SADRŽAJ: Boja uopće, 1; Boja tijela, 1; Miješanje boja, 1; Trokut boja, 2; Ostwaldove boje, 2; Aparati za mjerenje i klasifikaciju boja, 3; Bojina temperatura, 3; Boja minerala, 3; Boje biljaka, 3; Boja životinja, 3.

Boja je utisak, kojim oko reagira na različite frekvencije svjetlosnih titraja. Takve utiske dobivamo izravno, ako načinimo spektar bijele svjetlosti iz vrlo uske pukotine, pa oko premještamo uzduž spektra držeći pred njim drugu usku pukotinu paralelno s prvom (→ spektar). Međutim oko je mnogo nepouzdaniji organ za frekvencije svjetlosti negoli je to uho za frekvencije tonova, i ne gledajući na to, da osjetljivost oka obuhvaća jedva jednu »oktavu« frekvencija svjetlosti (zaokruženo, valne dužine između 400 mμ i 800 mμ.). Osjetljivost oka u tom području ima maksimum u zelenom (λ 555 mμ), a odatle opada prema krajevima spektra dosta strmo. Najveću osjetljivost za raspoznavanje prijelaza boja ima oko u područjima oko λ 490 mμ (plavo) i λ 585mμ (žuto), gdje razabira razlike valnih dužina od 1 do 1,5 mμ, a već između njih dolazi jedan sporedni minimum (oko λ 520 mμ), gdje je sposobnost zamjećivanja prijelaza boja dva do tri puta manja (3,2 mμ). U ljubičastom i u jasno crvenom ova sposobnost pada na ispod 5 mμ, a u tamno crvenom oko je neosjetljivo za razlike valnih dužina. Na taj način od teoretskog bezbroja spektralnih boja oko razabira samo nekih 160 prijelaza boja u cijelom spektru. To sve vrijedi za normalno trihromatično oko uz pretpostavku normalnog gledanja mjestom najjasnijeg vida (fovea centralis) u žutoj pjezi i uz neku osrednju jakost rasvjete. Kod prejake rasvjete sve se boje osjećaju bjelkasto.

Spektralne boje zovemo homogenima ili monohromatskima, ako uzimamo samo uska područja valnih dužina. Strogo uzimajući, oba naziva pripadaju samo svjetlosti jedne valne dužine. Bijela svjetlost u običnom smislu sadrži valove svih vidljivih frekvencija u neprekidnom spektru. Savršeno bijela svjetlost je utisak, koji bi izazvala ukupna svjetlost neprekidnog spektra s jednolikom podjelom energije; to je idealan spektar, u kojemu bi svakom malenom području valnih dužina pripadao jednak iznos sijane energije.

Boja tijela. Prozirna tijela, koja potpuno propuštaju svjetlost, u prolaznoj svjetlosti su bezbojna. Tako su bezbojni zrak ili voda u tankim slojevima. U debelim slojevima takvih tijela dolazi do izražaja i molekularno raspršavanje svjetlosti, pa su na pr. debeli slojevi čiste vode ili zraka u prolaznoj svjetlosti zbog Rayleighova zakona o raspršavanju svjetlosti (zakon ovisnosti o 1/λ⁴) modri ili plavi. Na tom se osniva plava boja neba. Isto tako je molekularno raspršavanje svjetlosti razlogom modroj boji mora zbog Rayleighova zakona o jakosti raspršene svjetlosti u različitim smjerovima; pri tom opet vrijedi i prvi zakon (→ svjetlost). Ako u takvim prozirnim sredstvima ima suspendiranih stranih čestica mikroskopske ili koloidne veličine, njihova prisutnost ima često velik utjecaj na boju, jer se i na njima svjetlost raspršava, a takvo raspršavanje svjetlosti znatno se udaljuje od Rayleighovih zakona, koji vrijede za beskonačno malene čestice. Raspršavanje svjetlosti na stranim česticama uzrokuje jutarnje i večernje rumenilo neba, kao i različite prijelaze boje mora.

I kod obojenih prozirnih tijela njihova boja u prolaznoj svjetlosti zavisi o debljini sloja; ali je tome drugi razlog: s debljinom sloja pojačava se apsorpcija dijelova spektra.

Pod bojom tijela u užem smislu razumijevamo boju neprozirnog tijela, koje samo ni ne svijetli ni ne fluorescira, u upadnoj svjetlosti. Boja takva tijela dolazi odatle, što se u njegovu površinskom sloju djelomično ili potpuno apsorbiraju neki dijelovi spektra, pa u oko dolaze samo neapsorbirani dijelovi. Preduvjet je za to, da na površini tijela ne nastaje u znatnijem iznosu pravilna refleksija. Ako na pr. upada na jednu plavu plohu bijela svjetlost, malen se dio nje odmah na površini reflektira, pa je taj dio izgubljen za boju tijela. Veći dio svjetlosti prodire u tijelo do vrlo malene dubine pa se radi mnogobrojnih unutrašnjih refleksija i prijeloma na granicama sitnih nehomogenosti vraća napolje u različitim smjerovima, izgubivši usput neka svoja spektralna područja, koja su se apsorbirala. Plava boja tijela je onda utisak, koji u oku izaziva adicija ovih vraćenih spektralnih područja. Prema tome je boja takva tijela posljedica djelomične apsorpcije. Tako plavo tijelo apsorbira crvenu, narančastu i žutu svjetlost, a vraća natrag plavu s nešto zelenog, modrog i ljubičastog. Što je čistija plava boja, to je uže neapsorbirano spektralno područje.

Od ovoga treba razlikovati površinsku boju tjelesa, koja imaju t. zv. kovni odsjaj. To su u prvom redu sve kovine. Amo ide i kovni odsjaj, koji pokazuju zrnca nekih anilinskih boja; tako zrnca fuksina pokazuju zelenkasti odsjaj. Takve boje nastaju selektivnom refleksijom već na samoj površini tijela. Kovna boja zlata je žuta, a vrlo tanki listići zlata u prolaznoj su svjetlosti zeleni.

Isto tako ne pripadaju amo ni boje tankih listića tinjca ili boje na mjehurima sapunice, jer one nastaju interferencijom svjetlosti (v.)

Neprozirno tijelo ima svoju prirodnu boju samo u sunčanoj ili danjoj svjetlosti. Crven cvijet apsorbira sve dijelove spektra osim crvenog i nešto žutog. Osvijetlimo li ga redom crvenom, žutom, zelenom, plavom, modrom svjetlošću, u crvenoj je žarko crven, u žutoj je žućkast, a u svim ostalima je crn. Da bi boja tijela bila jednoznačno određena, treba dakle u prvom redu jednoznačno odrediti izvor svjetlosti, pri kojoj tijelo opažamo. Za tu je svrhu i pojam dnevne svjetlosti premalo definiran. U nauci o bojama sve se boje svode na rasvjetu spomenutim idealnim neprekidnim spektrom s jednolikom podjelom energije. Kod mjerenja boja definirana je kao normalna dnevna svjetlost (»normalna rasvjeta B«) ona svjetlost, koju daje plinom punjena volframova žarulja, kojoj je nit užarena na bojinu temperaturu (v.) 2848º K, iza Davis-Gibsonova svjetlosnog filtra posve određenog sastava. Ona dolazi najbliže direktnoj sunčanoj svjetlosti u podne. Ta svjetlost ima upadati pod kutom 45º, a rasvijetljena se ploha ima opažati iz pravca normale upadanja. Gustoća rasvjete na plohi ima iznositi najmanje 10 asb (apostilb, → fotometrija), a gustoća rasvjete okolnih neutralno obojenih stijena najmanje 50 asb.

Skrajnje su opreke savršeno bijela i savršeno crna površina. Savršeno bijela je ona površina, koja difuzno reflektira u svim smjerovima s jednakom gustoćom svijetljenja svaku svjetlost, koja na nju pada. Tomu se najbolje približava svježa površina magnezijeva oksida. Površina, koja ništa ne reflektira, jest savršeno crna. Takav je otvor umjetnog savršenog crnog tijela (→ žarenje). Površina, koja sve dijelove spektra podjednako djelomično reflektira, čini se sivom. Dakle sivo je nesavršeno bijelo.

Miješanje boja. Kod istraživanja i uspoređivanja boja najpouzdaniji način miješanja boja je njihovo aditivno miješanje. Ovo se sastoji u miješanju bojenih utisaka u samom oku. Ako na istu točku upravimo dvije homogene boje iz spektra, oko opaža na tom mjestu boju, koja nastaje njihovim aditivnim miješanjem. Tako crveno i žuto daju aditivnim miješanjem narančasto. Međutim treba pripomenuti, da aditivno miješanje ne mora dati spektralnu boju. Tako aditivnim miješanjem spektralnog crvenog sa spektralnim ljubičastim dobivamo različite prijelaze grimiznih boja. — Kod ovog dolazi do izražaja nesigurnost našeg oka i za analizu boja. Svjetlost čistog spektralno žutog, koja se sastoji od uskog područja oko λ 590 mμ, možemo proizvesti s velikom točnošću i aditivnim miješanjem izvjesne spektralno zelene svjetlosti s izvjesnom spektralno crvenom svjetlošću miješajući ih u zgodnim omjerima. Oko ne može kod tako dobivenog žutog raspoznati, radi li se o čistoj spektralnoj boji, ili o ovako sastavljenoj boji.

Naročita važnost pripada t. zv. komplementarnim ili dopumbenim bojama: to su takvi parovi boja, koje pomiješane aditivno daju bijelo. Tako crveno λ 656 mμ i plavo zeleno λ 491 mμ daju bijelo; isto tako dobivamo bijelo miješanjem žutog λ 585 mμ s plavim λ 483 mμ, i t. d. Uvijek jedna komponenta leži na strani duljih valnih dužina od zeleno plavog, a druga na strani kraćih valnih dužina. Samo zeleno plavo od λ 567 mμ do λ 492 mμ nema svog komplementa među homogenim bojama. S njim su komplementarne grimizne boje, koje su složene od crvenog i ljubičastog.

Ako spektralno narančasto aditivno pomiješamo sa spektralnim zelenim, dobivamo jednu na oko jednostavnu žutu boju. Ta zadržava svoj žuti izgled, ako zeleno pomičemo sve više prema plavo zelenom, ali postaje sve više bjelkasta. Tako i ona prvobitna žuta boja sadrži u sebi nešto bijeloga. Takva boja, koja u sebi sadrži i neku primjesu bijeloga, zove se jasna boja; ona je nezasićena boja.

Pigmentne boje miješamo aditivno na zvrku boja. To je ploča, na kojoj su pojedini sektori obojeni različitim bojama. Ako je brzo vrtimo, oko je vidi jednolično obojenom (Alhazen, Newton). Omjer komponenata može se po volji mijenjati tim, što se na zvrk stavljaju okrugle ploče od kartona, koje su različito obojene, a rasporene su uzduž jednog polumjera, pa jedna ploča zalazi preko druge (Maxwell). Miješanjem žutog i plavog u izvjesnom omjeru na takvu zvrku ne dobivamo bijelo nego sivo; dakle i po ovome sivo izlazi kao nesavršeno bijelo.

Treći princip aditivnog miješanja boja dolazi kod trobojnog tiska u bojama, koji je zasnovao već Le Blond (1756). On se osniva na tom, da možemo proizvesti osjećaj svake boje svjetlostima triju odabranih spektralnih područja mijenjajući im na zgodan način relativne jakosti, ako sva tri područja istodobno djeluju na isti dio mrežnice oka. Redovito se kao osnovne boje uzimaju crveno, zeleno i modro. Promatramo li jedan bijeli ili jasno sivi predjel takve slike u trobojnom tisku pod povećanjem 5 do 50 puta, vidimo mrežu više manje pravilno poredanih točkica u trima osnovnim bojama. U višebojnom tisku dolaze još i žute i ljubičaste točkice (sl. A, prilog u boji). U bijelom ili jasno sivom točkice u različitim bojama dolaze podjednako gusto, dok u crvenkastom pretežu crvene, u zelenkastom zelene. Oko ne može razabrati pojedinih točkica, nego se one u njemu zajedno sa svojom bijelom pozadinom slijevaju u jednu miješanu boju. U tamnijim dijelovima slike u trobojnom tisku točkice dolaze tako gusto, da se različite boje djelomice pokrivaju; u tim predjelima uz aditivno miješanje dolazi do izražaja i suptraktivno miješanje. — Tako se i mreža na ploči za fotografiju u bojama po Lumièreovu sustavu sastoji od prozirnih crvenih, zelenih i modrih zrnaca.

Drugi način miješanja boja je suptraktivno miješanje. Ako bijelu svjetlost pošaljemo kroz žuti, pa kroz plavi svjetlosni filtar, svjetlost, koja je prošla, jest zelena. Žuti filtar propušta narančastu, žutu i zelenu svjetlost, a sva druga spektralna područja apsorbira. Od ove svjetlosti, koju je propustio žuti filtar, plavi filtar apsorbira narančastu i žutu, pa tako prolazi samo zelena svjetlost. Jasno je, da je ovo tumačenje identično s onim, koje smo prije dali za plavu boju tijela u upadnoj svjetlosti. Tim je načinom Helmholtz protumačio činjenicu, da miješanjem žutog pigmenta s plavim dobivamo zelenu boju: zrnca žutog pigmenta apsorbiraju iz bijele svjetlosti sve osim narančastog, žutog i zelenog dijela, a plava zrnca apsorbiraju narančasto i žuto, pa u svjetlosti, koja dolazi u oko, ostaje samo zelena svjetlost.

Svjetlosni filtri, kojima je svrha ili da s pomoću njih odijelimo iz bijele svjetlosti uža područja homogenije svjetlosti ili da stanovita područja oslabimo, djeluju također suptraktivno. Apsorbirana područja pokazuju se u spektru kao tamne pruge. Ostatak svjetlosti, koji je filtar propustio, daje aditivnim djelovanjem miješanu boju. Takvi filtri mogu biti listići celuloida ili želatina među staklenim pločama ili obojeno staklo ili napokon tekućine u sloju određene debljine. Crni filtri za infracrveno apsorbiraju cijelo vidljivo i ultraljubičasto područje, a crni filtri za ultraljubičasto apsorbiraju cijelo vidljivo i infracrveno područje.

Filtar je potpuno poznat, ako mu znamo granice propuštenog područja i spektralnu plohu propustljivosti; na ovoj su u razmacima od 5 ili 10 mμ označene propustljivosti u postotcima po odbitku reflektiranog dijela (krivulja propustljivosti).

Trokut boja. Po teoriji boja od Younga i Helmholtza svaki osjet boje u oku nastaje superpozicijom triju osnovnih osjeta za crveno, zeleno i modro. To su tri osnovne boje. S pomoću njih se sve boje mogu grafički prikazati u Maxwell-Helmholtzovu trokutu boja. Ovaj ima na vrhovima C, Z, M u jednakim količinama tri idealne praboje crveno, zeleno i modro. Na strani CZ redaju se zasićene boje, koje nastaju aditivnim miješanjem crvenog i zelenog. Svaka tako dobivena boja prikazana je jednom točkom na strani CZ, u koju bi palo težište jednako dugog štapa bez težine, koji bi na svojim krajevima imao koncentrirane mase u jednakom omjeru, u kojem su pomiješane komponente crveno i zeleno. Analogno vrijedi za ostale strane trokuta. Unutrašnjost trokuta zaposjednuta je svima drugim bojama; ove nastaju aditivnim miješanjem triju praboja. Težište trokuta (B) znači idealno bijelo, koje nastaje miješanjem triju osnovnih praboja u jednakim iznosima. Ovo se težište poklapa s točkom, koja pripada svjetlosti kontinuiranog spektra s jednakom podjelom energije, a leži blizu točke, koja pripada sijanju savršeno crnog tijela pri temperaturi 5560º K. Na deblje izvučenoj krivulji redaju se spektralne boje; brojevi na njoj znače λ u mμ. Prema tome od spektralnih boja zasićene su samo crvena i boje, koje se u spektru redaju od nje do žute boje; sve druge su nezasićene. Na pravcu povučenu od 700 do 430 (mμ) redaju se grimizne boje. Trokutasta ploha, zatvorena krivuljom spektralnih boja i pravcem grimiznih boja, sadrži sve realne boje. — Sastavljanje boja iz triju osnovnih boja i njihovo redanje u trokutu boja zasnovao je već T. Mayer (1750), a izgradio ga je Young.

Ostwaldove boje. Novije poglede na pigmentne boje i njihovu sistematiku dao je W. Ostwald. U boje on ubraja i idealno, bijelo, sivo i crno kao nešarene boje. Aditivnim miješanjem bijelog i crnog nastaju različiti prijelazi sivog. Šarene boje, ako nisu čiste, sadržavaju u sebi i nešto bijelog ili crnog ili obojega. Zbog toga je svaka šarena boja osim svoje zasićenosti određena još i svojim tonom i čistoćom. Ton šarene boje odgovara dužini vala, oko koje boja leži, kad joj oduzmemo bijelu sastojinu. Čista šarena boja ne sadržava u sebi ni bijelog ni crnog; dakle ne sadržava ni svoje komplementarne boje. Dodavanjem bijelog čistoj boji mijenja se njezina zasićenost, a katkada i ton, jer s bijelim dolazi do utjecaja komplementarna boja. Dodavanjem bijeloga nastaju spomenute jasne boje. Dodavanjem bijelog i crnog čistoj boji nastaju mutne boje, koje su to mutnije, što je veći postotni sadržaj crnoga. Dodavanjem crnog dobivaju se zagasite boje; među takve pripada na pr. smeđe. — U trokutu boja nalaze se Ostwaldove boje u unutrašnjosti plohe, omeđene krivuljom nacrtanom točkicama.

U Ostwaldovu krugu boja poredano je 100 čistih boja po njihovu tonu tako, da miješanjem dviju susjednih parnih ili neparnih u jednakim dijelovima dobivamo boju između njih. U sl. B (prilog u boji) prikazano je 20 članova toga kruga u jednakim razmacima, t. j. svaki peti član. Na krajevima svakog promjera nalaze se suprotne boje; one pomiješane u jednakim dijelovima daju neutralno sivo. Dakle i svaka boja, dobivena miješanjem dviju čistih boja, ima manju čistoću nego komponente, jer u boji dobivenoj miješanjem raste sivi sadržaj to većma, što su komponente udaljenije u krugu boja. Značajno je za ovaj Ostwaldov krug, da je on promjerom kroz sumporno žuto (00) i kroz ultramarinsko modro (50) podijeljen u desnoj polovini na sve žute, crvene i grimizno ljubičaste boje, a u lijevoj polovini na zelene i plave.

Svakom tonu šarene boje pripada cijeli niz boja, koje nastaju iz njega primjesom bijelog i crnog. Te se boje dadu određenim redom smjestiti u Ostwaldovu izohromnom trokutu, koji na jednom vrhu ima čistu boju, a na drugim dvjema vrhovima bijelo i crno. Strana trokuta između bijelog i crnog vrha nosi različite prijelaze sivog. Na strani između vrha čiste boje i bijelog vrha boje su jasne, a na strani između vrha čiste boje i crnog vrha boje su zagasite. Unutrašnjost trokuta zauzimaju mutne boje. Takav Ostwaldov izohromni trokut za Ostwaldovu čistu boju br. 23 prikazan je u sl. C (prilog u boji); trokut je skraćen, pa mu stranice sadržavaju samo svaki dvadeseti član.

Izohromni trokuti za svih 100 čistih boja iz Ostwaldova kruga dadu se smjestiti određenim redom u Ostwaldovu tijelu boja. To je dvostruki stožac, koji u gornjem vrhu nosi bijelo, u donjem crno, a na obodnici zajedničke osnovke su poredane čiste boje. Na gornjoj polovini pobočja nalaze se jasne, a na donjoj polovini zagasite boje. Mutne boje leže u unutrašnjosti tijela. Presiječe li se dvostruki stožac ravninom, koja prolazi kroz os, dobivaju se izohromni trokuti, koji pripadaju dvjema komplementarnim bojama. Na svakom koaksijalnom cilindru, koji ide kroza nj, leže sve boje iste čistoće.

Aparati za mjerenje i klasifikaciju boja dolaze pod različitim imenima (kolorimetri, tintometri, spektralni fotometri). Najjednostavniji među njima osnivaju se jedni na aditivnom, drugi na suptraktivnom miješanju. Ide se za tim, da se miješanjem na zvrku ili na valjku boja (kod prvog načina miješanja), ili miješanjem s pomoću filtara uspostavi ista boja kao ona, koju istražujemo. U Lovibondovu tintometru, koji radi ovim drugim postupkom, jedna polovina vidnog polja pokazuje boju, koju ispitujemo, a druga polovina bijelu plohu, ispred koje možemo umetnuti različite crvene, žute i modre filtre (do 155 njih). Ovi se filtri kombiniraju tako, da se boje obih polovina vidnog polja izjednače.

LIT.: Helmholtz, Handb. d. physiolog. Optik, II.; W. Ostwald, Die Farbenlehre, sv. I., II., IV., Leipzig 1918—1922; Isti, Die Farbenfibel, Leipzig 1917; König, Physiolog. Optik, Leipzig 1929 (Wien-Harms, Handb. d. Experim-Physik, XX/1); Richter, Grundriss d. Farbenlehre d. Gegenwart, Dresden-Leipzig 1940; DIN 5033, Berlin 1935.

Bojina temperatura. Svjetlost nekih izvora svjetlosti ima istu boju kao svjetlost savršeno crnog tijela pri određenoj apsolutnoj temperaturi. Ta se temperatura zove bojinom temperaturom tog izvora. Ona se općenito ne podudara s njegovom pravom temperaturom. Bojina temperatura nema ništa zajedničko s t. zv. hladnim i toplim bojama kod slikara. M. K.

Boja minerala. Kad svijetlo dođe iz uzduha do nekoga minerala, ono jednim dijelom u nj uđe, a jednim se dijelom od njega odbije, reflektira. Svijetlo, što je ušlo u neki mineral, nikad ne izlazi iz njega potpuno; jedan je njegov dio mineral zadržao, apsorbirao (od lat. absorbere »progutati«). Neki se minerali odlikuju takvom apsorpcijom, koja je za različne valovne dužine (za različne boje) svijetla veoma različita, pa kad u takav mineral uđe bijelo svijetlo (svijetlo različnih boja), apsorbira on neke boje jako, a neke posve neznatno, i svijetlo, kad izađe iz minerala, ne će više biti bijelo. Minerali takve apsorpcije pokazuju u prolaznom svijetlu neku boju.

Neki su minerali redovno obojeni, kad ih promatramo u svijetlu, koje na njih pada. Ta boja minerala potječe od odbijenih (reflektiranih) zraka. Kao što mineral ne apsorbira sve boje jednakom jakosti, tako ih i ne odbija jednakom jakosti. Zato, ako mineral neke boje apsorbira, a neke reflektira, pokazuje one boje, koje reflektira, obojen je dakle. F. T.

Boje biljaka. Boje čitavih biljaka kao i njihovih pojedinih dijelova mogu biti vrlo različite ne samo po svome izgledu i sastavu, nego i po svome postanku, kao i po stanju, u kojem se nalaze u biljnoj stanici. Najraširenije su one biljne boje, koje su vezane na živa stanična tjelešca (plastide). Takove boje imaju najvećim dijelom fiziološko, manjim dijelom ekološko značenje u životu biljke. Ekološko značenje imaju i boje otopljene u staničnom soku (→ antocijani), koje daju boju cvijeću i plodovima. Osim boja s fiziološkim ili ekološkim značenjem nalazimo u biljkama i takvih, kod kojih nije uvijek rastumačeno njihovo značenje u životu biljke. Mnoge od njih čovjek odavna iskorišćuje za bojenje različitih predmeta. Među nižim biljkama ističu se boje lišaja, koje pripadaju skupini vrlo raznolikih lišajskih kiselina. Od nekih vrsta lišajskih rodova Roccella te Ochrolechia dobivaju se vrlo važne boje: orsej (orseille), persio ili crveni indigo i lakmus. Slično je i kod nekih viših biljaka: poznata boja indigo nastaje naročitim prepariranjem od bezbojnog indikana u listovima čivitaka (Indigofera). Mnoge biljne boje nastaju kao posljedica različitih promjena, koje zahvaćaju biljne stanice, napose biljnu membranu. Tako na pr. u starijoj kori hrasta Quercus tinctoria Michx., u starijem (središnjem) dijelu drveta mnogih tropskih biljaka i t. d. nastaju raznolike boje, koje se i danas vrlo mnogo upotrebljavaju. Osobito su važne boje, koje kao organske uklopine dolaze u drvenoj membrani jedraca kod biljaka: Caesalpinia echinata Lam. (Brazilija), Haematoxylon Campechianum L. (tropska Amerika) i dr. Takve su boje poznate pod imenom brazilin, hematoksilin i t. d. Slične boje mogu nastati i u drugim biljnim dijelovima, kao na pr. u podancima, u plodovima, sjemenkama i sl. I kod nas je u narodu raširena upotreba žutila, koje se dobiva iz korijena žutike. Mnogo se upotrebljava i žuta boja (kvercetin), koja se priređuje iz kore ruja, zatim crvena boja, alkanin, iz korijena alkane i t. d. Vrlo karakteristično bojilo sadrži njuška tučka kod šafrana (Crocus sativus L.), koji se zbog toga još i danas mnogo sadi. Kod mnogih je takvih boja poznat i kemijski sastav. Za veliki broj ostaju još mnoga pitanja neriješena. Pogotovu je zamršen postanak tih boja, kao i tvari, od kojih one nastaju. F. K-n.

Boja životinja. Boja je vrlo značajno svojstvo životinja. Većina njih ima osobite boje, koje su sastavni dio konstitucije životinjskog organizma, ali su boje također pod utjecajem vrlo mnogih faktora okoliša, u kojem životinje žive, osobito pod utjecajem podneblja, svijetla i hrane. U tropskim krajevima, gdje su najpovoljniji uvjeti za život, ima najviše životinja s jakim i blistavim bojama, ne samo kopnenih, kao ptica, leptira, kornjaša i drugih kukaca, nego i nadanskih, koje žive uz obale mora, kao riba, puževa, školjkaša, koralja, moruzgva i t. d. Dakako da životinje nemaju samo značajnu boju, nego mnoge imaju i poseban poredak različitih boja u prugama, kolutima, očima i svakojakim šarama, čime se još više povećava njihova raznoličnost.

Da je boja životinja donekle zavisna i o svijetlu, pokazuju najbolje one životinje, koje nisu pod njegovim utjecajem. Takve su na pr. spiljske životinje, kao čovječja ribica, ribe, skakavci, pauci, raci, puževi, pijavice; onda one, što žive ispod zemlje, u plodovima, drvu, kao crvi i ličinke kukaca; ili pak unutrašnji nametnici, kao trakavice, gliste, metilji. Najveći dio tih životinja iz mraka je bez boje, bijel, blijed. Ali kada se bijela čovječja ribica drži i u slabom svijetlu, postane dosta brzo smeđa, a bojadisane babure i rakušci, koji dolaze sa svijetla, izgube u mraku boju.

I kod životinja u svijetlu vidimo, da je gornja strana, koja je okrenuta svijetlu, obično tamnije boje od donje, tako kod mnogih sisavaca, ptica, gmazova, vodozemaca, riba, sipa i t. d. Kao kod drugih, tako je redovno i kod riba leđna strana, ali kod ustavice, koja se leđnom stranom naslanja na kučke, ta je strana blijeda, a trbušna je obojena, jer je okrenuta svijetlu. Bijela strana riba plosnatica, rasvijetljena odozdo u staklenom akvariju, postane doskora tamna. Svakako djeluje svijetlo škodljivo na živu tvar, pa se ona od njega zaštićuje bojama. Kod danjih zmija i gušterica, koje se mnogo sunčaju, i potrbušnica je crna, a kod noćnih, kao kod macaklina, jest bez boje.

Utjecaj se svijetla očituje još i u tom, što danje životinje imaju redovno živahne i jarke boje, a u noćnih su životinja boje mrke, sivkaste i jednolične, kao u netopira, miševa, štakora, krtica, sova, legnjeva, noćnih leptira. I u mračnoj morskoj dubini sve su životinje jednolične boje, a najviše ih ima crvenih, kakvi su glavonošci, zvjezdače, veslonošci, moruzgve, meduze i t. d., jer se ova boja tu pričinja crna, pa iščezava u mraku. Kod nekih kozica, koje se zovu Virbius varians, boja se periodički mijenja s izmjenom dana i noći, tako da su noću sve modrikaste, a danju vrlo različite boje prema podlozi, gdje se zadržavaju. Mnoge ribe i liganj su noću tamnije, a danju svjetlije, a isto tako i paličnjak (Caraussius morosus).

Svakako ima boja životinja također znatno ekološko značenje, koje se očituje na mnogo različitih načina. Redovno boja okoline izravno utječe na boje životinja, pa često dolazi među njima do znatne skladnosti, jednoličnosti, kojom životinje utonu u jednoličnu boju krajine, gdje se zadržavaju. Tako na pr. na livadama, u grmlju, na lišću i u šumama imaju mnoge životinje jednoličnu zelenu boju, kao gatalinke, gušterice, pauci, gusjenice, ušenci, smrdibube, skakavci, kornjaši, a u prašumi i papige, zmije, kameleoni i t. d. Životinje, koje se drže stabla, jesu smeđe poput kore, na pr. kune, vjeverice, leptiri, kornjaši, gusjenice grbica i pauci. Pače i mnogi kukci, koji imaju žive boje, polažu tako krila, da ih sakriju i da neuglednom bojom budu jednolični s okolinom. Tako na pr. crvena lenta ili čegrtaši slože živo obojena donja krila pod smeđasta gornja, a danji ih leptiri sklope tako, da se vidi neugledna donja strana.

Životinje, što se zadržavaju na tlu, jesu svojom smeđastom i mrkom bojom jednolične s tlom, kao zec i maleni sisavci, ševe, trčke, prepelice, šljuke, ženke gnjetela i tetrebova, koje leže na jajima, onda gmazovi, gubavice, skakavci i t. d. Ovo prilagođivanje tlu još se više očituje kod pustinjskih životinja, koje su smeđaste i žućkaste, kao mačke, čagljevi, antilope, deve, divlji magarci, glodavci, ševe, sadže, prepelice, zmije, gušteri, skakavci i t. d., kao i kod polarnih, koje se uz slabo zimsko sunce bijele poput snježne krajine, na pr. sjeverni medvjed, bijeli zec, lisica, bijelka, sokol, sova, strnadica i t. d. I kod nas se neki sisavci i ptice, koji dva puta na godinu mijenjaju odjeću, prilagođuju u zimi zimskoj krajini, kao alpinski bijeli zec, bijelka, zerdav i neke lasice, a ljeti su te iste životinje prema tlu tamno smeđe. U moru se također ističe velika prilagođenost kod pučinskih životinja, koje su najviše prozirne kao voda, ili imaju modrikaste boje, kao meduze, salpe, raci, mekušci, neki crvi, pa ličinke jeguljâ.

Od te harmonije u bojama odskaču životinje, koje imaju vrlo živahne boje, odbojne ili zastrašne. To su obično takve životinje, koje su odvratna ukusa ili otrovne, pa ih druge životinje ne napadaju, kao neke zmije, daždevnjak, mukači, neke ribe, mnogi kukci, na pr. pčele, ose, otrovne gusjenice, leptir ivanjska ptičica, mnogi tropski leptiri i t. d., pa ih radi toga oponašaju drugi nezaštićeni (→ mimikrija).

Koliko boja okoline djeluje na boju životinja, vidi se najbolje kod takvih, koje se okolini izravno prilagođuju mijenjanjem boje, kao kameleon i drugi neki gmazovi, anolis, promjenljiva agama i t. d., gatalinke i drugi vodozemci, plosnatice, kamenice (raže) i druge neke ribe, osobito s dna, pa glavonošci i neki raci. Te životinje imaju u koži posebne obojene stanice, hromatofore, koje se pod utjecajem živčevlja mogu od podražaja preko oka refleksno rasprostrti i razgranati ili skupiti u grudicu, pa se tako njihovim razmicanjem i slaganjem mijenja boja životinje. Osobito jako mijenjaju boje glavonošci, plosnatice i kozicama slični račići, koji su na zelenim algama zeleni, kada se spuste na smeđe postanu smeđi, a na crvenkastima pocrvene. I druge se životinje mogu prilagođivati bojama, pa na pr. daždevnjaci, koji odrastu na crnoj zemlji, izgube mnogo žutih pjega, a na ilovači ih dobiju mnogo više. Kukuljice leptira bijelaca i malene riđe su na tamnim daskama vrlo tamne, a na svijetlima su posve svijetle. Koliko je boja životinja izraz čitavoga njihova stanja, vidi se najbolje kod zdravih i snažnih životinja, koje imaju lijepe i jasne boje, a slabe i bolesne imaju mnogo manje izrazite boje.

Na izraz boja djeluje još u znatnoj mjeri podneblje toplinom i vlagom, pa i hrana. To se opaža osobito kod leptira i drugih kukaca, koji imaju godišnje dva pokoljenja, pa se jedno razvija za hladnijega proljeća, a drugo u toplom ljetu. Proljetno je pokoljenje različite boje od ljetnoga (sezonsko dvoličje, dimorfizam); ljetno je redovno tamnije, kao na pr. u šumske riđe, mnogih bijelaca, plavaca i t. d. U vrućim se krajevima opažaju slične razlike između sušnog i kišnog pokoljenja. I na umjetni način mogu se postići kod ptica, leptira i kornjaša promjene u boji djelovanjem topline. Kad na pr. na kukuljice malene riđe djeluje toplina, ne izađu leptiri, kakvi su naši, nego onakvi, kakvi lete u Sardiniji (var. ichnusa), a iz onih, koje su bile na hladnom, izađu takvi, koji lete na Laplandiji (var. polaris), pa se tako na umjetni način mogu dobiti različite geografske lokalne odlike. Kod gorskog Apolonova leptira nastane od djelovanja studeni tamnija visinska odlika (var. brittingeri).

I velika toplina i jaka studen potamnjuju boje, proizvode melanizam. Tako isto djeluje i vlaga, pa kada se ona poveća, onda obično mnoge životinje potamne. Tako su na pr. vodeni voluhari, koji žive uz vode, tamniji od onih, koji se drže suhih vrtova, a isto su tako od vlage tamniji i drugi sisavci, neke ptice, žabe i gušterice, pa i puževi. Tako je šumski prpolj u suhim šumama crvenkast, a u vlažnima crn, kao i mnogi kukci, poljski šturak, leptiri, koloradska zlatnica i t. d. Kako su obično oba faktora združena, dolaze u prirodi na takvim mjestima posebne, tamnije obojene životinje. Tako na pr. nalazimo na nekim otocima na pr. na Visu, Lastovu, Sv. Andriji, Brusniku, Jabuci i t. d. potamnjele i crne krške gušterice, kao višku guštericu (Lacerta melisellensis lissana), brusničku (L. m. melisellensis), jabučku (L. m. pomoensis) kršku guštericu i t. d. I u visokim gorama i cretnim krajevima ima od niže temperature i znatne vlage dosta tamnijih, melanotičkih, životinja, kao što su oštroglava i planinska gušterica, crna riđovka i bjelouška, smeđa hrženica, vjeverica, voluharica, neke ptice, mnogi kornjaši, leptiri i t. d.

Hrana također djeluje na boju životinja, jer mijenja kemizam organizma, pa je poznato, da ševe, zimnice, juričice postanu u kavezu crnkaste, jer se hrane najviše konopljom. Žuti kanarinci, kojima se u hranu miješa slatka paprika, dobiju crvenkasto perje, a i kod leptira je opaženo, kada se gusjenice hrane drugačijom hranom, da se boja odraslih leptira različito promijeni. Gusjenice naše hrastove kvočke (Lasiocampa quercus) hrane se u Škotskoj vrijeskom, pa odatle dolazi tamo posebna vrijeskova odlika (var. callunae), a u južnoj Evropi dubom, pa stoga ima tu dubova odlika (var. roboris).

Po tome vidimo, da kod prosuđivanja boja životinja treba uvažiti sve okolnosti, o kojima ovisi život, to više, što su one znatno izražene i u njihovu spolnom životu kao spolne boje. Kod više životinja je i u boji izraženo spolno dvoličje, dimorfizam, pa se u lijepim uresnim bojama mužjaka očituju sekundarne spolne oznake, osobito kod ptica, zmija, riba, leptira, rijetko kod sisavaca. Kod ptica su poznati vrlo šareni i gizdavi mužjaci kokošaka, pataka, rajčica, kolibrića, a i kod vuga, kosova, zimnica, zeba i dr. mužjaci su življe obojeni. Kod sisavaca se jakim bojama ističe mužjak mandrila. Još se više očituje veza između spolnog života i boja kod svadbenog ruha, kad mužjaci od pomicanja i umnažanja pigmenta dobiju periodički za vrijeme upaljivanja (oestrum) vrlo napadne boje, kao kod mnogih riba, kod naše gavčice, kod lososa, usnača, glavoča, pa kod stranih ribica, koje se drže u akvarijima, onda kod vodenjaka, guštera i t. d.

Boje daju životinjama ili posebne kemičke tvari, bojila, pigmenti, koji su najviše konačni proizvodi tvarne izmjene, pa su u zrncima raspoređeni u koži, perju ili dlakama, — od njih su određene boje, crna, smeđe, žute, crvene, to su pigmentne boje —, ili su pak boje fiziološko-fizikalne prirode, a to znači, da nastaju od posebne strukture onih dijelova tijela, što pokazuju boje. To su strukturne ili optičke boje, koje se obično prelijevaju i kovno sjaju, kao perje mnogih ptica, krila leptira, crv morska gusjenica, pa i sedef i t. d. Dok su ove boje, koje su vezane uza strukturu, nepromjenljive, od jačeg se svijetla pojačava postajanje bojila u koži, pa i naša koža od sunčanja potamni.

Bolesno stanje, kad organizam nema sposobnosti, da proizvodi bojila, jest albinizam (v.). N. F-k.