BRAZILIJA, južnoamerička savezna republika.
Smještaj i veličina. B. se proteže između 5° sj. šir. i 34° juž. šir., što iznosi od prilike 4350 km, te od 33° 40′ do 73° zap. duž. u iznosu od 4280 km. Ona graniči sa svim južnoameričkim državama osim republike Chile. Na I joj plače obalu Atlantski ocean u duljini od 6500 km. B. zaprema 8,511.189 km2, pa je najveća država u Južnoj Americi.
Građa i reljef. Zemlja se dijeli uglavnom na dvije prirodne cjeline: Brazilsko visočje na I i JI i nizozemlje Amazone na S. Brazilsko visočje, koje nije ni morfologijski ni hidrografijski jedna cjelina, proteže se od nizozemlja Amazone na S do rijeke La Plate na J te od rijeke Madeire na Z do rta San Roque na I. Na S mu nizina oko desnih pritoka Amazone čini većinom jasnu granicu a na J prodire nizina oko Rio Paraná u obliku zaljeva i rastavlja visočje u dva izdanka. U Brazilskom visočju prevladavaju zapravo dva morfologijska glavna tipa reljefa; to su trupinaste krajine građene od starog kristaliničnog kamenja u unutrašnjosti, na kojima leže veoma rastrošeni pokrovi mlađih sedimenata većinom pješčenjaka različite geologijske starosti, i rubne nabrane zone plasinastoga gorja, koje se spušta prema Atlantskom oceanu.
Prema hidrografijskim prilikama i odnosima možemo Brazilsko visočje razdijeliti na sjeveroistočni dio, kojim protječu samostalne rijeke prema S i I; srednji dio između 10°—20° juž. šir., kuda se proteže razvođe između porječja Amazone i La Plate, i na južni dio, u kojem rijeke utječu neposredno u ocean ili djelomice u rijeku Paraná.
Ograničenje spomenutih krajina još je veoma nesigurno, pa jedna krajina prelazi postepeno u drugu.
Sjeveroistočni dio Brazilskog visočja pretežito je kristalinična površ, pokrita mezozojskim pješčenjačkim pločama. Uz njezin rub proteže se primorska ravnica, koja se sastoji od naslaga morskog eocena i miocena, a pogdjegdje i od gornje krede. Izdizanje poslije miocena priključilo je te morske sedimente kopnu.
Srednji dio Brazilskog visočja počinje od obale na I nizom slojeva mlađeg tercijara i aluvijalnih nanosa i izdvojenim strmim odsjecima osnovnog gorja, koji se moraju shvatiti kao mlade rasjedne stepenice. U unutrašnjosti srednje B. nastao je reljef kao posljedica jakog mlađeg izdizanja i snažne denudacije. Unutrašnji dio sastoji se od prostranih visokih ravnjaka, koji se protežu na obje strane rijeke Rio São Francisco. Na prostranim područjima nabrano je ovdje staro kristalinično gorje, koje se sastoji od granita, gnajsa i različnih škriljevaca sa mnogo ležišta zlata, bakra, dijamanata i željezne rudače.
Od
Z prema
I spušta se Brazilsko visočje preko triju stepenica (Serras, →
Amerika), koje su među sobom povezane širokim terasama. Unutrašnju stepenicu predočuje Serras do Duro, do Tabatinga, do Parnan; srednju stepenicu, koja obiluje zlatom i dijamantima, predočuje Serra Espinhaco; a treća stepenica, koju pokrivaju bujne šume, proteže se u blizini obale te je mnogim rijekama rascijepana u više grupa, od kojih su najvažnije Serra dos Aymores, Serra do Mar, Serra dos Orgaos i Serra do Monti queira, poznata po najvišem vrhuncu B. Itatiaya (2712 m).
Južni dio Brazilskog visočja sastoji se od ogranaka staroga kristaliničnoga osnovnoga gorja, koje se osobito ističe u primorskim Serra do Mar i Serra Geral, štono su nastale izdizanjem duž rasjednih linija. U unutrašnjosti gubi se prema I i SI osnovno gorje pod devonskim i karbonskim pješčenjacima. Poradi nagiba tla u tom području od I prema Z razvile su se tu posve kratke primorske rijeke te nešto dulji pritoci rijeke Paraná i Uruguaya.
Granično je gorje prema Guayani dio staroga kristaliničnog visočja Guayane, koje mjestimice pokrivaju naslage mezozojskih pješčenjaka, kao što je Serra Pacaraima, dok je gorje Tumuc-Humac potpuno kristalinična sastava.
Nizozemlje Amazone drugi je morfologijski elemenat u reljefu B. Ono obuhvaća od prilike 4½ milijuna km
2, a naliči na lijevak, koji je na
I između Brazilskog i Guayanskog visočja uzak, dok se na
Z između ušća Rio Negro i Madeire sve više proširuje. Nizozemlje Orinoca odijeljeno je od nizozemlja Amazone u zapadnom dijelu pješčanom pločom, a u istočnom niskom trupinastom površi, koju mjestimice nadvisuju samačka brda (→
Amazona).
Braziliji pripadaju mnogi otoci uz obalu, od kojih su najpoznatiji: Maracá, Caviana, Mexiana, Marajó, São João, São Marco, S. Luiz do Maranhão, Abrolhos, São Sebastião, Santa Catharina, a podalje od obale vulkanski otoci Fernando Noronha, Trinidade i Martin Baz.
Klima. Glavni dio B. proteže se tropskim pojasom, gdje vladaju pasatni vjetrovi (→
Amerika). Južni njezin dio dopire u suptropski i umjereni pojas s jednoličnom klimom, koju uvjetuje topla brazilska struja (→
Amerika). Tu je za Evropljane klima veoma zdrava, dok je na tropskim obalama te u vlažnom i vrućem području Amazone veoma opasna radi različnih tropskih bolesti. Odlučan je čimbenik za klimu B. godišnja množina padalina i njihov raspored po godišnjim dobima (→
Amerika). Uz obalu i u unutrašnjosti južne B. uzrokuju često nagli pad temperature hladni jugozapadnjak »pampero« i jugoistočnjak »minuano«.
Vode. Glavno se razvode u B. proteze u blizini jugoistočnog ruba zemlje, tako da je na J posve blizu obale Atlantskog oceana, pa se kod grada Ouro Preto savija prema Z obilazeći jugoistočno Serra dos Pireneos pa prelazeći preko Serra do Piauhy, Serra Grande i Serra Ibiapaba dopire do sjeveroistočne obale Altlantskog oceana. Prema tomu pripada relativno veoma malen dio B. porječju Paraná-Paraguay.
Na jugoistočnoj strani glavnog razvoda nalazi se na
J Laguna dos Patos, u koju utječe mnogo manjih rijeka (najpoznatija je plovna Jacuhy). Budući da se prema
S razvođe gotovo posve približilo obali Atlantskog oceana, ima ta krajina veoma malo rijeka. Najpoznatija je i najveća Rio Parahyba do Sul. Sjevernije od tog područja stvorila je Serra do Espinhaco sekundarno razvođe i odijelila Rio São Francisco (→ Rio São Francisco;
Amerika) od primorskih rijeka, koje su kratka toka te poslije pada preko mnogih brzica protječu usko i plosno primorje. Sa sjeverozapadne strane razvoda izlijeva se u Atlantski ocean ljevkastim ušćem, koje se zove Rio Pará, Tocantins (→ Tocantins;
Amerika), koji, slazeći s visočja, tvori brzice poznate pod imenom Itaboca. Njegov lijevi pritok Araguaya duži je nego sama rijeka Tocantins. Sa cijelog zapadnog područja Brazilskog visočja sakupljaju vode dva pritoka rijeke Amazone, i to Xingú i Tapajós (→
Amerika). Sjevernim brazilskim nizozemljem protječe Rio Amazonas s mnogobrojnim velikim pritocima (→
Amazona;
Amerika).
Biljni svijet. Vegetacijski se B. dijeli u tri regije: područje prašume u nizozemlju Amazone i na istočnoj i jugoistočnoj obali, područje campos na visokim ravnjacima unutrašnjosti i u umjereno tropsku vegetacijsku regiju na
J. Prašuma Amazone (selvas hylaea) proteže se cijelim nizozemljem Amazone sve do podnožja Anda (→
Amerika). Prašume na istočnoj obali počinju se od ušća rijeke São Francisco i dopiru gotovo sve do južne obratnice. Serra do Mar dijeli ovu regiju od camposa u unutrašnjosti zemlje.
U unutrašnjosti B. protežu se prostrani travnjaci (campos) većinom po brežuljastim visokim ravnjacima Chapada (→
Amerika), koji su ispresijecani vlažnim riječnim dolinama, gdje se razvila također vlažna prašuma. Ovi campos vegetacijski još pripadaju sjevernom savanskom području Južne Amerike (→
Amerika).
Na jugu B. prostiru se u primorju i po primorskim Serras vlažne gotovo tropske šume (→
Amerika).
Životinjski svijet. Fauna je veoma različna u pojedinim dijelovima B., ali se uglavnom mogu razlikovati dvije faunističke regije, i to područje tropskih prašuma u nizini Amazone i područje suhih visokih ravnjaka (→
Amerika).
Ratarstvo. Prava plantažna privreda počela se razvijati tek onda, kad su bile uvedene strane kulturne biljke i životinje. Sladorna trska, koja je donesena s otoka Madeire u Pernambuco, bila je prva strana kulturna biljka, koju su počeli gojiti na vrlo prostranim plantažama.
Danas se sladorna trska posvuda u B. obrađuje za lokalne potrebe i izvoz. Izvozi se od prilike 5% cjelokupne proizvodnje sladora. Uspijeva duž cijele obale i u toplim riječnim područjima unutrašnjosti. Najvažnija su središta za obrađivanje sladorne trske u državama: Pernambuco, Ceará, Piauhy, Rio Grande do Norte, São Paulo. Upravo u vrijeme, kad je proizvodnja sladora od sladorne trske počela opadati, donesena je g. 1730 iz Surinama u državu Pará i Ceará kava, tako da je od tog vremena kava zamijenila šećernu trsku u plantažnoj privredi. Iz početka je njezina proizvodnja bila dakako neznatna, ali se vremenom toliko razvila, da je cjelokupna površina zasađena kavom iznosila g. 1926 2,48 milijuna ha; na toj površini raste 1¾ milijarde starih i ½ milijarde mlađih drveta kave, tako da gotovo sve savezne države B. proizvode kavu. Za proizvodnju kave najvažnija su središta još od nekada u ovim državama: São Paulo, Minas Geraes, Rio de Janeiro i Espirito Santo. Oko 70% svega izvoza kave iz B. ide preko luke Santos (proizvodnja São Paulo, Paraná, djelomice i Minas Geraes), 20% preko Rio de Janeiro (u glavnom iz države Minas Geraes), a ostatak preko Victorie (Espirito Santo). Uz kavu u privredi B. vrlo je važan kakao, tako da je u tom B. u svjetskoj proizvodnji na drugom mjestu. Dva su glavna područja, u kojima se uzgaja kakao; jedno na J u primorju saveznih država Rio de Janeiro i São Paulo, a drugo u državi Maranhão, otkuda dolazi najbolji i najskuplji brazilski kakao. Sjedište trgovine kakaom je São Salvador.
Proizvodnja duhana je već u kolonijsko doba imala veliko značenje. Najviše se duhana uzgaja u državama: Bahia, Minas Geraes, Rio Grande do Sul. Polovica proizvodnje potroši se u zemlji.
Pamuk je za B. bezuvjetno proizvod budućnosti, jer izuzevši vlažno i vruće sjeverno područje pamuk se uzgaja u svim državama od Maranhão pa do Rio Grande do Sul, ali u prvom redu i najbolje na SI zemlje. Na područje sjeveroistočnih država od Maranhao do Sergipe otpada cijeli izvoz, to jest 80% cjelokupne proizvodnje. Najvažnije je središte trgovine pamukom Recife (Pernambuco).
Od ostalih poljoprivrednih proizvoda dolazi na prvo mjesto riža, koja se danas uzgaja po svim saveznim državama B. Riža je ponajvažnija životna namirnica Brazilca, a to vrijedi i za maniok, koji se većinom uzgaja na malim posjedima. Proizvodnja bi bila još veća i bolja, kad bi brazilski seljak uzgajao rižu marljivije i brižnije.
Uljano sjemenje pripada također plantažnoj kulturi, a proizvodi se ponajviše u São Paulo i Parahyba. Osim toga uzagaja se veoma mnogo graha, krumpira, batata i drugih gomoljika. Posvuda je raširena kultura zemljanih oraha.
Od voća najviše se uzgajaju naranče, banane i ananas. Brazilija izvozi svake godine oko 64,5 milijuna komada naranača; od toga ide 87% preko izvozne luke Santos, a 11% preko Rio de Janeiro. Brazilske su naranče među najboljima na svijetu.
Kultura banana ima svoje središte u okolici Santosa (São Paulo). Na 24.000 ha uzgaja se oko 11 milijuna drveta s godišnjom proizvodnjom od 13½ milijuna grozdova.
Ananasa se dobiva godišnje 87 milijuna komada, koji se izvoze preko luka Recife, Santos i São Salvador.
Među žitaricama stoji na prvom mjestu kukuruz, jer je u B. oko 3 milijuna ha zasijano tom žitaricom. Proizvodnjom kukuruza stoji B. na trećem mjestu u svijetu, ali ta proizvodnja služi u glavnom domaćim potrebama.
Ostale žitarice uzgajaju se samo u južnim dijelovima zemlje. Među njima jedino pšenica ima veće značenje.
Šumarstvo. U šumarskoj proizvodnji nemaju ni industrijske ni ljekovite biljke, pa ni samo drvo takvo značenje kao proizvodnja kaučuka. Kao što je u plantažnoj privredi slador B-e bio potisnut iz svjetske privrede sladorom drugih kolonijalnih zemalja, tako se dogodilo i s kaučukom. Kaučuk naime, koji se dobiva s plantaža u Istočnoj Indiji, potisnuo je sa svjetskog tržišta brazilski, koji se dobiva sabiranjem po prašumama Amazone. Premda su pokusi za plantažno uzgajanje kaučukovca (Hevea brasiliensis) u području Amazone uspjeli, ipak izvoz nazaduje radi strane utakmice.
Čaj Maté ima na jugu B. dosta čedno značenje kao proizvod šume, jer mu snažno konkuriraju Argentina i Paraguay.
Stočarstvo. Stoka se uzgaja u prvom redu u unutrašnjosti B. po prostranim travnicima campos, ali gotovo nema kraja, u kojem se ne bi uzgajala bilo kakva vrsta stoke. Štoviše i u samoj prašumi uzgajaju se crne svinje i perad.
U tri je područja B. stočarstvo glavna grana privrede, i to u unutrašnjosti zemlje, otkuda se proteže prema SI i prema J. Na prvom mjestu stoji uzgoj goveda u četiri velika područja: Mato Grosso kao središnje područje i Goyaz sa 25 milijuna komada, te Rio Grande do Sul s 10 milijuna komada, zatim donje područje Amazone s otokom Marajó 5 milijuna komada. Posvuda je u zemlji raširen uzgoj svinja (23,182.000 komada), osobito u njemačkim naseljima; kao tegleća i tovarna stoka uzgajaju se posvuda konji (6,051.000 komada), mazge i magarci (3,200.000 komada). Na SI je važan uzgoj ovaca (12,600.000 komada) i koza (5,800.000 komada). Na području Minas Geraes pripravlja se tek u novije doba maslac i sir.
Lov i ribolov donose B. vrlo čedne dohotke.
Rudno blago. Nema sumnje, da su prvi naseljenici u B. prodirali od obale prema unutrašnjosti samo zato, kako bi našli što više plemenitih kovina, osobito zlata. Potraga za zlatom dovela je ljude duboko u zemlju i stvorila ondje mnoga naselja, ali danas je u B. proizvodnja zlata gotovo bez važnosti. Aluvijalne zlatonosne naplavine iskorištene su potpuno već u 18. st. Primarne zlatne žile veoma su raširene.
Za razvitak rudarstva u B. mnogo su važnije rudače željeza i mangana, koje se nalaze većinom u srednjem dijelu Minas Geraes, ali se odatle protežu po cijeloj srednjoj B. sve do Bahie. Bogatstvo željeza u B. cijeni se na mnogo milijarda tona.
Željezna se rudača većinom nalazi u obliku magnetita, hematita i čistog željeznog oksida.
Mangan predstavlja danas najvredniji mineralni proizvod B. Njegova ležišta pripadaju također središnjem rudarskom pojasu.
U zemlji ima još i bakra, kositra, olova i volframa, ali u manjim količinama, dok su ležišta ugljena dosta bogata u Santa Catharina i Rio Grande do Sul. Za privredu B. osobito je važno dobivanje dijamanata, koji su se eksploatirali najprije u državi Minas Geraes, a kasnije na području Bahie u Chapada Diamantina. G. 1772 postala je proizvodnja dijamanata državni monopol. Danas je aktivno samo tržište crnih dijamanata (carbonados). Njima trguje grad Bahia.
Veleobrt. Najveći dio brazilskog veleobrta smješten je na istočnom rubu države, koji je najbolje opskrbljen svim sirovinama zemlje. Većinom je veleobrt vezan uz gradove, u kojima su se izgradile velike tvornice, a često su veleobrtne cijele četvrti velikih gradova, kao na pr. u São Paulo, oko kojega su se u obliku vijenca razvila veleobrtna naselja. Ali mnoga su veleobrtna poduzeća veoma malena i rade primitivnim sredstvima. Življi veleobrtni razvoj nastao je u B. na početku ovoga stoljeća, te se ubrzo raširio po cijelom istočnom rubu, a odatle je prodro i duboko u unutrašnjost zemlje. Danas veleobrt u B. pokriva 85—90% potreba zemlje, pa se već veleobrtni proizvodi i izvoze. Poslije prošloga svjetskog rata otpada 29% cijelog izvoza na veleobrtne proizvode. Od najvažnijih veleobrtnih grana treba spomenuti tekstilni veleobrt pamuka, vune i konca, pilane, veleobrt sapuna i svijeća, rafinerije sladora i ulja, veleobrt kože, šešira, različne veleobrte u vezi s prerađivanjem životnih namirnica, pa onda i talionice. Uvoziti se mora odjeća, pokućstvo, porculan, staklena roba, sve vrste luksusnih predmeta i strojevi.
Trgovina i promet. U trgovačkoj strukturi B. pretežu ratarski i stočarski proizvodi; osobito u izvozu kava, a u uvozu veleobrtni proizvodi, poimence strojevi, ali i neke životne namirnice. Uvoz u B. vrši se ponajviše iz veleobrtnih zemalja Evrope i Sjeverne Amerike. B. uvozi iz Argentine suptropske životne namirnice, a izvozi tropske. Poradi visoke vrijednosti tropskih proizvoda ima B. aktivnu trgovačku bilancu, premda bi jači pad cijena kave mogao lako dovesti B. do krize, jer se uvoz najvećim dijelom plaća izvozom baš toga jedinog proizvoda. G. 1937 vrijedio je uvoz preko 40,6 mil. zl. £, a izvoz preko 42,5 mil. zl. £. Od toga je najveći izvoz bio u USA, Njemačku, Britansko carstvo i Francusku. Uza svu raznolikost zadržala je brazilska privreda u osnovi kolonijalnu strukturu. Ona je još i danas kao i u doba prije oslobođenja u prvom redu proizvođač agrarnih sirovina te je uz sav veleobrtni razvitak zavisna od industrijskih proizvoda inozemstva. U tome bez sumnje leži privredna i gospodarska slabost jedne u sebi bogate države, koja još nije mogla svladati sve veće neprilike.
Trgovinu pomaže znatan broj veoma dobrih luka. Prva je i najvažnija Rio de Janeiro, kroz koju prolazi polovica cjelokupnog prekomorskog uvoza i jedna trećina izvoza. Od većih luka su poznate Santos, São Salvador, Pará, Recife, pa onda Uruguayana, Paranagua, Antonina, Parahyba, Sergipe i Paranahyba.
Za izvoz služi razmjerno dosta jaka trgovačka mornarica. G. 1938 imala je B. 297 brodova s tonažom od 486.136 N. R. T., od toga parobroda i motornih brodova 286 s tonažom 483.446 N. R. T. Promet po Amazoni vrši se sve do Iquitosa.
Cijelo područje brazilske svjetske trgovine ima više središta: Belem i Manáos na Amazoni, Recife u sjeveroistočnoj B., São Salvador, Rio de Janeiro, São Paulo, Rio Grande do Sul u istočnoj i južnoj B., Corumbá za unutarnji dio paraguajske zavale i Mato Grosso.
Ta su središta vezana dobrim željezničkim prugama sa svojom pozadinom. Rio de Janeiro ujedno je i središte brazilske željezničke mreže, premda leži veoma ekscentrično na atlantskoj obali, ali privlači k sebi i jedan dio trgovine iz pozadine ostalih trgovačkih središta. Željeznička je mreža još dobro izgrađena oko trgovačkih središta São Paulo i Recife, dok je unutrašnjost i područje Amazone gotovo bez željezničke veze. U tim krajevima vrši se promet po vodi, a inače pomoću tovarnih i teglećih životinja.
Od željezničkih pruga najvažnija je ona, koja spaja Argentinu preko Uruguaya s Rio de Janeirom odnosno lukom Victoria na istočnoj obali B. Od te se pruge prema unutrašnjosti odvajaju mnoge kraće, tako na pr. São Paulo—Corumbá, São Paulo—Bella Vista, Rio de Janeiro— Diamantina. U sjeveroistočnoj B. ima se spojiti São Salvador sa São Luizom, dok je Recife već spojen s Natalom, a radi se i na tom, da se Recife spoji s lukom Fortaleza (Ceará). G. 1937 bilo je u B. 33.512 km željezničke pruge s 5194 lokomotive, 3888 osobnih i 45.078 teretnih vagona. 125.000 km cesta mogu se upotrebljavati i za automobilski promet. Samovozni park B. sastojao se je g. 1938 od 101.000 osobnih, 3.800 autobusa i 53.875 teretnih samovoza.
U zadnje vrijeme razvija se lijepo i zračni promet s 55.900 km zračnih linija. Poštanski je promet također znatan. Njemu služi 4870 poštanskih ureda s 1964 milijuna pošiljaka godišnje. Brzojavnih pruga bilo je g. 1933 u duljini od 740.000 km.
Stanovništvo. Prema zadnjoj procjeni stanovništvo od 1. I. 1937 ima B. 42,395.150 stan., na 1 km2 4,9 stan. Uzima se, da bijelaca ima oko 40%, mestica 32%, crnaca i mulata 15%, Indijanaca 9%, a 4% takvih, kojima se podrijetlo ne može točno ustanoviti.
Bijelci potječu najvećim dijelom od Portugalaca. Njihov jezik vlada u cijeloj zemlji, i to u jednoj brazilskoj varijanti, koja se od evropskoga portugalskog razlikuje u manjim glasovnim, leksičkim i pravopisnim pojavama. Bijelci su se najsnažnije raširili na jugu B., a najmanje ih ima po vlažnom i nezdravom nizozemlju Amazone. U području Amazone ima i Francuza. Useljivanje je najživlje na J. Prema posljednjim službenim podatcima (1920) od stranih narodnosti bili su najbrojniji Talijani, Portugalci, zatim Španjolci, pa Nijemci, Turci, Uruguajci, Japanci i Argentinci.
Broj Indijanaca nije moguće točno odrediti. I ako malobrojni, oni su svakako još uvijek najzanimljiviji dio stanovništva. Na jugu B. i u atlantskom primorju gotovo su posve nestali, a ostatci plemena, koja tu još u malom broju nastavaju, pripadaju skupini Ges, kao na pr. Botokudi, koji se nalaze u visočju između rijeke São Francisco i mora; Cayapos u unutrašnjosti na Rio dos Mortes i na srednjem Tocantinsu. Plemena skupine Tupi naseljena su od gornjeg toka rijeke Parane do donjeg toka Amazone. Skupini karipskih plemena pripadaju osamljeni Bakairi na izvorištu rijeke Xingú i na Rio São Manoel. Cijeli unutarnji dio nizine Amazone od Manaosa prema Kordiljerama zauzimaju plemena Araukara.
Oko 1871 bilo ih je još 2 milijuna, a g. 1888, kad je ropstvo ukinuto, samo 740.000. Danas žive čisti crnci na obali Maranhao sve do São Paulo, a najviše ih ima u državi Rio de Janeiro, gdje sačinjavaju preko ⅓ svega stanovništva.
Veoma velik dio brazilskog stanovništva čine mješanci, koji su uglavnom potomci bijelaca i Indijanaca, pa bijelaca i crnaca. Mješanaca ima u B. daleko više od bijelaca. Mržnja među rasama je u B. nepoznata, tako da se uslijed sve većeg miješanja i stapanja stvara novi rasni tip »novobrazilca«. Duž atlantske obale su naseljeni većinom mulati ili pardos, mješanci bijelaca i crnaca, a u unutrašnjosti i na SI prevladavaju mestici, mješanci bijelaca i Indijanaca. U tom miješanju sudjeluje danas još i žuta rasa.
Duhovna kultura. Naobrazba stanovništva je u B. još uvijek veoma malena. Obvezatno pohađanje pučkih škola nije svagdje provedivo poradi vrlo udaljenih i raštrkanih naselja, pa nije ni čudo, što su široki slojevi naroda veoma zaostali. Na naobrazbu utječe i klima, onda i jako miješanje bijelaca s Indijancima i crncima, pa se narod u duhovnoj kulturi razvija veoma sporo, a to nije ni čudo, jer je vrijeme rada kratko, a prostor golem.
Može se gotovo s punim pravom govoriti o analfabetizmu širokih slojeva B. G. 1920 bilo je u B. oko 75,5% analfabeta. Pohađanje škola veoma je različno u pojedinim saveznim državama. Dok je u saveznoj državi Goyaz išlo u školu 5% djece, drugdje je povoljnije stanje, u Rio Grande 56%, u Santa Catharina 57%, a u saveznom distriktu 59%. B. još uvijek oskudijeva na srednjim i stručnim školama. Sveučilišta su u Rio de Janeiru i u São Salvadoru. Teološki fakulteti nalaze se u sjedištu nadbiskupije i biskupija. Biblioteka i muzeja ima u svim većim gradovima. Novinstvo je relativno dobro razvito, i to najbolje u Rio de Janeiro, ali i u većini manjih gradova izlaze novine mjesnoga značenja, tiskane portugalskim jezikom, a neke i na njemačkom i francuskom jeziku.
Od osnutka republike sve su vjeroispovijesti u državi ravnopravne, ali vlasti podupiru rimokatoličku crkvu, jer je broj nekatolika neznatan. Nadbiskupu u São Salvadoru, koji ima naslov metropolite i primasa B., podređeno je 15 biskupija. Više evangeličkih crkvenih općina tvore crkvenu zajednicu. Pogana ima još u džunglama Amazone.
Politička podjela. Danas se B. sastoji od 20 država, 1 saveznog kotara i 1 teritorija.
| Savezne države i teritorij |
km2 |
Stanovnici (g. 1920) |
| Savezni kotar |
1.167 |
1,157.873 |
| Alagôas |
28.571 |
978.748 |
| Amazonas |
1,825.997 |
363.166 |
| Bahia |
529.379 |
3,334.465 |
| Ceará |
148.591 |
1,319.228 |
| Espirito Santo |
44.684 |
457.328 |
| Goyaz |
660.193 |
511.919 |
| Maranhão |
346.217 |
874.337 |
| Mato Grosso |
1,477.041 |
246.612 |
| Minas Geraes |
593.810 |
5,888.174 |
| Pará |
1,362.966 |
983.507 |
| Parahyba |
55.920 |
961.106 |
| Paraná |
199.897 |
685.711 |
| Pernambuco |
99.254 |
2,154.835 |
| Piauhy |
245.582 |
609.003 |
| Rio de Janeiro |
42.404 |
1,559.371 |
| Rio Grande do Norte |
52.411 |
537.135 |
| Rio Grande do Sul |
285.289 |
2,182.713 |
| Santa Catharina |
94.998 |
668.743 |
| São Paulo |
247.239 |
4,592.188 |
| Sergipe |
21.552 |
477.064 |
| Acre-teritorij |
148.027 |
92.379 |
Glavni gradovi. Od atlantskih otoka nastanjeni su samo Fernando Noronha, koji ima 2100 stanovnika, od toga 1400 kažnjenika. Države južne B., koje su po svojoj klimi najprikladnije za naseljivanje Evropljana, bile su dugo vremena cilj njemačkog i talijanskog useljivanja, tako da je u državi Rio Grande do Sul već 1824 nastala njemačka kolonija São Leopoldo, a nešto kasnije talijansko naselje Cazias. Glavni grad države Rio Grande do Sul je Porto Alegre, ima 327.628 stan. (1935), na sjeveroistočnoj obali lagune dos Patos, važno središte mesne industrije, kao i Rio Grande do Sul sa 53.000 stan. (1935). U unutrašnjosti je Pelotas, ima 82.294 stan. (1920), na jugozapadnom kraju lagune dos Patos, zatim Cruz Alta i Cachocira sa 61.980 stan. (1920).
Florianopolis je glavni grad u državi Santa Catharina (48.231 stan., 1933). To je lučki grad lokalnog značenja, leži na otoku, koji je s kopnom spojen čeličnim mostom 850 m duljine. Sjeveroistočno od Florianopolisa nalaze se njemačka seoska naselja Blumenau i Joinville.
U državi Paraná je Curityba sa 116.632 stan. (1935), glavni grad i središte za proizvodnju čaja Maté, spojen s lukama Antonina i Paranagua (3000 stan., 1920).
Države istočne B. možemo razdijeliti u dva niza, od kojih južnom pripadaju São Paulo, Rio, Espirito Santo pa i Minas Geraes, a sjevernom Bahia, Sergipe, Alagôas i Pernambuco.
U južnom nizu uzgaja se u prvom redu kava, pa je baš São Paulo poznat poradi velikih fazenda kave. Glavni grad São Paulo (koji je 1935 imao 1,151.249 stan.) širi se na ravnjaku u visini od 900 m. Grad je potpuno moderan i zdrav, te je glavno veleobrtno središte B. Santos sa 102.589 stan. (1920) njegova je luka za izvoz kave. Sjeverozapadno se nalazi Campinas (115.602 stan., 1920), središte trgovine kavom i proizvodnje svile. U državi Rio je najveći i glavni grad cijele B. Rio de Janeiro sa 1,700.532 stan. (1935). On je središte gospodarskog i duhovnog života cijele zemlje. Prema SI 650 km luka je Victoria (32.109 stan., 1933) glavni grad države Espirito Santo. Glavni grad države Minas Geraes je Bello Horizonte (167.710 stan., 1935), dok je prije bio Ouro Preto. Od poznatijih gradova važni su još Diamantina (69.445 stan., 1920), Barbacena (89.717 stan., 1920), Juiz de Fora (118.166 stan., 1920) i Pouso Alegre (67.401 stan., 1920).
Glavni grad države Bahia (v.) je São Salvador (363.726 stan., 1935), središte trgovine kakaom i duhanom. Aracajú (53.529 stan., 1933) je glavni grad države Sergipe, a izvozi slador i pamuk. Glavni grad države Alagoas Maceió (129.105 stan.) leži na lagunama 2 km udaljen od svoje luke Jaraguá. Recife (472.764 stan., 1935), glavni grad države Pernambuco, odijeljen je od oceana koraljnim grebenom, ali je prilaz u luku i za najveće brodove lak i pristupačan. On se proteže djelomice na koraljnom grebenu na otoku São Antonio i na kopnu, pa su pojedini dijelovi grada među sobom spojeni mostovima. Izvozi uglavnom slador i pamuk.
Sjeveroistočna B. obuhvata države Parahyba, Rio Grande do Norte, Ceará, Piauhy i Maranhão.
Grad Parahyba (52.000 stan., 1920), glavni grad istoimene države, leži daleko od obale, a njegova je luka Cabedelo.
Natal (46.090 stan., 1933) glavni je grad države Rio Grande do Norte, važna luka za izvoz sladora, pamuka, kože i »carnauba« voska. Fortaleza (143.277 stan., 1935) je glavni grad u državi Ceará. Glavni grad države Piauhy je Theresina (58.510 stan., 1933) s lukom Parnahyba. São Luiz (10.272 stan., 1935), glavni grad države Maranhão, bio je u kolonijalno doba jedna od najvažnijih luka B., a danas ima veoma razvijenu tekstilnu industriju, zatim rafinerije sladora i ulja.
U području Amazone smjestile su se dvije savezne države, Pará i Amazona. Pará, koja zaprema i jedan dio brazilskog visočja, a napose prostrani otok Marajó, središte je stočarstva na istoku B. Glavni grad Belem (Pará) ima 311.253 stan. (1935), leži na širokom ljevkastom ušću rijeke Tocantins, 145 km udaljen od oceana. To je lijep i vrlo živ grad s mnoštvom znanstvenih zavoda. Gotovo u sredini grada nalazi se veliki botanički vrt, zapravo komad prašume, sačuvan u prirodnom stanju. Iz njegove luke izvozi se drvo, ulje, kakao, brazilski para-orah, a napose kaučuk. U državi Amazona, koja obuhvata oko 3,4 mil. km2, jedino je Manáos sa 89.346 stan. (1935) važniji grad. On leži na rijeci Rio Negro, tik njezina ušća, udaljen oko 1700 km od oceana. U njegovo pristanište mogu ući i najveći oceanski brodovi, koji odatle izvoze kakao i kaučuk.
Unutrašnje države Goyaz i Mato Grosso važne su poradi stočarstva. Stočarski se proizvodi prevoze preko Minas Geraes na istočnu obalu. Glavni grad istoimene države je Goyaz (28.217 stan., 1933), u blizini izvora rijeke Tocantins, a glavni je grad u Mato Grosso Cuyabá (43.885 stan., 1933) na istoimenoj rijeci.
LIT.: O. Maull, Brasilien, u Kluteovu Handbuch der Geogr. Wissenschaft, 1930. O. O.
Hrvati u Braziliji. U Braziliji živi oko 30.000 Hrvata iseljenika. Najviše ih ima u državi São Paulo (oko 20.000) te u nekoliko većih naselja: Rio de Janeiro, Manáos, Diamantina, Villa Maria, Novo Friburgo. Poslije prvog svjetskog rata iseljavale su se u B. velike grupe naših primoraca (Korčulani). U São Paulo izlazile su i novine: Hrvatski List i Brazilske Novine. U dvadesetak naših iseljeničkih naseobina bilo je zadnjih tridesetak godina različitih prosvjetnih i potpornih društvenih organizacija. Sada postoje u São Paulo tri društva. Početkom ovog stoljeća putovali su i istraživali razne krajeve B. Karlovčani braća Mirko i Stjepko Seljan (v.); prvi je na ovim putovanjima tragično umro. M. B.
Povijest Brazilije. B-u je 1500 otkrio Cabral, a iduće je godine istražio njezinu obalu Vespucci (→
Amerika Južna, Otkrića). Kako je Portugal obraćao tada pažnju svojim posjedima u Aziji, a u B-i nisu nađene plemenite kovine ni mirodije, prepustio je B-u posebničkoj pobudi. Pojedinci su prodirali postepeno dalje i već 1514 otkrili ušće La Plate. U B-u su otpremali iz Portugala i kažnjenike, a 1548 prognali su onamo Židove. Zemlja je bila otvorena svakome, pa i stranim trgovcima; portugalski su se naseljenici bavili ponajviše hvatanjem i trgovinom robova. Tek se Ivan III. prihvatio 1534 uređenja zemlje podijelivši je u nasljedne kapetanije, kojima su upravljali »capitanos«. Neki su od tih podigli prva naselja, plantaže šećerne trske, šećerane i drugo, ali se taj sustav pokazao s vremenom nesposoban za život, i kapetanije su opet pripale kruni. S više truda pristupila je potonja izgradnji zemlje osnutkom generalne uprave 1548; prvi guverner Thomé de Souza sagradi Salvador (danas Bahia) te dovede isusovce i prvog biskupa (1551). Treći se guverner Mem de Sá (1557—72) morao boriti s francuskim hugenotima, koje je u sporazumu s admiralom Colignyjem naselio 1555 u zaljev Rio de Janeiro gusar de Villegaignon. Borba je završila 1567 porazom Francuza.
Isusovci su brzo širili kršćanstvo, a s njime i svoj utjecaj i svoju gospodarsku snagu. Pokršteni Indijanci bili su njima podložni i radili pod njihovim nadzorom, uslijed čega je starim kolonistima nestajalo radne sile. Da do nje dođu, stvoriše t. zv. bandeiras, t. j. čete, koje su tražile zlato i zarobljivale Indijance, s kojima su postupali vrlo okrutno. Te su se čete održale cijelo 17. st.
G. 1562 nađeni su prvi tragovi zlata u B., ali su i dalje ostali »pravi rudnici šećer i drvo brazil«.
B. dijeli sudbinu Portugala, kad je taj 1580 sjedinjen sa Španjolskom. Za rata s Francuskom zaposjednu Francuzi 1595 neka mjesta u B.; oni se kasnije i prošire osnovavši 1612 São Luiz, ali su 1615 istjerani. Zarativši se 1621 s Holandijom izgube Portugalci velik dio B., koja se pod upravom Zapadno-indijske kompanije i njezina namjesnika grofa I. M. Nasovskoga (1637—44) razvila u trgovini i duhovnom radu. Kad se Portugal oslobodio 1640 španjolske vlasti, prizna Holandiji gospodstvo nad B. Sve veći nemar kompanije i potajna pomoć, koju je Portugal pružao brazilskoj oporbi protiv tuđe vlasti, dovedu najzad 1645 do ustanka; taj završi 1654 osvojenjem posljednjeg uporišta Holanđana u Pernambucu, a 1661 odreknu se oni i svojih prava za 5 milijuna cruzadosa. Portugal obdari tada isusovce i plemstvo (donatarios) velikim posjedima i povlasticama. Potkraj 17. st. otkrili su zlato u području Minas t. zv. paulisti, mješanci u gradu São Paulo, koji su tvorili ratničku kastu portugalske kolonizacije i organiziranu grupu lovaca na robove (bandeirantes). Radi rudnika zlata došlo je do borbe između državne vlasti i paulista, pa je potonjima slomljena 1707 dotadašnja moć.
Portugal je i nadalje nesmiljeno iskorišćivao Braziliju velikim carinama i porezima, zabranom trgovine s drugim zemljama, zabranom useljavanja stranaca, sađenja maslina i vinove loze, vađenja soli, podizanja tvornica. Izvoz i uvoz bio je u rukama dviju portugalskih kompanija, koje su stjecale silna bogatstva, činovnici su gotovo isključivo bili Portugalci.
Ponovni pokušaj Francuza, da se ustale u zalivu Rio de Janeiro, bio je 1710. Tada prispje u taj zaliv kapetan Du Clerc sa 7 lađa i iskrca 1000 ljudi. Poslije mnogo nastojanja bijaše njih većina opkoljeno i onda masakrirano (1710—11). Da to osveti, doplovi pred Rio de Janeiro 12. IX. 1712 Du Guay Trouin sa 16 francuskih lađa, 4000 momaka i 738 topova. Francuzi zauzeše i opljačkaše grad, a onda ga uz odštetu od 600.000 cruzadosa ostaviše.
G. 1714 posta B. podkraljevstvo s glavnim gradom Bahiom do 1763, a onda Rio de Janeirom. U 18. st. proširilo se uvelike poznavanje B. Tražeći zlato prodirali su mnogi poduzetni ljudi u unutrašnjost i tako doprli do izvora rijeke Madeira i Paraguay. G. 1739 otkrivena su vrlo bogata dijamantna polja na sjeveru Minasa. Međutim su krajem 18. st. bili rudnici zlata u velikom opadanju. Stvaranje Sjeveroameričkih država, francuska revolucija i ideje, koje su donijeli u B. oni mladići, koji su učili na sveučilištima u Coimbri, Montpellieru i drugdje u Evropi, dovedoše do urote 1792 u pokrajini Minas. Urota bi otkrivena, i glavni je vođa revolucionaraca, Tiradentes, ubijen. Pokret u Bahiji od 1798, koji je išao za ukidanjem ropstva, bio je isto tako ugušen.
Dne 29. XI. 1807 pobježe portugalski kralj Ivan VI. ispred Napoleonova generala Junota s 20 lađa i velikim dijelom svoje riznice iz Portugala u B. i stiže u Bahiju 23. I. 1808. Premještanjem prijestolnice i vlade u Rio de Janeiro, kamo je kralj stigao 7. II., nasta u B. sasvim nov život; razvija se trgovina, diže obrt, podižu tvornice. Poljoprivreda, koja je u 18. st. naročito procvala i omogućila velik izvoz riže, pamuka, kakaoa, šećera, kože i dr., sada se još više podiže. Dekret, koji je kralj Ivan objavio u Bahiji 28. I. 1808, davao je najveću slobodu trgovine prijateljskim narodima. 1. IV. 1808 dade kralj najveću slobodu veleobrtu. Dolaskom kralja započe novo razdoblje za javnu nastavu. Dotada su postojale samo dvije više škole, i to dva sjemeništa. Sada se osnivaju srednje i stručne škole, akademija lijepih umjetnosti, muzej prirodnih nauka, botanički vrt, javna knjižnica u Bahiji (1811), kraljevska knjižnica u Rio de Janeiru (1814), kraljevska tiskara, novo kazalište. Ali s druge strane prilike su se čak i pogoršale. Osim dotadanjih regalija postadoše regalije zlato i dijamanti. Porezi postadoše još veći. Vijesti o traženju parlamentarnog režima u Portugalu 1820 uzbudiše i u B. duhove, koji su i onako stajali pod utiskom događaja po ostaloj Južnoj Americi.
Uz liberalce u B. pristade i sam prijestolonasljednik Don Pedro. Radi pobune u Rio de Janeiru (26. II. 1821) obeća kralj 28. II. 1821, da će dati ustav. Kad su uto portugalski cortesi tražili, da se kralj vrati u Lisabon, da se nad B. uspostavi stanje od prije 1808, postavi on za regenta u B. prijestolonasljednika Pedra (22. IV.), a sam se vrati u Portugal. Postupak portugalskih cortesa ozlojedi uvelike Brazilijance, pa kad portugalski cortesi nijesu ni čekali, da dođu predstavnici Brazilije, održali su ovi 13. V. 1822 svoju skupštinu u Rio de Janeiru, na kojoj su proglasili Pedra »vječnim zaštitnikom i braniteljem B.« Malo zatim (7. IX. 1822) proglasi Pedro B-u potpuno nezavisnom državom. Sazvana konstituanta izabra Pedra za cara B. (12. X. 1822). Dne 1. XII. bio je Pedro I. okrunjen. Poslije stranačkih borba i raspusta cortesa prihvati nova skupština 9. I. 1824 ustav, koji je među ostalim garantirao slobodu vjere, govora i tiska, jednakost svih građana pred zakonom, odgovorno ministarstvo, predstavništvo od dvije komore, nezavisno sudstvo. Komora se birala svake četvrte godine, senatori su bili doživotni, a imenovani od cara. Car je imao pravo veta kod najvažnijih državnih poslova i pravo da raspusti parlamenat, sazove generalnu skupštinu, i dr. Prvi put se sastadoše obje komore g. 1826. Iza dugih pregoovora prizna nezavisnost B. i Portugal 15. XI. 1825. Dok je tako B. s jedne strane imala uspjeha, doživjela je neuspjeh u ratu s Argentinom (1825—28) te morade priznati nezavisnost Bande Oriental (Uruguaya). G. 1826 umro je Ivan VI., radi čega je car Pedro imao postati kralj Portugala. Pedro ne htjede ostaviti B. i odreče se nasljedstva na korist kćeri Marije da Gloria, kojoj dade kao regenta svoga brata Miguela. Ali kad se Miguel doskora proglasio kraljem, zatraži Pedro od brazilskih cortesa, da mu dadu vojsku, kojom će vratiti prijestolje svojoj kćeri. Kad oni na to nijesu pristali, zahvali se zbog stranačkih borba na brazilskom prijestolju (7. IV. 1831) u korist svoga petgodišnjeg sina Pedra i pođe u Evropu, gdje s pomoću Engleza, a kasnije i Španjolaca uspije osigurati prijestolje svojoj kćeri. Za regentstva, koje je izabralo narodno predstavništvo, bile su vrlo teške prilike u B.: ustanci, borbe između monarhista, republikanaca i federalista, teško financijalno stanje i t. d. 6. VIII. 1834 zaključe obje komore, da se B. pretvara u federativnu monarhiju. U ratu, koji poče 1850 između B. i argentinskog diktatora Rosasa, pobijedi Rosasa B. u savezu sa Paraguayern, Uruguayern i argentinskim generalom Urquizom, a Uruguay dođe pod protektorat B. (do 1855). Zbog Uruguaya došlo je do rata između B. i Paraguaya 1864. Saveznici B. bili su Argentina i Uruguay, kojega je predsjednik Flores stajao pod brazilskim utjecajem. Poslije slabih uspjeha saveznika preuze vrhovno vodstvo brazilski maršal Caxias, koji porazi paraguayskog predsjednika generala Lopeza kod Tuyuty-a (3. XI. 1867), u nekoliko navrata 1868 g., pa prodre u Assuncion (6. I. 1869). Kad je Lopez poginuo u gveriljskom ratovanju 1. III. 1870, rat je dovršen punim uspjehom saveznika. Brazilija je uslijed ovog rata došla u vrlo teško financijalno stanje, ali je njezin ugled među državama Južne Amerike uvelike poskočio.
Unutrašnje prilike B. poslije 1850 krenuše sve većem poboljšanju. Trgovina se sve više diže, 1853 osniva se brazilska narodna banka, grade se ceste i željeznički putevi, osnivaju parobrodarska društva. Otkriće zlatnih rudnika u sjevernoj B. (1854) domami mnogo stranaca. Ma da je brazilska vlada još 1850 zabranila uvoz robija, ropstvo je i dalje postojalo. Isto tako nije bio proveden zakon od 1871, koji je ukidao ropstvo i odredio, da se robovi postepeno oslobađaju. Tek kad je za vrijeme odsutnosti boležljivoga cara Pedra II. njegova kći i prijestolonasljednica regentica Izabela, da omili narodu, predložila parlamentu nacrt zakona, kojim se smjesta ukida ropstvo, i to bez ikakve odštete, i kad je taj zakon 13. V. 1888 bio prihvaćen, bilo je pitanje ropstva riješeno. Narod je na vijest o tome plivao u oduševljenju, ali ovim su zakonom bili oštećeni svi posjednici. Oni i republikanci združiše se s oficirima, koji su bili nezadovoljni žalosnim prilikama u vojsci. Pobuna posade u Rio de Janeiru bila je odmah od svih njih poduprta, pa je 15. XI. 1889 bilo carstvo ukinuto i proglašena republika. Car Pedro ostavi 17. XI. B. odbivši ponuđenu mu mirovinu i odrekavši se zauvijek restauracije. Prva republikanska vlada, kojoj bijaše na čelu general Fonseca, objavi ustav Sjedinjenih Država B., potpuno po uzoru Sjedinjenih Država Amerike. Narodni kongres, izabran 1890 na osnovu općeg prava glasa svih onih, koji su znali čitati i pisati, prihvatio je 23. II. 1891 ustav, prema kojemu je B. federativna republika. Prvi izabrani predsjednik republike bio je Fonseca, a prvi podpredsjednik general Peixoto. Ali kad je Fonseca za nekoliko zakona, koje je kongres prihvatio, postavio »veto«, dođe do sukoba, i Fonseca raspusti kongres. Uslijed toga dođe do nemira, a Assiz Brazil obrazova u državi Rio Grande do Sul vladu. Kad ustanak zahvati skoro cijelu državu, vojsku i mornaricu, Fonseca odstupi, a vlast preuze general Florian Peixoto (1891—94). G. 1892 dođe do novih nemira, a 1893 pobuni se ratna mornarica. Tek je treći predsjednik Moraes Barros (1894 — 98) uspio umiriti neobuzdane stranačke borbe. Četvrti predsjednik Manuel de Campos Salles (1898 do 1902) radio je mnogo, dok je podignuo državni kredit, koji je stranačkim borbama bio sasvim pokoleban. Iza Francisca de Paula Rodriguez Alves (1902—06), koji je najveću brigu posvetio uređenju glavnoga grada, slijedili su predsjednici Alfonso Penna (1907—1909), koji je uredio školstvo, za njim podpredsjednik Nilo Pehança (1910). G. 1910 izabran je za predsjednika maršal Hermes da Fonseca, 1914 Wenceslav Braz. 26. X. 1917 ušla je B. u rat protiv Njemačke i Austrije, a 1919 potpisala versailleski ugovor. Poslije ovog rata nalazila se B. u vrlo teškim financijalnim prilikama; tištio ju je golem dug, a njezina je valuta uvelike pala. Predsjednici su: Artur Bernades (1922—26), da Silva Pessôa (1918—22), Epitacije Washington Louis Pereira de Souza (1926—30). Uslijed očajnih financijalnih prilika došlo je do nemira i vojničkog ustanka 1922 u Rio de Janeiru, a 1924 u São Paulu. Kad B. nije dobila stalno mjesto u Društvu naroda, istupi iz njega (1926). Za ekonomske krize 1929—34 B. je bila teško pogođena. U zemlji je bilo mnogo nemira i pobuna. Kriza u trgovini kave, pad valute, sniženje cijena šećeru, pamuku, gumi i kakau, sve se to odrazilo u javnom životu. Najteže se osjećala kriza u trgovini kave, kojoj je 1932 cijena pala za 75%. Vlada je nastojala da pomogne uništivši do 1936 39,000.000 vreća kave. U ožujku 1939 izabran je za predsjednika Julije Prestes. Iste godine plane ustanak protiv konzervativne vladine politike, a vođa ustanka Getulio Vargas s pomoću vojske domogne se vlasti, kao privremeni predsjednik (3. XI. 1930). Kad je protiv njega u srpnju 1932 planula revolucija konzervativaca u São Paulu, on je uguši, ali uze u obzir njezine zahtjeve. G. 1934 donijela je narodna skupština novi ustav (v.). Dne 16. VII. 1934 Vargas je izabran za predsjednika na 4 godine. Vojnička pobuna na S države 1935 brzo je ugušena, ali je opozicija uvelike uzbunila mase u Rio Grande do Sul, São Paulu, Bahiji, Pernambucu. Stoga proglasi Vargas s dopuštenjem parlamenta ratno stanje i 10. XI. 1937 obustavi ustav, raspusti federalni parlamenat i sve parlamente pojedinih država, pa izda novi ustav, koji je još centralističniji i daje veća prava federalnoj vladi i jaču vlast predsjedniku. 3. XII. 1937 raspusti Vargas sve stranke. Nezadovoljni integralisti napadoše u noći 10. na 11. V. 1938 predsjedničku palaču, ali bijahu suzbijeni. Najveću brigu posvetio je Vargas privrednom podizanju B. i njezinu oslobođenju od stranog kapitala.
LIT.: Rev. do Inst. hist. e geogr. bras., Rio de Janeiro 1839 ss; Annaes da Bibl. Nacional do Rio de Janeiro, 1876 ss; J. C. de Abreu, Historia da Colonizaçao portugeza do Brazil, Porto, 3 sv., 1922 ss; Rocha Pombo, Historia do Brazil, 10 sv., Rio de Janeiro s. a.; A. Mascarenhas, Curso da hist. do Brazil, Rio de Janeiro 1898; R. M. Galanti, Compendio da hist. do Brazil, 4 sv., S. Paulo 1925; M. de Oliveira Lima, Formation historique de la nationalité brésilienne, Pariz 1911; E. Egas, Brazil historico, S. Paulo 1916; Rocha Martin, A indipendencia do Brazil, Lisabon 1922; A. Funcke, Brasilien im 20. Jahrhundert, Berlin 1926; R. M. Galanti, Biographias de brazileiros illustres, S. Paulo 1911; A. de Escragnolle Taunav, Grandes vultos da independencia brasileira, S. Paulo 1922; I. Lufft, Geschichte Südamerikas, II., Berlin 1913. G. N.
Ustav B-e razlikuje se u svom razvoju od ustava ostalih država Amerike, jer je B. jedina od njih bila i po stečenoj samostalnosti monarhija, a i prije toga je u njoj stolovao sam vladar. Već za monarhije izmjenom je ustava (acto addicional od 12. VIII. 1834) došlo do neke vrste federativnog uređenja, jer su pokrajinske skupštine (assembleas legislativas provinciales) imale široku zakonodavnu vlast, pa time B. pruža rijedak primjer federativne monarhije. No taj federalizam nije jače došao do izražaja, poglavito zbog toga, što su izvori državnih prihoda bili centralizirani. Kad je monarhija srušena, stvoren je ustav po uzoru USA, ali je ustav od 16. VII. 1934, a još više onaj od 10. XI. 1937 oslabio federativne elemente, a unio elemente autoritativne i korporativne vladavine.
Po ustavu od 1937 B. je (već od pada carstva) savezna republika (Estados unidos do Brazil), sastavljena od 20 država, 1 saveznog kotara (glavni grad) i 1 teritorija. Država, koja redom kroz 3 godine ne može ubrati dovoljno prihoda za održavanje svojih služba, pretvara se u teritorij, dok se ne poprave njezine financijske prilike. U određenim slučajevima može predsjednik republike u državi postaviti povjerenika. U saveznu upravnu nadležnost spadaju vanjski poslovi, obrana zemlje, pošta, brzojav, krugoval, veće željeznice, pomorsko i lučko redarstvo, načela nastave, brojidba i amnestija. Savezno zakonodavstvo nadležno je za navedene poslove, zatim za granice između država, državljanstvo, useljivanje, nadzor nad strancima, javni poredak i sigurnost — koliko je potrebno njihovo jednolično uređenje —, vanjsku trgovinu i trgovinu među državama, monopol, podržavljenje veleobrta, mjere, utege, prometna i prevozna sredstva, kabotažu, rudarstvo, građansko i kazneno pravo te postupak, osiguranje, štednju, autorsko pravo, tisak, pravo udruživanja i temeljne propise zadrugarstva. Zakonodavstvo se u tim predmetima može prenijeti i na države, ali takav zakon odobrava savezna vlada. Za neke od navedenih predmeta mogu države stvarati zakone, koji vrijede, koliko ne budu kasnije zamijenjeni saveznim zakonom o istom predmetu. Porezi su podijeljeni između država i zajednice.
Po čl. 1. državna vlast dolazi od naroda. Parlamenat sastoji se od zastupničke komore i saveznoga vijeća. Zastupničku komoru biraju na 4 godine općinski vijećnici i od svake općine još 10 za tu svrhu određenih izbornika. Iz svake države bira se 3—10 zastupnika razmjerno prema broju pučanstva. Nije zadržana odredba ustava od 1934, da dio zastupnika predstavlja pojedine staleže. U savezno vijeće šalje zakonodavno tijelo svake države po jednog člana, a 10 ih imenuje predsjednik republike. Članovi vijeća moraju biti rođeni Brazilci iznad 35 god. života. Protiv zakona prihvaćenih u parlamentu ima predsjednik pravo veta, ali oni postaju zakonima, ako ih svaka kuća opet primi s ⅔ glasova. Korporativna značajka ustava očituje se u narodnogospodarskom vijeću, koje ima 5 odsjeka (veleobrt i obrt, poljodjelstvo, trgovina, promet, novčarstvo). Članove biraju nadležna tijela svake struke (polovicu poslodavci i polovicu posloprimci), a predsjednik imenuje u svaki odsjek po trojicu. Nadležnost je vijeća unapređivanje korporativnog ustrojstva narodnog gospodarstva, davanje mišljenja o zakonima, koji se tiču proizvodnje, proučavanje odnosnih pitanja, postavljanje propisa. Vidi se, da je vlast predsjednika republike znatna. Predsjednika bira na 6 godina izborno tijelo, u koje šalju zakonodavna tijela pojedinih država izbornike razmjerno prema broju stanovnika, ali najviše po 25, zatim svaka kuća parlamenta po 25 članova, a 50 članova narodnogospodarsko vijeće. Ako predsjednik međutim sam naznači kandidata za svoga nasljednika, izbor se vrši izravnim i općim pučkim glasovanjem. Predsjednik imenuje ministre, koji nisu odgovorni parlamentu. Dok nije parlamenat na okupu, može on izdavati zakonske odredbe, tek neki su predmeti izuzeti od takva propisivanja. On može u nekim određenim slučajevima odrediti stanje uzbune ili ratno stanje, a kad ono prestane, izvješćuje parlamenat o poduzetim mjerama. Koliko ih parlamenat ne bi odobrio, može se predsjednik prizvati na narod raspuštanjem komore. Inače nema prava raspuštanja. Komora može većinom od ⅔ glasova staviti predsjednika pod optužbu, a sudi mu savezno vijeće.
Sudstvo pojedinih država i savezni vrhovni sud mogu suditi o ustavnosti zakona i akata predsjednika; ali predsjednik može takav zakon iznova predložiti parlamentu, pa ako ga ovaj prihvati sa ⅔ glasova, odluka suda gubi vrijednost. Savezni vrhovni sud sudi ministrima u sporovima između država kao i u sporovima između država i državne zajednice. J. A.
Školstvo. Postoje uglavnom pučke, srednje i visoke škole. Školska obveza počinje s navršenom 7. godinom i traje do 14. godine. Za djecu predškolskog doba postoje zabavišta. Ima ih dvije vrste: 1. za djecu od 3. do 5. godine, gdje se radi po Montessorijevoj metodi, i 2. za djecu od 5. do 7. godine s primijenjenim Fröbelovim odgojnim sustavom. Pučka škola traje pet godina (od 7. do 12. godine), a dijeli se na 2 stupnja: elementarni s prva tri razreda (od 7. do 10. godine) i srednji s četvrtim i petim razredom (od 10. do 12. godine). Sve su pučke škole javne, s besplatnom obukom, a polaze ih muška i ženska djeca zajedno (koedukacija). Od srednjih škola glavne su: gimnazije ili liceji, stručne škole i dopunske škole. U gimnazijama (licejima) obuka traje 6 godina, u stručnim školama 4 godine, a u dopunskim također oko 4 godine. Dok gimnazije pripravljaju mladež za sveučilišne nauke, stručne škole osposobljuju za razna praktična zvanja i umijeća (poljoprivredu, trgovinu, obrte i razne zanate, pa i za razne društvene poslove) ili ih pripravljaju za više srednje stručne škole (gospodarske, poljoprivredne). Iz dopunskih škola, sa svršena 3 razreda, odlaze učenici u učiteljske škole, gdje je petgodišnja obuka. Seoski učitelji pristupaju svake godine ispitu iz didaktike. Sveučilište ima šest fakulteta, a studij traje pet godina. Uz fakultete postoje i visoke stručne škole. Politehničke škole u Rio de Janeiru i Minas Geraesu slove kao vrlo znamenite za cijelu Južnu Ameriku.
LIT.: L’organisation de l’instruction publique, Bureau international d’éducation, Ženeva. S. Lj.
Književnost. Brazilska je književnost u svojim početcima (16. st.) zapravo odvojak portugalske i djelomično španjolske književnosti. No u daljnjem razvitku ona je sve do u prvu polovinu 19. st. u znaku osamostaljivanja od portugalske književnosti uporedo sa stvaranjem zasebnoga brazilskog osjećaja. Povijest brazilske književnosti pokazuje tri razdoblja: u prvom (okruglo od 1500—1750) još prevladava portugalski osjećaj; u drugom, prelaznom doba (1750—1830), počinje oporba portugalskom osjećaju i želja za osamostaljenjem; u trećem (1830 do danas), t. j. u doba narodne romantike, ova je književnost posve osamostaljena i ulazi u opću struju svjetske književnosti.
I. Isprva su u B-i pismeni samo portugalski kolonisti. Prvi pismeni Brazilijanci izašli su iz škola isusovaca, koji su uopće imali mnogo zasluga za razvitak brazilske prosvjete i narodnosti. Španjolski isusovac José de Anchieta (1530 do 1597) bio je i jedan od prvih brazilskih pisaca, a pisao je na portugalskom, španjolskom, latinskom i na urođeničkom tupi-jeziku. Prvi domaći pisac bio je Bento Teixeira Pinto (* oko 1550). No i radovi prve dvojice kao i drugih pisaca 16. st. (Pero de Magalhães Gandavo, Gabriel Soares do Souza, Fernão Cardim i dr.) više su kulturnopovijesnog značaja. Istom su u 17. st. đaci Coimbre donijeli u B-u, a u prvom redu u Bahiju, poštovanje prema renesansnoj knjizi Italije, Portugala i Španjolske, osobito prema Gongori i njegovoj školi. Toj bahijskoj školi pripada više pisaca, među kojima se ističu Manoel Botelho de Oliveira (1636—1711) i Gregorio de Mattos (1633—96), dobar lirski i satirički pjesnik i jedan od prvih buditelja brazilske svijesti.
U prvoj polovini 18. st. dolazi i u B-u moda osnivanja književnih akademija, a djelima iz brazilske povijesti uporedo se budi narodni ponos. Na pjesničkom polju zrcali se to vrijeme naročito u radu ponajboljih književnika, a to su: Alexandre de Gusmão (komedija O marido confundido), Sebastião da Rocha Pitta (1660—1738), Fr. Manoel de Santa Maria Itaparica (* 1704) sa spjevom Eustachidos i Nuno Marques Pereira (1652—1728).
II. Prijelazno razdoblje (1750—1830) obilježeno je uglavnom radom škole »mineira« (po pokrajini Minas) sa značajnim imenima na svima književnim vrstama. Epski je pjesnik toga vremena José Basilio da Gama (1741—95); njegovu epu Uruguay glavna je tema ustanak Urugvajaca protiv Portugalaca i Španjolaca. Slična je težnja protiv stranaca i kod José de Santa Rita Durão (1722—84) u spjevu Caramurú.
Krugu »mineira« pripada lirski pjesnik arkadijskoga pravca Claudio Manoel da Costa (1729—89) i najveći pjesnik toga doba Thomaz Antonio Gonzaga (1744 do oko 1808), autor jedne od najboljih zbirka ljubavnog pjesništva na portugalskom jeziku (Marilia de Dirceu).
Već se početkom 19. st. uz ostatke arkadizma i klasicizma (Antonio Pereira de Souza Caldas, Francisco de S. Carlos, Bonifacio de Andrada e Selva, Maciel Monteiro Odorico Mendes i dr.) zamjećuju odjeci evropskog romanticizma, francuskih enciklopedista i Rousseaua. Redaju se spisi filozofski, povijesni, gospodarski i pravni, preko kojih struji u B-u duh tadašnje Evrope; glavni su pisci: Francisco de Mont’Alverne (1784—1858), José da Silva Lisboa, Mariano José Pereira i dr. U to doba dolaska kraljevske kuće u B-u pada uopće početak općega napretka: započinje se organizirani novinarski i naučni rad, a pomalo i politički.
III. Opći politički preporod prati na književnom polju romantika. Romantičko doba otvaraju pjesnici Domingos José Gonçalves de Magalhães (1811—82), koji je ujedno začetnik brazilskog kazališta (tragedija Antonio José) i Manuel de Araujo Porto-Alegre (1806—70, spjev Colombo).To je doba dalo i jednoga od najvećih i najautohtonijih brazilskih pjesnika, a to je mješanac Gonçalves Dias (1823—64), osnivač indijanizma; pjesnička su mu djela: Primeiros cantos, Segundos cantos, Os Tymbiras, D. Leonor de Mendonça (drama) i dr., a naučna: Diccionario da lingua tupi, Vocabulario da lingua geral i dr. Byronovskog je pravca romantika Alvaresa de Azevedo (1831 do 1852) i nekolicine drugih. Diasov i Alvaresov pravac spaja Fagundes Varella (1841—75), a Castro Alves (1847 do 1871) i mulat Tobias Barreto (1839 do 1889) unose u romantičku liriku društvovnu notu u znaku borbe za ukidanje ropstva (škola »condor«).
Pripovjedalačku prozu ovoga doba i brazilski pučki duh dostojno zastupaju Joaquim Manoel de Macedo (1820—82) s romanima Moreninha i Moço louro i José de Alencar (1829—77), pisac mnogih romana (Guarany, As minas de prata, čuveni Iracema i dr.). Drugi su pripovjedači davali romanu svježe krvi: Bernardo Guimaraes seoskim temama, Alfredo d’Escragnolle Taunay pozitivnijim naziranjem i t. d. Ovo je doba znatnije unaprijedilo i dramsku književnost, za što su zaslužni već spomenuti J. M. de Macedo i Luiz Carlos Martins Penna († 1848).
Naturalistički pravac došao je u B-i do izražaja između 1875 i 1890, i to uglavnom u romanu. Njegovi su predstavnici Machado de Assis (1839—1908) i Aluizio Azevedo (1857—1913). Prvi je najbolji brazilski pripovjedač; piše pod utjecajem Portugalca A. Garretta, Dickensa, Schopenhauera i dr., a romani su mu: Memorias posthumas de Braz Cubas, Dom Casmurro, Essaú e Jacob i dr. Azevedo je tipičniji naturalist (romani: O mulato, O homem i dr.) kao i Julio Ribeiro. Važniji su još pisci toga pravca u novim nijansama: Raul Pompeia († 1895), Inglez de Souza († 1917), spisateljica Julia Lopes de Almeida (* 1862), Xavier Ferreira Marques (* 1861) i Coelho Netto.
Francuska parnasovačka struja imala je odjeka i u B-i. Ovdje se kasna romantika u pjesništvu polako spaja s modernim izrazom. Glavni su pjesnici ove struje: Castro Alves, Fagundes Varella, a osobito Luiz Guimarães Iun. (1847—98) s remek-djelom Sonetos e rimas. Spomenuti romanopisac Machado de Assis u svojem je pjesničkom radu vrlo dobar parnasovac (Phalenas). Triumvirima brazilskoga parnasizma smatraju se: Alberto de Oliveira (* 1859), panteistički mislilac, Raymundo Correa (1860 do 1911), čisti artista, i Olavo Bilac (1865—1918), ćutilni sanjar. Uz njih su važniji: Vicente de Carvalho, Teophilo Dias, Augusto de Lima i drugi.
Simbolistički pravac Verlainea i Maeterlincka našao je također kratkotrajnog odjeka u B-i koncem 19. st. Teoretičar mu je Nestor Victor, a glavni pjesnici: crnac Ioão da Cruz e Souza († 1898), Bernardino Lopes († 1916), Tristão da Cunha i osobito Alphonsus de Guimarães.
U prvim desetljećima 20. st. lirika je pretežno konzervativna u obliku i motivima. Svojom se dinamičnošću i slobodnim stihom odvaja Carlos Magalhães de Azeredo, pjesnik i novelist (Odes e elegias, 1904; Symphonia evangelica, 1917 i dr.), zatim Mario de Alencar, pesimist, i Amaden Amaral († 1929). Moderniji pisci slobodniji su i raznovrsniji: Guilherme de Almeida i Olegario Marianno svojom osjećajnošću vraćaju se romantici; Ribeiro de Conto sjeća svojom melankolijom na simboliste i dekadente; Pereira da Silva i Ronald de Carvalho traže nadahnuće u prirodi i životnoj problematici i t. d.
Pripovjedalačka se proza poslije naturalističke periode zaokupila mnogostranijom problematikom. Isprva su to društvovna pitanja, zatim problemi suvremene svjetske filozofije ili posebno pitanja američkih odnosa. U američke je probleme zahvatio osobito romanopisac Graça Aranga u romanu Chanaan (1902) i knjizi Esthetica da vida. Afranio Peixoto, inače povjesničar i kritičar, pisao je fantastične stvari, a u stilu Anatola Francea. U ovo se doba mnogo razvila novelistika. Od mnogobrojnih imena ističu se Carlos Magalhães de Azeredo (Casos do amor e do instinto, 1924) i Alphonso Arinos († 1916), majstor pjesama u prozi i obožavatelj narodne tradicije.
Kritika i historiografija. Otkako je brazilska književnost s romantikom ušla u svjetsku kolotečinu ideja, postoji u B-i i kritičkofilozofska književnost. Njeni pisci kreću se u idejama analognih evropskih strujanja (Comte, Littré, Spencer, Taine, Scherer, Sainte-Beuve). Tokom 19. st. glavni su brazilski predstavnici kritike: Sylvio Romero, José Verissimo i Araripe; u 20. st. ističu se: Carlos Magalhães de Azeredo, Ioão Ribeiro i Jackson de Figueiredo, katolički konvertit, pokretač katoličkog prosvjetnog pokreta, kojemu je pristupio i kritičar Tristão de Athayde.
Uporedo se gojila i kritika političke misli. U 19. st. mnogi su zaokupljeni borbom za ukidanje ropstva, osobito Joaquim Nabuco. U drugoj polovini stoljeća bili su utjecajni politički mislioci Ruy Barbosa i Eduardo Prado. Parlamentarizam je osobito utjecao na ovakvu književnost.
Temelje je historiografiji postavio u doba romantike Francisco Adolpho de Varnhagen (1816—78) kritičkim djelima iz povijesti B-e. U 20. st. napredovala je ova grana osobito radom Brazilskog povijesnog instituta u Rio de Janeiru. Najznatniji su povjesničari ovoga doba: Oliveira Lima, Rocha Pombo i Alphonso de Escragnolle.
LIT.: S. Romero, Historia da literatura brasileira, 2 sv., Rio de Janeiro 1888 i 1902; S. Romero i I. Ribeiro, Compendio de historia da literatura brasileira, 2. izd., 1909; J. Verissimo, Historia da literatura brasileira, Rio de Janeiro 1916; Cl. Brandenburger, Brasilische Prosa, 1918; Isti, Brasiliens Geschichte und Literatur im Überblick, Porto Alegre 1929.
Likovne umjetnosti. Razvoj brazilske umjetnosti teče uglavnom usporedno s političkom poviješću zemlje; i ona se dijeli na kolonijalno, carsko i republikansko razdoblje. Isto tako se u toku stoljeća izmjenjuju mjesta umjetničkoga rada. Tako se na pr. prve crkvene građevine, koje potječu još iz 16. st., a oko njih su bili zaposleni većinom portugalski graditelji i umjetnici, nalaze u Olindi i Pernambucu, dok najvažniju katedralu 18. st. ima Belém dal Para.
Slikarstvo i kiparstvo procvali su prvi put u lučkom gradu Bahiji, gdje je Chagas, nazvan Cabra, stvorio religiozne plastike snažnoga izražaja i gdje je od polovice 17. st. radila umjetnička škola, u kojoj se mogu smatrati najvažnijim zastupnicima Eusebio de Mattos Guerra (1620—92), José Joaquim da Rocha (18. st.) i Franco Vellasco (1778— 1833). U rudarskom području Minas Geraes razvijalo se uzgospodarsko napredovanje i živo umjetničko djelovanje: najoriginalniji umjetnik bio je tu Antonio Francisco Lisboa zvan L’Aleijadinho (1730—1814). Konačno je ipak još pod portugalskom vlašću današnji glavni grad Rio natkrilio sve svoje takmace i kao umjetničko središte. Pošto su i tu već na svršetku 17. st. bili nastali prvi zametci (postavio ih je flamanski redovnik Ricardo do Pilar), stvorili su kasnije Cunha (1737—1809), u Rimu školovani povjesnički slikar Manuel Dias de Oliveira Brasilienze († 1831) i portretista José Leandro de Carvalho (1750—1831) prijelaz u 19. st. u smislu novoklasicizma i tako već pripravili tlo za rad francuske umjetničke grupe, koju je Ivan VI. (1816) pozvao u Braziliju, pošto se ona odcijepila od matere zemlje. Među tim Francuzima bili su za razvitak umjetnosti u zemlji najvažniji J. le Breton, Grandjean de Montigny i Auguste Taunay. Među njihovim brojnim učenicima nalazio se i niz Talijana. Zatim se osobito ističe Manuel Araujo Porto-Alegre (1806—79) sveopćom svojom nadarenošću, koja se očitovala u svakovrsnim umjetnostima, dok su Victor Meirelles de Lima (1832—1903) i Pedro Americo de Figueiredo e Mello (1843—1905) kao povjesnički slikari davali obilježje brazilskoj umjetnosti sve do osvita 20. st. A dosad najpoznatiji umjetnik republikanskoga vremena (iza 1889) i ujedno dugogodišnji ravnatelj već od cara Pedra II. osnovane umjetničke akademije bio je Rodolfo Bernardelli, koji je potekao iz Mexica. Uostalom nosi umjetnički rad tog najnovijeg razdoblja brazilske povijesti umjetnosti dvostruko obilježje: približavanja tradiciji »kolonijalne« umjetnosti i živog zanimanja oko urbanističkih problema, koje je osim u glavnom gradu pospješilo važna i velika rješenja još i u Belému.
LIT.: M. Th. Wright, The New Brazil, Philadelphia 1907.
Glazba. Glazbena se umjetnost u B-i odvajkada goji. Iako su brazilski skladatelji tek u 20. st. počeli stvarati djela samoniklog duha, temeljeći ih na crnačko-portugalskim elementima, koji sačinjavaju brazilski glazbeni folklor, stvaralačka je glazbena djelatnost zabilježena u B-i mnogo prije. Već se pri kraju 18. st. spominje redovnik José Mauricio Nunes Garcia (1767—1830), skladatelj mnogih crkvenih skladba. Njegov učenik Francisco Manuel da Silva (1795—1865) naročito se je istakao organizatornom djelatnošću. Carlos Gomes (1836—96), jedan od Silvinih učenika, ide među prve brazilske skladatelje, koji su postali poznati u Evropi. Njegova opera Guarany bila je nadaleko čuvena. No iako joj libreto obrađuje brazilske motive, glazba u njoj ne odiše autohtonim brazilskim duhom. Leopoldo Miguez (1850—1902) pisao je opere (Saldunes), simfoničke pjesme, glasovirske skladbe; Henrique Oswald (1852—1931), autor simfonije, glasovirskog i violinskog koncerta, kvinteta i t. d., smatra se utemeljiteljem brazilske komorne i simfoničke glazbe. Narodna glazbena obilježja ispoljuje u svojim djelima Alberto Nepomuceno (1864— 1920), skladatelj Brazilske suite. Vodeći današnji brazilski glazbenik je Hector Villa-Lobos (* 1885), neumorni folklorist, koji je i u Evropi prilično poznat. Njegovi brojni radovi (simfonije, zbirka Serestas, nonet, Choros i dr.) odišu posvuda tipično brazilskim duhom. Ostali su istaknutiji suvremeni glazbenici Brazilije: Oscar Lorenzo Fernandez (* 1897), Mozart Camargo Guarneri (* 1907), Barrozo Netto (* 1881), Radames Gnatalli (* 1906), Luiz Cosme (* 1908).