ČESI.

SADRŽAJ: Ime, 233; Broj, 233; Etnografija, 233; Zemlja, 239; Jezik, 246; Književnost, 249; Filozofija, 256; Glazba, 257; Likovne umjetnosti i graditeljstvo, 259; Školstvo, 264; Novinstvo, 264; Povijest, 265.

Ime. Imenu Čeh (sg. Čech, pl. Češi, Čechové) kuša se objasniti postanje na različne načine, od J. Dobrovskoga do najnovijih vremena. Osim starijih pokušaja, filološki slabijih, vrijedi zabilježiti novije: da je to skraćeni lik od imena kao što su Čestislav, Česlav, Česta (po Prusíku, Slavíku, Jagiću — slično kao u drugim nekim takvim slučajevima), ili da je neobično skraćena izvedenica od človĕk (po Hošeku, pa bi Česi značilo »ljudi« kao u mnogo drugih takvih istih imena naroda), napokon da je ime kavkaskoga podrijetla (lezgijski čih znači »čovjek«; među Čerkesima ima pleme Dzih, kome vjerojatno odgovara u starih izvora grč. Zinhoi pa lat. Cissi i slič.; tako po N. Županiću i drugim nekima, koji i korijen Pračeha traže među kavkaskim plemenima, kao i za neke druge slavenske narode). Ne može se reći, da bi ikoje od dosad pokušanih rješenja ovoga pitanja moglo posve zadovoljiti.

Broj. Čeha ima danas u svemu oko 8 milijuna. Točan se broj ne može utvrditi u prvom redu radi toga, jer ih ima razasutih u manjim i većim grupama na sve strane svijeta, pa su tu statistički podatci često nepouzdani ili nepristupni. Osim toga je i nejasno njihovo brojenje u nekim brojidbama (pa ih na pr. u Beču nije jasan broj, računa se pače na oko ½ milijuna; u drugu ruku u novije su vrijeme često brojeni zajedno sa Slovacima kao Čehoslovaci, pa je razlikovanje nemoguće). Koliko ima pouzdanijih brojitaba, bilo ih je: u Čehoslovačkoj republici (1930) 7,300.000 (od toga 4,700.000 u Češkoj 2,600.000 u Moravskoj i Šleskoj), na području Nezavisne Države Hrvatske oko 50.000, u USA (1931) oko 650.000. Znatan broj Čeha živi i u Poljskoj i Sovjetskoj Uniji.

Etnografija. Unutar cjeline češkoga naroda razabira se nekoliko pokrajinskih, donekle diferenciranih grupa. Č. u užem smislu, t. j. oni u samoj užoj Češkoj (bez Moravske), broje među sobom na jugozapadu razmjerno najbolje etnografski održane Chode (u kraju Chodsko oko Domažlica), koji su donekle održali do naših dana i svoju nošnju; a i cijeli južni pojas Češke većma se etnografski ističe, napose na JI Blata s Blat’ácima (među Sobĕslavom i Třeboňom). Moravci su još većma diferencirani: glavni su i etnografski dosta izrazit skup u srednjoj Moravskoj (Hana) Hanáci, širokogrudniji, veseliji, flegmatičniji od ostalih Moravaca i Čeha (dijele se u crvene i žute, prema boji hlača), osim njih niz manjih skupova: Horáci, Blat’áci, Baňáci, Zabečáci, Moravčíci. Na SI Moravske, u području, zvanu Lašsko (oko Opave sve do u Těšín), ima skup, sastavljen od manjih grupica, kao što su Dulané, Horalé, Valaši i dr., nazvan skupnim imenom Lachy, kojima govor pokazuje prijelaz prema poljskim dijalektima Šleske. Njima na J smješteni su u području oko Vsetína etnografski i dijalektički dobro održani Valaši (veća grupa nego malo prije spomenuti), koji su dobili svoje ime po stočarima »Vlasima« (rumunjskoga podrijetla), koji su svojim planinskim putevima (valjda od 12. st. ili još kasnije) zašli ovamo, tu se staložili i svojom konzervativnošću dali poseban pečat narodnom životu i kulturi ove zanimljive miješane grupe, to lakše, što su tu starosjedioci do dolaska Valacha bili zapravo ogranak jednako konzervativnih Slovaka. JI Moravske (Moravské Slovensko) zauzima također svojevrstan ogranak Slovaka. Oni su prelazna grupa između Čeha-Moravaca i pravih Slovaka, a etnografski se više prislanjaju uz Slovake. Uopće je za ove istočne i južne skupove u Moravskoj gotovo jednako opravdano vrstati ih čisto etnografski među Čehe kao i među Slovake, što u ovom etnografskom pregledu treba imati stalno pred očima.

Češko se selo razvijalo od davnine razmjerno mirno, napose, otkad se uglavnom završilo useljavanje stranih elemenata u neke prvobitno češke krajeve (na pr. u Moravskoj njemačkoga, na Valašsku i Lašsku nešto rumunjskoga, na jugu u Moravskoj nešto hrvatskoga → Hrvati). Stoga se i lik naselja manje više organski lagano razvijao, što se može iz mnogo primjera pratiti historijski daleko u prošlost, i utvrditi nekoliko osnovnih današnjih oblika: ulična sela, s kućama dosta gusto poredanim u jednoj glavnoj, dužoj ulici (s čelima pri ulici) i s po kojom sporednom ulicom, tako po nizinskim krajevima; rastepena sela, gdje svaki dom ili manji skupovi domova različno orijentirani čine manje više samostalan dio sela, kako je po brdskim krajevima; i vrlo značajna kružna sela (»okrouhlice«) s kućama, poredanima uglavnom naokolo središnjega seoskog prostora.

Češka seljačka kuća uglavnom je već znatno dotjerana i kroz dugu prošlost modificirana; u bitnom se vrsta u krug srednjoevropske, t. zv. franačke kuće, koja se prvobitno sastoji od sobe s peći i kuhinje s ognjištem (odnosno još jedne sobe, komore). Takvih jednostavnijih kuća od dva ili tri prostora ima još u konzervativnijim krajevima na istoku. Inače je broj prostora uvećan, a često se (po stranim uzorima) nižu u jednom redu pod istim krovom dalje i različni gospodarski prostori (smočnica, komore, staje i t. d.). Ipak, osim većine zidanica ima po cijelom prelaznom češko-slovačkom području još i brvnara, pa i katnica s trijemovima, a napose nađe se još dosta seljačkih kuća, uredno slamom pokrivenih. Kao značajka starijih seljačkih kuća može se zabilježiti malen (sveden) pristrešak povrh zabata, zatim često arhitektonski lijepo izveden ulaz u kuću (»žebračka«, žudro), a mnogo puta i sasvim osebujno oslikan u više boja u južnomoravskim krajevima.

U opremi doma i pokućstva lako se razabira, kako su kroz prošlost usvajana brojna kulturna dobra srednjoevropske građanske (i poluseljačke) civilizacije, pa su se dijelom do najnovijih vremena održala konzervativnošću, koja je u nekim smjerovima osobito vidna značajka duha češkoga sela. To vrijedi na pr. za oblike i opremu postelja, ormara, ladica, koljevaka i t. d., gdje ima mnogo zaostataka starijih građanskih stilova, u prvom redu baroka; a to vrijedi i za njihov ukras: raznobojno bilje (s petnjacima), cvjetove i listove, ptičice, a samo malo strožih geometrijskih šara, sve redovno dosta šareno izvedeno (no ne s toliko živih boja, kao u Slovaka); dalje za tokarene ukrasne dijelove kućne opreme, stolice s različno oblikovanim naslonima s izrezima (srcastim, dobro poznatoga tipa cijele srednje Evrope sve do u sjevernu Hrvatsku). Sklonost bojadisanim šarenim ukrasima izražava se (osim spomenutih šaranih žudra) i na različnim dijelovima unutrašnjosti doma, pa se čak na pr. u južnoj Moravskoj može naći uredna i čista mala kuhinja, sva bojadisana motivima u živim šarama (bez šablona, po vlastitim kompozicijama i ukusu ondješnjih seljakinja, kojih je to vlastiti posao).

Koliko se god gospodarstvo Čeha seljaka u svim češkim zemljama utjecajem gospodarski školovanih ljudi, škole, promičbe i t. d. dotjeralo i daleko odmaklo od priprostih tradicija staročeškoga doba, ipak se može štošta u tom smjeru zabilježiti ili iz različnih data rekonstruirati kao etnografska starina, u pravom smislu prvobitno češka (odnosno opća slavenska). Tako su Č. u starija vremena poznavali nekoliko suvrstica jednostavnih drvenih oraćih sprava (ralo — hák, osobito u brdskim krajevima, a osim toga i drveni pluh); mlaćenje žita mlatovima bilo je, a i do danas je dosta održano, osobito u svezi s potrebom pokrivanja nekad mnogobrojnih slamnih krovova; kultura i obradba bilja za predivo isto je tako u čeških seljaka do danas intenzivna, s mnogim prastarim tradicijama u preradbi i u pomagalima za obradbu lana, uglavnom onako, kako je i kod nas, ali ipak ima i tu po koja značajna mlađa promjena (od kojih se, kao primjer za mijenjanje komponenata češkoga narodnog života i kulture uopće, može zabilježiti brojenje prediva, odnosno osnove, sistemom četrdesetinskim, kako je po nekim srednjoevropskim zemljama, mjesto starijega napuštenog sistema slavenskoga šezdesetinskoga). Seljačko stočarstvo pokazuje značajnije etnografske starine u istočnim krajevima (Valašsko, Lašsko), gdje su u gorskim krajevima u spomenutoj slovačko-rumunjskoj podlozi bile pogodnije prilike za to, napose za jače zastupano ovčarstvo. S tim u vezi iskaču jače i neke druge etnografske značajke tih krajeva: uloga pastira, osobine pastirskoga života i običaja, umjetničke tvorbe i dr. Ipak treba zabilježiti, da su održanju, pače i ojačanju toga stočarstva i pastirstva ovih dijelova Moravske vrlo mnogo pridonijeli onamo pridošli doseljenici, prvobitno »Vlasi« (Rumunji), kao i blizina gorskih krajeva slovačkih i karpatoruskih s razvitim upravo tim tipom seljačkoga gospodarstva. I u seljačkom pčelarenju nalazi se dosta još održane starine, na pr. košnice od izdubene klade, na prednjoj strani rado ukrašene slikarijama ili plastički.

Seljačko je rukotvorstvo u Čeha većim dijelom u rukama seljaka-obrtnika, i tek prema I i JI to se stanje mijenja znatnije u korist individualnoga rukotvorstva pojedinaca seljaka (drveni radovi, tkanje, vezenje).

Narodno je lončarstvo osobito razvijeno i u tehničkom i u dekorativnom pogledu kao i u raznolikosti vrsta proizvoda. Osim jednostavnijih sudova za svakodnevnu porabu, malo ukrašenih i prostije izrađenih, na kojima ima bez sumnje tradicija velike starine, koje su se kroz prošlost malo mijenjale, može se inače dobro pratiti razvoj češkoga narodnog lončarskog rukotvorstva kroz prošla stoljeća, i to dijelom samostalan razvoj, dijelom pod različitim gradskim i susjednim stranim utjecajima (na pr. iz Bavarske, Šleske i dr.), koliko u stilu, tehnici rada, pečenja, stakljenja i bojadisanja, toliko i u oblicima posuđa i motivima ukrasa. Sve je to keramika pravih lončara obrtnika, koji rade na dotjeranom nožnom kolu, solidno stakle robu i peku je u dosta savršenim lončarskim pećima (s »muflona«); roba je redovno bojena i ostakljena, ukras, osim malo geometrijskih šara, pretežno biljni i figuralni. A velik dio te proizvodnje i jest namijenjen upravo ukrasu u kući: šareni tanjuri, zdjele i osobito peharčići (majolike), najčešće s osnovnom bojom bijelom, nekada mnogo više duboko plavom, pa zelenom, s ukrasom u bojama ili utisnutim, odnosno plastičnim, većinom biljnim, ali i sa zvjezdicama, pticama, jelenima i drugim (među stilski osebujnom keramikom ističe se napose ona iz Vyškova, Berouna, Ždanica, Telča i drugih centara kao i »habansko« lončarstvo po majstorima Habanima, uneseno ovamo u 16. st. iz Italije). Jednostavniji su proizvodi na pr. malo upotrebljavani smeđe cakljeni vrčevi od kamenštine (kameňáky ili buncláky).

Nošnje su češke dobrim dijelom danas izgubljene ili su samo održane reducirane (t. j. tek po koji dio negdašnje potpune nošnje održan, ili pak u cjelini, ali samo kao svečane). Za muškaračku starinsku nošnju svuda su značajne hlače od bijela, modra, mrka pa i crvena sukna, koje usko priliježu uz noge, a utiču se u čižme, s ukrasom redovno od gajtana; kao gornja odjeća služili su mnogo dugi kožusi s apliciranim kožnim ukrasom i prostrane kabanice od (žućkasto-bijela) sukna, klobuci nekada sa širokim obodom, a kao obuća osim cipela većinom čižme. Za žensku su nošnju općenito značajne dosta široke nabrane suknje, u pojedinim krajevima vrlo različne po boji i ornamentu (od kupovne tkanine), redovno manje više kratke; košulje, jedne s dugim užim rukavima, druge s kratkima do lakta ili malo preko njega, tu stegnutima i iznad toga raširenima (i plisiranima); preko košulje prslučak (živůtek, lajbl), često vrlo malen ili vrsta korseta (šněrovačka); pojas je ženski gdjegdje vrlo širok (tako oko Litomyšla), zaslon (zástěra) redovno vezen (oke Kyjova značajno modar); na glavi različnih oblika kapice (čepec), srodne našima, preko glave marame (plena, šátek), jedne i druge redovno vezene, ukrašene šupljikom, osobito u novijim vremenima, zatim čipkama i drugim ukrasom (zrncima, srmom); među maramama su često raskošno ukrašene úvodnice, veliki rupci na plećima žena, kad se uvode u crkvu iza poroda (a nosile su ih i na samoj svadbi, često kao jedan od najljepših dijelova opreme); i pojasi su ženski vrlo često ukusni seoski obrtnički radovi (tkanice, pletenice); obuća su ženska ili čižme ili različni oblici cipela s raznobojnim čarapama. Svuda, gdje se održavala narodna nošnja, bile su vidne razlike u nošnji među mladeži, udatima, odnosno oženjenima, te među starim ljudima. Dok su kod ovih posljednjih ukrasi malobrojniji i boje čednije, a čitav lik nošnje jednoličniji, nošnje mlađih ljudi isticale su se u Čeha kao i u nekih susjednih naroda šarenilom boja pojedinih sastavina (na pr. crne čižme, tamno plave uske hlače, bijela košulja, crn klobuk sa šarenim vrpcama ili perom). — Za češke narodne nošnje uzete u cjelini, koliko su uopće održane, odnosno poznate iz prošlosti, može se utvrditi veoma mnogo utjecaja starijih i novijih građanskih nošnja, koje su ih konačno većinom i istisle, zatim nešto sastavina, usvojenih od susjednih naroda; no ipak se može utvrditi uza sve to i nešto prvobitne starine, baštine iz doba slavenske zajednice. Takvo je u prvobitnom obliku žensko oplecko, oplečí ili rukávce (srodno našim oplećima), vjerojatno i jednostavna ženska košulja (rubaš), ovješena s jednim ili sa dva traka preko ramena, bez rukava, pa i nekadašnja prostija obuća u istočnim konzervativnijim krajevima, slična našim opancima (krpce), po svoj prilici i uske duge suknene hlače te druge neke pojedinosti. U vezi s nošnjom i opremom ističe se kao značajka muškarca gotovo svuda brijanje brade i brkova, a među nakitom primjećuje se svuda u Čeha sklonost šarenim (brokatnim) trakovima na različnim odjevnim dijelovima (šeširu, kapicama, prslucima i dr.), a u momaka pijetlovo (ili ždralovo ili nojevo) pero za šeširom (kosírek) kao znak punoga momaštva.

O češkoj narodnoj likovnoj umjetnosti vrijedi gotovo isto, što je rečeno o opremi i uređaju doma, o nošnjama i nekim običajima: ona kao cjelina proističe iz slijevanja već oslabljene struje davnih baštinjenih predanja slavenskih (odnosno pračeških), zatim mlađe srednjoevropske malograđanske struje različnih stilova i napokon vrutka samobitnih tvorba i modifikacija mnogočega od starije baštine. Po količini, etnografskoj osebujnosti, a i skladnosti starih (»primitivnijih«) dekorativnih tradicija ne može se mjeriti na pr. sa susjednom slovačkom, ali je ipak veoma često tehnički na znatnoj visini; srdačna ljubav i pijetet prema čitavoj, pa i izobičajenoj baštini svoje narodne umjetnosti u Čeha su primjerni, a to je i razlog, da se iz prošlosti sačuvalo mnogo dragocjenih, pa i vrlo starih primjeraka (na pr. lončarskih proizvoda, datiranih iz konca 17. st.). Još se razmjerno najviše starine, na pr. geometrijske ornamentike, nalazi u drvorezbarstvu (preslice, prakljače i dr.), zatim na pisanicama (koje imaju štošta zajedničko sa slovačkima pa poljskima i ostalim slavenskima, u prvom redu ukusne južnomoravske, na pr. čuvene oko Uherskoga Hradišta), a nešto od toga i među vezenim i tkanim ukrasima. Ostalo blago likovne umjetnosti pritjecalo je u mlađim vremenima iz različnih izvora, i to gotovo preko mjere i često stereotipno biljni motivi (grančice, cvijeće, kitice, osobito često »životno stablo«, neki plodovi, na pr. granatna jabuka i t. d.), nešto manje, ali još uvijek često, figuralni životinjski (osobito pijetao i druge ptice, jelen i dr.) pa i neki drugi likovi (srce i dr.). Tako je to i kod čipaka (krajka) i pletenih trakova, šarenih ukrasa od aplicirane kože na kožusima, kod originalno bojenih ornamenata ukrašenih zidova seljačkih kuća u unutrašnjosti i napolju; tako je i u plastičkom rezbarenom ukrasu različnih drvenih predmeta (drvena glačala za tekstilija — mandlovací prkno, prakljače — píst i dr.), na pokućstvu, gdje se i tokarska vještina nastoji umjetnički iskoristiti, dalje kod lončarskih proizvoda (na vrčićima — džbánek, zdjelama — mísa, tanjurima — talíř, petnjacima — kachle i dr.), a da se i ne govori o vezivu (výšivka), pa i tkanom ukrasu. Stil i kompozicija pokazuju na izvore počevši u najmanju ruku od renesanse dalje, dok nije barok ostavio svoj najjači i najobilniji pečat na različnim proizvodima češke seljačke umjetnosti, gdje je on poseljačen donekle još i danas održan. Otuda dijelom i potječe sklonost živom šarenilu boja, ali je pri tome bez sumnje bila još odlučnija i blizina srodnika, odnosno susjeda s još većom sklonošću šarenilu boja (Slovaka, Madžara). Značajno je za Mor. Slovensko više geometrijske ornamentike, a u pogledu boja značajna su veziva u crnoj i žutoj (JI prema Slovačkoj) pa bijeloj i crnoj boji (oko Lanžhota, Kyjova).

Narodno je pjesništvo veoma obilno i razgranjeno u svim vrstama izuzevši epsko, kojega u pravom smislu nema. Osobito je obilno ljubavno, nešto i baladno, a značajna sklonost šaljivom i prigodičnom dolazi u mnogo prilika do izražaja (tako u mnoštvu písniček u vezi s lokalnim prilikama i događajima); mnogovrsno je i nabožno pjesništvo, predajom prenošeno osobito od starica i staraca, ali negda i preko veoma omiljelih rukopisnih pjesmarica, koje su uopće bile dosta pisane, često i različno ukrašene. Među tim pjesništvom, gdje su neprestano jedne pjesme padale u zaborav, a nove nastajale, ipak je zaostalo i nešto starih ostataka, kao što je na pr. utvrđeno za (svadbenu) popijevku chodsku »Chmelíčku, chmeli, chmeli zelený, bez tebe, chmelíčku, pivečka není,« koja je jedna od najstarijih utvrđenih čeških narodnih popijevaka (vjerojatno iz 11. st.) Na češku je narodnu pjesmu kroz duga stoljeća bilo i različnih vanjskih utjecaja u stilu, stihu, frazeologiji i motivima (a naročito mnogo utjecaja malograđanske poezije, često posredstvom stihotvorstva učitelja i sl.; k tome treba pribrojiti i utjecaje narodne pjesme susjednih Nijemaca, Slovaka, a u južnim krajevima Moravske, gdje je bilo hrvatskih doseljenika, usvojeno je i nešto od njihovih donesenih hrvatskih pjesama). Međutim sve do naših dana veoma je živa i posve samobitna tvornost češkoga, napose moravskoga elementa, u prvom redu u ljubavnom i prigodičnom pjesništvu. — Poslovično narodno češko blago također je vrlo obilno; postanje mnogim poslovicama seže mnogo stoljeća unatrag (najstariji je izvor za češke poslovice, a i zagonetke, pisac Claretus de Solentia iz sredine 14. st.), pače nekima od njih zacijelo sve do doba slavenske zajednice, koje su jednake ili vrlo slične poslovicama nekih drugih slavenskih naroda. — Pripovjedno blago dosta je šaroliko i zamršeno u pogledu pripovjednih motiva. Utjecaji literature iz prošlih stoljeća, nabožne i svjetovne, kao i susjednih naroda, bilježe se jednako kao i obogaćivanje prijenosom motiva često iz izvora u dalekih naroda i različnim posredstvima; uz to treba zabilježiti neke prastare motive i druge osobine u stilu i pripovjedačkoj tehnici čeških narodnih pripovijedaka, koje su, zacijelo, dijelom još baština iz slavenske zajednice. Po većini sadržaja, duha i svijeta fantazije prislanja se češka narodna pripovijetka u prvom redu uz srednjoevropsko pripovjedno blago i po tome se dosta razlikuje na pr. od većega dijela hrvatskoga pripovjednog pjesništva.

Za isto tako golemo mnoštvo čeških narodnih melodija kao što je mnoštvo pjesama (tekstova) vrijedi, uz potrebnu zamjenu, gotovo sve, što je rečeno za pjesmu, osobito za veliku melodičku sposobnost stvaranja češkoga sela, koja stalno tvori mnoštvo novih melodija ili bar novih varijanata namjesto starih, koje padaju u zaborav. Kao prosječne značajke mogu im se sasvim općenito dati: ponajviše jasan (pravilan) ritmički sastav i oblik, suvremeni dur i mol (a uz njih, rjeđe, koji sredovječno-antikni tonus), često sklonost većim intervalima i rastavljenim sazvucima u metodičkoj građi (čim su dane uglavnom i krupnije razlike prema narodnoj glazbi na pr. većega dijela južnih Slavena). Svircima služe, odnosno služile su u Čeha frule i labijalne svirale, redovno tokarski radovi, zatim pastirski rogovi od roga ili lima, dalje violine (i bas), uz koje se često pridružuju još i klarineti, pa je ovakav skup bio redovno glazbena pratnja pri narodnim običajima i zabavama. Prvo mjesto među glazbalima negda su imale dudy (slične u bitnom našim dudama), kako potvrđuju spomeni o ulozi duda u narodnom životu i zabavi Čeha u prošlosti; ukrašene su bile redovno raznovrsnim rezbarenim i kovnim ukrasom, s velikim rožanim lijevcima, a na prebiraljci i s kozjom glavicom; rado su se kombinirale i s drugim gore navedenim instrumentima. Sasvim je izašla iz upotrebe niněra s nizom struna i tipkama, a cymbal (osobito na Moravskom Slovensku) se više udruživao s drugim instrumentima i tako nešto dulje održao.

Od godišnjih običaja ističu se neki svojom osebujnošću, osobito o Duhovima jízda králů, hra na krále (mlađi ljudi, gdjegdje u ženskoj opremi, na konjima, sa sabljama, u povorci obilaze vodeći odabranoga mladića kao kralja od kuće do kuće), odnosno královničky (djevojke vode odabranu královnu setom plešući naročite plesove), zatim također o Duhovima djevojački običaj obrednog čišćenja zdenaca, pri čemu su ih kitile vijencima; o Pokladama u jednu ruku ophodi mladića, da sabiru slaninu (Mor. Slovensko), s ražnjem, katkada i s drvenim mačevima, s kojima su znali plesati naročit ples, a u drugu ruku iznošenje iz sela i potapanje ili spaljivanje figure, načinjene od slame, dronjaka i dr., a ta je često puna nanizanih ljusaka jaja (čaramura), koji običaj (vynášení smrti, smrt /h/olky, mařeny i sl.) predstavlja vrstu analogičko-magičkoga uništenja mrske zime, odnosno njezine srodnice smrti (običaj vjerojatno vrlo davan u Čeha); dalje u isto pokladno doba ili poslije (na Cvjetnicu) običaj u nekim češkim krajevima, da se unosi u selo »ljeto« u obliku vršike stabalca s različnim privjescima, ili pače, da predstavnik »ljeta« bude osobito opremljena djevojčica (redovno odmah poslije iznošenja zime-smrti). Pri nekima od ovih značajnijih godišnjih običaja vide se jasno i sličnosti s hrvatskima (»kraljice«, kićenje bunara u proljeće), pa i nesumnjivo njihov zajednički izvor. Premda su u samim pojedinostima često vrlo osebujni, neki su u jezgri jednaki kao i drugdje u srednjoj Evropi, na pr. različne krabulje o Pokladama, među kojima su česti djed i baba, zatim medvjed, sav ovijen suhim mahunama ili slamom, dalje postavljanje drvca maja, šaranje uskrsnih jaja (kraslice, rejsky), udaranje o Uskrsu djevojaka šibama (pomlázka) od strane momaka, za koji čin, shvaćen kao zdravonosan, dobivaju momci šarena jaja; dalje različna svetačna peciva, napose darivana o Uskrsu (također zvana pomlázka, od korijena u glagolu »pomladiti«) i drugim blagdanima; ophod strašila o sv. Luciji (katkada i tu s darovima) ili pred Božić krvave Perchte (utjecaj susjednih Nijemaca); blagoslov maca i šibica o Uskrsu i njihova upotreba za magičku obranu doma, stoke u staji i polja od nepogode, odnosno za osiguranje dobra priroda; obilaženje nekih posebnih krabulja pred Božić (tako klibna, udešena kao konj od dva pokrivena čovjeka s drvenom konjskom glavom, ili kozy, kozlíci). Dobro održane koledy i u Čeha su u jezgri baština još iz doba slavenske zajednice, premda su se u pojedinostima, a napose popijevke, koje koledari pjevaju, kroz stoljeća izmjenjivale i veoma umnožile, od kraja do kraja vrlo različne; izraz koleda znači u Čeha i »novogodišnji dar«.

I neki gospodarski običaji, uza sve posebnosti u pojedinostima, očituju veoma vjerojatan stari slavenski korijen, u najmanju ruku isti izvor kao i jednaki običaji na pr. kod nas. Tako je svuda uobičajeno pletenje žetvenih pletiva u različnim oblicima, osobito za vješanje o strop ili svjetiljku, u obliku vijenaca ili kruna (u južnoj Moravskoj), još i kojekako ukrašavanih; isto je i s posljednjom rukoveti žita, koja se ostavlja na polju pod imenom baba, barbora, starý, nevěsta, stodola i dr., pa poslije donese kući. U ovaj krug ide donekle i stínání kohouta, kačera ili berana (t. j. smaknuće pijetla, patka ili ovna) već pri dožetvi ili poslije u jesen, kada obijest po završenoj gospodarskoj godini dolazi do izražaja tim, da ljudi zavezanih očiju nastoje odrubiti glavu na pr. pijetlu, ili ga drukčije ubiti. — Porodni, svadbeni i pogrebni običaji imaju osobito mnogo zajedničko s onima kod ostalih Slavena. Tako je to vrlo jasno s običajem, da se porodilja zakloni u kutu sobe zaklonom od ponjava, naročito čipkama i vezivom ukrašenih (zvanih koutnice), pri čemu se radi o preventivnoj mjeri, zaštiti rodilje od demona odnosno uroka; zatim kod svadbe s blagoslivljanjem mladenaca, obrednim klanjem pijetla, davanjem meda mladenki ili objema mladencima i t. d. Pri svadbi valja zabilježiti važnu ulogu onih, koji vode riječ (řečník, mluvčí) kod pregovora, prošnje (námluvy) i na svadbi, zatim ulogu pratioca i pomagača mladoženje (družba) kao i ostalih nekoliko parova u svadbenoj sviti (zvanih mládenci i družky), preodjevenoga židova, koji hoće štošta da kupuje, zatim ulogu svadbenoga drvca (strom, -ek), kao i često veoma velikih obrednih peciva (koláč, »věnec« i dr.), u kojima se također nađe koječim, osobito šarenim trakovima ukrašena svadbena grana, drvce. — I kod običaja ukopa ponavljaju se većinom neke poznate slavenske pa srednjoevropske tradicije, tako stavljanje popudbine u lijes, osobito novca, ženama lončića i konca, muškarcima lule i sl., davanje naročite svijeće (hromnice) pri umiranju, čuvanje mrtvaca, kićeno naricanje za mrtvacem, često po ustaljenim oblicima, prenošenim s generacije na generaciju ili improviziranim po seoskoj inteligenciji.

Među vjerovanjima ima ih, koja su za češki folklor osobito značajna, u prvom redu nekoliko demona: skřítek, koga izvora potvrđuju već u 13. st.; rarásek pa diblík ili hospodáříček — uglavnom dobar kućni duh, koji pomaže ukućanima u njihovu blagostanju; vodník ili hastrman ( = Wassermann), vodeni demon; rusalky, demonizirani utopljenici ženskoga roda s dugom kosom, koji se zadržavaju oko voda i mame ljude; podnevni demon poludnice; neki su usvojeni od susjednih Nijemaca (na pr. rybecoul — Rübezahl), dok su sudičky prastare slavenske suđenice; napokon jedva bi trebalo i spomenuti vjerovanja o vampýru. Kako među predodžbama o ovim demonima, tako i među ostalim češkim narodnim vjerovanjima i magijom nalazimo mnoštvo sličnosti s onima u ostalih Slavena na jednoj strani, a sa srednjoevropskima na drugoj; tako u vjerovanjima i zaklinjanjima od uroka, kod različnih bolesti, u davanju amuleta, osobito crkveno posvećenih stvari (na pr. »Agnus Dei« o Uskrsu).

Mnogo osebujnih etnosocioloških starina nije u čeških seljaka do naših vremena ostalo. Obitelj je samovlasnička, uglavnom samačka već odavna; za obiteljsku je zadrugu

zabilježeno tek nešto rudimenata (s nazivom nedíl, nedílní bratři ili strýcové, hromada, spolek). Normalno je, da se u Čeha seljaka oženjeni sin odijeli od oca i dobiva svoj dio za samostalni život (na výměnek). Nešto je značajnije nego u drugih nekih naroda Evrope, čini se, formiranje seoskih družbi prema dobi i spolu, osobito vršnjaka momaka i djevojaka, pa se i primanje u družbu odraslih momaka vršilo svečanim obredom, odnosno čašćenjem u gostionici, iza čega je momak u nekim krajevima dobivao i vanjski vidljiv znak (na pr. pero za šeširom). U životu češkoga sela imaju odvajkada osobito vidnu ulogu revno održavana sijela naizmjence u pojedinim domovima, kamo se okuplja, dakako, osobito mlađi svijet, ženski na predenje (přástky), a to su odvajkada bila ognjišta narodne popijevke i druge poezije.

Narodnih plesova imadu Č. veliko mnoštvo s nekoliko stotina imena za vrste i suvrstice. Znatan dio tih plesova zapravo su (poseljačeni) građanski plesovi srednjoevropski, što često odaju njihovi nazivi; ima nešto usvojenih od istočnih slavenskih i drugih susjeda, a nesumnjivo i samobitnih čeških tvorba. Od većma poznatih mogu se spomenuti sousedská, kolo, do kolečka, židovka i sl., obkročák, rejdovačka, ovčár i dr. Vrlo je značajno, da među njima ima kudikamo više onih s ¾ nego onih s 2/4 mjerom. Osim toga ima ih i vrlo karakterističnih s promjenljivom mjerom (na pr. sedlák ¾+¾+2/4+2/4+¾+¾; Jidáš 2/4+2/4+¾+¾ i sl.).

Poslije nepovezanih, često slučajnih opisa narodnoga života i običaja Čeha do 18. st. počinju tek od J. Dobrovskoga dalje većma sustavna etnografska nastojanja i stručna proučavanja. Imena P. J. Šafaříka, F. L. Čelakovskoga, K. J. Erbena i dr. bilježe se vidno i u povijesti češkoga narodopisa. A poslije nesigurnih, danas već većinom prevladanih naučanja s područja ove nauke, kao što su B. Hanuša, J. Kollára, V. Krolmusa i dr., osobito u pogledu bajoslovlja (mitologije), narodnih običaja i pripovijedaka, počinje oko 50-ih g. 19. st. stručno etnološki temeljitiji i kritičniji rad, no ipak još donekle nepovezan, katkada posve slučajna nastojanja, odnosno samo u nekim smjerovima razvijana. Ipak ovdje treba zabilježiti zaslužna imena folklorista F. Sušila, B. M. Kulde pa poslije što sabirača narodnoga blaga, što stručnih proučavača kao P. Sobotke, plodnoga F. Bartoša, M. Wankelove, F. V. Vykoukala, L. Kube i drugih. Novo razdoblje za češko narodoznanstvo počinje oko g. 1895, upravo u vezi s velikom »Narodopisnom výstavom (= izložbom) českoslovanskom« te godine u Pragu; tu su zametci samostalnoga etnografskoga muzeja u Pragu (sada dio »Narodnoga muzeja«) i »Národopisné společnosti českoslovanské«, iz koje potječe mnogo novih pobuda, tako i glavni češki etnografski časopis »Národopisný věstník (najprije »sborník«) česko-slovansky« (od 1897). Niz neumornih radnika u ovoj struci ovdje se okuplja, a na prvim mjestima stoje Lubor Niederle kao organizator i inicijator, slično i J. Koula, dok Č. Zíbrt ustrajno vodi zaslužan i svestran časopis »Český lid« (od 1898). U 20. st. veoma se množi broj stručnih etnografa-etnologa i njihovih radova, dijelom već u specijalnim smjerovima, gdje se ističu imena kao O. Hostinský i O. Zich (nar. glazba), V. Tille i J. Polívka (pripovijetke), J. Horák (nar. poezija), D. Jurkovič, Z. Wirth i B. Vavroušek (likovna umjetnost), D. Stránská (kuće, nošnje, običaji, muzeologija), A. Václavík (likovna umjetnost, pokrajinske monografije), F. Pospíšil (plesovi, muzeologija), L. Lábek (pokrajinska etnografija i muzeologija), J. Húsek (granice etničkih skupova), J. Klvaňa (nošnje), M. Václavek (folklor), i mnogo drugih. Poslije prvoga svjetskog rata još se jače razvija u nekim smjerovima češko narodoznanstvo, sa sveučilišta (katedra u Bratislavi) djeluje mnogostranom pobudom i suradnjom prof. K. Chotek (pokrajinske monografije i dr.), osniva se i »Státní ústav pro lidovou píseň«, u kome je sabrano mnogo desetaka tisuća nar. melodija, osobito zaslužnih sabirača K. Plicke, J. Št. Kubína, O. Zicha i dr.

LIT.: A. Boháč, Národnostni mapa ČSR, Prag 1926; J. Húsek, Hranice mezi zemi Moravskoslezskou a Slovenskem, Prag 1932; K. Chotek, O povaze a významu kultury československého lidu (Česko-slovenská vlastivěda sv. 2), Prag 1925; Č. Zíbrt, Dějiny kroje v zemích českých, Prag 1892; R. Tyršová, Lidový kroj v Čechách, na Moravě a ve Slézsku, Prag 1918; J. Šima, Studie výšivek lidových z Čech, Moravy a Uh. Slovenska, Brno 1909; M. Smolková-R. Bíbová, Krajky a krajkárství lidu slovanského v Čechách, na Moravě, ve Slézsku a na Uh. Slovensku, Prag 1907; Z. Wirth-L. Lábek-A. Matějček, Uměni československého lidu, Prag 1928; D. Jurkovič, Práce lidu našeho, Beč 1905—1913; L. Niederle, Lidová keramika v Čechách, na Moravě a na Slovensku (Národopisná výstava českoslovanská), Prag 1895; M. Wanklová, Moravské ornamenty I-III, Prag 1889—1891; B. Vavroušek-Z. Wirth, Kostel na dědině a v městečku, Prag 1929; Č. Zíbrt, Staročeské výroční obyčeje, pověry, slavnosti a zábavy prostonárodni, Prag 1889; Isti, Veselé chvíle v zivotě lidu českého I—VIII, Prag 1909—1911; Isti, Máje, Prag 1923; F. J. Čečetka, Od kolébky do hrobu, Prag 1901; D. Stránská, Lidové obyčeje hospodářské, Prag 1931; F. Bartoš, Moravský lid, Telč 1892; Isti, Naše děti, Brno 1888; Isti, Moravská svatba, Prag 1892; F. V. Vykoukal, Česká svatba, Prag 1894; J. Piprek, Slavische Brautwerbungs- und Hochzeitsgebräuche, Stuttgart 1914; L. Kuba, Slovanstvo ve svých zpĕvech (I. Písně české, II. Písně moravské a slezské), Prag 1884, 1885; Č. Holas, Češké národni písně a tance I—V, Prag 1908—1910; Č. Zíbrt, Jak se kdy v Čechách tancovalo, Prag 1895; O. Hostinský, Češká světská píseň lidová, Prag 1906; F. Bartoš, Národní pisně moravské v novĕ nasbírané, Prag 1901; F. Myslivec, Slezské národní písně, tance a popěvky, Prag 1930; Č. Zíbrt, Bibliografický přehled českých národních písní, Prag 1895; V. Tille, Verzeichnis der böhmischen Märchen I (FF Communications VI), Helsinski 1921; Isti, Soupis českých pohádek I, Prag 1930; J. Št. Kubin, Povídky kladské I-II, Prag 1908—1914; Isti, Lidové povídky z českého Podkrkonoší, Prag 1922—1926; F. Stavař-J. Tvrdý, Povídky lidu opavského a hanáckého, Prag 1916; V. Flajšhans, Češká příslovi (I. Přísloví staročeská, 1, 2), Prag 1911, 1913; J. Máchal, Nákres slovanského bájesloví, Prag 1891; Národopis lidu českoslovanského: I. Moravské Slovensko I, II, Prag 1918—22, II. Češké Kladsko, Prag 1925, III. Moravske Horácko, Prag 1930; A. Václavík, Luhačovské Zálesí, Luhačovice 1930; J. Vyhlídal, Naše Slézsko, Prag 1903; M. Václavek, Naše Valašsko, Vsetín 1894; J. Dufek, Naše Horácko jindy a nyni, Velké Meziříči 1893; E. Frýšová, Jihočeská Blata, Prag 1913; K. Chotek, Cerovo (Nár. Věst. českoslov. I), Prag 1906; D. Stránská, Průvodce sbírkami národního musea v Praze (II. Sbírky národopisné — s kratkim etnografskim pregledom i glavnom literaturom); A. Žalud, Česká vesnice, Prag 1919; K. Chotek, Lidová kultura a kroje v Československu, Prag 1937; J. Horák, Národopis československý (u Československá vlastivěda, sv. 2. — pregled razvoja s obilnom literaturom), Prag 1933.M. G-i.

Zemlja. Češka i Moravska su u središtu Evrope geografski različita i dobro određena kraja. Pod prvim imenom razumijevamo oštro ograničenu i izdvojenu krajinu, koju u obliku četverokuta zatvaraju planine: Češka šuma s jugozapada, Krušne gore (Erz-Gebirge) sa sjeverozapada, Krkonoše (Riesengebirge) s manjim sporednim vijencima sa sjeveroistoka, a prostrana i niska masa Češko-moravskog gorja s jugoistoka. Ulazi i izlazi iz ove prirodne utvrde su rijetki; najvažniji su oni na četiri dodirne točke rubnih gorja.

Jezgra je Moravske otvoren i nizak kraj oko Morave i njenih pritoka. Sjeverozapadnu granicu čini razvode na Češko-moravskom gorju, a na jugoistoku i istoku ogranci Bijelih Karpata i zapadni ogranci Beskida; naprotiv, prema sjeveroistoku Moravska neosjetno prelazi kroz »moravska vrata« u dolinu Odre, a prema jugozapadu se spušta i širi u dolinu Dunava.

Dok je Č. prirodno dobro izdvojen kraj, pošteđen od velikih povijesnih kretanja i važnih prometnih putova, M. je važan prolaz, kojim su išla velika kretanja, a i danas vode prvorazredni prometni putovi. Ove osnovne crte reljefa odražavaju se u svima fizičkogeografskim i antropogeografskim odlikama Č. i M.

Geologija. Tlo Češke ide među najstarije dijelove Evrope i sastavljeno je najvećim dijelom od prastarih stijena. Arhajski škriljavci, uglavnom gnajsevi, tvore gotovo polovicu toga kraja, a prate ih izlivi starih granita, koji su također vrlo prostrani. Do izražaja dolazi koncentričan raspored različitih stijena; u vijencu škriljavaca i vulkanskih stijena ima u središtu kraj slojevitih stijena, koji je jače izražen u sjevernom dijelu. Vijenac škriljavaca i granita sastavlja uglavnom rubno gorje, a najviše je rasprostranjen u jugoistočnom dijelu, gdje čini prostrano Češko-moravsko gorje. Tercijarne naslage, koje mjestimično prekrivaju osnovne naslage ovog gorja, nemaju veće značenje.

Slojevite stijene srednjeg i sjevernog dijela Č. različite su starosti, od stratigrafski najstarijih algonkijskih do ugljenom bogatih mladotercijarnih naslaga. Jugoistočno od Praga slojevi počinju algonkijskim naslagama, preko kojih su se očuvale krpe različitih naslaga iz svih paleozojskih perioda. Uz taj kraj možemo spomenuti i pojas permskih naslaga, protkanih izlivima mezozojskih melafira, koji se prostire na jugoistočnim padinama Krkonoša, a s prekidima se veže uz odgovarajuće slojeve u sjeverozapadnoj Moravskoj. U sjeveroistočnom dijelu zemlje, oko rijeke Labe i njenih pritoka, širi se prostrani pojas naslaga gornje krede. Uzduž toka Ohre (Egera) očuvale su se u brojnim i prostranim zavalama tercijarne (uglavnom miocene) naslage glina i pješčanika; iste su starosti i naslage u zavalama oko Budejovica i Trebona.

Granicu stijena različne geološke starosti često čine rasjedi, među kojima su geološki i topografski najbolje izraženi oni, uzduž kojih se dodiruju prastare stijene Krušnih gora i tercijarne naslage u dolini Ohře. Oko glavnih rasjednih linija izlile su se u tercijaru velike količine bazičnih lava, koje su izgradile impozantni masiv Doupovskih brda (925 m) i romantično Sredogorje (835 m), poznate po lijepim oblicima bazaltnih stijena i čuvenoj sutjeski Labe. Mladi izlivi kiselih lava (poglavito trahita) nisu tako znatni. I čuvena mineralna vrela u sjeverozapadnom dijelu zemlje u vezi su s mladim vulkanizmom.

Stariji slojevi su poremećeni u karbonu hercinskim nabiranjem, ali planine, koje su time nastale, bile su gotovo sasvim zbrisane mlađim erozivnim procesima. Glavne crte današnjeg reljefa nastale su mlađim radijalnim pokretima, kojima su pojedini dijelovi uravnjenog tla izdignuti, spušteni i izvijeni. Ovako su nastale rubne planine, ostatak jedinstvenog heroinskog masiva, koji je prvobitno obuhvatao cijelu Češku.

Središnji i glavni dio Moravske sastavljen je od raznolikih tercijarnih naslaga, sačuvanih između starijih stijena u geološkom rovu, koji se spustio duž rasjeda pravca SI-JZ. Na S i SZ tercijarne naslage dodiruju se neposredno s donjokarbonskim naslagama gorja Jeseníky (Gesenke) i sa škriljavcima i granitima Češko-moravskog gorja. I niska brda (Žd’ánské vrchy i Chřiby) srednje Moravske sastavljena su od tercijarnih naslaga i izdvojena mladim erozivnim dolinama Morave i njenih pritoka. Pravcem pružanja, tektonskom građom i stratigrafsko-petrografskim sastavom moravski jarak čini izrazitu granicu između starih hercinskih planina Češke i mlađih karpatskih grebena.

Reljef Č. i M. u tijesnoj je vezi s petrografskom građom i tektonskim procesima. Razlikuju se morfološki dva dijela: prostrane zaravni na ostatcima starog heroinskog gorja i neravniji dijelovi na mlađim stijenama. Prvi su oblici jače razvijeni na JI i jugu Č., a drugi na sjeveru i u Moravskoj. Prostrane zaravni Češko-moravskog gorja nastale su na mjestu erodiranih heroinskih planina, a kasnije su izdignute. Tu se ne radi o jedinstvenoj zaravni, već o više erozivnih zaravni, kojih je obrazovanje uvjetovano uzastopnim pokretima zemljišta. Izvijanjem zaravni postalo je razvođe između Č. i M. kao i greben Češke šume. Sa zaravni se izdižu uzvisine, sastavljene od otpornijih vulkanskih stijena, a presijecaju je brojni tokovi, kojih rad ovisi o eroziji glavnih tokova u sjevernom dijelu. Rijeke su u otpornim stijenama podloge izradile uzane doline s terasama, koje odgovaraju glavnim periodima zastoja u eroziji Labe. U reljefu se ističu jedino erozivne zavale Budějovica i Třeboňa, nastale odnašanjem manje otpornih tercijarnih glina i pješčanika, dok je manja plzenjska zavala nastala poglavito erozijom manje otpornih permokarbonskih glina i pješčanika. U glavnim crtama reljefa Brda i kraja jugozapadno od Praga dolaze do izražaja prvobitni pravac (JZ-SI) heroinskih bora i nejednaka otpornost različitih paleozojskih naslaga. Morfološki razvoj sjeverne Češke bio je uvjetovan usjecanjem sutjeske Labe u Sredogorje. Obrazovanje ove slikovite i duboke sutjeske mlađe je od gornjeg pliocena, kad je u ovim krajevima prestao vulkanski rad. U krednim pješčanicima i glinama izradila je Laba sa svojim pritocima prostranu i razgranatu ravnicu Polabí. Dolina Ohře dobila je raznolik izgled: proširenja u mekšim tercijarnim naslagama, a sutjeske u otpornijim vulkanskim stijenama. Zbog mladih tektonskih pokreta prijelazi su između zavala duž toka Ohře i pitomog Polablja s jedne, a grebena Krušnih planina i Krkonoša s druge strane oštri, što dolazi do izražaja i u uzdužnim profilima pritoka Ohře i Labe.

Prema JI dolinama Svitave i Třebůvke laki su prijelazi u razgranatu moravsku ravnicu, u kojoj uz debele aluvijalne naslage ima velikog udjela i prapor. Padine su Češko-moravskog gorja kao i na češkoj strani dio izdignutih i izvijenih zaravni. Sjeverno od Brna razvijeni su u vapnencima veoma lijepi krški oblici, poznati po brojnim i prostranim pećinama (→ Macocha) i ponornicama. Između ravnice oko Morave i one oko Svitave i njenih pritoka zaostala su niska brda Žd’ánské vrchy i Chřiby. Tim pobrđem podijeljena je M. u dvije uzdužne udoline: na I je prostrana i djelomično močvarna ravnica oko Morave, a na Z nešto suša i važnija udolina Přerov-Znojmo. Prema J dolina Morave postaje sve šira i vlažnija, a na S prelazi sutjeskom kod Napajedle u zapadnu udolinu, iz koje je dolinom Bečve lak prijelaz u dolinu Odre.

Klimatske prilike u tijesnoj su vezi s reljefom, što se ogleda u svima meteorološkim elementima. Klimatski se mogu jasno odijeliti dvije zavale i rubne planine. Ljeta su u češkoj zavali topla, a na rubnim planinama svježija; u najvećem dijelu srednje Češke prosječna je temperatura srpnja iznad 20°, a na okolnim planinama pada ispod 19°. Utjecaj reljefa još je izrazitiji u rasporedu temperatura mjeseca siječnja: u sredini zavale su temperature ispod —1°, a sjeverno od Praga oko ušća Vltave u Labu postoji otok hladnoće s temperaturama ispod —2°; na rubnim planinama temperatura je većinom iznad —1°. Utjecaj zimske inverzije ne dolazi do izražaja u godišnjim temperaturama, koje normalno opadaju: najviše su u najnižim središnjim dijelovima, a s visinom i geografskom širinom opadaju.

Rubne planine ne dopuštaju pristup zapadnim vlažnim vjetrovima u češku zavalu, koja se ističe malom količinom oborina: prosječno pada godišnje ispod 600, a mjestimice i 500 mm. S visinom se količina oborina povećava, tako da u rasporedu oborina svaka planina dolazi do izražaja. Najviši dijelovi rubnih planina primaju preko 1000, a Krkonoše i preko 1400 mm. Zapadne padine redovito primaju više oborina od istočnih strana. Niske povije Češko-moravskog gorja zadržavaju najmanje oborina (redovito ispod 800 mm), tako da je prijelaz u toplije i suše moravske ravnice postepen.

Razlika je između Češke i Moravske u tome, što u Moravskoj srpanjske (od 21° do 19°) i siječanjske temperature (od —1° do —2°) s visinom opadaju, a količina se oborina povećava, tako da najniži dijelovi primaju ispod 500 mm oborina. Dok je Češka klimatski zatvoren kraj, Moravska predstavlja klimatski zaliv bečke kotline, t. j. panonske zavale. Klimatski prijelaz između Češke i Moravske je preko niskih polja Češko-moravskog gorja i kroz brojne udoline postepen.

Hidrografske prilike u tijesnoj su vezi s orografijom. Sve rijeke Češke pripadaju porječju Labe pritičući s rubnih planina prema najnižem sjevernom dijelu zavale. Laba je usjekla duboku i slikovitu sutjesku u vulkanskim stijenama Sredogorja i pješčanicima ogranaka Krušnih planina. Tim je sutjeskama otvoren put vodama češke zavale prema sjeveru, što je od osobitog značenja za gospodarski i politički život zemlje. Glavni dio čeških voda prikuplja glavna domaća rijeka Vltava (v.), koja izvire na sjeveroistočnoj padini Šumave i u početku teče prema JI, a zatim skreće prema S. U ravnicama starih masiva rijeke imaju uske, duboke i neprohodne doline, a u mladim mekšim stijenama izradile su šira korita.

I rijeke Moravske pripadaju uglavnom jednom porječju. Morava (v.), kojoj je Dyje glavni pritok, odvodi prema Dunavu većinu moravskih voda. Preko prostranih ravnica moravske rijeke otiču sporo i imaju vijugav tok. Vodostaj rijeka Č. i M. u vezi je s oborinama i koleba paralelno s njima. Najviši je u proljeću (travanj—svibanj), kad kopni snijeg.

Na Šumavi ima malih ledenjačkih jezera, ali među stajaćim vodama imaju daleko veće značenje umjetni ribnjaci (najveći površinom od 720 ha), koji su osobito brojni i prostrani u tercijarnim naslagama oko Budějovica i Trebona. Uređivanjem ribnjaka napravljeni su i dugi dovodni i odvodni kanali. Brojna su manja jezera, napravljena ustavama, ali u izgledu kraja manjega su značenja.

Biljni pokrov je u tijesnoj vezi s klimom i reljefom, a manje sa sastavom tla. Nizine oko Labe, Vltave i Berounke kao i niži dijelovi Češko-moravskog gorja imaju pontijsko-panonsku vegetaciju. To su krajevi malih oborina i viših temperatura, na kojima najbolje uspijevaju termofilne i kserofilne biljke travnih formacija, ponekad čisto stepskog značaja. Ističu se lugovi hrastovih i grabovih šuma, a u nižim vlažnijim krajevima oko rijeka su livade, prošarane lugovima barovitih šuma. Na višim dijelovima prevladavaju zbog veće količine oborina šume. Prvobitni biljni pokrov nižih dijelova danas je mnogo izmijenjen; na njegovo mjesto su došle kulturne biljke (sladorna repa, različita žita, krumpir, umjetne livade i sl.). Oko ovog najnižeg pojasa dolazi zona niskih brežuljaka s bjelogoričnim šumama, u nižem pojasu prevladava hrast, iznad njega dolazi bukva, a preko pojasa četinjara prelazimo u najviše predjele s alpinskim smrekama i planinskim pašnjacima. Najviši travni pojas dobro je razvijen samo na najvišim dijelovima Krkonoša. Kraj Krkonoša ima bogatu i raznoliku floru, jer pored hercinske flore, koja obilježava ostale dijelove Češke, ima dosta karpatskih tipova i arktičkih endema, zaostalih poslije glacijacija. U planinskim krajevima Češke značajna su tresetišta, koja su floristički najzanimljiviji dijelovi češkog tla.

Viši zapadni dijelovi Moravske imaju odlike susjednih čeških krajeva, dok se u istočnim krajevima javljaju karpatske forme. Prvobitna vegetacija termokserofilnih pontijskih biljaka na ravnicama srednje i južne Moravske očuvala se je još samo djelomično, jer su ih potisnule razvijenije kulture.

Životinjski svijet, koji je prvobitno morao biti veoma raznovrstan zbog ukrštanja atlantskih, mediteranskih, nordijskih i istočnoevropskih vrsta, izmijenjen je čovječjim radom još više od biljnog pokrova. Iako sredinu ne uvjetuje jači razvoj zasebnih životinjskih područja, ipak je prvobitna fauna utjecajem čovjeka znatno i nejednako izmijenjena, tako da možemo ustanoviti neke razlike. Krčenjem šuma, širenjem kulturnog zemljišta, isušivanjem močvara, kanaliziranjem i onečišćavanjem rijeka izmijenjeni su prvobitni životni uvjeti, te je mnogih životinja nestalo, iako su prije bile veoma raširene. Ris i medvjed sasvim su iskorijenjeni, vuk zađe sa susjednih Karpata u Moravsku samo za preoštrih zima; nestalo je dabra, dok se tvor u novije doba jako namnožio. Orao je rijetkost, a gavran i ždral su iskorijenjeni. Jelen i divokoza su se održali samo u zabranama. Kod vodenih životinja postoji zbog odvojenosti razlika između čeških i moravskih rijeka; u češkim rijekama nalazimo borealne tipove, a u moravskim pontijske i mediteranske. Isušivanjem močvara, reguliranjem tokova i razvojem veleobrta osiromašio je vodeni životinjski svijet; jedino su uređenjem prostranih ribnjaka dobivene nove vodene površine, u kojima se gaji u prvom redu šaran.

Antropogeografske prilike. Češka i Moravska su fizičko-geografski dobro odvojene i dosta različite cjeline, ali su prijelazi preko niskih i pitomih padina graničnog Češko-moravskog gorja postepeni. Veze među obje zemlje pojačava etnička srodnost njihovih stanovnika. Ove razlike, veze i sličnosti ogledaju se i u osobinama ljudskog života i rada i njihova razvoja. Različit geološki sastav, reljef i klima uvjetovali su razvoj raznovrsnih privrednih predjela u tim zemljama, koje se gospodarski veoma dobro dopunjavaju. Rudarskoveleobrtnička Č. čini dobru gospodarsku cjelinu s pretežno poljodjelskom M. Gospodarske sličnosti, razlike i dopunjavanja još ćemo bolje uočiti promatrajući osobine i uvjete pojedinih priradnih grana.

Gospodarski život Č. i M. ne može se objasniti jedino prirodnim uvjetima. Pri proučavanju današnjeg stanja ne smije se gubiti s vida velik utjecaj čovjeka, koji je prirodne uvjete u velikoj mjeri i na dobar način iskoristio, a u mnogim stvarima i izmijenio. Pred sobom imamo veoma napredno i složeno gospodarstvo, u kome nije odlučivalo ono, što je najlakše, već se išlo za onim, što najbolje odgovara prilikama i potrebama. Nisu odlučivali samo fizičko-geografski uvjeti, već su često svladavane i velike prirodne poteškoće.

Poljodjelstvo. U nekim krajevima srednjeg dijela češke zavale, koji su vjerojatno prvi naseljeni, povoljni su uvjeti za gajenje žita. Kasnije uređenje riječnih tokova i krčenje šuma u okrajnim krajevima učinili su aluvijalne krajeve oko rijeka sjeverne Č. glavnim poljodjelskim područjem. Danas 48,3% zemlje otpada na obrađeno zemljište. Razvoj veleobrta potisnuo je gajenje žita, koja su prije bila glavni elemenat, dok su industrijske biljke s vremenom dobile veće značenje. Danas u višim brežuljkastim krajevima ima glavno značenje krumpir, uz koji se ističu lan i konoplja, a u nižim različna žita. Polablje, glavni poljodjelski kraj Č., uglavnom je zasađen sladornom repom. Razvoj pivarstva povećao je gajenje ječma i hmelja, koji još uvijek ne podmiruju domaće potrebe. Povećano gajenje veleobrtnih biljaka išlo je u prvom redu na štetu žita, koja se moraju uvoziti. Prirast stanovništva i povećanje gradova donijeli su veći razvoj vrtlarstva (u gradskoj okolici) i voćarstva (osobito šljiva).

Dok su obrađeni krajevi u Č. i po vrsti kultura i načinu gajenja veoma raznoliki, M. je jedinstveno i jednolično poljodjelsko područje s 53% obrađenog zemljišta. Moravske aluvijalne ravnice i više praporne zaravni veoma su plodne i obrađene žitima, veleobrtnim kulturama (sladorna repa oko rijeka) i velikim količinama povrća; posljednje je u vezi s razvojem velikih gradova, koji su u blizini (Beč, Brno i dr.). Po pitomim padinama moravskih brežuljaka dosta se gaje i vinogradi, koji su u Č. rijetkost i daju slabiji plod.

Uz vrste i raspored kultura veliko značenje ima i način gajenja. Opći prosvjetni i gospodarski napredak ogleda se i u poljodjelstvu. U težnji, da se dobije što bolji prinos, biraju se za svaku kulturu zemljišta, koja joj najbolje odgovaraju, pazi se na dobru izmjenu kultura, slabom tlu dodaju se umjetno hranjive sastojine i upotrebljavaju suvremene poljodjelske sprave. Prosvjetnim napretkom može se objasniti, što je u Češkoj hektarski prinos prosječno veći nego u M., iako je zemljište u M. daleko bolje: na pr. (za 1922—24) pšenica u Č. 16,0 kv., u M. 14,6 kv.; raž u Č. 12,8 kv., u M. 13,0 kv.; ječam u Č. 16,5 kv.; u M. 16,7 kv.; zob u Č. 15,0 kv.; u M. 14,8 kv. i t. d.

Stočarstvo je važna gospodarska grana, ali je novijim gospodarskim razvojem zemlje pretrpjelo velike promjene. Razvoj veleobrta u gradovima privukao je seosko stanovništvo, što je sa sobom donijelo nazadovanje stočarstva, ali je s druge strane mnogo učinjeno na izboru i popravku vrsti stoke. Napose je opalo stočarstvo sitnog zuba (ovce), dok je zbog velikih potreba mlijeka i mliječnih prerađevina te mesa gajenje goveda manje opalo. U najnovije doba mehaniziranje prometa i poljodjelstva potisnulo je napredno gajenje konja; naprotiv se povećalo gajenje svinja, kunića i peradi, koji ne traže posebnu radnu snagu. Već odnos u količini stalnih livada između Č. (10,9%) i Moravske (7,7%) pokazuje, da je stočarstvo za Češku važnije. Stočarstvo Č. i M. veoma je napredno, jedino su se na višim dijelovima rubnih planina zadržali tragovi zaostalijega stočarstva. Raznovrsne potrebe brojnoga stanovništva potiču razvoj stočarstva, ali ga ometa nedostatak radne snage kao i mogućnost brže i lakše zarade, osobito u veleobrtu. Č. i M. su upućene na uvoz stočnih kao i poljodjelskih proizvoda. Ribarstvo je razvijeno napose u prostranim ribnjacima južne Č.

Šumarstvo je još uvijek važna gospodarska grana, iako su šume u površini znatno potisnute, a u sastavu izmijenjene. G. 1922 iznosio je postotak šuma u površini Č. 30,2%, a M. 28,8%. Prvobitno je bilo malo šuma samo u najnižim polustepskim krajevima češke zavale, dok su rubne planine činile šumski vijenac, prekinut jedino na najnižim povijama Češkomoravskog gorja. Sječom i krčenjem, zbog porasta stanovništva i dolaska doseljenika, dobrim dijelom je prorijeđen i izmijenjen šumski pokrov Č. i M. Između obrađenih polja, livada, izgrađenog i neobrađenog zemljišta ističu se na višim dijelovima prostrane šume, koje su najbujnije u najvišim dijelovima Šumave, Brda, Krušnih gora i Krkonoša, dok su šume moravskih brda manjeg značenja. Utjecaj čovjeka još se bolje vidi kod promjena sastava šuma. Danas se češke šume sastoje 78% od četinjača, 13% mješovite šume, a 9% bjelogorične. Prvobitno je ovaj odnos bio obrnut, ali su bjelogorične šume većinom isječene. Zbog velikih potreba drva u rudarstvu, veleobrtu i uopće gospodarstvu šume su jedan od glavnih osnova narodnog bogatstva. Briga, da se otkloni opasnost brzog uništenja ovog bogatstva, donijela je mnoge mjere za čuvanje i sustavno iskorišćivanje postojećih i stvaranje novih šumskih površina.

Rudarstvo. Rudno bogatstvo je u tijesnoj vezi sa sastavom tla. U češkom zemljištu, raznovrsnom po sastavu i starosti, ima mnogo ruda; njihovo iskorišćivanje došlo je u prvi red među narodnim bogatstvima i izmijenilo je na mnogo mjesta izgled kraja kao i gospodarski, narodni i društveni sklop stanovništva. Razvoj veleobrta, koji se temelji na rudnom bogatstvu, znači odlučan i sudbonosan preokret u životu i zemlji. Mjesto feudalnih posjednika glavnu ulogu preuzeli su veleobrtnički bogataši. Težište gospodarskog života prenijelo se iz poljodjelsko-stočarskih u okrajne dijelove zemlje, iz mirnih i kićenih dvoraca u bučne veleobrtničke gradove.

Raspadanjem i izmjenom rasprostranjenih granita i drugih kiselih eruptiva postale su bogate naslage kaolina i kvarcne zemlje. U žicama eruptivnih stijena srednje Č. — a manje i rubnih planina — bilo je bogatih ležišta srebra. Bogatstvo srebrom bilo je jedan od glavnih razloga, što je Č. u srednjem vijeku bila omiljelo sjedište moćnih kraljeva, kojih su posjedi prelazili daleko preko granica zemlje. Zemlja ima i drugih skupocjenih minerala, ali je njihovo značenje u narodnom gospodarstvu manje od ruda, koje imaju veću primjenu u veleobrtu. Glavna ležišta gvozdenih ruda nalaze se u paleozojskim naslagama srednje Č., gdje se i razvio glavni metalni veleobrt. Uz ova ležišta ističu se ona u sjevernoj Moravskoj. Razvijeni veleobrt ne dobiva u zemlji dovoljno željezne rude, već se velike količine uvoze. Glavno rudno bogatstvo zemlje su brojna ležišta ugljena. U gornjokarbonskim slojevima srednje Č. dva su velika bazena: Kladna, koji je 1924 dao 24,8 mil. tona ugljena, i Plzenja, koji je mnogo manjeg značenja (1924 samo 1,050.000 t.). Uz njih se ističu bogati rudnici, koji čine dio velikog šleskog bazena. Iako su manje izdašni, važni su zbog svog položaja (blizina Brna) rudnici oko Boskovica i Rosica u srednjoj M. Daleko veće značenje imaju veoma bogate i prostrane naslage smeđeg ugljena u tercijarnim naslagama uzduž toka Ohře i u srednjoj M. Krajevi, bogati smeđim ugljenom, izmijenili su jakim iskorišćivanjem rude vanjski izgled. Velikom iskorišćivanju pogoduju znatna izdašnost i mala dubina ležišta kao i velika potreba i opća primjena smeđeg ugljena. Rudnici u dolini Ohře idu među najbogatija evropska ležišta smeđeg ugljena. Daleko su poznata i ležišta grafita kod Krumlova. Uz rudno bogatstvo treba podsjetiti i na brojna i čuvena termička vrela, posljednji trag ugašenog vulkanizma.

Veleobrt je u Č. i M. razvijen više nego što bi odgovaralo bogatstvu u rudama i drugim sirovinama. U vezi s prastarim iskorišćivanjem skupih ruda srednje Č. i jačanjem političkog značenja zemlje razvili su se vrlo rano u glavnim mjestima i trgovištima obrti, koji su se postepeno preobrazili u suvremeni veleobrt. Sjedište starih zanata bio je Prag; u njemu kao i u njegovoj bližoj i daljoj okolici razvio se veoma raznovrstan i jak veleobrt, koji iskorišćuje povoljne prometne veze i blizinu velikog tržišta, tako da se ne osjeća skup dovoz sirovina, na pr. željeza. Bogatstvo dobrim ugljenom i blizina željeznih rudnika omogućile su razvoj teškog metalnog veleobrta u nedalekom Kladnu. Dalje prema jugozapadu, kroz željezom bogati kraj Brda, ima više starih središta metalnog veleobrta. Taj se pojas završava Plzenjom, glavnim središtem teškog veleobrta. Izvanredno povoljni uvjeti prometnog položaja doveli su i u Brnu do novijeg razvoja teškog metalnog veleobrta, dok je u Přerovu i Vitkovicama pogodovala tome blizina glavnih sirovina.

U vezi je sa starim obrtima keramički i staklarski veleobrt sjeverozapadnih i sjeveroistočnih rubnih dijelova, poznat po cijelom svijetu. Rad, prenošen s pokoljenja na pokoljenje, dostigao je takvo umijeće, da se njegovi proizvodi lako prodaju na svjetskim tržištima. Umješnost veleobrtnika i vještina radnika daju proizvode, koji su prilagođeni najrazličitijim zahtjevima i ukusima kupaca.

Tkalački veleobrt je također u vezi sa starom preradbom lana i konoplje u naseljima rubnih planina. Jaki razvoj tkalačkog veleobrta u nekim velikim gradovima srednjeg dijela razvijen je kasnije i po osnovi; na pr. u Brnu se bio razvio zbog blizine Beča, t. j. državnih potreba Monarhije i zbog veoma povoljnog prometnog položaja. Umješnost starih obrtnika znala se prilagoditi i promjenama, koje su nastale pojavom i velikom primjenom pamučne sirovine. Danas glavni dio tkalačkog veleobrta prerađuje pamuk i na tržištu se održava u prvom redu zbog vrsnoće izrađevina. Vješta radna snaga i dobri proizvodi osigurali su i razvoj tkalačkog veleobrta, koji prerađuje uvezenu vunu. Tkalački veleobrt je dobro razvijen i u drugim granama (prerada prirodne i umjetne svile i dr.).

Na velikom bogatstvu domaćih sirovina razvio se veleobrt šećera, »bijelog zlata«, koji proizvodi i za izvoz. U izvozu šećera Č. i M. su među prvim zemljama svijeta. U bivšoj Čehoslovačkoj proizvelo se 1928—29 u 151 tvornici 10,213.000 tona šećera, od čega je preko 7 mil. ostalo za izvoz i bilo jedan od glavnih izvora narodnog bogatstva. Polablje je glavni predjel gajenja repe kao i proizvodnje šećera. Mala proizvodnja vina i brzi porast stanovništva, osobito veleobrtničkih gradova, doveli su do velikog i naglog razvoja starih pivarskih poduzeća. Daleko su poznate pivovare Plzenja, Praga, Budějovica i dr. I kraj velike proizvodnje izvoze se samo male količine piva.

Razvojem gradova, prometa i povećavanjem općih zahtjeva stanovnika nastale su i razvile se druge grane veleobrta, kao kožarski veleobrt — koji je osobito povoljne uvjete našao u M., gdje su prije bili dosta razvijeni slični obrti (papučari) — raznovrsna preradba drveta, izradba papira, kemijski veleobrt, izradba različnog posuđa, predmeta za nakit i različnih kućnih potreba. Danas veleobrt Č. i M. proizvodi raznovrsnu robu ne samo za domaće tržište, već i za daleki svijet, na svjetskom tržištu uživa velik ugled.

Trgovina. Porast gradskog stanovništva, razvoj posebnih gospodarskih grana i proizvodnja različne robe u neograničenim količinama kao i potreba raznovrsnih sirovina donijeli su živu razmjenu dobara u zemlji i veliki razvoj vanjske trgovine. Svaki veći grad je i živo trgovište. Č. i M. uvoze životne namirnice, raznovrsne sirovine i kolonijalnu robu, a izvoze najrazličitije tvorničke proizvode. Razmjena i trgovina vrše se ne samo sa susjednim zemljama, već i s najudaljenijim kontinentima. Prije prvoga svjetskog rata češkomoravski veleobrt dobivao je sirovine i prodavao fabrikate u mnogim dijelovima prostrane Monarhije. Velik glas izrađevina i umješnost proizvođača lako su svladali zapreke, koje su sa sobom donijele sužene političke granice. Strojeve, tkalačke proizvode, staklo i drugu robu kupuju zemlje jugoistočne Evrope, koje su zaostale u veleobrtu, a iz njih Č. i M. uvoze životne namirnice i neke sirovine (gvožđe). Šećer i raznovrsnu porcelansku i staklarsku robu poglavito kupuju gusto naseljene zemlje (Engleska, Amerika i Njemačka) i daleki kolonijalni krajevi, iz kojih se uvoze raznovrsne sirovine i posebni proizvodi.

Promet. Velik razvoj veleobrta, gradova i živa trgovina traže razvijen promet. Nije bez značenja, da je prva željeznička pruga u bivšoj Austriji i jedna od prvih evropskih pruga uopće sagrađena na češkom zemljištu (konjska željeznica Budějovice—Linz 1827). Nema, na žalost, točnih podataka o današnjem željezničkom prometu, jer se posljednji popis odnosi na bivšu Čehoslovačku, a u njoj je taj promet bio nejednako raspoređen: u zapadnim dijelovima mnogo gušći nego u istočnim. Mnogo više pokazuje prosječan broj automobila, kojih je 1938 bilo 1 na 145 stan., po čemu je bivša Čehoslovačka išla među prve evropske zemlje. Ali je i taj broj premalen za Č., jer je automobilizam kao i promet uopće u istočnim karpatskim krajevima bio mnogo manje razvijen. Automobilizam su pomagale dobro uređene ceste. U vezi s velikim prometnim potrebama bilo je uspostavljeno mnogo zrakoplovnih pruga.

Za gospodarstvo i trgovinu od osobitog su značenja dva važna vodena puta, koji idu prema glavnim tržištima, na koje su Č. i M. upućene. Dunavom odlaze velike količine izvozne robe, a dovoze se sirovine i životne namirnice iz jugoistočne Evrope. Laba je upravo vrata, kroz koja domaća roba odlazi u daleki svijet, a ulaze najglavnije sirovine. Ona je prometno skrenula Češku prema sjeveru i učinila Hamburg njenim glavnim pristaništem. Namjeravana izgradnja plovnog kanala Laba—Dunav znatno bi olakšala promet i učinila velike usluge veoma razvijenom veleobrtu.

Postoji izrazita prometna razlika između Češke i Moravske. Glavne prometne pruge prve idu zrakasto u četiri pravca: najvažnija prema S niz Labu, druga prema I uz Labu, treća prema J uz Vltavu i četvrta prema Z dolinom Ohře. Njihovo je čvorište u blizini sutoka Vltave i Labe (Prag). Dok je Češka izvor i čvorište putova, Moravska je prolazni kraj, kojim idu važni putovi: iz hranom i rudama (Šleska) bogate sjeveroistočne Evrope prema Dunavu, glavnoj prometnoj žili srednje Evrope, i prema sredozemnim krajevima. Izgradnja plovnog kanala Odra-Dunav, s kojim će se spajati kanal Laba—Dunav, još će više povećati značenje ovog prolaznog područja.

Stanovništvo. Sve do 11. st. glavni naseljeni dijelovi bili su suši središnji krajevi; u njima je živjelo slavensko stanovništvo, koje je čuvao širok obruč pošumljenih planina i močvarnih nizina. Otkrivanje ruda i jačanje zanata privlačilo je u glavna trgovišta njemačke doseljenike, koji su brzo postali nosioci gradskog života. Njihovo doseljavanje pomagali su vladari, plemstvo i crkva. Husitski otpor je samo za kratko vrijeme zaustavio taj val i ojačao češki živalj. U 17. st. je oživjelo doseljavanje njemačkog stanovništva. U toku 17. i 18. st. Nijemci su zauzeli i naselili šumovite i slabo naseljene rubne dijelove, a pojedine su grupe prodrle i u središte same zemlje osnivajući njemačke jezične otoke. Novonaseljeni rubni dijelovi razvili su se gospodarski neobičnom brzinom. Osobito je ojačao veleobrt, koji je trebao velik broj radnika, a ti su u toku 19. i 20. st. najviše pritjecali iz središnjih dijelova, što je pojačavalo češki živalj u rudnim krajevima. Isti razvoj i slične promjene dali su analogan raspored stanovništva u M. Vidjeli smo, da su u fizičko-geografskim odlikama veze Č. najjače s M. Ove veze i sličnosti učvršćene su etničkim jedinstvom i kulturnom povezanošću, tako da obje zemlje daju nedjeljivu cjelinu.

Naseljenost i raspored stanovnika su dakle u tijesnoj vezi s fizičko-geografskim uvjetima i povijesnim razvojem Č. i M. Brojevi za prosječnu naseljenost Č. (139) i M. (138) ne kažu mnogo, jer postoje velike razlike među pojedinim krajevima. Naseljenost je najmanja na zaravnima srednje i jugoistočne Č., gdje mjestimice pada i ispod 50, a u najvećem dijelu je manja od 80. Naprotiv, u rudarskim i veleobrtničkim predjelima sjeverne i srednje Č. i plodnim ravnicama M. sa znatno razvijenim veleobrtom naseljenost prelazi 150, a u nekim veleobrtničkim okruzima (Plzenj, Prag, Brno i dr.) čak i 400 na 1 km². Naseljenost najbolje odražava današnju gospodarsku vrijednost pojedinih krajeva. Sadašnji je raspored naseljenosti prema tome potpuno drukčiji od onoga u prošlosti, kad su poljodjelsko-stočarski srednji dijelovi bili gušće naseljeni od rubnih krajeva.

U oblicima i položajima naselja postoje također razlike između ranije naseljenih srednjih i novonaseljenih rubnih dijelova. Kod prvih se u obliku naselja bolje očuvao utjecaj sredine i povezanost s okolicom. Zbijena, kružna i cestovna sela s niskim kućama i prostranim dvorištima nose još uvijek staroslavenski biljeg, naprotiv, nova su kolonistička sela rubnih dijelova više prilagođena vrsti zanimanja i prometnim vezama, te po svom pravilnom uređaju i tipu kuća podsjećaju na gradska naselja. I u gradskim naseljima postoji razlika između srednjeg dijela i rubnih pojasa. Kod naselja srednjega slavenskog dijela mogu se istaknuti stari utvrđeni gradovi kao jezgre, oko kojih su se razvila novija i prostrana predgrađa. U rubnom pak pojasu središte je grada prostran i pravilan trg, na kojem su glavne javne ustanove, a okolo se šire dobro odvojene stambene i obrtničke četvrti. Najbolje su uvjete za razvoj imali oni gradovi, koji su se nalazili na raskršćima važnih prometnih linija, kao Prag i Brno, ili uz glavna rudarska i veleobrtnička područja, kao Plzenj, Kladno, Vitkovice i dr.

U Č. i M., koje predstavljaju dvije fizičkogeografske, a srodnu etničku cjelinu, možemo dakle zbog povijesno-etničkih razloga prepoznati središnji dio i rubni pojas. Prema ovim razlikama utvrđena je 1939 granica protektorata Č. i M. s površinom od 49.087 km² i 6,811.262 stan. (1939), s gustoćom stanovništva od 138,5 na 1 km².

LIT.: F. Weil, Wirtschaftsatlas des tschechosl. Staates, Reichenberg 1920; Emm. de Martonne, L’État tchecoslovaque, Ann. de Geogr., Pariz 1920; C. Eisenmann, La Tchecoslovaquie, Pariz 1921; J. Moscheies, Wirtschaftsgeographie der tschechosl. Republik, Beč—Leipzig 1921; E. Proschwitzer, Geographie der Tschechoslowakei, Beč—Prag 1922; E. Pfohl, Orientierungslexikon der tschechoslowakischen Republik, Reichenberg 1922; V. Dvorský, Základy politické geografie a československý stát, Prag 1923; F. Weil, Tschechoslowakei, Gotha 1923; H. Hassinger, Die Tschechoslowakei, Ein geographisches, politisches u. wirtschaftliches Handbuch, Beč—Leipzig—München 1925; V. Novák, Přirozené zemědělské krajiny a výrobní oblasti v Republ. Československé, Prag 1925; Laznovský, Průvodce po Československé Republice, Prag 1926; F. Machatschek, Landeskunde der Sudeten- u. Westkarpatenländer, Stuttgart 1927; J. Blau, Landes- u. Volkskunde d. Tschechoslowakei, Reichenberg 1921; F. Machatschek, Die Tschechoslowakei, Berlin 1928; J. Kral, Reiseführer durch die Čechoslowakische Republik, Prag 1928; Deset let Čsl. Republiky, Prag 1928; Emm. de Martonne, La Tchecoslovaquie, Geographie universelle, sv. IV., Pariz 1931; J. Kral, Geografski pregled Čehoslovačke, Beograd 1933; M. Durach, Böhmen u. Mähren wieder Glieder des Reiches, Peterm. Mitt., Gotha 1939; P. Počla, Stručný prehled geologie Čech, Prag 1911; I. Woldřich, Geologická mapa Českosl. Republiky, 1:400,000, Prag 1924; H. Schnidler, Klimatologie von Mähren u. Schlesien, Beč 1918; J. Moscheies, Les regions morphologiques du massif bohemien, Ann. de geogr., Pariz 1923; G. Beck-Managetta, Entwicklungsgeschichte der Pflanzendecke in den Ländern der Tschechosl. Republik, Hochschulenwissen, Warnsdorf 1924; W. Friedrich, Die histor. Geographie Böhmens bis zum Beginne der deutschen Kolonisation, Abh. geogr. Ges., Beč 1911; J. Peters, Uhlí v Čsl. Republice, Prag 1927; Rudy, tuha, sůl a nafta v Čsl. Republice, Prag 1927; Hospodářská politika českosl. průmyslu 1918—28, Prag 1928; J. Gruber, Dopravni politika, Prag 1924; J. Čikaš, Národohospodářský atlas Českosl. Republiky, Prag 1928; K. Redlich, Die Zukunft der tschechoslowakischen Zuckerindustrie, Brno 1919; K. Janowsky, Zwei Studien über die Textilindustrie in der Tschechoslowakei und Deutschösterreich, Beč 1920; H. Streblow, Nordböhmens Glaskunstindustrie, Böhmerland-Jb., 1923; L. Benedikt, Die Porzellanindustrie, ihre Lage und Zukunft in der tschechoslowakischen Republik, Die Wirtschaft, Prag 1929.J. R-ć.

Češki jezik pripada skupini slavenskih jezika. Razvio se iz slavenskog prajezika, i to iz jednog njegova narječja. Zajedno sa slovačkim, poljskim, polapskim i lužičkim jezicima čini zapadnu skupinu slavenskih jezika, koja se odlikuje nekim posebnostima prema istočnim i južnim slavenskim jezicima. Po tome, što je član zapadne skupine slavenskih jezika, ima s njima zajedničke jezične osobine, a zbog svoga susjedstva u pradomovini s južnom skupinom slavenskih jezika ima i neke zajedničke osobine s južnom skupinom. Sa zapadnom skupinom veže ga ponajprije refleks prasi, t’, d’, za koje imamo u češkom c, z, na pr. svíce (hrv. svijeća), meze (hrv. međa), dok je u hrvatskom ć, đ. Prema prasl. *květ, *gvězda u češkom dolazi květ, hvězda (hrv. cvijet, zvijezda), jer ě nije djelovalo palatalizacijom na guturale k, g, kad je od njih bilo odijeljeno sugl. v (dakle u skupini kv, gv), dok je u hrvatskom obrnuto. Skupine -tl-, -dl- ostaju nepromijenjene (rostla, sádlo) za razliku na pr. od hrvatskoga, u kojem t, d ovdje otpadaju (rasla, salo). Značajna je osobina zapadne skupine i u tom, što se u završnim slogovima gubi epentetsko l (č. země: hrv. zemlja). I u oblicima ima zapadna skupina zajedničke osobine. Tako su u deklinaciji imenica m. r. u instr. sg. prevladale bivše u-osnove nad o-osnovama, pa prema hrv. rodom nalazimo u češkom rodem. Isto tako u gen. sg. i nom. i ak. pl. imenica ia-osnova (duša) za č. j. u starije vrijeme dolazi nastavak -ě prema najstarijem hrvatskom -ę, što kasnije daje -e. Mora se pretpostaviti, da je zapadna skupina uz pretežnu većinu zajedničkih slavenskih riječi imala i stanovito svoje rječničko blago.

Dodir s južnom slavenskom skupinom vidimo u refleksu prasl. skupina -tort-, -tolt-, -tert-, -telt-, koje su u češkom dale -tra-, -tla-, -tře-, -tle-, na pr. brada, hlava, středa, mléko prema hrvatskom brada, glava, srijeda, mlijeko. Isto takav dodir vidimo u samoglasnicima l, r (vlk, vrba), koje ima i hrvatski jezik (vuk od starijeg vlk, vrba) bez popratnih samoglasnika.

Češkim jezikom govori danas oko 8,000.000 Čeha, koji žive kompaktno u Češkoj, Moravskoj i Šleskoj, a kao manjine i iseljenici u Njemačkoj, Americi, Slovačkoj, Hrvatskoj, Poljskoj, Rusiji i dr. Tim je jezikom pisana bogata književnost, umjetna i narodna. U starije vrijeme govorilo se češkim jezikom na većem području nego danas, jer se on izravno dodirivao s lužičkim i slovenskim jezikom.

U razvoju č. j. razlikujemo tri doba: staročeško do pojave J. Husa u početku 15. st., srednjočeško do kraja 16. st. i novočeško od 17. st. do danas. Ova doba zaokružuju razvojni napredak jezika, koji je osobito u području glasova doživio znatne promjene.

U današnjem č. j. treba razlikovati književni jezik, kojim se govori u školi, kazalištu, pri javnim nastupima, od t. zv. govornog jezika, koji mu je vrlo bliz, a kojim govore obrazovani slojevi u užem krugu, porodičnom i prijateljskom. Temelj je govornom jeziku književni jezik s malim primjesama iz narječja. Od govornog jezika valja razlikovati pučki govor, koji se dijeli u nekoliko narječja.

Suvremeni književni jezik dijeli samoglasnike na jednostavne i složene. Jednostavni su: a (á), o (ó), u (ú, ů), i (í), y (ý), e (é). Složeni su samoglasnici dvoglasi: au, ou (óu), eu. U zagradi označeni su dugi samoglasnici. Samogl. ú, ů jednako se izgovaraju kao dugo u, a ů se piše samo u onim riječima, kod kojih je dugo u postalo od starijeg dugog o (bůh, boha; důl, dolu). Samogl. y (ý) izgovara se jednako kao samogl. i (í), a samo nekad s malom razlikom. U pučkom govoru u zapadnim krajevima izgovara se ej mjesto ý: strejc, dobrej mj. strýc, dobrý. Glas ě izgovara se kao je (běh), a iza m isto tako ili češće kao ně (město — čit. mnjesto). Skupina ia izgovara se u č. riječima kao ja (napial, vypial), a u stranim riječima kao -ija- (fiasko). Skupine ie, iu, io, ii izgovaraju se kao ije, iju, ijo, iji (Marie, stadium i dr.).

Književni jezik ima ove suglasnike: b, p, v, f, m, d, d’, t, t’, j, n, ň, r, ř, l, z, s, ž, š, c, č, g, k, ch, h. U tuđim riječima pišu se još: q, w, x. Znakovi d’, t’ označuju mek izgovor glasova d, t; ň se izgovara kao hrv. nj; h zvučno grkljansko, koje se artikulira na istom mjestu, na kojem naše štokavsko bezvučno h; ř spaja u sebi dva glasa, r i š (ili ž), ali je jedan glas po izgovoru. Pri izgovoru titra vršak jezika kao kod izgovora r, ali je dio jezika iza vrška, koji titra, položen kao pri izgovaranju sibilanata. Sugl. ch jedino je slovo, koje se piše sa dva znaka, a valja ga čitati kao velarno bezvučno h (kao njemačko ch).

Naglasak je u č. jeziku ekspiratoran i dolazi na prvom slogu riječi. No kod trosložnih i višesložnih riječi uz glavni naglasak na prvom slogu javlja se i sporedni na kojem od idućih slogova.

Današnje jezično stanje plod je mnogostoljetnog razvoja, koji se dade pratiti po sačuvanim jezičnim spomenicima. Iz vremena prije dolaska Čeha u današnju postojbinu sve do primanja kršćanstva i djelovanja sv. braće Ćirila i Metodija nisu sačuvani nikakvi jezični spomenici, pa o tom jeziku (pretpovijesnom), koji je još bio vrlo srodan praslavenskom, možemo govoriti samo na temelju znanstvenog zaključivanja. U novoj postojbini jezični razvoj ide brzim tempom, pa potkraj 11. st. imamo lijepo razvijen i samostalan češki jezik. Davši Slavenima posebnu slavensku pismenost sv. braća dala su poticaj, da i češki jezik naskoro postane književnim jezikom. Preko staroslavenskih spomenika, kakvi su Kijevski listići (oko g. 900), koji pokazuju neke čehizme, preko Praških odlomaka (iz 11. st.) i češke crkvenoslavenske legende o sv. Većeslavu (podrijetlom iz 10. st.) ulazi č. j. u književnost prolazeći različite mijene, koje je moguće pratiti na pisanim spomenicima.

Češki pretpovijesni jezik imao je među samoglasnicima i poluvokale i ь i nosne vokale ę i ǫ, koje je ponio iz praslav. zajednice; i ь (reduciran glas u odnosno i) razvili su se u č. j. već prije sačuvanih jezičnih spomenika u samogl. e, ako su se nalazili u jakom položaju (sn daje sen), a izgubili su se u slabom položaju (pьsa daje psa). Da su u pretpovijesnom č. j. postojali nosni samoglasnici, među ostalim znade se i po zapisivanju čeških riječi s nosnim samoglasnicima u tadašnjem grčkom, latinskom i njemačkom jeziku (Σφεντόπληϰτος, Sventopulcus: nč. Svatopluk; Venceslaus: nč. Václav). Današnji književni č. j. mjesto starijega ǫ ima u ili ou (ruka, ženu, houba), a mjesto starijega ȩ dolazi prema položaju i naglasku ili a, á ě ili í (hovado: hovězí; pátý: pět; více). Zamjenjivanje nosnih glasova posve je završeno u 10. st.

Polazeći od pretpovijesnog jezičnog stanja u povijesno č. j. doživljava i druge promjene. U 12. st. suglasnik g mijenja se u zvučni stražnjojezični, a poslije u grkljanski spirantski glas h (mohu, noha), a naskoro (u 13. st.) palatalno r prelazi u ř (moře, Řím). U toku 12. st. izvršen je u određenim slučajevima i prijeglas samoglasnika a u ě, á u ie, razumije se, iza mekog suglasnika (orača — oračě — nč. oráče; znameňá — znamenie — nč. znamení). Ovaj posljednji zakon djelovao je u moravskim narječjima samo djelomično.

U daljem razvoju jezika došlo je i do novih prijeglasa. Nekako u 14. st. samogl. u prešao je iza mekog suglasnika najprije u iu (ú u iú), što daje u novijem jeziku i (í). Tako se od starijega l’ud razvilo najprije liud, a zatim lid. Tako stariji ak. sg. dušu i instr. sg. dušú daju najprije dušiu, dušiú, a zatim duši, duší. Ova se promjena zbila na zapadnom području č. j-a i širila se prema istoku, pa je u moravskim narječjima samo djelomična. Isto se tako razvio na zapadu i napredovao prema istoku t. zv. retrogradni prijeglas -aj- u -ej-, pri kojem se a promijenilo u e, ako je iza njega slijedilo istosložno j. Tako se najlepší promijenilo u nejlepší, vajce u vejce, krajčí u krejčí. Taj je prijeglas izvršen u toku 15. i 16. st.

Staročeški jezik imao je još i palatalno l (l’), tvrdo l (ł) i srednje l. U 15. st. ł i l’ prešli su u srednje l, pa starije chvała, chvaliti, chval’en u današnjem č. j. glasi chvála, chváliti, chválen.

Samoglasničko stanje znatno se promijenilo samoglasničkim suzivanjem i razvijanjem dvoglasa iz dugih samoglasnika. Samoglasničko suzivanje é u í (iza tvrdih suglasnika u ý) javlja se u književnom jeziku samo ograničeno (říci, obilí, stehýnko), dok je u narječjima vrlo rašireno (dobrý mlíko mjesto dobré mléko). Na sličan način razvilo se iz dugog samogl. o (ó) dugo u (ú), koje se piše ů. Jak labijalni izgovor samoglasnika o prouzročio je najprije razvitak dvoglasa uo, što je opet asimilacijom dalo dugo u. U 14. i 15. st. nalazi se još uo, a od 16. st. je ů: móžeš — muožeš — můžeš.

Sličan razvoj vidi se kod razvijanja dvoglasa iz dugih samoglasnika u (ú) i y (ý). Prema starijem kúpiti u 14. st. razvilo se kaupiti, što je opet u 16. st. dalo današnje koupiti. U književnom jeziku nalazi se ou mjesto ú samo u tvrdim slogovima, dok je u mekim slogovima provedena palatalizacija. Ipak se u nekim narječjima palatalizacija nije izvršila. Samogl. ý razvio se u većini narječja u ej, pa se mjesto býti, týden izgovara bejt, tejden. U nekim narječjima takvo se ej razvilo i iz dugog i (í), pa se mjesto cítiti, zíma izgovara u narječju cejtit, zejma. To je došlo odatle, što su se ý i í u 14. st. u određenim slučajevima po izgovoru zbližili, a i u današnjem jeziku samoglasnici i i y izgovaraju se uglavnom jednako.

Značajna su za češki jezik stezanja (kontrakcije) slogova, u kojima su dva samoglasnika bila spojena suglasnikom j. Sugl. j izgubio se u izgovoru, a dva se samoglasnika stežu u jedan dug. Tako od starijeg lajati, chudiji, dobruju, znamenьji, dělaješь, stojati, mojemь u novočeškom dolazi láti, chudi, dobrou (od dobrú), znamení, děláš, státi, mém. Kontrakcija nije provedena u svim slučajevima, a ni u svim narječjima.

Što se tiče kvantitete i naglaska č. se j. znatno udaljio od praslav. stanja. Došlo je do mijenjanja kvantitete slogova s obzirom na intonaciju, na mjesto naglaska i na promjene intonacije u vezi s pojedinim oblicima i formantima. Stari pokretni naglasak zamijenio se ustaljenim ekspiratornim naglaskom na prvom slogu riječi već u 13. st., a izmjenjivanje kvantiteta znatno je poraslo u vrijednosti i došlo oštrije do izražaja. Osim onoga, što je već rečeno o naglasku, treba spomenuti, da naglasak prelazi s riječi na jednosložni prijedlog, koji je pred njom: do ciziny, do kostela izgovara se zajedno s naglaskom na prijedlogu.

Za češka narječja značajno je razvijanje suglasnika v na početku onih riječi, koje počinju samoglasnikom o. Tako se u Češkoj, zapadnoj Moravskoj i u nekim hanačkim narječjima mjesto književnog okno, ocet, oves i sl. govori vokno, vocet, voves.

I u morfološkom pogledu doživio je č. j. mnogo promjena, osobito kod glagolskih oblika. U deklinaciji oslabio je dual, pa od njega postoje samo neznatni ostatci. U konjugaciji nema dualu traga. Broj padeža (7) sasvim je sačuvan, pa se ni u pluralu ne izjednačuju tri padeža kao u hrvatskom jeziku.

Deklinacija imenica dijeli se po rodovima, jer se kod vokalskih i konsonantskih osnova, koje su preuzete iz praslavenskog jezika, u toku stoljeća razvilo nastojanje, da se približuju i izjednačuju deklinacije istoga roda, slično kao u hrvatskom jeziku, ali ponešto u drugom pravcu. O-osnove i u-osnove djelovale su jedne na druge, pa se kod o-osnova nalaze nastavci u-osn. i obratno, na pr. gen. sg. dubu, syna. Konsonantske osnove uglavnom su se povele za vokalskim osnovama, ali čuvaju još dobro svoje tragove. Naoko poseban tip sklonidbe razvio se kod imenica, kod kojih je posljednji slog nastao stezanjem (Jiří, paní, znamení).

Pridjevi su zadržali imeničku i složenu sklonidbu, ali je imenička sasvim stegnuta i po upotrebi i po broju padeža. Upotreba neodređenog oblika pridjeva bila je u starom češkom jeziku raširenija nego danas.

Suvremeni češki jezik ima znatno reducirana glagolska vremena i načine: prezent, futur, perfekt, imperativ, infinitiv, kondicional za sadašnjost i prošlost. K tome još particip prezenta, dva participa perfekta aktivnog i particip perfekta pasivnog. Za izražavanje prošlosti danas se č. j. služi perfektom i donekle pluskvamperfektom, dok su aorist i imperfekt od 15. st. izvan upotrebe. Prezent trenutnih glagola izriče budućnost (pojava praslavenska), a od trajnih glagola tvori se složeni futur (budu psáti). Pasiv se tvori kombinacijom participa perfekta pasivnog s pomoćnim glagolom býti.

Češki jezik ima vrlo razvitu sposobnost izražavanja glagolskog načina radnje s obzirom na trajanje, ponavljanje, početak, svršetak i količinu. To se postiže s pomoću prijevoja, proširivanja osnove i dodavanja prepozicija (nésti — nositi — nosivati; pozapomněti, popoletěti i dr.) ili različitim riječima (jíti — choditi — chodívati). U tom je č. j. postigao visok stupanj.

NARJEČJA ČEŠKOG JEZIKA dosta su brojna, i ako nema među njima velikih razlika. Razlike su uglavnom glasovne prirode i odnose se u prvom redu na samoglasnike. Razdioba i smještaj narječja podudaraju se većim dijelom s povijesnim češkim pokrajinama, pa razlikujemo tri glavne skupine narječja: češka u užem smislu, srednjo-moravska i šleska narječja. Srednjomoravska narječja nazivaju se i hanačkim, a šleska laškim narječjima. Češka se narječja u užem smislu protežu po Češkoj i zapadnoj Moravskoj, hanačka po srednjoj Moravskoj sve do prelaznih moravsko-slovačkih narječja na granici češkog i slovačkog jezika, a laška po Češkoj, Šleskoj i djeliću Moravske. Češka i hanačka narječja s obzirom na to, što imaju duge i kratke samoglasnike, čine zajedno posebnu cjelinu prema laškim narječjima, kojima je temeljna oznaka, što imaju samo kratke samoglasnike. Laška narječja čuvaju starije stanje, pa razlikuju dva sugl. I (ł — l, na pr. młatit — košula), ne sužuju é (dobreho mleka), čuvaju dz (dochadzam), ne mijenjaju -aj- u -ej- (vajco), ’a u e (jasle), ne razvijaju v ispred početnog o- (okno, oči). Još se razlikuju od čeških i hanačkih narječja po tome, što imaju samostalno razvijen naglasak na pretposljednjem slogu riječi. U tom ne valja gledati utjecaj poljskog jezika, jer susjedna poljska narječja imaju naglasak na prvom slogu. U laškim narječjima umekšavaju se suglasnici jače nego u ostalima (ved’ete, nes’ete: vedete, nesete); izgubilo se i samoglasno l (vylk, dłuho), a i uz samogl. r razvija se popratni samoglasnik (vyrba, vryba). Naprotiv češka i hanačka narječja imaju naglasak na prvom slogu, imaju samogl. l i r (vlk, vrba), nemaju dz. Razlika između čeških i hanačkih narječja svodi se na nebitnije pojave. Gdje u češkim narječjima dolazi skupina sch- (mjesto starijeg sh-), št (mjesto starijeg šč), u hanačkim je narječjima zh-, šč (ještě, schořet: ješče, zhořet). Hanačka narječja zadržavaju stariju mekoću suglasnika (kost, (h)řib’ata, kameň), koja se u češkim narječjima izgubila (kost, (h)říbata, kamen). U imenicâ tipa skála, bláto hanačka narječja imaju kratke slogove (skala, blato), a iza pračeških mekih suglasnika čuvaju -u- mjesto -i- (han. kožuch: č. kožich). Znatna je razlika u oblicima, jer hanačka narječja nemaju u nekim slučajima razlike između tvrde i meke sklonidbe (č. slepice, do pole: h. slepica, do pola) i odlikuju se posebnostima (na pr. h. mluvijó, dělajó: č. mluvěji, dělají i dr.).

Češka narječja (u užem smislu) dijele se opet na srednjočeško (Prag i okolica), zapadno (Plzenj), chodsko, jugočeško (Budějovice), doudlebsko (sasvim na jugu) i sjeveroistočno narječje (Hradec Králové). Razlike su među njima glasovne, i to neznatnije, a sasvim neznatne u oblicima i rječniku. Doudlebsko narječje pokazuje najveću starinu. Chodskim narječjem govori se u selima jugozapadno od Domažlica, a označuje ga primetanje glasa h- (hučitel, humřil) i promjena ej u ij (dobrij). Između čeških i hanačkih narječja nalazi se prelazni češko-moravski pojas (Nové Město, Polná), u kojem se miješaju osobine obaju narječja.

Hanačka narječja dijele se na središnje (Prostějov), zapadno (Letovice, Vel. Meziřičí), južno (M. Budějovice, Znojmo), pogranično (Slavkov, Přerov, Kroměríž, Zábřeh, Kunštát) i istočno narječje (Kojetín). Ova je dioba među njima izvršena u prvom redu po sustavu kratkih samoglasnika.

I među Iaškim narječjima razlikuju se tri skupine govora: moravska (Štramberk), ostravska (Mor. Ostrava) i zapadna skupina (Opava).

ČEŠKI KNJIŽEVNI JEZIK nalazi se na vrlo visokom izražajnom stupnju. Briga o njegovu pravilnom razvitku i upotrebi vrlo je stara. Već je Jan Hus ukazivao na štetne pojave u č. j. i uputio književni jezik na vjernost duhu narodnog jezika. On je i začetnik reforme češkog pravopisa. Uvidjevši nespretnost u tom, da se jedan glas piše kombinacijom više slova, Hus je svojim spisom »De ortographia bohemica« uveo nov sustav u bilježenju značajnih čeških glasova i duljina. Za bilježenje dugih samoglasnika uveo je znak ' nad dugim samoglasnikom, a za oznaku pojedinih palatalnih suglasnika (i tvrdog sugl. l) stavljanje točke uz srodan nepalatalni suglasnik. Time je udario temelje češkom dijakritičnom pravopisu, koji su u život provela Češka braća. Taj je pravopis kasnije postao uzorom slavenskim latiničkim pravopisima, pa su ga i Hrvati poprimili općenito Gajevom reformom. Znatne zasluge za dotjerivanje književnog jezika stekao je Jan Blahoslav svojom »Gramatikom« (1571) i prijevodom »Novoga Zavjeta« (1564), koji je poslužio kao temelj za stvaranje »Bible kralicke«, temeljnog djela za razvoj češkog književnog jezika. Učeni pripadnici Češkobratske zajednice (O. Štefan, I. Cibulka, M. Albrecht, L. Helic i dr.) nastavili su djelo Blahoslavljevo i dali prijevodom Sv. Pisma (1579—93) obrazac jezika, koji je služio kao uzor sve do najnovijeg vremena. Poslije poraza na Bijeloj Gori (1620) došlo je do teških vremena za književni č. j. U njegovu obranu digao je glas Bohuslav Balbín rodoljubivim djelom »Dissertatio apologetica pro lingua slavonica praecipue bohemica«, koje je napisano 1672 ili 1673, a tiskano tek 1775. U prosvjetiteljsko doba dao je Josef Dobrovský zapuštenom jeziku nov život ukazivanjem na izvorni narodni govor i na dotjerani književni jezik Češke braće. Opsežno djelo Dobrovskoga »Ausführliches Lehrgebäude der böhmischen Sprache« (1809 i 1819) govori opširno o češkim glasovima, oblicima, etimologiji, narječjima i povijesti jezika. S Dobrovskim, ocem slavistike, započinje ujedno čitav niz istraživača češkoga jezika i skupljača jezičnog blaga. Krunom toga nastojanja oko književnog jezika smatra se Josefa Jungmanna »Slovnik česko-německý« (1835—39) u 5 dijelova, rječnik, u kojem pisac prikazuje razvitak č. j-a, njegovu vitalnost i vezu s ostalim slavenskim jezicima. U rječniku je protumačeno 180.000 riječi. František Š. Kott prikupio je u svom rječniku (»Česko-německý slovník«, 7 svezaka, 1878—93) još veće jezično blago.

U drugoj polovici 19. st. proučava se sustavno prošlost jezika, pa Jan Gebauer piše historijsku gramatiku (»Historická mluvnice jazyka českého«, 1894—98) i započinje historijski rječnik (»Slovník staročeský«). Na čelo nastojanja oko čišćenja češkog jezika (»Naše řeč«, 1917) stao je s V. Ertlom u početku 20. st. Josef Zubatý, vrsni proučavatelj jezičnog blaga i sintakse. Na temelju novijih rezultata nauke prikazao je sintetički povijest češkog jezika Oldřich Hujer u djelu »Úvod do dějin jazyka českého« (1914). U redakciji O. Hujera, E. Smetánke i M. Weingarta počela je Češka akademija 1935 izdavati »Příruční slovník jazyka českého«, od kojega su izašla 2 sveska. Za praktično poznavanje modernoga češkog jezičnog blaga vrlo je koristan »Slovník jazyka českého, pravopisný, kulturní a fraseologický« (2 dijela, 1937), koji su zajedno sastavili Pavel Váša i František Trávniček.

Nova znanstvena gledanja na moderni češki književni jezik zastupa »Pražský linguistický kroužek«, osnovan 1926, oko kojega se okupila većina čeških filologa. Bohuslav Havránek, Vilém Mathesius, Roman Jakobson, djelomično František Trávníček i Miloš Weingart smatraju, da se suvremeni češki književni jezik ima osnivati na književnoj praksi posljednjih 50 godina, a ne na starijem književnom jeziku, niti na pučkom jeziku. Ovi strukturalni filolozi svraćaju najveću pažnju suvremenoj književnosti i književnom jeziku, socijalnim vrednotama jezika, sustavnom proučavanju narječja, argota i slanga, ritmici i metrici. U tom smislu zanimljiva je studija B. Havránka »Vývoj spisovného jazyka českého« (1936).

Sintetičku raspravu o češkim narječjima napisao je B. Havránek (»Nářečí češká«, 1934).

LIT.: Znanstvena: Československá vlastivěda, díl III., Jazyk, 1934; O. Hujer, Úvod do dějin jazyka českého (2. izd., 1924); F. Trávniček, O českém jazyce (1924), Jazyk a národ (1930), Správná češká výslovnost (1935); M. Weingart, Vývoj jazyka českého (1918), Český jazyk v přítomnosti (1934), Zvuková kultura českého jazyka (1932); J. Chlumský, Česká kvantita, melodie a přízvuk (1928); V. Ertl, Časové úvahy o naší mateřštině (1929); J. Zubatý, Výklady etymologické a lexikálni (1910—22); V. Vondrák, Vývoj současného spisovného jazyka (1926); J. Haller, Problém jazykové správnosti (1930 i 1931); B. Hála, K popisu pražské výslovnosti (1923).

Za praktičnu upotrebu: S. Radić, Češka vježbenica za srednje i njima slične škole, Zagreb 1911; S. Musulin, Češka gramatika i uputa u češko trgovačko dopisivanje, Zagreb 1924; J. Merhaut, Veliki češko-hrvatski rječnik, Zagreb 1941; E. Smetánka, Tschechische Grammatik, Tschechisches Lesebuch mit Glossar, Tschechisch-deutsches Gesprächsbuch, Sammlung Göschen, sv. 721, 722 i 723, Berlin-Leipzig; J. Herzer, Česko-německý slovník, 2 dijela, Prag; F. Kabesch, Langenscheidts Taschenwörterbuch der tschechischen und deutschen Sprache, Berlin 1929; O. Stehlík, Slovnik česko-francouzský, Prag 1936.Lj. J-e.

Češka književnost najstarija je od svih slavenskih književnosti zahvaljujući povoljnom smještaju češkog naroda u Češkoj i Moravskoj, t. j. u središtu Evrope. Njezin hiljadugodišnji razvitak dijeli se na tri dijela: 1. na staru češku književnost — od najstarijh vremena do početka 15. st., t. j. do pojave Jana Husa; 2. na srednju češku književnost — od početka 15. st. do početka narodnog preporoda (oko 1780); i 3. na novu češku književnost — od početka narodnog preporoda do danas. Ova dioba odgovara razvoju češkoga književnog jezika kao i velikim povijesnim razdobljima, koja su dala nov pravac životu češkoga naroda: početci češke književnosti u vezi su s početkom kršćanstva u češkoj zemlji; srednjočeška književnost u znaku je crkvene reformacije i protureformacije; novočeška književnost izražaj je preporođenog naroda poslije stoljećâ dekadanse. U ovim trima velikim povijesnim razdobljima razlikujemo kraće periode prema umjetničkim i duhovnim pravcima, koji su prevladavali.

1. STARA ČEŠKA KNJIŽEVNOST. O češkoj književnosti u pretkršćansko vrijeme nemamo nikakvih pouzdanih vijesti. Iz kasnijih zapisa vidljivo je, da su Česi kao mnogobošci imali bogato razvijenu usmenu književnost: pjesme, poslovice, bajke, priče. Velikih epskih pjesama iz poganskog vremena, kojih odjeke nalazimo na pr. u hrvatskoj narodnoj epici, kod Čeha ne nalazimo. Česi su imali znatan udio pri stvaranju crkvenoslavenske književnosti. Apostolska djelatnost sv. Ćirila i Metodija razvijala se u 2. polovini 9. st. na području Velike Moravske. Češki jezični elementi nalaze se u znamenitim crkvenoslavenskim spomenicima (Kijevski listići iz početka 10. st., Praški odlomci od prilike iz 11. st., neki crkvenoslavenski spomenici južnih Slavena). Najznamenitije češko djelo iz crkvenoslavenskog razdoblja jest legenda o sv. Većeslavu, koja je nastala oko 940 u srednjoj Češkoj i sačuvala se kao prekrasno djelo zrele književne umjetnosti u 5 hrvatskih glagoljskih rukopisa. Crkvenoslavenska književnost nije u Češkoj dugo potrajala. Bila je potisnuta zapadnim utjecajem latinskog kršćanstva. Ali tragovi crkvenoslavenske kulture pojavljuju se u prvim početcima češke književnosti, pisane češkim jezikom: u Svetogrgurskim glosama (uz dijaloge pape Grgura), u Bečkim glosama (uz evanđelje sv. Mateja) i osobito u najstarijoj češkoj duhovnoj pjesmi Hospodine, pomiluj ny, kojoj je autorom bio smatran sv. Vojtjeh. Već su u ovom crkvenoslavenskom razdoblju između češke i hrvatske književnosti bile uspostavljene čvrste veze, koje je ponovno oživio car Karlo IV. u 14. st. pozvavši u Prag hrvatske benediktince. Umjesto potisnute crkvenoslavenske liturgije u češkim se zemljama pojavila latinska kultura, koju je iz susjedne Njemačke osobito od vremena sv. Većeslava donosilo sa sobom zapadno kršćanstvo. Po jeziku latinska, ali po duhu i sadržaju češka književnost, stvara tako drugo doba prije početka prave književnosti, pisane domaćim jezikom. Kao najstarije latinsko djelo češkog sadržaja smatra se Vita et passio s. Venceslai et s. Lidmilae, anae eius, koje je napisao redovnik Kristian, prema mišljenju nekih povjesničara, već potkraj 10. st. (992—994). Ali najznatniji plod ove latinske književnosti u Češkoj za romanskog vremena jest opširna Chronica Bohemorum. Napisao ju je praški kanonik Kosmas (1045—1125), čovjek evropske naobrazbe i finog ukusa, koji je po uzoru rimskih povjesničara napisao povijest češke zemlje od najstarijih vremena do svojeg doba i zapisao u svojoj kronici najstarije češke priče od dolaska Čeha u domovinu do suvremenih političkih događaja. Njegovu kroniku nastavljalo je nekoliko latinskih pisaca sve do kraja 13. st.

Prava češka književnost romanskog doba, pisana češkim jezikom, počinje prijevodom glavnih kršćanskih molitava (Očenaša i Vjerovanja) i psaltira (Glosirani psaltir i Wittenberški psaltir). Možda već iz 12. st. potječe velebna pjesma sv. Većeslavu (»Svatý Václave, vévodo české země«), koja moli zaštitnika češke zemlje, da zaštiti »nas i buduća« pokoljenja. Iz 13. st., iz vremena posljednjih vladara domaće dinastije Přemyslovića, potječu i dvije dalje duhovne pjesme, Ostrovska pjesma i Kunhutina pjesma. Procvat češkoga kraljevstva za posljednjih Přemyslovića u 13. st. bio je plodno tlo i za razvitak češke književnosti. Prag je postajao ne samo značajno političko središte nego i traženo utočište stranih pjesnika, koji su otvarali putove viteškoj i ljubavnoj poeziji. Posljednji češki kraljevi iz kuće Přemyslovića bili su bogati mecene njemačkih pjesnika, koji su slavili njihova djela. Tako dolazi pod kraj vlade Přemyslovića do velikog procvata češke književnosti, koja se ističe na prijelazu od romanskog doba prema gotičkomu nizom izvanrednih pjesničkih i proznih djela.

Stil rane gotike imaju legende u stihovima o mukama Gospodnjim, o apostolima, o Djevici Mariji, o Judi, o Pilatu, o sv. Aleksiju i t. d. Iz svjetovne epike najopširniji je viteški ep o Aleksandru Velikom, Alexandreis (oko 1310), od koga su se sačuvali samo odlomci (oko 4.000 stihova). Ova češka Aleksandrida ističe se samostalnošću obradbe. Jaka povijesna tradicija, pojačana s nekoliko proznih kronika, očitovala se osobito u prvoj kronici u stihu, u t. zv. Dalimilovoj kronici (iz 1308—1314); njezin autor, možda Hynek Žák iz Dube, tumači češku povijest s jakom rodoljubnom sviješću. Moralistički djeluju ne samo češke obradbe međunarodnih motiva Katonovih distiha i Ezopovih basna nego i originalni češki sastavi u stihovima u Hradeckom rukopisu (oko 1340), gdje naročito privlače pažnju basna o lisici i vrču, satirički-tendenciozno tumačenje deset zapovijedi Božjih i satire o obrtnicima. Dotjeranom pjesničkom tehnikom ističe se religiozni dramatički dijalog Spor duše s tělem (oko 1330). Duhovna lirika obogaćena je nadalje uskrsnim pjesmama.

Procvat gotike za vladanja luksemburške dinastije, kad su češke zemlje za cara Karla IV. postale i središtem carstva, donosi i češkoj književnosti neviđeni razvitak u 2. polovini 14. st. Brojno legendarno pjesništvo, koje je nadahnula Legenda aurea i njezin češki prijevod u »Pasionálu«, doseže vrhunac u prekrasnoj versificiranoj legendi o sv. Katarini, najvrednijem pjesničkom djelu stare češke književnosti. Iz poštovanja prema domaćem svecu nastaje legenda o sv. Prokopu. Prevode se i opširni prozni sastavi vjerskog nadahnuća: Životi sv. otaca, romani o Solfernu, Belialu, Barlaamu i Josafatu, Josipu Egipatskom i t. d. Svjetovna epika u stihu zastupana je viteškim i romantičkim sadržajima o Tristanu, Tandariašu i Floribeli, Ružinom vrtu i dr. Čitaju se prozne pripovijetke: Kronika trojanska, O Aleksandru Velikom, Gesta Romanorum, o Apoloniju, o Štilfrídu i Bruncvíku i t. d. Prema njemačkom uzoru učinjen je dijalog Tkadleček. Poslije osnutka sveučilišta u Pragu 1348 ulazi u književnost s mnoštvom veselih đaka i obilna ljubavna lirika, većinom anonimna; od njezinih autora najpoznatiji je mistr Záviše, koji je pjevao umjetničke pjesme s glazbenom melodijom prije 1379. Moralizatornu tendenciju ima izvorna sličica iz života praških đaka i dvorana, Podkoní a žák, vesela pjesma o bijedi mladog pokoljenja. Poučnu tendenciju pokazuje opširno alegorično djelo Nová rada (1394), kojega autor Smil Flaška (1349—1403), tvorac čitave pjesničke škole, daje kralju-lavu na usta različitih životinja savjet, kako treba vladati. Gotička književnost stvara i prve dramske igre iz biblijske inspiracije: to su uskrsne igre triju Marija, igre o uskrsnuću Isusovu i njegovu uzašašcu, plač Majke Božje, dirljiv zbog žarkog religioznog čuvstva. Suprotna im je obijesna đačka igra o Mastičkářu, lakrdija o trgovcu, koji prodaje mast pobožnim Marijama na njihovu putu do groba Isusova. Od 2. pol. 14. st. možemo pratiti i snažan tok znanstvene književnosti, koja obuhvaća sve širi krug znanja iz svih područja ljudske djelatnosti sve do katastrofe na Bijeloj Gori (1620) i do protureformacijske reakcije. U ovom kratkom pregledu češke beletrističke književnosti nije moguće upozoriti niti na najznamenitije predstavnike češke nauke i na njihovu opsežnu književničku djelatnost. Radilo se mnogo u području povijesti, filologije (rječnici), prava, u teologiji i t. d. Na samom svršetku gotičkog razdoblja češke književnosti strši značajna pojava vjerskog mislioca, prvoga češkog filozofa Tomáša iz Štítnoga (1331—1401); njegove Řeči besední i Knížky šestery o obecných věcech krestanských daju u obliku razgovora ili rasprave pouke o svijetu i o životu u duhu skolastičkog naziranja, iznošena s jezgrovito pučkom bistrinom.

2. SREDNJA ČEŠKA KNJIŽEVNOST dijeli se na tri doba: na doba husitsko u 15. st., kad je čitavo književno stvaranje u Češkoj bilo u službi crkvene reformacije; doba prodiranja humanizma i renesanse u 16. st. sve do bitke na Bijeloj Gori; i doba baroka — od pobjedničke protureformacije do početka narodnog preporoda. Češka književnost 15. st. potpuno je u znaku crkvene reformacije, kojoj je dao poticaj Mistr Jan Hus (rođen oko 1369, spaljen u Konstanzi 1415). Hus ima za razvitak češke književnosti veliko značenje u prvom redu zbog toga, jer je svojim spisima utvrdio češki književni jezik prema tadašnjem govornom jeziku bez arhaizama i jer je pojednostavio češki pravopis približivši ga fonologičkoj strukturi čeških glasova. Osim mnogo latinskih teoloških spisa napisao je čitav niz čeških religioznih rasprava: Výklad viery, desatera božieho přikázánie a páteře, Postillu (tumačenje evanđelja), Dcerku (uputa kršćanskim djevojkama), Kniežky o svatokupectví i dr. Krasna su njegova pisma (Listy), koja je pisao svojim prijateljima iz zatvora. Preporodu vjerskog života služili su i ostali književnici 15. st., počevši s vojvodom husitskih vojska Janom Žižkom, koji je izdao vojnički pravilnik, sve do prvih husitskih (kaležnjačkih) svećenika, kao što su bili Jakoubek iz Stříbra, Jan Rokycana i dr. Najoriginalniji mislilac češke reformacije je južnočeški seljak Petr Chelčický (1390—1460): proučio je Sv. Pismo zdravim seljačkim razumom i tražio, da se kršćani vrate čistom evanđelju bratske ljubavi iz prvih kršćanskih vremena. U nizu njegovih spisa ističe se osobito tumačenje evanđelja Postila i rasprava o pravoj kršćanskoj crkvi Siet’ viery pravé (1440—43). Njegovu nauku, da se dobri kršćanin ne smije protiviti zlu, prihvatio je Lav Tolstoj, koji je pozdravio u Chelčickom svoga velikog preteču. Živ vjerski život bio je povoljno tlo za postanak polemičkih spisa, za duhovne pjesme (od kojih je najslavnija husitski koral Ktož jsú Boží bojovníci), za nove prijevode i tumačenja Sv. Pisma, vjerska razmatranja i t. d. Umjetničku visinu dosegao je alegorijski spis Hádání Pravdy a Lži o kněžské zboží a panování jich, u kojem moravski pravnik Ctibor Tovačovský iz Cimburka rješava spor o crkvenim posjedima. Od naučnih područja mnogo se radilo u pravu, povijesti i prirodnim naukama. Novi humanizam prodire u češku književnost već u 2. polovini 15. st. Neki književnici pišu u njegovu duhu samo latinski (katolički plemić Bohuslav Hasištejnský iz Lobkovica), a drugi ga spajaju s mišlju vjerske reformacije: najslavniji od njih, pravnik Viktor Kornet iz Všehrda, dao je tumačenje češkoga prava. Řehoř Hrubý z Jelení, Václav Písecký, Mikuláš Konáč iz Hodištkova i dr. uvode u Češku prijevodima, tumačenjima i parafrazama antičku književnost i spise velikih evropskih humanista. Široki slojevi čitalaca čitaju pripovijetke o Valteru i Kryseldi (Griseldis), o Bryzeldi, o Mageloni, Meluzini, Genovevi, o Jurjevoj viziji i t. d., kako ih nalazimo u tadašnjoj svjetskoj književnosti.

Češka književnost humanizma i renesanse nije ni izdaleka umjetnički tako bogata kao na pr. hrvatska renesansna književnost. Misao vjerske reformacije potiskivala je još i u 16. st. u češkim zemljama življe estetsko zanimanje. Italija, kolijevka renesanse, bila je daleko od Češke. Radosni smisao za pjesništvo i za ljepotu stiha, koji je stvorio u Češkoj za gotičkog vremena toliko velikih pjesničkih djela, bio je potisnut u 15. i 16. st. — jednako kao i u tadašnjoj ostaloj srednjoj Evropi — od ozbiljnog vjerskog razmišljanja i od praktične znanstvene radoznalosti. Tada ima duhovno vodstvo u Češkoj Bratska zajednica (Jednota bratrská), vjerska zajednica, koja je utemeljena prema naučavanju Chelčickoga već u 2. polovici 15. stolj. i koja je nastojala bratskom ljubavlju i životom jednostavnim i punim odricanja ostvarivati načela evanđelja. U duhu Chelčickoga odbacivala su iz početka Češka braća višu obrazovanost kao đavolju izmišljotinu. Ali djelovanjem svojih prosvijećenih muževa pomirili su se sa stvarnim životom i postali su ubrzo središtem kulturnog i moralnog napretka. Najviši predstavnik ovog obraćanja Češke braće prema kulturi i književnosti, biskup Jan Blahoslav (1523—71), koji je pokazao svoju ljubav prema jeziku »Gramatikom«, napisao je znamenit spis o teoriji propovijedanja (Vady kazatelů), sastavio kancional bratskih duhovnih pjesama i osobito dao poticaj za novi prijevod Sv. Pisma. Njegov prijevod Novoga Zavjeta nadopunila su Braća prijevodom Staroga Zavjeta s originala. Prijevod čitavog Sv. Pisma, tiskan 1579—93 u bratskoj tiskari u Kralicama u Moravskoj, jest slavna biblija kralička (bible Kralická), dragulj češke reformacijske književnosti i temelj češkoga književnog jezika novoga vremena. U mnoštvu pobožne i znanstvene književnosti, nadahnute humanizmom, ističe se religiozno-politički spis Václava Budovca iz Budova Antialkoran (1614), u kojem pisac poziva kršćanske narode na slogu protiv turske opasnosti. Među kroničarima, koji su prikazivali češku povijest i povijest drugih naroda, najznamenitiji je bio katolik Václav Hájek iz Libočana. Njegova Kronika česká (1541) bila je više plod fantazije, ali je svojim polemičkim katoličanstvom i žarkom ljubavi prema domovini postala omiljelo štivo u kasnija vremena dekadanse za protureformacije. Humanistički procvat nauke dao je češkoj književnosti obilje knjiga ne samo povijesnih nego i leksikografskih, političkih, prirodoznanstvenih (herbari), pravničkih i putopisnih. Da ih prošire u svijet, brinule su se knjižare; najslavniji češki humanistički izdavači i tiskari bili su Jiři Melantrich iz Aventina i Daniel Adam iz Veleslavína. Beletrističko izvorno stvaranje u to je doba sasvim skromno. Vavřinec Leander Rvačovský napisao je alegorijsku satiru Masopust. Šimon Lomnický z Budče pjevao je u stihu moralističke pjesme. Moralističku tendenciju pokazuju i Mikuláš Dačický iz Heslova, Bartolomej Paprocký iz Hlohola i dr. Prema biblijskim i vjerskim motivima pisale su se i dramske igre, umjetnički slabo značajne.

Oštar preokret, koji je zadesio čitav kulturni život poslije bitke na Bijeloj Gori 1620, imao je, dabome, dubok utjecaj i na razvitak književnosti. Nekatolički su književnici potjerani iz zemlje pa u inozemstvu izlaze najznamenitija djela reformacijske književnosti 17. st.: vjersko-povijesni spisi Pavía Skále ze Zhoře Chronologie církvení i Historie církevní te cjelokupna slika Češke, Respublica Bohemiae (1634) od Pavla Stranskoga. U tuđini također dozrijeva veliko književno i mislilačko djelo »učitelja naroda« Jana Amosa Komenskoga (1592—1670). Taj posljednji biskup Bratske zajednice upozorio je na prolaznosti svjetske u snažnoj pjesničkoj alegoriji Labyrint světa a ráj srdce (1623), prozaičkoj satiri, koja po svojem sadržaju o Putniku, koji luta svijetom, sjeća donekle na Piligrina od M. Vetranovića. Protiv labirinta svijeta propovijedao je Komenský povratak k Bogu (u mističkom djelu Hlubina bezpečnosti). Epohalan plan za preodgoj čovjeka daje njegova Didaktika, napisana najprije češki za reformu škola u Češkoj, a tek poslije prerađena latinski za svjetsku javnost kao Didactica Magna, temeljno djelo moderne svjetske pedagogike. Od mnogih djela, koja je Komenský napisao latinski, postigli su svjetsku slavu priručnici jezika Janua linguarum reserata i Orbis pictus, prva školska knjiga sa slikama. Poslije tridesetgodišnjeg rata, kada je sudbina reformacije u Češkoj bila zapečaćena, napisao je Komenský prekrasni Kšaft umírající matky Jednoty bratrské (1650), kojim se jedan od najvećih čeških književnika svih vremena oprostio u ime Bratske zajednice s češkim narodom, izrazivši ujedno živu vjeru u političko uskrsnuće češkoga naroda.

Katolička barokna književnost nije imala u zemlji povoljne uvjete za razvoj. Njezinom zaslugom ponovno je oživjela duhovna lirika, kako su je njegovali pjesnici Adam Michna iz Otradovica i Bedrich Bridel (1619—80), autor refleksivne duhovne lirike, poezije jaslica i legende o češkom svecu: Život sv. Ivana, prvního v Čechách poustevníka. Obilnije se prevodi na češki jezik njemačko barokno pjesništvo (Fr. Spe). Mnogo se šire katolički kancionali, zbirke propovijedi, vjerskih razmatranja, životâ svetih, legende i t. d. Nanovo je uređen prijevod Sv. Pisma prema Vulgati (bible Svatováclavská 1677—1715). Protiv propadanja češkog jezika borio se plemeniti isusovac Bohuslav Balbín (1621—88) svojom Dissertatio apologetica pro lingua slavonica, praecipue bohemica. Latinsku gramatiku češkoga jezika napisao je Václav Jan Rosa (1620—89): njegova Čechořečnost poziva se i na srodnost slavenskih jezika. Rodoljubnu tendenciju pokazivali su barokni povjesničari, osobito Moravljanin Tomáš Pešina iz Čechoroda (1629—80) i Jan František Beckovský (1658 do 1725), čija je Kronika Poselkyně starých příběhů českých nastavljala kroniku Hájkovu. U ovo doba opće narodne dekadanse, kad je narod više nego ikada bio upućen sam na sebe, evala je narodna usmena književnost: lirske pjesme, balade, priče, pripovijetke, pučke igre i t. d. S pravom se naziva osobito prva polovina 18. st. vremenom »tamnim«, kojemu su socijalne i kulturne tmine raspršila nova prosvjetiteljska vremena u 2. polovini 18. st.

3. NOVA ČEŠKA KNJIŽEVNOST obaseže najkraće razvojno razdoblje, t. j. od svršetka 18. st. do naših dana, ali u ovom razmjerno kratkom vremenu poraslo je silno značenje književnosti: broj književnika, knjiga i čitalaca tako se prema prošlim starijim razdobljima razmnožio, da bi bio potreban podroban prikaz, da se bar u temeljnim crtama prikaže kompliciran književni razvitak. Ovdje pružamo samo pregled glavnih putova, kojima je razvitak išao.

Prosvjetiteljstvo, koje je u češkim zemljama predstavljao car Josip II., imalo je sretan utjecaj i na preporod češke književnosti. Unatoč teškom socijalnom pritisku za vrijeme kmetstva ostao je češki seoski puk u srži narodnosno nedirnut. Prosvjetiteljske misli novog vremena donijeli su mu obrazovani ljudi iz viših staleža. G. 1773 osnovano je Privatno znanstveno društvo (Soukromá společnost nauk, kasnije Kraljevsko češko učeno društvo), u kojem su se okupljale nove misaone struje. Prvi prosvjetiteljski učenjaci pisali su njemački, jer je češki književni jezik bio u pravom propadanju, a čeških viših škola nije bilo. Prosvjetitelji Gelasius Dobner (1719–90), Mikuláš Adaukt Voigt (1733—87), Karel Rafael Ungar, František Martin Pelcl (1734—1801) i dr. uprli su prstom ponovno na češku prošlost, očišćenu od sjena, koje je u češku povijest unijela protureformacija. Václav Fortunát Durych (1735—1802) i Frant. Faustin Procházka (1749 do 1809) brinuli su se, da se ponovno pojavi zaboravljena stara češka književnost. Ali najveće značenje u ovom novom kritičkom ocjenjivanju češke književne prošlosti ima Josef Dobrovský (1753—1829), utemeljitelj slavenske filologije. Njegovo djelo Geschichte der böhmischen Sprache und Literatur (1792) dalo je ne samo prvi sustavni pregled češke književne povijesti nego i povijest češkoga jezika. U jezičnu anarhiju unio je Dobrovský ponovno čvrst red svojom pionirskom gramatikom (Ausführliches Lehrgebäude der böhmischen Sprache, 1809 i 1819), reformirao je češki pravopis i ustanovio pravila za poremećenu prosodiju. Kao autor prve sustavne gramatike crkvenoslavenskog jezika (Institutiones linguae slavicae dialecti veteris, 1822) i izdavač zbornika Slavín i Slovanka postao je općenito priznatim »patrijarhom slavenske filologije«. Svojim autoritetom poticao je manje značajne radnike, koji su nastojali oko preporoda češke književnosti, bili to brojni branitelji češkog jezika (Frant. Jos. grof Kinský, Jan Alois Hanke iz Hankenšteina, Karel Hynek Thám, Jan Rulík), osnivači novoga češkog kazališta (braća Karel Hynek i Václav Thám, Prokop Sedivý, A. J. Zíma, Jan Nepomuk Štěpánek), prvi novočeški nakladnik i izdavač narodne književnosti Václav Matěj Kramerius (1753—1808), ili prvi novočeški pjesnici (Václav Thám, Antonín Jaroslav Puchmajer [1769—1820], Šebestián Hněvkovský, Vojtěch Nejedlý i dr.).

Ovo prvo novočeško pjesništvo s kraja 18. i u početku 19. st. nastavljalo se još na odjeke starijih književnih razdoblja (humanizma i baroka); ali bilo je u njemu i mnogo prosvjetiteljske anakreontike. U prvim desetljećima 19. st. prevladava klasicizam, koji u jezičnom izražavanju oponaša antičku književnost. Ali sadržajno prodire u književnost sve više duh romantike. Oboje je spajao u sebi Josef Jungmann (1773—1847), učenik i nastavljač Dobrovskoga. Njegova književna djelatnost stoji već potpuno na češkom tlu. Stvorio je nov književni i pjesnički jezik s jedne strane vlastitim spisima, a s druge brojnim prijevodima i stručnim filološkim radom. Blago češkoga jezika sakupio je u monumentalnom rječniku Slovník českoněmecký (1835—39). Njegova Slovesnost (1820) tumači teoriju književnosti, a Historie literatury české (1825) predstavlja vrhunac preporodnog nastojanja, da se upozna i oživi češka književna prošlost. Oko Jungmanna okupila se mlada pjesnička škola. Osim Antonína Marka (1785 do 1877) i Milote Zdirada Poláka (1788—1856), autora opsežne klasicističke pjesme Vznešenost přírody, bili su to osobito pisac mitskih slika iz češke davne prošlosti Josef Linda (1789—1834) i Václav Hanka (1791—1861), gorljivi promicatelj slavenskih jezika i književnosti, sâm lirski pjesnik u duhu narodnog pjesništva. U vezi je s Hankinim i Lindinim imenom glasovita novočeška književna krivotvorina Rukopis Královédvorský a Zelenohorský (1817 i 1818). Kraljičinodvorski rukopis je zbornik tobožnje staročeške epike i lirike, a zelenogorski rukopis prikazuje — prema najstarijim češkim pričama — sud kneginje Libuše u mitsko doba. Oba djela trebala su dokazati, da su Česi imali lijepu književnost već u najstarija vremena. Oba podmetnuta rukopisa koristila su mnogo romantičkoj generaciji za jačanje narodne samosvijesti, ali je književna kritika potkraj 19. st. dokazala, da su to novočeške krivotvorine, učinjene vrlo spretno (i prema hrvatskom i srpskom narodnom pjesništvu, prema Kačićevu »Razgovoru« Vukovoj »Pěsnarici«). Klasici po izražaju i pjesničkoj teoriji, ali romantici po ideologiji bili su povjesničar František Palacký (1798—1876), koji je napisao Dějiny národu českého v Čechách a v Moravě, i njegov prijatelj Pavel Josef Šafařík (1795—1861), čija su djela Geschichte der slavischen Sprache und Literatur nach allen Mundarten (1826) i Slovanské starožitnosti (1837) imala znatan odjek i u romantičkoj književnosti južnih Slavena. Na slavenski romantizam (kod Hrvata na ilirizam) snažno je djelovao i Jan Kollár (1793—1852), koji je jednako kao i Šafarik bio Slovak po rodu. Njegova Slávy dcera (1824) postala je pjesničko evanđelje slavenske književne uzajamnosti, koju je on i protumačio u posebnoj programatskoj raspravi (njezin hrvatski prijevod donijela je Gajeva »Danica« 1836).

Češko pjesništvo ovog vremena sve se više priklanjalo od klasicizma prema romantičkoj inspiraciji narodne češke i slavenske književnosti. Tako je gotovo čitavo pjesničko stvaranje Františka Ladislava Čelakovskoga (1799—1852) oponašanje narodnih pjesama (Ohlas písní ruských, Ohlas písní českých). Tako su pjevali i njegovi prijatelji Josef Vlast. Kamarýt, Josef K. Chmelenský, Jos. Jar. Langer, pa i rodoljubni svećenik Boleslav Jablonský. Majstorstvo je postigao u pjesmama prema narodnim motivima čistokrvni romantik Karei Jaromír Erben (1811—1870), čija knjiga narodnih balada Kitice ide stalno među najljepše proizvode češke književnosti. Uspješno se razvijala u preporodno doba i proza i drama. Sadržaje iz češke prošlosti odabirao je većinom Václav Kliment Klicpera (1792 do 1859). Uz povijesne sadržaje obrađivao je socijalne teme i teme iz suvremenoga češkog života Josef Kajetán Tyl (1808—1856); njegova je pjesma Kde domov můj postala češka narodna himna. Za povijesnim sadržajima južnih Slavena posegnuo je Prokop Chocholoušek (1819 do 1864). Osnivač humorističke pripovijetke i stihova je Frant. Jaromír Rubeš.

Od ove povijesne i narodne romantike oštro se razlikuje karakteristično pjesništvo stvarnog romantika u životu i u književnosti, prvog češkog modernog pjesnika Karla Hynka Máche (1810—1836), nježnog lirika. U svom kratkom i tragičnom životu izvršio je pionirsko djelo, koje su nastavljala buduća pokoljenja. Češkom pjesničkom jeziku dao je novu pjesničku snagu i ritam, otvorio je ćutila za najfinije dojmove i čuvstva, misaono se uzdigao do najsmionijih ideja titanizma i užasa pesimizma, kako ga uz njegovu sitnu liriku, romane, pripovijetke i drame izražava osobito lirsko-epska pjesma Máj (1836). S Máchom započinje niz književnika, koji svojim djelom stalno žive i u naše doba. Kasni romantik bila je prva velika češka književnica Božena Němcová (1820—1862), autorica mnogih pripovijedaka iz seoskog života (najopsežnija je među njima Pohorská vesnice). Nju označuje žarko socijalno osjećanje, saučešće sa siromašnima i optimistička vjera u dobrotu svih ljudi. Autobiografska slika iz djetinjstva Babička (1855) ide među najljepše i najomiljelije češke knjige. Vrijedne su njezine zbirke priča, za koje je sakupljala gradivo i u Slovačkoj. Utemeljitelj češkog novinarstva Karei Havlíček Borovský (1821—1856), neromantički racionalist usred romantičkog doba, najbolje je izrazio burno raspoloženje revolucionarne godine 1848 i u svojim epskim pjesmama Křest sv. Vladimíra, Tyrolské elegie i Král Lávra udario temelje političkoj satiri. Mučno raspoloženje za reakcije pedesetih godina zahvatio je osim Jana P. Koubka i V. B. Nebeskoga novinar i svestrani književnik Karel Sabina (1813—1877), autor libreta za Smetaninu operu Prodaná nevěsta, i buntovni lirik Josef Václav Frič (1829—1890).

Od romantizma se postepeno priklonila novom realizmu sa socijalnim tendencijama mlada generacija, koja je ušla u književnost na pragu novoga ustavnog života u početku šezdesetih godina. Izjasnili su se za Máchu i njegov Máj; odatle im i ime — generacija »Majevaca«. Među njima su se isticala tri pjesnika: Vítězslav Hálek (1835—1874), čisti lirik ljubavnih pjesama (Večerní písně) i prirodnih ugođaja (V přírodě), plodan dramatik prema nedostižnom uzoru Shakespeareovu i autor uspjelih realističkih pripovijedaka iz seoskog života. Uzaludno se s njim takmičio u prirodnoj i ljubavnoj lirici neumorni pjevač Adolf Heyduk (1835—1923), autor dražesne epske priče Dědův odkaz. Ali najdublji lirik iz kruga »Majevaca« bio je Jan Neruda (1834—1891), koji dugo nije bio pravilno ocijenjen. Svaka je njegova zbirka bila pjesničko djelo: od pesimističke zbirke Hřbitovní kvítí preko zbirkî Knihy veršů, Písně kosmické, Ballady a romance do intimne ugođajne zbirke Prosté motivy i rodoljubne Zpěvy páteční. Od njegove brojne proze ističu se majstorske Malostranské povídky i zbirke feljtona. Cvat proze, romana i pripovijetke predstavljaju Karolina Světlá (1830—1899) i njezina sestra Sofija Podlipská, socijalni romanopisac Gustav Pfleger Moravský, jedri konzervativac Alois Vojtěch Šmilovský (1837—1883) i osobito Jakub Arbes (1840—1914), autor fantastičnih »romaneta« i snažnih socijalnih romana iz života tvorničkih radnika. Nove realističke drame pisali su Frant. Věnc. Jeřábek i uspješni Emanuel Bozděch (1841—1889).

Od kraja sedamdesetih godina vladala su u češkoj književnosti dva protivnička tabora, po kojima je poezija dosegla jedan od svojih vrhunaca: rodoljubni pravac, okupljen oko almanaha Ruch, i kozmopolitski pravac, orijentiran međunarodno oko časopisa Lumír. Zapravo su oba pravca imala mnogo zajedničko u pjesničkoj tehnici i u cilju, da podignu češku književnost na evropski stupanj. Preteča »Ruchovaca« bio je prerano umrli lirik Václav Šolc (1838—1871). Njihov predstavnik postao je Svatopluk Čech (1846—1908), najpopularniji pjesnik češkog nacionalizma prije prvoga svjetskog rata. U opsežnim epskim kompozicijama dao je slike iz češke prošlosti (Adamité, Žižka, Václav z Michalovic) i iz gorućih socijalnih pitanja sadašnjosti (Lešetínský kovář, Zpěvník Jana Buriana), pisao je radosne seoske idile (Ve stínu lípy, Václav Živsa), riješio je pitanje češke budućnosti u Evropi (u alegoričnim spjevovima Evropa i Slavie), a svoje liberalističko-građansko vjerovanje opjevao je u knjigama lirike (Jitřní písně, Písně otroka, Modlitby k Neznámému i dr.). Srodna Čechu bila je Eliška Krásnohorská. Po srijedi između oba protivna pravca stajao je izdavač »Lumíra«, Josef Václav Sládek (1845—1912), jedan od najčistijih čeških lirika, pjesnik seoske zemlje i prevodilac anglo-američkih pjesnika. Pravi svjetski građanin po širini književnih interesa bio je melanholični samotnik i novoromantik Julius Zeyer (1841—1901). Široki epski talent okušao je s uspjehom u pjesničkim spjevovima iz češke prošlosti (ciklus Vyšehrad i mit o dolasku Čeha, Čechův příchod), iz starofrancuske povijesti (opsežna Karolinská epopeja iz vremena Karla Velikoga), iz povijesti litavske, irske i t. d. I za svoje romane uzimao je građu iz čitavog svijeta i iz svih vremena, najradije iz srednjeg vijeka, i nazivao ih je »obnovljenim slikama«: viteški Román o věrném přátelství Amise a Amila, Ondřej Černyšev iz vremena carice Katarine, japanski roman Gompači a Komurasaki i dr. Najbolji je njegov autobiografski roman Jan Maria Plojhar. Od Zeyerovih drama postigla je najveći uspjeh slovačka priča Radúz a Mahulena. Ali sve svoje suvremenike nadmašio je pjesničkom svestranošću i općom popularnošću veliki lirik Jaroslav Vrchlický (1853—1912), koji najbolje karakterizira neviđeni procvat češke književnosti u 2. polovini 19. st. Njegovo je djelo tako opsežno, da nije moguće ni izdaleka navesti ni njegove najznamenitije zbirke. Sam je znao, da njegovoj svjetskoj popularnosti smeta samo pripadnost malom narodu, u kojega jeziku pjeva. S udivljenja vrijednom plodnošću preveo je u stihu najveće evropske pjesnike od Dantea do Shelleya. U svojoj epici sanjao je o »epopeji čovječanstva« i dao nekoliko »odlomaka epopeje čovječanstva«: Duch a svět, Perspektivy, Fresky a gobeliny, Bozi a lidé i t. d. Trajnu vrijednost ima njegova lirika (Z hlubin, Eklogy a písně, Písně poutníka, Meč Damoklův i t. d.), u kojoj je obuhvaćen čitav lirski dnevnik njegova života, čudnovato osjetljivog za najfinije titraje intimnih dojmova i prirodnih ugođaja. Češki pjesnički jezik razigrao je Vrchlický do neviđene virtuoznosti i raširio izražajne mogućnosti češke poezije mnoštvom novih pjesničkih forma (zbirke: Sonety samotáře, Hudba v duši, Moje sonata, Fanfáry a kadence i dr.). Uz opsežne epe u stihu (Hilarion, Twardowski i dr.) s uspjehom se ogledao i u drami sa sadržajima antičkim, češkim (vesela igra Noc na Karlštejně) i dr. Vrchlický i njegova škola podigli su češku književnost na evropsku visinu, tako da je u početku devedesetih godina češka književnost konačno nadoknadila ono, što je zanemarila u prošlim stoljećima dekadanse. Iz škole Vrchlickoga izašao je čitav niz lirikâ visokog stupnja: Antonín Klásterský, Jaromír Borecký, Jaroslav Kvapil, katolički pjesnici na čelu s Ksaverom Dvořákom i mnogi drugi. Osim poezije i proza je osvajala sve veći krug čitalaca. Idejni sumišljenici rodoljubnog pravca »Ruchovaca« bili su veliki pisci povijesnih romana: idealističko-romantički pripovjedač Václav Beneš Třebízský (1849—1884), znanstveno-dokumentarni romanopisac i pripovjedač Zikmund Winter (1846—1912), koji se proslavio osobito svojim opsežnim romanom iz vremena bjelogorske bitke Mistr Kampanus, i češki Šenoa — ljubimac najširih čitalačkih krugova Alois Jirásek (1851—1930). Njegovi romani obuhvaćaju češku povijest od najstarijih čeških priča preko husitskog doba (Proti všem, Bratrstvo), preko doba poslije bjelogorske bitke (Temno) sve do narodnog preporoda (F. L. Věk, U nás, Filosofská historie i dr.). I motivi iz češke zemlje pobuđuju stalno veću pažnju. Poslije K. Světle, koja je opisala život puka u sjeveroistočnoj Češkoj, oživjeli su zanimanje za regionalizam istaknuti prozaici: Karel Klostermann (1848—1923) svojim slikama iz Šumave, Josef Holeček (1853—1929), slavenofilski iskreni prijatelj južnih Slavena, snažnom epopejom seljačkog roda iz južne Češke Naši, Teréza Nováková (1853—1912) socijalnim i idejnim romanima iz istočne Češke, Karel Václav Rais (1859—1926) popularnim slikama iz života puka u Potkrkonošima i t. d.

Dok je u svih ovih velikih književnika i pjesnika s kraja 19. st. prikazivana idealizirana stvarnost, mlađi naraštaj, koji je ušao u književnost početkom devedesetih godina, izjašnjava se iznova svijesno za kritični i socijalni realizam. U pjesništvu predvodili su Josef Svatopluk Machar (1864— 1942), borbeni slobodni mislilac, protukršćanski poštovalac poganske antike (epski ciklus Svědomím věků, V záři hellenského slunce i t. d.), politički satirik (Tristium Vindobona, Božími bojovníky i dr.), protivnik habsburškog Beča, i Petr Bezruč (* 1867), patetički pisac balada o socijalnom pritisku nad rudarima oko Mor. Ostrave (Slezské písně). U prozi se razlio u širinu realistički roman, kako su ga njegovali Matěj Anastazia Šimáček, kroničar rodnog kraja Jan Herben (1857—1936, Do trětího a čtvrtého pokolení, Hostišov), František Ksaver Svoboda (* 1860, Rozkvět), naturalistički slikar građanskog staleža i proletarijata Karel Matěj Čapek-Chod (1860—1927, Antonín Vondrejc, Turbina, Jindrové, Vilém Rozkoč, Řešany), saučesni i protestni Josef Karel Šlejhar (Peklo, Lípa), promicatelj ruskoga romana i Zolina naturalizma Vilém Mrštík (1863 do 1912, Pohádka máje), Josef Merhaut, Václav Hladík i mnogi drugi. I drama ima značajne predstavnike u kazališnom organizatoru i dramatičaru Frant. Adolfu Šubertu (1849—1915), u dramaturgu i dramatičaru Ladislavu Stroupežnickom (1850—1892, Naši furianti, Na Valdštejnské šachtě) i u velikom, modernom piscu drama punih radnje Jaroslavu Hilbertu (1871—1936, Pěst, Falkenštejn, Druhý břeh, Blíženci, Michael) i dr.

Ali u isto doba nastupa u svijesnom odvraćanju od realizma niz velikih pjesnika simbolista, koji znače vrhunac češkog pjesništva devedesetih godina i početka 20. st.: veliki lirik intimnih i prirodnih raspoloženja Antonín Sova (1864—1928, Vybouřené smutky, Ještě jednou se vrátíme, Zápasy a osudy, Žně, Básníkovo jaro, Drsná láska, Hovory věcí i dr.), reprezentativni lik češke poezije u prvim desetljećima našega stoljeća; i zajedno s njim Otokar Březina (1868—1929), u čijih se pet zbirki (Tajemné dálky, Svítání na západě, Větry od pólů, Stavitelé chrámu, Ruce) raspjevala kozmička poezija najzanesenije u veličanstvenu pjesmu sveljudskog bratstva; na njega se ujedno nadovezuje najmlađa češka generacija. Pesimističko raspoloženje potkraj 19. st. predstavljaju »dekadenti« Jiří Karásek ze Lvovic (* 1871, Hovory se smrtí, Sodoma, Endymion, Ostrov vyhnanců i dr.), Karel Hlaváček (1874-98, Pozdě k ránu, Mstivá kantiléna), Jan Opolský i dr. Nasuprot tome pjesnik je naturalističkog vitalizma siloviti socijalni lirik Stanislav K. Neumann (* 1875, Kniha lesů, vod a strání, Nové zpěvy i dr.). Impresionizmu se približava nježno melodički Karel Toman (* 1877, Torso života, Sluneční hodiny, Hlas ticha i dr.) i vječno mladi Fráňa Šrámek (* 1877), lirik (Života bído, přec tě mám rád, Splav, Nové básně), romanopisac (Stříbrný vítr, Tělo) i dramatik. U prozi su najbolje izrazile impresionizam književnice Růžena Svobodová (1868—1920, Milenky, Zahrada irémská i dr.) njezina učenica Božena Benešová (1873—1936), a od književnika romanopisac Karel Sezima (* 1876, V soumraku srdcí, Dravý živel). Posebno mjesto zauzimao je u poeziji, prozi i drami muževno nacionalni Viktor Dyk (1877—1931, A porta inferi, Zmoudření Dona Quijota, Anebo, Okno), pjesnik iz pokreta mladeži devedesetih godina. Od devedesetih godina pripadalo je u češkoj književnosti značajno mjesto i književnoj kritici; njoj na čelu stajao je kritik evropskog horizonta, pun života i pobuda František Ks. Šalda (1867—1937, Boje o zítřek, Duše a dílo) i uz njega Frant. V. Krejči (1867—1941) i utemeljitelj kazališne kritike Jindřich Vodák (1867—1940).

Pjesničko pokoljenje, koje je dozrelo neposredno pred prvi svjetski rat, manifestiralo je svoj mnogostruki program izdavši Almanach na rok 1914. Oko njega su se okupili vrlo različiti talenti: patetički metafizičar i bergsonovski poštivalac slobodnog stiha Otakar Theer (1880—1917), koji je klonuo kao i njegov dramski Faethón usred rata; dječački čisti lirik Petr Křička (*1884, Šipkový keř); lirski i poslije muževno borbeni epik — romanopisac Rudolf Medek (1890—1940, Ostrov v bouři). Postrance od njih stajao je opor i samotarski katolički borac Jakub Deml (*1878, Šlépěje). Prvi svjetski rat ojačao je osim rodoljubnih žica osobito socijalnu tematiku. Najveći predstavnik ove »proleterske poezije« bio je Josef Hora (*1891), koji je u svom kasnijem razvoju sazrio u jednoga od najčistijih lirika (Struny ve větru, Jan houslista, Zahrada Popelčina). Obožavanim ljubimcem mlade generacije, koja je stupila na poprište poslije svjetskog rata, postao je mladenački propovjednik bolje socijalne sutrašnjice Jiří Wolker (1900—24, Host do domu, Težká hodina). Odvraćanje od proleterske lirike prema čistom poetizmu predstavlja Jaroslav Seifert (*1901, Na vlnách T. S. F., Ruce Venušiny). Njegov drug Vítězslav Nezval (*1900) ostvario je u svojoj elementarnoj lirici najsmjelije pobjede poetističkih i nadrealističkih eksperimenata (Básně noci, Sbohem a šáteček, Praha s prsty deště, Matka Naděje). Poetizmu pripada i František Halas (*1901), Vilém Závada (*1905) i dr. Pjesnikom seoske grude je Jan Čarek (*1898). Tradiciju Ot. Brězine nastavljaju katolički pjesnici Jan Zahradníček (*1905), Václav Renč (*1911) i dr.

Suvremenu češku prozu označuje jaka socijalna nota. Od starije generacije naturalista opisala je udes građanstva i radništva Anna Marie Tilschová (*1873) u opsežnim generacijskim romanima (Stara rodina, Synové, Haldy). Rat i poratne prilike inspirirale su romane i pripovijetke Ivana Olbrachta (*1882, Podivné přátelství herce Jesenia, Zamřižované zrcadlo, Nikola Šuhaj loupežnik), Marije Majerove (*1882, Nejkrásnější svět, Siréna), Marije Pujmanove (*1893, Lidé na křižovatce) i dr. Osobito mjesto zauzima katolički ekspresionist, lirik i romanopisac Jaroslav Durych (*1886), koji je osvojio opću pažnju osobito opsežnom slikom iz vremena tridesetgodišnjeg rata, romanom Bloudění. Poratni pragmatizam i relativizam izrazio je najbolje popularni romanopisac i dramatik Karel Čapek (1890—1938, Hordubal, Obyčejný život, První parta), pjesnik socijalnih utopija budućnosti (Továrna na Absolutno, R. U. R., Krakatit, Válka s mloky). Ekspresionizam i nadrealizam u prozi predstavlja originalni Vladislav Vančura (*1891, Pekař Jan Marhoul, Markéta Lazarová, Útěk do Budína), a uz njega Benjamin Klička (*1897), Čestmír Jeřábek (*1893) i dr. Doživljaje iz svjetskoga rata obradili su romanopisac Josef Kopta (*1894, Třetí rota), František Kubka (*1894), Karel Nový (*1890), Zdeněk Němeček (*1894), Jaroslav Hašek (1883—1923, Osudy dobrého vojáka Švejka za světové války) i dr. Češko selo oživljava mnogostrani romanopisac Jan Vrba (*1889, Dolina, Boží mlýny, Jan Martin Šanda), a od mlađih pjesnika Josef Knap (*1900, Cizinec), František Křelina (*1903), katolički orijentirani Jan Čep (*1902, Hranice stínu), Šležanin A. C. Nor (*1903) i dr. I češka drama ima nekoliko istaknutih pisaca. Iz impresionizma je izašao Jiří Mahen (1882—1939), povijesne su motive obrađivali Arnošt Dvořák (1881—1933), Stanislav Lom (*1883) i František Zavřel (*1885), a problematika suvremenoga života ispunjava drame Viléma Wernera (*1892, Lidé na kře), Franka Tetauera (*1903, Veřejný nepřítel) i dr. Književna kritika poslije svjetskog rata dosegla je vrhunac u tradicionalizmu Arne Nováka (1880— 1939, Mužové a osudy, Myšlenky a spisovatelé, Duch a národ), uz F. Ks. Šaldu najvećeg češkog kritika. Od mlađih kritika imaju značajno mjesto impresionist Miroslav Rutte (*1889), František Götz (*1894), poetistički pjesnik Antonín Matěj Píša (*1902) i dr. Najmlađa češka književnost, koja traži novu orijentaciju za drugog svjetskog rata, okupljena je sa svojim najboljim predstavnicima oko časopisa Kritický měsíčník, koji uređuje Václav Černý (*1905).

LIT.: Dějiny literatury české, opširna povijest od najstarijih vremena do generacije »Majevaca«, potanko je obradio Jan Jakubec (I. 1929, II. 1934); za novu i najnoviju književnost najbolje je temeljno djelo Arne Nováka: Přehledné dějiny literatury české (zajedno s J. V. Novákom, 4. izdanje 1936—1939). U tim je knjigama potanko navedena i ostala bibliografija.J. H-ch.

Filozofija. Početci češke filozofije padaju u 14. stoljeće, gdje se kao prvi predstavnik njezin spominje Tomáš iz Štítnoga (1331—1401), koji u svojim djelima, pisanim na češkom jeziku, zastupa uglavnom skolastičku nauku, ne bez nekoga zanosa u mistiku. Češka reformacija u nauci Jana Husa i Petra Chelčickoga s obnovom vjerske i moralne svijesti ističe duh istine i ljubavi i dolazi do vrhunca u kršćanskom humanizmu Jana Amosa Komenskoga. S propadanjem državne samostalnosti nakon poraza na Bijeloj Gori nastaje općenit narodni i kulturni zastoj, iz kojega češki narod ustaje na nov život tek početkom 19. stoljeća. Prosvjetiteljske tendencije spojene s idejama romantike, napose J. G. Herdera, dolaze do izražaja u preporodnom pokretu, koji je obuhvatio ne samo izučavanje narodnoga jezika i povijesti, ne samo vlastiti izražaj u književnosti nego i samosvojni razvitak znanosti. U tom nastojanju javljaju se A. Marek s prvom logikom (1820), udarajući njom ujedno temelje češkoj filozofijskoj terminologiji, Ferd. Hyna s prvom psihologijom (1844), historijski važnom, iako ju je Fr. Čupr podvrgao oštroj kritici, Matouš Klácel s prvom etikom (»Dobroveda«). Historiozofske misli u duhu Herderovu razvija i smisao češke povijesti izlaže Fr. Palacký. Slobodarske političke nazore iznose Karel Havliček-Borovský i V. Gabler priklanjajući se više francuskim i engleskim ideolozima i ruskim misliocima nego njemačkim. Ideju narodne češke filozofije izgrađuje Karel Boleslav Štorch u priključku na Komenskoga, čiju je nauku osobito osvijetlio Fr. Boleslav Květ. Drugi mislioci stoje pod utjecajem njemačke filozofije. Na Schellinga se oslanja Karel Slavoj Amerling i Jan Ev. Purkyně, glasoviti fiziolog, za Hegelom se povodi osim već spomenutoga M. Klácela još Ignacije Jan Hanuš i Augustín Smetana, od Bolzana zavisan je Vinc. Zahradník. U borbi za filozofijsku orijentaciju, koja se vodila oko polovine 19. st., pobijedila je za nekoliko desetljeća njemačka struja, a u ovoj je opet prevladala Herbartova nauka napose u sveučilišnom krugu. Uveo ju je zapravo u Češku publicist Frant. Čupr, a najznatniji predstavnik bio joj je Josef Durdík, profesor filozofije u Pragu. Uz njega osim Nijemaca Fr. Exnera, W. F. Volkmanna, R. Zimmermanna, G. Lindnera zastupaju Herbartov smjer, unoseći i samostalne poglede, Jos. Dastich (v.), O. Hostinský napose u estetici, P. Durdík u etici, Jan Kapras u psihologiji naroda (pod utjecajem M. Lazarusa), G. Zába, Oldřich Kramář i dr.

S osnutkom samostalnoga češkoga sveučilišta dolazi u Prag za profesora filozofije Tomáš Garrigue Masaryk. Uz njegov se rad i ime veže promjena duhovne orijentacije u pozitivističkom pravcu. Sam Masaryk zastupa u »konkretnom mišljenju« umjereni pozitivizam i realizam, što funkciji znanja i težnji za istinom daje potpunu vrijednost i slobodu razvitka, ali ujedno ističe njezin odnos i važnost u izgradnji života. U povodu toga pada mu težište interesa uza sve usavršavanje teorijskoga duha u praktičko područje, i tu se očituje u rješavanju konkretnih problema životnih. Umovanje mu postaje filozofija života, kojoj glavno obilježje daje rad. Aktivizam njegov ide za poravnanjem individualnoga i socijalnoga principa, a osniva ga na suradnji (sinergizmu) samosvijesno obrazovanih ličnosti, radi kojih se u punoj mjeri uvažava ideja slobode i demokratska misao provodi ne samo u političkom nego i društvenom i kulturnom značenju. Središte zanimanja čine društveni problemi, među kojima se naročito ističe temeljita kritika marksizma, raspravljanja o češkom pitanju, narodnom i kulturnom, o smislu češke povijesti, o filozofijskoj orijentaciji češkoj, koju Masaryk nalazi u priključku na češku reformaciju, napose na pokret Češke braće (v.). Svi nazori njegovi sastaju se najzad u humanističkom idealu, koji bi imao kroz »svjetsku revoluciju« dovesti do »nove Evrope«, a zaokružuju se religijski, vjerom u Boga i zahtjevom aktivne suradnje na ostvarenju »carstva duha«.

Pristaše, učenici i suradnici Masarykovi okupljaju se oko časopisa »Česká Mysl«. Njegovu krugu pripadaju František Drtina (v.), pedagog i suradnik njegov u uredništvu časopisa »Pedagogické Rozhledy« František Čáda (v.), kojemu se pridružuje čitav niz pedagoga (Ot. Kádner, Ot. Chlup, Václav Příhoda, Stanislav Velinský i dr.), zatim František Krejčí (v.), istakavši se napose radom na području psihologije, kojemu se priključuju G. Tichý, Vilem Forster, Frant. Šeracký i dr., onda znatan broj sociologa, kao Arnošt Bláha, Eduard Beneš (v.), Břetislav Foustka, Josef Král. Ovamo se može pribrojiti J. L. Fischer, zastupnik »socijalnoga pragmatizma«, i E. Chalupný. Iz Masarykova je kruga potekao i Josef Tvrdý, koji se pored općih filozofskih problema naročito bavi filozofijom slavenskih naroda (Soudobá filosofie polská; Dnešní filosofie u jižních Slovanů, Prag 1932). Tome krugu pripada donekle i J. B. Kozák, koji se bavi filozofijom religije. Masarykov je učenik i Emanuel Rádl, ali se od njega odvojio i pošao prema nekom pragmatizmu.

Nasuprot pozitivističkoj struji stoji fiziolog František Mareš (v.), zastupnik vitalizma, prislanjajući se nekom idealizmu, te postaje glavnim predstavnikom sličnih nastojanja. Uz njega pristaje botaničar Josef Velenovský; učenik mu je Ed. Babák. Zasebni krug mislilaca protivnih pozitivizmu, a okupljenih ponajviše oko časopisa »Ruch filosofický«, čine Ferd. Pelikán, Karei Vorovka, Vladimír Hoppe, Tomáš Trnka, koji se na različit način odnose prema idealizmu i priklanjaju pragmatizmu zanoseći se i nacionalističkim tendencijama. Ovamo se može pribrojiti i Karel Čapek. Ekstremni voluntaristički idealizam zastupa Ladislav Klíma.

Katoličku filozofiju zastupaju A. Hlavatý, J. Pospišil, Eug. Kadeřávek, P. Vychodil, Jos. Kratochvíl, Jos. Matocha; psihologijom se napose bavi N. K. Černocký, sociologijom Fr. Reyl, Bedřich Vašek, Jaroslav Hruban. Među protestantskim se misliocima ističe Fr. Žilka, J. L. Hromâdka, Fr. Linhart i dr.

U oblasti pojedinih filozofijskih nauka spominju se napose još kao istaknutiji radnici na području psihologije R. Souček, Mihajlo Rostohar (rodom Slovenac), Kratina Josef Heinrich, Jan Uher, na području logike Albina Dratvová, Fr. Rieger, na polju estetike Ot. Zich, Zdeněk Nejedlý, Josef Bartoš, Mirko Novák, Karel Svoboda, J. B. Krejči, J. Vodák i dr., u sociologiji Karel Engliš, Ivan Žmavc (rodom Slovenac), Antonín Uhlíř, Ot. Machotka, teoriju socijalizma obrađuju Frant. Modráček, Jos. Macek, pravnu filozofiju Jarosl. Kallab, Fr. Weyr, Emil Svoboda, B. Trnka, filozofiju religije Ot. Pertold, Lad. Kunte.

LIT.: Prikaz češke filozofije od F. Pelikána u Fr. Ueberweg, Grundriss der Gesch. der Philosophie, V.: Die Philos. des Auslandes, izdao Traugolt Konstantin Oesterreich, Berlin 1928; Jos. Král, La philosophie en Tchécoslovaquie, Knihovna »Sociálních problémů«, sv. 2., Prag 1934; J. Tvrdý, Savremena čehoslovačka filozofija, kritička studija, Prilozi za filozofiju i etnopsihologiju, Skoplje 1931; La philosophie tchécoslovaque contemporaine, Prag 1934, s prilozima U. Lorvaga, F. Pelikána, J. B. Kozáka, Ivana Ljapčina, J. L. Hromádke, J. Krála, V. Hoppea i bibliografskim podacima za suvremenu čehoslovačku filozofiju od 1918—1934; F. Pelikán, Boj za svobodu češké filozofije, Prag 1937 (osvrt na ovu raspravu od Fr. Krejčija, »Česká Mysl«, 1938).A. B-a.

Glazba. Česi pokazuju živo zanimanje za pjesmu i glazbu i u doba samostalne države, kao i kasnije u doba najtežih stradanja. Već je sv. Václav promicao liturgijski pjev pred više od tisuću godina. Kako su kršćanstvo u Češkoj naučavali njemački vjerovjesnici, narod je prihvatio mnogu latinsku duhovnu popijevku, pa u pripjevu »krleš« i danas još ostade trag latinskom »Kyrie eleison«. No narod se nije zato odrekao svoga narodnog pjevanja ni onda, kad je crkva ustala protiv njegovih napola poganskih običaja. Pomalo se stvarala i samostalna češka duhovna pučka popijevka, pa je najstariji zapis iz 1397 još i danas poznata popijevka »Hospodine, pomiluj ny«. Uz nju je postala popularna i himna sv. Václavu.

Umjetnički pjev — menzuralni i polifoni — našao je pravo mjesto svog razvitka u mnogim samostanima i velikim crkvama. Uz to su u vrijeme Minnesängera znali neki pjesnici-skitnice dolaziti na dvorove čeških kraljeva, gdje su ih rado slušali. U crkvenoj glazbi uz gregorijanski pjev odzvanjao je tu i tamo još i ambrozijanski; samostanci iz Emausa pjevali su staroslavensku liturgiju po predaji sv. Metoda. U manjim mjestima bila su utemeljena posebna društva pjevača (laika), pa su biskupi prigodice morali čak braniti čistoću liturgijskog pjevanja, jer bi takvi pjevači znali zapjevati i koju veselu narodnu popijevku, pa i plesnu. Napose se takvo prepletanje svjetovnih i duhovnih elemenata očituje u češkim božičnim i uskrsnim popjevkama.

U 14. st. postojala je prava češka pjevačka škola: popijevke na način njemačkog Meistergesanga, ali i češke kap »Jižt’ mne vše radost ustává«, »Dřevo se listem odieva« i dr. mnogo su se pjevale; no danas im najvećma ne znamo za autora.

Novi polet razvitku češke duhovne popijevke dao je husitski pokret. Premda je poglaviti cilj toga pokreta bio ćudoredni preporod, ipak je duhovna češka popijevka za njega procvala upravo zbog toga, što se je mogla povoljno razvijati: čitava je vjerska općina sudjelovala kod liturgijskog obreda. Neke je popijevke sastavio sam Hus, a pjevale bi se po napjevima poznatih narodnih popijevaka. No Taborićani, gorljivi i borbeni Husiti, ispjevali su i posebne borbene popijevke, od kojih su mnoge postale i ostale trajnom tekovinom češke glazbe: »Kdož jste boží bojovníci«, »Dětky v hromadu se sendáme« i dr. Veliki broj takvih popijevaka sačuvao se u krasnom kancionalu iz 16. st., koji potječe iz Kraljičina Gradca.

U 16. st. razvila se u Češkoj polifona glazba iz nespretne dijafonije husitskog doba. Taj su razvitak pomagala društva zvana »literatski zborovi«, slična današnjim građanskim pjevačkim društvima. Poslije bjelogorske bitke (1620) ti su zborovi bili raspušteni. I »Češka braća« gojila su pučko pjevanje; 1519 objelodanili su prvi češki kancional. Kasnije su izašli i drugi kancionali. U to doba ima i Čeha skladatelja, koji su gajili višeglasje (Turnovský).

Dok se u manjim gradovima i u pokrajini razvijala narodna popijevka i manje pijevne forme, u Pragu — koji je Rudolf II. načinio svojom prijestolnicom — sastavljena je bila glazbena kapela, najznamenitija za svog doba. Posljednji Nizozemci nalaze se još u toj kapeli.

Tridesetogodišnji rat Češku je osiromašio, pa je i kulturni život u njoj zahirio; no protureformacija nije uništila češku duhovnu popijevku, najljepšu kulturnu glazbenu tvorbu prijašnjega stoljeća. Češki kancional iz 1683 sadržava mnoge husitske popijevke, dakako s promijenjenim tekstom. Ali je protureformacija unosila mnogo baroknog sjaja u crkvene obrede; uvodila se tada talijanska glazba, čemu su osobito pogodovali velikaši. U Pragu su se izvodile velike, svečane latinske mise tadašnjih znamenitih talijanskih skladatelja. Domaći glazbenici odlazili su na izobrazbu u Beč ili u Italiju, pa je većina ostajala izvan domovine, a mnogi je od njih postigao i svjetsku slavu. Od čeških skladatelja duhovne glazbe u to doba ističu se Bohuslav Černohorský (1684—1740), nazvan »češkim Bachom«, i František Brixi (1732—71).

Osim skladatelja putovao je Evropom čitav niz vanrednih virtuoza, izobraženih u Češkoj. Velikaši su posjedovali veće ili manje orkestre (glazbene kapele), i premda su u njima svirali redovito samo sluge i podvornici, ipak je na čelu takvih kapela bio po koji znameniti glazbenik tadašnjeg doba; tako je i klasičar Haydn neko vrijeme bio kapelnikom u grofa Morzina u Lukavcu. Tih kućnih kapela nestalo je u drugoj polovini 18. st. No kad su se članovi tih kapela razišli po Češkoj, proširili su tradiciju instrumentalnog muziciranja u najšire krugove.

Poslije dekreta cara Josipa II. 783/4 znatno je oslabilo zanimanje za crkvenu glazbu, pa je utoliko više oživjela svjetovna glazba, u prvom redu opera. Izvodile su se uglavnom talijanske opere, često bezvrijedne, no bilo je i pokušaja, da se prikažu i ozbiljna djela, na pr. Gluckova. Izvodili su se i njemački »Singspieli«. Među umjetnicima, koji su upravljali izvedbama talijanskih opera, jedan je od najistaknutijih svakako Pasquale Bondini. Upoznavši Mozartovu genijalnost izveo je s neobično velikim uspjehom majstorovu operu »Figarov pir«. Sav se Prag zanio lijepim Mozartovim napjevima, pa su ih doskora pjevali i svirali u najraznovrsnijim preradbama. Pozvali su u Prag i samog Mozarta i dočekali ga vrlo svečano, a Bondini je od Mozarta naručio novu operu; Mozart je tada za Prag skladao »Don Juana«. To je svoje najgenijalnije operno djelo u tom gradu i dovršio. Prva izvedba — krajem listopada 1787 — pretvorila se u slavlje. Prag je Mozartovu uspomenu vjerno čuvao i u daljnjim desetljećima.

U to su se doba u Pragu izvodile i opere čeških glazbenika, među kojima su se isticali Florijan Gassmann (1729—74), Jan Koželuh, Josef Mysliveček (1737—81), koji je djelovao u Italiji, gdje je bio veoma omilio, te Jiří Benda (1722—95), član istaknute glazbeničke obitelji.

Početkom 19. st. utemeljene su u Pragu nove ustanove, kojima je svrha bila promicati razvitak glazbene kulture u središtu češke države: konzervatorij (1810) i orguljaška škola (1830). Oba zavoda su ubrzo postala poznata i izvan Češke, pa su u njima učili glazbenici iz mnogih zemalja; u njima je kasnije i mnogo Hrvata steklo svoju stručnu spremu. U to je doba i Vilém Pixis (1785—1842) utemeljio svoju glasovitu školu guslača. Na čelu konzervatorija bio je isprva ugledni teoretičar Diviš Weber, koji je utemeljio i koncertno društvo; kao uvjereni Mozartovac nije promicao ni Beethovenovih djela. Uz Webera isticali su se svojim nastavničkim radom i Václav Tomášek, skladatelj glasovirskih kompozicija, i zborovođa praške katedrale Jan Witasek, znameniti glasovirač. Ta trojica glazbenika pokretali su, tako rekavši, sav glazbeni život u Pragu; samo u operi nisu sudjelovali. Baš je u to doba postepeno nestajala prevlast talijanske opere, koju je nadomještala njemačka. Tako je nekoliko godina u praškoj operi radio i znameniti njemački skladatelj K. M. v. Weber.

Kad je uvaženi učitelj glazbe i sjajni glasovirač J. Proksch utemeljio svoj zavod, počelo je promicanje nesamo Beethovenove glazbe, nego i stare vokalne polifonije 16. st. Postepeno se počelo i s promicanjem suvremene evropske glazbe, pa ni kazalište nije u tom moglo zaostati: tako se počela prikazivati i Wagnerova djela.

Tada je narodni preporod oživio zapretane stvaralačke energije. Oduševljeni rodoljubi shvatili su Herderova nastojanja, pa su pošli u narod, među seljački svijet, da kod njega zapisuju usmenu predaju. Prenuli su se i glazbenici. U kratko vrijeme sabralo se i izdalo mnoštvo narodnih popijevaka s napjevima; sam K. Erben objelodanio je do 800 napjeva, a uza nj su radili i drugi.

Živa narodna popijevka postaje putokazom novih nacionalnih glazbenih nastojanja. Stvarati češku glazbu znači tada u prvi čas stvarati na narodnu. Premda se na prvi pogled čini, kao da je ta narodna melodika nastala pod utjecajem instrumentalne plesne glazbe — češki narod posjeduje obilje starinskih plesnih obrazaca, kao furiant, dupák, skočná i sl., te novijih, kao polka — ipak je u toj glazbi bilo obilje posebnih ritmičkih i melodijskih osobina, a uza to i neobičnih harmonijskih mogućnosti: sve je to moralo poslužiti skladateljima kod stvaranja češke umjetničke glazbe. Češka je narodna melodika puna ljupke dražesti, umilne srdačnosti i vedrog, snažnog seoskog humora, premda u njoj ima i dosta neobično nježne i čeznutljive melankolije. Prvi sabirači narodne melodike u Češkoj bili su seoski kantori. Oni su prvi počeli i pisati nove napjeve »na narodnu«, a uz njih se prihvatiše posla oko skladanja takovih melodija i mlađi umjetnici, zaneseni nacionalnim preporodom. Škroup i A. Jelen počeše skladati češke tekstove, a Jelen je stao udešavati narodne popijevke za muške zborove. Već prvi zanos narodnog preporoda nuka preporoditelje, da segnu i dalje od male forme popijevke, da stvore češku operu. Pa kad su s uspjehom izvedene prve strane opere u češkom prijevodu, okušao se František Škroup na području opere svojim djelom »Dráteník« (1826); on je u tom smjeru stvarao i dalje. No sva takova djela, nastala u prvom zanosu preporoda, još su prosječan rad darovitih i vještih dirigenata, u kojima nema zanosa velikog stvaraoca. A i narodnost se očituje najvećma u samom tekstu, a ne u glazbi, koja je trebala proniknuti duhom narodnosti događaje na pozornici. Sam narodni zanos, pa i predana ljubav prema narodu, nisu mogli stvoriti jedinstveno i savršeno narodno umjetničko djelo, kao što je opera; napose se to nije dalo postići s pomoću tako jednostavnih sredstava, kakve su male, neznatne — ma kako dražesne inače bile — narodne popijevke.

Tvorac je narodne češke glazbe Bedřich Smetana (1824 do 1884), prvi genijalni umjetnik, koji je u cijelosti osjetio čar pučke umjetnosti te označio put, kojim je valjalo poći njegovim suvremenicima i nasljednicima. Svojom djelatnošću stvorio je Česima i operu i orkestralnu i komornu glazbu. U doba, kad se Smetana, zadojen rodoljubnim idealima, pojavio sa svojim prvim značajnim djelima, češka glazbena umjetnost nije još bila dala trajnih djela, skladba, koje bi spajale češko podrijetlo s temeljima evropske glazbene kulture. U tom je pravcu Smetanina djelatnost doista epohalna. Njegova velebna djela — spomenimo ovdje samo opere »Prodaná nevěsta«, »Libuše«, »Dalibor«, besmrtni simfonijski ciklus »Má vlast«, glasovirske »Češke plesove« i gudački kvartet »Z mého života« — dosežu vrhunce umjetničkog doživljavanja. Udružujući epsku širinu pogleda na zbilju i legendu češke prošlosti s proćućenim lirizmom i posebnim smislom za glazbeni humor stvorio je jedinstvena djela, koja su morala postati tekovinom svega kulturnog svijeta. Smetanin genij potisnuo je u zaborav slabije nadarene suvremenike, kakvi su bili F. Skuherský (1830—92), V. Hřímalý (1842—1908), K. Šebor (1843—1903) i V. Blodek (1834—74). — Njegov nasljednik morao je posjedovati daleko izražajniju i osebujniju umjetničku fizionomiju. Takav je bio Antonín Dvořák (1841 do 1904). Značenje djelatnosti ovog umjetnika izbija u punom svijetlu, kad je usporedimo sa Smetaninom. Dok je Smetana novoromantičar Lisztovih smjernica i kao takav pristaša programnih nastojanja u glazbenom stvaranju, Dvorak se približava Brahmsu: vanredno plodan stvara čistu, apsolutnu, ponajčešće instrumentalnu glazbu (simfonije, komorne skladbe, koncerte), iz koje izbija golemo melodijsko bogatstvo i sjajno svladavanje glazbenog oblika. U njegovim se djelima odražava ne samo ljepota duha češke pjesme, nego i glazbenog bogatstva drugih naroda (za boravka u Americi poslužio se sugestivno napjevima domorodaca Indijanaca). Svoj bogati umjetnički interes očitovao je i skladanjem djela sa svih ostalih područja (opere, oratorija, pjesme). Dvořákova djelatnost dopunjuje prema tome Smetaninu dajući time, štoviše, sliku tadašnjeg stanja u glazbenoj Evropi. — U krug ove dvojice velikana češke glazbe ide i Zdeněk Fibich (1850—1900), sljedbenik Wagnerova novoromantizma, autor brojnih opernih djela i uspjelih intimnih glasovirskih skladba schumannovskog ugođaja, u kojima se ističe težnja za subjektivnim iživljavanjem; napose su važni njegovi melodrami. No Fibich je u glazbi više kozmopolit nego Čeh.

Odnos Fibicha prema Smetani i Dvořáku važan je i s gledišta daljeg razvoja češke glazbe. U njoj će se i nadalje isticati i prepletati suprotni elementi glazbenog nacionalizma i kozmopolitizma.

Novija pokoljenja daju Češkoj čitav niz vrijednih glazbenika, među kojima se nadasve ističu četvorica: Foerster, Novák, Suk i Janáček. Josef Bohuslav Foerster (*1859), plodan umjetnik, stvara u zanosu čiste ljubavi, prožet etičkim zasadama, dajući umjetnički oblik svojim čuvstvima prema majci, domovini, prirodi, Bogu (i on je mnogostruk: piše opere, oratorije, simfonije, koncerte, komorne i glasovirske skladbe, brojne cikluse pjesama, glazbene eseje). — Vitězslav Novák (* 1870) je drugačija, složenija narav. U početku pristaša Brahmsovih smjernica apsolutne glazbe prilazi kasnije novoromantičarima, pobornicima programnog smjera, te s velikom gipkošću duha preuzima elemente impresionizma, slovačkog pučkog pjeva, a katkada i suvremenih ekstremnih nastojanja. Njega nadasve privlači ljepota žene i prirode, kojoj je ispjevao nekoliko slavospjeva (»Bouře«, »Pan«). Kao vrijedan nastavnik odgojio je brojne učenike, među njima i nekoliko Hrvata (Dobronića, Odaka, Štolcera). — Josef Suk (1874 do 1935) izraziti je simfoničar, koji u mogućnostima polifonog izražavanja putem orkestra traži način, kojim će podati oblik svojem umjetničkom doživljavanju. Suk je povučena priroda; sudbina ga je pogađala teškim udarcima, pa su mnoga njegova djela autobiografskog značenja: u njima je označen put, kojim je polazio od boli k svladavanju njezine težine i utapanju njezine oštrice u svemoći plodnoga rada. I on je bio vanredan pedagog. — Posebno mjesto zauzima Leoš Janáček (1864—1928). Kao pravi umjetnik-realist, u mnogočemu srodan Musorgskomu, polazio je od života na selu; oštrim darom zapažanja pratio je svu modulatornu snagu jezičnog izraza i elemente tona, koji se u njemu javljaju, osobito kao pratioci emocionalnih stanja. Na takvom proučavanju sazdao je svoj glazbeni jezik, sastavljen iz sitnih motiva, što tvore instrumentalno-vokalno tkivo. Njegov je najveći uspjeh opera »Jenufa«, primjer njegova umjetničkog naziranja. Značajne su njegove veze s ruskom kulturom, koja je uvjetovala nastajanje mnogih njegovih radova. Janaček se bavio i teoretskim radom, te je proučavao mnoge harmonijske i ritmičke probleme. Čuvene su njegove riječi: »Kad u akordu ne bi gorjela misao, on bi bio nalik na cvijeće, koje mraz slika na prozoru«.

Bliži suvremenici ovih skladatelja jesu: Karei Kovářovic (1862–1919), slijepi skladatelj Stanislav Suda (1865—1931), Vojtěch Říhovský (* 1871), Oskar Nedbal (1874—1930), istaknut i kao dirigent, i František Neumann (1874—1929), koji je skladao operu »Ekvinokce« prema istoimenoj drami Ive Vojnovića.

U trećem, posljednjem odsjeku razvoja češke glazbe ističe se u prvom redu skupina Foersterovih i Novákovih učenika: Jaroslav Křička, skladatelj uspjelih solo-pjesama, u kojima se ističe njegov smisao za humor; Karel Boleslav Jirák, instrumentalni skladatelj i vanredan dirigent; Ladislav Vycpálek, skladatelj pretežno vokalnih, polifonih skladba, iz kojih izbija njegova sklonost misticizmu; Emil Axman, Václav Štěpán, vrijedan i kao sakupljač i obrađivao narodnih napjeva, Boleslav Vomáčka, Vilém Petrželka, Vladimír Polívka, Miroslav Krejčí, Iša Krejčí, Jindřich Jindřích.

Uz njih se ističu u suvremenoj češkoj glazbi i ovi glazbenici: Otakar Ostrčil (1879—1935), Otakar Zich (1879 do 1934), Rudolf Karel, Jaromír Weinberger, Jaroslav Kvapil, Bohuslav Martinů, E. F. Burián, Otakar Šín, Otakar Jeremiáš, Pavel Bořkovec, Miroslav Ponc. Po strani stoji Alois Hába (* 1893), pobornik četvrttonskog glazbenog sustava; on je već našao mnogo pristaša po cijelom svijetu. Svi suvremeni češki skladatelji pokazuju u prvom redu čvrsto znanje, koje im omogućuje uspješno rješavanje i najtežih kompozicijskih problema.

Češka glazbena nauka na zavidnoj je visini. Nju predstavljaju muzikolozi Ot. Hostinský, Zd. Nejedlý, Vl. Helfert, O. Černušák, D. Orel i dr.

U češkom reproduktivnom umjetničkom svijetu ima udruženja, koja su već davno stekla svjetsku slavu. Takova su pjevačka društva »Moravski učitelji« i »Hlahol«, pa glasoviti »Češki kvartet«, kvartet Ševčík-Lhotský i Zika-kvartet. »Češka filharmonija« s pravom se smatra jednim od najboljih orkestara na svijetu; njezini dirigenti V. Čelanský i V. Talich idu među prve dirigente Evrope. Posvuda su poznati češki umjetnici-solisti, napose brojni guslači (Ondříček, Kubelík, Kocián, Příhoda, pedagog Ot. Ševčík), glasovirači (R. Firkušný) i pjevači (E. Destinnová).

LIT.: O. Hostinský, Hudba v Čechách, Prag 1900; Z. Nejedlý, Česká moderní zpěvohra po Smetanovi, Prag 1912; Isti, Katechismus dějin češké hudby; R. Batka, Die Musik in Böhmen, Berlin 1906; V. Helfert i E. Steinhard, Die Musik in der Tschechoslovakischen Republik, Prag 1940.B. Š.

Likovne umjetnosti i graditeljstvo. Kako su češki i nečeški elementi u okviru češko-moravske grupe zemalja dugo zajednički živjeli, često su umjetnička strujanja iz čeških krajeva povukla u svoj krug nečeška područja i obratno, a s druge je strane po sebi jasno, da narod, koji živi u samom središtu velikih evropskih kulturnih strujanja kao Česi, nije uvijek mogao iz vlastitih sila udovoljavati svojim gotovo svagda živim potrebama za umjetnošću; svijesno nacionalnu češku umjetnost donijela je zapravo tek druga polovina 19. st. Pa ipak je umjetničkom životu češkog područja u svako doba davao svoje obilježje snažan genius loci; premda se razilaze mišljenja o tom, na koji je od velikih evropskih krugova nadovezao njegov najstariji tip sakralnih građevina — malih rotunda, često povišenih laternama i snabdjevenih emporama — ipak možemo naslućivati, da se toga građevnog tipa (koji se zajedno s kršćanstvom najprije pojavljuje u Šleskoj i Moravskoj, a istom kasnije u Češkoj — Levý Hradec oko 880) uporno držao do daleko u 12. st. upravo onaj narod, koji od prirode u svemu voli oblinu (upor. kružni tip sela, plesove u kolu i dr.). S vremenom je ipak tijesan oslon Přemyslovića uz carstvo kao i pretežno njemačko podrijetlo prvih praških biskupa donijelo sa sobom i romansku bazilikalnu shemu, za koju je uzore najprije pružilo sasko područje.

Tako je 1142 nastala crkva sv. Jurja u Pragu, 1197—1228 crkva u Velehradu, starom središnjem svetištu Moravske, a i tadašnje najranije samostanske crkve (katkad na kasnijem njemačkom području) bile su sagrađene u tom stilu. Tek s velikim krzmanjem pristupilo se kasnije i gradnji na svodove. Česi su uostalom u 12. st. već podizali kamene utvrde, a prema njemačkom uzoru i kneževske nastambe; Prag se, štaviše, mogao podičiti, da ima poslije Regensburga najstariji kameni most u srednjoj Evropi.

Kiparska je umjetnost polaganije dopirala do Čeha; ne ulazeći u vijesti kroničara o svestranom umjetničkom radu opata Božetĕcha iz Sázave (11. st.), reljefi iz sv. Jakuba kod Kutne Hore i iz mjesta Záboří, koji potječu iz 2. polovice 12. st., još su dosta bespomoćni početnički pokušaji, i tek gornji dio oltara u crkvi sv. Jurja u Pragu iz 1228 pokazuje stanovitu zrelost.

Zidne slikanje u toj crkvi, koje su nastale gotovo u isto vrijeme, izrađene su pod bizantskim utjecajem posredstvom saskih uzora, ali su nam ipak sačuvane i starije zidne slikarije (rotunda u Znojmu, crkva sv. Klementa u St. Boleslavi), koje su vrlo srodne istodobnim radovima na slikarskom ukrasu knjiga. Ni Václavova legenda iz 1006 (u Wolfenbüttelu), bliza umjetničkom krugu Otonâ, kao ni Vyšehradski kodeks (1085), više slikan po regensburškom načinu, ne zaostaju za prosječnom razinom tadašnje Evrope.

I početci gotike, koja u Češkoj odmah nastupa kao posve izgrađen novi stil — samo Moravska poznaje u samostanskim bazilikama u Tfebiču i Tišnovu dva znatna primjera romanskog prijelaznog sloga — povode se većinom za njemačkim uzorima, jamačno u vezi s tada moćnim prilivom njemačkih naseljenika. Uz bazilikalne oblike, kakve pokazuju tada u Pragu i u južnoj Češkoj osnovane opatijske crkve, nastaju i crkve u obliku trijema prema westfalskom načinu (Plzenj, Kraljičin Gradac, Augustinska crkva u Brnu), kojih najraniji primjer (Teplá) pripada dakako još romanskom dobu. I praška »Staronova« sinagoga nastala je očito u doba visoke gotike. Posebno mjesto pripada samostanskoj crkvi u Sedlecu, izgrađenoj u stilu francuske katedralne gotike. Na portalu u Tišnovu plastika se tada (oko 1250) s uspjehom prihvaća zamršenijih figuralnih zadataka, a zidne slikarije u Průhonicama iz 1320 ravne su suvremenim slikama u knjigama, koje u dražesnom pričanju Velislavljeve biblije, zatim u rukopisima, koji su 1317 sastavljeni za kraljicu Elizabetu, a pogotovu u izražajnim i plastički zaobljenim likovima Kunigundina pasionala (1312—14) daju naslućivati, da je umjetnička djelatnost među Česima već značajno uznapredovala.

To naslućivanje doista ne vara: prelat Jan iz Dražicâ, koji je 1329 iz Avignona došao u Prag, doskora doziva s papinskog dvora jednog francuskog graditelja, koji po njegovu nalogu gradi kod mjesta Roudnice most preko Labe, a nešto kasnije nasljednik prijestolja Karlo, odgojen na francuskom kraljevskom dvoru, povjerava Francuzu Matiji iz Arrasa novogradnju stolne crkve sv. Víta u Pragu. Ta je novogradnja postala potrebna, jer je praška biskupija bila 1344 podignuta na nadbiskupiju. Najprije se 1356 počela graditi partija kora; gradnju je kasnije preuzeo i dalje vodio njemački majstor Peter Parler iz Schwäbisch-Gmünda.

I praški dvor bio je tada »more Gallico« pregrađen, a i novi dvorac kralja Karla (Karlův Týn), što ga je također počeo graditi francuski graditelj (1348), pokazuje bitne značajke francuskog châteaua, okupljenog oko središnjeg donjona. Gradnju Karlova mosta započeo je naprotiv 1357 sam Parler, a isto tako i gradnju kora u crkvi sv. Bartolomeja u Kolínu te Staromjestskog tornja na Karlovu mostu. Vjerojatno treba i početke gradnje Týnske crkve u Pragu kao i crkve sv. Barbare u Kutnoj Hori pripisati Parlerovoj radionici; ta je nakon dovršenja korske partije dodala crkvi sv. Vita još i nadogradnju Václavove kapele (1373) i jedan toranj (1399).

No premda su sve te građevine izveli drugi, a ne Česi, one su odgovarale njihovu prirođenom snažnom nagnuću za ukrašivanje (tako se ističe osobito naklonost prema motivu, da glavne tornjeve prate naokolo pokrajni tornjići). Svakako je i njihova sklonost prema zaokruženim oblicima, kojoj meke obline Parlerova stila barem nesvijesno udovoljavaju, donekle odlučivala kod izgradnje u gotičko doba upravo neobičnoga djela, kakvo je poligonalna centralna građevina smiono nadsvođene crkve Karlov u jednom praškom predgrađu, podignuta iz opeka (1350—77).

Karlovska gotika pokazuje i izvan Parlerova kruga gdjekoju lijepu građevinu: tako je na ulazu u praško Novo Mjesto, koje je baš Karlo osnovao, nastala crkva Marije Snježne, a izvan glavnoga grada susrećemo već i imena domaćih graditelja. Od njih je Petr Lutka (Skuteč 1391), sudeći po imenu, zacijelo bio Čeh, kao što je to možda i majstor »Stanĕk«, koji je potkraj 14. st. radio u Krumau (Krumlov). Parleri međutim nisu bili samo graditelji, nego po sredovječnom običaju i vrsni kipari, pa su tako svoje građevine opremili bogatim mnoštvom biljnih ornamenata i figuralnog ukrasa, koji se toliko približava zbilji, da katkad prethodi renesansi (poprsja majstora, utemeljitelja i vladara na triforijskoj galeriji u crkvi sv. Vita, kipovi u kapeli sv. Václava u istoj crkvi i na Staromjestskom tornju, kraljevski grobovi u sv. Vítu). Njihovu se načinu približavaju i mnogi radovi, koji su već u 15. st. nastali, kao Ludmilin grob u crkvi sv. Jurja i plastike na portalu Týnske crkve, dok idealni tip »lijepih Madona«, koji se oko 1400 pojavljuje u južnoj Češkoj, izražava neko drugo, u biti konzervativnije shvaćanje. Možda još važnije mjesto zaprema doba Karla IV. u povijesti slikarstva, jer su nasljedne zemlje vladara, koji je bio tako blizak talijanskim ranim humanistima, prve posredovale evropskom sjeveru duh ranorenesansnog slikarstva. U tom pogledu ne ističu se toliko zidne slikarije (premda slike na križnom putu praškoga Emauskog samostana, oko 1370, odaju već osjećaj za prostor Giottova obilježja), koliko tada još posve nova vrsta umjetnosti slikanja na tablama. Na Karlovu dvoru zastupaju je Talijan Tommaso da Modena iz Trevisa i majstor Theodorich, koji je kapelu sv. Križa u Karlovu Týnu uresio slikama na tablama (1365—67). Njegov izrazito realističan način odjeknuo je i izvan čeških zemalja, tako naročito u Franačkoj. No izvan praškoga dvorskoga kruga nailazimo na značajan procvat slikarstva i u južnoj Češkoj, počevši od nježnoga, još posve sredovječnoga blaženstva na slikama majstora iz Třeboña (80-ih godina 14. st.); njegovo umijeće u raspodjeli svijetla i sjene, plastičnost i realistička pokretljivost kao da ga već čine bliskim radovima Van Eycka. Uporedo s tim djelima cvate još i tada slikanje knjiga; pošto su njegovi proizvodi već u 40-tim godinama dosegli tadašnju talijansku razinu (koralne knjige crkve sv. Víta, brevijar iz Rajhrada), rukopisi Liber viaticus i Missale, koji su izrađeni za kraljevskog kancelara Jana iz Střede, odnose se prema svojem talijanskom uzoru već potpuno samostalno (oko 1364). Za Karlova sina Václava IV. priklanjaju se dvorski iluminatori opet sve više francuskom načinu, ali ipak ne gube vezu s tvorbom Karlove epohe, kako to pokazuje na pr. Hasenburški misal iz 1409, što ga je slikao Vavřinec iz Klatova. I umjetni obrt procvao je za luksemburške dinastije, koja je voljela sjaj; tada su stijene Václavove kapele u crkvi sv. Víta i kapela sv. Križa u Karlovu Týnu bile obložene poludraguljima, a češkoj kraljevskoj kruni dali su 1347 konačan oblik Karlovi dvorski zlatari. Inače je tada nastalo dosta finih sitnih radova.

Tu djelatnost prekida husitsko razdoblje, kada je dašto više umjetnina razoreno negoli stvoreno, no i tada su se barem na području goleme Rosenberške feudalne gospoštije u južnoj Češkoj još prigodice gradile crkve, a i Týnska crkva u Pragu dobiva 1437 novu kalvarijsku grupu, dok su se kipari općenito povukli u mirniju Šlesku. Za ilustrirane biblije pokazuju pače i husitski dostojanstvenici neko zanimanje.

Uostalom, pošto se umjetničko djelovanje za vladanja Jurja Podĕbradskoga ograničavalo uglavnom na obnavljanje onoga, što još nije bilo potpuno razoreno, donosi doba Jagelovića nov procvat umjetnosti s nesumnjivo kasnogotičkim obilježjem. Tada se već javlja i veći broj domaćih majstora.

Južna Češka doduše još uvijek prednjači drugim dijelovima čeških zemalja, ali stara umjetnička središta Prag i Kutná Hora ne dadu se ipak potisnuti sa svojega mjesta. U to doba dograđena je praška Týnska crkva; srebrom bogata Kutná Hora puni se lijepim patricijskim kućama; praška vijećnica dobiva lijepo novo pročelje (1473—90), a na trgovima gradova nastaju udobni trijemovi. I Moravska se opet hvata u kolo nizom gradskih vijećnica, crkvom sv. Jakuba u Brnu (1480— 1550) i raskošnim dvorcem Pernštýnom. Premda je doba njegova nekadašnjeg sjaja bilo već izblijedilo, ipak je i u gradu Táboru upravo tada majstor Stanĕk iz Praga sagradio svodove glavne crkve. Osobito se ističu dva velika umjetnika: sjajni dekorator Matija Rejsek iz Prostĕjova, koji je sagradio prašku Barutanu i nastavio izrađivanje kora u crkvi sv. Barbare u Kutnoj Hori, zatim smioni graditelj svodova meštar Beneš, kojega izvori nazivaju ili prema glavnom mjestu njegova stanovanja Lounský ili njegovim obiteljskim imenom Beneš Riet (ili Rejt) Pistovský. Potonji je glavni graditelj cijeloga Vladislavljeva krila praškoga kraljevskog dvora i osobito veličanstvene »Vladislavljeve dvorane« (1486—1502). Načinio je u katedrali sv. Víta i kraljevsku molitvenu ložu, dao je koru crkve sv. Barbare u Kutnoj Hori njezino konačno divno obilježje, puno poleta i mašte, i napokon natkrio glavnu crkvu u Lounima divnim mrežastim i zvjezdastim svodovima. Majstori iz Češke razvili su tada živu djelatnost i izvan zemlje, na pr. majstori iz Prachaticâ kod gradnje bečke, a »praški junkeri« kod gradnje strassburške katedrale. U plastici je doba Jagelovića donijelo manje novih djela, no ipak je tada pod njemačkim utjecajem nastalo mnogo izrezbarenih oltara, a stvoren je bio i poseban tip Pietà-grupe, koji je kongenijalno izrazio osjećanje vremena. Među kiparima susrećemo uz Rejseka još i glasovitoga rebraza Jakuba iz Kutne Hore i graditelja Antuna Pilgrama iz Brna. Više imena nalazimo u kasnogotičkom slikarstvu čeških zemalja, koje unatoč tome nije mnogo značajnije. Pod njemačkim i holandskim, a gdjegdje i šleskim i poljskim utjecajem postaju boje slika na tablama šarenije, a njihov izražajni oblik tvrđi i uglatiji. Mnoge plemićke dvorce (Blatna, Zvíkov), patricijske kuće i crkvene građevine (prašku kapelu sv. Václava i crkvu sv. Barbare u Kutnoj Hori) uresiše umjetnici novim zidnim slikarijama. Slikarstvo u knjigama potencira do krajnosti veličinu formata i ljepotu opreme, a kod toga nastaje gdjegdje djelo koje je upućivalo na nove putove, kao na pr. velik i slobodno komponiran koncilski prizor u litomĕřičkom pasionalu iz 1520.

Renesansa ulazi u češke zemlje pretežno kao ukrasni stil, pa zato dovodi samo malo do prilagođivanja južnjačkom osjećaju oblika.

Tako su u plastici, koja je značajna za češku kulturnu zonu 16. st., Talijani radili ponajviše samo kao štukatori (osim Giorgia Gialdija, koji je djelovao u Moravskoj). Inače tu pretežu Nijemci, na pr. Benedikt Wurzelbauer, Nizozemci, na pr. Adrian de Vries i Alex. Collin, koji je 1570—73 sagradio reprezentativnu kraljevsku grobnicu u katedrali sv. Víta, ali se ističu i domaći sinovi, na pr. nadljevač Tomáš Jaroš iz Brna (zdenac u praškom dvorskom vrtu 1564—68) ili onaj Vincenc Strašryba iz Lounâ, od kojega doduše ne potječe poznata ograda na zdencu praškoga Malog Rynka, ali mu pripada okvir na zdencu u njegovu rodnom mjestu i jedan epitafij u praškoj katedrali (1576). Od različnih grana umjetnog obrta na praškom dvoru Rudolfa II. samo je brušenje dragulja pridržano južnjacima (to je dovelo do stalnog naseljenja obitelji Miseroni), a radove u emajlu izvode isključivo Nijemci. Uostalom, graviranje na staklu, koje je tada u Pragu izumio Kaspar Lehmann, imalo je i na češkom etničkom području odlučno značenje za budući razvoj umjetnosti na staklu. Dvorski slikari cara Rudolfa bili su također Nijemci i Nizozemci (Barth. Spranger, Aeg. Sadeler, Hans v. Aachen), ali ni oni ni domaći umjetnik J. G. Widmann, koji je oslikao dvorac Kratochvíle, ne ostaviše u češkom umjetničkom životu neizbrisiva traga. Glavni plod renesansnog razdoblja za povijest tamošnjega slikarstva ostaje veliko proširenje sadržaja i tehničkih mogućnosti, što je s jedne strane vodilo do proširenja tehnike al fresco i platna, a s druge strane do pojave portreta i mrtve prirode, krajolika i slikanja životinja, tako da je slikarstvo dobilo pretežno svjetovno obilježje. Na polju graditeljstva nije inače tako sjajno umjetničko mecenatstvo habsburškoga čudaka urodilo nekim osobitim plodovima, pa se tim više mora istaći, da je pod njegovim prethodnicima iz iste porodice sagrađena u Pragu građevina, koja je s one strane Alpa možda najljepši primjerak visoke talijanske renesanse, naime dvorac Belvedere (1536—60).

Premda su u Češkoj i Moravskoj bili velikim dijelom zaposleni kao graditelji majstori iz gornje Italije, ipak je temeljno obilježje davala neka suvrsta nordijske renesanse, za koju se može opravdano upotrijebiti naziv češke renesanse.

Plemićki dvorci iz toga doba u mnogom se razlikuju od talijanskog načina gradnje svojim visokim pročeljima, jako izbočenim krovovima, obilatom upotrebom šarenog uresa, gomilanjem motiva (dvostruki prozori). Ako se u vezi s Lutherovim pokretom i mogu katkad u Češkoj zabilježiti neki neposredni utjecaji njemačkog renesansnog shvaćanja u graditeljstvu, ipak taj posljednji umjetnički reprezentacijski oblik plemićke staleške samosvijesti djeluje u češkom kulturnom području uglavnom prkosnije nego građevine t. zv. njemačke renesanse, te se svojom neprikrivenom ljubavlju prema šarenilu mnogo otvorenije oslanja na bogatstvo motiva pučke umjetnosti. I ljubav prema zaobljenim oblicima opet se u »češkoj renesansi« javlja u čestoj upotrebi lunetnih prozora; kao primjeri takvih građevina mogu se navesti praška Schwarzenbergova palača (1545—63), vijećnica u Plznju (1551) i građanska kuća u praškom Týnskom dvoru (1560). I zvjezdoliki dvorac Hvĕzda kod Praga ima unatoč mnogoj upotrebi štukaturnog rada pretežno sjevernjačko obilježje, a ni tješnje približavanje talijanskom renesansnom duhu nije se postiglo, premda se uvriježio talijanski način dekoriranja pročelja sgrafittima i slikanjem al fresco i u clair-obscuru.

Posve je drugačiji odnos čeških zemalja prema slijedećem stilu, koji nije bio orijentiran u smjeru klasicizma, naime prema baroku. S njime se opet jednom pojavilo graditeljsko shvaćanje, koje je bilo doista adekvatno njima svojstvenom osjećaju oblika i koje su talijanski arhitekti, zadugo još jedini njegovi posrednici, mogli odmah potpuno i nesmetano izraziti.

Doduše, ni najraniji proizvodi toga novoga stila, koji su se ugledali u Palladia i Vignolu [Spasiteljeva crkva u Pragu, započeta 1590, sv. Marija od pobjede u Pragu (1611—13), isusovački kolegij od Carla Luragha (1640—60), palače Michna i Waldstein (1623—30) ni građevine u duhu dostojanstvenoga rimskoga punoga baroka [Černínova palača od Carattija i djela u Rimu školovanoga Burgunđanina Matheya, kao praška crkva reda »Křižovníka« (1679—87), Toskanska palača (1685—92) i samostan Plasy] ne dadoše završnog obilježja baroknom graditeljstvu čeških zemalja.

Barok je ondje stekao potpuno zavičajno pravo tek u interpretaciji, koju su graditeljskim mislima upravo najradikalnijih talijanskih baroknih graditelja (Borrominija i Guarinija) dali u 18. st. graditeljski talenti s njemačkoga juga.

Još je sporno, je li Bavarac Christoph Dientzenhofer, koji je počeo u tom duhu graditi crkvu sv. Nikole u Pragu na Maloj Strani, ostvarivao samo ideje većeg umjetnika (Luke Hildebrandta?). Svakako je sigurno, da je njegov genijalni sin Kilian Ignaz, rođen 1690 u Češkoj, dovršio tu divno pokretnu građevinu, a usto dao Pragu i Češkoj niz lijepih kasnobaroknih građevina (crkva sv. Ivana na pećini, Vila Amerika u Pragu, župna crkva u Karlsbadu 1727—34), i da pravim i najvišim oživotvorenjem baroknog osjećaja, koji potpuno odgovara duhu zemlje i kraja, treba smatrati baš te građevine, a ne crkvu sv. Nikole u Starom Mjestu, koja zastupa stroži stil njegov staračkog doba. U njegovu duhu radili su i mlađi pripadnici graditeljske obitelj Luragho, a njegov duh odjeknuo je i u radovima Pražanina Kaňke. Značajno je nastojanje darovitoga praškoga graditelja G. Santinija, koji je pokušao da duhovni geometrizam Guarinijeva stila ucijepi na gotičku podlogu i da tako stopi zajedno umjetničke smjerove, koji su zemlji bili najdraži. Ignaz Bayer, koji je dovršio prašku crkvu sv. Ignacija, bio je Moravac iz Znojma, a u samoj Moravskoj, gdje se utjecaj Austrije uvijek mnogo više osjećao nego u Češkoj, razvio je živu djelatnost veliki bečki graditelj Fischer V. Erlach (dvorci Kroměříž i Buchlovice), koji je u Pragu sagradio samo palaču Clam-Gallas. Jasno je, da se u tako živom području sjevernoga kasnoga baroka nije mogla razviti umjetnost pravoga rokokoa. Najviše se približio stilu rokokoa J. Wirch, koji je pregradio prašku nadbiskupsku palaču (1785—87).

Sa sjajnom poviješću barokne arhitekture podudara se i povijest baroknoga kiparstva toliko, što i njegov najsnažniji razvoj pripada tek 18. st., a glavni su mu predstavnici Nijemci.

I tu djeluje posredno duh rimskoga visokog baroka, premda prije toga na polju plastike nisu mogli u češkim zemljama osobito ojačati neposredni talijanski utjecaji. Slučaj dvojice Brokoffa, uostalom, posve je sličan slučaju dvojice Dientzenhofera: otac je doseljenik, a natkrilio ga je njegov sin Ferdinand Maksimilijan, koji je već rođen u Češkoj (1688). Ta dvojica — zajedno s M. Braunom, rođenim Tirolcem, koji je naginjao još strastvenijoj raskošnosti izraza — napučiše Karlov most baroknim kipovima i figuralnim grupama te dadoše praškim velikaškim palačama veličanstvene portalne skulpture. Domaća dinastija Platzera iz Plznja vodila je napokon barokno vajarstvo kroz mnoge čudnovate nastranosti posljednjega kasnoga baroka do granice klasicističke reakcije, ali prije njezine pojave odjeknula je u djelima Šležanina Fritscha još jednom dostojanstvena snaga baroknoga klasicizma (groblje Střilky, 1743).

Tako dugo cvjetanje baroka dalo je naravno i umjetnom obrtu mnogo lijepih prilika za rad: iz toga razdoblja doista su nam poznata imena drvorezbara, umjetnih bravara i zlatara (tada je bio izrađen glasoviti srebrni kovčeg sv. Nepomuka), a izvrstan obrtnik češkoga podrijetla, Dominik Auliczek, postao je dapače jedan od najvećma cijenjenih njemačkih porcelanskih plastičara. Staklarska umjetnost, koja se od davnine u zemlji lijepo razvijala, pokušala se konkurenciji upravo toga novoga keramičkoga materijala oduprijeti različitim izumima (mliječno staklo, tamno hijalitsko staklo). Još osjetljiviji bili su gubitci Čeha u korist inozemstva za velikih vjerskih seoba, koje su na daleko poznatog bakroresca V. Hollara i darovitog slikara portreta J. Kupeckoga prisilile da napuste domovinu.

Uza sve to mogli su i u samoj zemlji s uspjehom prodrijeti daroviti barokni slikari, rođeni Česi, kao Karel Škréta (1610—74) i Petr Brandl (1668—1735), a i Reiner (1684—1743), koji je Pozzov iluzionizam crkvenih freska prenio u Češku, bio je — ako ne Čeh — a ono barem svakako Pražanin, kao i slikar rokokoa Norbert Grund (1717—67), koji je pokazao naročitu zrelost u svladavanju atmosferskih pojava.

No barokno slikarstvo u cijelosti nije moglo doseći visinu suvremenoga graditeljstva i kiparstva, premda su još i Šležani Willmann i Liška s uspjehom radili u Češkoj, a Šležanin Balcko (* 1724) nastojao da nešto produhovljene dražesti Tiepolove škole presadi i u češke zemlje.

Kratkotrajan i za likovnu umjetnost uopće ne baš plodan cvat evropskoga klasicizma i nove gotike donio je umjetničkom životu kod Čeha tek nešto poticaja.

Neke građevine, dosta ugodne i usto ozbiljne vanjštine — praško Staleško kazalište od 1783 i tamošnji Hibernski samostan (kasnija carinarnica) — podigli su Austrijanci, a i proširenje Hradčana izveo je umjetnik poslan iz Beča. Tadašnje vladine centralističke težnje ne bijahu uopće povoljne za samostalan kulturni rad u »provincijama«. A i relativno najvažnije domaće umjetničko djelo toga doba, novogotički spomenik Franje II. na obali Vltave u Pragu (1844), ne izdiže se svojim arhitektonskim ni kiparskim dijelovima nad stanovitu pristojnu suhoparnost. Ne treba se dakle ni odviše čuditi, ako su teže zadaće povjeravali i saskim umjetnicima (tako je Hähnel iz Dresdena stvorio spomenik Karla IV.), iako su grobnu plastiku doista dostojno zastupali domaći umjetnici, kao Malinský i Prachner. I upravitelj novoosnovane umjetničke akademije (1799) Bergler bio je Austrijanac i klasicist; tek u potpunoj povučenosti mogli su još neki tvrdoglaviji autohtoni slikari provoditi skroman život, kao na pr. slikari krajolika L. Kohl, K. Posti i A. Mánes, zatim dobri portretist A. Machek, a napose J. Navrátil (1798—.1865), koji se istakao svojim malim slikama žarkih boja i nabrzo improviziranim dekoracijama.

Novi zamah donijelo je razdoblje romantike; ono je, kao i razdoblje gotike i baroka, bilo jedno od onih neklasički nastrojenih razdoblja, koja su prema shvaćanju J. Pekařa oduvijek u češkom narodnom duhu budila najživotnije snage. U grupi mlađih čeških umjetnika oko slikara Josefa Mánesa (sina Antunova) dozrijela je tada značajna odluka, da češki umjetnički život stave sasvim na osnove umjetničkog stvaranja vlastitoga naroda. Kako je Manes (1820—71) taj kulturnopolitički cilj potkrijepio i težnjom za istinitošću, suvremenošću, poznavanjem vlastitoga naroda i usavršivanjem izrazito slikarskih izražajnih sredstava, mogao je mnoge nadobudne talente predobiti za svoj pokret. Sam je u prikazivanju domaćih krajolika, pučkih tipova i povijesti dosegao katkad veličinu i snagu jednoga Milleta. Njegov daroviti brat Guido (* 1828) prikazivao je više svagdašnji život u gradu, a rano umrli Ad. Košárek (* 1830) posvetio se isključivo krajoliku. Drugi su naprotiv bili mišljenja, da svoje narodne i umjetničke ciljeve mogu samo tako postići, ako se prije usavrše u krugu napredne zapadnoevropske umjetnosti.

Raznolikost uzora dovela je do toga, da je J. Čermák (poznat po tom, što osobito rado obrađuje crnogorske motive) uza svu svoju kolorističnu nadarenost ostao patetički akademik, dok su naprotiv S. Pinkas (* 1827), K. Purkyně, V. Barvitius (obojica * 1834) i A. Chitussi (* 1847), kao učenici kruga u Fontainebleau, postigli umjetnička ostvarenja, koja su preživjela svoje doba.

Kako je nacionalna konsolidacija Čeha tokom 19. st. češće poticala umjetnike na obrađivanje povijesne i alegorične građe, osobito kod ukrašivanja nove zgrade Narodnog kazališta, to se t. zv. »generacija Nar. divadla«, u poredbi s tim protoimpresionistima, opet tješnje povezala sa svojim vremenom, pa čak bila i nazadnjačka, naročito u djelima omiljeloga povijesnog slikara V. Brožíka (* 1851), u gotovo suviše otmjenim skicama L. Marolda (* 1865), pa i u radovima mnogostranog V. Hynaisa (* 1854). Ima dakako i tu izuzetaka; najznatniji su A. Mucha (* 1860), koji se svojim studijem u Parizu i vlastitim pokušajima stiliziranja dovinuo do historijskih vizija punih žarkoga života, te snažni i smioni crtač i ilustrator M. Aleš (*1852), koji je od svih Mánesovih nasljednika njemu najbliži. Među češkim plastičarima suvremen je Mánesu V. Levý (* 1820), koji je u svojim mnogostrukim pokušajima iscrpao svukoliku građu romantičkoga razdoblja (uz ostalo izradio je i jednu Madonu za biskupsku privatnu kapelu u Đakovu). Kao najznatniji kipar iz »kruga Narodnog divadla« ističe se V. Myslbek (* 1844), čije veliko, ozbiljno i poletno umijeće zadivljuje unatoč suvremenoj teatralnosti u pojedinostima, dok su Č. Vosmík i F. Hergesel istodobno vrlo darovito stvarali u pojedinim vrstama plastike.

Graditeljstvo se toga vremena doduše oslobodilo klasicizma, ali se tim više različito povezalo s historičkim eklekticizmom.

Uza sve to je brojnim graditeljima, koji su nastojali da stručno i ujedno reprezentativno zadovolje potrebe svoga vremena, pošao za rukom gdjekoji sretni pothvat, tako naročito A. Barvitiusu (* 1823) s njegovim (nažalost porušenim) kolodvorom Franje Josipa i pogotovu J. Zíteku (* 1832) s njegovom harmonički oblikovanom gradnjom češkoga Narodnog divadla (1867—81). Kako je Ign. Ullmann (* 1822) tada već utro put obnovi sgraffitotehnike, dao se A. Wiehl (* 1846) uopće na obnavljanje »češke renesanse«. Restauracija crkve sv. Víta došla je napokon u ruke J. Hilberta, koji je takvoj zadaći bio doista dorastao, a kako se osnovala i škola za umjetnički obrt (1885), promicanje umjetničkog obrta brzo je dovelo do značajnih djela, koja su i na izložbi u Parizu 1900 stekla veliko priznanje.

Gledajući u Mánesu s pravom putokaz u budućnost mlađa generacija čeških umjetnika dala je društvu, koje je 1887 osnovala za promicanje specifično modernoga umjetničkog stvaranja, ime »Mánes«.

Po primjeru Monetova učenika V. Radimskoga razvio se među njima A. Slavíček (* 1870) u impresionističkoga stvaraoca velikoga stila, dok su se Lebeda i Hudeček posvetili pojedinim smjerovima impresionističkoga umjetničkog stvaranja. I F. Šimon pošao je za češke slikare već tradicionalnim putem preko Pariza; J. Úprka (* 1861) crpao je naprotiv svoje svijetlom preplavljene vizije većinom iz života svoje uže domovine, moravskog Slovenska. Jan Preisler (1872—1918) zastupao je više misaoni smjer, koji se borio za nove stilske oblike, a Max Švabinský (* 1873) sretno je svoj snažni i bezbrižni talenat prokušao na različitim područjima slikanja i crtanja (među ostalim i kao sjajan crtač portreta).

Razvoj češke umjetnosti nije dakako zastao na impresionizmu; grupa mladih slikara, potaknuta izložbama stranih umjetnika, nastoji, da najrazličitijim temperamentima postigne nove osnove stila. Najdosljedniji je u tom pogledu literarno aktivni E. Filla, a istaknuti valja i V. Špálu, J. Zrzavoga i O. Kubína-Coubinea, koji je u Parizu stekao međunarodan ugled.

Za plastiku mogao je slikarski impresionizam Rodinova kova već unaprijed značiti samo prolazan stadij. Češki su kipari dakako s mnogostranim sposobnostima prelagodnje nastojali iskoristiti njegove mogućnosti.

Pri tomu su F. Úprka, J. Mařátka (neposredni učenik Rodinov) i F. Bílek (težnja za mističko-ekstatičnim izražajem) uspjeli stvoriti značajna zaokružena djela.

Nova borba za još izrazitijim govorom oblika nije se ipak dala izbjeći, ali je tragična sudbina prerano otela Česima upravo najznatnije među tim neumornim pregaocima — A. Gutfreunda i osobito genijalnoga J. Štursu (1880—1925), koji je preko razdoblja snažnoga erotizma bio dozrio do ganutljive dubine ratnoga doživljaja.

I za razvitak graditeljstva postavilo je to najnovije doba važnu etapu oslobađajući se programatski svakoga historizma: u prvim redovima ovoga pokreta stajao je Jan Kotěra (* 1874).

Njegovo pristajanje uz čistu svrhovitost donijelo je znatnih uspjeha, više zbog njegova primjernog djelovanja na najmlađu generaciju graditelja (Jar. Krajcar, * 1895) i na umjetni obrt (koji se danas osobito razvija na polju keramike i primijenjene grafike), nego zbog njegovih vlastitih umjetničkih realizacija. Jaču stvaralačku snagu pokazali su neki njegovi učenici, među kojima su V. Janák i J. Novotný obogatili izgled Praga s nekoliko građevina duhovite apstraktnosti (Škodina zgrada, Mánesov paviljon).

No najveći talenat toga kruga jamačno je J. Gočár (* 1880). On je najprije u Kraljičinu Gradcu izveo u velikom stilu građevni program s beskompromisnom neslomljivošću, a u novije se vrijeme, čini se, vraća vedrijem idealu oblika, koji dopušta i mogućnost obojenih dekoracija, što s obzirom na cjelokupnu razvojnu liniju češkoga umjetničkoga duha treba pozdraviti kao početak, koji mnogo obećaje za budući daljni razvoj.

LIT.: Topografsko-leksikalni radovi: Soupis památek histor. a uměl. v Rep. Českosl., A., Země Česká, 46 sv., Prag 1897—1930; A. Prokop, Die Markgrafschaft Mähren in kunstgesch. Beziehung, 5 sv., Beč 1904; G. J. Dlabacz, Allgem. hist. Künstlerlexikon für Böhmen, 3 sv., 1815 (dodatci 1912); P. Toman, Slovník českosl. výtvarnich umělců, 2. izd., 1934.

OPĆI PRIKAZI: J. Neuwirth, Gesch. der bildenden Kunst in Böhmen, I., Prag 1893; F. J. Lehner, Dějiny uměni národa českého, 3 sv., Prag 1902—07; F. X. Harlas, České umění, 2 sv., Prag 1910—11; Dějepis výtvarného uměni v Čechách, I., Prag 1923—31; A. Matĕjček, Dějepis umëni, II.—V., Prag 1924—32; Z. Wirth, Periodisace dëjin českćho uměni, godišnjak »Kruh« za 1918; isti, Die tschechoslovakische Kunst von der Urzeit bis zur Gegenwart, Prag 1926; Československá vlastivěda, Vlll. (Umění), Prag 1935.

ALBUMI: J. Koula, Památky umelěckého průmyslu v Čechách, 1882—88; Z. Wirth, Umělecké poklady Čech, Prag 1911—13; K. Teige, Moderni architektura v Československu, Prag 1930; A. Matĕjček i H. Frankensteinová, Sto let českého umění, Prag 1930.F. C.

Češko školstvo. Česi su živjeli kroz vjekove jakim duhovnim životom, a rezultate toga susrećemo u obilju kulturnih tekovina, čemu su mnogo pridonijele njihove narodne škole kao istinska ognjišta svestranoga prosvjetnog rada. I onda, dok su češke zemlje bile u sklopu Austrougarske monarhije, Česi su činili sve, da svojoj prosvjeti dadu svoje narodno obilježje. Pojačan i svestran rad na odgajanju naroda nastade poslije 1918. Od tog vremena podižu brojne škole sviju tipova i smjerova, a uz to naročitu brigu posvećuju unutarnjoj školskoj reformi, u prvom redu reformi naučne osnove i obuke. Bitna raspodjela školstva (pučke, srednje i visoke škole) ostaje gotovo ista. Školska obveza u Češkoj počinje s navršenom šestom godinom i traje do navršene četrnaeste godine. Pučka škola ima 5 razreda; na nju se nastavlja trogodišnja građanska škola s jednogodišnjim dopunidbenim razredom te osmogodišnja gimnazija i sedmogodišnja realka. S navršenom petgodišnjom pučkom školom najviše učenika odlazi u građanske škole, ali velik dio posjećuje i opće srednje škole (gimnazije i realke). Zato su Česi od 1918 uz pučke škole najviše podizali građanske, iz kojih odlazi najviše učenika u praktična zvanja. Učeći različne zanate oni moraju posjećivati šegrtske škole, i to jednom u sedmici, gdje ostaju cijeli dan. Uz predmete općeg obrazovanja uče šegrti naročito predmete, koji odgovaraju njihovoj struci, a uz to se usavršuju radeći praktično u svojim zanatima. Međutim znatan broj učenika građanskih škola odlazi u srednje stručne škole različnih smjerova, tako u gospodarske, trgovačke, šumarske, tehničke i učiteljske; sve te stručne škole obično traju po 4 godine. Učenici građanskih škola mogu prelaziti u gimnazije i realke. — Česi su počeli s reformom opće srednje škole (gimnazije) postepeno od 1923. Ustanovljeni su ovi tipovi: klasična gimnazija, realna gimnazija, modificirana realna gimnazija i realka sa 7 godina. Prva su dva razreda gimnazije u sva tri tipa posve izjednačena u naučnoj osnovi. U klasičnoj gimnaziji počinje učenje latinskog jezika u trećem razredu, a u realnoj gimnaziji u četvrtom. U modificiranoj realnoj gimnaziji počinje se u trećem razredu s učenjem francuskoga jezika kao i u realci. Razlike u naučnoj osnovi ovih tipova nastaju tek u petom razredu. — Najznatniju reformu proveli su Česi u građanskoj (mešt’anskoj) školi. U tu se svrhu u Pragu osnovala dvogodišnja Pedagogijska akademija, gdje su učitelji ne samo slušali predavanja, nego su u zajednici sa sveučilišnim profesorima izrađivali osnovu novih građanskih škola. G. 1929—30 otvorene su pokusne građanske škole u Pragu i Zlínu, nazvane jedinstvene i elektivne. Jedinstvene su zato, jer su obavezne za sve učenike, a elektivne, jer se učenicima dopušta, da pod nadzorom učitelja biraju smjer obrazovanja. Imaju dva odsjeka: tehnički se odsjek grana u obrtni i veleobrtni, a humanistički u latinski i francuski. Na taj način učiteljima je, kao i učenicima, olakšano utvrditi, kamo će koji s navršenom građanskom školom: u praktično zvanje ili u koju stručnu ili opću srednju školu. U Pragu i Brnu su sveučilišta. Osim sveučilišta (s 5 fakulteta) postoje brojne visoke stručne škole: politehnička, gospodarska, veterinarska, umjetnička i škola političkih znanosti. Osim dvogodišnje učiteljske akademije osnovana je jednogodišnja u Brnu. Učitelji pučkih škola stječu svoju spremu na učiteljskim školama. Učitelji građanskih škola polažu još poseban ispit. Za učitelje (profesore) gimnazija i srednjih stručnih škola traži se uz gimnazijski (stručni školski) ispit zrelosti još i fakultetska sprema. Učiteljske akademije služe samo za pedagogijsku nauku, a ne daju svjedodžbe za nastavu u određenoj školi. — Kako u Čeha postoje brojna zabavišta za djecu predškolskog doba, koja podižu općine, to se učiteljice za njih spremaju u učiteljskim školama, ali u posebnom dvogodišnjem tečaju.

LIT.: V. Příhoda, Racionalisace školství, Prag 1930; L’organisation de l’instruction publique, Genève, Bureau international d’éducation; Pedagoška Čehoslovačka, Učitelj, br. 7.—8., Beograd 1938; Salih Ljubunčić, Školstvo i prosvjeta u Čehoslovačkoj, Zagreb 1934.S. Lj.

Novinstvo. Prvi češki letak, skromni prethodnik kasnijega razvijenog novinstva u Čeha, izašao je 1515, ali su se već iz 1495 sačuvale pisane Noviny leta Božieho tisícího 495. Takve pisane novine izlazile su pod različitim nazivima do 1672, kad su bile zabranjene. Premda je Karel iz Dobroslavína potkraj 17. st. tiskao u Pragu svoje »novine«, mogu se pravim novinama smatrati tek Outerní a sobotní Pražské poštovské noviny. One su s malim prekidima i nekim promjenama u naslovu izlazile od 1719 dalje; 1848 postale su službeni list, a od 1918 izlazile kao Československá republika i napokon opet kao Pražské noviny. Uporedo s tim najstarijim češkim novinama izdavao je V. M. Kramerius, prvi izraziti češki novinar, u Pragu Cís. král. vlastenecké noviny (od 1789), a J. Hromádka u Beču C. kr. povolené Vídeňské noviny (1812—16). Moderno češko novinstvo utemeljio je Karel Havlíček-Borovský, koji je 1846 preuzeo uredništvo »Praških novina«, a zatim pokrenuo vlastite Národní noviny (1848—50) i Slovana (1850—51). Prema nacionalno-liberalnom djelovanju Havlíčkovu kupe se radikalno-demokratski novinari oko večernjeg dnevnika Pražský večerní list, kojem je na čelu Karel Sabina. Osim Praga bila su 1848 središta češkog novinstva Olomouc i Brno. Bachov je apsolutizam ušutkao češke novine, kojih je još 1851 bilo 32, a 1855 svega 10. Novo je razdoblje započelo s obnovom ustavnog života 1860; tada nastaju liberalne novine Čas (1860—63) A. Kráse, Národní Listy Julija Grégra (osnovane 1861, izlaze i danas), zatim Národ (1863—66) i Národní pokrok (1867—68).

Devedesetih godina prošlog stoljeća češko novinstvo postaje važan čimbenik duhovnog strujanja. U češkom narodu, gdje u to doba nije više bilo nepismenjaka, postaje novinstvo snažan motor i sredstvo političkog i duhovnog odgoja i općega napretka. Iz tog su doba Čas (1866 kao tjednik, od 1900 dnevnik) kao glasilo češkog realizma, i Samostatnost (1898) kao napredni list najradikalnije protuaustrijske opozicije. G. 1918 nastaje pravi preporod češkog novinstva. Mnoge novine izlaze dnevno u dva izdanja. G. 1928 osnovalo je ministarstvo školstva i narodne prosvjete i novinarsku školu.

Dojavnu službu vršila je poslije 1918 Československá tisková kancelář (ČTK), koja je bila u vezi sa srodnim ustanovama u svijetu i imala posvuda razgranjenu mrežu dopisnika. G. 1939 imali su Česi i Slovaci oko 2509 čeških i slovačkih listova; u čsl. republici bilo je iste godine 702 njemačkih, 68 madžarskih, 30 ukrajinskih i ruskih, 10 poljskih i 33 ostalih novina i časopisa.

U Pragu su izlazili ili izlaze Národní listy, Národní politika (od 1882), poslije 1918 listovi narodno-demokratske stranke dra. K. Kramářa, Venkov (osnovan 1906) i Večer kao listovi republikanskih agraraca. Čsl. pučka stranka imala je svoje Lidové lísty (od 1921), čsl. socijalno-demokratska stranka Právo lidu (osnovano 1891, od 1897 kao dnevnik), čsl. narodni socijalisti V. Klofáča Češké slovo (od 1907), komunisti Rudé pravo (od 1921), obrtnička stranka Reformu. Legionari su imali svoj list Národní osvobození (od 1925), a veleobrtnici Tribunu (od 1918). Neki od spomenutih listova izlaze i danas kao glasila narodnog sporazuma (souručenství). Poluslužbeno glasilo čsl. ministarstva vanjskih poslova bila je Prager Presse (osnovana 1921). Značajna za praško novinstvo bila je poslije 1918 pojava brojnih i vrlo jeftinih »bulvarskih« listova, kojih su se naslovi svakog sata preko dana izvikivali na praškim ulicama.

Izvan Praga izlazile su izvrsno uređivane Lidové noviny (Brno, 1892), nakon svjetskog rata u tehničkom pogledu najbolji i najrašireniji dnevnik (dva puta dnevno), koji izlazi i danas i koji je vrlo mnogo pisao o Hrvatskoj i Hrvatima; nadalje konzervativno-katolički dnevnik Našinec (Olomouc) i liberalni dnevnici Pozor (Olomouc), Moravsko-slezský denník (Moravská Ostrava), Duch času (Mor. Ostrava).I. E.

Povijest. Područje, na kojem živi češki narod, trajno je nastanjeno od 5. tisućljeća pr. Kr. Premda prva vijest o njegovim stanovnicima potječe tek iz vremena neposredno prije 113 pr. Kr., čini se, da je to područje pripadalo srednjoevropskoj kolijevci Kelta. Od imena keltskog plemena Bojâ (v.) izveli su njihovi germanski susjedi naziv Baiahaim, koji se najzad u oblicima Bohemia i Böhmen ograničio na prirodnu cjelinu Češke; i danas još kriju u sebi imena nekih tamošnjih rijeka keltske tragove. Kad su Boji, na svojem putu prema jugu u 1. st. pr. Kr., većim dijelom uništeni bili od panonskih Dačana, njihova su sjedišta zaposjela germanska plemena. Već u 2. st. pr. Kr. ulazila su ona probojnom dolinom Labe u Češku, a pritisak Rimljana na gornjoj Majni potisnuo je g. 9 pr. Kr. Markomane u Češku i Kvade u Moravsku. Njihov vazalski odnos prema Rimu, u kojem su ustrajali do kraja 4. st. po Kr., često su prekidala neprijateljstva; za markomanskog rata 166—180, koji je prvi put navijestio duboke etničke poremećaje u Zakarpaću, prodrli su čak u samu Italiju. Seoba naroda potkraj 4. st. zahvatila je dio Kvada i bacila ga s Vandalima preko Pireneja, a i većina Markomana prešla je postepeno od kraja 5. st. u Bavarsku. Tokom 5. i 6. st. još se poneko germansko pleme zadržalo na obalama gornje Labe, Vltave i Morave, ali su Slaveni pri svom dolasku u te krajeve naišli samo na rijetka naselja. Vrijeme njihova doseljenja znanost dosada nije mogla utvrditi; arheološki nalazi u sjevernoj Češkoj i u sjeverozapadnoj Moravskoj kao da upućuju na postojanje slavenskog življa pored Markomana i drugih germanskih plemena, ali se njegova pojava može pouzdano pratiti tek od 2. polovice 6. st.

1. Stvaranje češke države. Gotovo tri puna stoljeća prohujila su golemim prašumama i rijetkim čistinama njihove nove postojbine, dok su slavenska plemena, iz kojih će nastati češki narod, počela ulaziti u pisanu povijest. U borbi s Avarima, koji su ih na kraju 6. st. podjarmili, iskrsnula je među njima doduše iznenadna pojava frannačkog trgovca-ratnika Sama; njegovom je zaslugom Češka oko 623—658 bila središtem nezavisne države, koja je okupila mnoga slavenska plemena, od polapskih Slavena do karantanskih Slovenaca, a 631 odrvala se i Francima. Ali se ona poslije Samove smrti opet raspala u prvobitna plemenska područja, kojih je samo u Češkoj bilo oko petnaest. Kad su njihovim zemljištem potkraj 8. st. prolazile franačke vojske protiv Avara i kad su one 805/6 udarile i na njih, ta su se plemena zapravo tek stvarala iz zajednice rodova, pûka; »država« im se dijelila u župe i mjesto zajedničkog vladara jamačno joj je na čelu bio samo zbor cijeloga puka (Hauptmann). Čini se, da je razvoj prema čvršće izgrađenoj plemenskoj državi pospješila i vrhovna vlast franačkih vladara; početak te vlasti, izražen u obvezi danka, doveli su kasnije Česi u vezu s imenom Karla Velikoga. Politička ovisnost urodila je naskoro i duševnim utjecajem: 845 primilo je 14 plemenskih knezova iz Češke krst na kraljevu dvoru u Regensburgu.

Unutrašnji razvoj plemenâ, koja su živjela na izloženijem području Moravske, bio je naprotiv znatno brži. Od njihovih imena, danas gotovo nepoznatih, očuvalo se samo ime Moravljana, koji su ostala plemena ujedinili. Utvrđeno središte njihove države, koje svojim obujmom od dvanaest i po kilometara toliko podsjeća na tabore avarskih i bugarskih kanova, dopušta, uz ostalo, misao o nekom »poslavenjenom iveru avarskoga naroda« (Hauptmann), koji bi to sjedinjenje bio i proveo. Već prvi poznati knez moravski Mojmír podlaže svojoj vlasti slovačku kneževinu u Nitri, Rastislav (846—870) nastoji, da je ratnim naporima učini nezavisnom o Francima i da joj s pomoću Bizanta dade i samostalnu crkvu, a Svatopluk (870—894) stvara »velikomoravsku državu«, obuhvativši njome češka plemena i Bijelu Hrvatsku s Krakovom, koji je najzad učinio i svojom prijestolnicom. Pri tom je napustio velike zamisli svoga prethodnika, a kad je početkom 80-ih godina otvorio dijelu Madžara put u panonsku nizinu, pripravio je tim i skoru propast svojoj državi (907).

Svojom je vlašću, međutim, Svatopluk prinio zbijanju čeških plemena oko Praga, tada već znamenitoga tržišta. Njegova gospodara, kneza Bořivoja, pokrstio je malo poslije 880 Metodije, a ponovno priznanje franačkog vrhovništva 895 izvršili su plemenski glavari, predvođeni od Přemyslovića Spytihněva i još jednoga kneza, vjerojatno Slavníkovca iz plemena Hrvata. Jedinstvo se dakle postizavalo jačanjem kneževske vlasti unutar pojedinih plemena i ujedno njihovim podvrgavanjem vlasti dvaju najmoćnijih među njima; postignuto je pak trajnom prevlašću plemena Čeha, kojih je ime prešlo napokon na državu i cijeli narod.

U surovu sredinu, u kojoj je ratarstvo imalo podređeno značenje, a trgovina se velikim dijelom sastojala u prodaji roblja, unijela je ličnost Bořivojeva unuka Václava (Većeslava) produhovljene crte kršćanskoga zanosa, koji je zemlji bio još tuđ, ali je svojim plodovima položio temelj daljnim kulturnim naporima. Premda je crkveno središte u Regensburgu tim naporima utiskivalo sve više latinsko obilježje, oni su u znatnoj mjeri izvirali iz duhovne baštine sv. Braće. Crkvenoslavenska legenda o sv. Václavu, sastavljena između 932 i 940, dala je Česima prvi povijesni spis, a uz latinsku pismenost razvijala se do kraja 11. st. i češko-crkvenoslavenska književna tvorba na glagoljskom pismu.

Václavova mučenička smrt 929 posljedica je otpora protiv naglog porasta crkvenog utjecaja na kneževu dvoru, ali širenje kršćanstva nije time bilo ugroženo; ono se potpuno ukorijenilo s osnutkom biskupije u Pragu (jamačno 973). Pod vrhovništvom njemačkih kraljeva, kome se češki vladari nisu opirali, uspijevali su održati, a s vremenom i učvrstiti, svoju samostalnost; Boleslav I. i II. (v.) proširili su štaviše granice države preko Moravske i Šleske na istok od gornjeg Povisalja, a u borbi sa starim kneževskim rodovima, osobito Slavníkovcima, dovršili 995 njezino unutrašnje jedinstvo. Plemenske zbjegove zamjenjuju pomalo kneževski gradovi kao stalna središta centralizirane uprave, na čelu s »comesima«, koji upravljaju neposredno čitavim zemljištem plemena.

Zamah, koji se u doba prve dvojice Boleslava (929—999) očitovao u svakom pogledu — od trgovačkog značenja Praga i kovanja srebrnih denara do gradnje benediktinskih samostana i stvaranja vrijednih književnih djela — nenadano je malaksao i doveo napokon u opasnost sam opstanak države. Zemljišne tekovine 10. st. preoteo je Boleslav poljski, koji je 1003/4 zavladao i Češkom; poslije njegove smrti priključi Břetislav Moravsku trajno češkoj državi (1029), a 1038 osigura joj i vlast nad Šleskom.

2. Uspon plemstva i borba za državno jedinstvo. Stoljetni sukobi, u koje su se češki vladari zbog Šleske zapleli s Poljskom, omogućili su doduše Břetislavu, da prisvoji ostatke sv. Vojtěcha, ali mu ovi nisu donijeli nadbiskupije, pa prema tome ni crkvene samostalnosti. Uspio je naprotiv, da redom nasljeđa po starješinstvu kao i udjelima za mlađe članove u Moravskoj spriječi kroz više desetljeća prijestolne borbe.

Bilo je to tim potrebnije, jer se pored kneževe patrimonijalne vlasti, oslonjene na golemo zemljišno vlasništvo i centraliziranu upravu, postepeno izdizao sloj službovnoga plemstva, kojemu su baš dinastičke borbe pružile najbolju polugu za dalji uspon. Jednostavnost društvenih odnošaja počela je od početka 10. st. uzmicati pred velikim posjedom, u kojem se izrazilo povećano značenje obrađene zemlje kao i zavisnost domaćih prilika o razvojnim smjernicama Zapada. Veliki posjed, koji je s vremenom razvio ratarsku i obrtnu proizvodnju u širokim razmjerima, uposlio je znatan dio stanovništva kao roblje i pogoršao položaj malih seljaka, koji se od 12. st. nazivaju »pauperes«, »chudí« (siromasi). U tom gospodarskom razvoju, koji je postigao vrhunac u 2. polovici 12. st., prednjačio je sam vladar. Premda se time društvena ravnoteža jako uskolebala, društveni slojevi nisu se još ogradili neprohodnim zaprekama: rob se mogao iskupiti, slobodnjak postati plemić, a pojedini plemićki rodovi pasti u ropstvo.

Materijalnom bogatstvu plemstva odgovarao je i njegov politički utjecaj; skupština »svih Čeha«, kojoj se dotad novi knez samo predstavljao, počela je s vremenom doista odlučivati o prijestolju, a 1109 prešla je, štaviše, preko careve potvrde i odlučila u prilog drugoga kandidata. A baš lenski gospodar nalazio je u tim prilikama poticaj, da svoju vlast učini što neposrednijom. Povod mu je uostalom dao sam Břetislav II., kad je s carevom pomoću 1099 prekršio djedov red nasljeđa. Značenje češkoga kneza raslo je, doduše, s novim častima: Vratislav je 1085 nagrađen kraljevskim naslovom, a Vladislav I. dobio je 1114 nasljednu čast kraljevskog peharnika, koja je češke vladare 1257 uvela u kolegij izbornih knezova. Uza sve to nisu oružani sukobi između vazala i seniora bili rijetki, pa je Soběslav I. samo pobjedom na bojnom polju 1126 mogao od cara postići priznanje svog izbora. Ni nasljedna kraljevska čast, koju je 1158 udijelio Vladislavu II., nije Fridrika Barbarosu priječila da iskoristi duboko opadanje političke vlasti Premyslovića poslije 1173 i razbije cjelovitost čeških zemalja. Nije on samo poništio svoju odluku iz 1158, nego je 1182 Moravsku izuzeo ispod vlasti češkoga vladara i kao markgrofiju podredio je izravno sebi, a 1187 priznao je i praškog biskupa državnim knezom. No vladari češki znali su se uspješno oprijeti tim presizanjima. Već 1184 prisiljen je moravski markgrof ratom da prizna vrhovništvo čeških vladara, a kad je naskoro i sam sjeo na kneževski stolac, morao je u svom probitku zastupati ovo gledište. U istom se položaju našao i Jindřich Břetislav, koji je 1193—97 spojio u sebi časti češkoga kneza i praškog biskupa; novi biskup položio je vazalsku prisegu opet u ruke svoga vladara. Formalnu potvrdu ovih činjenica postigao je napokon Přemysl I. Otakar, kad je u stranačkim borbama između Staufovaca i Velfa pristao uz Filipa Švapskoga. Taj mu je 1198 priznao nasljednu kraljevsku čast, cjelokupnost čeških zemalja i pravo investiture za domaće biskupe.

Svojim promišljenim držanjem u velikim političkim sukobima na početku 13. st. ishodio je Přemysl I. g. 1204 u pape potvrdu nasljedne kraljevske časti, a 26. IX. 1212 uspio je, štaviše, sicilskom zlatnom bulom cara Fridrika II. osigurati gotovo potpunu samostalnost svojoj državi. Njezine obveze prema carstvu svedene su na najmanju mjeru: češki je kralj dužan polaziti državni sabor samo u tri obližnja mjesta, a pomoć u vojsci za carev put u Rim može otkupiti novcem.

3. Njemačka kolonizacija i društvene promjene u 13. st. Preporođaj evropske trgovine u vezi s križarskim vojnama i prodor novčanoga gospodarstva na Zapadu proizveli su duboke promjene i u društvenim odnošajima čeških zemalja, napose Češke. Veliki posjed značio je nesumnjiv gospodarski napredak: proširio je obradivo tlo, oživio trgovinu i potakao specijalizaciju obrta. U podgrađima začela su se kasnija gradska naselja. Povećana vrijednost rada podigla je društveno značenje roba; istodobno opadanje sela, koje je dijelom izgubilo i svoju slobodu, završilo je napokon općim izjednačenjem u temeljnim slojevima društvene zgrade. Struktura društva izmijenila se; na početku 13. st. nestaje ropstva i njemu sličnih odnošaja, a prevladava zakup.

U tim promjenama, a osobito u njihovu ubrzavanju, pripada odlučan udio kolonizaciji gospodarski naprednijeg življa iz njemačkih krajeva na zapadu. Njemačko naselje pojavljuje se doduše već u 2. polovici 11. st. u Pragu, ali prva sela s njemačkim doseljenicima osniva na svojim imanjima 1196 samostan u bavarskom Waldsassenu. Težnju vladara i ostalih velikih posjednika za iskorišćenjem još netaknute zemlje u prostranom šumskom pojasu na granici nije moglo zadovoljiti malobrojno domaće stanovništvo. Pogotovu to vrijedi za kopanje srebrnih i zlatnih ruda kao i za sve veću potražnju obrtnih proizvoda. Pored sela osnivaju se tako od početka 13. st. gradske općine, a sva ta naselja donose sa sobom nova slobodnija pravna shvaćanja, koja — u skladu s općim razvojem — utječu i na životne prilike domaćih stanovnika.

Gospodarski napredak otvorio je zemlju i novom kulturnom strujanju sa zapada. Plodove tako obogaćenog života ubrao je u prvom redu vladar, ali su oni u znatnoj mjeri dopali i visoko plemstvo. Njegov uspon potkapao je postepeno dotadašnje upravno ustrojstvo utirući put feudalnom poretku; negdanji kneževski grad gubi svoje značenje, njegovi se kotari spajaju u veće »kraje«, a središta uprave prelaze u kraljevske slobodne gradove. Naličje toga razvoja bio je za češki narod gubitak etničke homogenosti unutar prirodnih granica Češke i Moravske te otuđenje najvišega društvenog sloja. Češka država za posljednjih Premyslovica utjecala je osjetljivo na politički razvoj u srednjoj i istočnoj Evropi, ali je bila na najboljem putu da dobije njemačko obilježje.

4. Rješavanje podunavskog pitanja. Od 1226, kad je zbog sukoba porodične naravi Přemysl I. upao prvi put u Austriju, podunavsko je pitanje postalo središnjom točkom u vanjskopolitičkim osnovama čeških vladara. Poslije smrti posljednjeg Babenbergovca izabere plemstvo u Austriji i Štajerskoj 1251 Přemysla (II.) vojvodom; dio Štajerske odstupio je doduše 1254 Beli IV., ali ga je ponovno stekao 1261. Osam godina kasnije naslijedio je po Spanheimovcima Korušku i Kranjsku, a oko 1270 proširio vlast i na hrvatsko Zagorje s okolicom Samobora. Uz ostale posjede na jugu prostrla se tako njegova država kao os sredinom evropskog trupa i svom težinom svojega geopolitički istaknutog položaja i velikih materijalnih sredstava pritisnula cijelo susjedstvo. Tolika moć davala je Přemyslu II. Otakaru pravo, da za dugotrajnog interregnuma poželi i carsku krunu, ali su opasnosti toga za njemačke knezove bile suviše očite, a da ih ne izbjegnu izborom podatnijeg kandidata. U odsutnosti Přemyslovoj izaberu stoga 1273 Rudolfa Habsburškoga za kralja i nalože mu, da carstvu vrati otuđena lena. Přemysl odrekao se doduše svoje prvotne namjere, ali Rudolfova izbora nije priznao. U odlučnom času morao je uzmaknuti zbog izdaje plemstva, koje se u alpskim zemljama kao i u Češkoj opiralo kraljevu nastojanju, da s pomoću gradova potisne njegov utjecaj. G. 1276 odrekao se dakle alpskih zemalja, a češke je od Rudolfa primio u leno. Kad je, međutim, Rudolf odbio da potvrdi zlatnu bulu iz 1212, a češko plemstvo stavio pod svoju zaštitu, Přemysl je 1278 obnovio borbu, u kojoj je izgubio život.

Václav II. pokušao je još jednom bez uspjeha da 1292 oduzme Habsburgovcima sporne zemlje, a zatim se obrati na istok: 1300 ovjenča se poljskom krunom, a 1301 dade sina Václava okruniti za ugarskoga kralja. Sjedinjenje tih zemalja u osobi mladoga Václava III. nije odgovaralo zbiljskom odnošaju političkih snaga: g. 1305 Vaclav se morao odreći Ugarske, a kad je 1306 krenuo u Poljsku, da barem nju održi, bude ubijen iz zasjede.

5. Buđenje narodne svijesti i pokret za reformu crkveno-vjerskog života. U razdoblju između dviju dinastija, Přemyslove i luksemburške, koje obilježuju borbe za prijestolje (1306—10), probile se na površinu dotle više-manje prikrivene crte budućeg razvoja. Skupština »svih Čeha« razvila se doduše u sabor, ali taj nije imao zakonodavne moći; bogati kraljevi nisu još ovisili o porezima, koje bi im on dopuštao ubirati. Ali »domini terrae«, moćna gospoda već su bila uspjela da u javnom životu stupe na mjesto zajednice slobodnih ljudi i da najvažnije ustanove i službe u državi pridrže za sebe. Već u doba Premysla II. javlja se među njima snažna ličnost Záviša iz Falkenštejna, a poslije 1306 domogli su se i državnog vodstva. Da su se pri tom pokušaju odmah sukobile nezasitne težnje pojedinaca za moći, bilo je sasvim prirodno. Dolazak Luksemburgovaca na češko prijestolje morao je, prema tome, započeti s plemićkim povlasticama, koje su 1310/1 prvi put pravno ograničile kraljevu vlast. Plemićke zemlje bile su u načelu oslobođene poreza, njihovo nasljedno pravo prošireno, vojničke dužnosti snižene, a državne službe otvorene samo domorodcima.

Nastojanja gospode nailazila su na znatne smetnje od strane gradova. Premda razdoblje njihova osnivanja traje uglavnom do kraja 13. st., zastupnici većih gradova već za vladavine Přemysla II. javljaju se na saboru, a moćni patricijski rodovi ulaze početkom 14. st. u otvorenu borbu s predstavnikom gospode, Jindřichom iz Lipe. U tim istupima građanstva nije se bila još pravo izrazila kolektivna volja jedne društvene klase, ali u nacionalnom pogledu djelovali su određeno i jasno. U svom socijalnom otporu visoko plemstvo pokušalo je toga takmaca na putu k vlasti suzbiti osjetljivim sredstvima jezičnih i narodnih opreka, ali je pri tom i samo doživjelo temeljit narodni preporod. Ovim raspoloženjima plemstva dala je pjesničkim jezikom značajan izražaj češka Dalimilova kronika (v.) iz početka 14. st. Reakcija je otad opsegom rasla, a osobito je snažan poticaj primila s vremenom od širokih obrtničkih slojeva, koji su u gradove dolazili iz češkog sela. Društvenoj protivnosti između građanstva i plemstva pridružila se tako opreka između patricijata i puka po gradovima. Iz te činjenice crpla je kasnije husitska revolucija svoju udarnu snagu.

Kako su gradovi u početnom stadiju svoga razvoja — u sredini, iz koje nisu organski izrasli, nego su joj bili tako rekavši nametnuti — uvelike ovisili o pomoći krune, to je dugogodišnje lutanje kralja Ivana (1310—46) tuđinom donijelo nepredviđenu dobit velikašima. Pustolovni duh kralja-viteza nalazio je svoje opravdanje u nesređenim unutrašnjim prilikama; uz novu domaju nije ga, uostalom, ništa vezalo osim najužega porodičnog probitka. Ozbiljno je pomišljao, da je zamijeni za Falačku, a svraćao bi u nju samo da iznudi nova sredstva za svoje ratne pothvate. Dinastički obziri upravljali su njegovim uspjelim nastojanjem, da češkoj kruni na duga stoljeća osigura pripadnost Gornje Lužice i šleskih vojvodina. Vjekovni sukob zbog Šleske riješio je 1335 tako, da se za priznanje njezina posjeda odrekao poljskoga kraljevskog naslova. Težnja, da bilo kako i ma gdje uveća porodično područje, odvela ga je čak u sjevernu Italiju, ali je to protiv njega dizalo na mahove pola Evrope, a i njegovu je kraljevstvu prijetila opasnost, da bude napadnuto od svega susjedstva. Samo kraljeva diplomatska umješnost znala je naći pogodan izlaz i iz najtežeg položaja.

Vlada gospode i porezni pritisak oslabili su do kraja vlast krune. Kad se 1333 vratio kući, da zamijeni oca, mladi Karlo nije — prema vlastitim riječima — našao kraljevskog grada, koji ne bi bio založen s cijelim imanjem; morao se dakle nastaniti u običnoj građanskoj kući. Tri desetljeća njegova doista očinskog vladanja (1346—78) nisu više mogla zaustaviti razvojni tok. Kad je zakonikom Maiestas Carolina (1348) htio učiniti kraj pravnoj samovolji i kodificirati običajno pravo, morao je uzmaći pred moćnom gospodom, koja su bila navikla po volji krojiti pravo.

Karlo, koji je kao kandidat papinske kurije 1346 izabran rimskim kraljem (1355 ovjenčao se i carskom krunom), koristio se svojom moći, da s nekoliko zakona učvrsti cjelovitost i nedjeljivost zemalja češke krune, utvrdi zlatnom bulom od 1356 njezina prava prema carstvu i uveća porodični posjed. Nijedan od čeških vladara nije svojem razdoblju udario takav osobni pečat i dao toliko i danas još vidljivih dokaza svoje skrbi u svim granama javnog djelovanja. U jednom pogledu prinio je i on daljnjoj diferencijaciji društvenih odnosa: u doba razgranatog fiskalizma, kojim je papinski dvor u Avignonu napose pogodio češke zemlje, Karlo je razmjerno najviše brige i sredstava posvetio crkvi. Još za očeva života uspio je provesti davnu želju svojih prethodnika: osnutkom praške nadbiskupije 1344 učinio je češke zemlje nezavisnima u crkvenom pogledu. Nije zatvarao očiju pred potrebom dubljih reforama u životu svećenstva, ali je s naročitim marom razvijao u crkvi spoljašnji sjaj i gomilao njezino materijalno bogatstvo. Kad je 1348 osnovao i sveučilište u Pragu, povezao je češke zemlje s duhovnim razvojem na zapadu. Time je češkom narodu pružio mogućnost da dobije svoj obrazovani sloj i da neposredno surađuje u rješavanju zamršenih problema u one uznemirene dane, kad je papinska shizma uzdrmala temeljima sredovječne religioznosti. Društvena struktura obogatila se tako dvjema, u budućnosti odlučnim komponentama: bogatim klerom, koji je na početku 15. st. posjedovao u Češkoj više od trećine zemljišta, i magistrima praškog sveučilišta, koji su postepeno uzeli u svoje ruke pitanje crkvene reforme. Bogatstvo crkve i svjetovnjačke sklonosti svećenstva izazvale su odrješit otpor laika, napose plemstva. Težnja pak za obnovom vjerskog života u duhu prvobitnog kršćanstva privukla je češke magistre k suvremenom engleskom reformatoru Wycliffu; njegova kritika, a donekle i nauka, dala im je duhovno oruđe, s pomoću kojega su napokon pokušali razriješiti protivnosti tadašnjega društva i postaviti ga na nove temelje.

Od 1363, kad su kralj i nadbiskup pozvali u Prag istaknutog propovjednika Konrada Waldhausera, prodiralo je uvjerenje o potrebi crkvene reforme s vremenom u sve šire slojeve. Još za života Karlova potkrijepio ga je Milíč iz Kroměřiža navještenjem Antikristova dolaska i budućega tisućgodišnjeg carstva Kristova — mislima, kojima će se poslije Husove smrti obilno hraniti revolucionarni zanos puka. S Milíčem započinje pučka struja reformnog pokreta, koja je doskora urodila plodnim književnim radom na češkom jeziku, a primila je neke značajnije poticaje i od valdenske sekte, koja se održala među seljacima na češkom jugu. S djelima Tomáša iz Štítnoga zauzela je ta struja dostojno mjesto kraj brojnih latinskih traktata, koji su bili sastavljeni u krugu sveučilišnih nastavnika i među kojima je od osobitog utjecaja bio spis Matěja iz Janova »De regulis veteris et novi testamenti«. Obje struje sjedinio je svojim djelovanjem Jan iz Husinca, prozvan Hus.

Husov rad, koji se ne odlikuje izvornošću misli, ali je svojom djelotvornošću uspio izraziti bitne značajke jedne doista revolucionarne situacije, pripada vladavini Václava IV. U mračnoj sjeni crkvenog raskola, kojemu nitko nije mogao dogledati kraja, taj se vladar upravljao više strastima nego razborom; za punih četrdeset godina uspio je pokopati ostatke autoriteta, na kojima je počivala crkvena i svjetovna vlast. U neprekidnim i teškim sukobima s crkvom i gospodom (od 1393) on se oslanjao na niže plemstvo i građanstvo, ali protivnici, pomognuti od njemačkih knezova i njegova roda, lomili su kraljev otpor utamničenjem njegovim i izdajom. Da ukloni crkveni raskol, približio se reformnoj struji na sveučilištu, koju je zastupao samo češki dio visoke škole. Nastavnici i đaci iz različnih njemačkih zemalja, koji su još uvijek na njemu tvorili većinu, protivili su se odlučno i reformi i kraljevim osnovama. Oba tabora, koja su se u tom obliku pojavila već 1384, razilazila su se i u osnovnim filozofskim nazorima; baš ta idejna opreka navela je češke magistre, da se upoznaju najprije s filozofskim, a zatim i teološkim spisima Wycliffovim. U pitanju pak pravovjernosti ovih spisa zauzela su oba tabora od 1403 krajnje neprijateljsko držanje. Da za svoj pristanak uz koncil u Pizi dobije potporu sveučilišta, kad je nije mogao naći u nadbiskupa, kralj Václav je na poticaj magistra Jeronima Praškog 18. I. 1409 promijenio razmjer glasova na sveučilištu u korist češkog naroda. Njemački profesori i đaci ostavili su tada Prag, a Hus je postao prvi rektor potpuno češkog sveučilišta.

Hus je u to doba bio nesumnjivi vođa narodnog i reformnog pokreta. Od 1402 omilio je praškom puku svojim propovijedima i reformom crkvene popijevke, 1406 dao je temelj današnjem češkom pravopisu, a 1407 stavio se odlučno na stranu seljaka u pitanju nasljednog prava. Osobno blizak malim plemićima, »zemanima«, zastupao je doduše sredovječnu teoriju o božanskom podrijetlu društvene podjele na puk, plemstvo i svećenstvo, ali je svojim pogledima o dužnosti poglavara prema podložnom puku i – za sebe toliko značajnim — načelom subjektivne poslušnosti udario o temelje tadašnjega društvenog reda. U tom pogledu samo je do kraja izveo nastojanja mnogih prethodnika, jer je »u posljednjih 30—40 godina prije Husove smrti seljačko pitanje bilo i postalo bitnom komponentom u ideologiji husitske Češke« (Chaloupecký). Premda su se životne prilike seljaka u koječem popravile, ipak je on teško podnosio teret mnogih davanja, redovnih i izvanrednih, a pogađala ga je i samovolja vlastelina; težio je za materijalnom i osobnom slobodom. Kad je 1412 Hus, progonjen od praškog svećenstva i optužen zbog pobijanja oprosta, po drugi put udaren bio izopćenjem, jer se nije odazvao pozivu Sv. Stolice, sklonio se na selo i neposredno ga upoznao s reformnim pokretom. Tada je, među ostalim, prihvatio i Wycliffovo učenje o Crkvi kao nevidljivoj zajednici izabranih na čelu s Kristom. Tim shvaćanjem, kao i zahtjevom, da vidljiva crkva prizna Bibliju jedinim izvorom vjere, Hus je stao na gledište, u biti protivno crkvenoj nauci. Izmirenja nije tu moglo biti; 5. VII. 1415 Hus je bio spaljen kao heretik. Pred smrt odobrio je još učenje svog druga Jakoubka iz Stříbra o potrebi pričesti pod obje prilike i za laike. Njegova mučenička smrt spojila je različne komponente dotadašnjeg razvoja u jedinstveni pokret svih društvenih slojeva, koji je u kaležu dobio i svoj simbol.

6. Češka revolucija. Svojim protestom od 2. IX. 1415 plemstvo je osudilo čin koncila u Konstanci, navijestilo slobodu propovijedanja na svojim imanjima i priznalo praško sveučilište sucem u vjerskim sporovima. Pošto je koncil 1417 osudio i pričešćivanje pod obje prilike, češki se narod odjedamput našao izvan zajednice katoličke crkve. Posljedice toga pokazale su se naročito u prisvajanju crkvenih dobara, progonima nepoćudnih svećenika i razaranju samostana, ali su se počeli napuštati i različni crkveni običaji i uredbe. Nasilne mjere, kojima je kralj Václav htio ukloniti novotarije i obnoviti vjerski mir, završile su ljeti 1419 pobunom praškog puka i naglom kraljevom smrću. Revolucionarna bujica otplavila je napokon posljednje ustave.

Već suvremenici utvrdili su u husitskom pokretu bitnu značajku svake prave revolucije: jedna misao udružila je sve slojeve naroda, slobodne i neslobodne. Ali pažljiviji promatrači uočili su zarana i duboke protivnosti, koje su različiti društveni slojevi nastojali unijeti u zajednički misaoni okvir. Idejnim predstavnicima pokreta, zajedno s Husom, bila je daleka pomisao na neku nasilnu promjenu odozdo; željeli su, da njihove reformne težnje ostvare zakonitim putem kralj i gospoda. Puk po gradovima i selima nije se osvrtao na te težnje i baš njegov samostalan udio dao je pokretu obilježje revolucije. Od 1415/6 oblikuje on postepeno vlastite nazore na domašaj revolucije, predvođen u prvom redu gradskim obrtnicima, kojima se naskoro priključilo i malo vojničko plemstvo. I kod kuće i vani bili su na čistu s time, da se radi o »ustanku prostog puka i malog plemstva, koje živi od rata«. Ukoliko je taj ustanak bio pogibeljniji za društveni red, praško sveučilište, koje je govorilo u ime gospode i odličnijeg građanstva na praškom Starom Mjestu, postajalo je umjerenije u reformnim zahtjevima i najzad uopće odbacilo Husov radikalizam. Ono je puku izričito poreklo pravo na ustanak i upotrebu sile.

Učinilo je to u času, kad je puk već bio zahvaćen hiliastičkim zanosom, vjerom u sveopći požar, u kojem treba uništiti sve nevjernike, da se tako utre put Kristovu tisućgodišnjem carstvu na zemlji. A to će »kraljevstvo biti predano puku zemaljskomu« i među ljudima bit će potpuna jednakost. Tek ovo vjerovanje, povezano za godinu 1420 kao početak propasti starog svijeta, dalo je revoluciji potrebnu fizičku snagu. Seljaci, okupljeni po gorama oko svojih propovjednika, pretvarali su se u »Božje bojovníke«, koji će s oružjem u ruci nesmiljeno širiti spoznatu istinu.

Hiliastički zanos bio je plod jakih kolektivnih uzbuđenja, koji je nikao iz misli i nastojanja svih znatnijih preteča revolucije. Zahvatio je i gradski puk, i premda je kasnije jenjao, javljao se uvijek u novim oblicima. U njemu se ukorijenio žilav duh otpora, koji je 1420 i 1421 pod vodstvom maloga plemića Jana Žižke iz Trocnova pobijedio dvije križarske vojske, a 1421 otjerao kralja Žigmunda i na saboru u Čáslavi proglasio ga nedostojnim krune. Tada je već Žižka podigao grad Tabor (1420), husitska gospoda, — kao i katolička — zaokružila su svoje posjede crkvenim dobrima i pristala u znatnom broju uz Žigmunda, a Pragom je vladao, u skladu s Táborom, pučki diktator svećenik Jan Želivský. Uspjeh revolucije nije, međutim, prešao granica Češke; u sporednim zemljama očuvao se dotadašnji red uglavnom nepromijenjen. Ni u Češkoj, s njezinih milijun stanovnika, revolucija nije postigla vjersko jedinstvo. Ali zato uspjelo joj je u jednom naletu osvojiti gotovo sve gradove i dati im češko obilježje.

Kralja je privremeno zamijenilo upravno vijeće, u kojem su gradovi zajedno s malim plemstvom imali nadmoć nad gospodom. Gradovi, koje je revolucija podigla na čelo zemlje, udružili su se u četiri konfederacije sa središtima u Pragu, Táboru, Kraljičinu Gradcu i Žatcu. Njihov politički utjecaj osnivao se na znatnoj vojnoj moći, koja je neuporedivo porasla, kad je Žižka 1423 stvorio i stalnu operativnu vojsku. Novi način ratovanja i sredstva, koja je u borbi primijenio, stvorila su od tih vjerskih boraca izvježbanu vojsku, kojoj se jedva tko mogao oprijeti. Bila je to velikim dijelom zasluga Žižkinih staleških drugova, malih plemića ratnika, kojima je u daljem razvoju pripala doista odlučna uloga. Oni su zapravo vojnički organizirali revoluciju i dali joj trajniju otpornost, ali su ujedno promijenili socijalnu strukturu i društvene ciljeve prvobitnog Tabora, tê pokretne sile čitave revolucije. Pučki Tábor, koji je u hiliastičkim snovima težio za općom jednakošću i potpunim oslobođenjem seljaka, pretvorio se pod vodstvom zemana u izrazito sredovječnu gradsku državu, koja je seljaka učinila svojim kmetom. Mnogi seljaci uspjeli su doduše postići slobodu odlaskom u gradove, koji su tek nastajali ili su baš doživljavali temeljitu mijenu svoga stanovništva, a tvorili su i pretežnu većinu u »polním vojskama« Táborskog i Žižkina bratstva, ali seljački stalež kao cjelina revolucijom nije dobio ništa. Bila je to u svojoj biti revolucija građanstva i malog plemstva.

Različne društvene težnje odrazile su se i u nazorima o novom ustrojstvu crkve i dalekosežnosti vjerskih novotarija. Gospoda, magistri i imućni praški građani nastojali su da što skorijom uspostavom kraljevske vlasti i crkvenog jedinstva s Rimom osiguraju svoje tekovine u revoluciji. Taborićani i Sirotci, baštinici Žižkini, nisu imali određenog programa; ujedinivši u svojim redovima građanstvo i malo plemstvo nisu bili protivni Žigmundovu povratku, a željeli su da se vrate i jedinstvu Crkve. Ali s gledišta vjere oni, a napose Taborićani, daleko su već bili odmakli od katoličanstva i odbacili mnogo od njegovih bitnih učenja i uredaba. Svim strujama bilo je zajedničko uvođenje češkog jezika u crkvene obrede, veće značenje žive riječi i neposrednije sudjelovanje vjernika. Svoj minimalni program dobila je revolucija u praškim člancima još 1420: zahtijevala se sloboda propovijedanja za svećenstvo, pričest pod obje prilike, siromaštvo Crkve i kažnjavanje smrtnih grijeha po javnoj oblasti.

Ni Žigmund ni Crkva nisu taj program prihvatili, nego su zahtijevali potpunu poslušnost. Premda su društveni sukobi često dovodili u pitanje sposobnost otpora, a ni ustavno stanje nije nikako dobivalo određeniji oblik, ipak su Česi, vođeni genijalnim vođama Žižkom († 1424) i Prokopom Velikim (Holým), razbili kraljevce i križare u nizu bitaka, od 1426 prenijeli bojište u susjedne zemlje i najzad 1431 pobjedom kod Domažlica slomili posljednji, peti pokušaj, da budu upokoreni križarskom vojnom. Tada je tek općenito prevladalo uvjerenje, da se crkveni koncil, koji se upravo sastao u Baselu, treba odazvati starom zahtjevu Čeha i stupiti s njima u pregovore. Česi su postigli značajan načelan uspjeh: koncil 1432 prizna, da sucem u njihovim rasprama bude zakon Božji i običaj prvotne kršćanske Crkve. Došavši, međutim, u neposredni dodir sa strahovitim protivnikom, koncilski izaslanici upoznali su i njegove slabosti. Svojim diplomatskim umijećem znali su produbiti jaz, koji je gospodu i Pražane dijelio od bratstava; koristili su se pri tom i općenitom potrebom za mirom i sve većim otporom prema »polním vojskama«, koje su živjele od rata. Koncil je 1433 t. zv. baselskim kompaktatima odobrio donekle praške članke, a husitskoj gospodi dao svu moralnu i materijalnu pomoć, da najzad uklone zajedničku opasnost, vojničku silu Taborićana i Sirotakâ. G. 1434, 30. V., gospoda su kod Lipana blizu Praga promišljenim taktičkim potezom uništila vojsku od dvadeset i tri grada obiju bratstava.

7. Dogradnja staleškog društva. Sporazumom sa Žigmundom, koji je prethodno morao pristati na izbor nadbiskupa i otuđenje kraljevskih i crkvenih imanja, kao i prihvatom kompaktata od strane sabora u Jihlavi 5. VII. 1436 gospoda su najzad i formalno zaključila razdoblje revolucije.

Njezin rezultat nije bio u razmjeru s uloženim naporima i podnesenim žrtvama. Češka je doduše postala nacionalno homogenija, a javni je život dobio češko obilježje; latinski jezik ustupio je mjesto češkomu. Crkva je izgubila svoj zemljišni posjed i politički utjecaj; užitnici te najveće sekularizacije crkvenog imetka u srednjem vijeku postala su gospoda, niže plemstvo, a ponešto i gradovi. Srednji slojevi zadržali su i poslije svoga vojničkog poraza mjesto u saboru, ali je političko vodstvo prešlo u ruke gospode. Političke veze matice s ostalim zemljama češke krune nešto su oslabile, jer se njihova struktura sada pogotovu razlikovala od promijenjene strukture Češke. Ni ona sama nije u tom pogledu bila jedinstvena, a vjerski dualizam prijetio je uvijek novim sukobima. Taj je bio tim opasniji, jer utrakvisti nisu u Rimu uspjeli postići ni priznanje kompaktata ni potvrdu izabranoga nadbiskupa. Zemlja je bila teško poharana, a nestašica radnih ruku nepovoljno je utjecala na društveni položaj seljaka.

Sve je to poslije Žigmundove smrti pogoršalo i neriješeno pitanje o nosiocu krune. Već 1438 pojavila su se zbog Žigmundova zeta Albrechta Habsburgovca dva protivnička tabora, koja su dobila i neku narodnu i vjersku boju. Pošto zemlja nije priznala nasljedno pravo Albrechtovu sinu Ladislavu, morala je brigu za red povjeriti izabranim vladama po »krajima«; tako je nastupio dugotrajni interregnum (1440—53). Tek 1444, kad je vodstvo »narodne« stranke, baštinice umjerenog, ali odlučnog utrakvizma, preuzeo mladi Juraj iz Poděbrada, ta je stranka brže uznapredovala. G. 1448 Juraj zauzme Prag, a 1452 izabere ga sabor zemaljskim upraviteljem; otpor Tábora svrši 1. IX. 1452 potpunim uništenjem njegove gradske države i sekte. Izbor kralja Ladislava 1453, kojom je prilikom češko državno pravo stavljeno na nove temelje, nije dirao u Jurjevu vlast, a kad je Ladislav 1457 umro, Juraj je napokon bio izabran kraljem (1458—71).

To narodno kraljevstvo, kojem su Juraj i njegov najbliži suradnik nadbiskup Jan iz Rokycanâ dali izrazito husitsko obilježje, bilo je izloženo mnogim opasnostima; Juraj je nastojao, da ih izbjegne živom diplomatskom djelatnošću. Otpor njemačkoga katoličkog življa u sporednim zemljama svladao je donekle oružjem, ali potpuno priznanje postigao je u njima tek posredovanjem pape. Pored zagovora kralja Matijaša i nade u pomoć protiv Turaka Sv. Stolica upravljala se pri tom mišlju, da će Jurjevom pomoću ukloniti posljednje smetnje obnovi katoličanstva u Češkoj. Kralj je doduše u tajnoj prisezi obećao papi poslušnost, ali se javno zakleo na sve sloboštine zemlje, a 1461 izričito potvrdio i kompaktata. No baš u tom pitanju nije Rim htio znati ni za kakav ustupak; uza svu umjerenost baselska su kompaktata pružala suviše očito svjedočanstvo o uspjelom prodoru u neke od osnovnih uredaba Crkve, a svojim podrijetlom podsjećala su na pokušaj koncilijarizma, koji je za Crkvu mogao postati koban. Poslije uzaludnih pregovora Pije II. poništi 31. III. 1462 kompaktata, a 1464 optuži kralja zbog hereze. Premda Juraj svoj nacrt općeg evropskog saveza, koji bi Sv. Stolici oduzeo svaki politički utjecaj, nije mogao provesti, znao je spriječiti jedinstveni nastup susjedstva. Prava pogibao pojavila se naprotiv u njegovu vlastitom vladanju. Promjena u odnosima staleža poslije poraza gradova 1434 dobila je značajan izražaj u samom činu Jurjeva krunjenja, koji su izvršila — gospoda. Gradovi i plemstvo osjećaju sve jači pritisak gospode, koja ne žele ni s kim dijeliti vlast. Još jednom su Jurju pomogli zauzdati mogućnike, ali papin poziv na križarsku vojnu doskora je tu ravnotežu razbio. G. 1465 udružila su se katolička gospoda i 1467 započela novo razdoblje vjerskih ratova, koje je s prekidima potrajalo do 1478. Njihov neuspjeh privukao je i kralja Matijaša, koji je u izbornoj časti češkoga kralja mislio pronaći najpogodniji put do njemačke krune. Prilazak sporednih zemalja i dijela Češke donio mu je 1469 čast češkoga kralja; konačni pak uspjeh osigurala mu je samo smrt kralja Jurja, koji je za nasljednika dao izabrati Jagelovića Vladislava. Taj je 1479 morao pristati na privremeni gubitak sporednih zemalja, ali je izborom za ugarskoga kralja poslije Matijaševe smrti 1490 opet uspostavio zajednicu zemalja češke krune.

Prvobitna svrha, radi koje je papa tu dugotrajnu borbu potakao, nije bila postignuta. I opet se zastalo na pola puta; češki utrakvizam, koji je Crkva tako žestoko suzbijala, još uvijek se nije odvažio na formalan prekid. Zbog nesklonosti dvora i držanja domaćih katolika prijetio je 1483 novi oružani sukob, i tek tada uvidjeli su na objema stranama potrebu hitna rješenja. Ugovorom, koji su 1485 utrakvisti i katolici sklopili u Kutnoj Hori i koji su 1512 obnovili »na vječna vremena«, uredili su svoj odnos prema načelu snošljivosti ne isključujući od toga ni proste podložnike.

Ovo smirenje bilo je plod saveza, koji su 1484 gradovi ugovorili s plemstvom. Njihov se zajednički nastup nije ipak mogao održati; vjerske probitke potisnule su najzad gospodarske brige, koje su stavljale u pitanje sam opstanak plemstva, velikog i malog. Već potkraj 14. st. počela je opadati vrijednost domaćeg novca; njezin porast za kralja Jurja značio je samo kratkotrajan odah. Posljedica je toga bila gospodarska kriza, koju su revolucija i »drugi husitski rat« još više zaoštrili. Kako su putovi evropske trgovine tek postepeno kretali prema zapadu, gradovi su uglavnom očuvali svoje blagostanje, a pad u vrijednosti novca bio je od neke koristi i seljaku. Opasnost potpune propasti, koja je rasla s padanjem zemljišne rente, moglo je plemstvo ukloniti, ako teret krize otvorenim nasiljem ili političkim pritiskom prevali na druge staleže i usto promijeni dotadašnji način gospodarenja. Od 1437 selo trpi od nedovoljne radne snage, koju je revolucija dosta prorijedila. G. 1479 i 1487 plemstvo ograničava mogućnost seljenja i osobnu slobodu podložnih seljaka, a 1499 završava taj razvoj vezanjem za zemlju i najnižeg sloja nadničara, ribara i sl. Plemstvo povećava ujedno kmetska davanja i rabotu, a seljacima otima zemlju. Ta je eksproprijacija zahvatila i niže plemstvo, pa su gospoda — ponajviše kupnjom — stekla mnogobrojne posjede i sijela osiromašenih zemana. Većinu tih imanja pretvorila su u ribnjake, kojih je pojava uz varenje piva na njihovim majurima najočitije izrazila temeljitu promjenu u načinu njihova gospodarenja; jake poticaje u tom pravcu dao je velikaš Vilém iz Pernštejna. Veliki posjed prelazio je na gospodarstvo u vlastitoj režiji, a njegova su trgovina i obrtna proizvodnja sve osjetljivije potkapale gospodarsku podlogu gradova.

Duboki nemir potresao je društvom, ali je revolucija u koječem promijenila uvjete i oblike društvenog iživljavanja. Uzaludni napori sela, koji su dostigli vrhunac u hiliastičkom zanosu 1419—20, još su našli odjeka u samoniklim djelima seljaka Petra Chelčickoga († 1460). Jezgrovitim i snažnim jezikom pobijao je on društvenu nejednakost; bijeda sela, koja je katkad u njemu budila osjećaj mržnje, dovela ga je do spoznaje, da se takav društveni red ne može pozvati na božansko podrijetlo. Ali taj je prosvjed odmah zamro u bijegu iz tvrde društvene zbilje u tišinu smirene pobožnosti. U tom ozračju ponikla je 1457 Jednota bratrská (→ Češka braća), koja je nedostignuti vjerski ideal revolucije pokušala ostvariti putem unutrašnjeg preobražaja. Udarci, koji su selo pogađali potkraj 15. st., urodili su naprotiv bunama, koje nisu više umuknule kroz puna tri stoljeća.

Nagodba s plemstvom, koju su gospoda 1486 svojim ustupcima provela, zauvijek je raskinula zajedničku obranu srednjih slojeva. Oba su se plemićka staleža pravno ogradila, a 1497 priznao im je kralj i potpunu nasljednost dobara. Da potisnu utjecaj gradova, koji se dijelom osnivao samo na običaju, postavila su i zahtjev za kodifikacijom prava. Zřizení zemské (Zemaljsko ustrojstvo) za Češku iz 1500 postalo je moćnim oružjem njihove staleške borbe, a 1502 potkrijepila su ga zabranom svih zakona, koji su bili protivni njegovim odredbama. Gradovi su tada, uz ostalo, izgubili punopravan glas u saboru; ne priznavši te promjene, koje su i onako izvršene bez njihove suradnje, trideset i dva grada sklopila su 1502 obrambeni savez. Plemstvo, koje je svojim otporom omogućilo postanak brojnih razbojničkih družina, priznalo je gradovima tek 1508 glas na saboru, ali je tom prilikom učinilo kralja u svemu ovisnim o gospodi, koja su kao najviši činovnici stajala na vrhovima uprave. Kraj neodlučnog i slabog vladara usredotočila se tako 1511 vlast u rukama skupine velikaša oko Zdeňka Lava iz Rožmitála, koji su čak postali i kraljevi vjerovnici. Izlaz iz bezvlađa, koje je zbog rascjepa u redovima gospode poprimilo i neke osobnije crte, nastojali su gradovi naći u obnovljenoj vlasti krune; od nje su se nadali i pomoći u obrani svojih sudskih i gospodarskih prava. Dinastija međutim, koja je pala na prosjački štap, nije se mogla trajno opirati bogatoj gospodi, a gradovi su 1517 morali pristati na t. zv. svatováclavski ugovor, koji im je za neke znatnije žrtve gospodarske naravi donio zakonsko priznanje njihovih prava.

Staleške borbe, koje su ti događaji uglavnom dokrajčili, odrazile su se na svoj način u nekim pravničkim djelima, koja uz spise Clečickoga daju biljeg češkoj duhovnoj tvorbi poslije revolucije. U djelu Kniha Tovačovská (1490) daje Ctibor Tovačovský iz Cimburka izraza težnjama gospode, a Viktorín Kornel iz Všehrdâ oživljava u spisu O práviech země české knihy devatery (1495—99) staro češko pravo, koje je za njegova života propadalo zajedno s društvom, iz koga je proizašlo. Kornelova namjera, da svojim djelom, koje ide među najbolje plodove češkog humanizma, opravda borbu protiv gospode, slomila se napokon pod tlakom plemstva; u drugoj redakciji 1502—08 morao je pisac prigušiti svoju ljubav prema seljaku. Premoć plemićkih staleža iznudila je još jedan značajan uzmak: Češka braća otvorila su 1494 svoju zajednicu plemićima i bogatašima i pomirila se tako s društvenim redom. Odbacila su doduše radikalne poglede Chelčickoga, ali s priznanjem intelektualnog rada utrla su put nadasve plodnom radu u budućnosti.

Prekid duhovnih veza sa Zapadom, do čega je husitstvo nužno dovelo, u mnogom je pogledu oslabio stvaralačke porive. Praško je sveučilište vidljivo propadalo, a humanistička nastojanja prihvatili su ponajviše katolici; većeg zamaha nije ta književna struja pokazala, ali je i ona pridonijela najvećem blagu, koje je 15. stoljeće namrlo mlađim naraštajima — ljepoti češkoga književnog jezika. Duhovno stvaranje kočile su i staleške borbe, ali one ipak nisu spriječile Kutnu Horu i Prag, da dovedu do cvata kasnu gotiku, koju su pod Vladislavom II. u graditeljstvu razvili naročito Matouš Rejsek iz Prostějova i Benedikt Rejt.

8. U borbi s početcima apsolutizma i protureformacije. Smrt posljednjeg Jagelovića na mohačkom razboju 1526 povezala je sudbinu podunavskih zemalja kroz puna četiri stoljeća s porodicom Habsburg. Težnja za ujedinjenjem javljala se već odavno u nastojanjima njihovih dvorova i vladara. Od 1306 sjedila su dva Habsburgovca na češkom prijestolju, a 1439—57 proširili su nominalno vlast na cijelo Podunavlje. Baštinski ugovor između kralja Karla i vojvode Rudolfa 1364, kojem su se za vlade Jagelovića priključili novi ugovori te vrste, proveden je najzad u obliku, koji nitko nije predvidio. Češki staleži izabrali su 22. X. 1526 Ferdinanda za kralja svojom »dobrom i slobodnom voljom«; sporedne pak zemlje priznale su nasljedno pravo njegovoj ženi, Jagelovki Ani.

Zemlje češke krune nisu čak ni u vrlo važnim pitanjima nastupale svagda suglasno. Unutar zajedničkog državnopravnog okvira razvijala se svaka samostalno, ali etničko jedinstvo češkog naroda uskladilo je unutrašnji život Češke i Moravske i dalo mu u suštini isti smjer. Razlike, koje su mogle utjecati na daljni razvoj narodne cjeline, izjednačivale bi se u većim ili manjim vremenskim razmacima. Kao državna matica Češka je prednjačila i u gospodarskom pogledu; u sredini 16. st. podmirivala je gotovo polovicu svih poreza. U odlučnim časovima njezini bi staleži govorili u ime cijele državne zajednice, ali su baš time podupirali pokrajinski partikularizam.

Premda su češki staleži stavili Ferdinanda pred gotov čin uzakonivši neke članke, kojima su ograničili kraljevu vlast, Ferdinand je tim člancima uskoro znao otupiti oštricu. Posredno priznanje nasljedstva u muškoj lozi uspio je već 1545 zamijeniti neposrednim; preuzevši isplatu krunskih dugova izbio je staležima iz ruku najjače oružje u borbi s krunom; i gradove je skučio u nekim slobodama, a izvanredne poreze, namijenjene turskim ratovima, učinio pomalo redovitima. Sabor je doduše zadržao pravo zakonske inicijative, ali se s vremenom pretvorio u kraljevo poslušno oruđe. U takvim prilikama personalna unija dobivala je zapravo obilježje realne, premda su češke zemlje imale svoje središnje ustanove, a sam kralj nije hotice išao za centralizacijom.

Ferdinand je, štaviše, nastojao pripomoći vjerskom smirenju, ali je u tome daleko zaostao za događajima. Stari utrakvizam, koji se još zadovoljavao kompaktatima, naglo se povlačio pred naletom Lutherove reformacije; nije doduše u njoj utonuo, ali je u zbilji raskinuo sa Crkvom tražeći drugačije oblike ustrojstva. Taj »novoutrakvizam« opet je pokrenuo ustajali javni život, ali je to bio samo blijedi odsjev nekadašnjih istinskih borba; u navodnim vjerskim rasprama pritajila su se politička nastojanja staleža, oskudna velikim mislima i težnjama. U prvi se mah činilo, da će gradovi, predvođeni Pragom, unijeti u pokret neki jači zamah. Tada je oružani otpor njemačkih protestanata bacio njihove češke suvjernike u tešku kušnju: da mu se pridruže ili da ga kao vjerni podanici svoga vladara pomognu skršiti. Bojazan pred apsolutizmom kao i pozivi iz Njemačke olakšali su im odluku: gradovi i većina plemstva odbili su 1547 kraljev zahtjev za vojničku pomoć, obvezali se među sobom ugovorom, izabrali privremenu vladu i proglasili opći ustanak. Kako taj pokret nije izvirao iz vlastitih snaga, poraz saskog kneza izbornika uplašio je plemstvo i osamio gradove. Kraljev je udarac pao na njih sa svom težinom; morali su izručiti oružje, privilegija i općinska imanja i podložiti se nadzoru kraljevskih činovnika kao i sudbenosti kraljevskoga prizivnog sudišta. S promijenjenim privilegijima zauvijek su izgubili političku samostalnost.

Kraljeva je nemilost 1548 pogodila i Češku braću smatrajući ih opravdano unutrašnjom okosnicom otpora. Brojem slaba, ali duhom i stegom jaka, ta je predstraža češke reformacije podnijela teške progone i idućih desetljeća obogatila duhovni život naroda odličnim književnim djelima. Stvaralačka djelatnost Braće, napose povezana s imenom Jana Bohuslava (v.), postigla je puni izražaj u Kraličkoj bibliji (1579—93), dotad najzrelijem spomeniku češkog jezika, i u glazbenom blagu njihovih kancionala. Braći je pripadao i neumorni »arhitipograf« Adam Daniel iz Veleslavína, kojega je tiskara bacila u svijet čitavu knjižnicu njegovih i tuđih radova.

U obilatoj književnoj proizvodnji toga doba, prozvanog zlatnim ili Veleslavínovim, prevladava praktičan interes i ljubav prema prirodnim znanostima, ali se u njoj odražava i općenita unutrašnja malaksalost narodnog organizma. Tada je »nekih 50—80 plemića, možda s nekoliko Pražana, stvaralo češku povijest« (Pekař). Gradska je trgovina opadala, a seljak kao da se pomirio s novim redom. Kronike ne bilježe još većih seljačkih buna, ali različiti mjesni sukobi, požari i agrarni zločini svjedočili su o prigušenom otporu sela; odbjegli kmetovi tvorili su družine skitnica i prosjaka, koje su remetile javni mir.

Ako je husitstvo u borbi s njemačkim katoličanstvom razvilo u Čeha svijest o narodnoj samobitnosti, njegov izdanak — novoutrakvizam — oslonio se u tolikoj mjeri na njemačku reformaciju, da je tu svijest znatno oslabio. Nov priticaj doseljenika iz njemačkih zemalja podržavao je i sam dvor, a narodna mlakost zahvatila je više društvo. U početku 17. st. donose već staleži Češke i Moravske zaključke, kojima nastoje osigurati upotrebu češkog jezika kao službenoga.

Još uvijek je vjersko pitanje određivalo oblike, u kojima se sukobljuju oprečne političke težnje, a s protureformacijom poraslo mu je i značenje. G. 1556 pojavili su se u Pragu isusovci, 1561 obnovljena je nadbiskupija, a 1564 odobrio je papa primanje pričesti pod obje prilike. Na protivnoj strani osjetila se zbog toga potreba za skupljanjem snaga i postignućem zakonske podloge, koja bi pravno izrazila promijenjene prilike. Kolebljivost kralja Maksimilijana i vanjskopolitički zapleti omogućili su napokon 1567 poništenje kompaktata. Husitski je »staroutrakvizam« nestao, a kompaktata je 1575 nadomjestila češka vjeroispovijest (v.). Polovičnost rješenja, tako značajna za češki vjersko-politički razvoj u prošlosti i bližoj budućnosti, nije poštedjela ni taj vjerozakonski izražaj češke reformacije. Tek 1609 za prijestolnih borbi između braće Rudolfa II. i Matije, kad je otpor čeških staleža dostigao krajnju granicu, češka vjeroispovijest postigla je Majestatom od 9. VII. zakonsku potvrdu. Evangelička općina dobila je u cijelosti posebno ustrojstvo; sa svojim defensorima, skupštinama i daćama značila je ona osjetljiv prodor u kraljev apsolutizam. Pod utjecajem Češke braće i njihova političkog borca Václava Budovca iz Budova (v.) — od 1603 vođe staleške opozicije — sklopljen je s katoličkom manjinom i ugovor o uzajamnoj snošljivosti. Posebnim »Poravnanjem« (Porovnání) izašla je većina ususret i drugim željama katolika, ali je time kao i nedovoljno jasnim člankom o gradnji evangeličkih crkava na kraljevskim posjedima olakšala dalji rad protureformaciji. Kad je Rudolf 1611 s pomoću pasovskih plaćenika pokušao slomiti staleže i brata, staleži ga prisile da krunu preda Matiji; doskora su međutim poveli pregovore sa saskim knezom izbornikom o detronizaciji Habsburgovaca uopće. Opravdanje pružali su im uvijek novi sukobi, koji su se još zaoštrili kraljevom odlukom 1616, da na crkvenom zemljištu evangelici ne smiju podizati bogomolja i da on smije na svojim posjedima po volji namještati katoličke svećenike. Primjena te odluke na dugotrajan spor radi gradnje evangeličkih hramova u dva njemačka mjestanca potakla je gospodu, da t. zv. defenestracijom kraljevskih namjesnika 23. V. 1618 prekinu dalje pregovore. Na taj čin utjecala je i opravdana bojazan pred novim vladarom Ferdinandom II., koji je još za Matijina života 1617 »primljen« za kralja. Uzdajući se u pomoć njemačke protestantske unije gospoda su digla zemlju i narod na ustanak.

9. Staleški ustanak i pobjeda apsolutizma. Široki slojevi, društveno pritiješnjeni i politički bespravni, nisu mogli osjećati svojom stvar gospode i plemića, makar ona imala i neko općenitije vjersko značenje. Narod je uglavnom ostao po strani, premda ni njega nisu mimoišle teške posljedice neuspjelog ustanka. Od istaknutijih velikaša samo je Karel st. iz Žerotína pokazao veliku suzdržljivost, utječući time i na držanje moravskih staleža.

Promjena na prijestolju početkom 1619 ubrzala je konačnu odluku. Prešavši preko ponude Ferdinanda II., da potvrdi sve slobode zemlje, staleži su na općem saboru češke krune u mjesecu srpnju dali državi novi ustav s izrazito staleškim obilježjem, a 26. VIII. izabrali kraljem poglavara protestantske unije Fridrika Falačkog. U prvi se mah činilo, da će pristup austrijskih evangelika i Madžara konfederaciji čeških zemalja vezati snage protivnika, koji je već od početka raspolagao premoćnijom potporom katoličkog svijeta. Splet različitih političkih i vjerskih probitaka, kojima su se u tom času upravljale protestantske države i knezovi, dopustio mu je da ubrzo prebrodi sve teškoće. Ustanak je 8. XI. 1620 slomljen bitkom na Bijeloj Gori kod Praga. Ništa nije jasnije svjedočilo o slabosti društvene podloge, na koju se ustanak opirao, negoli ta jednosatna borba plaćeničkih četa. Jedan vojnički poraz bio je dovoljan, da kralj i vrhovni zapovjednik potraže idućeg dana spas u bijegu, a da se pet dana kasnije pokaju i najznatniji vođe ustanka.

Pošto su dvadesetsedmorica njih 21. VI. 1621 izgubila život na stratištu, a svima su oduzeti posjedi, kralj pomiluje ostale buntovnike pod uvjetom, da priznaju krivnju i iskažu veličinu svog imutka (1622). A kako se u krivnju ubrajalo i plaćanje daća staleškoj vladi, pretežna većina češkog plemstva pretrpjela je potpunu ili djelomičnu zapljenu dobara. Uporedo s ovim razbaštinjenjem protestantskog plemstva provodila se svima sredstvima protureformacija. Različne mjere postigle su vrhunac 1627, kad se i plemstvo pod prijetnjom izgona moralo odreći svoje vjere. Tada se uz prosti puk iselila gotovo četvrtina svih plemića i građana iz Češke i Moravske; među posljednjima ostavila su 1628 domovinu i Češka braća sa svojim biskupom Janom Amosom Komenským. Gospodarski i vjerski prevrat dopunila je 1627—28 temeljita izmjena ustava. »Obnovljeno ustrojstvo zemlje« (Obnovené zřízení zemské) nije doduše učinilo kraj češkoj državnoj samostalnosti, ali je uzakonilo kraljevu neograničenu vlast i dvojezičnost javnoga života. Društveni poredak nije se pri tom promijenio.

Nasilan prekid s dvjestogodišnjom prošlošću, u kojoj su se narodne snage bujno razvile, izvršen je u vrijeme 30-godišnjeg rata, koji se samo privremeno udaljio od čeških zemalja. Upad Sasa, s kojima su se u Češku vratili i brojni iseljenici, prouzročio je 1631 novi preokret: protestanti, među kojima je bilo mnogo nedavnih otpadnika, obnovili su stalešku vladu i Majestat. Politički obziri Sasa, a 1632 i njihov uzmak iz zemlje spriječili su, da taj pokušaj uhvati dublji korijen. Ali je njegov neuspjeh opet pokrenuo smjenu vlasničkog sloja, i to u korist jednog jedinog čovjeka — Albrechta iz Valdštejna. Taj siromašni plemić zgrnuo je poslije 1620 toliko zaplijenjenih dobara, da je kao knez i zatim vojvoda od Fridlanda osnovao u sjevernoj Češkoj posebnu feudalnu kneževinu. Takav uspon dugovao je svojim vojničkim uspjesima, pa mu je baš poraz Sasa donio zbog neisplaćenih potraživanja pravo na daljne samovlasne zapljene. »Fridlandsko povjerenstvo« razbaštinilo je 1632—34 oko 340 osoba, ali prije nego što je završilo s radom, izgubilo je svoju prvotnu namjenu. Valdštejn, koji nije mogao prežaliti svoj otpust 1630, snovao je poslije povratka u vojsku 1632 osvetu. Potražio je dakle vezu s protivnikom i češkom emigracijom; obećavao je, da će poraditi oko povratka na stanje od 1618, ali je pomišljao i na mogućnost, da steče češku krunu. Urota, koju je na početku 1634 skovao, propala je ponajviše njegovom osobnom krivnjom; on je umoren, a njegova su imanja pripala carskoj blagajni. Posjedovni odnosi postigli su na kraju svoj završni oblik: u Češkoj su konfiskačije poslije poraza na Bijeloj Gori obuhvatile 491 gospoštiju od sveukupno 926. Budući da je zapljena uz ostale pogodila i 275 velikih dominija, dobile su pune tri četvrtine zemlje nove posjednike. Sada tek dopala su mnoga vlastelinstva strance iz različitih zemalja, kojima je tako dvor naplatio njihove službe.

Češke zemlje morale su tokom dugotrajnog rata podnijeti mnoga iskušenja. Kroz godine pustošile su ih švedske čete, koje su se još uoči sklopljenog mira 1648 dočepale jednog dijela Praga, a tek 1649—50 povukle iz zemlje. Kad je poslije trideset godina, ispunjenih bezbrojnim žrtvama, život krenuo novim stazama, češki je narod bio gospodarski i kulturno upropašten. U samoj Češkoj broj se stanovnika prepolovio i jedva je iznosio 1 mil., a gotovo trećina zemljišta ležala je pusta. Protureformacija, koja je htjela neposredno nadovezati na predhusitsku prošlost, gledala je sa sumnjom na književnu tvorbu utrakvističkog razdoblja i sve je više potiskivala. Baštinici starih plemićkih i građanskih rodova nisu imali razumijevanja za njezin jezik, a pogotovu im je bio stran njezin sadržaj. S plodnim radom Komenskoga († 1670), koji je neumorno obijao tuđe pragove, da izmoli pomoć svojoj domovini, presahnulo je gotovo sasvim vrelo češkoga duhovnog stvaranja. Već dvije godine kasnije (1672) osjetio je učeni isusovac Bohuslav Balbín (v.) potrebu, da se u svojem djelu Dissertatio apologetica pro lingua slavonica, praecipue bohemica obrati s molitvom sv. Václavu: »Nedej zahynouti nám i budoucím!« Ali ta apologija nije smjela ugledati svijetla.

10. Češki narod u razdoblju baroka i jozefinizma. Dok su se po gradovima podizali raskošni barokni domovi plemića, selo je stenjalo pod dvojakim jarmom: svoga vlastelina i države. U doba, kad je apsolutizam radi izgradnje moderne države i svojih vanjskopolitičkih težnja gutao sve više novčanih sredstava, plemstvo je porezno opterećenje gotovo sasvim prebacilo na seljaka. Novi prohtjevi, koje je u njemu budio istančani ukus baroka, kao i potreba za radnim rukama prouzročili su nerazmjerno povećanje tlake. Od polovice 17. st. do kraja 18. st. česte su bune seljaka; sve više skreću one pažnju državi na prilike, u kojima se nalazi to vrelo njezine brojčane i financijalne moći. Veliku bunu, koja je 1680 zahvatila sav češki sjever i čak zaprijetila Pragu, carska je vojska doduše ugušila, ali je to prvi put navelo državnu vlast, da posreduje u odnosima između vlastele i kmetova. Patentom od 28. VI. 1680 nastojala je ublažiti tlaku, ali je postavljanje nekog maksimuma — i tada kao i kasnije — urodilo samo općenitim podizanjem tlake do visine maksimuma. Takve pokušaje osudilo je na neuspjeh tadašnje upravno ustrojstvo, koje je u svemu ovisilo o vlasteli; ponovna buna na sjeveru 1776 potakla je, štaviše, izdanje patenta, koji je dotadašnju tlaku proglasio zakonitom. Odlučnu promjenu donijele su selu tek reforme Josipa II. S danom 1. XI. 1781 dobio je seljak opet osobnu slobodu, a urbarijalnim patentom od 10. II. 1789 trebalo je njegovo porezno opterećenje pasti gotovo na trećinu. Premda ta reforma nije potrajala, jozefinski katastar (1785—89) vrijedio je i dalje, pa je oporezovanje svih zemljišta bez razlike znatno rasteretilo seljaka.

Porezni teret, koji ga je osobito u 18. st. pritiskao, rastao je s ratovima, od kojih su se neki zbivali i na češkom tlu. Rat, koji je 1740—48 Marija Terezija morala povesti za svoje nasljedstvo, odnosio se zapravo na zemlje češke krune; polovica je plemstva pače priznala 1741 kraljem bavarskoga kneza izbornika. Kuća Habsburg zadržala je i dalje u vlasti Češku i Moravsku, ali je češka država prestala tim ratom postojati kao samostalna državna jedinica. Poslije predaje obiju Lužica Saskoj (1635) ona je sada izgubila gotovo svu Šlesku, a ostatak je baš zbog toga gubitka pretrpio osnovne ustavne promjene. Dotad je »Češka dvorska kancelarija« u Beču bila najviša politička i sudbena oblast za sve zemlje češke krune; 1749 je ona ukinuta, a istu sudbinu doživjele su i staleške vlade u Češkoj i Moravskoj. G. 1762 kancelarija je doduše obnovljena, ali je tom prilikom spojena s austrijskom u zajedničku »Češku i austrijsku kancelariju«. Marija Terezija položila je time temelj jedinstvenoj državi čeških i austrijskih zemalja, a utrla je i put budućem dualističkom uređenju habsburške monarhije.

Unifikacija javnih uredaba, kojoj su se tako širom otvorila vrata, podjednako je zahvatila upravu, sudstvo, zakonodavstvo i učilišta. Reforma od 1774 uvela je u viša godišta gradskih pučkih škola njemački jezik kao nastavni; od 1770—81 nestao je češki jezik iz gimnazija, a 1784 i latinski sa sveučilišta. To širenje njemačkog jezika, koje se opaža na svim područjima javnog života, bilo je prije svega posljedica postepenog opadanja češkog jezika i književnosti kroz prošlih stotinu godina. Viši slojevi, iz redova kojih je zemlja primala činovnike, postajali su sve više dvojezični, pa ih je već Marija Terezija 1763 poticala, da uče sinove češki. Ako je ona pri tom i slijedila samo praktičan razlog, njezin poziv — uz ostalo — dokazuje, da se u to doba prosvijetljenog apsolutizma nije pomišljalo na hotimično odnarođivanje. Sam Josip II., koji je jezično jedinstvo smatrao najpogodnijim sredstvom, da što uže poveže svoje zemlje i narode, brinuo se i za češki jezik. Njegovo nastojanje, da u isti čas dade državi unutrašnje jedinstvo i čvrstoću, a široke slojeve privede blagostanju i prosvjeti, bilo je u sebi protivurječno. Kako se puku mogao obraćati samo posredstvom njegova jezika, podigao mu je značenje. Isti učinak imao je patent o toleranciji i naročito sloboda tiska, koju je car uveo 1781. Koniášov indeks zabranjenih knjiga, koji je osudio gotovo svu češku književnost iz razdoblja 1414—1635 i koji je još 1767 doživio svoje treće izdanje, prestao je te godine vrijediti.

Društvo je tada ubrzano mijenjalo svoju strukturu i proživljavalo pravu revoluciju odozgo. Gospodarski napredak vodio ga je iz feudalne učmalosti u slobodniji dah budućih građanskih oblika. Uporedo s razvojem gradskog života oslobađao se i seljak vjekovnih stega. Niži slojevi na selu i u gradu, koji su češki jezik spasili od potpune propasti, surađuju otad sve više u podizanju opće gospodarske i prosvjetne razine. Kako je pak vladavina Josipa II. svojom pojačanom težnjom za političkim i jezičnim izjednačenjem habsburških zemalja pobudila otpor povlaštenog sloja i obrazovanih pojedinaca, stvorila je nehotice sve preduvjete za novi preporod češkog naroda.

11. Preporod češkog naroda. Već suvremenici smatrali su, da spis Franje grofa Kinskoga »Erinnerung über einen wichtigen Gegenstand, von einem Böhmen« (1773) otvara nove vidike češkom jeziku. U iduća dva desetljeća pojavilo se više »obrana« češkog jezika, i njihova je pojava — za razliku od Balbínova vapaja — jasno izrazila pojačanu svijest o vrijednosti materinske riječi. Opsežna praktična književnost, koju je prosvijetljeni apsolutizam nastojao unijeti u široke slojeve, kao i razvoj školstva naskoro su odgojili brojno čitalačko općinstvo; tek ono je stvorilo trajnije uvjete za ozbiljan književni rad. Pažnja, koja se u to doba posvećivala češkom jeziku, potjecala je iz širih krugova, osobito građanskih. Izlaze različite slovnice i rječnici, češke priredbe ispunjaju Vlastenecké divadlo u Pragu (od 1786), a V. M. Kramerius prvi je književnik od zvanja, koji se kroz svoje novine, osnovane 1789, neposredno obraća malom češkom čovjeku.

Spis grofa Kinskoga svjedočio je, da su se nove misli sa zapada dotakle i ponekoga češkog plemića. Ukoliko je plemstvo, tako raznolikog podrijetla, moglo nešto pridonijeti obnovi češkog duhovnog života, nalazilo je poticaje za to naročito u svojoj oporbi prema reformama Josipa II. Njegova je reakcija, doduše, poslije careve smrti bila općenito skromna, ali se na krunidbenom saboru 1791 napadno govorilo češki, a sabor je uzeo u obranu i češki jezik u školama. Želje plemstva otvorile su mu put na sveučilište: 13. III. 1793 održao je F. M. Pelcl svoje prvo predavanje o češkom jeziku i književnosti.

Tihi otpor plemstva prema Josipovu vladanju imao je u jednom pogledu odlučno značenje za produbljenje preporodnih težnja. U Češkom učenom društvu (Češká společnost nauk), koje je 1784 postalo javna ustanova, plemstvo je napose promicalo povijesna istraživanja. Suvremenom jozefinizmu, koji je svijesno prelazio preko prošlosti, odupro se sa svom težinom znanstvenih razloga historicizam. Taj je našao potpore u sličnim težnjama raspuštenih redova, kojih je rukopisno blago tada postalo pristupačno istraživanju. Dogodilo se tako, da se češki povjesničari nehotice »bore protiv jozefinizma, premda su mu inače zapravo odani štovatelji« (Jakubec). Racionalizam je baš svojim kritičkim stanovištem prema prošlosti razvio smisao za proučavanje dalekih i tamnih razdoblja. Češki povjesničari oživljavaju najstariju povijest svoga naroda nastojeći je očistiti od bajki i neistine; u tom ih pomaže kritički smjer biblijskih nauka, od koga su preuzele izgrađenu metodu. Njemu pripada i zasluga, da je češke učenjake upozorio na staroslavenski prijevod Sv. Pisma i time ih potakao na uporedno proučavanje slavenskih jezika kao i češkog jezika u njegovu razvoju. Time je udaren temelj novoj znanosti — slavistici; ona je, uostalom, dala najstarijoj češkoj povijesti potrebnu podlogu proučavanjem kulturne baštine, zajedničke slavenskim narodima. Preporodne težnje crple su iz te znanstvene spoznaje novu snagu; malen narod, u kojem se tek budila svijest o njegovoj posebnosti, nije se više osjećao osamljen.

Znanstvena djelatnost, koju je razvilo prvo pokoljenje preporoditelja, sastojala se poglavito u marljivom skupljanju građe; radovima J. Dobrovskog udarila je, međutim, čvrste osnove za sav kasniji kulturni napredak. Umni napori toga svećenika znanstvene istine pokazuju već neke tragove rousseauovske reakcije na racionalizam, ali je tek romantički pokret dao mlađem pokoljenju zamah, koji je nove duhovne vrednote znao iz uskog kruga njihovih stvaralaca prenijeti u šire slojeve naroda. Domovinsku ljubav i skepticizam svojih racionalističkih preteča zamijenili su romantičari — predvođeni J. Jungmannom i Slovacima J. Kotlárom i P. J. Šafaříkom — snažnom vjerom u narod i njegovu budućnost. U kratkom razdoblju od napoleonskih ratova do 1830 češki je narod postigao nove kulturne tekovine: muzej (1818), znanstveni Časopis Českého Musea (1827) i Maticu češku (1830). Odjeci srpanjske pariške revolucije 1830 naskoro su se osjetili u prvim izražajima političkog htijenja, koje se više nije zadovoljavalo staleškim oblicima. Velikaška je opozicija doduše 1845 nastojala saboru vratiti nekadašnje značenje, a staleži su 1847 predali kralju spomenicu o povijesnim pravima češkog kraljevstva. Politički pak nacionalizam građanstva, oplođen liberalnim i demokratskim idejama, dobio je napokon svoje predstavnike u povjesničaru F. Palackom i novinaru K. Havlíčku.

Već 40-ih godina probijaju se iz dotle nedovoljno diferenciranih društvenih odnošaja pojedine komponente budućeg socijalnog razvoja. Plemstvo, koje osim rijetkih pojedinaca ne sudjeluje u preporodnom pokretu, zastupa još uvijek misao staleške borbe zadržavajući vodstvo državnog života. Bogato građanstvo, na koje se oslanjao i vodeći obrazovani sloj, bilo je još brojčano i materijalno slabo i najzad se pridružilo plemstvu. Na taj korak natjerala ga je prije svega bojazan pred radikalnijim geslima, koja su se širila među malim obrtnicima i radnicima. Industrijski prevrat, koji je svojom mehanizacijom mnoge od njih osudio na nerad, naglo je u njima razvio svijest o njihovu društvenom položaju. G. 1843/4 praške su ulice bile prvi put poprište novih društvenih sukoba. Nemir u gradovima povećavala je od 1846 glad i porast cijena, a na selu sve izrazitija volja za socijalnom slobodom. Ove težnje, u kojima je preporod naroda — od duhovnog stvaranja pojedinaca preko političkog osvješćenja građanstva — dopro napokon do same društvene podloge, prigrlio je i manji dio inteligencije. Značajan je u tom pogledu teoretski utjecaj hegelovca A. Smetane i publicistički rad književnika K. Sabine. Češki radikali okupili su se 1847 u tajnom udruženju »Repeal«, koje je 1848 postalo pokretnom silom češkoga revolucionarnog pokreta.

Na njihov se poticaj 11. III. 1848 održala u Pragu skupština građanstva, koja je češkom narodu dala prvi politički program. Osim državnopravnog ujedinjenja čeških zemalja i potpune ravnopravnosti češkog jezika s njemačkim zahtijevao je on i opće političke, građanske i gospodarske slobode. Prijedlog radikala, da se napose istakne potreba »organizacije rada i nadnice«, nije u nj ušao; program je bio izraz suradnje radikala s konzervativnijim liberalima. Nova skupština 29. III. postavila je naknadno zahtjev, da češka kruna dobije odgovorno ministarstvo za unutrašnje poslove. Kralj se 8. IV. odazvao željama Čeha, ali je osnovno pitanje zemljišnog jedinstva pridržao budućem državnom saboru. Tako je državnopravni program zapravo pretrpio neuspjeh, a predviđeni sastav novoga češkog sabora očuvao je plemstvu povlašteni položaj.

Pokretom je otad upravljao Narodni odbor, u kojem se uz F. Braunera i F. L. Riegera osobito isticao Palacký. Pred opasnošću, da se zajednica habsburških zemalja žrtvuje jedinstvu njemačkog naroda, Palacký je 11. IV. 1848 odlučno odbio poziv, da i Česi sudjeluju u radu svenjemačkog parlamenta u Frankfurtu. Tom prilikom izrazio je uvjerenje o potrebi opstanka Austrije kao zajednice slobodnih naroda i odbio misao o sjedinjenju slavenskih naroda pod ruskim žezlom. Polaznu točku njegova »austro-slavizma« tvorila je pretpostavka o mogućnosti, da u federalistički uređenoj Austriji odlučuje slavenska većina sa češkim vodsvom. Poslije neuspjeha, koji su izbori za frankfurtski parlament doživjeli u češkim krajevima, prijedlog I. Kukuljevića o sveslavenskom kongresu potakao je Čehe, da u Pragu sakupe predstavnike austrijskih Slavena i tako ojačaju svoj otpor prema Frankfurtu.

Slavenski kongres ostao je međutim samo epizoda. Vijećao je u danima, kad je uzbuđenost širokih slojeva pogibeljno rasla. Životne prilike, kao ni društveni odnošaji nisu se promijenili, a upravni je stroj sve više otkrivao svoju nemoć. Utjecaj radikala širio se dobro vođenim tiskom i brojnim ograncima političkog društva »Slovanská Lipa«. Povodom vojničkih priprema kneza Windischgrätza, kojih je svrha bila očita, izbilo je najzad opće nezadovoljstvo; sukob praškog puka s vojskom 12. VI. izazvao je »duhovske nemire«, koji su završili bombardiranjem Praga i njegovom kapitulacijom. Bila je to prava pobjeda reakcije nad revolucionarnim pokretom austrijskih naroda. Liberalno građanstvo, a s njime i Palacký, protivilo se doduše revoluciji, ali reakcija nije ni njega poštedjela. Češki ustavotvorni sabor nije se sastao; češki političari morali su svoj rad prenijeti u austrijsku konstituantu, ali je i ona prešla preko njihovih državnopravnih zahtjeva.

Slom ustavnih težnja na početku ožujka 1849 urodio je još jednim pokušajem radikala da spase revoluciju. Začetnik te beznadne »svibanjske urote« bio je M. A. Bakunjin, koji je za svoga boravka na slavenskom kongresu stekao uvjerenje, da se ognjište slavenske revolucije nalazi u Češkoj. Do kraja 1851 nestao je posljednji trag četrdesetosmaških nastojanja, od kojih se održao samo zakon od 7. IX. 1848 o ukinuću kmetstva; s Havlíčkovim zatočenjem umuknuo je na kraju i češki tisak.

12. Državnopravno-jezična borba i diferencijacija češkog društva. Bachov apsolutizam ušutkao je doduše političke snage, ali nije mogao spriječiti, da težnja za slobodom progovori kroz usta pjesnika; novi romantički zanos, oličen u J. Nerudi i njegovim vršnjacima, osvježio je češki duhovni život (almanah Maj, 1858). Obnova pak ustavnog života, kako ju je 1860 navijestila listopadska diploma, u mnogom bi se približila češkom gledišu iz 1848. Česi su dakle stupili u carevinsko vijeće s nakanom, da postignu reviziju Schmerlingova ustava (1861) u duhu listopadskih načela i tako podignu branu dualističkim prohtjevima. Pošto je ta osnova pala s nemogućnošću, da se u vijeću doista okupe predstavnici sviju habsburških zemalja, Česi su ga 1863 napustili. U napetoj atmosferi međunarodnih prilika 1863/4 Bakunjin je posljednji put bez uspjeha pokušao razbiti Austriju. Kao i 1849 taj je pokušaj najuže povezan s imenom najvećeg češkog urotnika — Kvaternikova druga J. V. Friča.

Težište svoga političkog djelovanja prenijeli su tada Česi u zemaljske sabore, kojih je nadležnost bila vrlo ograničena, a sastav prilagođen potrebama narodne i staleške manjine. Uza sve to postigli su s pomoću »povijesnog« plemstva, da svojem jeziku otvore put u nastavu. Češki sabor predao je 1864 pučko školstvo općinama i 1866 zaključio, da se obuka u češkim školama vrši samo češkim jezikom. Od 1866 rastao je pomalo broj čeških srednjih zavoda, a praška tehnika razdijelila se 1863 u češku i njemačku. Dalje uspjehe osigurala im je dosta široka samouprava općina i kotara (1862) i naročito sustavna organizacija svega narodnog života (1862 M. Tyrš osnova Sokol).

Obustava Schmerlingova ustava, pa izborna pobjeda »povijesnog« plemstva, koja je 1865 češkom saboru dala prvi put češku većinu, oživjela je opet stare nade. Češki je sabor pod utjecajem plemstva stao na izrazito državnopravno gledište i u adresi kralju 1865 ponovio svoj zahtjev iz 1861, da se on okruni češkom krunom. Palacký je te godine u spisu Ideja austrijske države još jednom iznio svoj velikoaustrijski program, ali je poraz Austrije u ratu s Pruskom (1866) doveo napokon do pobjede dualizma. Pogibao, koja je zbog toga prijetila, pogotovu je digla značenje državnopravnim zahtjevima plemstva; češki sabor izjavio je u studenom 1866, da ne priznaje carevinskog vijeća, ako ono ne obuhvati čitavu Monarhiju. U odlučnim događajima 1867 češki narod nije imao dijela: dualizam je postao zbilja, a novi ustav »kraljevstava i zemalja zastupanih u carevinskom vijeću« od 21. XII. 1867 učvrstio je i centralizam austrijske polovice. Premda je ustav ponešto proširio zemaljsko zakonodavstvo, nije to Česima bilo od koristi; zemaljski sabori u Češkoj i Moravskoj opet su 1867 dobili njemačku većinu, i češki su ih zastupnici napustili.

U trogodišnjoj upornoj borbi, koja je svojim »taborovanjem« zahvatila sav narod, njegovi se politički vođe nisu žacali ni veza s inozemstvom. G. 1867 pohodili su demonstrativno Rusiju, a 1869 Rieger je svojom spomenicom nastojao uvjeriti francusku vladu o njezinu interesu na federalizaciji Austrije. U tom smjeru kretale su se i značajne izjave, u kojima su Česi izrazili svoje poglede na pitanja unutrašnje i vanjske politike: deklaracijom od 22. VIII. 1868 postavili su zahtjev za personalnom unijom, a spomenicom od 8. XII. 1870 načelo narodnog samoodređenja.

Domaće i vanjske teškoće, na koje je Austrija sve više nailazila, potakle su vladara, da Čehe privuče na suradnju. Ljeti 1870 grof Hohenwart ugovorio je s njima t. zv. fundamentalne članke, koje je Franjo Josip odobrio, a novi sabori u Češkoj i Moravskoj 1871 prihvatili; reskriptom od 12. IX. 1871 kralj je obećao, da će prava češkog kraljevstva potvrditi krunidbenom prisegom. Tom nagodbom, koja je bitno mijenjala politički sustav Austrije, zemlje češke krune došle bi u državnopravni položaj sličan odnošaju Hrvatske prema Ugarskoj. Otpor dualističkih krugova našao je u neuspjeloj buni E. Kvaternika poželjnu izliku, da nagodbu još potkraj listopada 1871 ponište.

Češki državnopravni program bio je time osuđen na propast, iako ga se češke građanske stranke nisu ni kasnije odrekle. Od 1873, kad je austrijski centralizam ojačao i neposrednim izborima u carevinsko vijeće, češki su se zastupnici stali postepeno vraćati u zakonodavna tijela; 1879 stupili su poslije 16-godišnje apstinencije i u bečki parlament. Njihov dolazak toliko je oslabio njemačke liberale, da se konzervativna vlada grofa E. Taaffea mogla s pomoću Slavena održati na vladi do 1893.

Faktično priznanje ustavnog stanja, ma kako ga prikrivali državnopravnim ogradama, donijelo je Česima nesumnjivih koristi. Kroz to vrijeme je napredak industrije, plaćen bijegom seljaka sa zemlje i pauperizacijom obrtnika, uzdrmao samom osnovkom društva; češki je narod ušao napokon u razdoblje ubrzane društvene diferencijacije, koja će naskoro dokrajčiti nacionalnu idilu građanske epohe. Ali je ta još uspjela podići čvrste okvire narodnog i duhovnog jedinstva, kojih društvene opreke nisu više mogle raskinuti. Uporedo sa samostalnim političkim nastupom radništva — 1878 osnovana je u Češkoj socijalno-demokratska stranka — češki narod dovršava, ponajviše vlastitim sredstvima, svoju kulturnu izgradnju. G. 1880 osniva Maticu školsku, 1881 dobiva podjelom Karlova sveučilišta svoje sveučilište, 1883 otvara Národní Divadlo (kazalište), a 1890 dobiva zaslugom mecene J. Hlávke akademiju znanosti i umjetnosti. Doba je to svestranog duhovnog sazrijevanja, koje je obilovalo velikim stvaraocima i neprolaznim djelima. Ono je napokon dalo snage narodu, da se odrekne romantičkih sanja, ma kako mu one bile drage, i da se uzda u vlastite realne moći. U tom pogledu označava »rukopisna borba« protiv pjesničkih krivotvorina V. Hánke (Kralodvorski i Zelenohorski rukopis) jednu od najznačajnijih raskrsnica u cjelokupnom češkom razvoju. Na pragu novog razdoblja stoji jaka idejna ličnost T. G. Masaryka.

Tome razdoblju daje obilježje i jezična borba, u kojoj je pitanje saživljavanja obaju naroda smjeralo sve više prema konačnom načelnom rješenju. Od 1880, kad je naredbom ministra Stremayera češki jezik u vanjskom uredovanju izjednačen s njemačkim, Nijemci u Češkoj nastoje postići takvo razgraničenje kotara, koje bi im omogućilo stvaranje njihova posebnog područja. Uzmak »Staročeha«, koji su 1890 t. zv. punktacijama privoljeli na podjelu zemlje u dva dijela s njemačkim kao unutrašnjim službenim jezikom, spriječila je izborna pobjeda odlučnijih »Mladočeha« pod E. Grégrom (1889 i 1891). Ta je pobjeda pridonijela i Taaffeovu padu te prouzročila obustavu rada u češkom saboru i proglašenje iznimnog stanja. Napetost češke javnosti izbila je u uličnim demonstracijama i radikaliziranju omladine, koje je 1894 dovelo pred sud 76 članova tajnog udruženja Omladina.

Premda su »Mladočesi« na zemaljskim izborima 1895 do kraja potisli »Staročehe«, nisu mogli spriječiti pojave različitih pravaca i grupa, u kojima je unutrašnja diferencijacija češkog društva dobila svoj politički izraz. Devedesetih godina odvajaju se od njih radikali i posjednici (1899), kojih je agrarna stranka naskoro zauzela mjesto bivše matice. Negativno stajalište socijalista prema državnom pravu potaklo je 1898 stvaranje stranke narodnih socijalista, a u isto vrijeme pojavilo se i više katoličkih stranaka. Ovo cijepanje snaga nije oslabilo narodni organizam, koji je svoju otpornost posvjedočio velikim izložbama: gospodarskom 1891 i etnografskom 1895.

Jezično pitanje, koje je zapravo bilo pitanje narodne budućnosti, dominiralo je političkim životom češkog naroda do Svjetskog rata. Pokušaji grofa K. Badenija, da ga 1897 riješi »jezičnim odredbama« o potpunoj ravnopravnosti obaju jezika u vanjskoj i unutrašnjoj službi, nije uspio. Ni njegov nasljednik Gautsch nije 1898/9 mogao sklonuti Nijemce na podjelu Češke u tri jezična područja, od kojih bi se mješovito područje služilo s oba jezika. Izmjenična opstrukcija sve više je kočila radnu sposobnost zakonodavnih tijela; opće pravo glasa (1907) nije u tom pogledu ništa promijenilo. G. 1908 obustavila je vlada sjednice češkog sabora, 1913 zamijenila njegov zemaljski odbor činovničkim povjerenstvom, a 1914 odgodila i sam parlament. Sva su sredstva za poravnanje toga spora zatajila; Monarhija ga više nije znala ni mogla riješiti.

LIT.: F. Palacký, Dějiny národu českého v Čechách a v Moravě, 5 sv., 1898 i d. (5. izd.); V. V. Tomek, Dějepis města Prahy, 12 sv., 1891 i d.; Isti, Děje království Českého, 1898 (7. izd.); J. Dobiáš-V. Novotny-I. Odložilík-R. Urbánek-J. Prokeš, Dějiny (Československá vlastivěda, Díl IV. i Doplnĕk I.), 1932 i 1933; J. Pekař, Dějiny československé, 1921; V. Novotný, České dějiny, I., 1—4, 1912 i d. ; B. Dudík, Dějiny Moravy, 7 sv., 1860 i d.; R. Dvořák, Dĕjiny Moravy, 5 sv., 1899 i d.; J. V. Šimák, Kronika ceskoslovenská, I., 1—3, 1921; A. Rezek-J. Svátek-J. Prášek, Dĕjiny Čech a Moravy nové doby, 10 sv., 1892—1905; K. Krofta, Malé dějiny ceskoslovenské, 1931; Isti, Přehled dĕjin selského stavu v Čechách a na Moravě, 1919; V. Novotný, Náboženské hnuti české ve XIV. a XV. stoleti, I., 1915; J. Pekař, Žižka a jeho doba, 3 sv., 1927 i d.; J. Slavík, Husitská revoluce, 1934; V. Chaloupecký, Selská otàzka v husitstvi, Bratislava 1926., A. Bachmann, Geschichte Böhmens, 2 sv., Gotha 1899 i 1905; B. Bretholz, Geschichte Böhmens und Mährens bis zum Aussterben der Přemysliden, München—Leipzig 1912; Isti, Neuere Geschichte Böhmens, I., Gotha 1920; E. Denis, Fin de l’indépendance bohême, 2 sv., Pariz 1890; Isti, La Bohême après Montagne-Blanche, 2 sv., Pariz 1901., Z. V. Tobolka—K. Kramář, Dĕjiny české politiky (Laichterova Češká politika, III.), 1909; Z. V. Tobolka, Politické dějiny československého národa od r. 1848 až do dnešní doby, 2 sv., 1932/3; H. Traub, Naše politické dĕjiny v 19. století (Knihy pro kazdého, 17), 1926; A. Srb, Politické dějiny národa českého od r. 1861, 2 sv., 1899; K. Kazbunda, České hnuti roku 1848, 1929; J. Goll-J. Šusta, Posledních padesát let české práce dějepisné, 1926. (Ostalu literaturu vidi pod: Austrija — Povijest).J. Š-k.

13. Postanak Čehoslovačke Republike. Svjetski rat iznenadio je češke političke krugove. Tek neuspjesi centralnih sila na bojištima u jesen 1914 doveli su do preokreta i omogućili zauzimanje određenijeg gledišta; u tom pravcu utjecali su i progoni, koje je vlada poduzela u vezi s napredovanjem ruske vojske. Od znatnijih političara uhapšen je u rujnu 1914 vođa narodnih socijalista V. Klofáč, a u proljeće 1915 pomirljivi vođa Mladočehâ K. Kramář i A. Rašín, koji su kasnije stavljeni pred vojni sud. T. G. Masaryk je iz vlastite pobude, preko posrednika i osobno, stupio u dodir s inozemstvom, a u prosincu 1914 definitivno napustio Prag i otputovao u Rim. Da se postupak kod kuće i vani uskladi, neki su političari osnovali u Pragu tajno udruženje, poznato pod imenom češke Mafije. Nezavisnu akciju pokrenuli su češki iseljenici u Rusiji, koji su 20. VIII. 1914 predali caru spomenicu o osnutku samostalne države; u rujnu 1914 stvorili su unutar ruske vojske i posebnu Češku družinu. Protivno Masaryku ruski su Česi težili za kraljevstvom pod Romanovima. Tokom 1915 emigrirali su s pristankom čeških političara agrarac J. Dürich i E. Beneš, koji su s Masarykom i sa Slovakom M. R. Štefánikom osnovali u Parizu Český komitét zahraniční (od veljače 1916 pod imenom Československá národní rada). Taj je 14. XI. 1915 objelodanio prvi proglas postavivši zahtjev za osnivanjem nezavisne čehoslovačke države, koji povoljno odjeknu u državama Antante. U časopisu La nation tchèque, koji je u dogovoru s Masarykom 1915 pokrenuo povjesničar E. Denis (v.), dobio je odbor svoje javno glasilo. Dalji rad kočile su duboke razlike u političkoj orijentaciji češke emigracije na zapadu i u Rusiji. Dürichovim odlaskom u Rusiju postigao se doduše u kolovozu 1916 sporazum, kojim je pariškom Vijeću priznato vrhovno vodstvo pokreta. Carska vlada, koja ni inače nije bila sklona Masaryku, uspjela je, međutim, da se osnuje samostalno češko vijeće pod samim Dürichom; ono je trebalo odlučivati i o češkoj vojsci u Rusiji. Sukob, koji je time pokretu zaprijetio, Štefánik je u veljači 1917 uklonio isključenjem Düricha. U novim prilikama, koje su nastale zbog ruske revolucije, savez čeških društava u Rusiji podredio se napokon vijeću i osnovao njegovu rusku podružnicu. Češka družina, koja je tada već narasla na brigadu s tri puka, istakla se u bitki kod Zborova 2. VII. 1917, pa je to napokon dovelo do stvaranja posebne češke vojske u većim razmjerima, o čemu se bez uspjeha pregovaralo još s carskom vladom.

Od srpnja 1915, kad je prvi put javno nastupio u Zürichu, Masaryk je sa svojim drugovima razvio najživlju publicističku i diplomatsku djelatnost protiv Monarhije, a za osnivanje Čehoslovačke republike. Taj su rad svojim osobnim vezama osobito pomogli Štefánik, Supilo, W. R. Seton-Watson, W. Steed i E. Voska. Narodno vijeće je s vremenom osnovalo podružnice u svim savezničkim zemljama, a na početku 1916 obećao mu je svoju potporu i francuski ministar predsjednik Briand. Pokret je često nailazio na poteškoće, jer se u državama Antante nije još jednako gledalo na sudbinu Austro-Ugarske; na jednoj se strani računalo s njezinim raspadom, a na drugoj pomišljalo na njezino održanje radi evropske potrebe. Ipak je poslije upornih nastojanja uspjelo, da Antanta stavi među svoje ratne ciljeve, kako ih je 10. I. 1917 saopćila Wilsonu, i »oslobođenje ... Čeha i Slovaka od tuđeg gospodstva«.

Političku agitaciju podupiraše osnivanje čehoslovačkih legija u Rusiji, Francuskoj i Italiji. G. 1917 je Narodno vijeće proglasilo mobilizaciju svih Čeha u inozemstvu i u tu svrhu raspisalo narodni zajam od 20 mil. fr., koji je i uplaćen. O pravnom položaju i izdržavanju tih legija Francuska i Italija sklopiše nekoliko utanaćenja s Narodnim vijećem. Na molbu Vijeća Francuska je vlada izdala pod datumom 16. XII. 1917 odluku o ustrojstvu čehoslovačke vojske u Francuskoj.

Tom odlukom dobiše Česi i Slovaci pravo da osnuju autonomnu vojsku pod francuskim vrhovnim zapovjedništvom i političkim vodstvom Narodnog vijeća. Brigu za niezinu ratnu opremu preuze francuska vlada. Odluka je izdana u Journal Officiel Francuske Republike i uvrštena u Bulletin des Lois. Takvim odlukama i očitovanjima sa strane antantinih država Narodno vijeće bilo je priznato kao vlada de facto, a legije kao saveznička i ratujuća vojska. Kad su nakon deset mjeseci spremanja bile u Francuskoj obrazovane prve čehoslovačke vojne jedinice, ministar vanjskih poslova S. Pichon uputi Benešu 29. VI. 1918 pismo, u kojem ističe, da francuska vlada svečano objavljuje prava Čeha i Slovaka na potpunu nezavisnost te politički i službeno priznaje Narodno vijeće kao vrhovni organ njihovih narodnih interesa i zametak buduće čehoslovačke vlade. Izjavljuje nadalje, da će Francuska zagovarati njihove zahtjeve na nezavisnost u povijesnim granicama njihovih pokrajina. 9. VIII. 1918 saopćio je i ministar vanjskih posala Velike Britanije Balfour Narodnom vijeću, da Velika Britanija smatra Čehoslovake savezničkim narodom, a njihovu vojsku redovitom vojnom snagom u borbi protiv Austro-Ugarske i Njemačke; Narodno vijeće priznaje kao vrhovni organ, koji predstavlja njihove narodne interese i kao predstavnika buduće čehoslovačke vlade s pravom vršenja vrhovne vlasti. Isto učiniše Sjedinjene Države 3. IX. i Japan 9. IX., a 3. X. izjavio je predsjednik talijanskog ministarskog vijeća Orlando, da je talijanska vlada sklopila već 21. IV. 1918 ugovor s Narodnim vijećem u pitanju obrazovanja legija i da ta činjenica znači priznanje de facto.

U to vrijeme već se razvijao pokret i u samoj Austriji u smjeru odvajanja od nje. Atentat F. Adlera protiv ministra predsjednika K. Stürgkha potkraj 1916 kao i ruska revolucija 1917 potakli su bečke krugove na pomirljivije držanje. Smrtna osuda nad Kramarom, Rašínom i dr. nije se izvršila, a za 30. V. 1917 sazvan je i parlament. Popuštanje napetosti pokazalo se i u iznuđenom protestu Češkog saveza, osnovanog od čeških stranaka potkraj 1916, protiv antantine formulacije ratnih ciljeva. Opasnost, koja je zbog toga prijetila radu Narodnog vijeća, nastojahu ukloniti češki pisci pozivom zastupnicima u parlamentu, da odlučno brane narodnu stvar, makar položili i svoje mandate. Izjava Češkog saveza na dan otvorenja parlamenta 30. V. 1917 izrazila je u okviru dužne lojalnosti pravo Čeha i Slovaka na svoju državu unutar austrijske federacije. 6. I. 1918 sastali su se u Pragu češki zastupnici iz bečkog parlamenta i zemaljskih sabora i postavili napokon zahtjev za obrazovanje suverene čehoslovačke države u njezinim povijesnim granicama i s područjem, na kojem žive Česi i Slovaci; taj je zahtjev zastupao dalje Narodni odbor, osnovan u srpnju 1918. Tako je domaći pokret na kraju jasno izrazio zajednicu cilja s pokretom u inozemstvu. Međutim već 14. X. saopći Beneš kao glavni tajnik Narodnog vijeća zaključak o konstituiranju privremene vlade, u koju kao članovi ulaze Masaryk, Beneš i Štefánik; tu su vladu do kraja listopada priznale de jure sve savezničke vlade. Masaryk objavi na to u Washingtonu 18. X. 1918 čehoslovačku nezavisnost i osnovna načela budućeg ustava. Tri dana kasnije (21. X.) obavijesti Wilson austrijsku vladu, da autonomija ne može više odgovarati težnjama Čeha; oni imadu pravo prosuditi, koje odluke austro-ugarske vlade stvarno zadovoljavaju njihove težnje i prava. Predsjedništvo Narodnog odbora na čelu s Kramarom krenu 24. X. sa znanjem cara Karla u Ženevu, da se sporazumije o daljnjem radu s Benešom, tada već priznatim ministrom vanjskih poslova u privremenoj vladi. Sastavši se 28. X. na zajedničko vijećanje izabraše predsjednika privremene vlade Masaryka predsjednikom Republike. Istoga dana bi proglašena čehoslovačka nezavisnost i u Pragu. Posljednji povod dala je tome nota novog austro-ugarskog ministra vanjskih poslova grofa Andrassyja, prema kojoj će se austro-ugarska vlada upravljati Wilsonovim izjavama. U odsutnosti Kramářa predsjedao je Narodnom vijeću A. Švehla, a najistaknutija njegova ličnost bio je Rašín. Narodni odbor (Národni výbor), u kojem bijahu zastupane sve češke stranke, preuze vlast i zakonom od 28. X. 1918 objavi, da je Čehoslovačka država stupila u život; austrijska vlast bijaše uzmakla pred revolucijom bez borbe. Dan 28. X. 1918 dan je rođenja Čehoslovačke Republike u državnopravnom i međunarodnopravnom smislu; njezina samostalnost nije osnovana tek mirovnim pregovorima, na kojima je sudjelovala kao ravnopravni član. Zastupnici Slovaka i Potkarpatskih Rusina bijahu već prije sklopili sporazume o sjedinjenju s Česima. Organizacije sjeveroameričkih Čeha i Slovaka zaključiše u Pittsburgu 30. V. 1918 pod predsjedanjem Masaryka stvaranje zajedničke države, u kojoj će Slovaci imati svoj sabor, upravu i sudove, sa slovačkim kao službenim i nastavnim jezikom. 30. X. 1918 osnovaše zastupnici slovačkih političkih stranaka u Turč. Sv. Martinu slovačko Narodno vijeće pod predsjedništvom M. Dule; proglasivši jedinstvo Čeha i Slovaka zatražiše neograničeno pravo samoodređenja na osnovi potpune nezavisnosti i pristadoše uz izjavu predsj. Wilsona od 18. X. 1918. O pristupu potkarpatskih Rusina odlučilo je njihovo Narodno vijeće u studenom 1918 i plebiscit američkih sunarodnjaka u prosincu te godine; njima bi zajamčena autonomija na njihovu području. To je obećanje dobilo međunarodnopravnu podlogu ugovorom između Čehoslovačke i saveznika od 10. IX. 1919 o zaštiti manjina.

Zahtjev samoodređenja postaviše međutim i Nijemci, pa Njemačka Austrija zahtijevaše Nijemcima nastanjena područja Češke i Moravske sa Šleskom. Austrijski zakon od 22. XI. 1918 označava Njemačku Češku (Deutschböhmen), Sudete (Sudetenland) i Nijemcima naseljena područja Brna, Jihlave (Iglau) i Olomouca kao državnopravno sastavne dijelove Njemačke Austrije. Njemački krajevi u južnoj Moravskoj pridružili se Donjoj Austriji, a Njemačka Češka i Sudeti ustrojiše se ustavnim zaključcima kao posebne zemlje sa svojim zemaljskim upravama. Kako se te vlade nisu mogle održati, preniješe sijelo u Beč. Mirovna konferencija u Parizu nije priznala zahtjeve Njemačke Austrije na spomenuta područja. Ugovor o miru u Saint Germainu od 10. X. 1919 dosudio ih je uz krajeve Vitoraza i Valčicâ Čehoslovačkoj, a ugovor o miru u Trianonu od 4. VI. 1920 potvrdio joj je posjed Slovačke. Navedenim ugovorima kao i mirom u Versaillesu 28. VI. 1919, kojim je od Njemačke dobila mali Hulčinski kraj, Čehoslovačka je sastavljena od povijesnih zemalja Češke, Moravske (sa Šleskom) pa slovačkih i potkarpatskih krajeva. Povijesne granice čeških zemalja priznala je Antanta naknadnim ugovorima od 10. IX. 1919 i 10. VII. 1920. Spor s Poljskom zbog Těšína i Javorine (u Slovačkoj) riješen je Antantinim posredovanjem 1920 i 1924.

U postanku Čehoslovaćke kao i njezinom unutrašnjem razvitku 1918—19 posebno je značenje imalo upletanje legija u ruski građanski rat. Vojsku od 50 tisuća dobro naoružanih boraca mogla je u tamošnjim nesređenim prilikama zapasti odlučna uloga. Postavljanje generala M. Janina, bivšeg načelnika francuske vojne misije u Rusiji, na čelo posebnom stožeru potkraj 1917 kao i proglašenje legija u Rusiji za autonomni dio francuske vojske u svezi je s prvotnom namjerom saveznika, da legije budu u Rusiji jezgra nove fronte; poslije boljševičke revolucije došle su one u obzir i za oružanu intervenciju u građanskom ratu. Kako je Masaryk zagovarao neutralnost i dokazivao nemogućnost svake intervencije, legije su se postepeno pomicale sibirskom željeznicom u Vladivostok, da odatle prijeđu u Francusku. Međutim, u svibnju 1918 izbio je zbog zahtjeva za djelomičnim razoružanjem sukob sa sovjetima, koji je dao posljednji poticaj za stvaranje fronte na Volgi. U kolovozu imale su legije u vlasti cijelu sibirsku prugu i opet se vraćale na zapad. Ali već potkraj 1918 pokazala se sva bezuspješnost toga pokušaja, i legijama je povjereno čuvanje sibirske pruge. Pod pritiskom javnosti i socijalista u Čehoslovačkoj pristupilo se najzad evakuaciji, koja je potrajala do ljeta 1920.

LIT.: T. G. Masaryk, Světová revoluce, Prag 1925; E. Beneš, Svĕtová válka a naša revoluce, 2 sv., Prag 1927; J. Opocenský, Konec monarchie rakousko-uherské, Prag 1928; P. Molisch, Vom Kampf der Tschechen um ihren Staat, Beč-Leipzig 1929; R. Freissler, Vom Zerfall Österreichs bis zum Tschechoslowakischen Staate, Berlin 1921; U. Nani, T. G. Masaryk e l’unità cecoslovacca, Milan 1931; J. Papanek, La Tchécoslovaquie. Histoire politique et juridique de sa création, Prag 1923; Ch. Pergler, America in the struggle for Czechoslovak independence, Philadelphia 1926; B. Mirkine-Guetzevitsch i A. Tibal, La Tchécoslovaquie, Pariz 1929; Z. V. Tobolka, Česká politika za světové války (zbornik »Politika«, I.), Prag 1923; L. Sychrava-J. Werstadt, Československý odboj, Prag 1923.

14. Čehoslovačka nutarnja politika (1918—38). Čehoslovačka bijaše parlamentarna i demokratska država. Sastav zakonodavnih tjelesa, vlade i javne uprave ovisio je o javnom mnijenju, koje dolažaše do izraza kod izbora i odluka političkih stranaka. Posljedica je toga bila, da je slika političkih stranaka bila vrlo šarena, a utjecali su na nju i tragovi prošlih vremena. Svaka od teritorijalnih jedinica, koje uđoše u područje Republike, sačuvala je svoje posebne oznake. Razlog je tome, što se one nisu razvijale u istim prilikama; historijske zemlje Češka, Moravska i Šleska bijahu kroz više stoljeća u austrijskoj upravi, Slovačka i Potkarpatska Rusija u ugarskoj. Osim toga historijske zemlje imađahu svoje sabore pa su uz općenitu državnu politiku vodile i posebnu zemaljsku. U stranačko-političkom sustavu odražavahu se socijalne i gospodarske prilike, a u svakom pojedinom dijelu i različne narodne i vjerske težnje. U svemu postojaše pet teritorijalnih jedinica: Češka, Moravska, Šleska, Slovačka i Potkarpatska Rusija i pet manjina; njemačka, madžarska, poljska, rusinska i židovska.

Osnovno obilježje davahu stranačko-političkom životu četiri orijentacije: liberalistička, koja se razvila u krugu naprednog građanstva i našla oslon u industriji, srednjem staležu i uopće političkom i gospodarskom razvoju naroda; agrarska, koja je u ratarskim krajevima zauzela mjesto liberalističko-građanske orijentacije, a s razvojem demokracije prešla od kruga bogatijih seoskih elemenata na čitavo ratarsko pučanstvo; socijalistička, koja je izrazila težnje radništva, kad je industrijski razvoj postigao stupanj velike produkcije; konzervativno-katolička, kao odjek internacionalno organizirane katoličke crkve i njezina djelovanja u pojedinim državama pa kulturnog i političkog konzervativizma, kao protuteže prebrzom političkom razvoju drugih smjerova. Sve te orijentacije najjače su se očitovale u historijskim zemljama, koje su već za austrijske vlasti u polovici 19. st. pokazale jaku narodnu i političku svijest.

Pravi nosilac svega političkog razvoja 1918—38 bila je koalicija od pet najvećih čeških stranaka. Republikanska stranka poljodjelskih radnika i malih seljaka, obično nazivana agrarnom, bila je po broju i nutarnjoj koheziji najjača, pa joj je nakon 1925 pripalo mjesto predsjednika vlade i zastupničke kuće, a usto lisnice poljodjelstva i redovito narodne obrane i unutarnjih poslova. Odličnog vođu imala je u A. Švehli, a poslije njegove smrti 1933 postade joj predsjednikom R. Beran. Radnička socijalno-demokratska stranka, koja je potekla iz radničkog pokreta, bila je doduše 1920 na prvome mjestu, ali je naskoro njezin utjecaj oslabio radi sukoba između desnice i ljevice; potonja se 1921 potpuno odvojila kao komunistička stranka. Najistaknutiji vođe socijalnih demokrata bijahu V. Tusar i A. Hampl. Narodno-socijalistička stranka pojavila se 1896 kao reakcija protiv socijalnih demokrata i okupila u svojim redovima manji dio radnika, niže javne i posebničke činovnike, obrtnike i mnoge intelektualce. Kroz godine vodio ju je njezin osnivač V. Klofáč, a pripadao joj i E. Beneš. Narodno-demokratska stranka, kojoj su jezgru tvorili Mladočesi s K. Kramářom, zastupala je u doba prevrata većinu građanstva i inteligencije. Kasnije se s nekim manjim grupama spojila u »Narodnu uniju«. Čehoslovačka pučka stranka nastala je 1922 iz različitih katoličkih stranaka, a vodio ju je msgr. J. Šrámek. Njezina je moć izvirala iz konzervativnog sela u Moravskoj i Šleskoj, gdje je bila najjača stranka. Relativnu većinu u Slovačkoj imala je Slovačka pučka stranka na čelu s A. Hlinkom, a kod Nijemaca isticale su se do pojave Sudetsko-njemačke stranke K. Henleina 1935 Njemačka socijalno-demokratska stranka te Savez njemačkih posjednika i Njemačka kršćansko-socijalna stranka, koje su od 1926 surađivale sa češkim vladinim strankama (»aktivisti«).

G. 1918, 14. XI., sastala se u Pragu Narodna skupština (Národní shromáždění), sastavljena najzad od 270 predstavnika svih čeških i slovačkih stranaka; ona je istog dana detronizirala Habsburgovce, izabrala Masaryka predsjednikom republike i usto prvo ministarstvo na čelu s Kramářom. Njegova vlada išla je prije svega za tim, da državu postavi na što čvršću demokratsku podlogu, zajamči joj integritet, odvoji je gospodarski i novčano od Austrije i donese prve agrarne mjere kao i zakone političko-socijalnog značenja. Vlada i skupština nastojale su u prvom redu ostvariti težnje, koje ispunjavahu revolucionarni pokret u inozemstvu. Općinski izbori od 15. VI. 1919 pokazaše, da kabinet pod nacionalno-demokratskim vodstvom ne odgovara pravom raspoloženju naroda, pa je u srpnju 1919 obrazovana nova vlada sa socijalnim demokratom V. Tusarom kao predsjednikom. Ta je vlada bila sastavljena od socijalnih demokrata, narodnih socijalista, republikanaca i Slovaka. Ona je nastavila djelo prvog ministarstva, posebnu brigu poklonila financijalnoj konsolidaciji zemlje, uvela porez na imovinu i nastavila s reformama na agrarnom i društvenom polju.

Njezino glavno djelo bijaše ustav od 29. II. 1920. Po njemu je Č. demokratska i parlamentarna republika. Predsjednika bira narodna skupština većinom od ⅗ glasova na 7 godina; on imenuje i otpušta ministre te ima pravo raspuštanja parlamenta. Narodna skupština (Národní shromáždění) sastoji od dvije kuće, senata sa 150 članova iznad 45 g. i zastupničke kuće (Poslanecká sněmovna) s 300 članova iznad 30 g.; obje se biraju tajnim i neposrednim glasovanjem uz razmjernu podjelu mandata. Aktivno izborno pravo imaju muškarci i žene iznad 21 (za zast. kuću) odnosno 26 g. (za senat). Mandat zast. kuće traje 6, a senata 8 g. Ministri moraju imati povjerenje zast. kuće, koja ih može optužiti senatu. Protiv zakona, koji prihvate obje kuće, ima predsjednik pravo veta, ali on postaje zakonom, ako ga one ponovno prihvate apsolutnom većinom svih svojih članova ili zast. kuća većinom od ⅗. Ako pak senat odbije neku osnovu, ona postaje zakonom, kada je ponovno odobri zast. kuća kvalificiranom većinom. Vladin zakonski prijedlog, koji je odbačen u parlamentu, može vlada iznijeti na pučko glasovanje. Ustav još zajamčuje građanske slobode i prava manjina u skladu s ugovorom o zaštiti manjina, koji je Čehoslovačka sklopila u St. Germainu 10. IX. 1919 s glavnim savezničkim silama. Posebnim zakonom izvršena je podjela države na 21 župu, koje su upravne i samoupravne jedinice, ali je 1927 provedeno novo ustrojstvo podjelom na zemlje (Češka, Moravska sa Šleskom, Slovačka, Potkarpatska Rusija) uz široku decentralizaciju uprave i uvedenje zemaljskih sabora, koji se biraju u ⅔, dok ostatak članova imenuje vlada.

Poslije prihvata ustava provedeni su izbori za Zastupničku kuću i Senat (18. IV. i 25. IV. 1920); time je prestala Narodna revolucionarna skupština. Nova skupština brojila je 199 čeških i slovačkih zastupnika, 72 njemačka i 10 madžarskih. Pošto socijalističke stranke bijahu dobile polovicu svih glasova i 136 zastupnika (od 281), a u nesocijalističkom taboru bijaše republikanska (agrarna) stranka najjača, koalicijom tih stranaka bi u svibnju 1920 obrazovan drugi Tusarov kabinet. Glavnu je brigu posvetio socijalno-političkim pitanjima. Kako se zbog jačanja ljevičarskih tendencija sve više zaoštravala kriza u socijalno-demokratskoj stranci, Tusar i drugi socijalno-demokratski ministri predadoše već u rujnu 1920 ostavku. Ali se bez socijalnih demokrata nije mogla postići većina u parlamentu, pa bi imenovano činovničko ministarstvo J. Černoga, koje se održalo na vlasti punu godinu dana. U parlamentu se ono oslanjalo na sve češke stranke, radeći na jačanju državne vlasti i sprječavanju nereda, koji dolažahu sa strane krajnjih elemenata u socijalno-demokratskoj stranci. Likvidacija trgovine žitom i financijski plan ministra K. Engliša naiđoše na velike zapreke i teškom su mukom mogli biti ostvareni. Nakon što se socijalno-demokratska stranka bijaše učvrstila, činovnički kabinet bi u rujnu 1920 zamijenjen parlamentarnim na čelu s Benešom oslanjajući se na t. zv. nacionalnu uniju, naime koaliciju najvećih stranaka. Društveni nemir postigao je tada vrhunac i stavio u pokret radikalizirano radništvo; u veljači 1922 izbio je štrajk rudara, u svibnju štrajk kovinarskih radnika. Vlada je uspjela primiriti zemlju i konačno stabilizirati tečaj krune. Kabinet agrarca A. Švehle (1922—25), koji je također bio koaliciona vlada petero stranaka, obilježio je unutrašnju konsolidaciju očitim skretanjem na desno. Vlada je smanjila proračunski manjak, snizila porez na kameni ugalj, lignit i imovinu, poboljšala obrt i poljodjelstvo i provela osiguranje radnika. Pitanje carina za poljodjelske proizvode zaoštrilo je u lipnju 1925 u tolikoj mjeri nesuglasice između agraraca i socijalista, da se parlament morao raspustiti. Izbori u studenom 1925 doniješe znatne promjene u položaju i moći pojedinih stranaka, od kojih ojačaše republikanska, češka i slovačka pučka te njemačka kršćansko-socijalna stranka; socijalistička stranka naprotiv izgubi znatan broj zastupnika. Smanjeno značenje socijalističkog dijela kabineta prouzročilo je promjenu vlade 9. XII. 1925 na osnovi koalicije između nacionalne unije i stranke malog i srednjeg obrta i trgovine pod Švehlinim vodstvom. Kabinet je u veljači 1926 objelodanio jezični zakon. Potiskivanje socijalista dovelo je do novih nesuglasica, koje su kabinet prisilile, da u ožujku 1926 odstupi. Naslijedio ga je po drugi put činovnički kabinet na čelu s J. Černým. U glavnim pitanjima poljodjelskih carina i činovničkih plaća podupirale su vladu ne samo čehoslovačke građanske stranke, nego i agrarci i njemački kršćanski socijali, dok su socijalisti bili u opoziciji. Zakon o carinama primljen je poslije burne rasprave 12. VI. 1926, a nešto kasnije i zakon o činovničkim plaćama; istog mjeseca doneseni su i zakoni o plaćama svećenstvu i trošarinama na šećer i alkohol. Suradnja čeških i njemačkih građanskih stranaka omogućila je ponovno obrazovanje parlamentarne vlade 12. X. 1926 pod Švehlom, a 15. I. 1927 uđoše u kabinet i zastupnici slovačke pučke stranke Gážik i Tisó.

U nutarnjoj politici Čehoslovačke stajahu uvijek na prvome mjestu uz gospodarske zadaće i narodnosna pitanja. Na osnovi ugovora u Saint Germainu bi 1920 objelodanjen zakon, koji zajamčuje manjinama u okružjima s više od 20% njihova stanovništva pravo na službenu upotrebu njihova jezika. Suradnja Nijemaca u trećem Švehlinu kabinetu stvorila je preduvjete za rješavanje i toga važnog pitanja. Vlada je sada mogla provesti široku financijsku reformu, a 1. VII. 1927 donijeti i zakon o upravnoj reformi.

Švehlino povlačenje zbog bolesti nije imalo političkih posljedica; stranački sastav vlade, koju je u veljači 1929 sastavio F. Udržal, promijenio se u toliko, što su pred nove izbore u listopadu 1929 istupili predstavnici Hlinkine stranke. Sami izbori međutim nisu donijeli značajnijih promjena. Vlade F. Udržala, koji je predsjedništvo ministarskog vijeća zadržao do listopada 1932, nisu ni sad uspjele pomiriti protivne gospodarske i društvene probitke, kojih je opreke gospodarska kriza još više zaoštrila. Pitanje zakona o uređenju zaklade za nezaposlene i pitanje uvoznih sindikata za žito i stoku izazvalo je nove teškoće i prouzročilo čak odgodu parlamenta. Udržalovi nasljednici I. Malypetr (1932—35) i M. Hodža (1935—38), koji su svaki obrazovali po tri kabineta, upravljali su se i dalje dotadašnjim političkim smjernicama. Za Hodžina ministrovanja povukao se 14. XII. 1935 Masaryk s položaja predsjednika Kepublike; u ispravi o svom odstupu istakao je potrebu dobre vanjske politike i pravednosti prema svim građanima bez obzira na narodnost, a za svoga nasljednika preporučio je Beneša. Narodna skupština doista je Beneša izabrala s 340 od 440 predanih glasova.

Od 1935, kad je Sudetsko-njemačka stranka K. Henleina izašla iz izbora kao najveća njemačka i ujedno brojčano najjača stranka u državi, narodno je pitanje dobivalo sve veće značenje. U vezi s usponom Njemačke ono je doskora postalo pitanjem odnošaja prema njemačkom narodu i Njemačkoj uopće. Hodžina vlada nastojala je da sporazumom s predstavnicima njemačkih aktivista od 18. II. 1937 izađe u susret zahtjevima sudetskih Nijemaca za ravnopravnošću, osobito na području gospodarske i socijalne politike, pa u pogledu primanja u državnu službu kao i službenog jezika. Kako je Henlein odbijao sporazum kao nedovoljan, zahtijevajući temeljitu promjenu unutrašnje i vanjske politike, njemačke su stranke potkraj ožujka 1938 istupile iz vlade i — osim socijalnih demokrata — stopile se s Henleinovom strankom. Sukob između vlade i te stranke postigao je vrhunac 16. IX. 1938, kad je stranka raspuštena. Ali tada to pitanje nije više bilo samo unutrašnje-političko; i ostali narodi u Čehoslovačkoj postavili su međutim svoje zahtjeve, a 4. VI. 1938 slovačka pučka stranka odlučno je izrazila svoje nazore o autonomiji Slovačke. Neuspjeh njegovih nastojanja prisilio je Hodžu da 22. IX. odstupi, a idućeg dana sastavio je novu vladu general J. Sirový.

LIT.: J. Borovička, Zehn Jahre tschechoslovakischer Politik (Politische Bücherei, VIII.), Prag 1929; E. Čapek, Političká přiručka ČSR, Prag 1931; Ch. Hoch, Les partis politiques en Tchécoslovaquie, 2. izd. (Sources et documents tchécoslovaques, 28.), Prag 1936; K. Šedivý (J. Chmelař), Cesty československé vnitřni politiky 1918—1925, Prag 1926.

15. Vanjska politika Čehoslovačke Republike. Od osnutka Privremene čehoslovačke vlade 14. X. 1918 do 1935 vanjsku je politiku bez prekida vodio E. Beneš (v.). U prvom razdoblju 1918—23 radilo se poglavito o likvidaciji ratnih prilika, osiguranju mira i naročito o tome, da se Čehoslovačkoj odredi stalno mjesto u novom političkom sistemu Evrope. U tom pogledu bila je odlučna činjenica, što već revolucionarni pokret u inozemstvu i prevrat u unutrašnjosti bijahu odredili odnos nove države prema inozemstvu.

Čehoslovačka je sudjelovala na svim sastancima, na kojima se pregovaralo o primirju i miru. Već u prosincu 1918 uspjelo joj je postići odluku o privremenim granicama Slovačke i spriječiti nastojanje madžarske vlade, kojoj su saveznici primirjem od 13. XI. dopustili, da do konačne odluke upravlja čitavom bivšom Ugarskom. Naskoro bilo je riješeno pitanje o historijskim granicama čeških zemalja, kao i pitanje o priključku Potkarpatske Rusije. U pitanju reparacija Čehoslovačka je odbila bilo kakvo sudjelovanje u isplati ratne štete, austro-ugarskog ratnog duga i bankovnog zadužničkog duga i postavila zahtjev na ratnu odštetu, koju joj je reparaciona komisija 14. IV. 1924 odobrila, a preuzela je samo dio austrijskog predratnog duga. Na osnovi čehoslovačkog zakona o zemljišnoj obustavi mirovna je konferencija 10. VIII. 1919 prihvatila načelo, da Čehoslovačka može sa zemljišnim posjedom stranih državljana postupati kao i s vlasništvom svojih podanika.

Nakon potpisa ugovora o miru čehoslovačka je vanjska politika prije svega težila za izgradnjom srednjoevropskog političkog sistema na osnovi načela, koja bijahu uglavljena već za rata; taj je sistem trebao biti dopuna političkom sistemu Lige Naroda.

Rješavanje pitanja odnosa sa susjednim zemljama započelo je sređivanjem trgovačkih i političko-pravnih odnosa s Austrijom; 7. VI. 1920 bila je u Brnu potpisana konvencija o narodnostima i manjinama, a malo kasnije došlo je na red privremeno trgovačko i carinsko utanačenje. Trgovačka i gospodarska konvencija s Njemačkom bila je potpisana 29. VI. 1920, s Jugoslavijom 18. X. 1920, s Italijom 2. III. 1921, a s Rumunjskom 23. IV. 1921. Politika suradnje u Srednjoj Evropi pokazala se i na konferencijama nasljednih država Austro-Ugarske u Rimu i Porto-Rose 1921. Pokušaji oko restauracije Habsburgovaca, koji se pojaviše u Ugarskoj, doveli su do osnutka Male Antante (v.). Njezin temelj sačinjavahu: čehoslovačko-jugoslavenski ugovor od 14. VIII. 1920, obnovljen i proširen 31. VIII. 1922, čehoslovačko-rumunjski ugovor od 23. IV. 1921 i jugoslavensko-rumunjski ugovor od 7. VI. 1921. Da se ustale pravilni odnosi s Austrijom, Čehoslovačka je s njom sklopila ugovor od 16. XII. 1921, kojim jedna drugoj zajamčiše granice određene ugovorima o miru. Obvezaše se nadalje, da će potpuno ispuniti gospodarske i financijske ugovore pa i ugovore o manjinama, koji su već sklopljeni ili će se sklopiti, te da će na prijateljski način i presudom obraničkog suda (arbitraže) rješavati sporove, koji bi se među njima pojavili; ugovor o arbitraži od 5. III. 1926 označuje potanje izvršenje ovog obećanja.

Drugo razdoblje Benešove vanjske politike obuhvaća godine 1924—29. Njegova nastojanja oko jamstva za sigurnost Čehoslovačke dovela su do ugovora o savezu, prijateljstvu i uzajamnoj pomoći između Čehoslovačke i Francuske od 25. I. 1924, a 5. VII. 1924 bi potpisan ugovor o srdačnoj suradnji s Italijom.

Sudjelovanje Čehoslovačke u međunarodnoj politici nije se ograničilo na pitanja, koja se je neposredno ticahu, nego je ona htjela sudjelovati u svakom pojedinom slučaju, koji se odnosio na Srednju Evropu. Ona je supotpisala Ženevski protokol od 2. X. 1924 o mirnom rješavanju međunarodnih sporova i ugovore u Locarnu od 16. X. 1925, među kojima se nalazio i ugovor s Njemačkom o arbitraži. G. 1927 uredila je svoj odnos prema Vatikanu ugovorom, poznatim pod nazivom »Modus vivendi« od 17. XII.

U trećem razdoblju 1930—35 Benešova je težnja išla u prvom redu za izgradnjom kolektivnog sistema u svrhu čuvanja sigurnosti i mira. Ugovori o savezu i prijateljstvu između država Male Antante bili su 27. VI. 1930 obnovljeni, a pakt o organizaciji Male Antante bio je potpisan 16. II. 1933. Mala Antanta stupila je preko Čehoslovačke i Rumunjske u diplomatske odnose sa Sovjetskom Rusijom, a na drugoj strani stvorila mogućnost za pregovore između Francuske, Čehoslovačke i Rusije. Te su države potpisale zapisnike, kojima su se obvezale, da bez prethodnog utanačenja ne će sklapati političke ugovore s drugim državama. 16. V. 1935 bi potpisan i ugovor o uzajamnom pružanju pomoći između Čehoslovačke i Sovjetske Rusije kao nadopuna francusko-sovjetskog ugovora i u okviru sustava sigurnosti, predviđenog Paktom Lige Naroda.

Poslije Benešova izbora za predsjednika Republike 18. XII. 1935 vodstvo vanjske politike bi povjereno ministru predsjedniku M. Hodži, a 29. II. 1936 poznatom povjesničaru K. Krofti. Čehoslovačka se i dalje zalagala za načela kolektivne sigurnosti i nastojala sistem Locarnskih ugovora, koje je Njemačka 7. III. 1936 otkazala izuzevši arbitražne konvencije s Poljskom i Čehoslovačkom, zamijeniti novim sustavom sigurnosti. Ali već u proljeće 1937 postao je vanjsko-politički položaj Čehoslovačke težak radi slabljenja Male Antante, do koga je dovelo približavanje jugoslavenske politike Reichu i Italiji. Značajni su događaji u tom razvoju govor kancelara Hitlera 20. II. i priključak Austrije 12. III. 1938. Odnosi Čehoslovačke prema Reichu osobito su se zaoštrili, a sudetski Nijemci potaknuti su, da ostvare svoje težnje. Uporedo s rješavanjem narodnih pitanja u Čehoslovačkoj tekla je i vanjsko-politička akcija, koja je svjedočila o sve većoj zaoštrenosti međunarodnog položaja. 14. III. francuski ministar predsjednik L. Blum i ministar vanjskih poslova Paul-Boncour izraziše spremnost Francuske, da u slučaju napadaja vojnički pomogne Čehoslovačku, a Paul-Boncour istaknu 23. III. ponovno obveze Francuske prema Čehoslovačkoj. Engleska se u isto vrijeme izjavi spremnom da brani Francusku i Belgiju protiv neizazvanog napadaja, ali izuzme od toga Čehoslovačku. Sporazumjevši se u svim srednjoevropskim pitanjima Francuska i Engleska poduzeše 7. V. zajednički korak u Pragu i Berlinu, ali se sukob između praške vlade i Henleina nije više dao ublažiti. Noću 20./21. V. ubijena su na bijegu dva Nijemca, a još iste večeri proširila se vijest o skupljanju njemačke vojske na granici. Čehoslovačka je idućeg dana provela djelomičnu mobilizaciju, našto je njemačka vlada izjavila, da je ta vijest bez temelja.

Pitanje Čehoslovačke postalo je žarištem, u kojem su se ukrštale i izoštravale velike smjernice međunarodne politike. Premda je Engleska obavijestila Njemačku o svojem interesu za sukob, u koji bi Francuska bila uvučena, Njemačka nije uzmakla pred njezinim opomenama. Držanje Sovjetske Unije, koja je bila voljna ispuniti svoje savezničke dužnosti barem pothvatom zračnih snaga, utjecalo je na Poljsku u smjeru daljeg odvajanja od velikih sila na zapadu.

Općinski izbori od 22. V. pokazali su, da je 90% njemačkih izbornika prišlo Henleinu, ali da češka manjina u mnogim mjestima iznosi 15—30%. Praška vlada pristala je dakle, da kao podlogu za pregovore uzme spomenicu Henleinova opunomoćenika Kundta, koja je polazila s gledišta, da državu valja preustrojiti na »nacionalno-regionalnoj« osnovi. Pošto vlada nije napuštala misao o podjeli države na pokrajine, u kojima bi se sabori sastojali od narodnih kurija, činilo se, da su neposredni pregovori potkraj mjeseca srpnja dospjeli na mrtvu točku. Engleska tada odluči, da s pristankom Francuske pošalje u Prag posebnog posrednika u osobi lorda Runcimana, bivšeg ministra trgovine, koji je svojim savjetima trebao pomoći tamošnjoj vladi. Vodstvo čehoslovačke vanjske politike prešlo je tim časom zapravo u ruke lorda Runcimana. Za vrijeme njegova boravka u Čehoslovačkoj vlada doduše nastavi pregovore s Henleinovom strankom, ali Francuska poduzme 4./5. IX. mjere vojnog opreza, a navijesti ih i Sovjetska Unija. Kad Hitler 1. IX. istaknu pravo sudetskih Nijemaca, da sami odluče o svojoj sudbini, u sudetskim krajevima izbiju nemiri, praška vlada poduzme iznimne mjere, a njemačko-sudetska stranka odgovori 13. IX. ultimatumom, u kojem zatraži, da se državno redarstvo povuče iz krajeva s njemačkom većinom. Praška vlada ne popusti.

Da bi se postiglo mirno rješenje, predsjednik britanske vlade N. Chamberlain sastane se u Berchtesgadenu s Hitlerom: Engleska i Francuska obavijeste zatim 19. IX. prašku vladu, da se na osnovi Runcimanova izvještaja ne mogu više bez opasnosti za Čehoslovačku i evropski mir zadržati u granicama Čehoslovačke područja nastanjena Nijemcima; treba ih dakle odstupiti Reichu. Prihvati li vlada taj prijedlog, Engleska će se pridružiti međunarodnom jamstvu za njezine nove granice protiv svakog neizazvanog napadaja. Pod pritiskom Engleske i Francuske, koja više nije pomišljala na ispunjenje svojih obveza iz obrambenog saveza, vlada pred zoru 21. IX. prihvati prijedlog, i razgovori između Hitlera i Chamberlaina nastave se 23. IX. u Godesbergu; Chamberlain preuzme dužnost, da praškoj vladi preda spomenicu Reicha, koji je zahtijevao, da se prema priloženoj karti odmah isprazni sudetsko područje. Čehoslovačka vlada iznijela je u odgovoru 25. IX. neke primjedbe u pogledu momentalne evakuacije i okupacije smatrajući je s gledišta narodne obrane neizvedivom. 26. IX. Chamberlain predloži njemačkoj vladi, da se pitanje o provedbi ugovorenih načela raspravi na posebnoj konferenciji. Sastanak između Hitlera, Chamberlaina, Daladiera i Mussolinija održao se u Münchenu 29. IX. 1938 i u pojedinostima odredio način, na koji će Njemačka preuzeti sudetsko područje (→ Münchenski sporazum). U prvoj točki priloga tome sporazumu Njemačka i Italija priključiše se načelno jamstvu, koje su Engleska i Francuska dale Čehoslovačkoj u pogledu novih granica, ali učiniše to s ograničenjem, da će jamstvo dati, kad se riješi i pitanje poljske i madžarske manjine. 30. IX. 1938 njemačke čete prijeđu granicu Čehoslovačke.

LIT.: J. Papoušek (prev. J. Urzidil), Dr. Edvard Beneš. Sein Leben, Prag 1937; C. G. Picavet, L’Europe politique de 1919 à 1929, Pariz 1931; G. M. Gathorne-Hardy, A short history of International affairs 1920 to 1934, London 1934; Eduard Benesch und die tschechische Aussenpolitik von 1918—1935 (Berliner Monatshefte, XVI.), Berlin 1938; Frankreich und sein Bündnis mit der Tschecho-Slowakei (Berliner Monatshefte, XVI.), Berlin 1938; J. M. Jovanović, Diplomatska istorija Nove Evrope 1918—38, 2 sv., Beograd 1938—39; Ed. Beneš, Problémy Nové Evropy a zahranični politika československá, Prag 1924; Zahraniční politika (Prag), od 1920—38; L. Damblanc, Comment fut sauvée la paix, Pariz 1939; L’Esprit International, XII. i XIII., Pariz 1938—39; W. Frauendienst, Weltgeschichte der Gegenwart in Dokumenten 1937–38, Internationale Politik, Weltgeschichte der Gegenwart in Dokumenten, V., Essen 1940.J. N.

16. Čeho-Slovačka. Münchenski sporazum, koji su velike sile sklopile 29./30. IX. 1938, dodijelio je Njemačkoj pogranične krajeve Češke i Moravske; 2. XI. pala je u Beču i odluka Njemačke i Italije u korist madžarskih zemljišnih zahtjeva, a već 1. X. udovoljila je čehoslovačka vlada ultimativnom zahtjevu Poljske, da joj preda okružja Těšín i Fryštát. Rujanski događaji doveli su do odstupa predsjednika Beneša 5. X.; do izbora novog predsjednika, koja je zadaća namijenjena novoj Narodnoj skupštini, preuzeo je vrhovnu vlast u državi Sirový. Sporazumom slovačkih stranaka 6. X. stvorena je autonomna vlada za Slovačku, a uskoro se za tim primjerom povela i Potkarpatska Rusija (kasnije P. Ukrajina). Te su promjene dobile zakonsko odobrenje 19. XI., kad je novi parlament primio zakone o autonomiji navedenih zemalja. Svaka zemlja dobila je svoj sabor i njemu odgovornu vladu. Za zajedničke poslove postojao je zajednički parlament i zajednička vlada s tri ministarstva: vanjskih poslova, zemaljske obrane i financija. Predviđena su posebna jamstva, da Slovaci ne budu nadglasani u zajedničkim poslovima; zajednička vlada morala je imati također povjerenje većine slovačkih zastupnika. Čehoslovačka Republika pretvorila se tako u federaciju triju država, pa je ta promjena vidljivo izražena u novom imenu države: Čeho-Slovačka. Za predsjednika republike izabran je 30. XI. predsjednik upravnog sudišta E. Hácha, koji je istoga dana imenovao novu vladu na čelu s agrarcem R. Beranom.

U novim granicama imala je država 98.912 km² i 9,308.119 stan. (prosinac 1938), od toga 8,227.154 Čeha i Slovaka, 512.289 Ukrajinaca, 337.830 Nijemaca i 100.379 Madžara.

Unutrašnja struktura naglo se prilagođivala izmijenjenim prilikama. Nova Narodna skupština sastojala se uglavnom iz dviju stranaka: »državne stranke narodnog jedinstva«, u koju uđoše bivša republikanska agrarna stranka, češki narodni socijalisti, narodna unija i polovica katoličke pučke stranke; zatim »narodne stranke radnog naroda«, koja je proizašla iz socijalne demokracije. Kad se potonja 12. XII. konstituirala, odrekla se misli klasne borbe; 23. XII. raspustila je vlada i komunističku stranku. Političko ustrojstvo trebalo je, prema zamisli Beranovoj, dobiti oblik »autoritarne demokracije« s izrazito kršćanskim obilježjem; težište državne politike prenijelo se s političkih zadaća na gospodarske.

Praška vlada, koja se poslije Münchena morala uglavnom povoditi za događajima, pokušavala je od početka 1939 ojačati svoj utjecaj na opću državnu politiku. Kao trećeg ministra u karpatsko-ukrajinskoj vladi imenovao je predsjednik Hacha 16. I. češkog generala L. Prchalu, čime je izazvao prosvjed same te vlade. Kad je 5. III. skinuo i njezina predsjednika, a Prchali povjerio ministarstvo unutrašnjih poslova, novi je predsjednik ponovno prosvjedovao, ali bez uspjeha. U to vrijeme vodili su se i pregovori sa slovačkom vladom u pitanju samostalne vojske i vanjske politike, pa su 8. III. slovački ministri pozvani, da svakako dođu u Prag. Kad se većina njih tom pozivu nije odazvala, predsjednik je J. Tisó skinut, u nekim je mjestima proglašeno opsadno stanje, vojska je okupirala Bratislavu i razoružala Hlinkinu gardu, a najznatniji njezini vođe su uhapšeni. Praška vlada opravdavala je te mjere težnjama nekih slovačkih krugova, da razbiju državno jedinstvo. Već idućeg dana obratio se Tisó posebnom notom na Führera, a 13. III., kad je K. Sidor preuzeo predsjedništvo vlade, otputovao je u Berlin i vrativši se ishodio u Háche saziv slovačkog parlamenta. Taj je 14. III. 1939 donio zakon o nezavisnosti Slovačke, a sam Tisó obratio se za pomoć Führeru. Toga dana otputovao je u Berlin i Hácha s ministrom vanjskih poslova F. Chvalkovským, a njemačke su čete ušle u Moravsku Ostravu i Vitkovice. Ultimatum pak madžarske vlade, koji je zahtijevao ispražnjenje Potkarpatske Ukrajine, nije praška vlada u cijelosti primila, pa su i madžarske čete prešle granicu. Poslije pregovora noću 14./15. III. 1939 potpisano je u Berlinu »utanačenje o zaštiti češkog naroda«; prema njemu je Führer primio Háchinu izjavu, kojom on »sudbinu češkog naroda i zemlje polaže s punim pouzdanjem u ruke vođe njemačkog Reicha«. Führer je nato izrazio svoju odluku, »da će češki narod primiti pod zaštitu njemačkog Reicha i osigurati mu autonomni razvoj njegova narodnog života u skladu s njegovom osebujnošću«. 15. III. njemačka je vojska zaposjela Češku i Moravsku, a 16. III. 1939 objelodanio je Führer na Hradčanima svoju odredbu o »Protektoratu Češkoj i Moravskoj«.U.

17. Pravni položaj protektorata Češke i Moravske uređen je odredbom Führera, izdanom u Pragu 16. III. 1939. Njom je ustanovljena posve nova vrst državnopravnog zaštitnog odnošaja posebne naravi. Zemlje protektorata spadaju području velikonjemačkoga Reicha i stoje pod njegovom zaštitom. Protektorat ima vlastite državne pripadnike, ali u njemu boraveći Nijemci po narodnosti njemački su državljani odnosno pripadnici i potpadaju pod njemačku sudbenost. Protektorat nije subjekt međunarodnog prava. Reich vodi njegove vanjske poslove prema zajedničkim probitcima i štiti njegove podanike u inozemstvu, uzima protektorat u vojničku zaštitu i u tu svrhu drži ondje posade i vojničke uređaje, neposredno nadzire promet, poštu i brzojav. Carinski je protektorat uključen u područje Reicha i potpada njegovu carinskom vrhovništvu. Preostala vrhovnička prava vrše vlastiti organi protektorata u skladu s političkim, vojničkim i gospodarskim probitcima Reicha. Glavar autonomne uprave treba za vršenje svoje službe povjerenje Führera. On uživa zaštitu i počasti državnoga glavara, a zastupnik protektorata kod vlade u Berlinu ima službeni naslov poslanika. Za čuvanje probitaka Reicha postoji u Pragu protektor, kojeg imenuje Führer. Njegova je zadaća, da se kao Führerov zastupnik i opunomoćenik vlade Reicha brine za održavanje političkih smjernica Führerovih. On potvrđuje članove vlade protektorata i može tu potvrdu opozvati. Vlada protektorata mora ga obavijestiti o svakoj svojoj mjeri, a on ima pravo davati joj savjete i prosvjedovati proti mjerama, koje mogu škoditi Reichu. U slučaju pogibli u odvlaci može on izdati odredbe potrebne u zajedničkom probitku. Prigovor protektora obustavlja proglašenje zakona, naredaba i drugih propisa te izvršenje upravnih mjera i pravomoćnih presuda. Moguća su i dalja ograničenja položaja protektorata glede a) područja: Führer može za pojedine dijelove odrediti drugo uređenje,ako to traži obrana Reicha; b) izdavanja propisa: Reich može izdavati propise za protektorat, ako to traži zajednički probitak; c) upravnog ustrojstva: Reich može u zajedničkom probitku preuzeti pojedine grane uprave i ustrojiti vlastite organe Reicha; d) upravne djelatnosti: Reich može sam odrediti mjere potrebne za održanje sigurnosti i reda. Za unutarnju sigurnosnu službu ima protektorat vlastite postrojbe, ali Reich propisuje njihovu jačinu, ustrojstvo i oružanje.

LIT.: Huber, Verfassungsrecht des grossdeutschen Reiches, 1939; Grewe, Protektorat und Schutzfreundschaft, Monatshefte für die auswärtige Politik 1939; F. Klein, Die staats- u. völkerrechtliche Stellung des Protektorats Böhmen u. Mähren, Archiv des öffentlichen Rechts, 1940.J. A.