DONACIONALNI (darovni) SUSTAV, osebujno je uređenje posjedovnih odnosa, kakvo se kroz duga stoljeća razvilo u hrvatsko-ugarskoj državnoj zajednici. Kod svih je i najkulturnijih naroda evropskih, kojima znademo poviest pravnoga razvoja, zemlja bila izprva u vrhovnoj vlasti čitavog naroda, koji ju je povremeno u svojim plemenskim skupštinama dielio pojedinim rodovima na obrađivanje. I tek je postepeno, kad se narod stalno naselio, dolazilo do diobe zemlje pojedinim porodicama, a po njoj s vremenom i do individualnog vlastničtva. U najstarije doba narodna je skupština bila uobće nosilica najviše vlasti onih primitivnih državica. Ona je birala kraljeve, knezove i vojskovođe, odlučivala o ratu i miru i o podjeli ratnoga pliena, ona je i sudila krivcima zbog najtežih zločina. Kako su s vremenom stvaranje većih državnih zajednica i jačanjem kraljevske vlasti i sva ostala vrhovnička prava prenošena s naroda na kralja, tako je kralj postao i vrhovnim vlastnikom čitavog državnog područja. Razvilo se naime naziranje, da sva zemlja, koja nije u posebničkom vlastničtvu ni roda ni porodice, pripada kralju, da je na njoj kraljevsko pravo (ius regium). Ali jer se i posebnička svojina individualnog vlastničtva izvodila iz vrhovničtva narodnog, odnosno kraljevskoga, pridržana je narodu, odnosno kralju neposredna vlast i nad posebničkim zemljištem u slučaju, da izumre rod posebničkoga vlastnika, ili da on počini zločin nevjere spram kralja ili države. I to je ovlaštenje kraljevo, da uz neke predpostavke razpolaže malne svim zemljištnim posjedom u državnom području, bilo osnovkom donacionalnoga našeg sustava.

I naši su domaći vladari u hrvatskoj narodnoj državi, a i zajednički hrvatsko-ugarski kraljevi nagrađivali zaslužne ljude zemljištnim posjedima i vezali ih na taj način uza se čvrstim vezama lične odanosti, koje su bile i snažnim podpornjem kraljevstva i važnom polugom u jačanju kraljevske vlasti. Ali već brzo po stupanju naših pradjedova u državnu zajednicu s Madžarima opažaju se prvi znakovi opadanja kraljevske vlasti, do kojega je doveo u prvome redu baš taj d. s., koji je prije bio najsnažnijom podlogom monarhijskog načela. Vladari su naime kroz stoljeća stvorili svojim darovnicama ugledni stalež moćne vlastele, koji im je bio doduše moralno obvezan, ali pravno, manje više, nezavisan od njih. I dok su moralne veze lične zahvalnosti neposredno obdarenih i bližih njihovih potomaka spram darovaoca i prvih njegovih nasljednika vjernošću i odanošću jačale i učvršćivale kraljevsku vlast, dotle je, u poznijim naraštajima, izbliedjeli već osjećaj moralne obvezanosti zamienila ljudski prirodna ljubomornost moćnih spram nadmoćnijega. Kraj takva bi stanja stvari bila zacielo propala i kraljevska vlast, a s njome i država sama, da je nije za vremena spasila ideja »svete krune« i na njezinoj osnovi izgrađeno ustrojstvo hrv.-ug. državne zajednice. Sredovječnom je evropskom Zapadu bilo nepoznato abstraktno poimanje države. Do njega je istom kasnije došlo, u novom vieku, na osnovi javnopravnih načela recipiranoga rimskog prava. Srednjemu vieku država nije zasebnom jedinicom, različnom od skupnosti državljana. Ona mu je istovjetna s njihovom zajednicom, a državna mu je vlast imanentna narodu pa samo po narodnoj volji dolazi do izražaja. I kad se takva vlast, koja i postoji i koja se vrši samo u interesu svoga nosioca, prenese jedanput s naroda na vladara, ona postaje nuždno vlastitom privatno-pravnom vlašću njegovom. Promatranje pak države kao naročite osobnosti — prije organske, danas pravne — tekovina je moderne državne nauke. A naši su pređi, u zajednici s Madžarima, došli do njega daleko prije na osnovi personifikacije svoje »svete krune«. U hrv.-ug. državnoj zajednici pojam javne vlasti bio je odvajkada vezan o krunu. U našim se vrelima stalno govori o borbama za krunu, o časti krune, o poslušnosti kruni, o nevjeri spram krune i t. d. »Sveta kruna« je bila ne samo simbol, nego i stvarni nosilac javne vlasti, i svaki je činbenik javnoga života stupao u neposredni odnos spram krune i od nje primao ovlaštenje za svoju djelatnost. Vrhovna državna vlast nije pripadala kralju, nego je bila vrhovničtvom »svete krune« (iurisdictio sacrae regni coronae); vrhovnička ovlaštenja nisu bila prava kraljeva, nego »svete krune« (iura sacrae regni coronae), a punopravni ih je njezin nosilac, zakonito okrunjeni kralj, samo izvršivao.

Na takvu javnopravnom poimanju »svete krune« bili su izgrađeni i posjedovni odnosi hrvatsko-ugarske državne zajednice. Državno je područje bilo zemljom »svete krune«, a kraljevi dohodci njenim prihodima (bona seu peculia sacrae regni coronae). Svakom je posjedu, pa i posebničkom, bio korien u »svetoj kruni« (radix omnium possessionum), pa se on zato morao po izumrću loze ili po nevjerstvu posjednika ponovno vratiti »svetoj kruni«. I tkogod je svoj posjed izvodio od »svete krune«, bio je kao takav njenim članom i surađivao je kod vršenja njezine javne vlasti. Tako su pored plemstva i crkve i gradovi bili članovi »svete krune« (membra sacrae regni coronae). Svi su oni zajedno s kraljem na čelu, kome je glavu posvećivala »sveta kruna«, tvorili onu jedinstvenu javnopravnu cjelinu, koju naša sredovječna vrela označuju kao »čitavo tielo svete krune« (totum corpus sacrae regni coronae), a koju mi danas razumievamo pod imenom države.

Izprva je samo zakonito okrunjeni kralj bio ovlašten razpolagati fiskalnim državnim dobrima, koja su pripadala »svetoj kruni«, a i kasnije su, kad je to ovlaštenje u ograničenoj mjeri preneseno i na palatina i bana, samo kraljeve darovnice, pored prienosa vlastničtva na darovnom dobru, izdizale obdarene i u plemićki stalež, ako dotada nisu bili plemići. Ali je i sam kralj bio donekle ograničen zakonom u tom razpolaganju. Tako se t. zv. »krunska dobra« (bona coronalia) nisu uobće smjela odtuđivati bez privole staležkoga sabora, a i fiskalna su se dobra mogla podjeljivati samo domaćim državljanima. Dobro, koje bi na koji god način došlo u ruke strancu, mogao je svaki domaći plemić od njega prinudno odkupiti. U zlatnoj buli Andrije II. od 1222 potvrđeno je još i dalje ograničenje: da se samo zaslužnim ljudima mogu pravnosnažno podjeljivati fiskalna dobra. Zato su na pr. Habsburgovci, kad su u 16. st. došli na hrv.-ug. priestolje, opozvali tolike darovnice svojih predhodnika pozivajući se na to, da su za vrieme građanskih ratova izdate samo zbog stranačke pripadnosti njihovim protivnicima (»ob adhaesionem adversae factioni«). Dapače, podkraj 15. i u početku 16. st., za kraljevanja Vladislava II. i Ludovika II., stegnuta je bila kraljeva vlast zakonom i u pogledu površine zemljištnih posjeda, kojima je mogao kralj sam, bez privole vieća velikaša, slobodno razpolagati: najprije do 100 kmetskih selišta, a onda do 200. Ali se već Habsburgovci nisu na to ograničenje osvrtali, a ni staleži nisu na njemu uztrajali, jer su vidjeli, da je više njima na štetu, negoli kralju na smetnju. Kako su radi uprave njemačkih svojih nasljednih zemalja često boravili izvan države, ovlastili su Habsburgovci palatina i bana, da u njihovo ime nagrađuju zaslužne ljude plemićkim dobrima, i to palatin najviše do 32 kmetska selišta, a ban do 16. Ali oni su mogli samo takva dobra podjeljivati, koja su doduše po pravu pripala kr. fisku, ali ih taj još nije preuzeo od posebničkih posjednika, pa ih je trebalo tek parnicom od njih izvojštiti; zato su se takve darovnice zvale spornima (donationes litigiosae). Njihove su darovnice morale uviek biti čiste (donationes purae), za koje se nije fisku ništa plaćalo, dok je kralj mogao izdavati i mješovite (donationes mixtae), ako je bio očiti nerazmjer između vriednosti dobra i zasluga obdarenoga, pa se tražilo, da on nešto nadoplati. I onda, palatin i ban su mogli dobrima darivati samo plemiće, jer oni nisu bili ovlašteni da neplemiće izdižu u plemićki stalež, a neplemići nisu mogli posjedovati plemićke nepokretnosti. Jednu istu osobu smjeli su palatin i ban nadariti plemićkim dobrom samo jedanput, dok kralj nije ni u tom pogledu bio ograničen. Konačno, palatin i ban bili su dužni da o svakoj svojoj darovnici izvieste kr. komoru u roku od godine dana, jer bi inače darovanje bilo ništavo. U novije doba bila je prekluzivnost toga roka doduše napuštena, ali je dužnost izvješćivanja zadržana.

Iako je sveta kruna bila korienom, iz koga su nikli svi posebnički posjedi — zato se pod »posjedovnim pravom« (ius possessionarium) posebnika razumievalo samo njegovo plemićko dobro — ipak je kr. fisk mogao samo onim dobrima pravnovaljano razpolagati, koja su iz jednoga od zakonskih naslova (titulus devolutionis) došla u nadležnost »svete krune«. I to je onda bio i pravni naslov, na kojem se molilo takvo dobro (titulus impetrationis), a i na kojem se ono podjeljivalo zaslužnom moliocu (titulus donationis) i onda, ako je još bilo u rukama neovlaštenog posebničkog posjednika. Redoviti je takav naslov bio izumrće roda (defectus seminis): kad bi naime umro i posljednji član one loze, koja je po nasljednom redu, utvrđenu u darovnici samoj, bila ovlaštena na nasljeđivanje dotičnoga dobra. I već se za života takav član, za kojega se moglo držati da ne će imati zakonitih potomaka, zvao kao posljednji predstavnik loze, koje nestaje, »deficiens«. Po njegovoj se smrti vraćalo njegovo »posjedovno pravo« natrag »svetoj kruni«, iz koje je i niklo (devolutio ad sacram coronam). Ali se njoj dobro i onda vraćalo, ako bi njegov ovlašteni posjednik počinio zločin protiv krune, kralja i države, koji je zakonom bio kvalificiran kao znak nevjere (nota infidelitatis) i povlačio za sobom gubitak glave i imovine. U različito su doba bili to različiti delikti, a konačna je njihova redakcija bila izvršena za Karla III. zak. člankom 1723:9. U to baš doba bilo je, nakon uspješnih ratova s Turcima, u oslobođenim krajevima dosta imanja, kojima se više nije znalo za nekadašnje vlastnike, pa ih je kr. fisk zaposio i sve do pod konac 18. st. sam izkorišćavao obrađivanjem u vlastitoj režiji ili izdavao u zalog i zakup. Ali onda su i njih stali podjeljivati zaslužnim ljudima, kako bi se i u tim krajevima množalo plemstvo i po njem unapređivala državna uprava, a narod privodio višoj kulturi. Samo su bili u neprilici za naslov darovanja, jer se o »izumrću roda« nije moglo pouzdano govoriti, kad se nije znalo, koji su bili prijašnji vlastnici dobra, a pogotovu nije bilo nikakva »znaka nevjere«. I onda su izkonstruirali novi naslov »prava oružja« (titulus iuris armorum) za takva dobra, koja su oružjem oslobođena, pa je obdareni morao platiti kr. fisku desetinu vriednosti dobra u ime naknade ratnih troškova. Ali su dakako sva takva darovanja vršena uz obću predpostavku sviju privilegija: da se njima ne vrieđaju tuđa prava (salvo iure alieno), pa ako bi se ma kada javio ovlašteni nasljednik prijašnjega vlastnika, morao mu je novi obdarenik i svaki njegov nasljednik izručiti dobro. Ako bi vlastnik darovnoga dobra izgubio darovnicu, ili ako mu je darovanje od početka bilo iz bilo kojega razloga nevaljano, mogao je dobiti novu darovnicu (donatio nova). Za njenu je pravnosnažnost bilo dovoljno, da dokaže, ako bi mu je tko osporavao, da su on i njegovi predci kroz dugi niz godina mirno posjedovali dotično dobro, da im, naime, nitko nije sudskim putem pobijao pravo na nj. U slučaju, da je prvo darovanje bilo nevaljano, pa držalac dobra nije bio vlastnikom njegovim, nego je na dobru bilo kraljevsko pravo, prenosila je nova darovnica to kraljevsko pravo na obdarenika, pa je i ona sama bila naročitim naslovom darovanja. Vlastnik je darovnoga dobra mogao njime po volji razpolagati, koliko dakako nije bilo u tome ograničen avitičkim pravima presumptivnih svojih nasljednika. Kr. fisku bilo je naime posve ravnodušno, u čijim se rukama nalazi dobro, doklegod nije ili izumro rod ovlaštenih nasljednika, ili koji od njih počinio zločin nevjere, jer onda se dobro moralo vratiti »svetoj kruni«, bilo ono ma u koga. Zato, da bi se posebnički sticalac darovanog dobra osigurao od pogibli, da moraju on ili njegovi nasljednici, ni krivi ni dužni, izručiti svoje imanje kr. fisku — u slučaju, ako izumre na nasljedstvo ovlaštena loza odtuđivaočeva, ili ako koji njezin član počini zločin nevjere — običavalo se i za posebnička odtuđenja darovnih dobara tražiti kraljevo odobrenje (consensus regius), koje se također smatralo naročitim naslovom za pravnosnažno stjecanje takvih dobara. Jer od časa kraljeva odobrenja takav sticalac i njegovi nasljednici smatrali su se stvarnim obdarenicima, i za eventualni povratak dobra »svetoj kruni« nije više bilo odlučno izumrće roda ili znak nevjere porodice odtuđivaoočeve, nego samo stjecaočeve.

Za pravnosnažni se prienos vlastničtva od kraljeva fiska na obdarenoga tražilo, da ovaj bude u roku od godine dana formalno ustoličen na dobru (statutio). Nije to bila rimska predaja (traditio), jer sredovječno pravo nije uobće tražilo predaje za prienos vlastničtva na nekretninama, a i vršilo se formalno ustoličavanje često odvojeno od stvarne predaje, nekad prije, a nekad i poslije nje. Ustoličenje je bilo samo svečani oblik izaziva (forma evocationis) sviju onih, koji su mislili, da imaju kakvo pravo na darovno dobro, da prigovore uvođenju obdarenikovu i da na taj način potaknu parnicu o vlastnost dobra. Za provedbu ustoličenja obdareni je morao dobiti od nadležne vlasti naročit sudski nalog (mandatum statutorium ili statutorio introductorium), jer sama darovnica mu se istom onda izdavala, kad je ili ustoličenje bez prigovora provedeno, ili kad su izloženi prigovori pravnosnažnom presudom odbijeni. A dvie su vrste bile takvih naloga: jedan je sadržavao čitav tekst darovnice i važio godinu dana, a drugi se samo pozivao na darovanje i važio je tek 60 dana. Nalog je prve vrste mogao izdati samo onaj, tko je donio rješenje o darovanju (kralj, palatin ili ban), a ovaj posljednji i svaki drugi redoviti sudac kraljevstva. Prvi je nalog imao podpunu dokaznu snagu darovnice, a drugi je samo onda dokazivao vlastnost obdarenikovu na dobru, ako ga je taj i stvarno posjedovao. Ustoličavanje je provodio povjerenik darovaočev (homo regius, palatinalis vel banalis) i izaslanik vjerodostojnog mjesta (loci credibilis), na koje je nalog bio upućen. Darovaočev je povjerenik morao biti plemić posjednik one županije, u kojoj se nalazilo darovano dobro, a izaslanik vjerodostojnog mjesta pravi zakleti član dotične korporacije, zreo muž i čovjek vješt narodnomu jeziku i zemaljskom pravu. Ustoličenje se provodilo na samom darovanom dobru u mjestu, gdje mu je bila uprava. Izuzetak je bio samo onda dopušten, ako je neprijateljska vojska priečila pristup, ili ako je u onome kraju vladala kuga. Onda se ustoličavanje vršilo u sjedištu dotične županije. Ali u svakom su se slučaju morali k njemu prizvati i susjedi i svi oni, kojima su imanja međašila s darovanim dobrom. Ako ustoličenje ne bi bilo izvršeno uz propisane formalnosti ili ako se provelo na dobru, kojemu je posjednik bio odsutan po kakvu državnom poslu, smatralo se ono potajnim (statutio clandestina), pa je obdareni ne samo gubio dobro, nego je bio još i globljen u iznosu njegove trajne vriednosti (aestimatio perennalis, → bonum). Za ustoličavanja samog i 15 dana iza toga mogao je svatko prigovoriti uvedenju obdarenog u posjed, tkogod je mislio, da ima kakva prava na darovano dobro. Ti su se dani zvali »kobnima« (dies fatales), jer ako je darovnica bila sporna — ako naime darovano dobro još nije bilo u posjedu kr. fiska — a u roku je od 15 dana prigovoreno ustoličenju, onda se obdareni nije uvodio u posjed, nego je morao izvan posjeda tužiti prigovarača, da dokaže razloge svojih prigovora. Naprotiv ako je prigovor uložen tek onda, kad je minulo tih 15 kobnih dana — jer prigovarati ustoličenju moglo se i kasnije, doklegod nije prošlo godinu dana, odkada je dobro darovano — ili ako se obdareni uvodio u posjed dobra, koje je bilo u rukama kr. fiska, koje je, dakle, darovano, kako se to zvalo, iz kraljevskih ruku (donatio de manibus regiis), onda prigovor nije imao odložne moći: onda se obdareni bezuvjetno uvodio u posjed, a prigovarao je morao protiv njega povesti parnicu i dokazati svoje pravo na dobro. Povjerenik darovaočev i izaslanik vjerodostojnog mjesta morali su, i nakon izvršenog ustoličenja, kroz punih onih 15 dana ostati zajedno, da primaju eventualne prigovore, a prva su se 3 dana morali zadržavati baš na licu mjesta, gdje je ustoličenje provedeno. Nakon toga vraćali su se k vjerodostojnom mjestu i podnosili mu izvještaj o ustoličenju (litterae statutorio-relatoriae), na osnovu kojega se onda obdarenom izdavalo svjedočanstvo o provedenom ustoličenju (litterae relatorio-testimoniales). Ako je provedeno lažno ustoličenje, ili je sastavljen neistinit izvještaj o njemu, kažnjavao se povjerenik darovaočev gubitkom glave i konfisciranjem imovine, a izaslanik vjerodostojnoga mjesta gubitkom beneficija, žigosanjem i doživotnom robijom. Dapače, ako je čitav kaptol odnosno konvenat bio upleten u krivotvorenje, oduzimao mu se javni pečat i značaj vjerodostojnoga mjesta. Ako za kobnih onih 15 dana nije bilo prigovora, smatralo se ustoličenje čistim (statutio pura), pa je obdareni mogao odmah zaposjesti dobro. Ako je pak uložen prigovor, onda se darovanje odnosno ustoličenje zvalo ranjenim (donatio vel statutio vulnerata) pa se tek parnicom moralo očistiti (donatio vel statutio purisata). Ako bi obdareni, koji radi uloženih prigovora nije bio uveden u posjed dobra, uspio u parnici protiv prigovarača, onda je sudac s izaslanikom vjerodostojnoga mjesta provodio ponovno ustoličavanje (restatutio), kod kojega više nije bilo mjesta prigovorima.

LIT.: M. Lanović, Zapadnoevropski feudalizam i ugarsko-hrvatski donacionalni sustav, Zagreb 1928; Isti, Privatno pravo Tripartita, Zagreb 1929, gdje je navedena domaća i strana književnost.M. L-ć.