Londonu 1857/69. Po njegovu uzoru priređeno je posebno izdanje po majuskulima od B. Weissa, Leipzig 1894—99. Najvećom pomnjom priređeno je izdanje B. F. Westcott-F. J. A. Hortovo, London 1881 ss, minor 1885, na kojem su obojica radili punih 30 godina, utvrdivši, da valja razlikovati 4 familije tekstova: neutralnu, zapadnu, aleksandrijsku i sirsku. Njihovo izdanje osniva se većim dijelom na vatikanskom i sinajskom kodeksu, kao na najstarijima. Nemalo po tom objelodanjeno je izdanje od Hermana Sodena uz suradnju 40 pomagača: Die Schriften des NT in ihrer ältesten erreichbaren Textgestalt hergestellt, Berlin-Göttingen 1902—1913. On razlikuje 3 glavne familije: H(esihijevu) egipatsku, I(erusalem) palestinsku, K(οινή) Lucianovu, kao osnovu svoga kritičkog izdanja. Priredio je i skraćeno priručno izdanje, Göttingen 1913. Osim ovih glavnih izdanja imade još oko 1000 malih priručnih izdanja, od kojih su najpoznatija katolička: Gratz 1821, 18513; van Ess 1827; Jaumann 1832, 1836; Reithmayr 1847; Jager 1842; V. Loch 1862; Brandscheid 1893, 19012; Hetzenauer, Innsbruck 1892—1900; H. J. Vogels, Düsseldorf 1922; A. Merk, Rim 1933; od protestanata: Schott 1805; Tittmann 1820; Hahn 1840; Theile 1844; Muralt 1848; Alford 1861; Wordsworth 1860; Riggenbach-Stockmeyer 1880; Schjott 1897; Baljon 1898—99; Souter 1910; E. Nestle, Stuttgart 1891, i kasnije njegova mnoga novija izdanja (190713).
IX. Prijevodi Biblije. Izvanrednu vrijednost biblije nad sve druge knjige posvjedočavaju od davnine mnogobrojni prijevodi na najrazličitije jezike. Neosporna je činjenica, da nijedno književno djelo na svijetu nije prevedeno u toliko jezika i narječja, i po čitavom svijetu rašireno, kao B., jer prema samim podatcima Britanskog biblijskog društva ona je do danas prevedena u 623 jezika i narječja, i tijekom samog 19. st. raspačana u više od 165 milijuna primjeraka. Među prijevodima razlikujemo izravne ili neposredne iz izvornog jezika, i neizravne ili posredne, koji su načinjeni po nekom prijevodu. Izravnim prijevodima pripada uvijek veća kritička vrijednost, nego posrednim.
A) Grčki prijevodi. a) Aleksandrijski grčki prijevod ili Septuaginta (LXX). Prvi put osjetila se potreba prijevoda B. zbog promjena prilika jezičnog saobraćaja među Židovima, kad su nakon ropstva babilonskoga radi raspršenosti među drugim narodima, napose u Egiptu, zaboravili svoj narodni jezik i poprimili aramejski i helenističko-grčki, a ipak im je bilo mnogo stalo do toga, da poznaju sadržaj B., kao knjige koja sadržava skup vjerske i ćudoredne nauke, po kojoj treba da se ravnaju u praktičnom životu. To je bio povod, da je polovicom 3. st. pr. Kr. došlo do prvog potpunog prijevoda B. iz originalnog jezika na helenističko-grčki jezik. To se zbilo za vrijeme egipatskoga kralja Ptolemeja Filadelfa (285—246), a na ponuku nadstojnika aleksandrijske knjižnice, Demetrija Falereja. Premda je dvojbena povijesna kritičnost opširnog izvještaja nekoga Aristeje o načinu postanka toga prijevoda, činjenica je, da je taj prijevod, barem djelomično, morao postojati već u 3. st. pr. Kr., jer nam za nj svjedoči židovski filozof Aristobul, koji je živio u prvoj polovici 2. st. pr. Kr., te je bio učitelj kralja Ptolemeja VI. Filometora. To svjedoči u svom predgovoru knjige Crkvenice unuk Isusa sina Sirahova, koji je oko 132 g. pr. Kr. boravio u Egiptu, i napokon židovski filozof Filon Aleksandrijski u svom djelu: O životu Mojsijevu (2, 5—7). Taj prijevod nosi ime Septuaginta (LXX) po 70 muževa, koji su ga — po svjedočanstvu predaje — načinili. Sam značaj prijevoda očevidno potvrđuje raznolikošću stila i načina prevođenja, da je kod ovog prijevoda sudjelovalo mnogo različitih prevodilaca, od kojih su neki bolje, a neki slabije vladali grčkim jezikom. Da su pak ti prevodioci bili barem u velikoj većini sami Židovi, potvrđuje i frazeologija, koja sadržava obilje semitizama. Prema značaju prijevodnih pogrešaka, iz kojih se odrazuje zamjenjivanje sličnih slova hebrejskoga kvadratnoga pisma, najvjerojatnije je, da su se prevodioci služili hebrejskim tekstovima kvadratnog pisma.
Što se tiče jezičnog značaja ovoga prijevoda, najbolje su prevedene: knjiga Jobova i Salamonove priče; dobro: Pentateuh, Jozuina, Izaija, I. Makabejska; ostale su prevedene slabije i mjestimice ropski. S obzirom na cjelovitost teksta opaža se, da su prevodioci neke tekstove imali u skraćenom obliku (na pr. u knjizi Jobovoj nema otprilike ⅙ originalnoga teksta), neke s opsežnijim tekstovima (Priče), a neke opet s drukčijim poretkom teksta (knjiga Danijelova). U samom prijevodu zapaža se povrh toga nastojanje oko ublaživanja tvrdih izraza s eufemizmima, uklanjanje antropomorfizama, tropa i figura zamjenom stvarnog izražavanja. Pored svega toga ovaj se prijevod smatra općenito uspjelim i za kritiku teksta od velike vrijednosti. Ugled ovog prijevoda bio je iz početka i kod samih Židova u velikoj cijeni, jer se općenito upotrebljavao u helenističkim sinagogama, a tako i u naučnim židovskim krugovima, kao na pr. u Filona i Josipa Flavija. Ovaj ugled potvrđuje i mnogostruka upotreba prijevoda u novozavjetnim spisima apostola, osobito sv. Pavla, kao što i kršćanska predaja u spisima prvih kršćanskih pisaca. Tekst Septuaginte preuzet je i u službenu crkvenu upotrebu, pa i većina ostalih prvih kršćanskih prijevoda načinjena je prema Septuaginti, a ne prema masoretskim tekstovima. Ipak je bilo pretjerano djelomično mišljenje nekih, pod utjecajem djela Filonovih, da je Septuaginta kao prijevod inspirirana. Osobito je značajna zadaća Septuaginte, da je po njoj starozavjetna objava postala pristupačna helenističkom židovstvu, mladom kršćanstvu i neznabožačkom obrazovanom svijetu. Važna je također činjenica, što je prijevod Septuaginte odraz tadanjeg ispravnog shvaćanja mesijanske ideologije, kao opreka kasnije iskrivljenom shvaćanju mesijanske ideje, koje potječe od one struje židovske sinagoge, što je odbacila Krista kao Mesiju. Razumljivo je stoga, da je židovstvo poslije razorenja Jeruzalema (g. 70), pod utjecajem rabinskih škola, zamrzilo na prijevod Septuaginte. Ova je mržnja postajala to veća, što se je više prijevod Septuaginte od prvih vremena kršćanstva službeno upotrebljavao u samoj Crkvi, kao što i u polemikama kršćanskih pisaca protiv Židova. To je bio ujedno i glavni razlog postanka drugih grčkih prijevoda, koji su nastali u 2. stolj. po Kr. od Akvile, Teodociona i Simaha.
b) Drugi grčki prijevodi. — Akvila (Aquilas), rodom iz grada Sinope u Pontu, najprije je iz neznaboštva primio kršćanstvo, a poslije je postao židovski prozelita, učenik rabina: Akibe, Eliezera i Jozue. On je načinio oko g. 130 pos. Kr. novi grčki prijevod B., kao ustuk LXX, koju su rabini smatrali iskvarenom. To je ropski doslovan prijevod hebrejskog teksta i zato ima veliku važnost za tekstualnu kritiku, pa ga i sv. Jeronim hvali. Ime Jahveh uopće ne prevodi, nego ga jednostavno prepisuje. Ovaj su prijevod u velike cijenili rabini. Po mišljenju A. H. Bac Neilea katolička Crkva je preuzela tekst Akvilina grčkog prijevoda knjige Crkvenice. Origen ga je uvrstio u izdanje svoje Heksaple. G. 1895 pronašao je knjižničar G. Mercati u Milanu palimpsest odlomka Heksaple s ulomcima Akvilina prijevoda 11 Psalama, i to: 17; 27—31; 34; 35; 47; 48; drugi palimpsest, nađen u Genizi u Kairu, sadržava dio Psalma 21, zatim odlomke Psalama: 90, 17; 91; 92, 1—10; 96, 7—13; 97; 98, 3; 102, 16—29; 103, 1—13; objelodanjeni od C. Tavora, Cambridge 1900; na istom mjestu su nađeni također odlomci aleksandrijskog prijevoda LXX: I. Kraljevske 20, 9—17; II. Kraljevske 23, 12—27; izd. Burkitt, Cambridge 1897. Napokon nalaz papyrusa na istom mjestu iz odlomka Gen. 1, 1—5; izd. Grenfell-Hunt, London 1900.
Teodocion, po svjedočanstvu sv. Ireneja bio je prozelita, rodom iz Efeza, a prema sv. Epifaniju rodom iz Ponta i Marcionov učenik; sv. Jeronim zove ga ebionitom. On je načinio grčki prijevod B. između 130—160 po Kr., držeći se uglavnom LXX, ali tako, da je nastojao dopuniti prema hebrejskom tekstu, što je u LXX nedostajalo. Kod knjige Jobove, gdje je tekst LXX kraći, daje opširniji prijevod hebrejskog teksta. Kod Danijela, gdje LXX daje slobodnu parafrazu, Teodocion se oslonio na kraći hebrejski tekst. Značajno je za njegov prijevod, da mnoge hebrejske fraze češće prepisuje, nego LXX. Teodocionov način dopunjivanja nasljedovao je kasnije Origen. Prema svjedočanstvu sv. Jeronima preuzela je dapače i Crkva taj prijevod u kanon LXX mjesto pređašnjeg prijevoda LXX, koji je bio vrlo slab. Teodocionov prijevod Danijela sačuvan je u kodeksu minuskulu Chisianus iz 6. st.
Simah (Symmachus), rodom Samarjanin, kasnije po mišljenju sv. Epifanija prešao na židovstvo, a prema Euzebiju k ebionitima, dok sv. Jeronim Teodociona i Simaha smatra polukršćanima. Živio je pod kraj 2. st. (160—180) i poslije Teodociona načinio novi grčki prijevod SZ. Taj je prijevod veoma slobodan, elegantan i u klasičnom grčkom jeziku, više po smislu nego doslovan. Zato ga sv. Jeronim hvali.
Pored ovih grčkih prevodilaca spominje Origen još tri anonimna, djelomično sačuvana prijevoda: peti sadržava: IV. Kralj., Ps., Job, Priče, Pjesmu nad pjesmama: šesti: II. Mojs. i III. Kralj.; sedmi: ponajviše pjesničke knjige. Poradi potpunosti treba napomenuti još grčki prijevod, što ga je u 14. st. načinio neki Marcus Venetus prema masoretskom tekstu, i to ovih knjiga: Petoknjižje Mojsijevo, Rutina, Priče, Pjesma nad pjesmama, Propovjednik, Tužbalice i Danijel, a čuva se u mletačkoj knjižnici sv. Marka.
Pored svih ovih prijevoda ipak je prijevod LXX najrašireniji, i zato bi prozvan ἔϰδοσις ϰοινή, ili jednostavno ϰοινή. Mnogostrukim prepisivanjem ušli su u taj tekst mnogi ispravci i pogreške. Na to su se još više spoticali Židovi u svojim prepirkama s kršćanskim piscima. Zato se u polovici 3. st. Origen odlučio na zamašno i golemo djelo kritičkog izdanja Heksaple ἑξαπλᾶ βιβλία (šesterostruka biblija), gdje je u 6 usporednih stupaca nanizao biblijske tekstove: hebrejski u hebrejskom pismu, hebrejski u grčkom prijepisu, Akvilin, Simahov, LXX i Teodocionov grčki prijevod. U 5. stupcu (LXX) označio je dijelove teksta koji se nalaze u hebrejskom, a nema ih u LXX, znakom asteriska (<znak>); višak LXX prema hebrejskom znakom obel »ražnjić« (—, <znak>, <znak>, a završetke jednih i drugih dijelova znakom metobel (<znak>). Jednako je obelom označio netočne prijevode LXX, dodavši među asteriscima ispravan prijevod. Kasnije međutim nastali su uslijed ispuštanja tih Origenovih kritičkih znakova u tekstu dvostruki prijevodi pojedinih stavaka. Origen je također često ispravljao oblike vlastitih imena zamjenjujući ih ponajviše onima iz Teodocionova ili iz drugih grčkih prijevoda. Budući da je izdanje Heksaple bilo veoma omašno (oko 50 svezaka), priredio je Origen skraćeni izvod toga djela u obliku Tetraple, koja je sadržavala: Akvilu, Simaha, LXX i Teodociona. Heksapla se dugo vremena čuvala u Cezareji u knjižnici mučenika Pamfila, odakle je u vrijeme provale Arapa (638) nestala. Od nje su se sačuvali tek neznatni ulomci u kodeksima LXX i navodima sv. otaca. Budući da je umnažanje Heksaple zbog velikog opsega bilo nemoguće, zadovoljili su se Pamfil († 309) i Euzebije Cezarejski († 340) samo s ponovnim izdanjem 5. stupca Heksaple, t. j. LXX teksta s Origenovim kritičkim znakovima. Tako je nastala heksaplarna recenzija LXX, u opreci prema ϰοινή recenziji. Prema heksaplarnoj recenziji načinio je Pavao, biskup iz Tele (616) sirski prijevod. Ali kod prepisivanja ipak se dešavalo, da bi nastala zamjena kojega od kritičkih znakova, ili bi koji bio ispušten. Dalnje recenzije LXX nastale su od: Lucijana, svećenika iz Antiohije († oko 312), koji je po uzoru Teodociona ispravljao tekst LXX prema hebrejskom tekstu; ova je raširena u Maloj Aziji i Carigradu; Hesihijeva (vjerojatno biskupa i mučenika u Egiptu, † 311), koji je također ispravljao tekst LXX prema hebrejskom; ova je raširena poglavito u Egiptu i Aleksandriji; u Palestini ostala je recenzija Origenova.
Kritička vrijednost prijevoda LXX veća je od svih drugih kasnijih prijevoda, jer je njezin predložak hebrejskoga teksta stariji (iz 3. st. pr. Kr.) od kasnijih masoretskih hebrejskih tekstova, kao što i od predložaka Akvilina, Simahova i Teodocionova prijevoda. Pogotovo je pak veća kritična vrijednost kodeksa LXX, koji sežu u 4. i 5. st., dok masoretski kodeksi potječu tek iz 9.—10. st., a predočuju nam hebrejski tekst, kako je bio ustaljen oko g. 100 po Kr. Za kritički studij i eksegezu biblijskog teksta svakako je potrebno pomno uspoređivanje hebrejskog teksta i LXX, koje omogućuje rješavanje mnogih teških mjesta.
Najznatniji kodeksi prijevoda LXX (pored već spomenutih: vatikanskog (B), Sinajskog <znak>, Aleksandrijskog (A), Efremova (C) jesu ovi: D = Cottonianus iz 5. st., sadržava odlomke Geneze, nastradao od požara g. 1731, čuva se u Londonu; E = Bodleianus iz 9.—10. st. u Oxfordu, 1 list u Cambridgeu, Cod. 20002 u Mus. Brit. u Londonu, Cod. 62 u Petrogradu, sadržava Gen. — III. Kralj. 16, 28; F = Ambrosianus iz 5. st., sadržava Gen. 31, 15 — Jos. 12, 12; u Milanu; G = Colberto-Sarravianus, iz 5. st., sadržava Gen. 31, 53 — Sud. 21, 12, čuva se u Leydenu, Parizu i Petrogradu. Izd. fototip. Leyden 1897; H = Petropolitanus, iz 6. st., sadržava odlomke iz IV. Mojs., izd. Tischendorf 1855; I = Bodleianus, iz 9. st., sadržava Psal. s čitanjem Akvile; K = odlomci u Leipzigu i Petrogradu, iz 7. st., sadrž. IV. Mojs. i Sudačku; L = Vindobonensis purpureus, iz 6.—7. st., sadržava odlomke Geneze; M = Coislinianus I, 7. st., sadr. Gen. — III. Kralj. 8, 40, s heksaplarnim bilješkama. N + V = Basiliano-Vaticanus et Venetus (bazelsko-vatikanski i mletački iz 8.—9. st., sadržava cijeli SZ izuzevši: Gen.-Lev. 13, 59; Ps-Job. 30, 8; Q = Marhalianus-Claromontanus-Vaticanus, iz 6. st., sadržava Proroke sa heksaplarnim bilješkama, fototip. izd. 1890; R = Veronensis, iz 6. st., grčko-latinski, sadržava Pr. 41, 12-42, 2, izd. fototip, 1898; U = Fragmentum Londinense-papyreum iz 4.-5. st. sadržava Psalme, izd. Tischendorf 1855; W = Freer Ms I, iz 5. st., Washington, sadržava Deut.-Jos., izd. fototip Sanders 1910 + Freer Ms II, iz 4.—5. st. te 7 listova iz 6.—7. st., sadržava Psalme, izd. Sanders 1907; X = Vaticanus, iz 9. st., sadržava Job.; Y = Taurinensis, iz 9.—10. st., sadržava Manje proroke, izd. Oesterly, London 1908; T = Cryptoferratensis, iz 8.—9. st., Proroci, izd. Cozza-Luzi, Rim 1867.
Tiskana izdanja LXX. Najstarije tiskano izdanje LXX sadržavaju poliglote: Complutensis 1517—20 (upirući se na minuskule, 68, 108, 248), a taj tekst pretiskan je u poliglotama: antverpenskoj (1569—72), pariskoj (1625—45), heidelberškoj od Vatablusa (1586 i d.). Povrh toga izašlo je u Mlecima g. 1518 izd. Aldina (na osnovi kodeksa: 29, 68, 121, 730). O tom izdanju ovisna su izdanja: Strassburg 1526, Basel 1545, Wittenberg 1563—65, Frankfurt 1597. Najuglednije je izdanje Sikstina u Rimu 1586, koje se osniva na kodeksima: vatikanskom (B) popunjeno iz drugih kodeksa, kasnije preuzeto u Londonsku poliglotu (1657), te u izdanju I. Morino, Pariz 1628, i u manjim poliglotama: Stier-Theile, Bielefeld 1847—55; L. van Ess 1824, najnovije izd. 1922; Tischendorf, Leipzig 1850; Eb. Nestle 1880; u Engleskoj usavršili su izdanje LXX na temelju kodeksa B s dodatkom brojnih inačica iz 300 kodeksa R. Holmes-I. Parsons u 5 svezaka g. 1798—1827; V. Loch, Regensburg 1866, 1886 na osnovu kodeksa: B, A i poliglota; H. B. Swete, Cambridge 1887—1894 u 3 sveska na osnovi kodeksa B. popunjenog s A. i S. s kritičkim aparatom drugih uncijalnih kodeksa; najnovije izd.: I5 1925; II4 1922; III4 1912; A. E. Brooke-Mc Lean započeli su izdavati LXX g. 1906 i d. u Cambridgeu s velikim kritičkim aparatom (kodeks B i mnoge druge varijante), do sada izašla Gen.—II. Sam. Na kodeks A oslanjaju se izdanja: Grabe, F. Lee, G. Wigan, Oxford 1707—20, u 4 sveska, s kritičkim znakovima u samom tekstu; na ova se izdanja oslanjaju: Breitinger, Zürich 1730—32; Reineccius, Leipzig 1750; Fr. Field, Oxford 1850. P. de Lagard priredio je dio SZ (Gen.—Esther, Göttingen 1883; Psalmi, Göttingen 1892), prema recenziji Lucijana, ali nije sigurno utvrđeno, kako on misli, da li kodeksi: 19, 82, 93, 108 doista pripadaju Lucianovoj recenziji. Još je teže sigurno odrediti Hesihijevu recenziju. Tako na pr. C. Cornill smatra kodeks A svjedokom Hesihijeve recenzije, a Ceriani drži, da taj kodeks sadržava Lucijanovu recenziju. Najnovije priručno izdanje LXX priredio je Alfred Rahlfs, Stuttgart 1935, u 2 sveska, u kom uzima kao temeljni tekst kodeks B, za koji on drži, da je sasvim. neovisan od heksaplarnog teksta Origenova.
B) Latinski prijevodi Biblije. a) Stari latinski prijevod ili »Itala«. Pitanje, kada su nastali prvi latinski prijevodi pojedinih biblijskih knjiga, još nije do danas potpuno objašnjeno. Činjenica je, da se već u polovici 2. st. po Kr. pojavljuju latinski prijevodi pojedinih knjiga, osobito onih dijelova, koji služe u liturgijske svrhe, i to naročito u sjevernoj Africi, dok se u Rimu dosta dugo vremena bogoslužje vršilo grčkim jezikom. Ne može se odlučno reći, da je postojao jedinstveni prijevod čitave B., nego prema svjedočanstvu sv. Augustina bilo je tu različitih prijevoda, između kojih je on preporučivao jedan, nazvan »Itala«, kao vjeran po riječima i smislu. Danas se smatra manje vjerojatnim mišljenje onih, koji pod Italom razumijevaju skup starijih latinskih prijevoda prije Jeronimova, nego se prihvaća kao kritički najvjerojatnije, da se pod imenom »Itala« ima razumijevati »vetus latina« = stari latinski. Glavno je obilježje ovog prijevoda, da se pretežno oslanja na grčki tekst, u SZ napose na LXX. Latinski jezik tog prijevoda znatno zaostaje za klasičkim, sadržava mnogo grecizama i semitizama. Drži se vjerojatnim, da je to bio isprva interlinearni prijevod, sastavljen prema poretku riječi prvotnog teksta. To potvrđuju kodeksi: Δ za Evanđelja i G za Pavlove poslanice. Inače je sačuvan ponajviše u navodima prvih latinskih kršćanskih pisaca: Ciprijana, Novacijana, Tikonija, Lucifera iz Kalarisa, Priscilijana, Hilarija Poitierskog, Ambrosiastra, Ambrozija i Augustina. Kritička vrijednost toga prijevoda znatna je utoliko, što nas za SZ približuje recenziji LXX iz 2. st. po Kr.; nije dakle neposredan svjedok recenzije teksta u izvornom jeziku. Veću kritičku vrijednost imade za NZ, jer je neposredni prijevod s grčkog izvornog teksta, i to kratko vrijeme nakon njegova postanka.
Kodeksi, koji sadržavaju tekst staroga latinskog prijevoda, dosta su malobrojni, a većina njih su fragmentarni i palimpsesti. Najznatniji su ovi: za SZ: Lugdunensis iz 5.—6. st., sadrž. Heptateuh, izd. U. Robert, Pariz 1881, Lyon 1900; Ottobonianus, iz 8. st., sadržava dio Gen. i Exod.; Virceburgensis, palimpsest iz 5.—6. st., sadrž. odlomke Pentateuha i Proroka, izd. E. Ranke 1871; Monacensis, palimpsest, 5.—6. st., dijelovi Exod., Lev., Num., izd. Ziegler 1883; Vindobonensis, iz 6. st., dijelovi I.—IV. Kralj., izd. Belsheim 1885; Complutensis iz 9. st., sadrž. Rut., Est., Tob., Judita, Makab.; Veronensis, iz 6. st., Psalmi, izd. Bianchini 1740; Vaticanus 474, sadrž. Makab., izd. G. Mercati 1902; Konstanz-Weingartner Propheten-Fragmente, izd. P. Lehmann 1912. Za NZ: a = Vercellensis, iz 4.—5. st. (pripisuje se sv. Euzebiju iz Vercelle), sadrž. Evanđelja; b = Veronensis, nazvan »purpureus«, sa srebrnim slovima iz 5. st.: c = Colbertinus, iz 12. st., Pariz; ff2 = Corbeiensis II., iz 5. st., Pariz; ova tri su glavni predstavnici evropskog teksta; d = latinski tekst kodeksa D (cantabrigensis) od Beze iz 6. st.; e = Palatinus, iz 5. st. Trient; f = latinski tekst kodeksa claromontanusa, Pavlove epistole, iz 6. st., Pariz; oba ova kodeksa predočuju afrički tekst; g = Gigas, iz 13. st., Stockholm; h = palimpsest Flery, iz 7. st. (Dj. Ap.), Pariz; i = Claromontanus, iz 6. st., Evanđ. Mat.; k = Bobbiensis, iz 5.—6. st., Beč; s = Bobbiensis palimpsest iz 5. st., Turin; Boernerianus, iz 9. st., Dresden (grčki tekst Pavlovih posl. s interlinearnim latinskim tekstom); r = Fragmenta frisingensia, iz 6. st., München; w = guelferbytanus, iz 6. st., Wolfenbüttel; i mnogi drugi mlađi kodeksi. Tekstovi su većim dijelom izdani. Prvo izdanje priredio je u 16. st. Flaminius Nobilius za starozavjetne tekstove; zatim je sabrao tekstove iz preostalih kodeksa i djela kršćanskih pisaca P. Sabatier O. S. B. u djelu: Bibliorum sacrorum latinae versiones antiquae seu vetus Italica, 3 sveska, Reims 1739—43; i Pariz 1751. Novo izdanje toga djela nakanio je izdati J. Denk, sabravši mnoštvo materijala, ali je tek djelomično objelodanjeno od benediktinaca u: Old Latin Biblical Texts, Oxford 1883 i d.; zatim: Collectanea biblica latina, Rim 1912 i d. Pregled svega materijala podaju: Corssen, Nestle, Méchineau; o starozavjetnim tekstovima napose Swete, a o novozavjetnim Vogels.
b) Latinski prijevod sv. Jeronima ili Vulgata. Budući da je po svjedočanstvu sv. Jeronima i Augustina zavladala velika raznolikost i iskvarenost u starim latinskim prijevodima, što je i crkvenoj upotrebi zadavalo velikih poteškoća i bilo na sablazan, pregnuo je sveti Jeronim, u suglasnosti s papom Damasom I. (366—384), da izda kritički ispravljeni latinski prijevod NZ, dok je SZ odlučio nanovo izravno prevesti iz hebrejskog jezika. Za taj veliki pothvat pripravio se sv. Jeronim dubokim studijem, a osobito upoznavanjem hebrejskog i aramejskog jezika. G. 383 započeo je po nalogu pape Damasa I. ispravljanje NZ. Ne zna se, kako se dugo na tom poslu zadržao i kojim se tekstovima kod toga služio kao uzorcima; ali nema sumnje, da je bio u tom veoma kritičan i da je reviziju prijevoda učinio prema grčkom tekstu, po svoj prilici Origenovoj Heksapli. Iz Jeronimova djela »De viris illustribus« razabire se da je g. 392 bio već gotov s tim poslom. U popravljanju SZ najprije je popravio prijevod Psalama prema tekstu LXX, i tako popravljeni prijevod preuzet je u rimski psalterij (Psalterium romanum) i u liturgijsku upotrebu. Drugi puta popravio je psaltir boraveći u Cezareji poslije g. 386 prema tekstu Origenove Heksaple. Ovaj tekst Psalterija preuzela je Crkva u Galiji, i zato se prozva Psalterium gallicanum. Poslije toga popravio je i ostale knjige Sv. Pisma prema tekstu Heksaple. No s tim se on nije mogao potpuno zadovoljiti te nije mirovao, dok nije gotovo čitav SZ nanovo preveo izravno iz izvornog hebrejskog jezika. Taj je posao započeo g. 389 i uz kraće prekide radio je na njemu oko 16 godina, tako da je g. 405 svršen prijevod čitavog SZ. Naročite su osobine toga prijevoda: jasnoća u izražavanju pravog smisla; sloboda mijenjanja konstrukcija i poretka misli; elegancija u prilagođivanju frazeologije duhu latinskog jezika i izbjegavanju premnogih semitizama. Hebrejski tekst, na osnovi kojega je Jeronim radio svoj prijevod, bio je bez vokala, ali svakako najbliži onomu, koji je sačuvan u kasnijem masoretskom ustaljenom tekstu. Pored toga koristio se je predajom tadanjih rabina te prijevodima Akvile i Simaha, a rjeđe Teodocionom. Premda se u nekim pojedinostima može prigovoriti prevelikoj slobodi u izražavanju, i zbog toga negdje i nejasnoći, ili što je suviše uvažavao tradiciju rabina, ili je nastojao suviše nametnuti svoj smisao, a negdje je i prebrzo radio (Priče, Propovjednik, Tobija, Judita, Pjesma nad pjesmama), ipak se općenito mora priznati, da je Jeronimov latinski prijevod s velikom pohvalom uspio. Nema sumnje o tom, da je daleko nadvisio sve dotadašnje latinske i grčke prijevode. Istina, isprva nešto zbog tradicionalnog konzervatizma i zbog osobne nenavisti nekih suvremenika, izazvao je taj prijevod znatnu oporbu zbog smionog novog načina izražavanja, ali doskora se uvidjela njegova velika vrijednost, pogotovu kad ga je i Crkva sve više službeno upotrebljavala. Najprije bi općenito prihvaćen u Galiji tijekom 5. i 6. st., zatim od polovice 6. st. u rimskoj crkvi, a za njom su se povele u 7. i kasnijim stoljećima i druge crkvene pokrajine, tako da je u 13. st. ušao taj prijevod u opću crkvenu upotrebu te se prozvao »Vulgata« (versio) = općenito raširen (prijevod). Izuzevši ostatke »Itale« u liturgijskim knjigama, svuda je prevladala upotreba Jeronimova prijevoda.
Ali mnogostrukim upotrebljavanjem i čestim prepisivanjem doskora su se uvukle u Vulgatu mnoge pogreške. To su već počeli zapažati: Cassiodor († 570), Alkuin (oko g. 800), Teodulf biskup Orleanski (787 do 818), Lanfranc biskup u Canterbury-u († 1089), Stefan Harding, opat cistercitski († 1134), koji su se trudili oko toga, da se priredi što bolje popravljeno izdanje Vulgate prema najuglednijim kodeksima toga vremena. Opat Stefan pozvao je dapače u pomoć ugledne židovske učitelje. Ali sva ova nastojanja nisu postigla željenog cilja; štoviše, kako opaža Hugo a S. Victore, raznolikost tekstova još se povećala. U 13. st. osnovani su u svrhu popravljanja Vulgate i korektoriji: u Parizu (1228), Senonense (1236), Parisiense ili sorbonicum (1256), Dominicanorum (sastavljen nastojanjem kard. Hugona a S. Caro oko 1248). Ali ni ti korektoriji, po priznanju Rogera Bacona († 1284), nisu postigli željena cilja, jer su se više oslanjali na osobni ugled popravljača, nego na kritičnu sigurnost kodeksa. Ipak je korektorijima postignuto to, da je u rukopisima 14. i 15. st. zavladao veći sklad, nego u pređašnjima. S pravom je isticao učeni franjevac Roger Bacon (1267), da je toj stvari potrebno papinsko vodstvo kao najvišeg crkvenog ugleda. To je bilo još više potrebno i zbog toga, što se B. počela i tiskom umnažati, te je i tu bilo novijih pogrešaka. Osim toga pojavljivali su se i noviji prijevodi sa značajkama humanističke latinštine, kakve su priredili Santos Pagnino (Lyon 1527), Erazmo (Basel 1526), Bibliander (Pariz 1545), Castelio (Basel 1551). Samo Erazmovo izdanje NZ doživjelo je oko 200 naklada. Savjet Rogera Bacona ostvaren je sazivom XIX. općeg crkvenog sabora u Tridentu (1546—63). Osobit povod za to bila je i nauka Luterova, koja je zabacivala dugokanonske knjige. Odmah na početku tridentinskog crkvenog sabora povjereno bi posebnom papinskom odboru, komu je predsjedao učeni kardinal Antonije Caraffa, da se pobrine oko toga, kako bi se došlo do što kritičnijeg teksta Vulgate. Crkveni sabor je međutim iz IV. sjednice (8. IV. 1546) izdao ovu važnu odluku o upotrebi Vulgate: »Isti sveti sabor, videći, da bi od toga bila nemala korist Crkvi Božjoj, kad bi se jasno označilo, koje od svih latinskih izdanja svetih knjiga, što se naokolo pronose, valja držati pravim, određuje i izjavljuje, neka bi se ovo isto staro Vulgatino izdanje, koje je odobreno dugotrajnom upotrebom kroz toliko stoljeća u samoj Crkvi, smatralo pravim u javnim predavanjima, raspravljanjima, propovijedanjima i izlaganjima, i neka se nitko ne usudi i ne usmjeli, da ga pod ikakvom izlikom zabaci... Jednako odlučuje i određuje ovaj sabor, da treba zgodnim načinom sporazumjeti se s tiskarskim poduzetnicima, da se unapredak Sveto Pismo, a osobito ovo isto staro i Vulgatino izdanje, što ispravnije tiska.« Ovom saborskom odlukom označena je Vulgata među ostalim latinskim prijevodima za crkvenu upotrebu autentičnim tekstom, koji može služiti kao temelj za izlaganje vjerskih i ćudorednih istina. Ujedno je postavljena ograda nepovlaštenom umnažanju nekritičkih tekstova; ali je time sa strane Crkve preuzeta i ozbiljna dužnost, da poradi oko što kritičnijeg izdanja Vulgate. Na tom je kroz dulje vremena radila posebna papinska komisija, u kojoj su bili najagilniji kardinali Antun Caraffa i Vilim Sirlet, vješt latinskom, grčkom i hebrejskom jeziku. G. 1588 predložio je kard. Caraffa papi Sikstu V. za tisak popravljeni tekst Vulgate, ali papa Siksto V., koji se sam živo i stručno zanimao za taj važni pothvat, proveo je po svojoj uviđavnosti na osnovi nekih kodeksa, kojima je on podavao veću važnost, neke popravke, s kojima nije bio suglasan pomenuti odbor. Tako je g. 1590 tiskano izdanje t. zv. Biblia Sixtina, ali jer je u njoj bilo mnogo pogrešaka, bila je odmah nakon smrti pape Siksta V. povučena iz prometa, te su priređena nova popravljena izdanja za pape Klementa VIII. g. 1592, 1593 i 1598, ali da se ne okrnji ugled Pape Siksta V., zadržan je naslov: »Biblia Sacra Vulgatae editionis Sixti V. Pontificis Maximi jussu recognita atque edita«, a tek od g 1641 dodano je u naslovu ime pape Klementa VIII.: »et Clementis VIII. auctoritate edita«, pa se po njemu zove »Vulgata Clementina«. Ovaj tekst uglavnom i danas vrijedi kao službeni u katoličkoj Crkvi, premda time nije rečeno, da je taj tekst kritički sasvim čist od pogrešaka, niti je to bilo rečeno navedenom odlukom tridentinskoga crkvenoga sabora. Zato je i dalje bilo slobodno naučno raditi na što boljoj restauraciji kritičkog teksta Vulgate. Na tom polju radili su: Lucas Brugensis († 1616); a u novije doba od 1830 ovamo Al. Ungarelli i njegov učenik C. Vercellone (Rim 1860—64), Th. Heyse, C. Tischendorf, koji su izdali popravljenu Vulgatu, prema amijatinskom kodeksu, Leipzig 1854; zatim dalje anglikanci: J. Wordsworth i Jul. White u Oxfordu, koji su g 1911 počeli postepeno s velikim kritičkim aparatom izdavati Vulgatin tekst NZ. Napokon je Papinska Biblijska Komisija, osnovana g. 1902 od pape Leona XIII., povjerila posebnim papinskim pismom Pija X. od 30. IV. 1907 benediktinskom redu zadatak, da radi na strogo naučnoj reviziji Vulgate, i u tu svrhu osnovana je kraj Rima posebna benediktinska opatija sv. Jeronima. Pod stručnim vodstvom zaslužnog opata † H. Quentina objelodanjeni su prvi naučni plodovi toga nastojanja g. 1926 izdanjem Geneze, g. 1929 izd. Exodusa i Leviticus-a, a kasnije slijede redom ostali dijelovi. Taj je rad vrlo kompliciran i zato polagano napreduje i nakon smrti Quentinove († 4. II. 1925).
ZNATNIJI KODEKSI VULGATE. Broj Vulgatinih kodeksa vrlo je velik. Osobito ih je mnogo iz 12. i 13. st., kad je tekst bio već veoma iskvaren, i jer većina tih kodeksa potječe od pariskoga, nemaju osobite kritičke vrijednosti. Kodeksi se mogu razlikovati ili prema opsegu, da li sadržavaju čitavu B., ili samo NZ, ili samo Evanđelje, ili opet prema familijama tekstova. Stariji su oni, koji su talijanskog, španjolskog ili britanskog podrijetla. Nemalo kodeksa pripada familiji popravljene Alkuinove B. iz 9. st., a drugi zavise o recenziji Teodulfovoj. Ti se kodeksi označuju ili imenom knjižnice, gdje su pohranjeni, ili velikim slovima, kako su ih označili engleski stručni kritici. Znatniji talijanski kodeksi jesu ovi: Amiatinus (A, am), 7./8. st., pisan u Engleskoj, SZ. izd. Heyse-Tischendorf 1873, NZ Tischendorf 1850, Fulensis (F, fuld), pisan po narudžbi Viktora, biskupa u Kapui, 541—546. NZ (Evv. prema harmoniji), izd. E. Ranke 1868. Mediolanensis (M, med), 6. st., Ambrosiana u Milanu, Evv. Foroiuliensis (I., for), Cividale, 6./7. st. Evv. izd. I. Bianchini 1749. Perusinus (P, per), 6./7. st. fragm. purpurnoga kodeksa, Luk., izd., Bianchini 1749. Harleianus (Z, harl), Mus. Brit. 6./7. st., Evv. Dunelmensis, Durham (Δ), 7./8. st., Evv. Lindisfarnensis (Y lind). Mus. Brit. 7. st., Evv. (s engl. prijevodom), izd. G. Stevenson-G. Waring 1854—65. Osoniensis I (O, bodl), Bodl. 7. st., Evv. Cantaurensis (X), Corp. Chr. Canterbury, 7. st., Evv. Ottobo nianus (ottob), 7. st., Vatican. Octateuchus, danas fali Sud. 13. 20 i Rut.
ŠPANJOLSKI KODEKSI: Turonensis (Tur), Pariz, 7. st., Gen. Num. Toletanus (T, tol), Madrid, 8. st., S. i N. Z., kojim su se služili rimski korektori. Cavensis (C, cav), iz 9./10. st. S. i N. Z., La Cava kod Salerna. Complutensis (compl1), Madrid iz 9./10. S. N. Z. Matritensis (compl2), 9./10. st., Prov.-Ap. Aemilianus (aemil), Madrid 10. st. Ps 54, 17-An. Legionensis (leon2), Leon g. 960, S. i N. Z.
ENGLESKI KODEKSI: Dublinensis (D), arm), Book of Armagh, g. 812, NZ., izd. J. Gwyn 1913. Kenanensis (O, ken), Book of Kelis, Dublin, 7./8. st., Evv. Lichfildensis (L, lich), 7./8. st. (S. Ceaddae), Mt.-Luk. 3, 9. Mulligensis (mull.), Book of Mulling, Dublin 8./9. st., Evv., oštećeno, Rushworthianus (R. rush), Bodl. 9. st., Evv. s engleskim prijevodom. Egertonensis (E, mm), Mus. Brit. 9. st., Evv. Gatianus (gat), Pariz, 8. st., izd. M. Heer 1910. Enternacensis (P), Pariz, 8. st. Evv. Bigotianus (B, big), Pariz, 8. st., Evv. Beneventanus, Mus. Brit. 8./9. st. Harleianus (Z 2), Mus. Brit 8./9. st., Posl. i Otkriv., izd. E. S. Buchanan 1912. Sangermanensis (G), Pariz, 9. st.
KODEKSI ALKUINOVE RECENZIJE: Vallicellanus (V. val), Rim, 9. st., S. i N. Z. Paulinus (P), Rim, 9. st., NZ. Turonensis, Tours, 9. st., Oktateuh. Bambergensis, 9. st. S. i N. Z. (izuz. Apok.). Turicensis, Zürich, 9. st., S. i N. Z. Coloniensis, 9. st., S. i N. Z. Biblija Karla Ćelavoga, Pariz, 9. st., S. i N. Z. (izuz. Apok.). S. Martini Turonensis (M), 9. st. Evv. Ingolstadensis (I), München, 9. st. Evv.
KODEKSI TEODULFOVE RECENZIJE: Theodulfianus (Θ), Pariz, 9. st. S. i N. Z. (Berger 149—70). Hubertianus (H, hub), Mus. Brit. 9. st. S. i N. Z. Sangermanensis, Pariz, 9./10. st., S. i N. Z.
Neki Vulgatini kodeksi raskošno su opremljeni. Theodulfianus pisan je na purpurnoj membrani i zlatnim slovima; tako i Bambergensis, Grandvalensis, nekadašnji kodeks Hamilton 351, sada Oswego, New York; Coloniensis, Biblija Karla Ćelavoga, kodeks Adae Trevirensis i dr. O njima je pisao St. Beissel D. I.
Znameniti benediktinski stručnjak, opat H. Quentin, razlikuje 3 familije Vulgatinih kodeksa: španjolsku, zastupanu u kodeksu tol i Tur; Alkuinovu, zastupanu u kodeksu amiatinskom; Teodulfovu, koja istječe iz kod. ottobonianskog. Ova tri kodeksa potječu od zajedničkog arhetipa, jer imadu neke zajedničke pogreške, dok svaki opet ima svoje posebne; ali i taj arhetip nije bio nepokvaren Jeronimov, nego već znatno iskvaren. Drugi stručnjaci (Chapman, Power, Lagranger, Burkitt) razlikuju drukčije familije kodeksa. J. O.
Najstarije latinske biblije u Hrvatskoj. Najstarija je biblija zagrebačke stolne crkve vjerojatno bila t. zv. Radonova biblija, danas u Nacionalnoj biblioteci u Beču (God. 1190). Radon je bio opat benediktinske opatije St. Vaas u Arrasu za Karla Velikoga. U toj se bibliji nalazi obilje glosa, zapravo prijevoda iz latinskoga na slavenski jezik, pisanih krajem 11. ili početkom 12. st. Vatroslav Jagić je ustanovio, da su te glose mješavina staroslovenskog i češkog jezika i da pisac tih glosa stoji pod utjecajem hrvatskog stanovišta u nazalizmu. Franjo Fancev nagađa s mnogo opravdanosti, da je ovu bibliju, zajedno s drugim liturgijskim knjigama, bio sa sobom donio u Zagreb prvi zagrebački biskup Duh, pa da je te glose pisao on ili koji od njegovih pratilaca.
Svečana biblija zagrebačke stolne crkve, što je spominje već najstariji inventar iz 14. st., čuva se danas u metropolitanskoj knjižnici pod signaturom MR 159. To je doista pulchra et solemnis Biblia, kako je naziva spomenuti inventar. Urešena je s mnogo inicijala i sitnoslika. Još su u Zagrebu sačuvane i ove rukopisne biblije iz srednjega vijeka: MR 63, MR 94 i MR 156, sve tri iz 14. st., danas u metropolitanskoj knjižnici, te biblija I. a. 76. i II. b. 150. (fragment) u arhivu HA u Zagrebu.
U samostanu sv. Franje u Šibeniku sačuvana je biblija iz 11. st., pisana karolinom, urešena inicijalima, od kojih su neki izrezani, te Sv. Pismo Novoga Zavjeta, pisano u 14. st., s nekoliko inicijala.
Samostan reda sv. Dominika u Dubrovniku ima fragment Sv. Pisma iz 11. st., a drugi jedan rukopis potječe iz 13./14. st.
Najstariji kodeks Sv. Pisma u hrvatskim krajevima bit će Evangeliarium Spalatense, za koji drži Viktor Novak (Evangeliarium Spalatense, Split 1923), da je pisan u 8. st. Ovaj evangeliarij donosi sva četiri evanđelja, a pisan je poluuncialom. Zagrebački evangeliarij MR 153 u metropolitanskoj knjižnici iz 11. st., pisan karolinom, nije više potpun, jer sadržava samo još završetak evanđelja po sv. Marku te evanđelja po sv. Luki i sv. Ivanu. Ali to i nisu kodeksi Sv. Pisma u cjelini, jer obuhvaćaju samo evanđelja, pa su valjda bili određeni kao lekcionariji u liturgijskim funkcijama.
LIT.: H. Folnesics, Die illuminierten Handschriften in Dalmatien, Leipzig 1917; K. Stošić, Rukopisni kodeksi samostana sv. Frane u Šibeniku, Croatia Sacra V. 1923; D. Kniewald, Zagrebački liturgijski kodeksi XI.—XV. st., Croatia Sacra XIX., 1940. D. K-d.
C) Stari orijentalni prijevodi. Pored starih grčkih i latinskih prijevoda B. za kritiku biblijskog teksta važni su također orijentalni prijevodi. To su ponajprije:
a) Židovsko-aramejski prijevodi. Već za vrijeme boravka Židova u ropstvu babilonskom, kad su oni zaboravili svoj jezik i primili aramejski, nastala je potreba, da im se odlomci B., koji su se čitali u sinagogama na subotnim sastancima i na druge blagdane, usmeno protumače na aramejskom jeziku. To se tumačenje zvalo »Targum«, a činilo se tako, da bi se poslije svaka tri versa hebrejskog teksta nadovezao njihov aramejski prijevod. Prema talmudskoj predaji nastao je pisani aramejski targum Pentateuha za vrijeme Ezdre, a na osnovi toga nastale su kasnije recenzije targuma, i to:
1. Palestinski targum, nazvan »Targum Jerušalmi«, koji sadržava odlomke Pentateuha i proroka (nebhi’im). Od ovog targuma sačuvali su se neznatni ulomci, u kritičkim izdanjima poznati kao »Targum Jerušalmi« II. i III. On seže u 5. st. po Kr. Neki dijelovi teksta sačuvali su se u izdanju hebrejske Biblije u Lisabonu (1491), zatim u Londonskoj poligloti. Svi odlomci (850) objelodanjeni su u izdanju Biblije 1518 jednostavno pod imenom »Targum Jerušalmi«, i u izd. Biblije u Mlecima 1591. Kritička izdanja priredio je M. Ginsburger, Fragmententhargum, Berlin 1899 i 1903. Zatim, na osnovi Reuchlinova kodeksa (1105/6), P. Lagarde, Prophetae chaldaice, Leipzig 1872. Opsežan materijal o tom prikuplja P. Khale, Masorethen des Ostens, die ältesten punktierten Hss des AT und der Targume, Leipzig 1913; Masorethen des Westens, 1927.
2. Targum Onkelosa k Pentateuhu. Najvjerojatnije je, da je ime toga pisca identično s prevodiocem Akvilom. Podaje vjeran prijevod s hebrejskoga; jedino izbjegava antropomorfizme, ili ako se radi o izrazima Boga nedostojnima, mijenja ih u blaže. Ovaj targum uživa među Židovima velik ugled. Kritičko izdanje priredio je A. Berliner, Berlin 1887.
3. Targum k prorocima, pripisuje se Rabi Jonatanu ben Uzziel, navodno učeniku Hillela starijega. Konačni oblik dobio je ovaj targum u 5. st. po Kr. To je više slobodna parafraza, nego prijevod. Prvi puta je tiskan u Mlecima 1518. Kritičko izdanje od P. de Lagardea na osnovi Reuchlinova kodeksa, Leipzig 1872.
4. Targum Pseudo-Jonatana ili Jerušalmi I., ili T. ereç Jisrael, jest potpuno sačuvani T. Pentateuha. To je zapravo komentar, a ne prijevod. U svom konačnom obliku potječe iz 7. st. po Kr. Otisnut je u Londonskoj poligloti. Kritičko izdanje priredio je W. Ginsburger, Berlin 1903.
5. Targum k Hagiografima, potječe od različitih pisaca, od kojih svaki imade svoje osebine. Kod Psalama daju čas točan prijevod, čas Parafrazu; kod Megillota u pretežnom dijelu tumačenje; knjiga Jobova sastavljena je od više prijevoda; knjige Dnevnika su parafrazirane i pomiješane s dodatcima priča; knjiga Priča prevedena je prema sirskom prijevodu Pešitto. Nijedan od tih prijevoda nije stariji od 7. st. po Kr., premda se u Talmudu spominje, da je u vrijeme Gamalijela I. (sred. 1. st.) postojao targum knjige Jobove. Za kritiku teksta ovaj targum nema osobite vrijednosti. Izdao ga je P. de Lagarde, Leipzig 1874, i to prema rabinskom tiskanom izdanju od 1517.
6) Samarjanski prijevod Pentateuha. Ovaj prijevod treba razlikovati od hebrejskog teksta samarjanskog Pentateuha, pisana samarjanskim pismom, što imade neke razlike u tekstu II. Mojs. 24, 11. i V. Mojs. 27, 4 i bliži je tekstu LXX, nego masoretskom (izd. A. von Gall, Der hebr. Pentateuch der Samaritaner, Giessen 1918). Po predaji Samarjana ovaj prijevod Pentateuha na samarjansko-aramejskom jeziku načinio je neki svećenik Natanael (oko 20. pr. Kr.), ali odaje vrlo slabo poznavanje hebrejskog jezika, a na najviše mjesta to je kompilacija prijevoda od drugih ruku s mnogo pogrješaka. Na samarjanski Pentateuh obazire se Origen u bilješkama svoje Heksaple na 46 mjesta, ali prema nedavno nađenim fragmentima u Egiptu čini se, da se tu radi o grčkom prijevodu samarjanskog Pentateuha, koji pretpostavlja prijevod LXX. U 11./13. st. preveden je samarjanski Pentateuh na arapski jezik.
b) Sirski prijevodi. Povijesno je utvrđena činjenica, da je kršćanstvo vrlo rano, već svršetkom 1. i početkom 2. st. prodrlo u Siriju, jer su u početku 2. st. u pokrajini Adiabeni u Edesi i Arbeli bile osnovane kršćanske crkve. Sigurno je, da u to vrijeme padaju i početci prevođenja B. na sirski jezik, jer je to tražila i liturgijska i katehetička potreba. Vrlo je vjerojatno, da je prijevod SZ knjiga u Siriji potekao iz redova židovskih obraćenika na kršćanstvo, jer su imena prvih kršćanskih biskupa u Siriji pretežno židovska. Ali taj prijevod nije odmah bio potpun, niti od istog prevodioca, nego je nastajao postepeno i od više prevodilaca. Utvrđeno je, da su najprije bile prevedene prvokanonske knjige pretežno iz hebrejskog jezika, a potom drugokanonske pretežno iz grčkog prijevoda LXX. Za prijevod Crkvenice napose je utvrđeno, da se točnije pokriva s nedavno pronađenim hebrejskim tekstom, nego s prijevodom LXX, ali u prijevodu Psalama, u Izaiji i Malim prorocima ipak se zapaža grčki utjecaj. Tijekom vremena taj se prijevod postepeno sve više prilagođivao grčkom jeziku.
1. Pešitto. Meliton, biskup iz Sarda, i Origen napominju u svojim spisima sirski prijevod, a tako i prvi sirski kršćanski pisci, Afraat i sv. Efrem biskup († 373), koji navode i drugokanonske knjige. Prema tomu u 4. st. postoji već sirski prijevod čitave B. Značajna je osebina toga prijevoda, da je jednostavan i vjeran, što označuje i njegovo ime »Pešitto« = jednostavan, koje mu je dao Moses bar Kepha († 913), za razliku od LXX i od prijevoda Tome Heraklejskoga, ili u smislu, da je općenito raširen. Prijevod evanđelja, što ga sadrži Pešitto, sigurno potječe već iz 2. st., jer u to doba priredio je Tacijan († 180) svoj »Diatessaron«, t. j. harmoniju 4 evanđelja, čiji se tekst sve do 5. st. upotrebljavao i u bogoslužju. Po mišljenju Gregoryja sigurno je već u 3., a pogotovu u 4. st. postojao potpun sirski prijevod NZ, koji je konačno ustalio biskup u Edesi Rabulas (411—435). Iz potpisa sirskih biblijskih kodeksa razabire se, da je Jakob iz Edese (704/5) priredio novu recenziju sirske B. prema tekstu Pešitto, grčkom tekstu Heksaple i Lucijanovoj recenziji te hebrejskom i samarijanskom tekstu, ali ova se sačuvala tek fragmentarno u nekim londonskim i pariskim rukopisima i u navodima Barhebracusovih Scholia i Bar Bahlula. Ostatci sirskoga Pešitto prijevoda sačuvani su u dragocjenim kodeksima, koji dosežu do 4. st. i koji se dijele u dvije familije: istočnu (nestorijansku) i zapadnu (Maronite, Jakobite i Melhite). Za sam NZ registrirao ih je Gregory oko 200. Najznatniji sirski kodeksi, koji sadržavaju SZ, jesu ovi: 2 kodeksa u Londonu iz 5. st., i to: Pentateuh iz 464 (Mus. Brit. add. 14415) i Izaija iz 459/60 (add. 14512), izd. L. Haefeli, Die Peschitta des AT (Alttestam. Abh. 10, 1. Münster 1927); Codex Ambrosianus u Milanu iz 6. st., koji sadržava čitav SZ, izd. A. M. Ceriani, Monumenta sacra et profana, Milan 1879—83. Od kodeksa NZ najznamenitija su 2, nađena u drugoj polovici prošlog stoljeća, i to: Syrus Curetonianus iz 5. st., nađen u odlomcima u jednom koptskom samostanu Nitrijske pustinje, a sada pohranjen u Brit. Mus. u Londonu. Značajka je prijevoda u tom kodeksu, da je više po smislu nego doslovan, i drži se, da sam taj prijevod potječe već iz 2. st., izd. W. Cureton, London 1858. K ovom kodeksu našao je Brugsch 1871 još tri lista, o kojima je dao izvještaj Rödiger u Pruskoj akad. znanosti u Berlinu (Monatsberichte 1872, 557—559). Codex Syrus Sinaiticus iz 4. ili 5. st., koji je pronašla u samostanu sv. Katarine na Sinaju Agnes Smith-Lewis 1892. Pomnijim stručnjačkim proučavanjem njezinim, uza suradnju R. Benslya, F. C. Burkitta i R. Harrisa, otkriveno je, da je to palimpsest. Značajno je, da ova dva kodeksa predočuju 2 različite recenzije istoga prijevoda, jer usprkos nekolikim osebujnim inačicama pokazuju napadnu skladnost. Osobito je važno u tom kodeksu osebujno čitanje Mat. 1, 16: »A Jakov rodi Josipa; Josip, s kojim je bila zaručena Marija, rodi Isusa, koji se zove Krist« — na osnovi kojega su neki poricali djevičanski porod Bl. Dj. M. Ova su dva kodeksa najstariji dokumenti, koji potvrđuju, da je kod Siraca postojao pored Diatessarona i rastavljeni tekst evanđelja. Znatnija tiskana izdanja sirskog prijevoda SZ priredili su: Gabriel Sionita u pariskoj poligloti 1629—45, iz koje je preuzeto u londonsku; S. Lee (1823) za Brit. bibl. društvo; 18522 od američkih misionara; katoličko izdanje čitave B. od oo. Dominikanaca u Mosulu 1887—92; P. de Lagarde izdao je deuterokanonske knjige pod naslovom: Libri VTi apocriphi syriace, Lipsiae et Londini 1861.
LIT.: Th. Zahn, Tatians Diatessaron, Erlangen 1881; H. Vogels, Beiträge zur Geschichte des Diatess. im Abendland, Münster 1919; A. Vaccari, Propaggini del Diatessaron in Occidente, Biblica 12 (1931), 326—354; A. Smith Lewis, The Old Syriac Gospels or Evang. da Mepharreshe, London 1910; A. Hjelt, Syrus Sinaiticus, Helsingfors 1930, i dr. (isp. Cornel’-Merk, Introd.11 1934, str. 196—202; Meinertz, Einleitung in das NT, Paderborn 1913, str. 50—53).
2. Sirski prijevod Philoxeniana. Prema svjedočanstvu Mosesa Aghel († 570) i Heraklejskih rukopisa načinio je korepiskop Polikarpo 508 po nalogu Filoksena, monofizitskog biskupa u Mabbugu (Hierapolis) čitav prijevod Sv. Pisma s grčkog jezika, i to LXX Lucijanove ili zapadne recenzije, ali od toga se prijevoda sačuvao tek malen dio SZ, i to: Cod. Ambrosianus iz 8. st. i fragm. kodeksi u Brit. Mus. s odlomcima Izaije i Psalama. Od NZ odlomaka pripisuje se ovoj recenziji sirskog prijevoda: kodeks Ivanova sirskog evanđelja u Rimu, i ovomu jednak u Firenci, zatim jedan newyorški kodeks iz Beiruta. Ovoj grupi pripadaju i Pocock-tekstovi (II. Petr., II. i III. Iv. i Jud., koji se obično nalaze u izdanju Pešitta), tako nazvani po svom izdavaču, Leyden 1630; ponovno izd.: J. Gwyn, Remmants of the later Syriac Versions of the Bible, London 1909; čitav NZ izdao je: J. G. C. Adler, Novi Testamenti versiones syr. suppl. Philoxeniana et Hierosolymitana, Kopenhagen 1789; A. Ceriani, Monum. sacra et prof. V. 1. Milan 1873.
3. Siro-heksaplarni prijevod. Od 615—57 načinio je u Aleksandriji biskup Pavao iz Telle, uz suradnju palestinskog monaha i siromašnog đakona Tome, po nalogu monofizitskog patrijarka Atanasija I. točno po heksaplarnom grčkom prijevodu LXX novi sirski prijevod SZ, uz upotrebu Origenovih diakritičkih znakova i dodavajući čitanja iz Akvile, Simaha i Teodociona. Tim je prijevodom znatno potisnuta upotreba Filoksenijane. Ovaj je prijevod za kritiku teksta od velike vrijednosti, jer je izrađen na osnovi prvorazrednih heksaplarnih rukopisa. Samo za Psalme utvrđuje Rahlfs, da ne potječu od heksaplarnog predloška. Ovaj prijevod sačuvao je Codex Ambrosianus iz 8. st., izd. fotolit. A. Ceriani, Monumenta sacra et profana VII., Milan 1874.
4. Heraklejski sirski prijevod. Ovaj je prijevod dopuna siroheksaplarnog prijevoda SZ za NZ, načinjen sa više suradnika brigom biskupa Tome Harkela u Mabbugu, i to prema kodeksima antiohijske recenzije. Ovaj se prijevod trajno uvriježio u liturgiji i istisnuo Pešitto. Recenzija ovog sirskog prijevoda sačuvana je u više kodeksa, od kojih su najznatniji: vatikanski iz 7./8. st.; florentinski od 757, i neki drugi iz 9. st., među njima ima ponajviše rukopisa lekcionara.
LIT.: G. H. Bernstein, De Harclensi NT Translatione Syr. commentatio, Leipzig 1837, 18542.
5. Sirsko-palestinski prijevod, nazvan tako po pokrajini svog podrijetla, potječe iz 6. st.; po jezičnom značaju približava se jeruzalemskom Talmudu i znatno se razlikuje od drugih sirskih prijevoda. Prijevod je pretežno ropski. U NZ pridržava mnogo osebujnih grčkih riječi i grčke oblike vlastitih imena. Prijevod se tijesno prislanja na grčki tekst kodeksa uncijalâ. Nije sigurno, da li je postojao potpuni prijevod B. ove recenzije, jer su od njega sačuvani iz SZ tek odlomci lekcionara, i to također iz deuterokanonskih knjiga: Mudrosti i Crkvenice, dok je NZ sačuvan u većem dijelu; osobito je znatan Evangeliarium Hierosolymitanum, što potječe iz 6. st., sačuvan u jednom rimskom kodeksu od 1030 i u 2 sinajska kodeksa od 1104 i 1118. izd. Minascalchi Erizzo (1861—64) s latinskim prijevodom, i od P. de Lagardea, Bibliothecae syricae 1892; zatim od S. Lewisa i M. D. Gibsona, Oxford 1899. Potpuno je sačuvan leksionar St. i NZ, pisan oko 842; izd. S. Lewis, Studia Sinaitica VI. London 1897; suppl. 1907. Potpun opis do sada poznatih sirskih kodeksa, bilo fragmentarnih, bilo lekcionara i palimpsesta, podaje Fr. Schulthess, Lexicon Syro-palaestinum, Berlin 1903; isto: E. Littmann 1905; Schulthess-Littmann, Grammatik des christlichpaläst. Aramäisch, Tübingen 1924.
Osim spomenutih sirskih prijevoda razabiru se u spisima nestorijanskog Katolikosa Aba-Mara († 552) u nestorijansko-arapskoj kronici Serta i u spisima Ebedjesu, zatim u bibl. komentaru Išodad od Merw-a, citati grčke Lucijanove recenzije. U londonskoj poligloti IV. sačuvan je također sirski prijevod od nekog Susa, zatim 4 teksta od nekog siroheksaplarnog prevodioca Pavla, koji ispušta evanđeosku perikopu Iv. 8, 2 o preljubnici. Napokon poznat je pod imenom »Sirska Masora« iz 5. st. priručnik, koji je sadržavao točnu oznaku vokalizacije pojedinih riječi biblijskih knjiga, koja inače nije bila sasvim jasna iz hebrejskih tekstova. Ova Masora sačuvana je u rukopisima iz 9.—12. st., te odaje djelatnost Jakoba iz Edese i utjecaj predaje samostana Karkaphta, pa joj odatle ime »versio carcaphiensis«. Od istočno-nestorijanskih rukopisa sačuvan je samo jedan kodeks u Londonu s obilježjem škole u Nisibisu i u Ramišo-u.
LIT.: G. Diettrich, Die Massora der östl. und westl. Syrer in ihren Angaben zum Propheten Jesajas, London 1899; Weingartner, Die syrische Massora nach Barhebräus, der Pentateuch (1888); Hoberg, Eine syr. Massora Hs in der Univ. Bibl. zu Lund (1898).
c) Koptski prijevodi B. S raširenjem kršćanstva u Egiptu, što počinje već u apostolsko doba sa sv. Markom evanđelistom, koji je prema kršćanskoj predaji bio biskupom u Aleksandriji, nastala je potreba, da se B. prevede u pučki jezik egipatskog seljačkog i radničkog stanovništva, jer grčkim jezikom govorilo se pretežno u obrazovanom i trgovačkom svijetu. Početci pučkih prijevoda padaju u vrijeme sv. Antuna Pustinjaka, u drugoj polovici 3. st., za koga sv. Atanazije kaže, da je u crkvi čuo čitati riječi Mat. 19, 21. Budući da sv. Antun nije razumio grčki, zaključuje se, da je evanđelje bilo čitano u pučkom jeziku. Štoviše, prema židovskoj rabinskoj predaji spominje se prijevod nekih knjiga Sv. Pisma na koptskom jeziku već u 2. st. po Kr., kao na pr. proroka Ezekijela. Iz 3. st. nađen je jedan kodeks od papyrusa, koji sadržava Priče na ahmimijskom jeziku, pa možemo i odatle zaključiti, da početci prijevodâ padaju u 2. st. Egipatski prijevodi dijele se u 4 narječja, i to:
1. Sahidijsko ili tebansko, t. j. gornje-egipatsko narječje. Ostatci toga prijevoda, koji se u svom postanku dotiču starolatinskog i starosirskog prijevoda, sežu u početak 4. st. na jednom kodeksu od papyrosa, pohranjenom u Brit. Mus., koji sadržaje: Deut., Jonu, Dj. Ap. (izd. Budge, London 1912); zatim kodeks sa gotovo potpunim Psaltirom iz 6. st. (izd. Budge, 1898); dalje palimpsest Jozue, Sud., Rut., Jud., Est. (izd. H. Thompson, Oxford 1911); u Rimu čuvaju se fragmenti: Joba, Priča, Crkvenice; u Turinu: knj. Mudrosti; zatim ev. Iv. u Parizu, Dj. Ap. i Posl. u Oxfordu; američka Freer-kolekcija Psalama u New Yorku. Cijeli tekst NZ izdao je G. Horner u 7 svezaka, Oxford 1911—24; od SZ najznatnije je izd.: A. Ciasca, S. Bibliorum fragmenta coptico-sahidica Musaei Borgiani 1—2, Rim 1885—89, dovršio I. Balestri sa 3 sveska NZ, Turin 1904. Znatna je zbirka Pierpont-Morgana s 50 kodeksa sahidijskog narječja. Popis koptskih kodeksa iz muzeja Borgiana izdao je G. Zooga, Rim 1819; najnoviji A. Vaschalde Revue Biblique 1919/22.
2. Ahmimijsko ili srednje egipatsko narječje dobilo je svoj prijevod tek nešto kasnije od sahidijskog. Sačuvani su odlomci kodeksa: Gen., Exod., Sir., 2 Makab. i nedavno nađeno evanđ. Iv. iz 4./5. st. (izd. H. Thompson, London 1924); zatim Papyrus u Beču sadržava Male proroke (izd Wesely 1915).
3. U fajumskom narječju, koje se prije označivalo pod imenom basmursko, sačuvali su se odlomci: Izaije, Tužbalica, Baruha, Mat., Marka, Ivana i Pavlovih poslanica; izd. Engelbret, fragm. Basmurico-coptica, Kjöbenhavn 1811; Bouriant, Fragments Basmouriques, Kairo 1880.
4. U bohairskom (donjoegipatskom ili memfiskom) narječju početci prijevoda potječu, po mišljenju Hoskiera, već iz svršetka 2. st. U 7. st. nalazi se u službenoj crkvenoj upotrebi. Prijevod je nastao iz dobrih grčkih rukopisa, srodnih s kodeksom B (Hesihijeva rec.). Izd. tekstova: Wilkins, London 1716, NZ; 1731, SZ; Schwartze: Die Evangelien, 1846/47; P. Böttcher (de Lagarde), Dj. Ap. i Posl. 1852; najpotpunije izdanje, koje obuhvata 46 kodeksa, priredio je: G. Horner, The coptic version of the NT I.—II. sv., Oxford 1898; III. i IV. sv. 1905.
d) Etiopski prijevod u semitskom jeziku Ge’ez, kojim je govorio narod, što se iz južne Arabije preselio u Abesiniju. Nastao je u 4. st., kad su Etiopljani primili kršćanstvo od Frumencija i Edisija, a dovršen bi tijekom 5.—7. st. prijevodom Crkvenice, koji potječe iz 678. Taj prijevod spominje sv. Ivan Zlatousti u svojim homilijama. Nastao je na osnovi grčkog teksta, ali je u kasnijim stoljećima, osobito u 13. i 14. mnogostruko prerađen pod utjecajem arapskih prijevoda, a u 16. i 17. st. prerađen je prema masoretskom tekstu. Tiskano izd. NZ toga prijevoda priredio je etiopski monah Tesfa-Zion pod imenom Petrus Ethiops, Rim 1548—49; zatim J. Pell-Platt, Cambridge 1826/30; revidirano izd. Praetorius, Leipzig 1899. Krit. izd. SZ, izuzevši knj. Makab., priredio je: A. Dillmann 1853; O. Löfgren, Die äthiop. Übersetzung des Proph. Dan., Pariz 1927; Jona-Maleachi, äthiopisch, Leipzig 1930; VT Aethiopicum, Asmara, I.—IV., 1924—26; NT 1921.
e) Armenski prijevod nastao je, po svjedočanstvu arm. povjesničara Koriuna i Pharba, u prvoj polovici 5. st. Isprva se u Armeniji upotrebljavao sirski prijevod, a s efeškog crkvenog sabora (431) donijeli su Josip iz Palne i Ivan iz Ekele (nazvan Eznik) grčke tekstove. Nakon Mesropova izuma armenskog alfabeta načiniše 440 Mesrop i patrijark Sahak, uz suradnju u Aleksandriji izučenih svećenika Josipa i Ivana, armenski prijevod B., isprva sa sirskog, a kasnije popravljen s grčkog prijevoda recenzije Origenove Heksaple. Prvo tiskano izdanje, na osnovi kodeksa kralja Sethuma od 1295, priredio je armenski svećenik Osgan u Amsterdamu 1666.
Najkritičnije je izdanje Mehitarista Zohraba u Mlecima na otoku San Lazaro 1805, na osnovi 20 kodeksa. Fototip. izdanja kodeksa: G. Khalatiantz, Cod. Instituti Lazarew od 887, Moskva 1899; Fr. Macler, Codex Etschmiadzin 229 od 989, Pariz 1920. Ovaj kodeks je znamenit zbog toga, što u evanđ. Mark. poslije 16, 8 ima preko završetka evanđelja napisano: Ariston Eritzon = svećenika Aristona; na osnovi toga nastalo je mišljenje, da ovaj završetak potječe od Aristiona.
f) Georgijski ili gruzinski, nazvan također iberski (na Kavkazu) prijevod, nastao je uporedo s armenskim, jer su i Georgijci primili alfabet od sv. Mesropa. Načinjen je iz grčkog teksta, kako je to utvrdio Fr. Zorell. Kod toga prijevoda znatan je bio rad armenskih monaha manastira sv. Sabe u Palestini, koji se u 11. st. preselio na Atos u Iversku lavru, te se otada zapaža bizantski utjecaj na tom prijevodu. Najstariji kodeks Papyrus-Psaltir potječe iz 8. st.; zatim Ćetveroevanđelje od 897, a potom mlađi kodeksi evanđelja i Psalama iz 10. st. Najstariji kompletni kodeks SZ potječe od 978, a fragmenti palimpsesta (Gen., Jer., Evv.) iz 5.—7. st. Znatni su kodeksi Mt. i Mk. iz 913 i 995, izdani od V. I. Beneševića, Petrograd 1909/11. Prvo tiskano izdanje priredio je knez Vakhušt, Moskva 1743. Inače prijevod nema osobite važnosti za kritiku teksta.
g) Arapski prijevod B. Tih prijevoda ima mnogo, a nastali su ili izravno, ili pod različitim utjecajima susjednih prijevoda. Potpuni izravni prijevod St. i NZ pripisuje se nekomu Ahmedu, sinu obraćenog Židova Abdullaha († 663), ali to se ne može sigurno dokazati. Kršćanski arapski prijevodi potječu vjerojatno iz predislamskog doba. Kodeksi rukopisa potječu iz 8.—10. st., često s paralelnim grčkim i arapskim tekstom. Jedan arapski kodeks iz 9. st. čuva se na Sinaju u samostanu sv. Katarine. Zna se, da je u 11. st. Abul-Fath-Abdullah ibn el Fadl obradio staroarapski Psaltir (tiskan prvi put u Aleppu 1706). U londonskoj poligloti sadržan je prijevod Proroka od Egipćana al’Alam-a, na osnovi Hesihijeve recenzije. U 13. st. preveo je neki Židov Pentateuh vjerno s masoretskog teksta; taj je prijevod izdao Arabs Erpenius u Leydenu 1622. U novije doba Euringer (Die Überlieferung der arab. Übersetzung des Diatessarons, 1912) drži, da je u arapskom prijevodu evanđelja sačuvana predaja Diatesarona. A. Vaccari S. J., Le versioni arabe dei Profeti (Bbc 2 [1921 s], 401—423) dokazuje na osnovi kodeksa arapskih prijevoda Prorokâ, da su načinjeni na osnovi grčkog i sirskog teksta.
h) Perzijski ili iranski prijevodi B. O postanku prijevoda u perzijskom ili iranskom jeziku malo je do sada poznato. Talmud doduše govori o prijevodu Sv. Pisma u elamitskom i medijskom jeziku, ali nalazi rukopisa u Turfanu sežu tek do 6. st. po Kr.; od tih je najznatniji kodeks Pehlevijskog Psaltira, o kom je referirao Andreas u sjed. pruske Akademije 1918. Mnogo je mlađeg podrijetla prijevod evanđelja, od kojeg su sačuvani samo odlomci iz nestorijanskog lekcionarija u soghdijskom (srednjeiranskom) jeziku (izd. F. M. K. Müller 1913). Od istog prevodioca potječu i najstariji odlomci novoperzijske B. (izd. E. Sachau 1915). U 16. st. priredio je Židov Jakob ben Josef Tawus prijevod Pentateuha za carigradsku poliglotu (1546). Isti tekst ušao je u londonsku poliglotu (1652). Tekst perzijskog prijevoda Evanđelja u londonskom izdanju, priređenom od A. Wheloca i Piersona (1652—57) potječe iz 14. st. Perzijski prijevod evanđelja u londonskoj poligloti potječe iz sirskog teksta, i to poslije 8. st. Noviji prijevod evanđelja od 1740 izdan je u Petrogradu (1848). Čitav NZ izdan je u Kalkuti 1813 i 1816 od Henri Martyna, zatim u Petrogradu 1815 i u Londonu 18927. Od SZ priredio je u 19. st. prijevod nekih knjiga bubarski Židov Benjamin Cohen, i to: Ps. i Priče izd. u Beču 1883; te Knj. Jobovu, Jeruzalem 1885. Kritičke vrijednosti ovi prijevodi nemaju. J. O.
D) Staroslavenski prijevod Biblije. Kod Hrvata se u srednjem vijeku razvila tradicija, zabilježena već 1248, da im je pismo (glagoljicu) i evanđelje dao sv. Jeronim († 420). Bez obzira na pitanje, kako je nastala ta legenda, i bez obzira na pitanje podrijetla same glagoljice, danas je sigurno, da su sv. braća Konstantin (Ćiril) i Metodije bili prvi, koji su na jedan slavenski jezik preveli Sveto Pismo. Njihov je prijevod bio namijenjen potrebama slavenske liturgije u Moravskoj, kojoj su oni udarili temelje. Nakon dugotrajnih rasprava prevladalo je mišljenje, da je jezik ćirilometodijskog prijevoda bio jezik macedonskih Slavena, koji neki nazivaju starobugarskim, a neki staroslavenskim ili starocrkvenoslavenskim, i njihovo pismo da je bila glagoljica, a ne ćirilica. Sa slavenskom liturgijom raširili su se i slavenski biblijski tekstovi iz Moravske po Hrvatskoj, Bugarskoj, Srbiji i Rusiji, te su postali temelj gotovo svih kasnijih prijevoda i primjena Biblije bilo na crkvenoslavenskom bilo na narodnim jezicima spomenutih slavenskih naroda.
Što su prevela sv. Braća? Budući da se arhetip ćirilometodijskog prijevoda nije sačuvao, mi taj prijevod poznajemo tek iz mlađih kodeksa, pisanih glagoljicom i ćirilicom, od kojih najstariji sežu tek na kraj desetoga i u jedanaesto stoljeće, dakle su preko sto godina mlađi od izvornika. No to ne bi bilo ni po jada, kad bi ti kasniji, makar i mlađi sačuvani prijepisi sadržavali potpunu staroslavensku Bibliju, t. j. sve i cjelovite knjige Novoga i Staroga Zavjeta, i kad bi bile i jezično i stvarno jedinstvene. Ali na stvari je sve drukčije. Stoga se otvorilo pitanje: jesu li sv. Braća prevela cijelu Bibliju ili samo neke dijelove? tko je od njih prevodio i u koje vrijeme? iz kojeg su predloška i jezika prevodili i iz koje upravo redakcije toga predloška?
O tim i sličnim pitanjima raspravlja slavistička nauka već preko jednoga stoljeća, ali točnoga odgovora još nije ni do danas mogla dati. Glavni predmet rasprava su sami sačuvani tekstovi prijevoda kao i pismena tradicija. Glavno vrelo tradicije jesu t. zv. Panonske legende. Tako Ćirilova legenda (gl. 14.) veli, da je on, Konstantin, prije odlaska u Moravsku sastavio pismo za slavenski jezik i preveo Evanđelje; Metodijeva legenda (gl. 15.) pripovijeda, da je Metodije s bratom preveo Psaltir i Evanđelje s Apostolom kao i izabrane crkvene službe, a kasnije da je sam s dva skoropisca preveo cijelo Sv. Pismo osim knjige Makabejaca. Ćiril je naime umro 869, a Metodije 885. I Ivan Eksarh Bugarski, suvremenik cara Simeuna (893—927), zabilježio je tradiciju, da je sv. Metodije preveo cijelu Bibliju (60 knjiga po kanonu istočne crkve). No protiv toga govori činjenica, da ni u 15. st. nije bilo potpune stsl. Biblije. Kad je naime novgorodski biskup Genadije želio, da ima cijelu stsl. Bibliju, dao je tražiti po svim ruskim manastirskim knjižnicama biblijske tekstove, da se iz njih sastavi potpuna Biblija; i kad se sve sabralo, potpune Biblije nije bilo, jer su nedostajali pojedini dijelovi Staroga Zavjeta: Paralipomeni, Ezdra, Tobija, Judita, Estera, Knjiga mudrosti i Knjiga Makabejaca. Stoga je Genadije dao te knjige prevesti u glavnom iz latinske Vulgate, a djelomično iz suvremenih grčkih tekstova. Tako je nastala potpuna crkvenoslavenska t. zv. Genadijeva Biblija iz g. 1499. Ona je služila za osnovu i prvoj ruskoslavenskoj tiskanoj Bibliji Ostroškoj iz 1581. Isto tako nisu imali slavensku Bibliju ni hrvatski protestanti, kad su je htjeli polovicom 16. st. izdati na hrvatskom jeziku.
Zbog toga nesklada između izvora i sačuvanih tekstova jedni su učenjaci bili mišljenja, da su sv. Braća prevela samo evanđelistar, t. j. perikope ili odlomke iz Novoga Zavjeta, a iz Staroga Zavjeta samo parimejnik, t. j. izbor, kako ga je upotrebljavala istočna crkva; drugi su naprotiv tvrdili, da su sv. Braća prevela doista cijelu Bibliju, ali da se ona već zarana kao cjelina izgubila, možda za bijega Metodijevih učenika iz Moravske. Isprva je i sam Vatroslav Jagić bio nepovjerljiv prema riječima Metodijeve legende (koje je naročito od 1905 branio Rus Ivan Jevsejev) kao i najveći autoritet u pitanjima stsl. Biblije Čeh Josip Vajs; no kako je postepeno napredovala nauka u detaljnoj kritici tekstova i njihova jezika, i kako su se iznosili na javu novi stariji spomenici, tako se sve više davalo vjere Metodijevoj legendi. Stoga je Jagić u svojem djelu Entstehungsgeschichte der kirchenslavischen Sprache (1913) priznao, da je koncem Metodijeva života postojao u glavnom potpun prijevod stsl. Biblije. Daljnim radovima najboljih slavista: V. Jagića, J. Vajsa, M. Rešetara, W. Vondraka, P. Lavrova, G. A. Iljinskoga, F. Nachtigala, F. Fechuške i dr. danas prevladava uvjerenje, da je za Konstantina i Metodija preveden cijeli Novi Zavjet osim Ivanova Otkrivenja i od Staroga Zavjeta po svoj prilici sve knjige, pa i one deuterokanonske knjige, osim knjige Makabejaca.
Iz nejedinstvenosti u jezičnom i djelomično stvarnom pogledu, koju je pokazala podrobnija analiza tekstova, nauka je došla do ovih zaključaka: da je na cijelom ćirilometodijskom prijevodu radilo više ljudi i u različito vrijeme; da je prvotni prijevod, koji je izvršio Konstantin, predstavljao upravo evanđelistar (t. j. Evanđelje u perikopama, a da se kasnije, možda za Konstantinova života, a svakako Metodijeva, pristupilo popunjavanju praznina u cijeloj Bibliji. Stvar je to vjerojatnija, ako se ima na umu, da je Konstantin započeo svoje prevođenje u liturgijske svrhe, pa je dakle trebao da u prvom redu prevede za potrebe crkve neki grčki lekcionar (Εὐαγγέλιον ἄπραϰος), t. j. one dijelove Biblije, koji su bili potrebni u liturgiji istočne crkve; istom kasnije se moglo pristupiti priređivanju potpunog biblijskog teksta. Ovaj drugi posao bio je dakle kompletoran. Stoga se i govori o lekcionarskom ili ćirilskom dijelu i o kompletornom ili metodijskom dijelu stsl. Biblije. Lekcionarski dio mogao je nastati i prije moravske misije sv. Braće, t. j. mogao je biti namijenjen i domaćim Slavenima na Balkanu, jer je teško zamisliti, da bi braća (odnosno Konstantin) u tako kratko vrijeme prije odlaska u Moravsku i azbuku sastavila i prevela evanđelistar.
Među najstarijim sačuvanim rukopisima stsl. Biblije ima i takvih, koji doista predstavljaju pratip lekcionara, kao i takvih, koji zastupaju pratip četveroevanđelja. Lekcionarski tekst, dakle i najarhaičniji tekst stsl. Biblije, predstavljaju: a) Assemanijev ili vatikanski evanđelistar, glagoljski rukopis iz kraja 10. ili početka 11. st., danas u Vatikanskoj knjižnici; b) Savina knjiga, ćirilski rukopis iz 11. st., danas u Narodnoj knjižnici u Moskvi; c) Ostromirovo evanđelje, također ćirilski rukopis, pisan u Novgorodu 1056—1057, danas u Narodnoj knjižnici u Petrogradu. Najstariji kodeksi, što bi predstavljali upotpunjena četveroevanđelja, bila bi dva stara glagoljska rukopisa: a) Zografsko evanđelje, jamačno iz kraja 10. st., sada u Narodnoj knjižnici u Petrogradu; b) Marijinsko evanđelje, valjda iz 11. st., sada u Rumjancevljevu muzeju u Moskvi. Od navedenih spomenika datirano je jedino Ostromirovo evanđelje, dok za doba postanka drugih kodeksa govore paleografski, lingvistički i historijski razlozi.
U ćirilometodijevsko doba nastao je i Apostolar, ali nam je njegov tekst sačuvan samo u odlomcima ili iz nešto mlađega vremena. Najstariji mu je svakako trag sačuvan u t. zv. Kijevskim i Bečkim listovima, glagoljskim fragmentima iz 10. odnosno 11. stoljeća. Neveliki su fragmenti apostolara Grškovićev i Mihanovićev apostolar, glagoljski rukopisi s kraja 12. stoljeća. Mlađi je i manje izvoran tekst sačuvan u srpskoslavenskom ćirilskom Šišatovačkom apostolu s kraja 13. st.
Ivanovo Otkrivenje jamačno nije bilo prevedeno u ćirilometodijevsko doba, pa mu na staroslavenskom jeziku i nema potvrde u spomenicima prije 13. stoljeća. Lijep je tekst u bogumilskom Hvalovu rukopisu, ćirilskom spomeniku iz 1404.
Od starozavjetnih knjiga najbolje se svakako sačuvao Psaltir. Najstariji mu je tekst sačuvan u t. zv. Sinajskom psaltiru, glagoljskom rukopisu 11. st., koji se tako zove, jer se nalazi u samostanu sv. Katarine na Sinajskom brdu; jednako stari tekst sačuvan je i u ćirilskom Bolonjskom psaltiru iz 1404. Druge starozavjetne knjige su mnogo slabije sačuvane, te se ni danas ne može još reći, koje su knjige bile sigurno prevedene za Ćirila odnosno Metodija. Sigurno je prije svega, da je tada nastao t. zv. Parimejnik, t. j. izbor starozavjetnih čitanja u istočnoj crkvi, jer to potvrđuje jednoličnost ćirilskopravoslavnih tekstova; ali da je bilo prevedenih i takvih odlomaka pa i knjiga, kojih nije bilo u parimejniku, dokazuju doduše mlađi, ali arhaični tekstovi sačuvani perikopski u hrvatskoglagoljskim misalima, a naročito brevijarima. Na to je svratio pažnju naročito prof. J. Vajs, otkad je počeo u Krku 1903 izdavati svoja Analecta Sacrae Scripturae ex antiquioribus codicibus glagoliticis. Vajs je dokazao ne samo, da ti hrvatski glagoljski spomenici iz 14. i 15. st. imaju više starozavjetnog teksta (na pr. brevijar Vida Omišljanina iz 1396) od ćirilskih parimejnika, nego da oni čuvaju više i jezične i tekstualne starine (u stvari biblijskih redakcija), a opet upućuju na zajednički izvor sa ćirilskim tekstovima: dakle nisu kasnije nastali. Starozavjetne knjige, za koje se uz Psaltir s najviše sigurnosti može govoriti, da potječu iz ćirilometodijskog doba, jesu: knjiga Postanja, Izlaska, Deuteronomij, Sudaca, Rute, Kraljeva, Paralipomena, Ezdra, Job, Priče, Eklesiastikus i svi proroci.
Predložak stsl. prijevoda. O predlošku stsl. prijevoda Biblije kaže i Metodijeva legenda, da je bio pisan grčkim jezikom; ljetopis popa Dukljanina također veli za Konstantina, da je »istumačio iz grčkoga knjigu hrvacku«. Nijedan ozbiljniji učenjak nije dosad stavio u pitanje tu tvrdnju tradicije, jer je sva novija kritika tekstova potvrđuje. Tek se, zbog raznolikih redakcija grčkog prijevoda Biblije, postavlja pitanje, kojoj je redakciji pripadao Konstantinov odnosno Metodijev grčki predložak, i da li su svi dijelovi Biblije prevedeni iz jedne redakcije. Nakon napornih studija čini se, da se i ovo pitanje primaklo svojem rješenju. Kritika teksta je iznosila, kako se najveći broj mjesta slavenskog prijevoda slaže s carigradskom (Lukijanovom) recenzijom, djelomično s aleksandrijskom (Hesihijevom), zatim sa zapadnom (Western) pa i s Vulgatom (latinskom). Prof. Vajs je za evanđelja konačno utvrdio, da preko polovica stsl. varijanata ima carigradski tekst, tek jedna petina ima zapadni, a još manji dio ima aleksandrijski tekst; one dijelove, koje su neki (i Pogorjelov) izvodili iz Vulgate, Vajs većinom objašnjava zapadnim tekstom, dok tek za neki neznatni dio varijanata i on priznaje, da se ne mogu tumačiti bez Vulgate (v. Byzantinoslavica I.). Prema tome bi predložak stsl. evanđelja bio takav grčki kodeks, koji je sam predstavljao kompromisni tekst devetoga stoljeća, kojemu je osnova bila carigradska recenzija uz varijante aleksandrijske i zapadne, koje je Vajs na V. bizantološkom kongresu u Rimu precizirao kao palestinske, a isključio latinsku Vulgatu (Studi bizantini e neoellenici, V.).
Grčki je predložak dokazan i za mnoge starozavjetne knjige, koje smo sprijeda nabrojili, ali je ovdje teže precizirati redakciju, jer izvornih stsl. tekstova nema, a mlađi su prijepisi pretrpjeli s vremenom velikih promjena. Vajsova i Pechuškina istraživanja su u pojedinim starozavjetnim knjigama pronašla čak više aleksandrijskog teksta nego carigradskog, što se uzima i kao znak veće starine, jer se u kasnije doba udešavao tekst prema službenoj carigradskoj redakciji.
Daljna sudbina stsl. prijevoda Biblije. Ćirilometodijski prijevod, bilo perikopski, bilo kompletorni, doživio je u kasnijim stoljećima toliko promjena, da ne možemo ni za jedan spomenik stsl. Biblije tvrditi, da čuva čist Ćirilov ili Metodijev prijevod: pa i najstariji od njih tek su prijepisi u najboljem slučaju iz druge ili treće ruke. K tomu nema niti dva spomenika, koji bi se međusobno potpuno podudarali. Tomu se uostalom i ne čudimo, kad znamo da je ista stvar i s grčkim tekstovima 9.—11. stoljeća. Promjene i razlike, koje su nastajale među tekstovima, jedne su samo jezične naravi, t. j. osobine stsl. jezika zamjenjivale su se osobinama pojedinih mlađih slavenskih jezika, prema tome u kojem je kraju prijepis nastao; druge promjene, tekstovne, nastale su u istočnoj crkvi prema mlađim grčkim predlošcima, a u katoličkoj prema Vulgati. I jezične i tekstovne razlike započele su već pri stvaranju kompletornih dijelova Biblije, dakle još za Metodijeva života. Kasniji rukopisi ne čuvaju uvijek starinu adekvatno prema vremenu, u kojem su nastali. I relativno mlađi rukopis može, kao prijepis s nekoga mnogo starijega predloška, čuvati više izvorne starine, kakav je na pr. slučaj s Nikoljskim evanđeljem, ćirilskim rukopisom s kraja 14. stoljeća.
Glavni kriteriji za prosuđivanje veće blizine izvornom prijevodu Biblije jesu: neprevedene grčke riječi, panonizmi (t. j. jezične osobine moravskopanonskih Slavena) i varijante starijih grčkih redakcija zapadne i aleksandrijske. Prvo narušavanje kakvog takvog jedinstva ćirilometodijevskog prijevoda započelo je u istočnoj crkvi, upravo u Bugarskoj, za doba cara Simeuna. Prije svega tada se u istočnoj Bugarskoj glagoljica stala zamjenjivati novim pismom t. zv. ćirilicom (t. j. grčkim uncijalnim pismom, obogaćenim nekim glagoljskim znacima za slavenske glasove); i biblijski tekstovi stali su se pisati novim pismom i paralelno s time reformirati: grčke riječi i panonizmi stali su se čistiti i zamjenjivati bugarskima, a u tekstovnom pogledu ponešto se udaljavalo od službene tadanje carigradske redakcije. Ta je bugarska redakcija postala temeljem ruske i srpske biblijske književnosti.
No u jugozapadnoj Bugarskoj odnosno Macedoniji zadržala se uporedo starija ćirilometodijska tradicija: tu su se čuvale glagoljske knjige još do kraja 12. st. zajedno s pismom i starim tekstovima. Stoga iz toga kraja (uključujući ovamo i Atos) i potječu najstariji stsl. glagoljski biblijski kodeksi do danas sačuvani. Ta starija tradicija sačuvala se i u biblijskim kodeksima bogumilskoga podrijetla, kao što su Nikoljsko evanđelje (14. st.) i Hvalov rukopis (1404), ma da su mlađeg postanja, kao i u hrvatskim glagoljskim liturgijskim knjigama (misalima, brevijarima i obrednicima), koje imaju naravno dosta biblijskih perikopa.
U pravoslavnim crkvama nastavilo se od 10. do 16. st. nesamo jezičnim pomlađivanjem, nego i ispravljanjem teksta prema suvremenim grčkim tekstovima; uza sve to nije došlo do posvemašnjeg prekida s prastarim maticama, tako da i mlađi ćirilski tekstovi čuvaju zajedničkih crta i s mlađim glagoljskim tekstovima i tako upućuju na zajednički praizvor. Već smo spomenuli, kako je u Rusiji Genadije koncem 15. st. pokušao sastaviti iz različitih kodeksa potpunu stsl. Bibliju, od koje se sačuvao primjerak iz g. 1499, i kako je praznine dao prevesti većinom iz Vulgate. U Rusiji su zatim slijedile i druge kompilacije cijele Biblije, od kojih je proizašla prva štampana cjelovita stsl. (rusko-slavenska) Biblija, t. zv. Ostroška Biblija, jer je tiskana u Ostrogu 1581 g. zaslugom Konstantina Konstantinovića Ostroškog. Slijedila su druga izdanja, od kojih je najznatnija t. zv. Jelisavina Biblija iz 1751, revidirana prema starim grčkim tekstovima.
Kod Bugara i Srba nije nikada došlo do kompilacije jedinstvene i cjelovite crkvenoslavenske Biblije, premda oni imaju mnogo sačuvanih kodeksa biblijskih tekstova. Tako su kod Srba poznati ćirilski rukopisi evanđelja t. zv. Miroslavljevo (izdao ga Lj. Stojanović, Beč 1897) i Vukanovo evanđelje iz 12. odnosno 13. stoljeća. Kod Srba bilo je tiskano četveroevanđelje prvi put u Rujanu 1537, a zatim u Beogradu 1552 (monah Mardarije). U kasnijim stoljećima Bugari i Srbi služili su se ponajviše ruskim izdanjima.
Kod Hrvata, koji su se služili slavenskim bogoslužjem, nije se sačuvalo ni nepotpunih biblijskih kodeksa, osim psaltira. Tako zvani Reimski evanđelistar iz 1395 nastao je upravo u Pragu kao i glagoljska Biblija na češkom jeziku iz 1416. Od glagoljskih psaltira poznati su: Bodlejanski (Oxfordski) iz 1310, Lobkoviczov iz 1359, kodeks bečke Narodne biblioteke iz 1463. No to su zapravo dijelovi brevijara. Za praktične crkvene potrebe hrvatski glagoljaši su naime imali sve potrebne biblijske perikope i psalme u svojim misalima i brevijarima. Te perikope dokazuju, da su Hrvati negda imali na raspolaganju izvorni stsl. prijevod evanđelja, psaltira, kao i većeg dijela starozavjetnih knjiga. No taj se stsl. prijevod kod glagoljaša nije u cijelosti sačuvao. Možda se na jednu takvu Bibliju odnose arhivske vijesti, da se u Omišlju na Krku čuvala od 1475 do 1609 jedna glagoljicom na pergameni pisana Biblija (V. Štefanić, Knjige Krčkih glagoljaša. Popovićevi Prilozi, XV); a možda je takva Biblija bila i ona, što su je tražili hrvatski protestanti na Kvarnerskim Otocima 1562— 1563, pa su se njome možda i poslužili. Odlomci sačuvani kod hrvatskih glagoljaša pokazuju u većini originalnu osnovu, koja se kasnije dopunjuje i ispravlja prema prijevodu Vulgate.
Biblijske perikope u staroslavenskim liturgijskim knjigama. Poznato je, kako kod crkvene liturgije i oficija velik dio sačinjavaju biblijski odlomci ili perikope. Ti su odlomci bili u starijim liturgijskim knjigama mnogo veći nego danas. Sv. Braća su bez sumnje donijela u Moravsku istočni obred prema liturgiji sv. Ivana Zlatoustoga (J. Vajs, Archiv f. sl. Phil. 34). Najstariji odlomak takva obreda jesu t. zv. Praški listovi, glagoljski fragmenat iz 11. stoljeća, kao i Sinajski euhologij, glag. spomenik iz 11. st. U Rimu su Ćiril i Metodije upoznali sakramentarij (misal) Grgura Velikoga, koji Kroatisch-glagolitischen Breviere, Archiv f. sl. Phil. 34.). Možda nam je najstariji primjerak takva »horologiuma« sačuvan u t. zv. Vrbanskom fragmentu, glagoljskom rukopisu tek iz 13. st. (Vajs, Recensio croatico-glagolitici fragmenti Verbenicensis, Krk 1903). Ovakav odlomak predstavlja zametak kasnijih brevijara, kao što Kijevski i Bečki listovi predstavljaju zametak misala.
U kasnijim stoljećima su se crkveni, dakle i biblijski tekstovi i u istočnoj i u zapadnoj crkvi mijenjali sa svrhom, da se uniformiraju jedni s obrascima istočne, a drugi katoličke ili latinske crkve. Na taj način su se glagoljski i ćirilski tekstovi udaljivali nesamo od svojih izvora, nego i jedni od drugih. Tako je na pr. bugarski patrijarh Eutimije u 14. st. tako ropski revidirao crkvene knjige prema suvremenim grčkim knjigama, da je upropastio stariji ćirilometodski prijevod i u tekstu i u jeziku.
Hrvatski glagoljaši, odsječeni od istočnih Slavena svojom odanošću rimskoj crkvi, a od rimske crkve svojim liturgijskim jezikom, išli su i u liturgijskim tekstovima svojim putem. Oni postepeno prave kompromis između svojih starih tekstova priređenih djelomično po istočnim, a djelomično po zapadnim obrednim predlošcima, između biblijskih tekstova prevedenih s grčkoga, između staroslavenskog jezika s jedne strane i između mlađih latinskih liturgijskih obrazaca, Vulgatina biblijskog teksta i suvremenoga hrvatskog jezika s druge strane. Reformiranje glagoljskih knjiga u tom pravcu započelo je negdje u 13. st. i doživljavajući različite faze — nije se nikad završilo. Reformiranje biblijskih tekstova išlo je ipak mnogo sporije nego u istočnoj crkvi. U hrvatskim se glagoljskim liturgijskim knjigama 13. i 14. st. sačuvalo još relativno mnogo izvornih ćirilometodskih biblijskih perikopa i veza s istočnim obrednim formama. Stoga su ove perikope važne za kritiku i rekonstrukciju izvornoga stsl. prijevoda. Njihova je vrijednost to veća, što njihov obujam prelazi granice evanđelistara i parimejnika, a opet pokazuje svoje grčko podrijetlo. Proučivši pitanje, koliko se u sredovječnim hrv. glagoljskim misalima i brevijarima nalazi izvornoga grčkog prijevoda Biblije, a koliko se s vremenom prevelo s Vulgate, prof. Vajs je konstatirao (Nejstarší breviář, Prag 1910), da u njima ima oko polovica Biblije (600 glava), od toga iz grčkoga 380 glava, a ostalo iz latinskoga. Svojim dugačkim lekcijama glagoljski brevijari iz 13 i 14. st. pokazuju ostatke staroga bazilikalnoga oficija, dok su mlađi s kraćim lekcijama izrađeni po oficiju rimske kurije.
Najznatniji glagoljski rukopisi za studij biblijskih perikopa jesu od misala: Novakov iz 1368, Vatikanski iz 1371 ili 1387, Hrvojev iz početka 15. st. i t. d.; od brevijara: dva Vrbnička iz 14., a jedan iz 15. st., Vatikanski iz 1379, Vida Omišljanina iz 1396, Pašmanski iz 14. st. i t. d. I tiskani glagoljski misali (prvi 1483) i brevijari (prvi 1492) iz predtridentskoga vremena čuvaju još dosta starine u perikopama. Istom R. Levaković u svojem misalu (1631) i brevijaru (1648) udešava biblijske lekcije gotovo posve prema Vulgati kao što jezik udešava prema ruskoj redakciji. U psaltiru čuvaju svi ti glagoljski brevijari najviše i najdulje izvorne starine.
Rekonstrukcija stsl. Biblije. Za kritički studij biblijskog teksta kao takvog stsl. prijevod ima samo relativnu vrijednost, jer je nastao dosta kasno. Njegova važnost naprotiv velika je za slavističke nauke, pa se stoga njime slavisti bave od početka 19. stoljeća. Neprekidno se proučavaju i izdaju biblijski tekstovi, pa je do danas nastala golema literatura o djelatnosti sv. Braće u vezi s njihovim prijevodom stsl. Biblije. Najprije spominjemo najznatnija naučna izdanja najstarijih stsl. biblijskih tekstova.
Assemanijev ili vatikanski evanđelistar izdao je prvi Fr. Rački (Assemanov ili Vatikanski evangelistar, Zagreb 1865), zatim I. Črnčić (Assemanovo izborno evangjelje, Rim 1878), oba u latiničkoj transkripciji. Kasnije je i kod hrvatskih učenjaka prevladao običaj, da se glagoljski spomenici izdaju u ćirilskoj transkripciji. G. 1929 izdali su J. Vajs i J. Kurz krasno fototipijsko izdanje Assemanijeva evanđelistara (Evangeliarium Assemani I, Prag 1929). Savinu knjigu izdao je V. Ščepkin (Savvina kniga, Pamjatniki stsl. jazika, I. Petrograd 1903). Zografsko četveroevanđelje izdao je V. Jagić (Quattuor evangeliorum codex glagoliticus olim Zographensis, Berlin 1879) kao i Marijinsko četveroevanđelje (Mariinskoe četveroevangelie, Petrograd 1883). Ohridske (Grigorovičeve) odlomke izdao je G. A. Iljinski (Ohridskie glagoličeskie listki, Petrograd 1915). Sinajski psaltir izdao je najprije L. Geitler (Psalterium. Glagolski spomenik manastira Sinai brda, Zagreb 1883), a zatim S. Severjanov (Sinaiskaja psaltyr, Petrograd, 1922). Sinajski euhologij izdao je najprije L. Geitler (Euchologium, glagolski spomenik, Zagreb 1882), a poslije kritičnije J. Frček (u Patrologia Orientalis, Pariz 1934). Najstarije tekstove Apostolara izdao je Jagić (Grškovićev odlomak glagolskog apostola, Starine XXVI., i Gradja za glagolsku paleografiju, Rad II.). Nikoljsko evanđelje izdao je Đ. Daničić u Zagrebu 1864, a iz Hvalova rukopisa objelodanio je psaltir V. Jagić (Psalterium Bononiense, Beč 1907—1917) i Đ. Daničić Otkrivenje (Apokalipsa iz Hvalova rukopisa, Starine IV.).
Iz glagoljskih hrvatskih liturgijskih knjiga stao je sabirali i objelodanjivati biblijske perikope Ivan Berčić, da tako rekonstruira makar i nepotpunu stsl. Bibliju, za koju je on još mislio, da je prevedena s Vulgate. Njegov je trud objelodanjen u pet svezaka pod naslovom Ulomci svetoga pisma obojega uvjeta, Prag 1864—1871. Iako taj rad nije bio na naučnoj visini, Berčić je njime udario čvrste temelje za izučavanje stsl. Biblije. Njegov je rad nastavio na solidnijem temelju J. Vajs isprva u krilu stsl. akademije u Krku, a zatim samostalno. On je izdao iz starih glagoljskih rukopisa poređujući ih paralelno s grčkim i ćiriličkim tekstovima ovaj niz pojedinih biblijskih knjiga: Liber Job, Krk 1903; Liber Ruth, Krk 1905; Liber Ecclesiastis, Krk 1905; Propheta Ioel, Krk—Prag 1908; Propheta Oseas, Krk—Prag 1910; Propheta Habacuc, Krk—Prag 1912; Sophonias-Haggaeus, Krk—Prag 1913; Zacharias-Malachias, Krk—Prag 1915; Psalterium palaeoslovenicum croatico-glagoliticum, Krk—Prag 1916; Kniha Rut v překladě staroslovanskem, Prag 1926; Evangelium sv. Marka, Prag 1927.
Zbog takva rada bio je Vajs najpozvaniji, da pristupi izvršenju zaključaka slavističkoga kongresa od 1929, t. j. da priredi rekonstruirani tekst izvornoga ćirilometodijevskog prijevoda stsl. Biblije. Rezultat toga rada jesu izdanja rekonstruiranih četiriju evanđelja prema različitim kodeksima, i to: Evangelium sv. Mateuša, Prag 1935; Evangelium sv. Marka, Prag 1935; Evangelium sv. Lukaše, Prag 1936; Evangelium sv. Jana, Prag 1936.
Apokrifni biblijski dijelovi nastali su odnosno bili prevedeni s grčkoga na crkvenoslavenski jezik tokom srednjega vijeka, osobito među bogumilima. Ima ih mnogo više u ćirilskoj nego u glagoljskoj književnosti. →
Apokrifi.
LIT.: Iz goleme literature o stsl. Bibliji i cijeloj njenoj problematici navodimo, osim već citiranih, važnija i priručnija djela i rasprave: M. Murko, Geschichte der älteren südsl. Litteraturen, Leipzig 1908; S. Ritig, Povijest i pravo slovenštine u crkv. bogoslužju, sv. I., Zagreb 1910; O. Grünenthal, Die Übersetzungstechnik der altkirchenslawischen Evangelienübersefzung, Archiv f. sl. Phil. 31—32; kapitalno je djelo V. Jagića, Entstehungsgeschichte der kirchenslawischen Sprache, Berlin 1913; E. Berneker, Kyrills Übersetzungskunst, Indogermanische Forschungen, sv. 31. (1912); M. Rešetar, Zur Übersetzungstätigkeit Methods, Archiv f. sl. Ph. 34; J. Vajs, Die kroatisch-glagolitischen Breviere und das Offizium der abendländischen Kirche, Archiv f. sl. Ph. 34; Isti, Bis zu welchem Masse bestättigen die kroatisch-glagolitischen Breviere die Annahme einer vollständigen Übersetzung der hl. Schrift durch den hl. Methodius, Archiv f. sl. Ph. 35; Isti, Nejstarší breviář chrvátsko-hlaholský, Prag 1910; V. Jagić, Zum altkirchenslav. Apostolus, Sitzungsberichte, sv. 191, 193 i 197; A. Teodorov-Balan, Kiril’ i Metodii, Sofija 1920; V. Vondrak, O církevne-slovanském překladu evangelia v jeho dvou různych částech, Daničićev zbornik, Beograd-Ljubljana 1925; Fr. Grivec, Slovanska apostola sv. Ciril in Metod, Ljubljana 1927; I. Ohienko, Kostantin i Metodij, sv. I.—II. (1927—1928); A. Marguliés, Palaeoslovenica, Archiv f. sl. Ph. 42; J. Vajs, Byzantské recense a evangelijni kodexy staroslov., Byzantinoslavica I.; P. A. Lavrov, Materialy po istorii voznikovenija drevneišei slavjanskoi pis’mennosti, Leningrad 1930; Fr. Drovník, Les légendes de Constantin et de Méthode vues de Byzance, Byzantinoslavica, Supplementa, sv. I., Prag 1933; G. A. Iljinski, Opyt sistematičeskoi kirillo-metodievskoi bibliografii, Sofija 1934; Brückner, Cyrill und Method, Archiv f. sl. Ph. 42 (1929); M. Weingart, Rukovět’jazyka staroslověnskeho, Prag 1937; Fr. Pechuška, Staroslovanskýpřeklad knihy Job, Časopis čéského duhovenstva, sv. CI, Prag 1935; G. Vajs, La recensione bizantina e la versione paleoslava dei Santi Vangeli, Atti del V. Congresso di Studi Bizantini, sv. I., Rim 1939; J. Vajs, K charakteristice nejstarších evang. rukopisů staroslověnských, Byzantinoslavica V. (1933-1934); Isti, Kladné a zaporné vysledky kritického bádání v starosl. evang. textu, ondje VII.; N. van Wijk, Evangelistar und Tetraevangelium, Slavia V. (1926—27).
E) Hrvatski prijevod Biblije. Ne može se točno kazati, kada se počela prevoditi Biblija na živi narodni hrvatski jezik, ali ponajstariji spomenici hrvatskoga jezika (već iz 14. st.) jesu baš biblijski odlomci u evanđelistarima ili lekcionarima, namijenjenima za čitanje puku u crkvi, i u službama ili oficijima, namijenjenima sestrama u ženskim samostanima i pobožnim laicima. Svijesnom pokušaju, da se prevede na hrv. jezik cjelovita Biblija, nalazimo potvrde istom početkom 16. st. a do tiskanja potpune Biblije na hrvatskom jeziku dolazi istom u 19. stoljeću.
Lekcionar ili evanđelistar, t. j. knjiga biblijskih perikopa iz Staroga i Novoga Zavjeta, koja se upotrebljava u katoličkoj Crkvi, jamačno je nastao najprije ondje, gdje se napustilo slavensko bogoslužje, a preuzelo latinsko. Narod je naime u glagoljaškim crkvama kako tako razumio poslanicu i evanđelje na misi, dok toga kod latinske mise nije bilo, pa mu se moralo čitati na narodnom jeziku. Povijest hrvatskih lekcionara i njihove upotrebe je veoma zanimljiva, jer se u tome ogleda slika hrvatske kulturne prošlosti. U lekcionarima se naime ogleda dugačak proces stvaranja i staloživanja s jedne strane biblijskog teksta, a s druge strane književnog jezika i pisma kod Hrvata. Taj proces se prelijeva preko svih hrvatskih pokrajina i narječja. Početci mu idu u hrvatsku glagoljsku književnost srednjega vijeka, razvojna mu crta ide preko bosanskoćirilske i latiničke pismenosti naše srednje književnosti pa do današnjih evanđelistara, pisanih suvremenim književnim jezikom. Prof. Fancev je naime dokazao, što su neki (A. Leskien i V. Jagić) tek naslućivali, a neki (T. Maretić i M. Rešetar) pobijali, naime da su lekcionari na hrvatskom (čakavskom) jeziku nastali nesistematskim i dugotrajnim okretanjem iz glagoljskih (crkvenoslavenskih) predložaka u hrvatski narodni jezik, pri čem se uporedo udešavao tekst prema latinskom (Vulgatinu) tekstu. Budući da su na tom poslu radili zvani i nezvani, nastale su u starijim tekstovima evanđelistara kao i psaltira katkada čak besmislice. Hrvatski lekcionar nije dakle nastao ni odjednom ni na jednom mjestu, a niti izravnim i isključivim prevođenjem s Vulgate.
Kako lekcionari sadržavaju zapravo gotovo sav misal, osim kanona, a jedan latinički rukopis 16. st. iz Dubrovnika ima čak i kanon, počeo se u hrvatskim krajevima zarana nepropisno upotrebljavati lekcionar (zvan često »šćavet«) i za služenje mise u latinskim i glagoljaškim crkvama. Crkva je imala dosta muke u 18. i 19. st., da istrijebi taj običaj.
Najstariji primjerak pohrvaćenog lekcionara predstavlja Korčulanski lekcionar, manji fragmenat iz 14. st., pisan latinicom, koji je prijepis iz starijega predloška (izdao ga F. Radić u Glasniku Zem. muzeja u Bosni i Hercegovini sv. III., a zatim J. Melich u Magyar könyvszemle, (1903). Jedan latinski prijepis iz početka 15. st. je Zadarski lekcionar (izdao ga M. Rešetar u Djelima H. A. knj. XIII., 1894). Nekako svoj konačan kroatizirani oblik dobili su hrv. lekcionari tokom 15. st.; takav tip predstavlja Lekcionar Bernardina Splićanina, tiskan u Mlecima 1495 (»Euangelia et epistole cum prephationibus et benedictionibus per anni circulum in lingua yllirica feliciter expliciunt: Emendata et diligenter correcta per fratrem Bernardinum Spalatensem, Impressum Venetiis per Damianum Mediolanensem. Anno D. MCCCCXCV die XII Martii«). (Izdao ga u naučne svrhe T. Maretić u Djelima H. A. knj. V., 1885). Bernardinov lekcionar je ujedno valjda prva hrvatska latinicom tiskana knjiga. Nije potvrđena jedna vijest, da je već 1453 bio tiskan jedan hrvatski lekcionar (Rad 220, 254).
Bernardinov lekcionar bio je temelj gotovo svih kasnijih izdanja i prerada hrvatskih lekcionara, kojih je slijedio velik broj. Drugo izdanje Bernardinova lekcionara priredio je Trogiranin Benedat Zborovčić (Stumacenia od svetich Pistuo y Evangelgi u Mlecima 1543); treće izdanje također Trogiranin Marko Andriolić u Mlecima 1586. To je prva i to čakavska skupina hrvatskih lekcionara.
Slijedi skupina bosanskih lekcionara, pisanih štokavsko-ikavskim narječjem. Na čelu te skupine je Novo istomacenye Pisctolaa i evanlyiih priko svega godiscta, što ga je tiskao u Mlecima 1613 fra Ivan Bandulavić iz bosanskog Skoplja (Donjeg Vakufa). Slijedila su mnoga izdanja Bandulavićeva lekcionara, i to 1626, 1639, 1640, 1665, 1682, 1687, 1699, 1718, 1739 i 1773. U svima njima ima nešto čakavizama, jer je Bandulaviću bila osnova jedno izdanje Bernardinova lekcionara, i to ono od 1586. Sva su se ta bosanska izdanja upotrebljavala po crkvama Bosne, Dalmacije i Slavonije, jer im je svima prilično odgovarala njihova jezična mješavina: u njima je, može se reći, najtipičniji hrvatski književni jezik toga vremena. Na Bandulavića se naslanja stvarno i jezično redakcija fra Petra Kneževića iz Knina, koji je svoj lekcionar tiskao u Mlecima 1773, dok je drugo izdanje tiskao fra Ante Jukić u Mlecima 1838, treće netko u Rimu 1840, četvrto fra Kajo Ađić u Zagrebu 1851, a peto Matij Ivčević na Rijeci 1880.
Jedna grana bosanske redakcije jesu i slavonska izdanja, priređena također na štokavskoikavskom narječju. Priređivali su ih također franjevci po oslobođenju Slavonije od Turaka. Prvo je takvo izdanje braće fra Nikole i Antuna Kesića tiskano u Budimu 1740; slijedi popravljeno izdanje fra Emerika Pavića u Budimu 1764, na koje se naslanja nova redakcija Marijana Lanosovića tiskana u Budimu 1794, za koju su značajni neki crkvenoslavenski elementi.
Slijedi dubrovačka skupina, pisana dubrovačkim štokavskoijekavskim narječjem. Ovamo ide najstariji štokavski lekcionar, i to rukopisni Lekcionar Nikše Ranjine iz 1508. To je prijepis iz jednoga predloška, koji je u najužoj vezi s Bernardinovim lekcionarom (tekst izdao M. Rešetar u Djelima H. A. XIII). Slični su poštokavljeni prijepisi i dva dubrovačka lekcionara pisana bosančicom, oba iz 16. stoljeća (M. Rešetar, Bernardinov lekcionar i njegovi dubrovački prepisi, Beograd 1933). Do tiskanja lekcionara bosančicom i glagoljicom nije došlo, premda je katolička Propaganda željela da ih tiska. Prvi tiskani dubrovački lekcionar je onaj, što ga je priredio isusovac Bartol Kašić i tiskao u Rimu 1641 (Vanghielia i pistule). Kašićeva se redakcija oslanja i na Bernardinova i na Bandulavićeva izdanja. Njeno drugo izdanje izašlo je 1784, a treće 1841, oba u Dubrovniku.
Zagrebačkom središtu odnosno biskupiji pripadale bi kronološki najprije dvije knjige postila Antuna Vramca (Postila po nedelne dni i Postila po godovne dni) tiskane u Varaždinu 1586; one naime sadržavaju perikope poput evanđelistara, a za njima tumačenje. To je dakle prvi kajkavski lekcionar, koji se također naslanja na tekst Bernardinova lekcionara ili možda na starije hrvatske predloške. Drugi bi bio sačuvan u rukopisu iz 1644. Treći i ujedno prototip za mnoga kasnija izdanja kajkavskog lekcionara jesu Nikole Krajačevića Sveti evangeliomi, što ih je izdao zagrebački biskup Petar Petretić u Grazu 1651. Njegovo drugo izdanje izašlo je u Trnavi 1694, a zatim je slijedilo više izdanja s većim ili manjim promjenama, i to u Zagrebu 1730, 1778, 1787 i 1807. Ovom zagrebačkom krugu mogu se pribrojiti još mnoga budimska i zagrebačka izdanja. To su najprije izdanja Sveučilišne tiskare u Budimu od 1740, 1799 i 1808. U Zagrebu su tiskana Čtenja i Evangelium, 1787, 1799 i 1831, a u Beču 1821. Posebno izdanje priredio je Ignac Kristijanović 1842, za kojim je slijedilo više izdanja.
Hrvati u Burgenlandu pobrinuli su se također za evanđelistare u svojim crkvama, i to na čakavskoikavskom narječju. Prvo poznato nam izdanje priredio je franjevac Ladislav Valentić (Epistole i vanđelja) 1741 u Beču naslanjajući se na spomenuta kajkavska izdanja. Slijedila su izdanja od 1792, 1806 i 1841.
Samostalan prijevod po latinskom misalu priredio je za crkvene potrebe Nikola Voršak (Čitanja i evangjelja) u Zagrebu 1878. U novije doba učinio je isto F. Iveković (Čitanja i evangjelja) 1903 i 1912. Petar Vlašić izdao je u Dubrovniku 1921 Evanđelistar obazirući se na staru dalmatinsku tradiciju. Najnovije izdanje evanđelistara (Čitanja i Evanđelja) prevodeći samostalno s Vulgate i ne obazirući se mnogo na tradiciju priredio je Nikola Žuvić u Zagrebu 1940. Njegov je prijevod prihvatila biskupska konferencija kao jedini tekst za sve hrvatske katoličke crkve. Ova su posljednja izdanja pisana suvremenim hrvatskim književnim jezikom.
Oficiji sa psaltirima. Biblijskog teksta ima razbacana po svim hrvatskim bogoslužnim knjigama, molitvenicima, postilama, propovijedima i sl., a ima i zasebnih knjiga liturgijskih lekcija, od kojih spominjemo samo najstarije, t. j. Trogirske lekcije i Lekcijune fra Luke Bračanina iz 16. st. Najviše pak biblijskog teksta ima u brojnim oficijima i psaltirima, koji su se dugo širili rukopisom i tiskom.
Psaltir je na hrvatskom narodnom jeziku nastao također vrlo rano, jer je bio potreban redovnicama i laicima pri recitiranju oficija. I o psaltirima prof. Fancev zastupa mišljenje, da su nastali postepenim hrvaćenjem crkvenoslavenskoga psaltira i udešavanjem prema Vulgati, a ne odjednom po prijevodu nekoga dalmatinskog svećenika. Psaltiri na narodnom jeziku postojali su u dubrovačkom kraju već barem koncem 14. stoljeća. Najstariji primjerak takva psaltira jest t. zv. Hrvatski psaltir iz prve polovice 16. st., koji je prepisan iz mnogo starijeg predloška latinicom i dubrovačkim narječjem (izdao ga F. Fancev, Djela H. A. XXXI, 1934). Iz 16. st. je još jedan prijepis (franjevačke biblioteke u Dubrovniku). Iz 1598 potječe rukopis Psalmi Davidovi fra Luke Bračanina (izdao ih Petar Karlić, Djela H. A. XXVII), koji također vuku lozu iz crkvenoslavenskih tekstova usklađenih s Vulgatinim tekstom.
Od oficija sa psaltirom najstariji je dosad poznati rukopis Vatikanski hrvatski molitvenik, iz 14. st., koji potječe iz dubrovačkoga kraja (izdao ga F. Fancev u Djelima H. A., XXXI). I drugi sličan Vatikanski molitvenik s kraja 15. st. potječe iz Dubrovnika. Čak je već koncem 15. st. bio i tiskan latinskim slovima jedan takav molitvenik, koji tako ide, uz Bernardinov lekcionar, među prve hrvatske latinicom tiskane knjige (tekst mu je ponovno izdao C. Giannelli u Djelima H. A. XXXI). Sličan molitvenik tiskan je bosančicom 1512 u Mlecima, a to je Dubrovčanina F. Ratkovića Ofičje (izdao ga naučno M. Rešetar, Dva dubrovačka jezična spomenika, Beograd 1938). To je prva bosančicom tiskana knjiga. Kronološki slijedi Šimuna Kožičića Zadranina Oficij rimski, tiskan glagoljicom na Rijeci 1530.
Slijedila su kasnija izdanja oficija u različitim redakcijama, od kojih spominjemo Oficij B. Marije Mateja Albertija Splićanina, tiskan latinicom 1617, Dvojdušni kinč Baltazara Milovca od 1661, kajkavskim narječjem, i Ofičice od 1693 u dubrovačkom narječju. Mlađe rukopise i ne spominjemo, tek pravimo izuzetak s dvjema dubrovačkim službama iz 1552, jer su u novije doba tiskom objavljene (C. Giannelli-Rešetar, Dva dubrovačka jezična spomenika, Beograd 1938). Kako se takvi pučki oficiji traže i u novije doba, pokazuje primjer O. P. Vlašića, koji je izdao Mali oficij B. D. M. u Dubrovniku 1924 i 1929.
Pjesničke parafraze psalama nisu također izostale u staroj hrvatskoj književnosti. Najstarije su valjda Nikole Dimitrovića Sedam psalam pokornijeh, Mleci 1549, i Mavra Vetranovića (1482—1576) psalmi 30, 32, 50, 68 i 129. Slijede Šime Budinića Zadranina Pokorni i mnozi ini psalmi Davidovi (Rim 1582, ponovno ih izdao F. Kurelac na Rijeci 1861); Ivana Gundulića Pjesni pokorne kralja Davida (1621); Bartola Kašića Hvale Božje (Rim 1617), t. j. verzificiranih prvih 50 psalama; Ivana Ivaniševića Kita cvitja razlikoga (1642) s nekoliko prepjevanih psalama; Stijepa Đorđevića Sedam pjesni Davidovih (1686); Andrije Vitaljića Istumačenje pisnih Davidovih (1703); Ignacija Đurđevića Saltijer slovinski (1729). Ova dva posljednja su prepjevali sve psalme, prvi u osmercima, a drugi u raznolikim stihovima. Jedna pjesnička parafraza nastala je i u novije doba; to su Ognjeslava Utješenovića Psalmi Davidovi, Beč 1868.
Hrvatski protestantski prijevod Biblije. Teško je reći, kada je kod Hrvata prvi put učinjen pokušaj, da se priredi cjelovit prijevod Biblije kao samostalnog djela, t. j. bez liturgijske ili molitvene svrhe. Dva takva pokušaja padaju sigurno u predprotestansko doba. O prvom svjedoči jedan latinički rukopis iz konca 15. ili početka 16. st., pisan u dubrovačkoj sredini, koji sadržava prilično samostalan prijevod samo dviju prvih starozavjetnih knjiga iz Vulgate. O drugom svjedoči Primož Trubar, koji je u svojem predgovoru Novom Zavjetu 1557 zabilježio, da je Bernardin Frankopan negdje 1521 naložio nekolicini svećenika, da prevedu na hrvatski jezik cijelu Bibliju. No o tom pokušaju ništa više ne znamo.
U doba reformatorske agitacije prvi je dao inicijativu za prevođenje Biblije na hrvatski kao i na slovenski koparski biskup i pristaša reformacije Petar Pavao Vergerije (1489—1565) negdje 1554. Vergerijev dodir s Primožem Trubarom urodio je doskora slovenskim prijevodom (v.), dok je traženje hrvatskih prevodilaca duže trajalo. Budući da ni Vergerije ni Trubar nisu znali dobro hrvatski, to je prevođenje Biblije na hrvatski pokrenuo s mrtve točke Trubarov štićenik Stjepan Konzul Istranin (1557), kojemu je došao u pomoć drugi bjegunac Antun Dalmatin (1561). Oni su prevodili tražeći savjeta kod mnogih ljudi i ne prestajući tražiti već gotov stariji hrvatski prijevod Biblije. Nekakav prijevod su bili i našli kod fratra Nikole Mojzesa na Cresu, ali je taj dospio u njihove ruke tek onda, kad je njihov prijevod već bio pri kraju, t. j. 1563. Ne zna se, da li je taj nađeni prijevod uostalom bio hrvatski ili staroslavenski, da li je to bio onaj, što ga je bio dao praviti Bernardin Frankopan, ili drugi, a ne zna se ni dalja sudbina toga rukopisa. Međutim su u hrvatskoj protestantskoj tiskari u Tübingenu (Urachu), osnovanoj 1560 potporom njemačkih protestantskih staleža, priredili Stjepan Konzul i Antun Dalmatin s još nekim pomoćnicima prijevod Novoga Zavjeta glagoljskim i ćirilskim pismom, da bi se mogle njihove knjige širiti na što širem području Balkana. Najprije je tiskan glagoljicom Prvi del Novoga Testamenta va tom jesu svi četiri Evangelisti i dijanje Apustolsko... po Antonu Dalmatinu i Stipanu Istrianu... v Tubingi 1562; zatim glagoljicom Drugi del Novoga Teštamenta v kom se zadrže apostolske Epistole... v Tubingi 1563; slijedi ćirilicom Prvi del Novoga Testamenta... v Tubingi 1563 i opet ćirilicom Drugi del Novoga Teštamenta... v Tubingi 1563.
Iz propagandnih razloga priređivači su nastojali, da im jezik bude razumljiv što većem krugu nesamo Hrvata, nego i balkanskih pravoslavaca i muslimana, ali je jezik njihova prijevoda uglavnom čakavski, koji je u ćirilskim knjigama natrunjen crkvenim jezikom. Čini se, da začudo latiničkog izdanja nije bilo. Prevodioci kažu, da su prevodili »iz mnogih jazikov«, ali oni su se stvarno poslužili najprije Bernardinovim lekcionarom, a dijelove, kojih ondje nisu našli, prevodili su izravno iz latinske Vulgate, dok je utjecaj Trubarova slovenskog prijevoda u njihovu prijevodu relativno malen.
Osim navedenih novozavjetnih knjiga hrvatski su protestanti i to J. Juričić i J. Cvečić prevodili i Stari Zavjet, no zasad znamo samo za jedno latiničko izdanje svih proroka iz 1564, koje je sačuvano kao unikat i bez naslovnoga lista; stoga je knjigu ponovno izdao V. Jagić 1897 pod naslovom Vsih prorokov stumačenje hrvatsko. Ne zna se, jesu li prevodioci ovoga teksta bili doista spomenuti Juričić i Cvečić ili drugi. K protestantskim biblijskim tekstovima moramo još ubrojiti i Postilu to jest kratko istlmačenje vsih nedelskih evangeliov, koja je tiskana 1562 također u Tübingenu glagoljicom, a 1563 ćirilicom i konačno 1568 u Regensburgu latinicom; to je bio također Konzulov i Dalmatinov posao. U postili se biblijski tekstovi u glavnom poklapaju s tekstovima spomenutih evanđelja.
Kako je protestantizam bio doskora među Hrvatima istrijebljen, bile su i protestantske Biblije većinom uništene. Malen broj sačuvanih primjeraka upotrebljavali su kasnije, u nestašici drugih tekstova, i katolički svećenici.
Novi katolički prijevodi u rukopisima. U doba katoličke obnove veoma se osjeća nestašica katoličke Biblije na hrvatskom jeziku, pa tomu hoće da doskoči isusovac Bartol Kašić (1575—1650). On je počeo prevoditi Bibliju već 1622, a 1625 mu je taj posao povjerila sama Kongregacija Propagande u Rimu. Prijevod je bio gotov 1630 u Dubrovniku, ali kad je bio poslan u Rim, revizori su o prijevodu izrekli nepovoljan sud naročito stoga, što nije bio pisan crkvenim jezikom odnosno glagoljskim ili ćirilskim slovima, što bi bilo bolje odgovaralo tadašnjem shvaćanju Propagande. Sva kasnija nastojanja Kašića i dubrovačkog biskupa nisu pomogla, da Propaganda odobri i izda njegov prijevod, koji je Kašić smatrao svojim životnim djelom. I tako je taj prvi hrvatski potpuni prijevod Biblije ostao u rukopisu, koji se danas čuva u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, tek mu nedostaje nekoliko starozavjetnih knjiga. Kašićev je prijevod izvršen doduše po Vulgati, ali on se služio, kako to i sam priznaje, starijim hrvatskim biblijskim tekstovima, naročito je psaltir rađen po jednom starom dubrovačkom predlošku. Kašić je prodro u Rimu samo sa svojim hrvatskim Evanđelistarom (1641) i Ritualom (1640), u kojima ima mnogo biblijskoga teksta.
Poput Kašica sličan je neuspjeh i iz sličnih razloga doživio jedno stoljeće kasnije Dubrovčanin Stjepan Rosa, protivnik crkvenoslavenskog jezika u književnosti. Osuđujući i Karamanov glagoljski misal kao i Bandulavićev i Kašićev evanđelistar, on je u čisto narodnom dubrovačkom govoru priredio evanđelistar (misal) 1751 i prijevod Novoga Zavjeta (Novi Uvjet), ali je jedno i drugo cijelo ostalo u rukopisu zbog opozicije zadarskog nadbiskupa Matije Karamana, zagovornika crkvenoslavenskoga književnog jezika.
Prvi hrvatski pokušaj dati potpunu Bibliju s komentarom učinio je koncem 18. st., točnije 1794, Mihovil Jurjetinović-Ivakić Kaštelanin. Sačuvao nam se tek veći dio njegova Starog Zavjeta u rukopisu. Njegov komentar je upravo prijevod iz talijanskog prijevoda Starog Zavjeta Antonija Martinija (1776).
U kajkavskoj sredini pokrenuto je prevođenje Biblije za zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca (1787—1827). Iz prve polovice 19. st. imamo više pokušaja prijevoda kajkavskim narječjem, koji su većinom ostali u rukopisu. To je na pr. prijevod Psaltira (1816) i Jeremijina plača (1820) od A. Vranića; Jobove knjige od I. N. Labaša; cijeloga Novog Zavjeta (Evangelium) od Ruperta (Ivana) Gušića. Taj posao je nastavio Ignac Kristijanović, koji je tiskao evanđelistar (1842), knjigu Tobije (1845) i knjigu Judite (1846), dok je u rukopisu ostavio nekoliko starozavjetnih knjiga.
Pjesmu nad pjesmama preveo je u stihovima Ivan Feretić u Vrbniku početkom 19. st. (Izdao ju je P. Skok u Prilozima VIII., 60.)
Prvi potpuni tiskani prijevodi. Hrvati su konačno dobili potpun i tiskan prijevod Biblije istom 1831. Bio je to prijevod slavonskog franjevca Petra Katančića († 1825), što ga je izdao uz neke korekture Grgur Čevapović u Budimu pod naslovom Sveto pismo starog’ zakona (u 4 sveska) i Sveto pismo novog’ zakona (u dva sveska). Tu je paralelno latinski tekst (Vulgata) i hrvatski prijevod s relativno rijetkim bilješkama. Jezik prijevoda je u glavnom štokavskoikavski slavonski govor.
Drugi potpuni prijevod Biblije dao je dalmatinski svećenik Ivan Matija Škarić. Njegovo Sveto pismo staroga i novoga Uvita, tiskano u Beču 1858—1861 u 12 svezaka, osnovano je naravno na Vulgati, a proviđeno je i objašnjenjima. Jezik Škarićeva prijevoda je jedri dalmatinski štokavskoikavski govor. I Katančićev i Škarićev prijevod pisani su u granicama predvukovske književnojezične tradicije pa se nisu popularizirali, koliko bi bili zaslužili. Na njihovu štetu popularizirao se i među Hrvatima prijevod Srbina Vuka Karadžića i Đure Daničića; prihvatili su ga i hrvatski jezikoslovci i neki noviji prevodioci. Bogoslav Šulek je čak Vukov prijevod preradio davši mu hrvatski i katolički karakter. On je naime izdao Novi Zavjet Gospoda našega i Psalme (Beč 1877) zamijenivši Vuk-Daničićev novogrčki izgovor latinskim (na pr. Avelj — Abel) i riječi srpskoga književnog jezika hrvatskima, a pravopis je etimologizirao. Šulekova je redakcija imala također mnogo izdanja dokazujući tako razliku između hrvatskoga i srpskoga jezičnog osjećanja. Slično je »pokatoličio« Vukov i Daničićev prijevod Milan Rešetar ne dirajući u sam jezik u Svetom Pismu (Beč 1895).
Najnoviji hrvatski prijevodi. Najnoviji hrvatski prijevodi nastali su što iz vjerskih, a što iz naučnih potreba, i svi su pisani suvremenim lijepim književnim jezikom. Najprije je nastao prijevod sarajevskog nadbiskupa Josipa Stadlera s veoma opsežnim tumačenjem pod naslovom Sveto Pismo Novoga Zavjeta, sv. I., Sarajevo 1895, sv. II., ondje 1896, sv. III., ondje 1899, sv. IV., ondje 1902, sv. V., ondje 1907. To je dosad najopsežniji hrvatski komentar evanđelja izrađen po najvećim autoritetima katoličke biblijske nauke. Kasnije je izašlo pučko džepno izdanje istog djela s malenim bilješkama: Sveto Evanđelje, Sarajevo 1912.
Nedovršeno Stadlerovo djelo htio je zamijeniti svojim prijevodom Valentin Čebušnik zasnovavši Sveto Pismo Staroga i Novoga Zavjeta, od kojega su izašla samo dva ukusna sveska u Zagrebu 1911 i 1913, koji nisu obuhvatili ni potpuni Stari Zavjet. Čebušnikov komentar je kratak, a jezik se oslanja na Vuka.
Slijedilo je Sveto Pismo Novoga Zavjeta, Zagreb 1925, u prijevodu Franje Zagode. On obrazlaže svoj prijevod time, što je Škarićev Novi Zavjet zastario, Stadlerov je za šire krugove preopširan, a uza to nema poslanica i Otkrivenja, pa je on te nedostatke nadoknadio. Njegov je prijevod kritičan, izrađen prema grčkom izvorniku i Vulgati; jezik mu je suvremeniji i lakši, jer se oslobodio Vukove ukočenosti, naročito u oblicima; bilješke nisu opširne. Drugo izdanje izašlo je u dva sveska 1938.
Posebno mjesto zauzima pothvat o. Petra Vlašića, koji je u knjizi Psalmi Davidovi (sv. I.—IV., Dubrovnik 1923— 1925) objelodanio latinski tekst i dvojaki hrvatski prijevod s potpuno naučnim aparatom; jedan je hrvatski prijevod izrađen s hebrejskoga s obaziranjem na aleksandrijski i Vulgatin prijevod, i to posve na temelju Daničićeva prijevoda; drugi hrvatski prijevod je autorov izravan prijevod s Vulgate.
Zbog potpunosti iznosimo i to, da je netko anonimno počeo izdavati 1926 u Zagrebu Sveto Pismo prevedeno iz izvornih tekstova sa kritično-historijskim tumačem, ilustrirano..., ali izašlo je samo par sveščića s vrlo opširnim tumačenjima. Tada je izašla u Splitu Pjesma nad pjesmama u pjesničkom prijevodu Ivana Androvića s tumačem. Emil Orozović izdao je hrv. prijevod Pjesme nad pjesmama u slobodnom stihu s tumačem (Beograd 1937).
Prof. Antun Sović najavio je jednim Ogledom svoj veliki prijevod i komentar čitave Biblije s originala, ali do tiska nije došlo, jer je kritika bila protivna prevelikom ugledanju na Vuka, a iza toga je i sam prevodilac obolio i umro.
LIT.: V. Jagić, Die serbokroatischen Übersetzungen der Bibel im Ganzen oder einzelner Teile derselben, Archiv für slav. Phil. 34 s dodatkom F. Fanceva; F. Bučar, Povijest hrvatske protestantske književnosti, Zagreb 1910; F. Fancev, Jezik hrvatskih protestantskih pisaca, Rad HA 212—214; Isti, O najstarijem bogoslužju u Posavskoj Hrvatskoj, Zbornik kralja Tomislava HA, Zagreb 1925; Isti, Vatikanski hrvatski molitvenik i Dubrovački psaltir, Djela HA 31; M. Murko, Die Bedeutung der Reformation und Gegenreformation für das geistige Leben der Südslaven, Prag 1925—1927 (iz Slavie IV); M. Rešetar, Primorski lekcionari XV. vijeka, Rad 134; Isti, Bernardinov lekcionar i njegovi dubrovački prepisi, Beograd 1933; F. Bučar-F. Fancev, Bibliografija hrvatske protestantske književnosti za reformacije, Zagreb 1938.
F) Bugarski prijevod. Kod Bugara se tek u 19. st. osjetila potreba prijevoda Biblije na narodni jezik, a dotle se upotrebljavao crkvenoslavenski prijevod. Osim manjih pokušaja prvi je bugarski prijevod Novoga Zavjeta izašao u Bukureštu 1828 u prijevodu Sapunova i Serafima, a iste godine tiskan je u Londonu nakladom Britanskoga bibl. društva N. Zavjet u prijevodu arhimandrita Teodozija. Bolje se raširio prijevod N. Zavjeta jeromonaha Neofita, tiskan u Smirni 1840 i kasnije, koji se naslanjao na staroslavenski tekst. G. 1867 izdalo je N. Zavjet Američko bibl. društvo u New Yorku, a St. Zavjet 1862—64 u Carigradu, dok je cijelu Bibliju tiskalo 1868 također u Carigradu. Nakon ovoga prvoga potpunog bugarskog prijevoda slijedili su i noviji pokušaji.
G) Češki prijevod. Kako se češki narod nije služio slavenskom liturgijom, počeo je zarana prevoditi Bibliju na svoj jezik. Pojedini odlomci češkog prijevoda potječu iz 13. st., dok iz 14. st. imamo već cijelu Bibliju, tek od različite ruke i vremena. Najstariji sačuvani dijelovi češke Biblije su psaltiri, a od ovih je najznatniji Wittenberški psaltir iz prve polovice 14. st. Početkom 16. st. nastajale su već cjelovite Biblije, od kojih se sačuvalo više kodeksa, a među njima i jedan glagoljski iz 1416, pisan za emauske benediktince.
Oko 1412 proveli su Jan Hus i njegova braća reviziju stare češke Biblije obnavljajući jezik uvođenjem srednjočeškoga govora u književnost. Od toga vremena počinju različite redakcije češkoga prijevoda. Prva potpuna češka Biblija izašla je tiskom već 1488 u Pragu, pa odonda slijedi neprekinuti niz izdanja: 1489, 1506, 1537, 1540, 1549 i t. d.
Novo doba češke Biblije nastalo je za češke braće. Iz toga je kruga izašao i izvrstan prijevod s grčkoga, odnosno hebrejskoga originala, a to je t. zv. Kraljička biblija, tiskana 1579—93, koju je dobrim dijelom izradio Jan Blahoslav. Ona je bila predložak mnoštvu kasnijih izdanja i revizija sve do u 19. stoljeće.
Katolička obnova nastupa u 17. st. novim priredbama Biblije. U prvom redu nastaje t. zv. Svetovaclavska biblija 1677—1715, koja se temelji ponajviše na mletačkoj od 1506; to je rad isusovaca J. Konstanca, M. Steyera i J. Barnera. Kasnija češka izdanja slijede više ili manje svetovaclavsku bibliju, koju je revidirao u 18. st. Prohaska. U 19. i 20. st. izlaze nove revizije, od kojih se jedne pozivaju više na Kraljičku, a druge na Svetovaclavsku bibliju. Usto izlaze i suvremeniji prijevodi.
H) Engleski prijevod. Na engleski je jezik najprije bio preveden psaltir. Taj je nastao iza 778 iz latinskoga. Već u 9. st. bilo je prevedeno i Evanđelje, a od 10. st. potječu već i prijevodi iz St. Zavjeta.
Dalja stoljeća dala su različitih prijevoda i homilija. John Wyclif (1324—1384) preveo je odnosno proveo je reviziju cijele Biblije pučkim jezikom. William Tindale prvi je preveo Bibliju na engleski s izvornika i tiskao je u inozemstvu 1524—31, ali ju je u Engleskoj crkva spalila. Myles Coverdale je istodobno preveo s Vulgate 1524—29 cijelu Bibliju. G. 1538—39 nastala je uz suradnju cijeloga povjerenstva t zv. »velika« Biblija, koja je bila, a djelomično je i danas službeni tekst engleske crkve. Glavne revizije doživjela je 1568 (t. zv. biskupska biblija), 1611 (t. zv. autorizirani ili kralja Jakova prijevod) i 1881 nakon rada mnogih stručnjaka. Osim ovih službenih izdanja bilo je i privatnih. I engleski su katolici posebno izdavali svoje redakcije počevši od 1582.
I) Francuski prijevod. Na francuskom jeziku (d’oil) nastao je prijevod psaltira i kantika oko 1100, a oko 1260 postojala je već cijela Biblija. Na provansalskom postojao je već u 13. st. prijevod N. Zavjeta, a malo kasnije prevedeno je i nekoliko starozavjetnih knjiga. Kroz 13. i 14. st. nastala je t. zv. Bible historiale, sastavljena od biblijskih pripovijesti i pravih biblijskih knjiga, koja je u 15. st. i tiskom bila raširena (izd. 1478 i 1487). S Vulgatom ju je uskladio Jacques Le Fèvre (izd. 1523 i 1530), pa je postala redovan katolički tekst kroz 16. i 17. st. Valdensi su dali prvu protestantsku tiskanu Bibliju, koju je priredio P. R. Olivétan 1535. Ona je bila mnogo puta uz manje promjene pretiskavana sve do u 18. st. G. 1667 izašao je nov (jansenistički) prijevod N. Zavjeta, koji je popunio Starim Zavjetom i opširnim tumačenjem Isaac Louis Le Maitre de Sacy (Pariz 1672—95). Ova je Biblija doživjela Carrièresovu parafrazu 1701—16 i velikim poučnim štivom opterećenu preradbu 1767—73.
U 19. st. nastali su noviji prijevodi, od kojih je općenito kod katolika primljen po originalu i Vulgati izvršeni prijevod s kratkim tumačem A. Crampona 1894—1904. Imao je više novijih izdanja. Osim toga ima u novije doba i strogo naučnih izdanja, od kojih su najznatnija ona, što od 1903 izlaze u kolekciji Études bibliques. Od kasnijih protestantskih prijevoda prvo mjesto zauzima prijevod L. Segonda (1874), a među naučnima izdanje Biblijskog društva Bible du centénaire (1916 i dalje).
J) Madžarski prijevod nastao je za reformacije. Prevodilac N. Zavjeta bio je J. Erdösi, a knjigu je tiskao u svojoj tiskari u Uj-Szigetu 1541 velikaš Toma Nádasdy. Kalvinist K. Heltai preveo je i izdao 1552—1565 gotovo cijelu Bibliju. Nakon nekoliko manje znatnih pokušaja izvršio je kalvinist Kaspar Karolyi potpun prijevod, koji je tiskan 1590. Ovaj je prijevod postao službeni tekst madžarske reformističke crkve i tiskan je kasnije mnogo puta. Istom koncem 19. st. Karolyjeva je Biblija modernizirana u priredbi jednoga kruga prevodilaca. Samostalan je prijevod Samuela Kamoryja izašao 1870—78.
Katolička crkva dala je madžarski prijevod cijele Biblije 1625 trudom isusovca Jurja Kaldija. Prijevod je renovirao Bela Tarkanyi 1862—65.
K) Njemački prijevod. Gotski prijevod biskupa Ulfile nastao je već u 4. st. (prema Septuaginti), ali kasniji njemački prijevodi nemaju s njime veze. Od toga prijevoda sačuvan je znameniti Codex argenteus iz 5./6. st. u Upsali, izd. 1665, sadržava Evanđelja ovim redom: Mat., Iv., Luk., Marko. Najstariji odlomak Sv. Pisma na staronjemačkom jeziku (iz Mateja) ide u 748. Na prijelazu iz 10. u 11. st. preveo je opat Notker Jobovu knjigu i Psaltir, u 11. st. preradio je opat Williram Pjesmu nad pjesmama i t. d. U daljim stoljećima srednjega vijeka nastalo je mnogo prijevoda, od kojih su neki sačuvani u cjelini, a neki u pojedinim dijelovima. Računa se, da ima sačuvano preko 200 rukopisa. Znamenita je t. zv. Biblija kralja Vaclava iz 1389 i 1400 u tri velika sveska.
Prva tiskana njemačka Biblija izašla je u Strassburgu 1466. Od ove pa do Lutherove biblije (1522) bilo je — ne računajući ovamo pojedine dijelove — 18 izdanja potpunih Biblija. Od tih važno je izdanje A. Koburgera (Nürnberg 1483), koje je lijepo ilustrirano i revidirano, te je služilo kao podloga mnogim kasnijim izdanjima.
Reformator Martin Luther dao je nov njemački prijevod po hebrejskom, a uz pomoć Septuaginte i Vulgate. Najprije je izašao njegov N. Zavjet u Wittenbergu 1522, a zatim pojedini dijelovi do 1534. Glavno njegovo izdanje uz suradnju Melanchtona i drugih izašlo je 1541, a peto izdanje od 1545 postalo je normalan tekst evangeličke crkve. Mnoštvo ima kasnijih izdanja, potpunih ili samo N. Zavjeta, a bilo je i kombiniranih s novijim prijevodima. No nastajali su i među protestantima posve novi prijevodi, tako na pr. D. Pareusa (1579), J. Piscatora (1602) i dr.
Protestanti su dali poticaja i novim prijevodima u katoličkom taboru, i to isprva po Vulgati, a u novije doba i po hebrejskim i grčkim izvornicima. Najstariji katolički prijevod (N. Zavjet) izradio je H. Emser 1527; zatim je slijedio J. Dietenberger 1534, J. Eck 1537 i t. d., a tipična je postala Biblija H. Ulenberga od 1630. Od kasnijih poznatije su priredbe H. Brauna (1788) i J. F. Alliolija (1830—38) i izvorni prijevodi D. Brentana (1790) i A. Deresera (1797—1810) i t. d. Noviji prijevodi često odgovaraju novijim idejnim pravcima i novijem tipu književnoga jezika, a posebno novijem stanju biblicističkih nauka.
L) Poljski prijevod. Najstariji dio poljskoga prijevoda Biblije sačuvan je u t. zv. Florijanskom psaltiru iz druge polovice 14. st. Taj lijepi rukopis sadržava psaltir na latinskom, poljskom i njemačkom jeziku. Poljski dio upućuje na stariji predložak s tragovima češkoga originala i jedan je od najvažnijih spomenika poljskoga jezika. Iz 15. st. potječe Sofijina Biblija s dijelovima St. Zavjeta, koja također upućuje na češki predložak.
Reformacijski pokret urodio je i kod Poljaka velikim zanimanjem za Bibliju. Prvenstvo tiskane Biblije ima Novi Zavjet protestanta Jana Seklucyana iz 1551 i 1552. G. 1561 tiskana je na katoličkoj strani Leopolitina Biblija, t. j. cijelo Sv. Pismo na podlozi sredovječnih tekstova. Slijedila je 1563 Biblija kalvinista Radziwilla, zatim 1572 arijevca S. Budnoga, pa druge iz arijevskog (socinijevskog), iz kalvinističkoga ili iz katoličkoga kruga. Revidirao je Bibliju prema Vulgati isusovac Jakob Wujek izdavši 1593 N. Zavjet, a 1599 cijelo Sv. Pismo. Njegov je prijevod bio predložak mnogim kasnijim izdanjima i revizijama Biblije kod Poljaka.
M) Ruski prijevod. Prvi pokušaj, da se crkvenoslavenskom prijevodu suprotstavi Biblija, koja je bila bliža za razumijevanje ruskom narodu, učinio je Francisk Skorina, koji je u Pragu 1517—19 tiskao 22 starozavjetne knjige, dok su mu neki dijelovi ostali u rukopisu. On je pod jakim utjecajem staroslavenske i češke Biblije. Usprkos pojedinačnim pokušajima došlo je do Biblije na novijem narodnom ruskom jeziku istom u 19. stoljeću. Stvar je bila pokrenuta, kad se u Petrogradu osnovalo Rusko biblijsko društvo (1812). Prijevod je izvršen u krilu petrogradske Duhovne akademije, a glavni je posao izveo rektor Akademije Filaret, kasniji moskovski mitropolit. Novi Zavjet izlazio je 1818—22 paralelno s crkvenoslavenskim tekstom, a 1824 prvi put bez crkvenosl. teksta. Stari Zavjet prevodio se pod Filaretovim vodstvom s hebrejskoga, te je 1822—25 izašlo nekoliko knjiga, ali je zbog reakcionarne opozicije posao morao biti obustavljen. Nastaviti se moglo istom 1858. Uz suradnju četiriju ruskih duhovnih akademija, a u redakciji profesora Lovjagina, izašla su 1860 Evanđelja, a 1862 Djela apostolska i Poslanice; St. Zavjet izrađivali su također članovi akademija, a glavni je prevodilac bio Hvolson. Sinod je napokon izdao sam 1868 prvi dio, 1875 drugi i konačno 1876 cijelu Bibliju. Prijevod je izvršen po hebrejskom originalu, a djelomično po grčkom i latinskom. Međutim je i Britansko bibl. društvo izdalo Levinsonov i Hvolsonov prijevod više puta počevši od 1875.
N) Slovački prijevod nastao je prema Vulgati istom 1829 i 1833, jer su se Slovaci, osobito protestanti, služili češkim Biblijama. Prevodilac je bio Juraj Palkovič.
O) Slovenski prijevod. Protestantski pokret udario je sredinom 16. st. temelje slovenske književnosti, a tada je nastao i prvi slovenski prijevod Biblije. Inicijativu je za nj dao Petar Pavao Vergerije, a posao je izveo osnivač slovenske književnosti Primož Trubar (1507—1586). On je izdao cijeli Novi Zavjet (Novi testament) od 1557 do 1582, a psalme je izdao 1566. Prevodio je po Lutherovu prijevodu, a poslužio se i drugim tekstovima, među kojima i hrvatskim (Bernardinovim) lekcionarom. Trubarov posao nastavio je Juraj Dalmatin (1547—1589); on je počeo prevoditi 1569, a 1584 mogao je već izdati potpun prijevod (Biblia, Wittenberg 1584). To kapitalno djelo slovenske književnosti prevedeno je uglavnom također po Lutheru, a uz pomoć grčkoga i hebrejskog teksta. Slovenski su protestanti 16. st. još imali biblijskih tekstova u svojim postilama (prijevod Spangenbergerove od 1567 i Lutherove od 1595).
I slovenski su se katolici morali služiti protestantskim Biblijama cijela dva stoljeća. Oni su međutim priredili samo lekcionar, a to je rad isusovca Janeza Čandika (Evangelia inu listovi, Graz 1613). Lekcionar je doživio mnoštvo izdanja, koja su priređivali književni radnici: M. Kastelec, M. Pohlin, J. Japelj i dr. U Prekomurju i u Štajerskoj upotrebljavali su katolici hrvatski kajkavski lekcionar.
U drugoj polovici 17. st. pokušao je prevesti cijelo Sv. Pismo Mat. Kastelec, čiji je prijevod, koji se osniva na Dalmatinovu, ostao u rukopisu. Slične je sreće bio i M. Pohlin u drugoj polovici 18. st. Međutim jansenistički krug uspijeva u teškim prilikama i borbama oko književnoga jezika prirediti drugu potpunu slovensku Bibliju. Na njoj rade različiti pisci od 1784 do 1802. Glavni je rad obavio Juraj Japelj, koji je s Blažem Kumerdejem izdao prijevod Novoga Zavjeta 1784—86 i dio Staroga Zavjeta 1791 i 1795, dok su prevođenje St. Zavjeta nastavili Antun Traven, Josip Škrinar, Josip Rihar, Modest Šraj i Janez Debevec. Ovi su prijevodi različite vrijednosti s tumačem, a temelje se na starim slovenskim prijevodima, te su sačuvali dolenjsku osnovu Dalmatinova jezika u slovenskoj književnosti. Jansenistički pokušaj, da se prevede cijela Biblija po hebrejsko-grčkom originalu (Kopitarov nacrt), izjalovio se, te je preveden samo Pentateuh (Ravnikar 1812).
Štefan Küzmič, Prekomurac, bez veze sa slovenskom književnom tradicijom, preveo je domaćim narječjem za svoje protestante Nouvi Zakon, 1771, koji je kasnije imao više izdanja.
Ljubljanski biskup Anton A. Wolf izdao je, prema njemačkom prijevodu i tumaču J. F. Alliolija Sveto Pismo stare in nove zaveze u 6 sv., Ljubljana 1856—1859. U 20. st. nastali su novi prijevodi u svrhu popularizacije Biblije. Novi zakon (Maribor 1918) priredio je Jožef Zidanšek po različitim predlošcima. Fr. Jere, Gr. Pečjak i A. Snoj izdali su Sveto pismo Novega zakona, Ljubljana 1925—29, 2. izd. 1937—39. Paralelno počeo je prevoditi s originala Stari Zavjet s komentarom Matija Slavič (Sveto Pismo Stare zaveze, Celje 1939). Britansko biblijsko društvo izdalo je također N. Zavjet bez oznake prevodioca.
P) Srpski prijevodi. Budući da su se i Srbi kao pravoslavci služili crkvenoslavenskim, i to, osobito od 18. st., ruskim tekstovima, to je kod njih došlo do prijevoda na narodni jezik istom s osnivanjem nove srpske književnosti na narodnom jeziku u 19. st. Prvi prevodilac Biblije na srpski jezik bio je Vuk St. Karadžić. Njegov prijevod Novoga Zavjeta štokavskoijekavskim govorom nastao je na poticaj Slovenca Bartola Kopitara, s namjerom, da se narodni jezik i nov Vukov pravopis unese u srpsku književnost. Vuk je svoj prijevod bio već 1819 ugovorio s Ruskim biblijskim društvom (koje je baš tada izdavalo prvi potpuni ruski prijevod), i njegov je prijevod bio gotov već 1822, ali zbog srpske opozicije, koja je htjela prijevod na crkvenoslavenskom jeziku, do tiskanja tada nije došlo. Takav prijevod crkvenim jezikom i crkvenom ćirilicom tiskan je u Petrogradu 1824 (Novyj Zavět’) u redakciji Atanasija Stojkovića, što nije drugo nego plagijat Vukova prijevoda. Takav Novi Zavjet tiskan je još 1830 i 1834 u Leipzigu. Vukov originalni prijevod izašao je istom 1847 u Beču pod naslovom Novi Zavjet Gospoda našega Isusa Hrista. Izrađen je po ruskoslavenskoj Bibliji, a Kopitar ga je popravio prema grčkom originalu. Pismo mu je srpsko-ćirilsko, a jezik štokavskoijekavski s crkvenoslavenskim natruhama i novogrčkim izgovorom biblijskih vlastitih imena.
Autorska prava Vukova evanđelja preuzelo je međutim Britansko biblijsko društvo i izdavalo ga kasnije s malim promjenama u mnogo izdanja ćirilskim i latinskim pismom. Prvo latiničko izdanje uslijedilo je u Daničićevoj redakciji u Beču 1864.
Đuro Daničić nastavio je Vukov rad te je malo po malo preveo cijeli Stari Zavjet, naravno, bez deuterokanonskih knjiga. On je najprije izdao svoj Psaltir Davidov (Beč 1864), koji je kasnije doživio više izdanja, zatim su izlazile pojedine starozavjetne knjige, sve ćirilskim i latinskim pismom, dok nije konačno 1868 mogao izdati u Beogradu, odnosno Pešti, cijelu Bibliju u Vukovu i svojem prijevodu, i to opet u oba pisma pod naslovom Sveto Pismo staroga i novoga zavjeta. Ta zapravo prva srpska cjelovita Biblija doživjela je do danas vrlo mnogo izdanja i proširila se po narodu, jer ju je jeftino bacalo na tržište Britansko biblijsko društvo, a posljednjih ju je godina osobito propagirala baptistička sekta. Daničićev je Psaltir preveden s ruskoslavenskoga, a ostali dio s latinskoga, uz zavirivanje u grčki tekst. Po stilu i jeziku vjeran je Vukovu prijevodu.
Poslije Vuk-Daničića bilo je nekoliko pokušaja, da se prijevod približi izvorniku i da se ispravlja jezik. Tako je Platon Atanacković preveo Apostole i evanđelja (Pančevo 1894); Irinej Ćirić prevodio je s hebrejskoga St. Zavjet u Bogoslovskom Glasniku prvih godina 20. st; Dimitrije Stefanović izdao je Sveto Pismo Novoga Zaveta (Beograd 1934), a Lujo Bakotić Sveto Pismo Staroga i Novoga Zaveta (Beograd 1933).
LIT.: V. Jagić, Die serbokratischen Übersetzungen der Bibel, Archiv f. sl. Phil., 34; V. Čajkanović, O Daničićevom prevodu Staroga Zaveta, Novi život, 1922.
R) Talijanski prijevod. Na talijanski narodni jezik stali su se prevoditi pojedini odlomci Biblije, koliko znamo, u 13. st. U 14. st. bila je već priređena cijela »Bibbia volgare« (pučka Biblija, nasuprot latinske), t. j. bili su sabrani u jedno pojedini odlomci i knjige različitih prevađača i redakcija. Sačuvalo se više takvih rukopisa cjelovite ili nepotpune pučke Biblije iz 14. i 15. st., koji nemaju jedinstvene redakcije i pisani su različitim narječjima. Kako su pisani za puk, skromne su i vanjštine. Neki su dijelovi ovih Biblija prevedeni s francuskoga, a većinom s latinskoga. Prvotisak takve Biblije priredio je N. Malermi 1471 u Mlecima, učinivši je donekle jedinstvenom, pa je poslije doživjela mnogo izdanja uz manje promjene.
Međutim je Antonio Brucioli preveo iznova cijelo Sv. Pismo s hebrejskoga i grčkoga uz komentar i izdao N. Zavjet 1530, a cijelu Bibliju 1532, te je pretekao i Lutherov prijevod. Kako su je talijanski protestanti smatrali svojom, doživjela je više izdanja, a s katoličke strane bila je nekoliko puta (1538) izdana očišćena. Doskora je dao nov prijevod s hebrejskoga, udešen prema Vulgati, dominikanac Marmochino (1538). Kako je 1564 Crkva zabranila čitanje pučkih Biblija, kroz dva stoljeća izdaju Biblije na talijanskom jeziku samo protestantski emigranti. Tako je Giovanni Diodati izdao 1607 svoj prijevod potpune Biblije s originala, koji je sve do danas, uz manje promjene, doživio mnogo izdanja, osobito otkad ju je uzelo u svoju nakladu Britansko bibl. društvo.
Otkad je kat. crkva 1757 dopustila čitanje prijevoda izdanih s komentarom i uz crkveni nadzor, nastali su novi katolički prijevodi. Najznatniji je od njih prijevod Antonija Martinija, tiskan 1769—71 (N. Zavjet) i 1776—1781 (St. Zavjet). Normativno je postalo izdanje od 1782 92, koje je pretiskavano više puta sve do danas uz manje ispravke. Martini je prevodio s Vulgate uz pomoć originala, a kako je snabdjeveno obilnim tumačenjem, ono je jedno od kapitalnih djela talijanske biblicistike.
U 19. su stoljeću nastali novi kritički prijevodi s originalnih jezika, paralelno s napretkom biblijskih nauka. Važniji prevodioci jesu: Gian Bernardo De Rossi, Gregorio Ugdulena, Carlo Curci, S. Minocchi i Nikola Tommaseo. U najnovije doba nastavlja se takav rad s djelomično novim prijevodima i novim naučnim aparatom; najznačajniji je takav prijevod dao Giovanni Luzzi (La sacra Bibbia, 1921—1930), zatim A. Vaccari (I libri poetici, 1925), M. Sales (La Sacra Bibbia commentata, 1918 i d.).
S) Ukrajinskim jezikom prvi put je tiskana Biblija (N. Zavjet) u redakciji P. A. Kuljiša i I. Puljuja u Lavovu 1880. V. Š.
X. Značenje Biblije u čovječanstvu. Već iz činjenice, da je Biblija prevedena u sve kulturne jezike svijeta, a pored toga u više stotina jezika i narječja primitivnih naroda, kao što i tako mnogostruko umnožavanje njezina teksta i raspačavanje među stotine milijuna čitalaca, očit je znak, da je B. izvanredna knjiga, koja s punim pravom zaslužuje ime kraljice u svjetskoj literaturi. Ako pak promatramo B. u svijetlu pozitivnoga vjerskog naziranja starozavjetne Mojsijeve religije i kršćanstva, što se upravo temelje na B. i njoj zahvaljuju svoj postanak, onda nam to više odskače veličanstvenost, dubina, uzvišenost i ljepota one nauke, onih ideja i moralnih zasada, što su u B. sadržane i što imadu toliku moć, da se pod njihovim izravnim utjecajem više ili manje oblikuje duhovno naziranje oko 38% svekolikog čovječanstva na zemlji; a ako pribrojimo i 14% muslimanskog svijeta, na koji je također neizravno vršila znatan utjecaj, u koliko je i Koran usvojio Mojsijeve i kršćanske vjerske i moralne nauke, onda možemo kazati, da je 52,7% čovječanstva na zemlji pod uplivom ideja, sadržanih u B.
Prema pozitivnom izraelskom i kršćanskom naziranju, B. nije samo zgoljno ljudsko književno djelo, nego u prvom redu djelo, kojemu je sam Bog začetnik, i to po posebnom djelovanju nadahnuća Duha Svetoga, po kojem je ona neprevarljiva i nezabludljiva od Boga objavljena riječ, koja je uzela na sebe oblik ljudskoga govora, da bude ljudima razumljiva, da po njoj ljudi upoznaju Božju volju i urede svoj vjerski odnos prema Bogu. To je Božje pismo ljudima, po kojem se Bog prilagodio načinu nesavršenog ljudskog poimanja i spoznaje, da tako spoznadu volju Božju i način, kako bi se mogli spasiti. U koliko je B. objavljena Riječ Božja u obličju nesavršenog duha ljudskoga govora, u toliko je ona predznak drugoga dubokog stvarnog otajstva, utjelovljenja Sina Božjega, gdje je vječna Riječ Božja, koja je po biti identična sa Sinom Božjim, uzela na sebe lik ljudske tjelesne naravi, i to zato, da pomoću nje izvede otajstveno djelo otkupljenja ili spasenja čovječanstva. Slično se naime i u B. nedokučljiva Riječ Božja zaodjela u ljudski način izražavanja misli, približila se shvaćanju ljudskom, da ljudima saopći odluke promisla Božjega o njihovu spasenju. I premda su prošle tisuće godina od časa, kad je Bog ljudima saopćio riječi svrhunaravne objave, sadržane u B., ona po svom sadržaju ne prestaje biti suvremena ni u koje doba, nego ostaje u sva vremena, pa tako i danas, neiscrpljiva riznica životne mudrosti, jer kroz vjekove i tisućljeća nosi u sebi obilježje svrhunaravne mudrosti i istine, budući da božanska Istina ostaje uvijek nepokolebljiva i nepromijenjena, prema Kristovoj riječi: »Nebo i zemlja proći će, ali moje riječi ne će proći.«
Biblija je temelj pozitivne religije, i to ponajprije kod Izraelaca u St. Z. Taj narod, koji inače po svojim prirodnim sposobnostima nije imao na sebi ništa osobito, pa bi prema prirodnom toku stvari i on bio zalutao stramputicama krivoboštva, po B. se izdiže svojim monoteističkim tipom religije nad sve kulturne i nekulturne narode svoga vremena; što više, on postaje, makar i nedostojan, nosilac Božjih obećanja i utjehe o budućem spasenju. Kad pak ta obećanja dolaskom Spasitelja postaju živa stvarnost, dobiva i biblijska objava svoju puninu, koja se po kršćanstvu razlijeva širom svijeta, da kroza sve vjekove i tisućljeća neprestano krijepi i napaja sve duše, koje iskreno čeznu za zbliženjem s Bogom, kao što jelen čezne za izvorom žive vode. Put k tomu zbliženju nalaze sljedbenici kršćanstva po B.
B. oplemenjuje kulturu čovječanstva. Nesamo da je B. temelj religijskog odnosa velikog dijela čovječanstva, nego ona pored toga kod svih naroda, kad je upoznaju, daje posebno obilježje njihovoj kulturi. U ponajviše slučajeva s upoznavanjem B. počinje kod pojedinih naroda pozitivna kultura srca i duha, što se može u punoj mjeri reći za sve evropske narode i države, što su zauzeli mjesto na razvalinama nekadanjega rimskog carstva, i nakon toga primili kršćanstvo. S punim pravom smijemo reći i danas, da je intenzitet shvaćanja i praktičkog proživljavanja biblijskih zasada nesamo mjerilo intenziteta vjerskog i duhovnog života, nego i mjerilo općeg vremenitog blagostanja u čovječanstvu. To najočevidnije dokazuje i sudbina Evrope u različitim fazama kulturnih i političkih previranja. Osobito je značajan odraz udaljivanja posljednjeg stoljeća od pravog duha B. zastranjivanjem u zablude racionalizma, materijalizma, panteizma, kriticizma, modernizma i drugih nastranih kulturnih smjerova s njihovim primjenama na praktički život čovječanstva, koje u sadašnje vrijeme žanje kobne plodove sjetve đavoljega kukolja među pšenicom od Boga objavljenih istina, što ih sadržava B.
Književne odlike B. I po svom književnom obliku svaka pojedina knjiga B. predočuje nam odabrano cvijeće književnih proizvoda. Povijesne biblijske knjige primjer su klasične objektivnosti, koja može služiti za uzor svim povjesničarima, jer prikazuju i crtaju događaje onako, kako se ocjenjuju pred objektivnim mjerilom Božje pravde i istinitosti, a ne prema pristranim subjektivnim gledištima. Biblijski način pripovijedanja zoran je i plastičan, često puta odraz najtankoćutnijih psiholoških proživljavanja. B. poezija pravo je biserje među svjetskom pjesničkom književnošću s osebujnim ukrasima paralelizama, gdje se izražavaju najdublja ljudska čuvstva i nižu se najrazličitije antiteze, da se tako što snažnije istaknu dubine izrečenih misli. Napose je osebujna proročka književnost, u kojoj se povezuje povijesna stvarnost s dubokom alegorijom i mistikom u dalekoj budućnosti unaprijed nagoviještenih događaja.
Nije stoga čudo, da je B. i svojim sadržajem nadahnjivala nebrojene književnike, osobito kršćanske ere, da su u njoj nalazili obilje poticaja za stvaranje svojih djela, osobito pjesničkih i dramatskih. Tako zapažamo već u početku islama snažan utjecaj B. na Koran, napose u njegovoj 12. suri, gdje se govori o Josipu Egipatskom, koji je motiv inače u brojnim preradbama raširen i u perzijskoj muslimanskoj literaturi u djelima Firdusija, Nizamija i Džamija. Koran poznaje časna biblijska lica: Adama, Abrahama (Ibrahim), Mojsiju (Musa), Danijela, Mirjam (Bl. Dj. Marija), Isusa (Isa), a i mnoge moralne zasade preuzima iz Biblije.
U sredovječnoj kršćanskoj književnosti stvara se čitav niz legenda, priča i anegdota, povezanih sa sadržajem iz različitih mjesta B., kao o grijehu prvih ljudi, potopu, pa o zgodama iz sudačkoga i kraljevskoga doba, kao i kasnije povijesti izraelske. Osobito se iskorišćuju u svrhu dramatizacije biblijski motivi. Prikazivanje Adama i Eve je poznato i nekim hrvatskim krajevima u narodnim običajima na Badnjak. Književnik Calderon prikazao je u pučkim igrokazima: Isaka, Rutu, Absaloma; Tirso de Molina obradio je Osvetu Tamarinu; Lope de Vega dramatizirao je prapovijest roda ljudskoga. Poljski pjesnik Nikola Rey dramatizirao je gotovo čitav stari zavjet, te su značajna lica glavni nosioci drama: Adam, Noa, Josip, Jefta, Samson, David, Adonija, Salomon, a prikazao je i povijesnu katastrofu razorenja Jeruzalema. Dante je u svom epu Božanstvena gluma prikazao mnoga lica iz biblijske povijesti i klasične mitologije; Tasso je dramatizirao sedmicu stvaranja (Il mondo creato); Miltonov Paradise lost uzima sadržaj iz treće glave Geneze; od njega je i dramatska pjesma o Samsonu. Racine u francuskoj klasičnoj drami obrađuje biblijska lica: Athalie, Esther. Alfieri je dramatizirao Saula i Abela. Byronove »Hebrejske melodije« obrađuju biblijski sadržaj; od njega su i misteriji: Kain, Zemlja i nebo, u kojima se crta opreka borbe dobra i zla. I sam Voltaire uzimao je za sadržaj svojih satira protiv vjere biblijsko lice Saula kao predmet tragikomedije. Kierkegaardov »Strah i drhtanje« sadržava hvalospjev Abrahamu. Obilje primjera biblijskog utjecaja očituje se osobito u njemačkoj književnosti, počevši već od 9. st. s pjesmom Muspili, gdje se crta borba proroka Ilije s tamnim silama. U 12. st. obrađuje se u obliku dijaloga mudraca i divljaka Salomon und Markolf; kao pučki igrokazi prikazuju se: Kain i Abel, Set. Sredovječni mistici: Eckehart, Tauler, Suso i Toma Kempenac koriste se obilno biblijskim motivima. Pamfil Gegenbach napisao je igrokaz: Der neu deutsch Bileams Esel; Joachim Graf igrokaze: Abraham und Isaak, Judith; Hans Sachs Die ungleiche Kinder Evas, Komödie von den Patriarchen Jakob, Josef und den Brüdern; u 17. st. Caspar Textor, Isaak redivivus; Wolfrat Spangenberg, Jeremias; M. Opitz: tragedije Judith, Jonas; Andreas Gryphius, Herodes Drama; Phil. Zesen napisao je romane o Simsonu i Josipu (Assenat); Chr. Weise biblijske drame: Abraham und Isaak, Esau und Jakob, Der verfolgte David, Salomo; J. J. Bodmer, Tod des ersten Menschen, Der erkannte Josef i epe Jakob und Josef, Jakob und Rahel; F. G. Klopstock, Tod Adams, David, Salomo, religiozni ep Messias, Mathias Claudius, Historie von Goliath und David; Gessner Tod Abels, u 5 pjev. I pjesnik Schiller vježbao se u mladosti u obrađivanju biblijskih motiva, te napisao Mose-Epos i raspravicu Die Sendung Moses. Wieland ima ep Der geprüfte Abraham; Chr. Graf Stolberg tragediju s korovima Belsazar; A. Klingemann dramu Moses; Zach. Werner Mutter der Makkabäer; Anette von Droste Hüllshoff Das verlorene Paradies. U kasnijih književnika, više manje, ponavljaju se mnogi biblijski motivi. Kršćanska dramatska umjetnost u srednjem vijeku uzima ponajviše biblijske događaje za sadržaj pučkih dramskih igrokaza, poznatih pod imenom misterija i mirakula. Jedan od najsnažnijih biblijskih motiva, koji i danas u dramatskoj umjetnosti postizava velike uspjehe, jest prikazivanje muke Isusove, koje imade svoju klasičnu tradiciju u pasionskim igrama, što se svake desete godine priređuju u bavarskom mjestu Oberamergau, a i kod nas su bile postigle lijepe uspjehe u Vrbovcu i Koprivnici. J. O.
XI. Biblijski motivi u hrvatskoj književnosti. Kao kod ostalih kršćanskih naroda, tako i kod Hrvata cijela sredovječna književnost vrvi biblijskim motivima svake ruke, koji se obrađuju u crkvenim dramama, legendama, vizijama, duhovnim pjesmama i t. d. Kasnije književnost sve više poprima svjetovno obilježje, pa su u njoj i biblijski motivi rjeđi, ali se oni ipak obrađuju, iako razmjerno u manjoj mjeri, i danas.
U starijoj hrvatskoj književnosti najčešće se javljaju motivi iz života Krista, Majke Božje i biblijskih svetaca. Iz Kristova života najviše se obrađuje rođenje (božični motivi), zatim muka i uskrsnuće. Tako u božični krug ide prikazanje Od rojenja Gospodinova, koje potječe iz 15. st., ali je sačuvano u različnim mlađim rukopisima. Isti motiv dao je u umjetničkoj obradbi Mavro Vetranović u svojem Prikazanju od poroda Jezusova, koje je u naše vrijeme skratio i popratio glazbom Antun Dobronić. I od Antuna Gleđevića imamo dramu, zapravo pastoralu Porođenje Gospodinovo. U naše su vrijeme nastojali oživjeti božične nabožne glume u svojim Koledama skladatelj Božidar Širola i libretist Velimir Deželić ml.
Iz 15. st. potječe i Muka Spasitelja našega. Pod sličnim je naslovima obrađen motiv muke u različnim rukopisima 16., 17. i 18. stoljeća. Iz 17. st. imamo Muku Kristovu Korčulanina Petra Kanavelovića, a isto je tada i Splićanin fra Marko Marulić štampao svoje Navišćenje muke Isusa, Spasitelja našega. U naše je vrijeme motiv muke obnovljen u t. zv. pasionskim igrama, koje su se izvodile u Vrbovcu, Koprivnici, Zagrebu i u drugim mjestima. Na motiv muke naslanjaju se i različni »plačevi«, u kojima se obrađuje Gospin plač za Isusom i razgovor s Ivanom. Plač b. d. Marije sačuvan je pod istim ili sličnim naslovom u različnim glagoljskim i latiničkim prijepisima. Taj vrlo raširen biblijski motiv prerađivali su mnogi poznati i nepoznati pisci, pa je tako u 18. st. fra Petar Knežević štampao Muku gospodina našega Isukrsta i plač matere njegove.
U uskrsni krug prikazanja ide Uskrsnutje Isukrstovo iz 15. st. I taj je krug zastupan s više različnih obradba. Isti je motiv u 16. st. obradio Mavro Vetranović u Komediji od uskrsnutja Isukrstova. Ovamo pristaje i Mišterij vele lip i slavan od Isusa, kako je s križa snet, zatim v grob postavljen. Motiv snimanja s križa sačuvan je u više rukopisa i u glagoljskoj i u latiničkoj (hvarskoj) obradbi. U isti krug ide i Prikazanje, kako Isus oslobodi sv. oce iz limba.
U 16. st. obradio je Josip Betondić u drami Isukrst sudac motiv iz Kristova života. U istom je stoljeću opjevao Kristov život dubrovački humanist Jakov Bunić u svom latinskom epu De vita et gestis Christi, a isti je motiv iznio u 17. st. Junije Palmotić u epu Kristijadi, koji je prerađen prema latinskom djelu Christias Girolama Vide. Palmotićev je ep u 19. st. prepjevao Ignjat A. Brlić i izdao pod naslovom Kerstovka iliti život i dila gospodina našega Isukrsta.
Iz života Majke Božje obrađeno je više motiva. Tako je Prikazanje o Marijinu navještenju postojalo već u 15. st., te je kasnije više puta prerađivano. U duhu pučkih skazanja obradio je motiv navještenja Marijina fra Ivan Zadranin i don Sabić Mladinić, kojemu se pripisuje i skazanje o Marijinu uzašašću na nebo. Taj motiv uzašašća Marijina sačuvao je hvarski krug u jednom rukopisu 17. st. pod naslovom Prikazanje od ušastja na nebesa slavne divice Marije.
Životi biblijskih svetaca također su zastupani u hrvatskoj pučkoj i umjetnoj obradbi. Tako s Hvara potječe iz 17. st. Prikazanje svetoga Ivana Krstitelja porođenje i smrt, Danijelov sud, zatim Skazanje od Osiba sina Jakoba Patriarke. Zadnji je motiv obradio u 19. st. Grgur Čevapović u drami Josip sin Jakoba patrijarke. Nikola Bunić spjevao je u 17. st. ep Herodias o glavosjeku Ivana Krstitelja. Prema biblijskoj građi napisao je Marko Marulić ep Istoriju svete udovice Judit. Isti je motiv kasnije dramatizirao Ignjat Đurđević u svojoj Juditi, a u naše je vrijeme izdao ep Juditu Ivan Ev. Šarić. Prema Bibliji napisao je Marulić i ep Istoriju od Suzane, a isti je taj motiv izradio don Mavro Vetranović u crkvenom prikazanju Suzana čista. Vetranović je napisao i prikazanje Posvetilište Abramovo, koje je u naše vrijeme preradio Velimir Deželić ml., te se ono u Deželićevoj obradbi s glazbom Božidara Širole prikazivalo pod imenom Žrtva Abrahamova u Zagrebu 1923. Motiv iz života sv. Mandaljene obradio je I. Bunić-Vučićević u epsko-lirskom spjevu Mandaljena pokornica, a Ignjat Đurđević u spjevu Uzdasi Mandaljene pokornice.
Biblijski motiv imamo i u epsko-lirskom spjevu Ivana Fr. Gundulića Suze sina razmetnoga, u epu P. Preradovića Prvi ljudi i u Kranjčevićevu epu Prvi grijeh. U zbirci Vl. Nazora Pjesme moje mladosti nalazi se poseban krug Biblijskih legenda.
Uz navedena više manje anonimna starija pučka skazanja i uz umjetnu književnost s biblijskim motivima postoji dosta i drugih djela, gdje uz ostali sadržaj ima i biblijskih motiva i zgoda, koje se prepleću u različnim propovijedima, postilama, kronikama i dr., tako u Magdalenićevu Zvončacu, Barakovićevoj Jaruli, Kavanjinovu Bogatstvu i uboštvu, Kačićevoj Korabljici, Divkovićevim Besidama, u Habdelićevoj knjizi Prvi oca našega Adama greh i dr. Osim toga biblijskih motiva nalazimo pojedinačno i u različnim zbornicima, pjesmaricama (Vitasovićeva pjesmarica), a i kod pojedinih pisaca i u starijoj i u novijoj hrvatskoj književnosti.
LIT.: Za crkvena skazanja: F. Fancev, Hrvatska crkvena prikazanja, Zagreb 1932. I. Hvt.
XII. Biblijski motivi u umjetnosti. Budući da je radi prevelikog obilja građe nemoguće prikazati biblijske motive u umjetnosti, koji se javljaju pojedinačno, ograničit ćemo se na one motive, koji se sastoje od čitavog niza biblijskih prizora. U katakombama prevladavaju prizori iz St. Z. To su prizori spasenja, kao na pr. Noe u lađi, Danijel u lavljoj jami i t. d. Zapravo su to simboli spasenja duše onih vjernika, koji počivaju u katakombama.
Prvi su se kršćanski sitnoslikari u svojim ilustracijama biblijskih prizora ugledali u ilustratore Homera i Vergilija. Sitnoslike, koje ilustriraju t. zv. Bečku Genezu iz 5. st., sve su, osim jedne, posve helenističke u crtanju lica, zgrada, vrtova i u čitavom shvaćanju. Kao da je sitnoslikar želio ilustrirati epsku pjesmu: sve je povijest i zor. Jedino zavjet, što ga je Gospodin sklopio s Noem, sjeća na monumentalni stil kršćanskih mozaika. I fragmenti Geneze iz 6. st., danas u Britskom muzeju u Londonu, ukrašeni su sitnoslikama, koje donekle sjećaju na bečku Genezu. U narteksu sv. Marka u Veneciji kopirano je više minijatura ovoga kodeksa u mozaiku. »Kršćanska topografija« Kuzme Indikopleusta iz 6. st., sačuvana u tri rukopisa iz 7.—11. st., predstavlja prijelaz bizantskih profanih sitnoslikarskih ilustracija u crkvene. Tu već aleksandrijski simbolizam nadahnjuje prizore iz St. i N. Z. Abel, Mojsije, Melkizedek, Izaak, Jona, Ilija, sve starozavjetni tipovi Krista. Poput St. Z. ilustriran je i N. Z. uglavnom simbolički: nema ni jedne jedine povijesne scene iz života Isusova, nego samo proroci, evanđelisti, apostoli, Pavlov put u Damask, kamenovanje sv. Stjepana i na kraju Spasitelj u svojoj slavi. Aleksandrijskoj se simbolici i ikonografiji u ovim sitnoslikama pridružuju ikonografijske pojedinosti iz katakomba, monumentalnost bizantske kompozicije i bizantski kostimi. U Aleksandriji su starokršćanski sitnoslikari minijaturama resili osobito pojedine knjige ili skupine knjiga Sv. Pisma. Ove su se knjige proširile u Antiohiji, Carigradu i Rimu. Doskora se Carigrad i u tom pravcu počeo ozbiljno natjecati s Aleksandrijom, te joj je brzo preoteo prvenstvo. Kad je konačno 641 Aleksandrija pala u ruke Arapa, već je Carigrad davno udario sitnoslikarstvu svoj pečat. Za kasniji je razvitak biblijskih motiva u sitnoslikarstvu od najveće važnosti Sirsko evanđelje u Firenci. Sitnoslikama ga je u 6. st. uresio monah Rabula u samostanu Zagba u Mezopotamiji. Čini se, da sitnoslike u tom evanđelistaru nisu Rabulin originalni rad, nego da su rađene po grčkom originalu, koji se držao istočno-azijskog shvaćanja. Rabulino Uzašašće Kristovo, Dolazak Duha Svetoga i nadasve Raspeće od najveće je važnosti za kasniju kršćansku ikonografiju biblijskih motiva. Dotad se naime raspeće slikalo samo simbolički ili u starozavjetnim tipovima. U Rabulinu evanđelistaru imamo raspeće prikazano posve historijski. Zato ova sitnoslika, ili njezin original, po kojem je rađena, znači veliku prekretnicu u slikanju raspeća. Na ovaj način slikaju odsad raspeće nesamo sitnoslikari u liturgijskim kodeksima, nego je na pr. i fresko-slika raspeća u Santa Maria Antiqua u Rimu slikana po ovom uzoru. Rabulino Raspeće, visoko samo 26 cm, obuhvaća osim samoga Raspeća još i Kristov grob, Pohod na grob i prizor Noli me tangere, pa ipak se u njemu može nazirati klica za kasnije slike, koje prikazuju Krista na križu, do dana današnjega. Prizori se iz Novog Zavjeta odsad prikazuju historijski onako, kako su se zbili, ali ih srednji vijek, a i renesansa, stavljaju u sredinu građanskoga i vojničkoga života svoga doba. Prizori se iz St. Z. i dalje uglavnom shvaćaju tipologijski, osim stvorenja svijeta, pada prvih ljudi i rijetkih čisto povijesnih prizora. Izbor je prizora, koji su bili ilustrirani, ovisio o tomu, da li se ilustrirala Biblija, ili t. zv. »Biblia pauperum«, ili »Speculum humanae salvationis«, ili liturgijska knjiga, kao na pr. evanđelistar, sakramentar, misal, brevijar, ili opet poluliturgijski molitvenik, određen za privatnu upotrebu različitih odličnika, t. zv. »livre d’heures«. U Biblijama se ponajčešće ilustrirao početak pojedine knjige Sv. Pisma. U liturgijskim su knjigama određivali izbor prizora, koji su bili ilustrirani, odlomci Sv. Pisma, određeni za pojedine blagdane. Najviše se ilustriraju događaji iz djetinjstva Isusova, te njegova muka i smrt, uskrsnuće i uzašašće, a osim toga i različita čudesa i prizori, koji se spominju tijekom crkvene godine. Od zagrebačkih liturgijskih kodeksa, koji su ukrašeni sitnoslikama s biblijskim motivima, dva su najljepša: misal Dominika Kálmáncsehija i biskupa Osvalda, te misal čazmanskoga prepošta Jurja de Topusko, oba u riznici zagrebačke stolne crkve. U zagrebačkoj se metropolitanskoj knjižnici čuvaju dvije sredovječne rukopisne Biblije, bogato ukrašene biblijskim motivima. To je Biblia solemnis zagrebačke stolne crkve iz 14. st. MR 159 i nepotpuna Biblija MR 156. Ova je druga šarenija i naoko bogatija, a prva odaje profinjeni ukus vještoga sitnoslikara gotičkoga stila. To je doista »pulchra et solemnis biblia«, kako je zove inventar zagrebačke stolne crkve iz 14. st. Ovdje spominjemo i biblijske prizore iz života Isusova, izrezane u slonovoj kosti na t. zv. diptihu u riznici zagrebačke stolne crkve. Zapravo to i nije diptih, nego dragocjeni ures prednjih korica uveza jedne zagrebačke liturgijske knjige. Liber officii Beatae Mariae Virginis u Strossmayerovoj galeriji slika u Zagrebu (br. 19) ukrašen je s mnogo sitnoslika, od kojih mnoge prikazuju biblijske motive. Ovaj je molitvenik francuskoga porijekla, a pisan je krajem 15. ili početkom 16. st. Najljepše sitnoslike s biblijskim motivima, koje se čuvaju u Zagrebu, a sigurno i u čitavoj Hrvatskoj, sastavni su dio brevijara vojvode Ercola I. (1471—1505) i oficija vojvode Alfonsa I. (1505—1534) u Ferrari. Biskup ih je Strossmayer kupio u Amalfiju kod Napulja i darovao galeriji slika.
I monumentalno crkveno slikarstvo 4. i 5. st. rado je prikazivalo čitave nizove starozavjetnih prizora, n. pr. u Santa Costanza u Rimu (4. st.), u Santa Maria Maggiore u Rimu (4. st.), u bazilici sv. Feliksa u Noli (5. st.). Početkom 5. st. prodiru u ove nizove slika i prizori iz Novoga Zavjeta, te polagano potiskuju u pozadinu prizore iz Staroga Zavjeta. Ali ni na mozaicima starokršćanskih bazilika, kao ni u katakombama i u starokršćanskim minijaturama, nisu starozavjetni prizori prikazani sami radi sebe; oni su samo simbol Novoga Zavjeta. Sv. Ambrozije, i po njemu sv. Augustin, upozoruju, da su ljudi, o kojima govori Sv. Pismo St. Z., doista živjeli i da se ono, što pripovijedaju starozavjetne knjige, doista zbilo, ali da je to ujedno sve proročki simbol Krista i njegove Crkve (Serm. 2. de scripturis. 6, PL 38.). Izidor od Seville sakupio je u Quaestiones in Vetus Testamentum (PL 83.) najvažnije izjave svetih otaca u tom pravcu, a u djelcu Allegoriae quaedam Scripturae Sacrae daje preglednim načinom simboličko značenje različitim osobama i događajima iz St. Z. Još je važnija Glossa ordinaria Walahfrieda Strabona, jer su tu oko biblijskoga teksta ispisana alegorijska tumačenja svetih otaca. Kao što je Legenda aurea postala osnovicom za povijesne crtice o svecima, tako je Glossa ordinaria davala smjer i sadržaj biblijskih motiva u kršćanskoj umjetnosti srednjega vijeka. Iz svega slijedi, da nizovi starozavjetnih biblijskih prizora u 4. i 5. st. nisu bili strogo povijesno zamišljeni, nego kao simboli onoga, što se zbilo u Novom Zavjetu. Početkom 5. st. htio je carigradski prefekt Olimpijador sagraditi crkvu u čast svetih mučenika, pa se obratio na svog predšasnika Nila († oko 430), koji je međutim postao monahom na gori Sinaju, s molbom, da kaže svoj sud o nacrtu, koji mu je priložio. Prema tom nacrtu trebalo je crkvu uresiti tako, da bi se u svetištu nalazile slike mučenika, u crkvenoj lađi bili bi naslikani prizori iz lova, ptice, životinje i zmije, a među svim bi se ovim prizorima posebno isticao križ. Sv. Nil odgovorio je Olimpijadoru, da lovački prizori ne spadaju u crkvu, pa želi, da se sa svake strane naslika po jedan niz biblijskih prizora iz St. i N. Zavjeta, kako bi vjernici mogli po slikama biti poučeni o kreposti otaca, koji su služili pravomu Bogu. Početkom 5. st. izrađeni su mozaici u Santa Maria Maggiore u Rimu nad kolonama i na slavoluku. Nad arhitravom, što ga nose kolone, teži s jedne i s druge strane neprekidni niz starozavjetnih prizora prema slavoluku, na kojemu su prikazani prizori iz Novoga Zavjeta kao ispunjenje onoga, što je Gospodin obećao u St. Z. Poredba pojedinih prizora iz St. Z. nad arhitravom i onih iz Novoga Zavjeta na slavoluku pokazuje na prvi pogled, da kod izbora starozavjetnih motiva nije bio mjerodavan eventualni analogon iz Novoga Zavjeta, nego da je naprosto čitav niz starozavjetnih prizora u svojoj cjelini shvaćen kao tip onoga, što će se zbiti u Novom Zavjetu. Tako se i na ostalim nizovima iz St. Z. zapaža, da je svaki niz za sebe poredan više kronologijski i da je tipologija prema Novom Zavjetu zamišljena uglavnom kao poredba cjeline svakoga niza s drugom cjelinom, a ne kao poredba svake pojedine scene S. Z. s prizorom iz N. Z. Ovako shvaćena »concordia veteris et novi Testamenti« udomila se u 5. i 6. st. na zapadu, dok na istoku, usprkos nastojanjima sv. Nila, nije mogla prodrijeti. Ondje su sve do Justinijana slike u crkvama bile ponajčešće onako rasporedane, kako je to želio učiniti Olimpijador: u svetištu, t. j. u apsidi, bili su prikazani mučenici i Spasitelj, a crkvena je lađa bila urešena većinom profanim prizorima. U ovoj razvojnoj fazi monumentalnog slikarstva na istoku odlučuje utjecaj onih, koji nisu bili skloni figuralnom slikanju prizora iz Biblije. Ovi su ljudi, koje bismo mogli nazvati judaizantes, radije dopuštali, da se u crkvama slikaju profani motivi, preuzeti od antike, a ne možda od mazdaizma, kako bi to htio Strzygowski.
U karolingijsko doba slika se u crkvenim apsidama redovno »Maiestas Domini«, a na zidovima se nalazi »concordia veteris et novi Testamenti«, kao na pr. u dvorskoj kapeli u Ingolheimu. Spominjemo i veliki niz novozavjetnih prizora iz života Isusova, kako nam je ostao sačuvan u Carmina Sangallensia i u St. Georgu u Reichenau-Oberzellu i u Goldbachu kod Überlingena. Središte je ove umjetničke djelatnosti bilo u Reichenauu. Uz očevidni liturgijski ciklus naslikani su osobito prizori iz javnoga života Isusova i posljednji sud.
Sredovječna umjetnost 2. tisućljeća nastavlja i razvija nizove iz St. i N. Z., koji sačinjavaju konkordiju (slogu) St. i N. Zavjeta. Novozavjetni niz obuhvaća sada osobito prizore iz djetinjstva Isusova i iz njegove muke, kako je to odgovaralo božičnom i uskrsnom liturgijskom ciklusu. Oba su ova ciklusa u to doba obogaćena prizorima, preuzetim iz apokrifa, ali ne izravno, nego iz spisa Vincencija de Beauvais, Jakoba de Voragine i Petra Comestora. Starozavjetni je niz, kao i prije, izabran prema načelu konkordije St. i N. Z., ali sve se više ova konkordija proteže nesamo na cijeli niz kao cjelinu, nego i na pojedini prizor. Starozavjetni se prizori odabiru prema njihovu simboličkom ili tipologijskom značenju u odnosu s Novim Zavjetom. Na izbore tipologijskih prizora i lica iz St. Z. utječe osobito Glossa ordinaria Walahfrieda Strabona († 849), opata u Reichenauu.
Uporedo sa slikanom konkordijom St. i N. Z. razvijaju se i plastična konkordija na portalima velikih crkvi i kršćanska tipologija. Kad još nije bilo moguće plastično uresiti sam portal, izrađivali su kipari samo vrata za crkve. Dosta je da spomenemo samo najpoznatije primjere: vrata Santa Sabina u Rimu (5. st.), vrata stolne crkve u Hildesheimu (1015) i Ghibertijeva »rajska vrata« u Firenci. Na tim je vratima prikazan niz starozavjetnih i novozavjetnih biblijskih prizora, u stvari: konkordija St. i N. Zavjeta. Na vratnicama je stolne crkve u Splitu Andrija Buvina 1214 prikazao 28 prizora iz života i muke Isusove. Tek u 12. st. dobiva ulaz u crkvu takav oblik, da kipar može plastično uresiti i sam ulaz. Portali su sredovječnih katedrala uvijek raspoređeni Kristocentrično, pa i onda, kad je u timpanu prikazana Gospa s Djetetom Isusom mjesto Spasitelja kao »rex gloriae« ili kao »Maiestas Domini«. Oko Isusa raspoređeni su u najrazličitijim varijacijama predstavnici St. i N. Z., anđeli, alegorijski likovi Crkve i sinagoge, sveci, personifikacije kreposti i zloće, alegorije mjeseci... Svaki je od ovih portala monumentalna konkordija St. i N. Z., iz slikarstva prenesena u skulpturu. Najljepši je takav portal u našim krajevima izradio 1240 majstor Radovan u Trogiru. To je ujedno i najljepši sačuvani skulpturni spomenik romaničkog doba u Dalmaciji.
Na slikama crkvenih zidova prikazana je ova konkordija slikanim prizorima, a na portalima sredovječnih katedrala isklesanim pojedincima kao predstavnicima događaja. Postanak ovih plastičnih nizova na portalima sredovječnih katedrala pokušali su protumačiti utjecajem duhovnih igara ranijega srednjeg vijeka. Dosad ovaj pokušaj nije uspio. Vjerojatno je i duhovna igra i ovaj ukras sredovječnih portala proizašao iz istoga vrela, naime iz teologije i liturgije ranoga srednjega vijeka. Bez sumnje su u kasnijem razvitku i duhovne igre utjecale na pojedine portale, kao što je lako moguće, da je i pojedini portal utjecao na pojedinu duhovnu igru. Ali u svom su početku portali sredovječnih katedrala kao i sredovječne duhovne igre samostalni izražaj onoga idejnog kruga, koji se očitovao u Speculum ecclesiae Honorija od Augustoduna.
Najznačajnim se obilježjem sredovječne likovne umjetnosti u ikonografijskom pogledu može smatrati tipologija, koja je proizašla iz alegorijskog tumačenja Sv. Pisma St. Z. Tipom se smatra osoba, stvar ili događaj u St. Z., koji po Sv. Pismu N. Z. ili prema shvaćanju teologa nagoviješta Isusa ili koji događaj iz njegova života. Tip je dakle simbol, koji se odnosi neposredno na Krista i njegovo djelo, te se zato stavlja u vezu s novozavjetnim ispunjenjem, koje se naziva antitip. Tipologijski se nizovi javljaju osobito u kodeksima, na prozorima i na emailnim radovima srednjega vijeka. Jedan je od najranijih i ujedno najznatnijih primjera tipologijskoga niza t. zv. Verdunski oltar u Klosterneuburgu, što ga je 1181 po narudžbi klosterneuburškoga opata Wernhera izradio Nikola od Verduna. Ponajbolji je izvor za izbor tipologijskih nizova već spomenuta Glossa ordinaria Walahfrieda Strabona, opata u Reichenauu. Na staklenim prozorima u Bourgesu, Chartresu, Le Mansu, Toursu, Rouenu iz 13. st. doživljuje tipologija svoj vrhunac. Tu su iz »Physiologa« preuzeti tipovi životinjskoga carstva, kao orao, pelikan, jednorog, feniks. Ove je tipove u simboličku literaturu prvi prenio Honorije od Augustoduna († 1130). Tipologijski su nizovi u Francuskoj iz Speculum ecclesiae preneseni na staklene prozore i na tipologijske skulpture u Laonu. Vjerojatno se u Francuskoj negdje polovicom 11. st. pojavio jedan priručnik biblijskih citata, u kojem su bili sustavno poredani starozavjetni Kristovi tipovi. Kasnije su sitnoslikari ilustrirali ove tekstove, poredane u 34 skupine. Svaka skupina ima kao svoje središte novozavjetni prizor, okružen sa 4 proroka, i dva tipa iz St. Z. Kristologijski niz obuhvaća život Isusov počevši od navještenja do dolaska Duha Svetoga i krunjenja Marijina na nebu. Kasniji su bibliotekari ove kodekse pogrešno nazivali Biblia pauperum.
I zbirka Speculum humanae salvationis, koja se početkom 14. st. javlja u krugu njemačkih mistika, reda tipologijskom metodom 42 poglavlja iz povijesti spasenja svijeta: stvorenje, pad prvih ljudi i spasenje po Isusu Kristu. Osnova je čitave zbirke u tekstu, koji je sastavljen u stihovima. Najveći dio ovih zbirka nije ukrašen sitnoslikama, ali kad su minijatori počeli ukrašivati ovu zbirku, zadobile su te sitnoslike veliko značenje i znatan utjecaj i na monumentalnu umjetnost pri kraju srednjega vijeka. Tekst je za Speculum humanae salvationis možda sastavio Ludolph von Sachsen, najprije član reda sv. Dominika, a onda kartuzijanac († 1378). U 16. st. jenjava utjecaj, što ga je dotad vršio »Speculum humanae salvationis«, a time sve više nestaje i sredovječne tipologije u umjetnosti, koja je u novom vremenu pošla novim putem.
Dok je konkordija St. i N. Z. na sjeveru stajala pod snažnim utjecajem tipologije, slikaju se u Italiji u 14. i 15. st. veliki nizovi starozavjetnih i novozavjetnih slika kao i dosad bez obzira na tipologiju. Giotto slika u svojem velikom nizu prizora iz života Isusova u kapeli dell’Arena u Padovi uz glavnu sliku i one prizore iz St. Z., koji mu služe kao tipovi novozavjetnih prizora. Na Giotta je po svoj prilici utjecao neki uzor iz Francuske. Gotički su portali utjecali i na slavlje sv. Tome Akvinca u španjolskoj kapeli Santa Maria Novella u Firenci: ova slika u stvari nije drugo no konkordija St. i N. Z., preuzeta s portala gotičkih crkvi, samo namjesto Krista u sredini timpana sjedi na prijestolu sv. Toma. I Rafaelova Disputa, kao i njegove Loggie nisu drugo no daljni razvojni oblik ove konkordije. Isto vrijedi i za Rosellijeve, Botticellijeve, Ghirlandaiove i Peruginove freske u Sikstinskoj kapeli u Rimu, premda se ovdje zapaža i jedan novi momenat: isticanje papinstva. I Michelangelove fresko-slike u Sikstinskoj kapeli, počevši od stvorenja svijeta, proroka i sibila na stropu pa do Posljednjega suda na glavnom zidu iza oltara, samo su novi, gigantski oblik ove konkordije.
Krajem 15. i tijekom 16. st. poprimila je konkordija St. i N. Z. nov oblik u t. zv. triumfalnim slikama. U Italiji je već od 13. st. bio običaj, da se u ophodima voze t. zv. triumfalna kola. Ovaj je motiv iz tih svečanosti prešao u pjesništvo i dao povoda Danteu za veličanstvenu viziju mističnih kola, na kojima se vozi Božanstvo u posljednjim pjevanjima Čistilišta. Neposredni prijelaz u likovnu umjetnost sačinjava Savonarolin Triumphus crucis: Krist se sa svojim križem vozi na triumfalnim kolima. Pred njim idu patriarsi, proroci i ostali zastupnici St. Z. Kola vuku apostoli, a za kolima slijede mučenici i crkveni učitelji. Tizian je naslikao Isusa kako sjedi na kolima sa žezlom u ruci. Pred njim idu predstavnici St. Z. Kola vuku evanđeoski simboli, a kotače okreću crkveni učitelji. Iza kola slijede apostoli i mučenici. Staklena slika u Brouu u Francuskoj kopira ovu Tizianovu sliku, a Savonarolin je Triumphus crucis prikazan na staklenoj slici u Rouenu iz druge polovice 16. st.
Tako se nekadašnja naivno-veličanstvena »concordia veteris et novi Testamenti« izrodila u neukusnu bizarnost i igrariju. Novo je doba prekinulo s ovom izrođenom tipologijom, koja je poput skolastike 15. st. izgubila veličanstvenu ozbiljnost prijašnjih vjekova i postala neozbiljnom igrarijom. U Italiji se nije mogla tipologija udomaćiti ni u 14. i 15. st., jer upravo tada nastupa u Italiji nova umjetnost svoj triumfalni pohod i kida s dotadašnjom tradicionalnom didaktičnošću, pa hoće samo da bude lijepa. Talijanska renesansa ne će više da poučava, ona hoće samo da iskaže svu ljepotu biblijskih motiva. Biblijski su motivi sada preneseni u prirodu, i to u talijansku prirodu i u teatralnu kopiju građanskoga i vojničkoga života talijanskih gradova. Zaludu ćemo na tim slikama tražiti sredovječnu mistiku, a često i uopće svaku dublju religioznost. Svijet se oteo ispod vlasti i utjecaja crkvenoga duha, a umjetnost je potpala pod snagu dinamike svjetovnih emocija. Umjetnici ne stvaraju više uistinu kršćanskih umjetnina, jer ono, što stvaraju, ne proizlazi više iz dubine istinskoga mističkog ili uopće vjerskog oduševljenja, nego ponajčešće iz obveze, koja nastupa na osnovi kupoprodajnoga ugovora s naručiteljem slike. Imade još veoma mnogo umjetnika, koji su uvjereni kršćani, ali princip njihove umjetnosti nije više iskonsko-kršćanski, nego sasvim svjetovni. Michelangelo je posljednji veliki umjetnik, koji je još stvarao potpuno u duhu kršćanske tradicije, premda je upravo on prekinuo s njezinim oblicima. Michelangelo je doduše svojim titanskim genijem prerezao sve vanjske niti, koje su umjetnost povezivale s tradicijom, ali je uza sve to u svojoj biti ostao vjeran simbolici, kako to dokazuje njegov spomenik Juliju II. u Rimu i obitelji Medici u Firenci, te strop Sikstinske kapele u Rimu. Usporedimo li fresko-slike na tom stropu s onim, što je Tintoretto naslikao u Scuola di S. Rocco u Veneciji 1577—1594 i što bi imalo biti neka »concordia veteris et novi Testamenti«, osjetit ćemo na prvi pogled, da između ova dva djela postoji golem jaz, koji ih nepremostivo dijeli.
Kao što su umjetnici srednjega vijeka, renesanse i baroka često stavljali biblijske prizore u okolinu svoga doba, tako prenosi Uhde Spasitelja u moderni proleterski ambijenat. Dok je ovo do neke granice shvatljivo i podnošljivo, djela se pojedinih novijih umjetnika neugodno doimaju, kad poput Klingera i Vereščagina, biblijskim motivima daju drugi, upravo protivni smisao, negoli ga imaju ti motivi u Bibliji.
Biblijski se motivi uzimaju i kao simboli nebiblijskih i uopće nereligioznih sadržaja.
Biblijske fresko-slike u Đakovu izradili su (1873—1882) A. Maksimilijan Seitz i sin mu Ljudevit, a dvije slabije naslikao je (1877) Ansiglioni. Slike u crkvi sv. Marka u Zagrebu slikao je Joza Kljaković. Oba ova niza biblijskih slika redaju starozavjetne i novozavjetne prizore naprosto historijski bez naročitoga simboličkog ili tipologijskog naglaska.
LIT.: K. Künstle, Ikonographie der christlichen Kunst, I., Freiburg i. B. 1928; H. Leclercq, Miniature, Dictionnaire d’Archéologie chrétienne et de Liturgie, XI./1.. Pariz 1933; Lj. Karaman, Portal majstora Radovana u Trogiru, Rad HA 262, Zagreb 1938; D. Kniewald, Misal čazmanskog prepošta Jurja de Topusko i zagrebačkog biskupa Šimuna Erdödy, Rad HA 268, Zagreb 1940. D. K-d.
Ovamo pripada i Biblia pauperum »Biblija za siromahe« (neuke, koji ne znadu čitati), koja je osobito pod konac srednjeg vijeka bila raširena. To su slikovnice s 34 50 slika najznatnijih novozavjetnih događaja, pretežno iz života Isusova, počevši od navještenja Bl. Dj. Marije do njezina uznesenja na nebo. Kraj svake ovakve slike stavlja se obično s desna i s lijeva po jedna slika iz staroga zavjeta s tipskim ili proročkim značenjem, a ispod slike stavlja se kratak tekst kao tumačenje. Prema tome je glavna svrha ove Biblije bila tipološka. Slike su obično bile otisci drvoreza, osobito od vremena izuma tiskarskog umijeća. Najstariji kodeksi ovakvih B., koji su se sačuvali, potječu iz 14. st. (St. Florian, Pariz; Rotschildova zbirka; zatim u bečkoj Nacionalnoj biblioteci i u Münchenu). Znatnija su tiskana izdanja ovakve B.: u Nizozemskoj od 1463—70 sa 40 listova; s njemačkim tekstom od 1470—71 sa 40 listova; s francuskim tekstom u Parizu od 1503 i 1520; s talijanskim tekstom od 1520 sa 120 slika. Poslije toga vremena pojavljuju se sve češće ilustrirana izdanja B. s potpunim tekstom, a u novije doba primjerice u Njemačkoj t. zv. »Bilderbibel« ili »Familienbibel«. B. paup. naziva se također: 1. alfabetski sastavljena biblijska realna konkordacija od Nikole Hannapesa († 1291), koja se krivo pripisivala sv. Bonaventuri; 2. stihovi za lakše pamćenje sadržaja B., njih na broj 212, što ih je sastavio Aleksandar Villa († 1250) tako, da se svaka glava označuje posebnom natuknicom, na pr.: sex (Gen. gl. 1.), prohibet (Gen. gl. 2.), peccant (Gen. gl. 3.), Abel (Gen. gl. 4.), Enoch (Gen. gl. 5.), area fit (Gen. gl. 6.), intrant (Gen. gl. 7.) i t. d. J. O.
XIII. Biblija u tiskarskom umijeću. Čim je izumljeno tiskarsko umijeće, najviše se tiskala B., bilo u originalnim jezicima, bilo u prijevodima. Neka najranija izdanja B. (inkunabule) osobito su zanimljiva.
Za knjigotiskare imadu visoku i trajnu vrijednost ova izdanja B.: a) Biblija u 42 retka od Gutenberga i Fusta, sa 641 folio-listova; b) Biblija u 36 redaka od Pfistera, 881 folio-listova, slog u stupcima, tri sveska, bez oznake tiskara; c) Biblija od Fusta i Schöffera: »Biblia sacra vulgatae editionis ex translatione et cum praefatione S. Hyronimi«, završen rad 14. VIII. 1462; s obzirom na tipografsku izvedbu to je još i danas divot-djelo za poznavaoca ljepote tipografske umjetnosti. Prvi svezak imade 242, drugi svezak 239 folio-listova, svaki list 48 redaka. Do danas je sačuvano u svijetu 70 primjeraka; d) Biblia pauperum. Za razliku od ostalih biblija ova je izdana na njemačkom jeziku. S. H.
XIV. Biblija i glazbena umjetnost. Biblija imade također velik utjecaj na glazbenu umjetnost. Poznato je, da znatan dio starozavjetnog i novozavjetnog kršćanskog bogoslužja sačinjava pjevanje Psalama, napose u koralnom pjevanju. K tomu pridolazi pjevanje i drugih lirskih biblijskih dijelova, osobito kantika i himana. Iz 5. st. sačuvani Codex Alexandrinus sadržava 13 kantika, počevši od Mojsijeva do Simeonova. U bogoslužju Velike Sedmice naročito iskorišćuje glazba obilje biblijskih motiva, koji su u vezi s mukom, smrću i proslavom Kristovom. Klasični komponisti novoga vijeka, bilo katolički bilo protestantski, kao H. Schütz, S. Bach, Mendelssohn, Liszt, E. Bloch uzimaju osobito rado za kompozicije motive iz Psalama. Ali povrh toga biblijski motivi služe kao sadržaj opsežnih glazbenih kompozicija, nazvanih oratoriji, kao na pr. od Giacoma Carissimija (1605—1674): Isakovo žrtvovanje, David i Jonatan, Jefta, Jona, Ezekija, Belsazar, Job, Salomonov sud; zatim oratoriji G. F. Händela: Esther, Debora, Saul, Izrael u Egiptu, Simson, Belsazar, Joseph, Josua, Salomo, Jiftach; osobito je znatan Mendelssohnov Elias i od A. Honeggera König David. Osim toga neka su biblijska lica uzeta kao predmet glazbene obradbe opera, kao na pr.: Rossinijev Mojsije u Egiptu (1818), Verdijev Nabuco (1842); Pizzettijev Debora i Jahel (1922). Između opere i oratorija stoje Rubinsteinova djela Verlorenes Paradies, Turm zu Babel, Sulamith, Moses. Prvo njemačko operno poduzeće u Hamburgu nastupilo je 1678 s operom Adam und Eva od J. Theilea. U hrvatskoj religioznoj glazbenoj književnosti poznata su djela: oratorij Prvi grijeh i kantata Oče naš od Ivana pl. Zajca, a snažan je utisak učinila i Žrtva Abrahamova od Božidara Širole, izvedena prigogodom euharistijskoga kongresa 1923.
XV. Biblija i znanost. Napokon B. nesamo da je vršila svestran utjecaj na opći vjerski, moralni i kulturni život čovječanstva, nego također ima snažan utjecaj na razvitak znanosti. Kako je konačni cilj znanosti spoznaja istine, to između istine, utvrđene znanstvenim istraživanjem, i objavljenih istina, sadržanih u B., ne može biti protuslovlja, jer je Bog izvor svake, naravne i objavljene istine. Dakako, mnoge su istine, objavljene svrhunaravnim načinom i sadržane u B., ljudskom razumu teško dokučljive, a često i kao dogmatske tajne uopće nedokučljive u svojoj unutrašnjoj biti, ali odatle još ne slijedi, da su nemoguće. Uostalom, i u redu prirodnih pojava ima mnogo stvari, koje su još uvijek za znanost u svojoj biti neshvatljive, a ipak nema sumnje, da stvarno postoje. Zato može i sama B. sa svojim sadržajem biti predmetom mnogostranog znanstvenog proučavanja, a može ona biti također i poticalom za razvitak drugih znanosti.
Biblija je temelj bogoslovskih znanosti. Budući da je B. jedan od glavnih izvora objavljenih vjerskih istina i ćudorednih načela, prema kojima se uređuje religijski odnos ljudi prema Bogu, to se na B. u prvom redu osnivaju, bilo izravno bilo neizravno, različite grane bogoslovskih (teoloških) znanosti. Tu je ponajprije sama biblijska teologija, koja iz različitih mjesta B. vadi (eruira), sabire, uspoređuje i povezuje pojedine dogmatske i ćudoredne istine u sustavnu cjelinu, odakle se potom razrađuju u pojedinim ograncima kao veličanstvena zgrada velebnog sustava bogoslovskih znanosti: u osnovnoj i posebnoj dogmatici, moralci, liturgici, crkvenoj povijesti i crkvenom pravu. Prema tomu je biblijska teologija izvor, iz kojeg se napajaju sve ostale teološke znanosti. Ali biblijska teologija dolazi do svojih rezultata tek poslije mnogostrukog izučavanja same B., koje iziskuje prethodno poznavanje mnogih drugih pomoćnih nauka. U prvom redu potrebno je za točno i ispravno razumijevanje B. dobro poznavanje izvornih jezika, na kojima su pojedine biblijske knjige napisane, a to su hebrejski, aramejski i grčki jezik helenističkog narječja. Izučavanje tih semitskih jezika, kao i grčko-helenističkog pod utjecajem semitske frazeologije, otvara u jezikoslovlju naučne poglede u sasvim novi svijet, bez čega bi bilo uopće nemoguće proučavati samu B. Zato su već naučni trudbenici prvih kršćanskih vremena, osobito Origen i sv. Jeronim, uviđali važnost poznavanja tih jezika. U kasnija vremena katolička Crkva pozitivno nalaže kandidatima teologije, da steknu elementarno poznavanje hebrejskog, aramejskog, sirskog (po mogućnosti i arapskog) i grčkog jezika. To je najprije zaključeno na generalnom kapitulu reda dominikanaca 1250, a 1311 usvojio je taj zaključak opći crkveni sabor u Vienni kao obvezatan za bogoslovska učilišta u čitavoj Crkvi. Izučavanje ove struke mnogo su unaprijedili nesamo katolički, nego i protestantski i židovski stručnjaci, tako da se danas na osnovi temeljitijeg poznavanja zakučastih gramatičkih i stilističkih pravila semitskih jezika mnogo uspješnije rješavaju brojna teško razumljiva mjesta B. nego je to bilo prije.
Za razumijevanje sadržaja B. potrebno je također što bolje poznavanje prilika javnog i privatnog života onih naroda, krajeva i vremena, gdje su pojedine biblijske knjige nastale. To nam omogućuje sustavno poznavanje biblijske arheologije, biblijske kronologije i geografije, i napokon sustavno poznavanje biblijske povijesti. Kako su se pak mnogi biblijski događaji zbivali uporedo s događajima, za koje nam svjedoče brojni svjetovni arheološki spomenici, od velike je koristi za biblijski studij također poznavanje opće arheologije kao i njezinih pomoćnih nauka: prehistorije, etnografije, epigrafike, paleografije, numizmatike i različitih drugih pomoćnih nauka, koje su upravo tijekom posljednjeg stoljeća ponajviše pobudom izučavanja B. u velike uznapredovale.
U svrhu proučavanja samog teksta biblijskih knjiga razvila se tekstualna kritika kao posebna nauka biblijske struke.
Vrlo važna grana biblijske teologije jest biblijska eksegeza ili tumačenje biblijskog teksta, koju su počeli gajiti već u starom zavjetu židovski pismoznanci kao začetnici Targuma, a kasnije židovski rabini. Ova je naučna bogoslovska struka osobito procvala u kršćanskoj patrističkoj književnosti, još jače se razvila u novom vijeku nakon početka protestantizma, kao reakcija katoličke bogoslovske nauke protiv protestantske, a u novije doba protiv racionalističkog i modernističkog tumačenja B.
Biblijske konkordancije. Da se B. može lako upotrebljavati, osobito ako je potrebno da se njezin sadržaj i pojedini navodi lako nađu za primjenu u naučnom obrazlaganju ili u propovijedanju, služe nam kao priručna pomagala biblijske konkordancije. U njima su alfabetskim redom sabrana mjesta B., i to ili po verbalnom sustavu, tako da su pod odnosnom riječju, koja dolazi u biblijskom tekstu, sabrana i označena sva mjesta, gdje ta riječ dolazi, s najbližim kontekstom i u svim oblicima po gramatičkom redu. To su verbalne konkordancije. Prvu ovakvu konkordanciju sastavio je dominikanac Hugo a S. Caro († 1263), i to prema latinskom Vulgatinu tekstu B., te bi prozvana Concordantia S. Jacobi, prema samostanu sv. Jakova u Parizu, gdje je sastavljena. Ovu su nadopunili njegova braća redovnici, koji su učili u Engleskoj oko 1250, pripisavši još ona mjesta, koja je Hugo samo citirao, i tako su nastale Concordantiae anglicanae seu maiores. Treću verbalnu konkordancu priredio je Konrad Halberstadski svršetkom 13. i početkom 14. st., i to tako, da je citirane tekstove skratio i djelo učinio praktičnijim, pa se zato i većma raširila. U isto vrijeme pridonijeli su usavršenju konkordance znatan udio Arlotto Pratto, zatim Ivan Ragusa (Dubrovčanin, † oko 1443), koji je za upotrebu baselskog općega crkvenog sabora nadopunio konkordanciju dodatcima onih riječi, koje nisu podvrgnute deklinaciji i konjugaciji (voces indeclinabiles); te je dodatke uvrstio u konkordancu Froben (1496). Prvi puta tiskana je konkordancija u Strassburgu 1474, zatim u Bologni 1479, te se u velike potraživala. Uza sve to dotadašnja izdanja biblijskih konkordancija nisu bila dovoljno spretna za upotrebu, jer su se osnivala na sustavu podjele B. na glave i perikope, označene slovima alfabeta, koji je uveo H. a S. Caro. Mnogo praktičnija postala je upotreba konkordancija, načinjenih na osnovi novo provedene podjele teksta na stihove (versus), koju je uveo Robert Stephen (Étienne) prigodom štampanja teksta Vulgate (1548) i grčkog teksta B. (1551). Prvu konkordanciju po ovom sustavu izdao je Franjo Lucas Brugensis u Antverpenu (1606 i 1617). Usavršeno izdanje priredio je H. Palesius OSB u Antverpenu 1642. O njoj su ovisna i novija izdanja: Dutripon (Pariz 1838), Raze S. J. (Lyon 1851), koja je češće popunjavana, te je 1925 doživjela 19. izdanje. Pored toga priredili su Isusovci Peultier, Estienne i Gantois veliko izdanje biblijske konkordancije u 2 sveska (Concordantiarum universae Scripturae Sacrae thesaurus, Pariz 1897), izdana u seriji »Cursus Scripturae Sacrae«. Ova je sastavljena po uzoru velike konkordancije benediktinaca (Wessobrunn 1851, u 2. sv.) i konkordancije M. Bechisa (Turin 1887/88), te sadržava ujedno sinoptičke tabele i grupacije građe prema stvarnom sadržaju.
Realne biblijske konkordancije sastavljene su po sustavu stvarne i logičke srodnosti građe s naznakom biblijskih mjesta, a poglavito su namijenjene propovjednicima, da lako nalaze srodnu građu za pripravljanje propovijedi. Prvu ovakvu konkordanciju sastavio je sv. Antun Padovanski u 13. st. (Concordantiae morales libri V., izd. Rim 1624 i Pariz 1641). U 17. i 18. st. mnogo su se izdavale ovakve konkordancije. U 19. st. najznatnija je od S. Luega i G. Winera.
Po uzoru biblijskih konkordancija na osnovi latinskoga teksta Vulgate počele su se priređivati također konkordancije na osnovi izvornih tekstova, hebrejskog i grčkog.
Hebrejske konkordancije. Prvu hebrejsku konkordanciju priredio je po uzoru latinske (od Fr. Arlotta) rabin Isak Nathan u Arlesu (oko 1437—45) pod naslovom Meir Nathib (Putna svjetiljka), izdana u Mlecima 1523. Znatna je dalje konkordancija Ivana Buxtorfa (Basel 1632), nanovo prerađena od B. Baera (Berlin 1862—63). Buxtorfovu je popunio Fr. Delitzsch (1840); osim toga izdali su konkordancije: A. Brecher (1876), B. Davidson (London 1876), Schusslovitz (Wilna 1878); najbolja i najpotpunija je od S. Mandelkerna (1896 i 1925).
Grčke biblijske konkordancije. Prva, ali još nedotjerana izdanja konkordancije, i to samo za NZ, priredili su Siksto Betuleius, Basel 1564; Henri Estienne, Pariz 1594, Geneve 1600; E. Schmid, Wittenberg 1638. Uzorno izdanje grčke biblijske konkordancije priredio je K. H. Bruder 1842 i 19137 (Göttingen). Mnogo se upotrebljava i od O. Schmollera, Handkonkordanz, Stuttgart 1868, Gütersloh 19235. Dobro je također englesko izdanje od W. G. Moultona i A. S. Gedena, A. Concordance to the Greek NT. Edinburgh 1897, 1899, 1926, ZA LXX tekst St. Z.: Abr. Tromm (2 sv., Amsterdam 1718); E. Hatsch i H. Redpath: Concordance to the LXX and the Greek Versions of the Old Test., including the Apocryphal Books, Oxford 1892—97; suppl. za vlastita imena u 2 sveska 1900 i 1906.
XVI. Naučno izučavanje i širenje Biblije. Važno je napomenuti, da je u smjeru katoličkog naučnog biblijskog studija nastao znatan preokret na prijelazu iz 19. u 20. st. Kako su naime različite racionalističke struje počele ne malo utjecati i na najistaknutije katoličke bibliciste, uz opasnost, da se pokoleba historijska kritičnost Biblije, vrhovni predstavnici katoličke Crkve, papa Leon XIII., Pio X., Benedikt XV. i Pio XI. mnogo naglašuju u svojim enciklikama potrebu temeljitog studija biblijske znanosti i upozoravaju na velik oprez, da se katolici čuvaju od popuštanja tradicionalnog stajališta i neopreznog priklanjanja racionalističkim teorijama. U tom pogledu osobito su znatne enciklike Leona XIII.: »Providentissimus Deus« (18. XI. 1893), apostolska pisma Pija X.: »Scripturae Sanctae« (23. II. 1904), »Quoniam in re biblica« (27. III. 1906); zatim dekret »Lamentabili« (3. VII. 1907), enciklika »Pascendi« (8. IX. 1907), apostolsko pismo »Vinea electa« (7. V. 1909), kojim je otvoren Papinski Biblijski Institut u Rimu; nadalje od Benedikta XV. apostolsko pismo »Cum Biblia Sacra« (15. VIII. 1916), enciklika »Spiritus Paraclitus« (15. IX. 1920), i motu proprio Pija XI. »Bibliorum scientiam« (27. IV. 1924). Povrh toga osnovan je i posebni ured Papinske Biblijske Komisije (Pontificia Commissio de re biblica), osnovan i odobren od pape Leona XIII. dne 30. X. 1902 apostolskim pismom »Vigilantiae« sa svrhom, da vodi brigu oko unapređivanja biblijskih nauka i da bdije nad čistoćom pravovjerne nauke upozorujući auktoritativno na eventualne zablude na području biblijske znanosti, koje nisu u skladu s naučavanjem katoličke Crkve. J. O.
Biblijski Institut (Pontificium Institutum Biblicum in Urbe), katolička visoka škola sa 2 fakulteta: za Sv. Pismo i za orijentalne znanosti, te je sastavni dio Papinskog sveučilišta Gregoriane, osnovana od Pija X. (motupr. Vinea electa, 7. V. 1909) za proučavanje Sv. Pisma (Biblije). Svi profesori biblijskih znanosti na kat. visokim školama moraju imati akad. stupnjeve (licencijat, doktorat), koje im podjeljuju Biblijska komisija ili Bibl. institut (motupr. Pija XI. Bibliorum scientiam od 27. IV. 1924). U njemu pretežno predaju isusovci. Institut objavljuje (od 1920) znanstveni časopis Biblica i u manje znanstvenom obliku mjesečnik Verbum Domini (Riječ Božja). Izdaje i Orientalia, periodičke publikacije o svim pitanjima Istoka, a surađuju i nekatolici. Institut ima svoju podružnicu u Jeruzalemu, koja je otvorena 1927. Tu se svršeni slušači na terenu upoznavaju s geografijom, arheologijom, semitskom epigrafijom i drugim srodnim naukama. Fr. H.
Biblijska društva. Tako se zovu društva, koja imaju svrhu, da što više rašire B. u svim jezicima i u svim staležima ljudi. Pobuda za osnutak takvih društava nikla je iz protestantizma, i to iz sekte Pietizma. Prvo takvo društvo osnovao je barun H. Canstein 1710 u Halleu, po kojem je dobio ime i tamošnji biblijski zavod. Ovo je društvo raspačalo do konca 18. st. 3 milijuna što potpunih B., što pojedinih njezinih dijelova. U Engleskoj osnovana su 1799 u tu svrhu društva: Society for promoting Christian Knowledge i Religious Tract Society, koje je opet dalo pobudu za osnutak društva British Foreign Bible Society u Londonu (7. IV. 1804) sa zadatkom, da priređuje izdanja prijevoda B. za inozemstvo. Ovo društvo povezano je mnogim podružnicama (preko 1.100 domaćih, 200 inozemnih i 20 velikih agencija) sa sličnim inozemnim društvima, te se do danas pobrinulo za prijevode Biblije u 623 jezika i narječja. U 19. st. raspačalo je više od 165 milijuna što potpunih B., što njezinih dijelova. Po uzoru ovoga društva osnovano je američko (1816), škotsko i irsko biblijsko društvo, i napokon (1813) Rusko biblijsko društvo, koje je od cara Nikole I. bilo zabranjeno (1826), ali poslije (1831) osnovano je Evangeličko biblijsko društvo u Rusiji, a od 1863 opet pod imenom Rusko biblijsko društvo, koje se 1917 prigodom oktobarske revolucije moralo razići. Od njemačkih biblijskih društava znatnija su ova: Private Würtemberger-Bibelanstalt, Preussische Haupt-Bibelanstalt, Stuttgarter Bibelanstalt, Bergische Bibelanstalt (Elberfeld), Sächsische Haupt-Bibelanstalt. Od 1918 postoji u Njemačkoj i središnji odbor svih biblijskih društava. U Francuskoj osnovaše 1864 Société Biblique de France, a 1818 Société B. protestante de Paris. Jednaka društva postoje u Švicarskoj, Belgiji, Nizozemskoj, Danskoj, Švedskoj i Finskoj.
Katolička Crkva ne simpatizira s radom tih biblijskih društava zato, jer su njihova izdanja Biblije bez ikakva komentara i bez crkvenog odobrenja, a često im nije ni prijevod pouzdan. Štoviše, pape su u više navrata osudili raspačavanje biblijskih prijevoda ovih društava (Pio VII., Leon XII., Pio VIII., Grgur XVI., Pio IX., Leon XIII.).
Među katolicima pokušao je osnovati ovakvo društvo M. Wittmann, sjemenišni rektor u Regensburgu 1817, ali ga je papa Pio VII. zabranio. Od 1902 nastoji u Italiji oko širenja B. u narodu Društvo sv. Jeronima, ali za Pija X. ono je obustavilo svoje djelovanje.
XVII. Biblijski leksikoni. Za lakše snalaženje u biblijskoj literaturi postoji obilje enciklopedičkih i leksikalnih djela, od kojih su najznatnija ova: Simon Rich., Grand Dictionnaire de la Bible, Lyon 1693, 17032; Calmet A., Dictionnaire historique, critique, chronologique et littéraire de la Bible, Pariz 1719, 17302; Winer J. G. B., Biblisches Realwörterbuch, 2 sv., Leipzig 1847; Shenkel D., Bibellexikon, 5 sv., racionalističkim duhom pisan; Hamburger J., Realenzyklopädie für Bibel und Talmud, 1896/1901; Guthe H., Kurzes Bibelwörterbuch, 1903; Smith W., Dictionary of the Bible, London, 3 sv. 1860/63, 18932; J. C. Gray-G. M. Adams, Biblical Encyclopedia, 5 sv., Cleveland 1903; C. R. Barnes, People’s Biblical Encyclopedia, New-York 1902, 19042; T. K. Cheyne-J. S. Black, Encyclopedia Biblica, 4 sv., London 1899/1903; G. Herlitz-B. Kirschner, Jüdisches Lexikon, Berlin 1927 i dalje; katolički: A. P. Billot, Petit Dictionnaire Biblique, Valence 1905; F. Vigouroux, Dictionnaire de la Bible, 5 sv., Pariz 1895/1912; k tomu je izdao L. Pirot, Supplement du Dictionnaire de la Bible, 3 sv., Pariz 1927 i dalje; M. Hagen, Lexicon Biblicum, 3 E. Kalt, Biblisches Reallexikon u 2 sveska, Paderborn 1938/39. J. O.