DIJETE.

SADRŽAJ: Razvoj, 769. Dječja hrana, 771. Briga za dijete, 772. Dječji rad, 773. Dječji jezik, 773. Dječja književnost, 774.

Razvoj. Od poroda do navršene 14. godine života računamo dječju dob, koja se dijeli na 4 perioda: 1. novorođenče od poroda do 14. dana života, 2. dojenče od 14. dana do navršene prve godine, 3. rano djetinjstvo od 2. do 6. godine života i 4. školska dob djeteta od 7. do 14. godine. Karakteristika novorođenačke dobi je prevladavanje fizioloških, odnosno bioloških promjena nad patološkima. One su većim dijelom rezultat prilagođivanja novom životu izvan majčine utrobe. U dojenačkoj dobi počinje prevladavati patologija nad fiziologijom, što naročito vrijedi za umjetno hranjenu dojenčad (česte probavne smetnje i poremetnje hrane), engleska bolest ili rahitis, tetanija, eksudativna dijateza, smanjeni imunitet prema infekcijama, česte gripalne infekcije i t. d.

Normalni razvoj dojenčeta. Prosječna težina zdrave novorođenčadi kod poroda iznosi kod dječaka 3.400 gr, a kod djevojčica 3.200 gr. Oko 6. mjeseca podvostruči se težina kod poroda, a koncem prve godine potrostruči. Od druge godine života tjelesna težina raste znatno sporije.

Prirast težine po Thienichu

Što se tiče rasta u duljinu, taj je razmjerno najjači u prvoj godini života, a kasnije je manji. Periodi pojačanog rasta jesu: prva godina života, 7. godina jednako kod dječaka i djevojčica i treći period u godinama puberteta, i to kod dječaka između 14—16. godine, a kod djevojčica između 12. i 16. godine.

Denticija. Dojenče treba da ima toliko zubi, koliko mjeseci, manje 6, jer u 6. mjesecu života dojenče obično nema zubi, a kasnije mu niču svaka 2 mjeseca po dva. Prema tome treba da ima dojenče u 10. mjesecu 4 zuba (10—6), a u 12. mjesecu 6 zubi (12—6). Pri koncu ili nakon druge godine života (26 mjeseci) treba da je mliječno zubalo, koje se sastoji od 20 zubi, potpuno (26—6=20). Slijedeća shema prikazuje nam pregledno nicanje zubi:

Najprije niču srednji donji sjekutići, onda srednji gornji, zatim vanjski gornji, vanjski donji sjekutići i prvi premolari kutnjaci i konačno drugi premolari. Nicanje zubi je fiziološka pojava, te kod normalnog dojenčeta ne pravi nikakvih smetnja. Kod one dojenčadi, gdje hrana ne sadržava u dovoljnoj mjeri vitamine D i C, nastaju već na mliječnom zubalu promjene u smislu hipoplazija. Kod rahitisa ili engleske bolesti zubi su loše građeni, oštrica je neravna, a caklovina isprugana. Rahitični zubi nemaju potrebne jakosti, lako se lome i brzo kvare. Zakašnjeno nicanje zubi obično je znak rahitisa, ali ne uvijek, jer ima rahitične dojenčadi s teškim promjenama na ostalim kostima, dok su zubi svi na broju.

Duševni razvoj. Novorođenčad dolazi na svijet s razmjerno velikim mozgom (težina između 300—400 gr). Odnos mozga prema tjelesnoj težini jest 1:8 kod novorođenčeta, a kod odraslog čovjeka 1:40. Koordinirane mišićne kretnje, kao dizanje glave, počinju obično početkom 2. mjeseca života. Prije 5.—6. mjeseca života ne može dojenče samostalno sjedjeti, obično sigurno sjedi tek u 8. mjesecu. Početak samostalnog hodanja znatno koleba kod dojenčadi, već prema razvitku statičkih funkcija. Samostalno hodanje moguće je obično u 5. četvrtgodištu. Zaostatak u normalnom razvoju motoričkih i statičkih funkcija ukazuje na duševnu zaostalost, koja može biti posljedica ili prirođenih griješaka u razvoju centralnog živčanog sustava ili preboljele bolesti u fetalnom ili ekstrauterinom životu.

Ćutila. Zjenice su kod novorođenčeta uske, ali reagiraju uredno na svijetlo. Novorođenče ne može fiksirati predmete, jer se oči kreću nekoordinirano (»fiziološka zrikavost«). Već u 3. mjesecu fiksira dojenče pojedine predmete, prati ih očima, raspoznaje ih.

Sluh. Novorođenče nije gluho, jer se dade i kod njega izazvati reakcija na zvuk. U 3. mjesecu života okreće dojenče glavu u smjeru zvuka, a kasnije i oči.

Okus je kod novorođenog djeteta vrlo razvijen, na kiselo, gorko i slano odgovara pojačanim izlučivanjem sline i osjećajem neugodnoga.

Osjetilo dodira također je vrlo razvijeno. Dodirnemo li usne, izazvat ćemo refleks sisanja, osjećaj boli također je vrlo izražen. Na toplinu reagira novorođenče povoljno, dok hladnoća mijenja ritam disanja. Refleksi su kod novorođenčeta i dojenčeta znatno povišeni, što je u vezi sa stupnjem razvoja centralnog živčanog sustava.

Govor. Prvi su početci govora već u 2. mjesecu života (»gukanje«), u 3. četvrtgodištu diferencirani glasovi (»tata, mama«). Dijete, kad navrši prvu godinu, razumije pojedine riječi, dapače i rečenice, te nakon toga počinje već samostalan govor. U razvitku govora postoje individualno velike razlike. Razlozi su za to ili u samom djetetu ili u najbližoj okolini. Zbog svega toga nije uvijek opravdano prosuđivati duševni razvoj djeteta na osnovi, kada je dijete počelo govoriti. To, što vrijedi za govor, vrijedi i za cjelokupni duševni razvoj djeteta. Za prosuđivanje duševnog razvoja postoje različni testi. Najčešće se upotrebljava test Binet-Bobertag, ali kod upotrebe različnih testova moguće su znatne griješke, zbog toga valja biti vrlo oprezan (steći povjerenje djeteta, tijesan dodir s njime i t. d.).

Tjelesna toplina kod novorođenčeta obično je povišena između 37,7—38,2, ali brzo pada za 1½—2º C, a kod nedonošene novorođenčadi i znatno niže. Kod dojenčeta postoji t. zv. »fiziološka monotermija«, koja je uvjetovana dojenačkim načinom života. Kod dojenčadi u pogledu fizikalne termoregulacije postoji izvjestan termolabilitet zbog nezrelosti centralne regulacije. Potonja dolazi naročito do izražaja kod nedonošene ili inače slabe novorođenčadi i dojenčadi, koja vrlo labilno reagiraju na termičke podražaje. Zbog toga nastaje vrlo lako ili pregrijavanje (zastoj tjelesne topline ili naglo ohlađivanje). Što je dojenče razvijenije i prirodnije hranjeno, to je manja opasnost kolebanja tjelesne topline.

Disanje. Prema odraslom čovjeku postoje kod djeteta, a naročito kod novorođenčadi i dojenčadi, znatne razlike ne samo u respiracionom aparatu, nego i u mehanizmu disanja. Prsni koš novorođenčadi i dojenčadi izbočen je i kratak, rebra s hrptenicom zatvaraju ravan kut u vodoravnom položaju (normalan stav), zbog čega je disanje više trbušnog ili abdominalnog tipa. Kod prijelaza iz vodoravnog u okomiti položaj mijenjaju se topografske prilike, a time i karakter disanja, koje postaje torakalno. Frekvencija disanja kod novorođenčadi znatno je povišena (u minuti 40—50), a tokom prve godine života pada na 25 u minuti, i drugoj 24 u minuti, u petoj 20, a između 8 i 10 godina 18 u minuti. Kod mlade dojenčadi, koja boluje od rahitisa ili engleske bolesti, dolazi radi fiziološki ubrzanog ritma disanja do različnih izobličenja prsnog koša (oploštenje postranog dijela, uvlačenje na hvatištima (mjestima insercije), gdje se ošit hvata za rebra i t. d.

Cirkulacioni aparat. Kao kod disanja znatne su razlike kod djeteta prema odraslom čovjeku u pogledu veličine srca i funkcije. Stijenke lijeve klijetke neznatno su deblje od stijenka desne klijetke, samo je srce razmjerno veliko i, s obzirom na širinu ušća i promjer arterija, svladava manji otpor nego srce odraslog čovjeka. Krvni tlak iznosi u 1. godini života 80—90 mm, a poslije puberteta 110—120 mm. Frekvencija bila iznosi u 1. godini života 134 u minuti, kasnije pada, te je između 8.—9. godine života oko 90 u minuti. Dječje srce i cijeli cirkulacioni aparat sposobni su za mnogo veće napore nego srce odrasla čovjeka, jer nisu oštećeni različnim otrovima (alkohol i nikotin) i infekcijama kroničke naravi.

Krv novorođenčadi i dojenčadi znatno se razlikuje u svom kemijskom i morfološkom sastavu od krvi odraslog čovjeka. Kod novorođenčeta postoji poliglobulija (t. j. povećani broj crvenih krvnih tjelešaca) i visoke vrijednosti hemoglobina. Broj eritrocita visok je, te iznosi po Perlinu 5—7½ milijuna, uglavnom preko 6 milijuna u prvih 12 dana života. Specifična težina novorođenačke krvi znatno je veća nego kod odraslih, te iznosi 1060—1080 (1050—1060 kod odraslih). Hemoglobin je u prvim danima života znatno povećan, oko 104%. Bijela krvna tjelešca povećana su, kao prosječna vrijednost uzima se između 10—20.000. U diferencijalnoj krvnoj slici je postojana neutrofilna leukocitoza (60—70% neutrofilnih). Trombociti (krvne pločice) čine u prvim danima života oko 117.000, kasnije porastu na 400.000. Normalna krvna slika kod dojenčadi: Crvena krvna tjelešca i hemoglobin, koji su kod novorođenčeta znatno povećani, počinju padati već u prvim danima života. Oko 2.—3. mjeseca iznosi hemoglobin 60—85%, a broj crvenih 4—5 milijuna. U diferencijalnoj krvnoj slici razmjerno je jaka limfocitoza (60—70%). Broj leukocita kod dojenčadi vrlo je nepostojan, te se može kretati između 10—23.000. Broj leukocita postepeno pada; u ranom djetinjstvu prosječne su vrijednosti 8—10.000, a kasnije se njihov broj izjednačuje s brojem kod odraslih. Isto vrijedi i za kvalitativnu krvnu sliku. Dok u dojenačkoj dobi prevladava limfocitoza, od 4. godine života pa nadalje dobivaju neutrofilni leukociti prevagu. U pubertetu krvna je slika slična onoj kod odraslih.

Koža je kod novorođenčadi i dojenčadi zbog tanjeg epitelijalnog sloja nježnija, tanja i, dakako, osjetljivija. Papilarni sloj vrlo je prekrvljen, što je naročito izraženo kod novorođenog djeteta u prvim danima života, zato govorimo o »fiziološkom eritemu« novorođenčadi. Koža je baš radi spomenutih fizioloških osobina vrlo osjetljiva na sve podražaje, lako nastaju ojedine, različni intertriginozni ekcemi, kožne infekcije (kao pemphigus i t. d.). Potkožno masno tkivo jednakomjerno je razdijeljeno po cijelom tijelu i uz normalnu ishranu daje dojenačkom tijelu oblinu, a koži napetost i elasticitet, t. zv. turgor u medicinskom smislu. Pravilan turgor siguran je znak normalne ishrane i normalnoga tjelesnog razvoja kod dojenčeta.

Mokraća je kod novorođenčeta u prvim danima života koncentrirana i sadržava mnogo mokraćne kiseline u kristaličkoj i amorfnoj formi. Dosta je česta kod novorođenčadi u 1. i 2. tjednu života »fiziološka albuminurija«, a neki put i laktozurija, zbog pojačanog permeabiliteta bubrežnih epitelija. Kod dojenčeta s pravilnom ishranom nastaje brzo normalan odnos između primanja i izlučivanja tekućine. Oko ⅔ primljene vode izlučuju se mokraćom. Specifična težina mokraće kod normalnog dojenčeta iznosi 1002—1004.

Rano djetinjstvo. Kad dijete prohoda, dolazi sve više u doticaj s vanjskim svijetom; formu pojačava prirođeni nagon za kretanjem, zbog čega su mala djeca izložena različitim infekcijama više nego dojenčad. U tom periodu najčešće su zarazne bolesti: kašalj hripavac, dobrac ili ospice, vodene kozice i akutna dječja kljenut, poznata pod imenom dječje paralize. Osim toga je česta zaraza tuberkulozom.

Školsko doba znači potpun preokret i mijenja sav način života djeteta. Bezbrižnost i igru iz ranoga djetinjstva zamjenjuju brige i stega, a sve to ostavlja tragove na dječjem organizmu. Kod djece sa slabijom konstitucijom javlja se malokrvnost (bljedoća školske djece, nestašica teka s gubitkom u težini, lako umaranje i t. d.). Moderna škola pokušava tražiti načine, kako da se te teškoće uklone. Od infekcioznih bolesti prevladavaju onda u to doba difterija i skerlet kao i druge bolesti ranoga djetinjstva, ako ih djeca već nisu preboljela. S navršenom 14. godinom života prestaje djetinjstvo u medicinskom smislu.

Pubertet stvara, svakako, neke poteškoće kod djeteta u tjelesnom i duševnom pogledu. Rast u duljinu znatno je pojačan, u vezi s tim dolazi i do povećanja štitne žlijezde (»pubertetska guša«). Sklonost k izvjesnim bolestima pojačana je, javlja se t. zv. kasni rahitis (rachitis tarda), a postoji naročita sklonost za infekciju tuberkulozom, jer je otpornost prema infekciji znatno smanjena. Doba puberteta je, kako to dokazuju brojidbeni podatci, za tuberkulozu najopasnije, naročito kod djevojčica, jer između 10. do 15. godine života podliježe infekciji tuberkuloze ¼ umrlih djevojčica. Osim tuberkuloze česta su u ovom periodu reumatička oboljenja, chorea i bolesti srca. Izvjesne smetnje javljaju se i na cirkulacionom aparatu, i to češće kod djevojčica nego kod dječaka, napose lȁpat srca, glavobolje, lako umaranje i kod najmanjeg muskularnog rada povišeni puls. Usporedo s pojavama sa strane srca javlja se često i albuminurija, ortostatička ili lordotička. Česta je bljedoća, naročito tip anemije t. zv. »klorotičkog tipa« (»školske anemije«), kod kojih je značajno znatno smanjenje hemoglobina. Žlijezde lojnice pokazuju pojačanu djelatnost, zbog čega je česta pojava akna (Acne rosacea). Doba puberteta donosi sa sobom i neke pometnje nervozne i psihičke naravi, koje su naročito jako izražene kod djece s neuropatskom konstitucijom (patologija puberteta, neuroze i psihopatija). — Pubertet može nastupiti prerano (pubertas praecox) ili kasno (pubertas tarda).B. D.

Dječja hrana.

A. Općenito: Hrana djeteta zavisi obzirom na kakvoću i količinu o životnoj dobi i zdravstvenom stanju djeteta, a osniva se i na iskustvu, rutini, medicinskoj nauci i tehnici kao i na drugim zdravstvenim mjerama; među drugim liječničkim nastojanjima zaprema važno mjesto, te se može reći: Qui bene nutrit, bene sanat (Tko dobro hrani, dobro liječi). U medicinskom pogledu razlikuje se: dob dojenčeta, malenog i školskog djeteta. Po kakvoći je za dojenčad najbolja prirodna hrana, t. j. majčino mlijeko. U nedostatku toga, odnosno u kasnijim mjesecima života, dolazi u obzir kravlje mlijeko (druge vrsti mlijeka obično se ne preporučuju), fino brašno, šećer, sluz od riže ili zobi (→ allaitement mixte). Djetetu od 5.—7. mjeseca daju se još različne juhe i u kašastom obliku povrće i kompot. Već kod dojenčeta treba svraćati pažnju na vitamine! Poslije dojenačke dobi hrana je malene djece uglavnom ista kao laka hrana odraslih (više mlijeka, manje mesa), ne odviše jaja, pa brašnata hrana sa šećerom, voće i povrće (»laktovegetabilna hrana«). Školska djeca jedu s odraslima samo bez jakih začina. Nipošto alkoholna pića! Obična naša mješovita hrana sadržava redovno dovoljnu količinu bjelančevine. Po količini treba dijete s obzirom na svoje rastenje razmjerno više kalorija (=nemskih vrijednosti). Mjerenje potrebnih hrambenih jedinica ne vrši se prema težini u kilogramima nego po nekom posebnom računu (površina tijela ili u praksi po kvadratu visine trupa pri sjedenju: = po si²). Račun po određenoj formuli u kilogramima je nelogičan, jer bi po tome mršavo dijete dobilo još manje (»decrescendo-hrana«), a debelo još više (»crescendo-hrana«). Ni prividno »normalna« težina ne će pri računu matematički odgovarati količinskim potrebama hrane kod bolesne, rekonvalescentne ili konstitucionalno nenormalne djece. Ni nagon (»instinkt«) ne može ovdje služiti kao brojčano mjerilo hrambenih jedinica. Kod probavnih i sličnih smetnja mora d. h. biti i dijetetična (gastroenteritis dojenčadi, Typhus, dysenteria, dječji diabetes, žutica i sl.). Moderna dječja dijetetika posebna je grana medicinske nauke. — U modernoj medicini postoji načelo kvalitativno jednostavne prehrane (prirodna sredstva, a ne tvornički preparati). Moderna pedijatrija zazire dakle od tvorničkih preparata u običnoj praksi, te ih samo izuzetno preporučuje, na pr. za put, u tropskim ili polarnim krajevima, gdje nema dovoljno prirodnih namirnica, kod neuropatske djece radi ugodnijeg ukusa i t. d., te prihvaća neka pučka jela: to su stepka ili mlaćenica iz Holandije, pržena juha, a i prihrana kašama iz Češke, juha od mrkvice iz Moravske, jabučna dijeta iz Njemačke, jogurt iz Bugarske, boršč iz Poljske i Rusije, pa jagodna i grožđana kura i sl. — Od loše d. h. nastaje niz crijevnih i općih bolesti, koje u prvom redu uzrokuju visoku smrtnost djece u prvoj godini života, te time i depopulaciju mnogih naših krajeva. Osobito loše prilike haraju u tom pogledu kod nas na selu, a bolje je u većim gradovima, gdje djeluju dječji ambulatoriji i drugi socijalno-medicinski zavodi.

B. Pregled o posebnoj dijeti u djetinjstvu. Posebna dijetetika u djetinjstvu obuhvata stručnu prehranu djeteta počevši od prvog dana njegova života sve do puberteta, i to u svim prilikama te životne dobi; u danima bolesti, nadalje s obzirom na prirast težine i visine kao i na prirodno živahne kretnje djeteta pri igri. Dječji liječnik približava se, dakle, u shvaćanju dijete kompleksnom pojmu, kako su to zamišljali stari Grci kod riječi δίαιτα, (»način života«), i kako je to shvatio i jedan od mislilaca novijeg vremena, pjesnik i prirodoslovac Goethe, kao i njemački filozof Kant. Da se djetetu uzmogne stručno odrediti dijeta, moramo u kratkoj preglednoj shemi znati propisati dotičnu hranu ili ljekovita jela po prilici onako, kako to čini liječnik propisujući bolesniku recept medikamentoznih sredstava iz ljekarne. Da se može udovoljiti svima navedenim pojedinostima toga dijetetskog kompleksa, smislio je Pirquet u svojem sustavu prehrane zgodan način propisivanja. Prije svega treba se obazirati na ova 4 propisa:

Za te četiri skupine služi ova shema, koja će za zdravo dijete biti ispunjena na pr. na ovaj način:

Shema za dijete od 10 godina:

Si = 70 cm; Dnevna potreba hrane — 7 decinemsiqua = 35 Hn.

Za dijete s nefritisom na pr. dobili bismo niže prikazanu shemu:

35 hektomena za dijetu, po mogućnosti siromašnu bjelančevinom.

(Dijeta na pr. kod nefritisa).

N. B. Kruh, slanina i druga jela bez soli!

Kod dijete bez ikakvih tragova bjelančevine imamo u 35 hektonema minus 35 dekanema bjelančevine. U našem primjeru imamo od prilike samo ½ te negativne vrijednosti, naime minus 16.5 dekanema bjelančevine. Dakako da se na taj način može odrediti stručna dijeta za svaku bolest, koja to zahtjeva (skorbut, kronička obstipacija, suha, ovolaktovegetabilna dijeta, čista vegetabilna, dijabetičarska dijeta, besolna dijeta i t. d.). — Pri takvom propisivanju dječje dijete pazi se još na ove međusobno vezane pojedinosti:

Prema dobi života razlikujemo ova tri glavna oblika dijete:

a) Dojenačka dob: Vodena (čajna) dijeta, prirodna prehrana (mlijeko matere ili dojkinje), umjetne dojenačke dijete (razrijeđeno kravlje mlijeko, mlaćenica, bjelančevno mlijeko, Liebigova sladna juha, juha od mrkve, prežgana juha, dijeta oskudna mlijekom, nadalje dijeta keksom i pudingom s mnogo ugljičnih hidrata i t. d. — b) Malena djeca: Obična dječja prehrana, šećerna dijeta pri nefritisu, hrana s malo bjelančevine kod nefritisa (v. shemu), dijabetičarska hrana, voćna i povrtna dijeta pri dijabetesu, nadalje suha hrana, sirova hrana, grožđana dijeta, limunska kura (ove tri posljednje pri skorbutu), bezmasna dijeta kod žutice, jagodna kura kod dječjih oblika sprue-a, kura bananama, zatim kura tovljenja, poštedna ( = laka) hrana kod zaraznih crijevnih bolesti (crijevna, enteralna gripa, enterokokni enteritis, tifus, paratifus, griza i sl.), »bezmlječna hrana po Stolte-u« (meso, jetra, jaje, teleći timus). — c) Sistematska »škola prehrane«. Kako smo, dakle, vidjeli, razvija se dječja dijeta, odn. prehrana postepeno od prvih dana života sve do konca puberteta. No da se taj razvitak uzmogne provesti i kod neuropatske, bolesne ili inače anormalne djece, smislio je Pirquet t. zv. »školu prehrane«. Osobito je važno razdoblje između dojenačke dobi do završetka prvog izbijanja zubi, t. j. do 3. ili 4. godine života. To je sistematski prijelaz od čistoga ženskog mlijeka k običnoj omnivoriji mješovite hrane. Pri tome treba osobito paziti na kvantitativna i kvalitativna svojstva hrane, kao što su na pr. nemska vrijednost, početak žvakanja, vanjski oblik, boja, temperatura, okus i konsistencija hrane. Ako se dijeta ne drži toga od prirode određenoga razvitka mješovite prehrane, opažaju se mnogobrojne prehrambene smetnje kao što su: oštećenja od mlijeka, od brašna, lijenost žvakanja, lienterija, zatvorenost stolice, akutne i kroničke crijevne smetnje, nestašica teka, neki oblici diabetesa insipidus, mušičavost pri jelu, zaostalost u tjelesnom razvoju, pretilost i sl.

I svi ostali oblici dijete, koji su se primjenjivali ponajviše kod odraslih, mogu služiti i za djecu. Samo treba još primijeniti i ovo: dijetni oblici prehrane kod odraslih bili su dosad pretežno izgrađeni kvalitativno, a ne kompleksno kvantitativno. Da se tim posebnim dijetama mogu koristiti i djeca, mora se u svakom slučaju strogo provesti kvantitativno-analitička kritika cjelokupnog kompleksa između ponude i potrošnje. Točno rješenje toga kompleksnog dijetnog pitanja za djetinjstvo zasad je moguće jedino u okviru jednog pravog sustava, za koji zasad dolazi u obzir samo Pirquetov.E. M.

Dječji brakovi → Brak.

Briga za dijete (Kinderfürsorge) je naziv za sve one mjere, koje poduzima društvo, da se osigura tjelesni i duševni razvitak malodobnika do 14. godine života. Briga za svu djecu najbolje je sredstvo, da se društvu prištede dugotrajni tereti ne samo za djecu, koja su potrebna skrbi, nego i za odrasle, potrebne skrbi, i za odrasle asocijalne. Često se kod nas govori o dječjoj zaštiti, kad se misli briga za dijete, kojoj svrha nije samo profilaktička.

Stari vijek ne poznaje sistematske brige za djecu u modernom smislu. Izlaganje i ubijanje djece nije neobična stvar. Dolaskom kršćanstva javlja se briga za dijete. Crkva, koja vidi i u svakom bogalju priliku Božju, odlučno ustaje protiv izlaganja i ubijanja djece i povlači praktične konzekvence. Već u 6. st. javljaju se u Istočnom rimskom carstvu brefotrofiji i orfanotrofiji — zavodi za ostavljenu djecu i siročad. U drugoj polovici 8. st. javljaju se takvi zavodi na Zapadu (→ nahodišta). Do polovice 18. st. ograničava se briga za djecu na nahode i siročad, koji se uglavnom smještaju u zavode. Nagla industrijalizacija, koja vodi i majku iz kuće na rad, mogućnost, da se iskoristi dječji rad, sve veća bijeda gradskoga pučanstva i padanje osjećaja odgovornosti roditelja s jedne strane, a nesnosne prilike u nahodištima i sirotištima s druge strane, potiču pojedince i javnost u različnim zemljama, da se bave pitanjima brige za djecu. U isto vrijeme nove pedagoške metode omogućuju izobrazbu slijepih i gluhonijemih, pa se javljaju prvi zavodi te vrsti (18. st.). Djeca se smještaju u zdrave i čestite porodice zbog uzgoja, otvaraju se novi zavodi, u kojima se radi novim, boljim pedagoškim metodama (Rauhes Haus, Hamburg, Pestalozzi, Yverdon). Nesmiljeno iskorišćivanje rada djece, koju sami roditelji gone u veleobrt, izazivaju ogorčenje javnog mišljenja, koje opet sili vlasti na izdavanje zakona o zaštiti dječjeg rada (Engleska već 1802). Ti zakoni ograničavaju roditeljsku vlast nad djecom. Sad nastaje dugotrajna borba za ograničenje roditeljske vlasti, koja se vodi vrlo ogorčeno iz koristoljublja, a i iz idealnih razloga. Najveći je možda zahvat u područje porodice opća školska obveza. Država je tu preuzela teške dužnosti: da za nastavu pribavi prikladne prostorije, da namjesti stručno, moralno i zdravstveno prikladno osoblje i da inače poduzme sve mjere, koje nazivamo zdravstvenom zaštitom učenika. Provodi se briga za moralno ugroženu i zapuštenu djecu, a borba protiv tuberkuloze donosi brigu za zdravstveno ugroženu. Sve potrebne mjere provode se uz suradnju porodice, a ako je potrebno i mimo nju. Provodi se nadzor nad djecom, smještenom kod tuđih ljudi, školuju se i zaštićuju sakata, duševno zaostala i slaboumna djeca.

Zadaće brige za djecu medicinske su i socijalno pedagoške. Što je dijete starije, to su zadatci više pedagoški. Prema dobi dijelimo brigu za djecu u brigu za dojenčad, uz koju vodimo i brigu za trudnice; brigu za malu djecu od druge godine do školskog doba; brigu za školsku djecu. K tome dolazi briga za djecu, koja su bogalji, sakata, slaboumna, moralno ugrožena i zapuštena. Prema metodama imamo brigu u otvorenim, poluotvorenim i zatvorenim ustanovama. Otvorene ustanove vode nadzor nad djecom u porodicama i nad onom djecom, koja su na prehrani ili odgoju kod tuđih ljudi, savjetuju, podučavaju i potpomažu hranitelje i roditelje, gdje to ustreba. To su različite ambulante, savjetovališta, mliječne kuhinje i sl. Poluotvorene ustanove primaju djecu preko čitavoga dana, a naveče ih vraćaju njihovim kućama: to su kolijevke za dojenčad, dječji vrtići, skloništa, preventoriji i šumske škole. Zatvorene su ustanove različni zavodi, koji uzimaju djecu, koja se iz zdravstvenih, socijalnih ili odgojnih razloga kraće ili duže vremena moraju ukloniti iz porodice. Danas se smatra najboljim uzgajalištem zdravog podmlatka zdrava i sređena porodica. Zato se svim sredstvima podupire osnivanje i uzdržavanje takvih porodica, a podupire se podukom, zdravstvenim mjerama i materijalnom potporom. Djeca, koja nemaju mogućnosti, da te uslove nađu u svojoj porodici, smještaju se u takve porodice, gdje se postizavaju bolji uspjesi nego u negdašnjim zavodima. Dapače, i sami zavodi nastoje približiti se što više porodici svojom organizacijom i duhom. Briga za djecu provodi se ili iz javnih sredstava preko javnih vlasti (države, općine), ili iz posebničkih, preko različnih udruženja, često uz financijsku potporu države ili općine. Briga za djecu, koju provode javne vlasti, raspolaže stalnim sredstvima, ali je često birokratska, jer su na vodećim mjestima obično činovnici, koji sa socijalnim radom prije nisu imali posla. Posebnička je pobuda na tom polju često brža, elastičnija, požrtvovnija, ali su joj financijska sredstva nesigurna i ograničena.

Za uspješan rad na tom polju treba bistar pogled u stvarni život i u glavni cilj brige za djecu: da se zdravi sačuvaju i ugroženi zaštite, da se slabi podupru i usprave te da se oni, koji se u životnoj borbi ne bi mogli održati, učine za to sposobnima.S. M-k.

Dječji rad obuhvaća zanimanja u zaposlivanju djece do 14 godina. Već u doba cehova nisu djeca bila pretjerano zaposlena u obrtu, jer su cehovska pravila propisivala najnižu dob za naučnike. Dječji rad u većoj mjeri poznaje istom doba veleobrtne revolucije, u kojoj je radi specijalizacije rada omogućeno, da i djeca rade u manufakturi i tvornici. Težnja za jeftinom radnom snagom (a dječji je rad bio nadasve jeftin) dovela je do uposlenja djece u tvorničkim radionicama, rudnicima i t. d. Došlo je do neizmjernih zloupotreba na djeci, na pr. u Engleskoj, gdje su djeca čak od 6 do 8 godina morala raditi 13—15 sati na dan ili raditi noću. Osim u tvornicama djecu su sve više zaposlivali i u drugim granama gospodarstva, pa je tako na pr. u Njemačkoj još godine 1898 bilo zaposleno 544.283 djece ne računajući djecu zaposlenu u poljodjelstvu. Dakako, da je pretjerani rad djece doveo do najvećih šteta za njihov duhovni razvitak, pa se stoga osjetila potreba, da se prestane s takvim iskorišćivanjem, i da država — makar i uz protivljenje tvorničara — zahvati u to pitanje i zaštiti one, koji se ne mogu sami zaštititi. I tako je već 1802 donesen u Engleskoj za Roberta Pella the Morals and Healths Act, koji je išao za zaštitom djece i propisivao, da naučnici u tekstilnoj industriji ne mogu biti zaposleni više od 12 sati. To je bio prvi engleski zakon za zaštitu djece, a onda je u slijedećim desetljećima slijedio čitav niz drugih takvih mjera. Dijelom zbog tih mjera, a dijelom zbog drugih uzroka broj je zaposlene djece s vremenom znatno pao. Danas onemogućuju suvremeni zakoni zloupotrebu dječjega rada. Tako ima na pr. Njemačka zakon o dječjem radu i radnom vremenu za mladež od 30. IV. 1938, u kojem su sjedinjene sve mjere, kojim se zaštićuju naučnici i mladi radnici. Tom zakonu pridaje se velika važnost prema načelu: zaštita mladeži je ujedno zaštita naroda kao cjeline, i zato se ide za tim, da se sva mladež duhovno i tjelesno odgoji kao vrijedni članovi zajednice. U bivšoj Austro-Ugarskoj monarhiji doneseni su neki propisi za zaštitu djece već 1786, a nadopunjeni 1842. Oni su vrijedili na najvećem dijelu područja, gdje žive Hrvati. I austrijski obrtni zakon od g. 1859 sadržavao je neke propise o zaštiti djece u radu. On je protegnut na Hrvatsku zaključkom hrvatsko-ugarskog državnog sabora od 1884. — U bivšoj Jugoslaviji bili su propisi o dječjem radu sadržani u zakonu o zaštiti radnika od 28. II. 1922 i u zakonu o zaštiti djece i mladeži, koji je nosio isti nadnevak, te obrtni zakon od 1931, koji je još i danas kod nas na snazi. — U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj odmah su nakon uspostave države poduzeti koraci, da se donesu suvremeni zakonski propisi u pogledu rada mladeži, i tako je 30. IV. 1942 proglašena zakonska odredba o naučnicima, mladim radnicima i mladim namještenicima, po kojoj se ovi stavljaju pod posebnu zaštitu. Naučnik, koji stupa u naukovanje, mora imati barem 14 godina, dok se mladi radnik i mladi namještenik može zaposliti samo s dopuštenjem Glavne uprave posredovanja rada, odnosno njezinih djelatnika (§ 3, § 4). Tim propisima sprečava se u načelu ono, što se općenito zove »dječji rad«, jer se naučnici ispod 14 godina ne smiju primiti u naukovanje, dok će Glavna uprava posredovanja rada dati za zaposlenje mladih radnika i namještenika ispod 14 godina dopuštenje samo u iznimnim slučajevima. — Prema spomenutoj zakonskoj odredbi osnovan je i Ured za zaštitu radničke mladeži kod Upravnog zapovjedništva ustaške mladeži sa zadatkom, da pomaže Ministarstvu udružbe i njegovim djelatnicima kod velikih župa i prvomolbenih upravnih oblasti u vršenju nadzora nad izvršenjem ove zakonske odredbe.V. R-r.

Dječji jezik je svojevrsni izražaj duševnosti djeteta. Razvitak govora je najvažniji i najhitniji stvaralački čin ranog djetinjstva. Artikulirani govor razvija se gotovo neprimjetnim načinom iz neartikuliranih oblika glasnog izražavanja — iz vikanja i tepanja. U ovima dijete obznanjuje drugima, a u prvom redu roditeljima (majci), svoje zadovoljstvo i nezadovoljstvo, svoje želje i smetnje. Ova socijalna uloga izražavanja još se u većoj mjeri očituje u jeziku, odnosno u artikuliranom govoru. No govorni znaci, riječi i rečenice nisu samo sredstva socijalnog doticaja, izrasla iz zajedničkog života, nego su i simboli za objektivno — za predmete, pojmove, misli i t. d. — Po W. Sternu razvitak dječjeg jezika prolazi kroz tri stadija, koji su u najužem savezu s razvitkom njegova shvaćanja, dakle u savezu s razvitkom njegove perceptivne i aperceptivne sposobnosti. Dijete reagira u početcima samo na predmete (stadij supstancije), kasnije na pokrete, funkcije i djelatnosti (stadij akcije), a tek onda zapaža svojstva i relacije (stadij svojstava i relacija). Imenice (1), glagoli (2), te atributi i prijedlozi (3) predstavljaju prema tome razvojne stupnjeve govora. K. Koffka se kritički osvrće na ovu teoriju i drži, da su dječji doživljaj i razvitak dječjeg govora mnogo kompleksnije prirode nego što to misli Stern. — U početku dijete uglavnom samo jednom riječi izražava čitavu rečenicu. Za razvitak dječjeg govora odlučni su i oni unutrašnji poticaji, koji su u savezu s dječjim pitanjima (razdoblje dječjih pitanja). Dijete pita ponajprije za imena stvari i osoba, kasnije za uzroke i t. d. Sve to izvire iz njegove spontane radoznalosti, koja je među ostalim i korijen njegova spoznajnog nagona. Pored toga valja imati na umu, da dijete i samo stvara svoje vlastite riječi. Ono vodi dijaloge sa sobom (u monologu), pripovijeda izmišljene priče, dakle fabulira. Osobitosti dječjeg jezika daju nam pravo govoriti o posebnom »dječjem dijalektu« ili žargonu; o jeziku, koji se još i kod odraslijeg djeteta razlikuje od jezika odrasla čovjeka. — U pedagogiji se u novije vrijeme javljaju prijedlozi, prema kojima ne bi trebalo izravno pobijati ovaj dječji dijalekt sa svrhom što bržeg uživljavanja djeteta u književni jezik odraslih. Dječji jezik ima svoj poseban čar, on je nepatvoren izražaj dječje duše, pa ga, kaže se, valja u stanovitim granicama poštivati. U nastavi materinskog jezika zalaže se za ovo stajalište najodlučnije Bernhard Otto. On je primjerice jedan dio Goetheova Fausta »preveo« na dječji jezik u namjeri, da ga djetetu učini što pristupačnijim.

LIT.: F. Giese, Kinderpsychologie, u Handbuch der vergleichenden Psychologie, izd. G. Kafka, I. sv. 1922; W. Stern, Psychologie der frühen Kindheit, 1928; Wilh. Hansen, Die Entwicklung des kindlichen Weltbildes, 1938; B. Otto, Kindesmundart, u 3 sveska, 1908/9.S. P-i.

Dječje kolijevke, obdaništa, zabavišta, vrtići, čitaonice → Odgojni zavodi.

Dječje igre → Odgojna sredstva.

Dječja književnost ili književnost za mladež namijenjena je djeci do kraja kasnijeg ili t. zv. školskog djetinjstva, koje se završava četrnaestom godinom života. Kao posebna vrsta književnosti nastala je i bujno se razvila u prosvjetiteljsko doba nastojanjem pedagoga filantropista. Izričito tendenciozna, puna poučavanja i moraliziranja u skladu s eudemonističkim i utilitarističkim odgojnim idejama onog doba bila je redovno slabe ili nikakve umjetničke vrijednosti. Prije prosvjetiteljskog vremena izravno su bile namijenjene djeci samo školske knjige i katekizmi.

M. A. Reljković, prvi hrvatski književnik, koji je pisao za djecu, bio je također sljedbenik i pobornik ideja prosvjetnoga doba. On je preveo Ezopove fabule za slavonsku u skulu hodeću dicu. Kako je Reljkovićeva knjiga tiskana istom 1804 u Osijeku, to je prva hrvatska knjiga, namijenjena djeci, bilo već 1796 tiskano djelo Mlajši Robinzon iliti jedna kruto povoljna, i hasnovita pripovest za decu od J. H. Kampe, što ga je iz njemačkoga prenio na hrvatski Antun Vranić.

Pola stoljeća nakon izlaženja Vranićeva prijevoda počinje se kod nas življe razvijati prijevodna, a nešto sporije od nje i naša izvorna književnost za mladež. G. 1846 započelo je prijevodom Schmidove Genoveve izdavalačko djelovanje Kola mladih rodoljuba, koje se kasnije nazvalo Zborom duhovne mladeži zagrebačke. Uza nj su glavni izdavači knjige za mladež Hrvatski pedagoško-književni zbor, Matica Hrvatska (izdala Andersenove Izabrane priče, 2 knjige J. Vernea, Fenelonove Zgode Telemaka i dr.), Društvo sv. Jeronima, pa knjižara L. Hartmana (kasnije S. Kuglija), koja je u nekoliko stotina svezaka knjižnice »Spisi za mladež« izdala mnoga vrijedna djela svjetske i domaće književnosti za mladež.

Naša dječja književnost u prošlom stoljeću napredovala je sporo i slabo, jer u nas nije dugo vremena bilo dječjih listova, u kojima bi se odgajali pisci. G. 1864 počeo je I. Filipović izdavati Bosiljak, naš prvi list za mladež, obustavljen već poslije četvrte godine izlaženja. Bolje sreće bilo je Smilje, jedini naš dječji list iz prošlog stoljeća, koji se održao do danas. Izdaje ga od 1873 Hrvatski pedagoško-književni zbor u Zagrebu, a urednici su mu bili: V. Z. Mařik i T. Ivkanec do 1912, a kasnije G. Pinter (Ča Gavro), J. Škavić, Lj. Krajačić, Zora Ruklić, V. Cvitan i M. Orešković. Drugi su listovi bili: Bršljan, ur. Lj. Tomšić i Marija Tomšić-Im; Hrvatska omladina, ur. Josip Milaković; Mali dobrotvor, ur. F. Bartuš; Pobratim, list za srednjoškolsku mladež, ur. J. Vitanović, P. Marković, G. Manojlović, F. Ž. Miler; Vjerni drug, list za obrtnički i trgovački podmladak, ur. J. Varžička, F. Bartuš, S. Širola i dr. Svi su ti listovi izlazili u Zagrebu. U Karlovcu je neko vrijeme izlazio Liljan, a uređivao ga S. Širola.

Hrvatska dječja književnost prošlog stoljeća razvijala se pod stalnim i jakim utjecajem njemačke književnosti te vrste, koju su u doba romantike obogatili dragocjenim djelima braća Grimm, A. v. Arnim i Brentano, Tieck, Hauff, L. Auerbacher i dr. Duhom romantike odišu i radovi Christopha von Schmida i Franza Hoffmana, dvaju dječjih pisaca, koji se inače po književnim težnjama nisu razlikovali od svojih prosvjetiteljskih i filantropističkih prethodnika. Njihovi spisi vrijedili su kao nedostižljiv uzor valjane dječje književnosti ne samo mnogim njemačkim već i našim piscima za mladi svijet.

Ljubav za predajnu narodnu književnost, buđenje i njegovanje rodoljubnih osjećaja, promicanje kršćanske ćudorednosti i nastojanje oko podizanja opće prosvjetne razine u najširim pučkim slojevima, to su glavne značajke hrvatske dječje književnosti sve do naših dana.

Suradnici spomenutih listova za mladež u prošlom stoljeću bili su i naši viđeni književnici, ali Trnski, Šenoa, Pavlinović, J. E. Tomić, Harambašić, Novak, Kranjčević i dr. pomogli su razviti našu književnost za mladež onim svojim radovima, koji su u prvom redu bili namijenjeni odraslim čitačima. Među piscima za mladež u prošlom stoljeću i u prva dva desetljeća našeg stoljeća osim spomenutih urednika važniji su M. Stojanović, S. Fabković, D. Hirc, J. Turić, J. Kempf, D. Trstenjak, P. Kuničić, Milka Pogačić, Jelica Belović-Bernadzikowska, I. Crnko, I. Devčić, V. Koščević, R. F. Magjer, F. Sudarević i dr.

Prečesto slaba ili nikakva umjetnička vrijednost posebne književnosti za djecu, a napose loš utjecaj, što ga je takva književnost vršila nesamo na književni ukus već i na ćudoredna shvatanja mladeži, bio je u Njemačkoj i drugdje stalan uzrok zabrinutosti kod umjetničkih i odgojiteljskih krugova. Heinrich Wolgast u spisu Das Elend unserer Jugendliteratur odlučno je ustao 1896 protiv posebne književnosti za mladež. Njegov glavni zahtjev, da »spis za mladež u pjesničkom obliku mora biti umjetničko djelo«, danas je općenito prihvaćen. Uvaženo je i traženje pedagoga i dječjih psihologa, da književni spis, namijenjen djetetu, bude uistinu dječji po usklađenosti s posebnim osobinama, potrebama i sklonostima dječje duše. Prema razvojnim stupnjevima u duševnom razvoju djeteta dijeli se njegovo štivo na ove skupine: 1. slikovnice sa stihovima i pričicama za malo dijete; 2. bajke i priče za dijete od 7. do 9. god.; 3. pustolovne i povijesne pripovijetke i priče za dijete od 9.—12. god. (doba Robinzona); 4. romani, drame i sl. za dijete poslije 12. god.

T. X. Thalhofer određuje zadatke književnosti za mladež ovako: Sve, što mladež čita, treba da služi svestranom obrazovanju, koje treba shvatiti kao snagu i sposobnost za rješavanje zadataka, što ih stavlja život. K tome pripada zdravlje, sposobnost u zvanju, otpornost, pokretnost i napon duha, unutrašnja nezavisnost sa svijetom visokih, plemenitih vrednota, uvjerenje o redu među stvarima, koji je pun smisla (religija) i uključenje u zajednicu. Estetsko je obrazovanje samo dio glavnog cilja, ma da je s njim u unutrašnjoj vezi.

Wolgastova i ostala novija naziranja o književnosti za mladež imala su kod nas glavne pobornike u pedagoškim časopisima: Školski vjesnik, Napredak, Preporod i Savremena škola.

U našem stoljeću postigla je hrvatska izvorna književnost za djecu nagao uspon u djelima Ivane Brlić-Mažuranić, Jagode Truhelke i Vladimira Nazora, koja po umjetničkoj vrijednosti ne zaostaju za najboljim djelima te vrste u stranom svijetu.

Danas su glavni izdavači knjiga za mladež u Hrvatskoj: Hrvatski pedagoško-književni zbor (»Knjižnica za mladež«), Zabavna biblioteka, Matica Hrvatska (»Knjižnica za hrvatsku mladež«), Društvo sv. Jeronima (»Knjižnica za dobru djecu«), Knjižara Horvat Radoslav (»Ilustrovana omladinska biblioteka«), Promičba Ustaške uzdanice (»Knjižnica ustaške uzdanice«), Hrvatski bibliografski izdavalački zavod (»Vedra knjiga«) i dr.

Od listova za djecu i mladež izlazi danas Smilje, Anđeo čuvar (1901 u Iloku, od 1917 u Zagrebu; prvi urednik o. Mladen Barbarić), Dječji Novi Behar (od 1927 u Sarajevu ur. Alija Nametak i Abdurahman Mašić); Vrtić (1931 u Zagrebu, ur. M. Klarić; list od 1937 izlazi u Sarajevu); Ustaška uzdanica (od 1941, ur. V. Kos); Hrvatska mladost (od 1941, ur. Đ. Arhanić). Za priradnu mladež izlazi od 1932 Mladi radiša, ur. V. Kvaternik.

Luč, Plava Revija i Ustaška mladež listovi su za omladinsku književnost, koja se po svojoj svrsi razlikuje od posebne književnosti za mladež.

Prestali su izlaziti dječji listovi: Mali Istranin (izlazio od 1905 pod različnim imenima i u različnim mjestima; ur. J. A. Kraljić, V. Car-Emin, R. Katalinić-Jeretov, E. Radetić), Vrelo (pokrenuto 1923, ur. Z. Špoljar), Mala mladost (pokrenuta 1930, ur. J. Andrić, L. Perinić), te listovi za srednjoškolke Krijes (pokrenut 1909, ur. V. Deželić sin, A. D. Bišćan), Mladost (pokrenuta 1930, ur. I. Horvat, J. Andrić, L. Perinić); Omladina (sadašnja »Hrvatska mladost«, pokrenuta je 1918 god., ur. J. Ivakić, V. Nazor, S. Matičević, M. Gavazzi, F. Nikolić, V. Kralj, D. Bogdanović, A. Cividini, M. Bartulović, M. Starčević).

Od mnogobrojnih pisaca za mladež poslije g. 1900 istakli su se svojim radom D. Domjanić (Vujec Grga), B. Toni, M. Majer, Josipa Radošević, Zdenka Smrekar, Z. Vukelić, R. Horvat, Đ. Vilović, T. Prpić, Š. Fučić, K. Mihotić, I. Rukavina, J. Cvrtila, M. Robotić, M. Širola, J. Rukavina, Z. Petek, M. Lovrak, G. Cvitan, N. Pavić, Zlata Kolarić-Kišur, I. Kozarčanin, J. Živković, Agata Truhelka, Štefa Jurkić, Lj. Brgić i dr. G. 1943 pisci za mladež osnovali su u Društvu hrvatskih književnika poseban krug, nazvan »Petar Zoranić«. Znanje i radost, enciklopedijski zbornik za mladež, što ga od 1942 izdaje Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, a uređuje ga Ivo Horvat, jest ujedno i zbornik radova naših najboljih pisaca za mladež.

O književnosti za mladež pisali su kod nas Jelica Belović-Bernadzikowska, I. Krnic (Mihael Gorski), Lj. Maraković, Lj. Krajačić, V. Peroš i drugi.

LIT.: T. Thalhofer, Die Jugendlektüre, Paderbon 1925; J. Rieffert, A. Rumpf, H. Rombach, Jugendschriften, Lexikon der Pädagogik der Gegenwart, Herder, Freiburg i. B. 1930; Lj. Maraković, Novi pripovjedači, Zagreb 1929; Lj. Krajačić, »Hrvatski pedagoško-književni zbor« i naša omladinska književnost, u knjizi Pedesetogodišnjica Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora, Zagreb 1923.J. C-a.