DISIMILACIJA (abstraktna latinska izvedenica od glagola dissimu(i)lare »činiti različnim«).
D. u biologiji je ono zbivanje u živim bićima, kod kojega se vlastita tvar tiela kemijski razgrađuje i time oslobađa energija te tako proizvodi rad. Svaka djelatnost živog bića, kakvagod bila, uzrokovana je dakle kemijskim razgrađivanjem izvjestne količine njegove vlastite tvari (→ izmjena tvari).
Sva su živa bića izgrađena iz nizko oksidiranih, ali vrlo složenih kemijskih spojeva, napose bjelančevina, ugljičnih hidrata i masti. Izvor je tih spojeva zeleni biljni organizam, u kojem se oni stvaraju iz anorganskih tvari, dakle iz tvari nežive prirode, i to s pomoću sunčanog svietla, a da se energija svietla kod toga povezuje, nakuplja u obliku potencialne kemijske energije nastalih spojeva (→ asimilacija). Životinje izgrađuju svoju tvar pregrađivanjem organskih spojeva, koji potječu od biljaka, i to bilo neposredno, bilo posredno, da ih primaju od drugih životinja, kojima se hrane, a da su te životinje posredno ili neposredno preuzele svoje građevne elemente od zelenih biljaka. Sva energija, koju sadržavaju organizmi, i biljke i životinje, konačno potječe od energije sunčanog svietla; tvar je dakle, iz koje se izgrađuju živa bića, kao neko spremište energije, koja je u toj tvari nagomilana u obliku potencialne kemijske energije.
Time, da se pristupanjem kisika, koji prima organizam kod disanja (ili ga, kao anaerobni organizmi, prima iz nekih spojeva bogatih na kisiku), njegova tvar ciepa na jednostavnije spojeve, oslobađa se u toj tvari vezana potencialna kemijska energija te pretvara ponajviše u toplinu i mehaničku kinetičku energiju, koja se očituje gibanjem. Neznatan dio oslobođene energije javlja se uz to kao električna energija: samo kod nekih riba ima proizvodnja elektriciteta veću ulogu (→ električni organi). Kod organizama, koji svietle, očituje se oslobođena energija i kao svietlost.
S obzirom na zalihu energije mogli bismo prispodobiti živa bića donekle s nekim motorom. Zaliha energije eksplozijskog motora nalazi se u benzinu kao njegova potencialna kemijska energija. Brzim se izgaranjem benzina oslobađa ta energija te se javlja kao toplina, koja ekspanzijom kod eksplozije nastalih plinova pokreće motor. Energija se benzina pretvara dakle najprije u toplinu, a ta u kinetičku energiju plinova i zatim u kinetičku energiju kretnje motora. A kod organizama su »motor« i »benzin« jedna jedinica, koja se troši i ujedno radi, a da se ono, što je utrošeno, uzto nadoknađuje vlastitom snagom. Dok je motor toplinski stroj, u kojem se potencialna energija posredovanjem topline pretvara u kinetičku energiju, kod gibanja organizma potencialna se kemijska energija njegove tvari neposredno pretvara u kinetičku energiju, bilo da se radi o strujanju protoplazme, udaranju bičeva ili trepetljika ili o stezanju mišića. Kod svih tih zbivanja kemijsko razgrađivanje neposredno dovodi do promjena, koje se očituju kretnjama: ili se mienja površinska napetost, koja izaziva strujanje protoplazme, ili bubre izvjestni sastavni dielovi kao kod bičeva, trepetljika i mišićnih vlakana. Organizme bismo mogli stoga nazvati kemijskim strojevima, jer kemijska energija neposredno prelazi u kinetičku, ma da se uz to, i to dapače veći dio — oko 70% — potencialne energije kod disimilacijskih zbivanja pretvara u toplinu. Ali kod većine organizama ta je toplina neki tako reći nepoželjni nuzgredni proizvod, koji se ne pretvara u kinetičku energiju kretnja, nego se gotovo bez koristi gubi u okolinu.
Kao kod svakoga kemijskog zbivanja i brzina disimilacijskih procesa ovisna je o temperaturi; što je temperatura viša, to se i d. zbiva brže. Većina organizama ima gotovo istu nutarnju temperaturu, kao što je temperatura okoline, pa stoga njihova djelatnost uvelike ovisi o toj temperaturi, tako da se kod nizkih temperatura okoline njihova aktivnost jako usporava ili sasvim prestaje, jer su sva disimilacijska zbivanja usporena. U tom je slučaju od izvjestnog značenja toplina, koja se proizvodi kod d-e, jer ipak povisuje nutarnju temperaturu i tako ubrzava daljnja disimilacijska zbivanja. Tako na pr. opažamo kod nekih leptira, da kod nizke temperature, prije nego uzlete, mašu krilima, dok se toliko ne ugriju, da mišići njihovih krila mogu proraditi dostatnom brzinom, da se napokon dignu u zrak. Kod mirovanja pak nutarnja se temperatura gotovo izjednačuje s izvanjom.
Naročiti položaj zauzimaju u tom pogledu toplokrvne (homoiotermne) životinje, ptice i sisavci. Kod njih postoje stalna disimilacijska zbivanja s jedinom zadaćom, da proizvode toplinu. Udešena su s pomoću posebnih regulatornih uredaba, tako da tielo, neovisno o izvanjoj temperaturi, ima svoju stalnu nutarnju temperaturu, koja oslobađa organizam od ovisnosti o temperaturi okoline. Ona mu ujedno zajamčuje jednakomjerno zbivanje disimilatornih procesa, kojima se proizvodi radna snaga i obavljaju druge životne funkcije.
Kako se d. sastoji u kemijskom ciepanju tvari živih bića, to kod toga nastaju jednostavniji spojevi. Ti produkti razgrađivanja ili disimilati mogu biti djelomično upotrebljeni za novo izgrađivanje, a veći se dio dalje ciepa. Kao konačni produkti rezultiraju ugljični dvokis, koji se izdiše, i tvari, koje se u otopljenom ili krutom stanju izlučuju kao ekskreti, kod viših životinja s pomoću mokraćnog ustroja (→ izmetanje).B. Z-k.
D. kod biljaka. Biokemijske promjene, koje se u živim biljkama trajno zbivaju, teku uglavnom u dva pravca: u pravcu tvorbe organskih tvari iz jednostavnih anorganskih spojeva (proces asimilacije), kojom se prilikom energija veže, i u pravcu razgrađivanja organskih tvari na jednostavnije organske pa i najjednostavnije anorganske spojeve (proces disimilacije), pri čemu se energija oslobađa.
D. je uz asimilaciju temeljni životni proces u svim zelenim i nezelenim organizmima. Sunčana energija, utajena u proizvodima asimilacije, mora se trajno oslobađati, da bi mogla poslužiti biljkama za vršenje različitih poslova; to oslobađanje energije vrši se d-om. Kao glavni pokretač za to, da se učini djelotvornom potencialna energija organskih tvari, služi kisik. Oslobođenu energiju upotrebljavaju biljke na različite načine i u različitim oblicima: kao energiju topline, električke i ozmotske napetosti, mehaničku energiju i t. d.; te su energije potrebne za različne sinteze, anabolizme, katabolizme, vršenje kretnji i t. d.
Najtipičniji je disimilacijski proces disanje ili respiracija; za toga se procesa oksidira ugljik organskih tvari na CO2, i biljke izdišu. Razlikujemo normalno ili aerobno i anaerobno ili intramolekularno disanje. Normalno disanje biva za podpunog pristupa slobodnog kisika, dok se intramolekularno vrši u njegovu odsustvu. Normalno dišu svi biljni organi, ali različitim intenzitetom. Disanje se mjeri odnošajem količine izdisanog CO2 i primljenog kisika, t. zv. respiracijskim kvocientom. Intenzitet disanja ovisi o specif. osebinama biljaka, stupnju razvoja, vanjskim činbenimica i t. d. Najjače dišu cvjetovi za vrieme oplodnje, zatim lišće, slabije stabljika i korienje; mlado korienje diše veoma jako. Mlađi organi dišu jače od starijih, generativni opet jače od vegetativnih. Najjednostavniji primjer kemizma aerobnog disanja dade se predočiti jednačbom:
C6H12O6 + 6O2 aq = 6CO2 + 6H2O + 647.000 kal.
Heksoza se oksidira na ugljični dvokis i vodu, pri čemu se oslobađa znatna količina topline. Za intramolekularnog disanja heksoza se nepodpuno oksidira, slično kao i za vrenja, što ga izaziva Sacharomyces cerevisiae:
C6H12O6 aq = 2 CO2 + 2 C2H5OH aq + 57.500
Tvori se ugljični dvokis i alkohol te znatno manja količina topline nego za normalnog disanja. Ostavimo li jabuku ili korien šećerne repe u prostoru bez kisika, disat će intramolekularno, pa ćemo već nakon kratkog vremena moći u njima ustanoviti alkohol i organske kiseline. Ti proizvodi intramolekularnog disanja djeluju toksički na biljnu plazmu. Oni su uzročnici stradavanja usjeva na poplavljenim poljima; poplavljene biljke ne obamiru radi suviška vode, već zbog štetnog utjecaja proizvoda intramolekularnog disanja.
Za normalnog kao i intramolekularnog disanja troše biljke organske tvari svoga vlastitog tiela, proizvode CO2 i toplinu, a za normalnog disanja troše pored toga još i kisik zraka. Možemo se o tome uvjeriti jednostavnim pokusima.
Da biljke za disanja zaista troše tvari vlastitog tiela, možemo se lako uvjeriti, ako sjeme (graška, graha, boba i sl.) ostavimo u vodi 24 sata, da nabubri, zatim ga osušimo bugačicom, odvagnemo, prenesemo u klijalište te onda ponovno odvagnemo nakon desetak dana. Desetdnevne biljčice, izrasle u tami, bit će mnogo lakše nego sjeme na početku klijanja, što je nepobitan dokaz, da biljke u prvo vrieme razvoja dobivaju energiju potrebnu za gradnju i razvoj svojih organa disimilacijskim procesima. Zatvorimo li nabubrelo sjeme u staklenu posudu s prostranom cievi (vidi sliku) i ostavimo u njoj nekoliko dana na toplom mjestu, da klija, pa onda uronimo postranu ciev u čašu s bistrim kalcijskim hidroksidom i otvorimo ciev, strujat će u čašu pod tlakom mjehurići nekakva plina, a tekućina će se ubrzo zamutiti bielim talogom. Tu se dogodilo ono isto, što bi se dogodilo, da smo kroz staklenu cjevčicu duhnuli u raztopinu kalcijskog hidroksida. I u jednom i u drugom slučaju kalcijski se hidroksid zamutio utjecajem ugljičnog dvokisa, jer se tvori bieli, u vodi praktički netopljiv kalcijski karbonat. Prilikom klijanja sjeme dakle izdiše ugljični dvokis.
Da se za klijanja troši slobodni kisik uzduha, možemo lako dokazati na ovaj način: U staklenu posudu sa širokim grlom metnemo nabubrelo sjeme (graška, kukuruza i sl), dobro je zatvorimo i ostavimo na toplu mjestu nekoliko dana. Ako nakon nekog vremena otvorimo posudu i u nju unesemo goruću triesku ili svjećicu (sl.), plamen će se utrnuti, jer je sjeme potrošilo sav slobodni kisik zraka posude potreban za gorenje.M. G.
D. u historijskoj i deskriptivnoj fonetici znači jezičnu pojavu obratnu asimilaciji (v.), t. j. dva fonetski jednaka ili slična glasa, kad se nalaze u nekoj rieči, mogu postati različiti. Kad se ponavljaju jednaki glasovi u istoj rieči, jezična sviest ide za dva cilja: 1) za variacijom glasova, 2) za izticanjem i većom jasnoćom jednoga od njih. D. nije tako obćenita fonetska pojava kao asimilacija, ali se obje javljaju u svim jezicima, i samo pojedine vrste (tipovi) disimilacija ili asimilacija ograničene su na pojedine jezike.
Uglavnom razlikujemo ove tri vrste disimilacija: 1) djelomičnu (parcialnu) ili obćenitu (totalnu), 2) regresivnu ili progresivnu i 3) susjedsku (blizu) ili razdaleku (u distanciji). U prvoj može jedan od dvaju glasova, zbog djelovanja zakona disimilacije, djelomično ili posve izgubiti svoju artikulaciju. Primjer: hrvatski glas č može izgubiti svoj dentalni elemenat t, tako da od č ostane samo palatalni spirant š, ako iza njega sliedi još jedno t; t. j. zbog idućeg t izgubilo se predhodno t. Tako nastade od čto današnje hrvatsko što, a od počtenje poštenje. Ovo je djelomična disimilacija. Naprotiv, složenica zakònoša, koja je nastala iz zakononoša, kako nitko ne govori, pokazuje obćenitu ili totalnu d-u, jer je zbog njena djelovanja izpao čitav slog -no-. Takav slučaj zove se i haplologija (od grč. ἁπλοῠς »jednostavan« i λόγος »govor«). Ali i samo jedan od dvaju suglasnika može izpasti zbog njena djelovanja. Pored molstir »samostan« (od grč.-lat. monasterium) i oltar govore čakavci, koji ne mienjaju l u o, mostir i otar. To znači, da je zbog sličnosti artikulacije suglasnika l — r, što ih sadržavaju ove rieči, prvi izčezao.
Kao asimilacija tako može biti i d. regresivna i progresivna. Regresivna d. ravna se prema idućem, a progresivna prema predhodnom glasu; to će reći, da se u regresivnoj mienja prvi, a u progresivnoj drugi glas. Što, poštenje, mostir, otar primjeri su regresivne d-e. Hrvatsko ime Vilim, koje je nastalo iz njemačkog Wilhelm, pokazuje totalnu d-u drugoga suglasnika l. Ovo je progresivna totalna disimilacija. Ako se radi o totalnoj d-i jednoga od jednakih glasova u blizini ili u kontaktu, onda se, dakako, ne može znati, radi li se o regresivnoj ili progresivnoj disimilaciji. Primjer: Petrovaràdīn, koje je nastalo iz Petrov Varadin. Tu se ne zna, je li zbog d-e izpalo prvo ili drugo v.
U trećoj skupini disimilacijskih pojava mienja se jedan od dvaju glasova prema tome, jesu li oba u neposrednoj blizini, u susjedstvu ili kontaktu, ili u razdalekim slogovima iste rieči. Što, poštenje, Petrovaradin, zakonoša bili su primjeri za susjedsku d-u, a mostir, otar, Vilim za razdaleku.
Kad se radi o d-i u stranim riečima, disimilacijski zakon djeluje snažnije, što su manje obrazovani oni, koji govore. Tako jednostavniji ljudi govore kod nas filanci, a obrazovaniji bez regresivne d-e u distanciji dvaju istih suglasnika (n) financi.
LIT.: M. Grammont, La dissimilation consonantique dans les langues indo-européennes et dans les langues romanes, Dijon 1895; Isti, Traité de Phonétique, Pariz 1933; K. Brugmann, Kurze vergleichende Grammatik der indogermanischen Sprachen, Strassburg 1902; Abhandlungen der Sächsischen Gesellschaft der Wissenschaften, phil.-hist. Kl. XXVII; T. Maretić, Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga jezika, 2. izd., Zagreb 1931; P. Skok, Osnovi romanske lingvistike, sv. 2., Zagreb 1940.P. S.