ČEŠKA BRAĆA (poznata i kao Moravska braća), pravim imenom Jednota bratrská »bratska zajednica«, najznatnija vjerska zajednica u Čeha 15.—17. st. Osnovao ju je oko 1457 br. Řehoř (Grgur), nećak husitskog nadbiskupa Jana Rokycane, udruživši više vjerskih općina, koje su ponajviše nastale oko nekih uzornih svećenika.

Misaonu podlogu pružili su im spisi Petra Chelčickoga (v.), u kojima je izrazio težnje malog čovjeka za povlačenjem »iz svijeta« i moralnom obnovom poslije polovičnih uspjeha husitske revolucije u društvenom i moralnom pogledu. Nisu, dakle, marili za nauku, a izbjegavali su i dodir sa svjetovnom vlašću. Izvorom vjere bila im je samo Biblija, a svrhom života smatrali su strogo ispunjavanje šest »najmanjih« zapovijedi iz Kristove propovijedi na gori. G. 1467 stvorili su hijerarhiju, nezavisnu o Rimu, ali su dosljedno proveli i načelo općeg svećenstva i napustili mnogu crkvenu predaju, osobito u pojednostavljenom bogoslužju. Raspre o spasenju vjerom ili dobrim djelima, koje su se poslije Rehorove smrti (1474) među njima pojavile, opet su ih postavile pred pitanje o njihovu odnosu prema društvu. Sve veći utjecaj plemića i imućnijih građana promijenio je 1494/5 iz temelja dotadašnju strukturu zajednice: odbacivši spise Chelčickoga i br. Řehořa ona se pomirila s društvenim i državnim redom, a neka braća iz puka odijelila se pod br. Amosom (odatle im ime Amositi) i s vremenom se raspala u više sljedba.

Novoj zajednici dao je obilježje učeni teolog Lukáš Praški († 1528), koji je Braći ucijepio mesijanističko shvaćanje o njezinom božanskom podrijetlu, a promijenio je i njezino ustrojstvo. Otad joj stoje na čelu 4 biskupa (starší), a najstariji (sudí) predsjedava vijeću (úzká rada) od najviše 14 doživotnih članova, koje zapravo vodi zajednicu i saziva sinodu svih službenika. S prvobitnom Braćom spajala je tu zajednicu samo ćudoredna stega, koju je zadržala do kraja zahvaljujući ponešto i stalnim progonima (od 1461 dalje), kao i velika suzdržljivost, koja je Braću odbijala od prozelitstva i moći. Ali je nova zajednica postala pristupačna kulturnim poticajima, a za biskupa Jana Auguste (v.) bila je, štaviše, na putu, da s pomoću inozemstva postane jezgrom jake protestantske crkve, kojoj bi prišli i nezadovoljni utrakvisti. Taj je pokušaj propao zbog otpora Braće i progona, koje su ona 1548 doživjela zbog neuspjelog ustanka staleža. Njihovi »zborovi« u Češkoj bili su gotovo sasvim raspršeni, i Braća su težište svoga rada prenijela u snošljiviju sredinu Moravske i Poljske (sa središtem u Lešnu). Od toga vremena počela je zajednica dobivati i međunarodno značenje, a u Poljskoj razvila se u najmoćniju protestantsku zajednicu.

Uz živog Augustu, koji se nije odricao svojih namjera uznemirujući tako zajednicu do smrti (1572), isticao se osobito načelni mu protivnik Jan Blahoslav (v.). Njegovom zaslugom očuvala su Č. b. svoju samostalnost i priklonila se napokon višem obrazovanju; oni odlaze na strana sveučilišta, poglavito kalvinska, i kalvinizam potiskuje dotadašnje luteranske utjecaje u tolikoj mjeri, da poslije 1580 smatraju zajednicu ponajviše njegovim samostalnim ogrankom. Potkraj 16. st. Č. b. razvijaju plodnu kulturnu djelatnost u svojim školama i tiskarama. G. 1579—93 objelodanjuju dotad najbolji češki prijevod Sv. Pisma (Kralička biblija), a od 1576 glazbeno i slikarski savršene kancionale; bogatstvo građe za njihovu povijest, od čega je do nas došlo 13 folijanata, prinijelo je mnogo razvoju češke historiografije. Sav je taj rad najuže povezan s Blahoslavovim imenom; svojim pak svestranim književnim i izdavalačkim nastojanjima br. Adam Daniel iz Veleslavína dao je svoje ime »zlatnom doba« češke književnosti.

Poslije 1557, kad je u demokratiziranom ustrojstvu zajednice prevladao laički elemenat, plemstvo je sve više dolazilo do vodstva, pa je baš zaštita moćne gospode ublažila mnoge progone i omogućila joj uglavnom nesmetani razvoj, premda ona do Majestata Rudolfa II. od 1609 nije mogla postići zakonsko priznanje. Na početku 17. st. predstavljaju je vođa staleške opozicije Václav Budovec iz Budova (v.) i Karel st. iz Žerotína, koji su i češku književnost obogatili značajnim prinosima. Odlučna politička uloga Č. b. u staleškom ustanku 1618—20, kad su oni na češko prijestolje doveli i svoga kandidata, pripremila je s porazom na Bijeloj Gori i njihovu propast. G. 1628 morali su najzad napustiti domovinu; većina ih se sklonila u Lešno i druga poljska mjesta, a ostatak većinom u Slovačku i Sasku. Posljednji njihov biskup, Jan Amos Komenský, boravio je u Lešnu do 1656, kad je poljska vojska grad teško poharala. Rasap zajednice dovršile su izgubljene nade u povratak poslije 30-godišnjeg rata (1648). I u to najteže doba svog opstanka Č. b. nisu se odrekla stvaralačkog rada: uz znamenita djela Komenskoga ističe se napose Respublica Bohemiae od Pavia Stránskoga (1634). Samo neke općine preživjele su smrt Komenskoga (1670) i sve jači pritisak protureformacije; danas se težište Č. b. nalazi u Sjev. Americi i u Engleskoj, a njezin arhiv čuva istoimena vjerska zajednica u lužičkom Herrnhutu (Ochranov), koju je u duhu tadašnjeg pijetizma 1722 obnovio grof N. L. Zinzendorf.

LIT.: A. Gindely, Geschichte der böhmischen Brüder, 2 sv., 1857/8; J. Goll, Petr Chelčický a Jednota v XV. století, 1916; J. Bidlo, Jednota bratrská v prvnim vyhnanství, 3 sv., 1900—09; Isti, Akty Jednoty Bratrské, 2 sv., 1915 i 1923; J. Th. Müller, Geschichte der Böhmischen Brüder, 3. sv., Herrnhut 1922—31.J. Š-k.