ASIMILACIJA (od lat. ad »k« i similis »sličan«), oznaka procesa, kojim se novi sadržaji i elementi pridružuju i prilagođuju starijem sadržaju. Time je uvjetovano i preoblikovanje tih sadržaja, a zbiva se već prema naravi i vrsti starije, odnosno nove građe (opreka joj je pojam disimilacija, v.). A. je važan pojam za tumačenje izgradnje novih oblika na područjima različitih znanosti; njime se služi biologija u tumačenju prihvata novih sastojina, pa lingvistika, teologija, sociologija i dr. Napose je u psihologiji to važan pojam, kojim se tumači primanje novih doživljaja u već gotovo stanje svijesti, i promjene ljudske duševnosti, koje nastaju tako, da se pri tom mijenjaju i oblikuju svi novi doživljaji, prilagođujući se starima, ali i tako, da starije stanje nekog djela duševnosti prima narav i osebine novih sadržaja, na osnovi čega dolazi do djelomične (parcijalne) ili do potpune (totalne) asimilacije. Taj je proces napose važan kod stvaranja intenzivnih i prostornih predočaba (Wundt). S tim je procesom pojam asimilacije u uskoj vezi s pojmovima asocijacije i apercepcije (v.). F. J.

Asimilacija društvena je proces, po kojemu se neki strani elemenat suživljuje, prodire ili utapa u jednoj novoj grupi, te od nje preuzima običaje, sjećanja, osjećaje, jezik, vladanja, iskustva i povijest.

Asimilacija nije jednostavan ni brz proces. Razvija se polagano godinama i generacijama.

Ne postizava se asimilacija, ako razni ljudi samo dolaze među sobom u doticaj, na pr. na trgu pri kupovanju. Njihove su kulturne i narodne jedinice jedna prema drugoj manje više indiferentne. Oni će možda naučiti i jezike drugih kulturnih jedinica, ali pored toga ostaju u svom krugu.

Asimilaciju pospješuju: politička demokracija, vjerska sloboda, društvena jednakost, mogućnosti ekonomskoga razvoja, pučko školstvo i laki pristup raznim kulturnim i omladinskim ustanovama. Neasimilirani član društva pomalo biva akomodiran, pa onda asimiliran član neke društvene zajednice.

Hrvati su svojim lijepim primanjem stranaca, svojom gostoljubivošću, otvorenim srcem, ali i svojom narodnom stalnošću i tvrdokornošću uspjeli da pohrvate mnoge Nijemce, Madžare, Talijane, Slovence i t. d. Mi asimiliramo: 1. Našom tolerantnošću, kad puštamo došljake, da ostanu kod svoga materinskog jezika, svojih narodnih običaja, svojih zabava. Ali sve većim društvenim dodirom, kulturnim i političkim tečajem generacija stvaramo, ako ne iz njih, a ono iz njihove djece, nizove dobrih Hrvata s inorodnim imenima. 2. Odgojem omladine. Ona mora proći kroz hrvatsko školsko sito i kroz hrvatska omladinska društva, jer tu nastaju neizbrisivi procesi prilagođivanja.

3. Uvođenjem stranaca u politički život. Time on počinje suosjećati sa stanovitom narodnom grupom. On ulazi u narodnu borbu, narodne stranke, postaje stvaralac povijesti nove domovine, kupi se oko novih simbola, smatra se odgovornim za događaje, te tako ulazi u njega duh nove narodne i kulturne zajednice. Da li se asimilacija može mjeriti vanjskim izgledima: uniformnošću odijela, manira, govora, standardom života? Ne! To su tek sličnosti. Prava se asimilacija mjeri moralnim i kulturnim razlikama. Asimilacija se ne provodi ni prisilnim mjerama ni superiornim stavom. Takve slučajeve preživio je hrvatski narod u doba različitih apsolutizama, kad su Hrvate htjeli učiniti članovima drugih naroda.

Asimilacija u biologiji, u najširem smislu riječi skup procesa izgradnje žive supstancije iz neživih tvari, za razliku od disimilacije (v.), pod kojom obično razumijevamo procese razgradnje žive organske tvari.

U biljku ulaze različite anorganske i organske tvari sredine, u kojoj ona živi, te se uz pomoć vitalnih energija živih biljnih stanica, kao i vanjskih kozmičkih i terestričkih energija, pretvaraju u sastavne dijelove biljnog organizma. Zelene biljke primaju iz te sredine poglavito spojeve anorganske, manje organske, dok nezeleni organizmi upotrebljavaju za izgradnju svojih tijela u prvom redu tvari organske, a samo u manjoj mjeri i spojeve anorganske. Iz tla dobivaju zelene biljke: kisik, vodik, dušik, fosfor, sumpor, kalij, kalcij, magnezij i željezo, a iz atmosfere ugljik; sva ta počela služe biljkama za izgradnju njihovih tijela. Govorimo o asimilaciji hranivih počela iz tla i asimilaciji ugljika iz atmosfere. Kako se asimilacija ugljika vrši uz pomoć energije sunčanog svijetla, dobila je ime fotosintetska asimilacija (v.).

U novije se vrijeme pod asimilacijom razumijeva obično fotosintetska asimilacija, dok asimilacija ostalih biogenih počela dolazi ponajčešće pod imenom »resorpcije« ili »biološke sorpcije«. M. G.

Asimilacija u historijskoj i deskriptivnoj fonetici znači ujednačenje dvaju različitih vokala ili konsonanata. Događa se u istom slogu, u vokalskim i konsonantskim grupama, kao i u slogovima, koji stoje razdaleko. Dva vokala, koja sačinjavaju diftong, postaju monoftong pomoću asimilacije. Primjer: Naš diftong ao glasi u narječjima o ili a: pisao > pisō ili pisā. Za naš se jezik veoma značajne asimilacije nalaze u konsonantskim grupama, koje nastaju u prefiksalnim složenicama. U takvim složenicama isti prefiks može imati četiri oblika. Tako prefiks iz u izgubiti glasi iž u ižednjeti, is u iscijediti, iš u iščašiti. Asimilacija se najčešće pojavljuje, kad su dva različita vokala ili konsonanta u kontaktu. Rjeđe se pojavljuje u razdalekim slogovima ili u distanciji. Primjer: prezime Galògaža nastalo je asimilacijom prvog konsonanta na početni konsonant drugog dijela složenice iz Kalògaža (čovjek koji gazi po kalu, blatu). Lingviste razlikuju pet vrsti glasovne asimilacije:

1. regresivnu, ako se ravna prema prethodnom glasu (primjer gornje pisā za pisao), 2. progresivnu, ako se ravna prema idućem glasu (vidi gornji prefiks iz), 3. recipročnu, ako se glasovi naizmjence izjednače (primjer najti > naći), 4. djelomičnu, ako jedan element ostaje nepromijenjen (primjer: iscijediti), 5. posvemašnju, ako se jedan od elemenata posve asimilira drugome, tako da ga posve nestane (primjer: selo, koje je nastalo iz sed-lo, od osnove sed-).Asimilacija je jedna od osnovnih lingvističkih pojava, koja se očituje u životu svakoga jezika.

LIT.: P. Skok, Osnovi romanske lingvistike, Zagreb 1940. sv. I., str. 159; M. Grammont, Traité de phonétique, Pariz 1933; T. Maretić, Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga jezika, Zagreb 1931.       P. S.

A. u petrografiji. Kad magma provali iz nutrine Zemlje prema površini ili i na samu površinu, gdje će ohlađivanjem iz nje nastati raznoliko kamenje, protiskuje se ona kroz kameni pokrov Zemlje. Pritom ona kida kamenje, kroz koje prolazi, rastapa ga i reagira s njim. Na tom putu može magma naići i na magmu iz drugog odijeljenog magmatskog ognjišta i pomiješati se s njom. Svaki proces, pri kojem strani materijal u tekućem ili krutom stanju ulazi u magmu, zove se asimilacija, a kamenje nastalo iz tako izmijenjene magme zovemo hibridno (bastardno). Lj. B-ć.