BONUM, dobro, znači u starom našem pravu, u prvome redu, zemljišni posjed, a onda, u širem smislu, i svaki predmet imovinske vrijednosti, dakle i pokretninu. Uostalom, pravni se poredak hrv.-ug. državne zajednice i nije tako strogo pridržavao prirodnih razlika između pokretnih i nepokretnih stvari. Po njemu je i zemljište bilo pokretninom, ako je založeno, a i gotovina se smatrala nekretninom, ako je predstavljala djedovinsku glavnicu. Pa i razne su druge stvarne pokretnine bile našim starima pravnim nekretninama. Tako na pr. čitav gospodarski nared na imanju (fundus instructus): domaća stoka, poljoprivredno oruđe, žito, vino i uopće sve što je bilo potrebno za uredno vođenje gospodarstva; zatim ergela od 50 i više konja, pa vodenica (mlin na splavima na vodi), neubrani još plodovi, a i sve t. zv. netjelesne stvari — prava, naime — koje su bile vezane s nekretninama, kao na pr. manja regalna prava.

Od naročite je važnosti za staro naše pravo bila razlika između bona avitica (djedovina) i bona aquisita (tečevina). Pod djedovinom se razumijevala imovina, koja se jedino i isključivo putem zakonskog nasljeđivanja prenosila s pređa na potomke, dok je tečevinu vlasnik sam svojim radom privrijedio ili je pripala njemu samome na drugi koji način, a ne zakonskim nasljeđem od pređa. Predvidljivi neposredni nasljednik djedovine mogao je pobijati svako otuđenje, koje bi bilo njemu na štetu (actio ad invalidationem fassionis ex praeiudicio), dok vlasnik tečevine nije bio ograničen u raspolaganju njome ni za života, ni za slučaj smrti. Djedovina se dijelila na avitička dobra u užem smislu (res praecise aviticae) i na fideikomis ili porodičnu povjerbinu (res fideicommissae). Pod fideikomisom se, kao pravnim poslom, razumijevala nasljedna raspoložba sticaočeva, kojom svoje stečeno dobro namjenjuje jednome muškom članu svoga roda uz dužnost, da ga ovaj, neokrnjeno i neopterećeno, namre opet točno određenom svome nasljedniku. U prenesenomu se pak smislu fideikomisom označivalo i samo takvo dobro. Toj je ustanovi bilo svrhom, da određenu imovinu zadrži kao neotuđivo nasljedno dobro izvjesna porodica, kako bi joj se za sva vremena osigurao ugled i moć (splendor et magnificentia familiae). Naši su je pradjedovi, u zajednici s Madžarima, preuzeli 1687 iz njemačkoga prava, i to najprije samo za velikaše; ali su je brzo iza toga (1723) protegli i na ostalo plemstvo. Za osnivanje fideikomisa tražilo se kraljevo odobrenje; a i proglasiti se moralo i protokolirati u velikoj skupštini one županije, u području koje se nalazilo povjerbinsko dobro. Nasljedni se red fideikomisa utvrđivao odredbom osnivača prema načelima primogeniture, majorata ili seniorata. Po primogenituri je povjerbinsko dobro uvijek pripalo prvorođenomu i njegovoj lozi, i tek po njezinu je izumrću dolazila na red loza drugorođenoga i t. d. Po majoratu je povjerbina prelazila na onoga člana osnivačeve porodice, koji mu je bio najbliži po rodu, a od rođaka istoga stepena na starijega po dobi, bez obzira na lozu. Po senioratu, napokon, dobivao je povjerbinsko dobro uvijek najstariji član porodice osnivačeve. Naša vrela govore samo o majoratu, ali je praksa poznavala i primogenituru i seniorat, pa zato neki pisci staroga našeg prava svode sve te tri vrste nasljednih redova pod pojam majorata u širem smislu, dok drugi poistovjećuju majorat s primogeniturom, pa poznaju samo dvije vrste porodičnih povjerbina: majorat i seniorat. Vidovdanski ustav (1921) ukinuo je ustanovu fideikomisa i na području Hrvatske.

Od posebnog je značenja po starom našemu pravu bila i razlika između bona donationalia (darovna dobra) i bona extradonationalia (vandarovna dobra). Jer vlasništvo se dobara, koja su kraljevskom darovnicom dobivena, izvodilo od »svete krune«, i ona su se vraćala fisku uvijek, kadgod bi izumrla loza ovlašćena na nasljeđivanje ili kad bi vlasnik počinio zločin nevjere (→ Donacionalni sustav). Vandarovna su pak dobra ostajala u privatnim rukama, doklegod ne bi postala ošasnima (bona caduca): kad ne bi, naime, već nitko imao na njih ni oporučnoga ni zakonskog nasljednoga prava, pa su, kao takva, pripala državnomu eraru.

Državna je dobra (bona fiscalia) ili erar sam iskorišćavao obrađujući ih u vlastitoj režiji ili izdajući u zakup, ili bi kralju bila na raspolaganju za nagrađivanje zaslužnih državljana. Naročitu su vrstu državnih dobara predstavljala t. zv. krunska dobra (bona coronalia), kojima je prihod bio namijenjen za uzdržavanje kraljevskoga dvora. Ona nijesu, po pravilu, ni mogla doći u ruke privatnika, nego samo s naslova zakupa, jer se, bez naročitog dopuštenja staleškoga sabora, nijesu uopće mogla otuđiti. Osim njih je vladajuća dinastija imala i svojih posebnih porodičnih dobara (bona patrimonialia), kojima je mogla po volji raspolagati.

Darovno je dobro bilo ili dominium (vlastelinstvo, Grundherrschaft) ili curia nobilitaris (plemićki dvorac). Dominium se zvalo plemićko dobro, koje je, osim dvora i alodijalnog zemljišta, imalo i urbarska selišta i na njima kmetove, a vlasnik mu je nad njima vršio vlastelinsku sudbenost. Samo pak plemićko selište, bez urbarskoga zemljišta i kmetova i, dakako, bez vlastelinske sudbenosti, zvalo se curia nobilitaris, a vlasnik njegov nobilis unius sessionis (plemić jednoselac).

Osebujnom su vrstom staroga našeg prava bila t. zv. bona pignoratitia (založna dobra). Nijesu naši stari mnogo vodili računa o poznatoj razlici između ručnog zaloga (pignus) i pogodbenoga (hypotheca); oni su te nazive naizmjence upotrebljavali. Za njih je bila od naročite važnosti samo razlika između zaloga pokretne i nepokretne stvari (pignus s. hypotheca rei mobilis i pignus s. hypotheca rei immobilis). Pokretnine, naime, nije smio založni vjerovnik upotrebljavati ni iskorišćavati, ako to nije naročito ugovorio sa zalagačem (pactum antichreseos), dok mu je založena nepokretnost bila, po općem pravu, na raspoložbi za svestrano iskorišćavanje već prema gospodarskoj namjeni svojoj. Zato su t. zv. bona pignoratitia — založene, naime, nekretnine — predstavljale jedan dio imovine založnoga vjerovnika, i mnoge su porodice tako i živjele na dobrima, koja su uživale ne s naslova vlasništva (iure perennali) nego kao založni vjerovnici (iure temporali). Pa i same su se pogodbe o zalaganju nekretnina, ranije, sklapale poput onih o trajnom otuđivanju: pred vjerodostojnim mjestima; dapače, ako je dug, za koji je zalog imao jamčiti, bio veći od 50 forinti, moralo se provesti i ustoličenje (statutio) vjerovnika na založenom dobru, a ako je nadmašivao opću vrijednost dobra, trebalo je isposlovati i suglasnost kraljevu. Od 17. st. stale su se te formalnosti napuštati; ali su si založni vjerovnici, različnim uglavcima, znali osiguravati držanje i, dakako, iskorišćavanje zaloga. Bilo je pri tome takvih uslova, koje je opće pravo priznavalo kao zakonite (conditiones legales), a druge je označivalo nezakonitima (conditiones illegales); ali nije ni njih smatralo ništavima nego samo pobitnima, pa su i oni vezali zalagača i njegove nasljednike, tako te nijesu mogli iskupiti zalog, doklegod ih nisu ili ispunili ili pobili putem parnice (actio ad invalidationem illegalium conditionum pignoratitiarum). Zbog značajnih koristi, koje je vjerovnik imao od uživanja založenih nekretnina, bio je posjednik avitičkog dobra dužan, ako bi ga htio založiti, da ga najprije ponudi u zalog svojim rođacima, koji su imali pravo da ga naslijede. To se zvalo praemonitio (prethodna opomena). Ako bi je zalagač propustio izvršiti, mogli su ovlaštenici tražiti tužbom (actio ad transvestitionem pignoris), da se zalog njima dade uz jednake uvjete, uz kakve je sklopljena i pobijana založna pogodba.

U mnogim je zgodama bila od važnosti i procjena dobara (aestimatio bonorum), koja je, po staromu hrvatsko-ugarskom pravu, bila trovrsna: 1. aestimatio condigna, kojom se ustanovljivala suvremena prometna vrijednost stvari; ona se kod pokretnina određivala prema tržnim cijenama, a kod nekretnina na osnovu vještačkog mišljenja stručnih procjenjivača; 2. aestimatio communis, po kojoj je od davnine, običajem, stalno utvrđena cijena nekih stvari (tako se na’ pr. nastanjeno kmetsko selište cijenilo 1 marku = 4 forinte, nenastanjeno sa zgradama ½ marke = 2 for., a pustoselina bez zgrada ¼ marke = 1 for.; kurija pak plemića jednoselca cijenila se, uz iste pretpostavke, 3—1½—1 marku; na po 1 marku = 4 for. cijenio se i 1 vol, 2 krave, odnosno krava s teletom, 4 ovce ili krmka i t. d.); 3. aestimatio perennalis, koja se samo kod plemićkih nekretnina primjenjivala, predstavljala je deseterostruki iznos običajem utvrđene stalne cijene. Od tih se procjena redovito primjenjivala ona prva, kojom se utvrđivala prava vrijednost stvari, a posljednje dvije samo izuzetno, kad je to napose određeno ili propisom općega prava ili ugovorom stranaka.