APOKRIFI. Imenom apokrifi (od grč. pridjeva apokryphos »sakriven«) zovu se mnogovrsni spisi, koji se svojim sadržajem naslanjaju na t. zv. kanonske biblijske knjige, pa se ponajviše i pripisuju ili poznatim biblijskim piscima ili drugim znatnim licima iz Biblije. Prema diobi Biblije na Stari i Novi Zavjet dijele se i apokrifi na starozavjetne i novozavjetne prema tome, na koji se dio naslanjaju. Kanon biblijskih knjiga nije bio svagda i svagdje isti; broj kanonskih starozavjetnih knjiga bio je kod samih Židova različit, drugi (manji) u Palestini, a drugi (veći) u Aleksandriji.

Najstarija se kršćanska crkva povela za Aleksandrincima, i tako su i u prijevod Septuaginte ušle neke knjige, u katolika zvane deuterokanonske (na pr. knjiga o Tobiji, Juditi, Baruhu, Crkvenjak i dr.), kojih nema u ortodoksnoj židovskoj Bibliji, a nema ih ni u protestantskoj ni u pravoslavnoj Bibliji. Bez njih su i prijevodi, što ih izdaje i širi Britansko biblijsko društvo, pa ih prema tome nema ni Daničićev prijevod. Zbog toga se u protestantskoj teološkoj literaturi apokrifima zovu i spomenute deuterokanonske knjige, a knjige, što ih katolički teolozi izlučuju iz kanona, zovu se u protestantskoj literaturi pseudepigrafi. Za izvankanonske novozavjetne knjige upotrebljava se naziv apokrif svagdje jednako.

Apokrifi su nastajali iz različitih pobuda i kod pravovjernih i kod heretika; neki su napisani, da bi se utvrdilo koje vjersko učenje ili moralna odredba, a neki iz želje, da bi se zadovoljila radoznalost onih, koji su htjeli čuti više od kanonskoga pričanja. U Bibliji se mnogi zanimljivi događaji pripovijedaju posve kratko, na pr. život Adama i Eve. Radoznalost ljudska htjela je čuti nešto potanje o njihovu životu izvan raja sve do njihove smrti. Fantazija je dopunila biblijsko pričanje, i tako je već kod Židova nastala zbirka apokrifnih priča o Adamu, u kojoj se pored drugoga pripovijeda i to, kako je Adamov sin Set, kad se Adam na smrt razbolio, pošao u raj i otud donio ocu grančicu s »drveta milosrđa«. Kršćani su to apokrifno židovsko pričanje primili, pa su i sami složili svoje, po kojemu i drvo, od kojega je bio načinjen Isusov križ, izlazi iz rajskoga drveta života. Pored takvih apokrifa, koji su kao neke legende, bilo je apokrifnih priča i apokaliptičkog karaktera, kakva je na pr. priča o Henohu, koji prolazi kroz sedam nebesa i vidi Boga, koji mu pripovijeda o stvorenju svijeta, ili priča o Abrahamu, u kojoj se opisuje raj i pakao.

Novozavjetnih apokrifa ima od svih književnih vrsta Novoga Zavjeta; ima apokrifnih evanđelja, apostolskih djela, poslanica (pisama) i apokalipsa.

Apokrifi su, osobito radi proučavanja sekata i različnih vjerovanja, važni za teologa. O njima se potanje govori u svakom uvodu u proučavanje Biblije, i zato nije ni potrebno da se ovdje svi izbrajaju. No osim za teologa apokrifi su važni i za povijest sredovječne umjetnosti i književnosti. U apokrifnim pričama našli su inspiraciju mnogi umjetnici, pa bez poznavanja apokrifa ne bismo mogli razumjeti ni mnoga slikarska i kiparska djela. Tako su na pr. mnoge slike iz Bogorodičina života nastale prema apokrifnom Jakovljevu protoevanđelju, u kojemu se pripovijeda rođenje i mladost Bogorodičina sa mnogo detalja, kojih nema u kanonskim evanđeljima. Mnogi su apokrifi puni pjesničkih ljepota, pa su se zato mnogi širili i čitali i među pravovjernima, koji ponajviše nijesu ni znali, da čitaju nešto, što njihova crkva odbacuje. Na njihovoj se osnovi razvijala sredovječna legenda; neki su apokrifi ušli i unarodnu pripovijetku. Najrazličniji apokrifi, koji su nastali osobito prvih stoljeća po Isusu, ako i nijesu bili složeni u grčkom jeziku, prevedeni su na taj jezik, i većina se starih apokrifa na tome jeziku i sačuvala. Kako je na osnovi sredovječne grčke književnosti nikla i stara crkvenoslovjenska, pa onda u vezi s jednom i drugom dalje bugarska, srpska i ruska, ušlo je i u te književnosti i mnogo apokrifa.’ A kako je naša stara hrvatska glagoljska književnost izašla iz istoga crkvenoslovjenskoga izvora, nije nikakvo čudo, što su i u nju ušli mnogi apokrifi. Po tome razumijemo, zašto su i najstariji hrvatski glagoljski neliturgijski i nebiblijski tekstovi samo fragmenti različnih apokrifa, ako to i nije bilo svagda poznato. Tako je i najstariji fragmenat hrvatske uglaste glagoljice t. zv. legenda o sv. Tekli samo mali dio novozavjetnog apokrifa, koji se u stručnoj literaturi spominje pod imenom »Acta Pauli et Theclae«. Više će se o pojedinim glagoljskim apokrifima reći u članku o hrvatskoj glagoljskoj književnosti, a ovdje će se najznatniji samo po imenu spomenuti: o Adamu, Avramu, Krsnom drvetu, Otkrivenje Varuhovo, Jakovljevo protoevanđelje, Evanđelje mladenstva, Nikodemovo evanđelje, Uspenje Bogorodičino (Transitus Mariae), Bogorodičino hođenje po mukama, Djela Andrije i Mateja među ljudožderima, Djela apostola Petra i Andrije među barbarima, Djela apostola Ivana, Viđenje sv. Pavla i dr. Neki od ovih apokrifa nijesu još ni izdani.

Prema onom, što je kazano o izvoru naših glagoljskih apokrifa, može se za njihovo poređenje sa ćirilskima upotrijebiti ono, što o apokrifima piše P. Popović, Pregled srpske književnosti, Beograd 1909, 24—30 i 384—388, i M. N. Speranskij, Istorija drevnej russkoj literatury,³ Moskva 1920, 236—270. O apokrifnoj literaturi piše ukratko i Jan Máchal, Slovanské literatury I., v Praze 1922, 52—58 (s najznatnijom literaturom). Za bibliografiju apokrifa u starijim crkvenoslovjenskim književnostima znatan je članak D. Bonwetscha, Die christliche vornicänische Litteratur (mit Einschlag der jüdisch-hellenistischen und apokalyptischen) in altslavischen Handschriften u knjizi A. Harnacka, Geschichte der altchristlichen Litteratur bis Eusebius I., 1893, 902—917. Osim Bonwetschova članka treba napose spomenuti još knjigu: A. I. Jacimirskij, Bibliografičeskij obzor apokrifov v južnoslavjanskoj i russkoj pis’menosti. Vypusk I. Apokrify vethozavětnyje, Petrograd 1921, VIII+273. Vrijedna ostaju stara izdanja tekstova A. N. Pypina (Ložnyja i otrecennyja knigi russkoj stariny, Spb. 1862), N. S. Tihonranova (Pamjatniki otrečennoj literatury, I.—II., Moskva 1863), I. Porfir’jeva (Apokrifičeskija skazanija o vethozavětnyh licah i sobytijah, Spb. 1877 i Apokr. skaz. o novozavětnyh licah i sobytijah, Spb. 1890) i P. A. Lavrova (Apokrifičeskije teksty, Spb. 1899). Uz poznata izdanja starih tekstova Jugoslavenske i Srpske kraljevske akademije može se spomenuti i knjiga R. Strohala, Stare hrvatske apokrifne priče i legende, Bjelovar 1917, str. 120.

Originalni apokrifni tekstovi rasuti su u različnim izdanjima, od kojih se do nekih može doći samo u velikim knjižnicama. Zamijeniti ih donekle mogu njemački prijevodi u knjigama: 1. E. Kautzsch, Die Apokryphen und Pseudepigraphen des Alten Testaments, Neudruck 1921, Erster Band: Die Apokryphen des Alten Testaments, str. XXXI+507. Zweiter Band: Die Pseudepigraphen des Alten Testaments, str. 540; 2. E. Hennecke, Neutestamentliche Apokryphen, Zweite Auflage 1924, str. XII+32+668. U ovoj su knjizi navedena pobliže i starija izdanja Tischendorfa, Lipsiusa, Bonneta i dr.

LIT.: Od mnogobrojne literature o apokrifima, pored članaka o apokrifima u poznatim enciklopedijama: Wetzer u. Weltes Kirchenlexikon, Realenzyklopädie f. prot. Theologie u. Kirche, Der grosse Brockhaus, > Encyclopaedia Britannica, Enciclopedia Italiana, La Grande Encyclopédie i dr., ovdje se spominju samo neka najznatnija djela, u kojima se obra đuju apokrifi, i to: R. A. Lipsius, Die apokryphen Apostelgeschichten u. Apostellegenden, I. (1883), II/₁ (1887), II/₂ (1884) i Ergänzungsheft (1890; A. Harnack, Geschichte der altchristlichen Literatur bis Eusebius, I., 1893, II/₁, 1897 i II/₂, 1904; O. Bardenhewer, Geschichte der altkirchlichen Literatur, I.,² 1913, str. 78—79 i 498—622; E. Hennecke, Handbuch zu den neutestamentlichen Apokryphen, Tübingen 1914, str. XVl+604; O. Stählin, Die altchristliche griechische Literatur, München 1924, str. 1184—1246. U tim djelima nalazi se i detaljna literatura za svaki pojediniapokrif. Kod nas ima popularan članak o. Ivančica, Apokrypha o porodu, mladosti i žiću Isukrsta i Bogorodice, II. prilog »Dušobrižnika«, 1897, br. 6., str. 52.