CRTANJE je vještina oblikovati na nekoj ploštini s pomoću šiljatog crtala crte, da označe ili prikažu predmete bilo stvarne bilo one, koji su nastali u našoj mašti. Kad ta vještina postane sredstvom darovite umjetničke svijesti u svrhu likovnog izraza, tada nastaje umjetničko c.; a kad je ta vještina sredstvo za prikazivanje tehničkih predmeta, koji se izvode prema tom c-u, nastaje tehničko c.

I. Umjetničko crtanje ili umjetnost c-a prvobitna je i i osnovna djelatnost za sve grane umijeća. Umjetnost c-a veže sva tri likovna područja: ono, koje ostvaruje prostor (arhitektura), koje tvori obline i volumene (kiparstvo) i koje stvara jedinstvo volumena i prostora, projicirano na jednu plošninu (slikarstvo). Ta se umjetnost ograničuje uglavnom na bijelo-crnu suprotnost ostvarujući izraz od slobodnog obrisa — čiste linije — do baršunastog tona (→ grafika). Po lapidarnom oblikovanju bliza je skulpturi (Mantegna, Dürer), isto je tako bliza slikarstvu, štoviše, ona podaje ograničenim sredstvima potpunu sugestiju tonskog bogatstva slikarskih realizacija (Rembradt-Goya), a konačno bez umjetnosti c-a ne mogu se ni zamisliti predodžbe o prostornosti, stoga je ona od presudne važnosti u arhitekturi (Vitruvije — Alberti).

Umjetniku crtaču glavno je sredstvo crta ili potez ili linija ili rez. A to sredstvo, ta crta ne postoji stvarno nigdje u prirodi, ona je umišljena granica, neko priviđenje zapaženih i viđenih likova i oblina. Prema tome je to sredstvo c-a čista apstrakcija naše svijesti. I nije drugo nego znak, kojim naša svijest označuje sebe prema vanjskom svijetu stvarnosti. Početci razvoja te svijesti obično su vezani o početke neke igre, nekog šaranja, što ih nevjesta dječja ruka slaže u hijeroglife svoje duše. Kasnije se ti fantastični spletovi raspleću, naša se svijest razvija, ona raste, dok ne postigne, da se ti znakovi pretvore u izraziti i jasni likovni izraz te da budu u neku ruku likovni govor.

Ako se stoga može nazvati na tom stepenu razvoja jednostavni obris (kontura), u stvari oivičena i zacrtana granica uokolo doživljenih likova i oblina, govorom, mogu se to prije nazvati pjevom one pune i bogate crtarije, koje je iznijela osjećajnost ingeniozne darovitosti. Jednostavni obris — čista kontura je opisna, ona priča i pripovijeda, dok je puni umjetnički nacrt, prava umjetnička crtarija, pjesma. I kao što pjesma ima svoj ritam, svoje akcente, arze i teze, svoj stih i rimu, tako i umjetnički crtež posjeduje slično i ritam i zamah i tok crta i akcente. A skladna se cjelina postizava na taj način, da se živa pokretnost crta suprotstavlja miru same podloge, a ton podloge miješa se i sklapa s tonom crtala sveđer u nove varijante. Iz toga živog suprotstavljanja i sveđer novog miješanja nastaju ostvarenja, koja nisu stvarni oblici vanjskog svijeta i koja im ne liče, a opet imaju toliku sugestivnu moć, da upravo sile našu fantaziju, da u njihovu spletu crta doživljujemo vanjski svijet.

Valovi i more, rijeke i jezera, drvo i drveće, šume i šumarci, polja i livade, humci i bregovi, oblaci i magle, kiše i oluje, daleki horizonti i zamagljena nebesa, let ptica i pokret životinja, lica i osobe, maske i gomile, grupe i povorke — sve to u stvarnosti nema u sebi konkretnih crta, a na crtežu, na ostvarenju darovite ruke sve to počinje živjeti crtom i među crtama svojim naročitim životom: i voda, i šuma, i polje, i stablo, i oblaci, i živi stvorovi u letu i u miru, i ljudi i njihove maske. U tom sveobuhvatnom prijevodu mijenjaju se oblici crta: čas su to usporedne crte, čas isprekrižane, čas su se opet te crte pretvorile u točke i točkice pa postale kuke i vitice, a onda se propele u valovite ili krivudaste, da se smire kao prave i oštre, što podaju dojam smirenja i ravnoteže. Mijenjaju se te crte i crtice i po svojoj oštrini i tvrdoći, znadu biti opore i jasne, da za čas postanu maglene, providne i prozirne. Sugeriraju u svom toku i u svom rukopisu pokrete i snagu, dinamične su, a isto tako mogu biti nježne i sasvim profinjene i kao takve mogu se doimati ili izazivati dojam prave strukture najraznolikijih tvari. Njihov tok, njihovi odnosi i njihovi spletovi čvore se u tajno, ali izravno pismo naših raspoloženja, naših radosti, naših klonulosti i naših raspojasanih ushita. Izlomljene i isprekidane, ravne i uznosite, banalne i rafinirane, jednostavne i komplicirane, mirne i neobuzdane redaju se tako crte u toj velikoj pjesmi, što je zovemo umjetničkim crtežem. Ta velepjesan prati čovjeka od iskona na ovom globusu od onih prapočetaka, što ih je zabilježila povijest umjetnosti kao znakove i grebotine spiljskog čovjeka preko crta i vitica primitivaca brončanog i željeznog doba sve do visokih ostvarenja u čistoj i skladnoj liniji antiknog Sredozemca, što ju je urezao u crno-crvenu pečenu zemlju svojih lonaca i vaza. Na drugim i suprotnim dijelovima zemaljske kugle pratila je likovni razvoj slična pjesma linija i crta, samo drugog sadržaja, od izraza primitivaca Polinezije kroz različite stupnjeve i razine do bajke linija, što su se zaplele kao neko produženje priča iz tisuću i jedne noći, a bile su pričane u Perziji, u Indiji, a napose u Kini i Japanu. Toj su priči kao daleka jeka zakovrčane crte u fantastičnim arabeskama Irana i pustinjske Arabije, što su zapljusnule čitav jug Evrope i vladale dugo na tlu prošlog helenizma u hijeratskom ruhu bizantske veličajnosti opajajući i očaravajući plemena i narode sa sjevera i juga, što su nadirali na toplo more, i stvarajući kaos seobe naroda. U tom svjetskom kaosu, na prelomu vjekova i u smjesi rasa nije zamukla velepjesan crta, kaos je tek tom trajnom pjevu utisnuo svoj pečat, koji će domalo poprimiti različno obličje. I crte su na iluminiranim svetim knjigama kao i one reze na kamenju tumači nove izražajnosti romantike i gotike. Tumačit će nove narode i njihove osjećajnosti, njihovu divljinu i njihovu sirovu svježinu. Odat će, kako su ti novi narodi počeli na starom tlu novi život prihvaćajući stare oblike. Tako smo i mi Hrvati, koji smo jedini od Slavena doprli do toploga mora, u to doba sudjelovali u tom velikom spjevu. Znamenovali smo skromno kamenje rezama, našim imenima i znakovima općih tada oblika. Još stoljećima ječi slični i istovjetni ritam među linijama, što su ih otkale i isprele seljačke ruke u likovni izraz našeg primitivnog pučkog umjetnika.

Svega tog zbivanja u kovitlanju i pletenju crta bio je kasniji nasljednik gotski linearni zahvat, što se propeo zanosno spram nebeskih visina. Na njega se nadovezalo trečentističko uznemireno traženje. I što su se više crte smirivale i što su se više uklapale u ravnotežu, to je bilo novo doba u kvatročentu bliže. A kad je ta ravnoteža dostignuta i kad se pomirio osjećaj s razumom, crte su postale staložene, mirne, snažne i otmjene, pune draži poput onih mladolikih likova, što su ih svojom vedrinom u svom skladu prikazivale. Taj razvitak traje od groteskne crte preko Pisanellova heraldičkog spleta te preko Masacciovih punoća do Pollajuolovih i Verrocchijevih sažetih linija, koje će Sandro Botticelli isplesti u kićeni i melankolični ritam rane renesanse. Jedan čas će se činiti, kao da je tad ravnoteža poremećena i da je razum prevladao svojim perspektivnim crtama i sapeo živi tok linija. No linija se nije dala sputati, ona se, štoviše, osilila i ojačala. Na perspektivnim matematskim osnovama rasla je visoka renesansa u svoje veličajne zrele realizacije. Prije dlijeta Buonarrotijeva i kista Vincijeva ucrtala su njihova pera sklad i čežnju bilo u napetim tjelesima proroka, sibila i robova, bilo u magijskom i misterioznom smiješku svetaca ili svetica ili prerušenih ljepotica i demona. Upravo tim perom Buonarrotija i srebrenkom Leonarda slavili su crta i crtanje, kao sredstva umjetničkog izraza, svoj najveći uspon, da se poslije toga prebace u grč i patos baroka te da obuhvate namještenu gestu veličajnosti i da odglume tragičnu igru protureformacije. Taj veliki zamah uzlaza i silaza svršava nakon različnih stupnjeva u igri rokokoa kaćiperskom koketerijom. Treperenje i palucanje među tuševima Tiepola i Guardija posljednji su akord. Taj još ječi u Goyi, kad se zaprela crta na prelazu i prelomu 18. st. pod njegovom iglom u snoviđenja i buntovni krik, koji usmjeruje daljnje gibanje u 19. st. Poslije mirne i staložene faze klasicističkog Ingresa zadrhtala je crta ponovno u romantičnom zahvatu temperamenta jednog Delacroixa. Između ta dva pola nastavila je u prošlom vijeku svoje lutanje. Začvorila se u grimasi i protestu Daumiera, lirski je opjevala krajolik crtalima Barbizonskih majstora, da u Corotu naiđe na nenadmašivog svog liričara. Pratila je i realizam kao i sav nemir i rasplinuće oblika u maglenu atmosferu impresionista, crta je postala njihova najvjernija službenica. Odrazila je svijet Degasa i Renoira, a pogotovo predala skelu za gradnju sklada posljednjem velikom slikaru Evrope, kao što je bio Cézanne; a sunčanoj mahnitosti Van Gogha darovala je ista ta linija sve svoje dobre i loše osobine. Jednom riječju, ta su crta i to neobuhvatno crtanje bili veliki dijagram čitavog ljudskog umijeća. Kao takvi točno su označivali lom i katastrofu ne samo početka stoljeća ili prošlih desetljeća, već su snosili zanos i predanje i priviđenja novih izgleda, koji nas čekaju u sutrašnjici bilo kao teški sumorni suton, bilo kao nova zora.

Sav taj golemi umjetnički razvoj crtanja kroz stoljeća stvoren je u prerazličnim materijalima počevši od surih boja čađe i zemlje do kineskog tuša, sepije, crnila, bistera. Izveden je isto tako prerazličnim crtalima, kao što su: pero i trska, srebrenka i olovka, grafit i rötel, kreda i ugljen, šarena kreda i konačno pastel. Igla, kist i graverski kamen poslužili su isto tako tom velikom ljudskom dokumentiranju. Kistom su radili Japanci, mnogo su se i napose služili njim svi od reda impresionisti stvarajući svoje bilješke, kao što se i danas služe brojni umjetnici današnjice.

Različne su i vrste umjetničkog crtanja: 1. Bilješke (skizze) su u brzini tek nabačene obične zamisli. Odlikuju se svojom svježinom i izravnošću. 2. Suprotno su izvedeni crteži u sebi zaokruženo i brižno izrađeno umjetničke djelo. 3. Studije su crteži izvedeni ili kao podloga kasnijem radu ili kao rad, koji služi za vježbu i bogaćenje vlastitog iskustva. 4. Akt su crteži nagog tijela (→ akt). 5. Kartoni su crteži, koji služe kao osnova za zidne dekoracije. Obično se izvode kao osnova za fresko. 6. Pauze su crteži,

koji se izvode na prozirnim papirima u svrhu, da se točno s originalnog kartona ili crteža za sliku prenesu glavni obrisi na onu ploštinu (zid, ploča ili platno), na kojoj će se izvoditi origalno djelo.

II. Tehničko crtanje. Kako većina tehničkih crteža služi za osnovu same izvedbe, to nisu crtani kao većina umjetničkih prema perspektivnom shvaćanju vizuelnog iluzionizma, već su izvedeni u projekciji proreza i tlocrta te u stanovitom mjerilu, da se uzmognu što bolje upotrijebiti kod izvedbe samih predmeta. Iz tog slijedi, da je za tehničko crtanje potreban poseban pribor, koji omogućuje praktično i lagano konstruiranje takvih crtarija.

Od tih su pomagala: crtaći stol s pomičnom kosinom, obična crtaća daska, posebno ravnalo (Reisschiene), trokuti, šestar (v.), sprava za usporedno liniranje (Schraffierungs-apparat), različna pera za izvlačenje (Reisfeder), šestar za elipse, pantograf, perspektograf, mjerilo krivulja, planimetar i t. d. Izvučene su tušem tehničke crtarije, u svojim posebnim dijelovima redovno stalnim bojama, tako da boja tumači samo tvorivo, u kojem se ima izvesti predmet. Obično se gotova tehnička crtarija prenosi na pauze ili platnene ili papirnate, a te se umnažaju posebnim načinima (Sichtpausverfahren). Posebne su grane tog velikog kompleksa tehničkog crtanja: građevno crtanje (v.), crtanje planova i terensko crtanje. Golemi razvoj tehnike u posljednjih stotinu godina proširio je tehničko crtanje u goleme razmjere i ostvario crtarije, koje djeluju kao neko suvremeno kabalističko i mistično pismo sa svojim bezbrojnim znakovima, krivuljama i geometrijskim oblicima u svim mogućim šarama. Taj se fantastični novi likovni svijet približuje reklamnom crtanju naših dana.

III. Reklamno crtanje (→ grafika — reklama, pismo).

IV. Crtanje vrijednosnih papira (→ novac).Lj. B.