DESARGUES, Girard (1593—1662), francuski matematičar, vojni inženjer i arhitekt; rodio se i umro u Lyonu, ali do 1650 živio je u Parizu, gdje se 1626 upoznao i sprijateljio s Descartesom. G. 1636 izdao je u Parizu malo djelce Exemple de l’une des manières universelles touchant la pratique de la perspective etc., u kojem pokazuje, kako se određuje perspektivna slika nekoga predmeta s pomoću triju koordinata pojedinih njegovih točaka; to je zapravo početak metode, koja se tek u 19. st. razvija pod imenom aksonometrije (→ deskriptivna geometrija). Drugo Desarguesovo djelo je Brouillon proiect d’une atteinte aux événemens des rencontres d’un cone avec un plan (Pariz 1639), koje je izvanredno važno zbog toga, što sadržava začetke glavnih dijelova t. zv. projektivne geometrije (v.) (pojam pramena pravaca, sveska ravnina, involucije, polariteta i t. d.), sve primijenjeno na teoriju čunosječnica. To je prvi i odlučni pokušaj, da se obnovi i osvježi antikna geometrija. Zbog toga je djela Poncelet nazvao D-a Mongeom 17. st., ali je to djelo imalo utjecaja samo na jednoga suvremenika, naime na mlađahnog B. Pascala (v.). Ne bismo za to djelo čak ni znali, da ga nije 1845 slučajno našao M. Chasles u jednom antikvarijatu, i to u obliku prijepisa, što ga je de La Hire načinio 1679. Ovaj je posljednji u svojim djelima preuzeo jedan dio Desarguesovih teorija, ali ih nije shvatio u svoj njihovoj dalekosežnosti. Treće djelo D-ovo izašlo je u Parizu 1640 pod naslovom Brouillon proiect d’exemple d’une manière universelle touchant la practique du traité à preuves pour la coupe des pierres en architecture etc., u kojem je iznio teoriju siječenja kamena, perspektive i gnomonike. S tim svojim djelima nije D. imao sreće, jer se zbog njihovih novih ideja, formalne nedotjeranosti i mnogih novih naziva (osobito to vrijedi za prvo i treće djelo) zapleo u takve prepirke s drugim stručnjacima, da je njegov vjerni učenik bakrorezac A. Bosse morao napustiti svoju stolicu na umjetničkoj akademiji u Parizu zato, što je branio Desarguesa. Ipak se mora priznati, da su Fermat i Descartes pohvalili drugo gore spomenuto djelo. — Od izvornih D-ovih zamisli najvažnije su: pojam involucije (v.) i pojam neizmjerno dalekih točaka. Osobito ovaj drugi zadire u same temelje geometrije, jer dok su po Euklidu paralele pravci u ravnini, koji se nikada ne sijeku, D. smatra, da i one imaju sjecište, samo što je ono neizmjerno daleko. Ovo je Desarguesovo projektivno shvaćanje strukture prostora izvanredno važno, jer svi stavci o siječenju pravaca u ravnini, te pravaca i ravnina u prostoru dadu izreći općenito, t. j. bez obzira na specijalne slučajeve, kada su koji od tih elemenata među sobom paralelni; po Euklidu moraju se takvi specijalni slučajevi svaki posebno izricati i dokazivati. Upravo ova D-ova koncepcija omogućila je postanak i razvitak moderne projektivne (a pogotovu afine) geometrije u njezinu sintetičkom obliku. Dva su temeljna stavka te geometrije, koji nose D-ovo ime, naime 1. Ako sjecišta korespondentnih stranica dvaju trokuta leže na jednom istom pravcu, tada spojnice korespondentnih vrhova tih trokuta idu jednom istom točkom, i 2. Ako je u čunosječnici upisan neki četverokut, tada svaki pravac ravnine siječe čunosječnicu i dva para suprotnih stranica četverokuta u tri para korespondentnih točaka neke involucije. Prvi od ta dva stavka je osobit po tome, što vrijedi bez obzira na to, da li ona dva trokuta leže u jednoj istoj ravnini ili ne, a onda i po tome, što se dade dokazati čisto geometrijski samo u ovom drugom slučaju (Staudt), dok se onaj prvi slučaj mora ili svesti na ovaj drugi ili dokazati analitički, t. j. s pomoću računa.

BIBL.: M. Poudra, Oeuvres de D., 2 sv., Pariz, 1861.R. C.