ARMENIJA. 1. Zemljopis. Armenija (od davnine prije Krista, Armina, »brijeg plemena Mini«) zaprema 39.000 km² sa 1,109.000 stan. u uskom visočju, koje veže azijske visočine s jugoistočnom Evropom i predstavlja područje za prijelaz azijskih nomada i orijentalne trgovine na Zapad. Armenija je vulkanska visoravan. Ima značajan niz visokih ravni, iznad kojih se dižu isponi i do 5000 m. Najveća su jezera Gokča i Van (1720 m nad morem). Oko njih su naslage lave, koje zadržavaju vodu. Posljednja je vulkanska provala bila 1441. Golema brda, kao Nimrud (3000 m), Alagöz (4150 m) i Ararat (5156 m) prosijecaju gudure i doline, u kojima teku Aras i Kuraj u Crno more, a Eufrat i Tigris preko Mezopotamije u Perzijski zaliv. Klima je oštra, kontinentska. Zima traje od listopada do svibnja. To uvjetuje visočje, kojemu pridolaze ledeni vjetrovi iz susjednih nižih krajeva. Tako nastaje na rubovima snijeg i kiša, a sredina je hladna i suha. Iza kratkoga proljeća slijedi vrlo vruće ljeto. Erivan je u visini od 990 m zimi vrlo hladan (u siječnju —9° C), Erzerum u visini od 2000 m upravo leden (u siječnju —29° C), ali ljeto je opet vruće kao u Tunisu (Erivan u srpnju +25° C). U gorju ima oborina dosta, prema Crnomu moru sve više (Baku 24 cm, Tiflis 48 cm, Batum 240 cm). Ledenjaka ima samo na Araratu i okolini. Prema podneblju oskudna je i flora. Prevladavaju stepe s travkama i zeljnate biljke. Šume se prostiru po navodnjenim rubovima, a sastavljene su od hrasta, bukve, jasena, breze i brijesta. U armenskom Taurusu raste mali hrast sa šišaricama. Plodne su jedino riječne doline, gdje uspijevaju žitarice, različite voćke, riža i čaj. Orografske prilike odražavaju se dakle u klimatologiji, ali su očite i u etnografiji. U Armeniji je čovjeku neprijatno i podneblje i reljef tla. Gorsko visočje nije moglo utjecati na okupljanje stanovništva u jedan narod i jedinstvenu državu. Starosjedioci Armenije primiše rano babilonsku kulturu, oko 1500 pr. Kr. dođoše Kurdi na S, a u srednjem vijeku nastaniše se ovdje i turkmenski Tatari. Broj Armenaca procjenjuje se na 4 milijuna, no većina njih živi u tuđini, po svem svijetu, a najviše u Maloj Aziji, Carigradu i Perziji (osobito kod Urmijskoga jezera), pa u Tiflisu i po svem primorju Levanta, gdje su vrlo spretni trgovci među svim drugim narodima. Pored Armenaca ima u Armeniji i dijelova drugih naroda: na Z su Turci, na J Kurdi, na I Tatari, na S Gruzinci, a ovdje ondje još Grci i Židovi, pa napose Cigani. Armenci su kršćani ratari, a Kurdi muslimani stočari, krvni dušmani mirnim Armencima, koji su Indoevropljani. Obiteljski život im je patrijarhalan, žena ima dosta samostalan položaj. Kako im je podneblje nepovoljno, tako nema ni osobito vrijednih gospodarskih proizvoda. Izvoze se jedino sagovi i bakreno posuđe. Najveći su armenski gradovi, dijelom veoma staroga podrijetla: Erzerum (od lat. Arx Romanorum) kod izvora Eufrata, 40.000 stan., posljednja stanica željeznice iz Tiflisa; na toj pruzi leži Kars sa 35.000 stan. i Aleksandropol sa 40.000 stan., odakle se odvaja pruga u najveći armenski grad, u Erivan sa 115.800 stan., vodeći preko Džulfa u Perziju; blizu je Ečmiadzin sa samostanom, u kojemu stoluje armenski patrijarka; kod Vanskoga jezera je Van sa 32.000 stan., a dalje je Bitlis sa 40.000 stan. M. Š.

2. Povijest. Armenija bila je nastavana još u neolitsko doba. Sumero-akadijci nazivali su taj kraj Subartu. Našlo se natpisa iz pretsubartuskog doba, ali se još ne mogu čitati. Od naroda, koji su u 3. tisućljeću nastavali krajeve današnje Armenije, najpoznatiji su nam Gutijci, ali i o njima znamo malo. U to je vrijeme tamo postojala država, koja je bila u vezi s akadskom. Našao se natpis »kralja Gutijaca« (Kuti) iz vremena oko 2700 pr. Kr., koji se odnosi na posvećenje hrama Suncu u Siparu. Akad_: ski kraljevi Šarukin (2684—2630), Rimuš (2629—2615) i Maništušu (2614—2605) ratovali su sa Subartu-om. To ratovanje nastavi Naramsin (2594—2551) i postavi svoju stelu (spomen-stup) kod Pir Huseina, blizu Vanskog jezera. Sumerski kralj Šulgi iz III. urske dinastije (2000—1982) kaže, da se približio na svom osvajanju Urmijskom jezeru. Kod Dijar Bekira našla se stela, koju je postavio babilonski kralj Hamurabi početkom 2. tisućljeća pr. Kr. Sve to pokazuje na žive političke i kulturne veze armenskih kraljeva s kulturnom Mezopotamijom. Očito je u to vrijeme armenska zemlja na razmjerno visokom kulturnom stupnju. Iz kasnijeg vremena sve do 1300 pr. Kr. teško je prodrijeti u one vijesti, koje se odnose na Armeniju. Iz natpisa, počevši od asirskog kralja Tukulti-Ninurte I. (1260 —1235), doznajemo o toj zemlji pobliže. On i njegovi pretci prodirali su u A. protiv Gutijaca, kao i u druge armenske krajeve. Do tog su vremena već Hetiti bili prodrli u Armeniju, i to zapadno, južno i jugoistočno od Vanskog jezera. To je urartuska hetitska grupa, koja je tamo onda osnovala kraljevstvo Urartu. U Starom Zavjetu to je ime vokalizirano u Ararat. Između Urartu-a i Asirije dođe do jačih sukoba, kad se Asirija počela podizati. Tada je kralj Salmanasar III. ratovao s urartskim kraljem Arame-om. Iz te borbe poznat nam je i kralj urartski Šarduri, koji sagradi jednu utvrdu na hridinama jezera Vanskog. Tu se na natpisima nalazi njegovo ime. Središte Šardurijeve države je grad Tuspa kod Vanskog jezera. Iz natpisa doznajemo ponešto za njihovu vjeru i bogove (Haldi, glavni bog). Borbe s Asirijom se nastaviše s mnogo uspjeha i napredovanja urartskih kraljeva, napose Šardura II. Međutim je asirski osvajač Tiglatpileser III. svladao 743 Šardura II., koji se skloni u grad Tuspu. U sredini 7. st. pr. Kr. nestaje države Urartu: u njene krajeve prodiru sada čisto indoevropski narodi te smiješavši se sa starosjediocima stvaraju armenski narod. Stotinu godina iza toga poslije propasti Medije (550) uzeše za Kserksa I. te krajeve Perzijanci. Ime A. dali su zemlji Medijanci. Kasnije dođe s Perzijom zajedno i Armenija pod vlast Aleksandra Velikog, a poslije njegove smrti ostade pod vlašću Seleukida, sve dok nisu Antioha III. porazili Rimljani (190 pr. Kr.). G. 189 osnova Artaksija Veliku Armeniju (Armenia Maior) na istoku gornjeg Eufrata do Kavkaza s glavnim gradom Artaksatom, a Zariadro Malu Armeniju (A. Minor) na zapadu gornjeg toka Eufrata između Eufrata, Ponta i Kapadokije s glavnim gradom Sofene na Tigrisu. Obje su države Rimljani priznali. Međutim je Velika Armenija došla pod vrhovnu vlast Antioha IV. (166), a 150 pod Arsakida Mitridata I. (partskog), Tigran I. (94—56) zavlada A., ali ga svlada Lukul kod Tigranokerte, a onda Pompej (66 pr. Kr.). Njegova sina Artavazda I. uhvatiše po nalogu Antonijevu (30 pr. Kr.). Otada dalje bore se za Vel. A. Rimljani i Parti. Trajan je priključi rim. carstvu, a Gordijan III. 242 pos. Kr. preda je Sasanidu Šapuru I. Tiridat Veliki oslobodi je s pomoću Rimljana partskoga gospodstva. Sada A. prelazi na kršćanstvo. Iza toga uzimaju Sasanidi pomalo Vel. Armeniju. G. 636 prodiru u Vel. A. Arapi, i ona postaje poprištem borba između Arapa i Bizanta. G. 859 posta u Vel. A. Ashot I. vladarom pod vrhovnom vlašću kalifa. On se nazivao »kraljem«. Spočetka je nova država napredovala, ali kasnije oslabljena pade dijelom pod vlast Bizanta (1080), a dijelom pod vlast seldžučkih Turaka. U 13. st. provale ovamo Mongoli i opustoše zemlju. G. 1514 osvoji Vel. A. turski sultan Selim I., osim istočnog Irvana, koji ostane Perzijancima. G. 1828 osvoje Rusi sjeverni dio ove perzijske Armenije, a 1878 i sjeverni dio turske Armenije.

Malu Armeniju priključi Mitridat pontskomu kraljevstvu, a kad Rimljani poraziše njega, dadoše je Dejotaru. G. 80 pos. Kr. posta M. A. rimska pokrajina. G. 633 uzeše je Arapi, a 752 preoteše im je Bizantinci. G. 1080 posta M. A. samostalna država pod Rubenom, koji onda proširi svoju vlast i nad Kilikijom i Kapadokijom. Papa Celestin III. i car Henrik VI. priznadoše kralja Leona II., koji se okruni u Tarsu. G. 1375 osvoji M. A. egipatski sultan Šaaban II. Od 1403 pod vlašću je Turkmena, zatim Perzijanaca, pa od 1514 sultana Selima I. Otada je ona do danas turska.

LIT.: E. Meyer, Geschichte des Altertums, III. izd., Berlin 1913; Delaporte, Les peuples de l’Orient Méditerranée; I. Gregor, History of Armenia from early ages to present times, 1897; Lehmann-Haupt, Armenien einst und jetzt, Berlin 1926; A. Ungnad, Subartu, Berlin 1936. G. N.

3. Armenska crkva. 1. Sjedinjena. Ma da je prvo sjeme kršćanstva došlo u Armeniju u doba apostola, pravi je njezin apostol sv. Gregorije Prosvjetitelj, koji je oko 294 pokrstio kralja Tiridata i armenski narod. Biskupski red primio je u Cezareji Kapadokijskoj. Armenska je crkva bila pod vlašću cezarejskih eksarha, dok nije izvojevala samostalnost u sklopu univerzalne crkve. Glava armenske crkve prozva se katolikos. Sijelo katolikosa bijaše najprije Ašišat, onda Vagaršapat, Dvin, Romklaj, Sis. Čast katolikosa osta u obitelji Gregorija Prosvjetitelja, pa je tek izuzetno iz političkih razloga došla u ruke drugih (na pr. za Hussika, Zavena, Sahaka II. i Aspuraka iz roda Albioanosa). Najslavniji katolikosi iz roda Gregorijeva jesu Nerses Veliki, Sahak III. i Ivan Mandakuni. U doba tih velikih katolikosa digla se armenska crkvena i svjetovna znanost do zamjerne visine.

Ratovi između Perzije i Bizanta spriječiše, te Armenci nisu bili na ekumenskom saboru u Efezu 431, a ni u Kalcedonu 451. Netočan prijevod saborskih spisa skrivi, te su Armenci vidjeli neku opreku između dogmatskih dekreta efeskog i kalcedonskog sabora. Da se dodvore bizantskom caru Zenonu i da dobiju od njega pomoć protiv Perzije, prihvate Armenci 491 u Vagaršapatu Zenonov Henotikon. Na saboru u Fejinu 527 osudiše kalcedonski sabor, a s njim i pravovjernu nauku o dvije naravi u Kristu. Herezu monofizitsku formalno prihvati armenski sabor u Dvinu 596 pod katolikosom Abrahamom. To učini i sinoda u Manazkertu 651, koja osudi kalcedonski sabor i dogmatsko pismo pape Leona Velikoga. Tako padoše Armenci u krivovjerje.

Nastojanjem cara Mauricija i Heraklija priznadoše Armenci na saboru u Carigradu 597 i na sinodi u Karinu 628 kalcedonski sabor, no za kratko padoše natrag u herezu. Diljem stoljeća bilo je uvijek pojedinaca, osobito u visokom kleru, koji su priznali pravovjerje kalcedonskog sabora, ali politički motivi utvrdiše Armence u krivovjerju. Uniji s Rimom bili su skloni katolikosi u Sisu, prijestolnici Male Armenije: Gregorije II. Vahram (1056—1113), Gregorije III. Bahlavuni (1113—1161), Nerses IV. Klajski (1166—1173), Gregorije IV. Dega (1173 do 1193). G. 1198 bude sklopljena formalna unija Armenaca s Rimom. Unija je trajala, dok je trajalo armensko kraljevstvo. Padom Male Armenije 1375 pada i unija. Kasnije su radili mnogo za uniju »Fratres unitores«, armenski ogranak dominikanskog reda. G. 1439 sklopiše Armenci formalnu uniju s Rimom na saboru u Firenci, gdje potpisaše »Decretum pro Armenis«. — Kad je 1441 stolica katolikosa iz Sisa prenesena u Edžmiadzin, nasta nova era. Pojedini katolikosi iz Edžmiadzina, kao Stjepan, Mihael, Moses III. i Filip IV., bijahu skloni uniji, ali u kleru i puku bilo je žestokih protivnika. Trajan i neprekidan niz sjedinjenih katolikosa počinje istom 1740. Sijelo sjedinjenih armenskih katolikosa je Bzomar na Libanonu. Od 1867 stoluje sjedinjeni armenski patrijarha u Carigradu. G. 1928 preneseno je njegovo sijelo u Bejrut. Sadanji sjedinjeni patrijarha zove se Franjo Agagianian Petar XV., izabran 1938.

Biskupije sjedinjenih Armenaca jesu ove: u Siriji Bejrut, gdje stoluje katolikos, i Alepo; u Turskoj Adana, Anuda, Ankara, Artvin, Brusa, Cesareja, Carigrad, Erzerum, Karput, Maraš, Mardin, Melitene, Muš, Sebaste, Trapezunt; u Perziji Ispahan; u Palestini Jeruzalem (podjedno patrijarški vikarijat); u Egiptu Aleksandrija. U Galiciji je bila za tamo iseljene Armence biskupija sa sijelom u Lavovu. Po jedna armenska biskupija, izravno podložna Sv. Stolici, nalazi se u Grčkoj i Rumunjskoj. Svih sjedinjenih Armenaca ima do 135.000.

2. Nesjedinjena. Prvi i glavni poglavica nesjedinjenih Armenaca ili Gregorijevaca bio je iza 1441 katolikos u Edžmiadzinu. Taj se smatra zakonitim nasljednikom starih katolikosa, koji su stolovali u Ašišatu, Vagaršapatu i Dvinu. Međutim u Sisu osta katolikos. Vlast prvog katolikosa protezala se na staru Veliku Armeniju. Vlast onoga u Sisu protezala se na Armence, koji su pali pod Tursku. Uz ova dva postoje još tri druga katolikosa. G. 1113 uskrati metropolit grada Agtamara na jednom otoku jezera Van poslušnost zakonitom katolikosu pa se proglasi nezavisnim. Uz pomoć Perzije održa se taj katolikat do Svjetskog rata. Vlast mu se protezala na sam Agtamar i neke susjedne vilajete. G. 1307 uskratiše armenski monasi sv. Jakoba u Jeruzalemu poslušnost katolikosu u Sisu pa izabraše svog vjerskog poglavicu sa sijelom u Jeruzalemu i s naslovom patrijarhe. Pomoću egipatskih sultana uzdržao se taj patrijarhat do danas, a vlast se njegova protezala na Palestinu s Jeruzalemom. — G. 1461 učini sultan Mehmed II. armenskog biskupa u Carigradu patrijarhom za sve Armence turskog carstva pa mu podijeli građansku vlast nad njima. Iza Svjetskog rata 1918 je katolikat u Agtamaru utrnuo, dok se katolikat siski združio s patrijarhatom carigradskim, tako da je danas carigradski patrijarha podjedno i katolikos siski. Osim napomenutih katolikata imadu nesjedinjeni Armenci dvije autonomne metropolije: jednu u Bugarskoj i jednu u Galiciji. Nesjedinjenih Armenaca imade oko 2 milijuna.

LIT.: Aleksandar Balgy, Historia doctrinae catholicae inter Armenos unionisque eorum cum Ecclesia Romana in Concilio Florentino, Beč 1878; Simon Weber, Die katholische Kirche in Armenien, ihre Begründung und Entwicklung vor der Trennung, Freiburg i. Br. 1903; Ter Minassiantz, Die armenische Kirche in ihren Beziehungen zu den syrischen Kirchen bis Ende des 13. Jahrhunderts, Leipzig 1904; François Tournebize, Histoire politique et religieuse de l’Armenie, Pariz 1930; Raymond Janin, Les Eglises orientales et les Rites orientaux, Pariz 1935; Msgr Asgian, La S. Sede e la Nazione Armena u Bessarione, Rim 1899—-1904; Kamilo Dočkal, Povijest armenske crkve u Bogoslovskoj Smotri, Zagreb 1940. K. D.

4. Armenskim jezikom govori tri i pol milijuna duša, od kojih milijun i pol stanuje u Transkavkaziji u sovjetskoj republici Armeniji, gdje je istočno armensko narječje (dijalekat oko Tiflisa) službeni jezik. Ostali Armeni živu u dijaspori: u Turskoj, naročito u Carigradu i Maloj Aziji, gdje. su ih brojna turska progonstva gotovo iskorijenila, u Siriji, Iraku, Indiji, Grčkoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, Poljskoj, Francuskoj i u Saveznim državama Sjeverne Amerike.

Ovaj jezik govori se od 6. st. pr. Kr. u brdovitim krajevima oko Ararata kao središta, od Mezopotamije pa sve do južnih dolina Kavkaza, do istočnih obala Crnoga mora i u Kilikiji.

Armeni zovu sebe i svoj jezik u narodnom govoru hay (plural haykh), a svoju zemlju Haiastan. Prema armenskom pričanju njihovo narodno ime postalo je slično kao ime Osmanlija, od imena narodnog junaka Haika Jafetovića (Japhetides), koji se iselio iz Babilonije i osvojio Armeniju. Prema Dancu Holgeru Pedersenu naprotiv armensko narodno ime Hay može da stoji u vezi s predindoevropskim imenom asirskog podrijetla Hatti (→ azijski jezici i ujedno Hetiti). Ali i naziv Armeni vrlo je star, jer se nalazi već prije Isusa na natpisima iz doba perzijske dinastije Ahemenida. Grci vele Arménioi, od čega nastade, preko turskoga izgovora, Vukov naziv Jèrmenin, Jèrmēnka, jèrmenskī, a naziv Armenin, armenski je potvrđen kod nas od 13. st.

Armenska porodična imena svršuju se obično na -ian ili na -ianc (primjeri: Balijan, Kelekian, Manandian, Noradongian, Odabašian, Mikojan, Mserianc, Totomianc i t. d.).

Armenski jezik ide u indoevropsku jezičnu porodicu, i to u grupu satem. Primjeri: grčko déka, lat. decem, hrv. deset glasi kod njih tasn; lat. acus »igla«, hrv. oštar glasi u arm. aseln »igla«; lat. hiems, hrv. zima glasi u arm. jiun (čitaj dziun) »snijeg« i t. d.

Armenski književni jezik obrazovao se na sličan način kao stari crkvenoslavenski, prevođenjem Svetog Pisma Starog i Novog Zavjeta iz grčkoga i sirskoga teksta u 5. st. Osniva se na narodnom armenskom govoru kraja Tarawn na jezeru Vān.

Slično kao što sv. braća Ćiril i Metod stvoriše slavensko pismo glagolicu, da bi učinili slavensku kršćansku crkvu neovisnom od grčke, tako i armenski svetac Maštoc (ili Mesrop, umro 441) na osnovici perzijskog i grčkog pisma, kako se misli, stvorio je u 5. st. armenski alfabet (v. sliku), da bi armenska kršćanska crkva bila neovisna od grčke i sirske.

Armenski klasični jezik 5. st. važi i danas kao liturgijski jezik u armenskoj crkvi. Pisanih spomenika posjeduje od 9. st. Ovaj jezik zovu Armenci grabar, što znači »pisani jezik«. Naziv je, naime, izveden od armenskog glagola grel »pisati«. Od 11. st. dalje obrazovao se srednjoarmenski jezik, slično kao što razlikujemo poslije crkvenostaroslavenskog t. zv. srednjobugarski. Moderni pučki jezik zove se ašxarhík ili ašxarhabár, što znači »svjetski, pučki«, od ašxárh »svijet«. Razvio se iz srednjoarmenskog ili kilikijskog u 15. st., kao i moderni bugarski iz srednjobugarskog.

Armeni su došli u svoja današnja sjedišta preko Tracije na Balkanu oko 2000 pr. Kr. Tu pokoriše neindoevropska plemena oko Ararata, t. zv. Alarode i stopiše se s njima. Od starih indoevropskih jezika u Maloj Aziji najsrodniji je bio armenskome frigijski, koji je izumro oko rođenja Isusova.

Zbog toga su Armeni zadržali, kako se misli, od pokorenih neindoevropljana mnogo tragova u svome jeziku, a njihova tjelesna konstrukcija, njihova lijepa i jaka rasa posvema je neindoevropska. Kulturno su se veoma visoko razvili. U bivšem turskom carstvu nadvisivali su kao poslovni ljudi i same Grke, a u kulturi, razumije se, daleko i svoje gospodare Turke.

Budući da je njihova zemlja sve do 640 pos. Kr. bila u vlasti Perzijanaca i Parta, nalazi se u njihovu rječniku veoma velik broj iranskih elemenata, pa se u nauci dugo vremena držalo, da je armenski jezik upravo iranski dijalekat. Danas je naprotiv opće mišljenje, da je armenski jezik zaseban indoevropski jezik bez bliže današnje jezične porodice, jednako kao grčki i albanski. Da bi objasnili neke neindoevropske pojave u njihovu jeziku, lingvisti traže veze i sa kavkaskim jezicima. Kako se sva njihova zlatna (klasična) književnost osniva na prijevodima iz grčkog i sirskog, nalazi se u njihovu jeziku još i grčkih i sirskih elemenata. Evo nekih karakteristika ovoga jezika: Naglasak leži na zadnjem izgovorenom slogu, jednako kao u turskom. Primjeri: Haiastán »Armenija« i pomenute riječi. Imenica ne pozna roda, kao ni stari hetitski jezik (→ azijski jezici). Lični sufiksi dodavaju se imenicama i zamjenicama i tako se stvaraju lični, posjedovni i pokazni pridjevi (zamjenice). Primjer: hayr-s, od riječi do riječi »otac ja«, što znači »moj otac ili ovaj otac kod mene«; hayr-d, od riječi do riječi »otac ti« u značenju »tvoj otac ili ovaj otac kod tebe«. Kao u turskom, pridjevi se opetuju, da se dobije apsolutni superlativ. Primjer: Od pridjeva nor »nov« glasi superlativ nor-a-nor »nov novcat«. Armenska fonetika pozna, kao i njemačka, aspirirane konsonante i t. zv. Lautverschiebung (pomicanje glasova). Primjeri: plural Haykh »Armeni«, grč. déka = arm. tasn. Armenski je konsonantizam jako razvijen, naročito u pogledu palatala, kojih ima deset.

Od modernih dijalekata razvio je književnost i zapadnoarmenski t. j. carigradski, kojim pišu najviše armenski redovnici, t. zv. mehitariste (v.) u Mlecima i Beču.

LIT.: H. Hübschmann, Armenische Grammatik, I. Armenische Etymologie, Leipzig 1897 (Nedovršeno; sadrži samo armenske etimologije); A. Meillet, Esquisse d’une grammaire comparée de l’arménien classique, Beč 1903; Isti, Altarmenisches Elementarbuch, Heidelberg 1913 (u zbirci Indogermanische Bibliothek; sadrži opisnu gramatiku klasičnoga jezika, tekstove i rječnik); Holger Pedersen, Armenier, B. Sprache (u zborniku Max Ebert, Reallexikon der Vorgeschichte, sv. I., str. 219—226). Gramatiku modernog jezika napisao je, pored ostalih, i J. H. Petermann, Brevis linguae armeniacae grammatica, II. izd., Berlin 1872 u zbirci Porta linguarum orientalium (sadrži i hrestomatiju). Od rječnika najvažniji su veliki rječnik Mehitrista, Mleci 1836—37 u armenskom jeziku i pismu; Goilaw (njemačko-armenski, 1884); Calfa (armensko-francuski, 1872). Postoje i naučni časopisi za izučavanje važne armenske lingvistike: Revue des études arméniennes i Zeitschrift für armenische Philologie. P. S.

5.Armenska književnost. Malo znademo o armenskoj poeziji u pretkršćansko doba. Stalno je svakako, da je ta poezija postojala u usmenoj predaji i da je imala naročito bogatu epiku i liriku. Armenci su stvorili svoje mite, junačke pjesme, himne, basne kao i drugi azijski i evropski narodi, s kojima su bili u dodiru. Međutim do nas su došli samo dalji izdanci te tradicionalne poezije u obliku, u kojem su na početku armenske kršćanske ere zabilježeni u Povijesti Velike Armenije, poznatoj pod imenom Mojsija iz Horena. U tom se djelu najstarija armenska povijest prikazuje kao niz priča. Pisac pripovijeda, da su još u njegovo vrijeme u armenskoj oblasti Goltnu u pokrajini Vaspurakanu postojali narodni pjevači, koji su uz pratnju cimbala i plesa slavili djela starih knezova i kraljeva, a uz to su pričali priče, koje su bile slične grčkim mitima. Jedan odlomak pjesme o armenskom Heraklu, koji se zove Vahagn, opisuje ovako rođenje toga heroja: »Porodilo je nebo i zemlja, — porodilo je grimizno more, — rođenje iz mora iznijelo je na dan kao krv crvenu trsku, — kroz stabljiku trske izašao je dim, — kroz stabljiku trske izašao je oganj, — a iz ognja je skočio dječačić, — koji je imao plamenu kosu, — imao je plamenu bradu, — i njegove su očice bile sunca«. Opisivanje starih kraljeva služi se jednakim pretvaranjem povijesti u plastične i psihologijske motive, kakvo opažamo i kod Babilonaca, Asiraca, Hetita i Helena. Borba za zemlju spaja se s borbom za ženu ili za muža. Asirske vojne protiv Armenije ostavile su trag u priči o armenskom kralju Ari, u koga se zaljubila kraljica Šamiram (Semiramida). Ara odbija Šamiramu, jer želi ostati vjeran svojoj ženi, a Šamiram diže silnu vojsku i dolazi u Armeniju. Zameće se bitka, u kojoj pada kralj Ara. Dolina, gdje je on našao smrt, prozvana je Ararat. Šamiram je uz jezero Van sagradila grad Šamira, makert, koji se sjajem takmio s Babilonom. Najviše su armenski pjevači slavili kralja Tigrana, o kojem su govorili, da je bio »plavokos, s prosijedim vršcima kose, podrijetlom je bio iz Ervanda, crvena lica i pčelinjih očiju, visok i širokih leđa, jakih nogu i krasnih stopala, umjeren u jelu i pilu«.

Kršćanstvo, koje je došlo među Armence vrlo rano, našlo je bogato razvijen armenski jezik, koji je bio sposoban, da postane izričajnim sredstvom prevedenih svetih hebrejskih, grčkih i sirskih književnih djela. Početnik toga novoga razdoblja, koje se naziva zlatnim vijekom armenske književnosti, bio je sveti Mesrop ili Maštoc, koji je bio rođen u Haciku u pokrajini Taronu. Znao je osim armenskoga sirski, grčki i perzijski, bio je neko vrijeme dvoranin armenskih kraljeva, a onda je postao pustinjakom. Okupivši zatim oko sebe lijep broj učenika stao je pod vodstvom armenskoga crkvenoga poglavara (katolikosa) Sahaka (390—440) udarati temelje novoj armenskoj književnosti. G. 405 ili 406 bio je izumljen armenski alfabet, koji je imao 36 slova (kasnije 38), a oko 410 bio je prema sirskom tekstu Pešitu dogotovljen i armenski prijevod Biblije. Taj je prijevod oko 432 bio dotjeran prema tekstu Septuaginte. U isto vrijeme dogotovio je Mesrop sa svojim učenicima armenski prijevod liturgijskih knjiga. Mesrop je umro 441, a njegov su rad nastavili drugi kršćanski pisci, koji su prevodili ne samo Euzebijevu kroniku, pisma sv. Ignacija, biblijska tumačenja, govore sv. Efrema, homilije sv. Ivana Hrisostoma, nego i spise Aristotela, Porfirija i Filona. Neka su se grčka djela izgubila u izvorniku, a sačuvala su se u armenskom prijevodu.

Od 5. st. dalje nastala je velika knjiga armenskih crkvenih himana, nazvana Šarakan. Mnogi su armenski crkveni pjesnici radili punih 9 stoljeća na tom epohalnom djelu spjevavši velik broj pjesama, koje se slobodnim stihom i tematikom povode ponajviše za starozavjetnim psalmima.

Od svjetovnih grana književnosti procvala je u zlatnom vijeku osobito historija. Kao kakva svetinja štovala se Povijest Velike Armenije, koja se neosporno pripisivala Mojsiju Horenskomu, ali danas se javlja mišljenje, da ju je napisao jedan retor između 634 i 642. Armenski rodoljubi, rastjerani sa svoje rođene grude na sve strane svijeta, gledali su u tom djelu svoj nacionalni ep. U pokoljima i progonstvima armenskog naroda čitali su razalošćeni ljudi kao kakvo proročanstvo jeremijade svojega povjesnika: »Žalim te, zemljo Armenijo; žatim te, zemljo, koja natkriljuješ sve sjeverne zemlje! Jer su ti ugrabljeni tvoj kralj i tvoj veliki svećenik, savjetnik i učitelj mudrosti! Mir je narušen, nered se ukorijenio, prava je vjera uzdrmana«. I onda prema kraju: »Nebrojeni će razbojnici nagrnuti sa svih strana. Kuće će biti razorene, imutak pokraden. Okovi će zapasti mogućnike, tamnica plemiće, progonstvo slobodnjake, bijeda široke slojeve. Gradovi će biti zauzeti, tvrđave sa zemljom sravnjene, trgovišta oplijenjena, kuće spaljene. Napokon će navaliti dug glad, kuga i smrt u svakojakom liku«.

Među piscima zlatnoga vijeka živio je i Zenob Glak, koji je u svojem pripovijedanju o apostolu Armenije Grguru Prosvjetitelju zabilježio i priču o trojici braće: Kuaru, Melteju i Horeanu. Tu priču identificirao je sovjetski učenjak Nikolaj Jakovljevič Marr († 1934) s ruskom pričom o trojici braće Kiju, Ščeku i Horivu i njihovoj sestri, kojoj je ime Lybed’ (Labudica). Rezultate njegova istraživanja primijenio je isusovac Stj. Krizin Sakač na hrvatsku priču o Čehu, Lehu i Mehu (→ Krapina), te je došao do zaključka, da je i ta priča potekla iz istoga izvora i da svjedoči o iranskom podrijetlu Hrvata kao i banska čast, kao »spominjanje huda i huća u opreci s Bogom i Božićem«, ili kao imena Tuškanac, Zagreb, Krapina i t. d.

Miroljubivi armenski narod morao je podnositi trajno mučeništvo u borbi za svoju vjeru i domovinu. Okružen ratobornim plemenima i narodima, doživio je takve strahote, kakve se nalaze u rijetko kojoj povijesti. Kada su na pr. Seldžuci osvojili Erzerum, pobili su u njem oko 100.000 Armenaca. Isto takve pokolje unijeli su u Armeniju Perzijanci, Arapi, Kurdi, Turci i drugi azijski osvajači. Zato su Armenci svom dušom pristali uz evropski pokret križarskih vojna, koji im je omogućio, da su u Kilikiji mogli osnovati novu armensku državu, koja je trajala od 1080 do 1375. U tom razdoblju od tri stoljeća nastalo je tako zvano srebrno doba armenske književnosti. Najveći književnik toga doba jest Nerses IV., koji je od 1166 do 1173 bio katolikos armenske crkve. Radi ljepote jezika i stila dobio je nadimak Šnorhali t. j. Ljupki. Pisao je poslanice, homilije, rasprave. Spjevao je mnogo pjesničkih djela, u kojima je upotrebljavao stihove, koji su imali različitu dužinu, od 5 do 15 slogova. Njegova Kristijada, koja imade naslov Jesus Uorti, obuhvaća 3828 osmeraca, koji se svi sriču na -in. Njegova kronika, u kojoj je pokušao opjevati »na homerski način povijest plemena Haikha i kraljevskog roda Arsakida«, imade 1600 osmeraca, koji se sriču na -eal ili -ial. Zanimljiva je njegova pjesma o Edesi, koju je 1144 zauzeo emir Emad-eddin Zenki. To je isto onakva tužaljka, kakvu je kasnije (dakako u manjem opsegu) spjevao Marko Marulić u Tužbi grada Hjeruzolima. Edesa se tuži Jeruzalemu, Rimu, Carigradu, Antiohiji i Armeniji moleći od njih pomoć. Pjesma je razvučena, jer ima 2090 osmeraca, a svršava se izricanjem nade, da će se povratiti Franci, koji će prodrijeti pobjednički sve do Korasana. Drugi veliki književnik armenskog srebrnoga vijeka bio je Vardan Veliki, koji je napisao Svjetsku kroniku do g. 1267 i uz to knjigu basna, koja se vrlo mnogo čitala. Među historicima istaknuo se Monah Malakhia, koji je opisao vojne Tatara od 1228 do 1272.

Gubitkom političke samostalnosti izgubila je mnogo i armenska književnost. Onaj dio Armenaca, koji se i dalje oslanjao na Zapad, nastavio je književni rad u različitim središtima i grupama, među kojima su se istaknuli najviše mehitaristi, koji su 1788 na otoku San Lazzaru u Mlecima osnovali tiskaru za štampanje starijih i novijih armenskih knjiga. Ista je kongregacija osnovala i drugu tiskaru, koja je od 1776 do 1810 bila u Trstu, a 1811 preselila se u Beč. Mletačka je armenska tiskara do 1914 štampala oko 1000 starijih i više stotina novijih armenskih književnih djela. Mehitaristi su obnovili ne samo religioznu armensku književnost, nego su se dali i na povijest, zemljopis, književnu povijest, filozofiju i poeziju. U svojoj knjižnici u San Lazzaru sakupili su golemo mnoštvo rukopisa armenskih narodnih pjesama, koje po svojem postanku obuhvaćaju razdoblje od 13. do 19. st. P. Leo Alisan iz Erzeruma probrao je iz tih rukopisa zbirku, koju je preveo na engleski. Isti je pjesnik preveo na armenski mnoge pjesme iz velikih evropskih književnosti, a među njima i Schillerovu Pjesmu o zvonu i odlomke iz Byronova epa Childe Harolda.

Kad je u 19. st. Turska počela propadati, podigla se nanovo armenska književnost kao posljedica armenskoga narodnoga preporoda. Prvu su riječ pri tom imali armenski iseljenici, koji su u prijašnjim stoljećima osnovali veće ili manje kolonije od Indijskog oceana do Amerike. G. 1794 izašle su prve armenske novine Azdarar u indijskom gradu Madrasu. Poslije toga povele su se za madraskim Armencima i kolonije u Bombayu, Calcutti, pa čak i u Singaporu. Kada je Rusija osvojila velike dijelove turske i perzijske Armenije, odahnulo je donekle tamošnje armensko žiteljstvo, a posljedica toga bila je, da su armenski književnici, publicisti i novinari u emigraciji dobili jaču vezu sa svojom domovinom, koja je tražila skladan razvoj svih literarnih grana.

Mehitaristi u Mlecima izdaju od 1843 reviju Basmavêp. U Carigradu izilazi više armenskih novina, u kojima je objelodanjen velik dio armenskih prijevoda evropskih najznamenitijih romana. Javili su se i originalni armenski književnici, koji su stvorili armenski roman, novelu, satiru, esej, tragediju i komediju.

Modernu zapadnoarmensku književnost predstavljaju lirik Mhrtič Bešiktašljan (1828—1868), pisac historijskih romana Cerenz i carigradski satirik Baronjan. Naročito mjesto zauzima Aršik Čobanjan (* 1872 u Carigradu), koji živi u Parizu kao publicist i koji je spisima na francuskom jeziku upozoravao zapadnu Evropu na teško stanje svoga naroda. Prevodio je i književna djela iz armenskog na francuski, kao na pr.: Chants populaires arméniens, Les Trouvères arméniens, La Roseraie d’Arménie.

LIT.: Povijest književnosti: Ghazikean, Nouvelle bibliographie Arménienne. 1512—1905 (arm.), Mleci 1909; Sukias Somal, Quadro della storia letteraria di Armenia, Mleci 1829; K. F. Neumann, Gesch. d. a. L., 1836; Pathaneau, Catalogue de la littérature arménienne, Petrograd 1860; Baumgartner, Geschichte der Weltliteratur, I. sv., Freiburg i B. 1901; Baumstark, Die christlichen Literaturen des Orients (Sammlung Göschen); Armenische Bibliothek (njem. prijevodi u 9 sv., 1886—88); Laglois, Collection des historiens anciens et modernes de l’Arménie, (franc. prijevodi u 2 sv.), Pariz 1867—69); Stjepan Kr. Sakač, Krapina, Kijevo, Ararat, u Životu br. 3—4, Zagreb 1940. P. G.

Prava je obnova armenske glazbe započela, kad su Armenci postali kršćanima. U 5. st. — zlatnom vijeku armenskog naroda — pjevali su Armenci, kao i drugi kršćani toga doba, crkvene popijevke, među kojima je časno mjesto ostavljeno psalmodiji. Zbornik armenskih svetih himna, Šarakan, potječe uglavnom iz 9. st.; u njemu ima uz originalne himne i prijevoda iz grčkoga himnarija. Među pjesnicima-skladateljima takvih himna spominju se: Sv. Isak (5. st.), patrijarh Komitas (7. st.), Stefan Šjunik (8. st.), sv. Nerses, zvan Ljupki (12. st.) i dr. U tim su himnima opjevani život i čudesa Isusa Krista, blažene Djevice Marije, svetih apostola i mučenika i svetih crkvenih otaca; druge su pak popijevke asketskog sadržaja ili su određene za posebne pogrebne i pokorničke obrede.

Crkvena armenska glazba upotrebljavala je osam tonusa (glasova, ljestvičnih obrazaca), i to četiri autentična i četiri plagalna. Svoje staro crkveno pjevanje Armenci i danas štuju. Ono je sačuvano u starim zapisima neumatskim znakovima, kako ih je uredio Xačatur Vardapet iz Tarova, kad je u 13. st. dao zapisati sve napjeve velikoga zbornika Šarakan. Iako je danas teško čitati to staro notno pismo, to se ipak uz isporedbu s tradicionalnim pjevanjem, koje se sve vrijeme širilo usmenom predajom, moglo zapisati novom notacijom mnogo napjeva, koji začudo pokazuju analogne značajke onima u evropskom crkvenom pjevanju. Taj veliki posao novog kodificiranja izvršili su učenjaci i glazbenici pod upravljanjem Hambarkuma Limongiana (1768—1839); rezultat toga rada je novo izdanje Atean Šarakan, zbornika svetih himna za cijelu godinu, štampanog u Edžmiadzinu 1874 u novoj armenskoj notaciji. Upotrebi evropske notacije stavlja armenska glazba dosta teškoća, jer u njoj ima intervala manjih od polutona, a za njih u evropskoj notaciji nema znakova.

Glavna mjesta, u kojima se gajila armenska crkvena glazba, bili su samostani. U 9. st. znamenit je samostan u Tatevu. Odlični poznavaoci i tumači armenskog crkvenog pjevanja bili su: o. Minas Pegiškian (1777—1851), Edoardo Hiurminzian (1799—1876), o. Augustin Kuyumgian (1823— 1896), mons. Ignacije Ghiurekian, koji se bavio i armenskom paleografijom.

Armenci počeše gajiti vokalnu polifoniju osnivajući pjevačka društva tek u 19. st. Spominju se ovi ugledni skladatelji: Tigran Ciuhagian (1836—1898); Kristofor Gara-Murza (1854—1902), njegova se armenska misa sačuvala u rukopisu, druge zborne skladbe s uspjehom se izvodile pod njegovim ravnanjem u mnogim velikim ruskim gradovima; Makar Ekmolian (1852—1902), đak petrogradskog konzervatorija; Komitas Vardapet (* 1869 u Turskoj), đak berlinskog konzervatorija, bavio se mnogo i melografskim radom, pa je sabrane narodne popijevke namah i harmonizirao za zborno pjevanje (izdanje njegovih radova sprema posebno Društvo prijatelja Komitasa Vardapeta). — U almanaku Sevan (uredio ga i izdao Aram Yeremian u Veneciji 1927) sabrane su bilješke o armenskim skladateljima i njihovim djelima.

Armenci su u davnini upotrebljavali osim spomenutih instrumenata sa žicama još i brončane trublje, frule, lire, timpane, harfe i pladnjiće; poslije se instrumentarij njihov umanjio; iz ranoga njihova kršćanskog doba spominju se instrumenti: khšoc, dzendzgha (cnclay) i razne vrste zvona. Tek u novije su vrijeme počeli upotrebljavati evropske instrumente. B. Š.

7. Armenska umjetnost. Sve do svog pokrštenja Armenci nisu imali originalne i samosvojne umjetnosti. Malen broj sačuvanih spomenika iz njihova poganskog razdoblja kazuje utjecaje rimsko-helenističke i perzijske. Nacionalna umjetnost armenska počinje se tek u 4. st., kad kršćanstvo postaje državna vjera, u vrijeme vladanja kralja Trdata (Tiridata) i djelovanja sv. Grgura Prosvjetitelja, osnivača armenskog kršćanstva. U armenskoj su umjetnosti najvažniji spomenici arhitektonski, a među njima u prvom redu crkve. Dašto, da se u najstarijim crkvenim građevinama iz 5. i 6. st. (Tekor, Ereruk) još javljaju uspomene na izvore rimsko-sirske, ali se već u 7. st. ustanovljuju posve nacionalne značajke, podjednako u tlocrtu i gradnji. Primjeri: crkve svetica Gajane i Ripsime u Edžmiadzinu, nedaleko od glavnog grada Valaršapata (Vagharšapata). Crkva sv. Gajane, građena pri kraju 5. st., a u 7. st. obnovljena, ima veoma zanimljiv tlocrt u obliku grčkoga križa. Središnje kube počiva na četiri krepka stupa upornjaka; četiri križna kraka, koji izlaze iz četiriju velikih polukubetnih lukova, svršavaju se polukružnim apsidama, tako da čitav tlocrt podsjeća na četverolist. Utjecaj se tog tlocrta javlja kasnije u crkvama brda Atosa, pa čak još u 9. st. u francuskoj crkvi u Germigny-les-Près. Crkva sv. Ripsime ima pravokutan tlocrt, u kojemu je naglašeno križanje dviju središnjih osovina. Iznad njihova križanja diže se kube. Katolikos Nerses III. (641—661) zvan Šinog (Graditelj) podigao je crkvu sv. Grgura Prosvjetitelja u Cvartnocu, jedan od na i zanimljivijih spomenika armenskog crkvenog graditeljstva. Crkva ima u svom tlocrtu oblik kruga. U njegovoj sredini nalazimo četiri golema stupa, na kojima počiva kube. Ovi su stupovi među sobom povezani polukružnim eksedrama, od kojih svaka počiva na šest kolumna. Na unutarnjem zidu ima 64 pilastra, a na uglovima četiriju stupova nalaze se po četiri kolumne. Na istočnoj strani prislonjena je na taj kružni tlocrt četverouglata kapela. Svetište se nalazi na jednoj terasi, koja se diže između dva istočna stupa. I ovaj je tip tlocrta kasnije mnogo ponavljan (crkva S. Lorenzo u Milanu). Među sačuvanim fragmentima iz te crkve ističu se naročito lijepi košarasti kapiteli, koji podsjećaju na bizantske. U 8. st. sagrađene su katedrale u Odzunu i Mrenu. Za vrijeme vladanja dinastije Bagratida, od 9. do potkraj 11. st., doživjela je armenska umjetnost svoj posljednji cvat. U to su vrijeme sagrađene brojne crkve i podignuti brojni samostani (Qārs, Sanahin, Marmašen, Ani, Kutais, Agruk). Križ, što ga u svom tlocrtu tvore te armenske crkve, nije ni grčki ni latinski, već naročito armenski, i to zbog toga, što je u jednu ruku njegov istočni i zapadni krak duži od sjevernog i južnog. Unutrašnje oble apsidne niše ne izbijaju iz ravnih izvanjskih strana pravokutnog tlocrta. U dugu razvoju od jednostavne i čedne dvoranske crkve s polukružnom apsidom pa do složenih križnokubetnih crkava dobivaju s vremenom sva četiri križna kraka polukružne završetke, dok se pobočni prostori s pomoću ugaonih niša (u kojih je tlocrt na tri četvrtine kruga) odvajaju od središnjeg kubetnog prostora. U unutrašnjosti se crkava javljaju ponajčešće šiljati lukovi, dok izvanjske stijene crkava raščlanjuju izbočeni zabati, udubene niše i slijepi lukovi. Armenski su graditelji bili izvanredni tehničari. Živeći u kraju, koji obiluje kamenom, oni su razvili umijeće t. zv. stereotomije (rezanja kamena) do neslućena savršenstva. Strzygowski je nazvao način građenja armenskih crkava do 10. st. »romaničkim kubetnim građevinarstvom« (iako armenske crkve imaju gotovo redovno kube u obliku čuna) i istakao, da se još. prije godine 1000 javljaju počeci jedne »gotike«, koja sistem uporišta provodi iznajprije s pomoću niša, a poslije s pomoću unutarnjih stupova (koji čine zidove suvišnima) tako savršeno, da su na pr. za katedralu u gradu Ani neki učenjaci (Texier, Schnaase) tvrdili, da su je sagradili zapadni gotički graditelji. Tlocrt gore pomenute crkve sv. Ripsime opet kao da nagoviješta idealni plan Bramantov za novu crkvu sv. Petra u Rimu. — Armenska plastika služi isključivo svrhama arhitektonskim. Starija je plastika 5.—7. st. posve ornamentalna. Istom u 10. i 11. st. javljaju se na ukrasima izvanjskih strana crkava brojni reljefi, na kojima se bjelodano opaža utjecaj bizantski i sirski. Sad se javljaju pored ornamentalnih (ponajčešće vegetabilnih) elemenata i likovi životinjski (lavovi, gazele, jeleni, zečevi). Javlja se i lik donatora, koji Kristu ili Bogorodici prinosi model crkve, koja je o njegovu trošku podignuta. I tu se razabira utjecaj umjetnosti bizantske. — Samostalnije se razvijalo armensko minijaturno umijeće. Najstariji sačuvani armenski rukopis iz godine 887 (danas u moskovskom Orijentalnom institutu) nema još minijatura. Čuven je edžmiadzinski evanđelist iz godine 989, u kojem su glavne minijature izvedene po uzorima sirskim 6. st., dok su armenski samo ornamenti i neke manje marginalne minijature. Dva se armenska evanđelistara čuvaju u samostanu mehitarista S. Lazzaro u Mlecima. Jedan je iz 10. st., a drugi iz godine 1193. U njihovim se minijaturama zapažaju pored elemenata izvorno armenskih i utjecaji bizantski i perzijski.

LIT.: J. Strzygowski, Das Etschmiadzin-Evangeliar (Byzantinische Denkmäler I.), Beč 1891; H. F. B. Lynch, Armenia, travels and studies, London 1901; W. Bachmann, Kirchen und Moscheen in Armenien und Kurdistan, Leipzig 1913; J. Strzygowski, Die Baukunst der Armenier und Europa, Beč 1918; Ch. Diehl, Manuel d’art byzantin, I.², Pariz 1925; K. Woermann, Geschichte der Kunst aller Zeiten und Völker, III.², Leipzig 1926; J. Strzygowski u Wasmuths Lexikon der Baukunst, I., Berlin 1929; L. Réau, L’art primitif — L’art médiéval (Histoire universelle des arts II.), Pariz 1934. A. Sch.