CRNČIĆ, 1. Ivan → Črnčić.

2. Menci Klement, * Bruck na Muri 3. IV. 1865, † Zagreb 9. XI. 1930, hrvatski slikar i grafičar. Potomak je hrvatske krajiške vojničke porodice. Otac mu Franjo, rodom iz Rajić-sela, služio je kao graničarski časnik po garnizonama u Italiji, Austriji i Slavoniji te se tako od njegove brojne djece sin mu Menci rodio u Brucku na M. C. je svršio višu vojničku realku u Beču, ali ne ulazi u vojsku, već se upisuje u Bečku umjetničku akademiju; nakon toga polazi kao hrvatski stipendist u München na ondješnju akademiju prof. Gyzisu, da se usavrši. Kad je postao učitelj crtanja na zagrebačkoj obrtnoj školi, pošalje ga tadašnji odjelni predstojnik Kršnjavi na bečku akademiju glasovitom bakropiscu prof. Ungeru, da se kod njega specijalizira. U Zagreb se vratio kao potpuno izgrađen umjetnik. Kad se Bukovac stalno smjestio u Zagrebu, prislonio se C. uz njega, te je uz Csikoša bio najagilniji promicatelj umjetnosti, koju je Bukovac bio donio iz Pariza. Već na prvim izložbama svojih radova pokazivao je, da će djelovati ne samo kao slikar, nego da će i kao izvrstan crtač razvijati jaku djelatnost i na polju grafičke umjetnosti; i doista, on je svojim bakropisima postavio temelje hrvatskoj modernoj bakropisnoj umjetnosti. Crncićevi slikarski radovi, osnivajući se na njegovoj osobitoj vještini crtanja, kako to svjedoče njegove mnogobrojne skice i risarije, posvećeni su prikazivanju prirodnih, folklornih i urbanističkih ljepota i osebina Hrvatske. Slikama mora i morskih obala C. je postao najizrazitiji marinista. Otkrivajući kistom ljepote našega mora i naših krajeva C. je nastojao, da svojim, realistički zahvaćenim krajolicima dade što ugodniji oblik izrađujući ih u različnim varijantama i formatima, od kojih se ističu: Tišina i San Marino (u Strossmayerovoj galeriji); Jugovina, More u suncu i Birbir(u Modernoj galeriji); Senjska bura i Porto Teplo. Posebnu vrijednost ima njegova velika trodjelna perspektivna slika Riječkog zaliva, Pogled s Plasa, koju je izradio (1909) uz sudjelovanje svojih tadašnjih učenika Babića i Krušlina; na njoj je C. prikazao, usprkos njenog panoramskog prospekta, veličajnost našeg mora i primorja u sjajnoj koloristici i s umjetničkom proćućenošću. U kasnijoj manjoj varijanti naslikao je C. ponovno Pogled s Plasa, nastojeći nadomjestiti gubitak prvenstvenog velikog prikaza; ova se slika nalazi u uredu zagrebačkog gradskog načelnika. Uz more prikazao je C. i život hrvatskih pomoraca (Noćno ribarenje, Ulovljena tunina, Tunera, Ribari i mnoge druge).

Među prikazima urbanističkih veduta ističe se Bakačeva kula (vlasništvo grada Zagreba) i Pogled na Tomislavov trg (u Beogradu). Vanredni i koloristički blještavi ciklus Plitvička jezera, u kojem je radovima svojih drugova Csikoša, Kovačevića i svoga učenika Krizmana uzveličao ljepote tih jezera, nalazi se, osim par komada, u tuđini. C. je okušao svoju snagu i u portretima, od kojih je najuspjeliji nadbiskupa Bauera (u Hrvatskoj akademiji). Zimski krajolici iz Samobora i s Bleda zaostaju za njegovim primorskim krajolicima. Krajolikom Sava ispod Susjedgrada, što ga je skicirao dan prije smrti, završio je C. svoje umjetnikovanje. Svojom koloristikom, koju je dotjerao pod dojmom Bukovčeva plenerizma, djelovao je C. snažno i utjecajno na svoje drugove i učenike.

Od velikog je značenja djelovanje Crnčićevo i kao učitelja. Brojni predstavnici hrvatske suvremene slikarske i grafičke umjetnosti bili su njegovi učenici (Babić, Becić, Benković, Gjurić, Jurkić, Kokotović, Krizman, Krušlin, Orlić, Šenoa, Šipek i mnogi mlađi). A i predstavnice hrvatske likovne umjetnosti stekle su od njega svoju vještinu likovnoga izražavanja (Crnčić-Virant, Ostović-Pexider, Marochino, Klobučar, Orešković, Borelli i dr.).

Neko je vrijeme bio C. i upraviteljem Strossmayerove galerije. Uz Csikoša je, a ujedno s njihovim vođom Bukovcem, predstavljao u posljednjem desetljeću prošloga stoljeća onaj triumvirat, koji je stvarao preduvjet za izgrađivanje moderne hrvatske likovne umjetnosti.A. J-k.

I kao grafičar digao se C. vrlo visoko. Rane školske grafike i one, nastale do 1900, rađene su realistički i čuvaju još tradicije akademske. One su provedene tonski, tehnika je toliko ispravna, da je i svaki najmanji potez jasan, a pojedini planovi slike pomno izrađeni. Na njima je priroda vjerno prikazivana. C. je poveo objektivan razgovor o svakoj pojedinosti krajolika ne dajući maha svom temperamentu (Nedjeljno jutro u Lovrani, 1894, Medvea, 1895). Na tim ranim grafičkim listovima još živi romantični duh »fin de siècla«, prevladava sumorni ugođaj, a pomalo i literatura (Osamljena, Večernji mir, Posljednji svoga roda, 1895—97). Kad je neke od njih 1898 izložio na prvoj izložbi Društva hrvatskih umjetnika u Zagrebu, kritika ga je nazvala »sanjivim poetom« (Dežman), a njegove grafike »moli akordima« (Lunaček), dok se Matoš osjećao, gledajući ih, kao da se nalazi u »izumrlim bogomoljskim, lučkim gradovima«. U to vrijeme C., po uzoru svog učitelja Ungera, koji je bio poznat kao majstor reproduktivne grafike, kopira stare majstore: Raffaela, Correggia i Dennera. Izradio je nekoliko monotipa i šarenih litografija s motivima iz Kvarnera. Od 1895 crta za sarajevsku »Nadu«, a 1896—97 surađuje u Seemannovu listu »Zeitschrift für bildende Kunst«. Izradio je nekoliko sitnih bakropisa, genre-scena iz lova za lovački kalendar (naklada Theyer i Hardtmuth u Beču oko 1900). Kad se C. stalno nastanio u Zagrebu, već je bio djelomično zamro polet nove umjetničke generacije (Bukovac, Csikoš, Iveković, Auer i dr.), koja je po uzoru bečke secesije (1897) inscenirala našu (izdvajanje »mladih« iz starog »Društva umjetnosti« i osnivanje »Društva hrvatskih umjetnika« 1897, pa hrvatski »Salon« 1898 i revija »Život« 1899). C. je stajao po strani od tih sukoba, iako je bio član i odbornik novoga društva. Ipak kao da se na njegovim bakropisima poslije 1900 osjeća utjecaj »šarene zagrebačke škole«. Oni postaju subjektivniji i življi, u njima ima više slikarskih elemenata, a taj slikarski izraz još se više pojačava bojom (kolorirani bakropis Nina, 1905—07). C. ne vodi više brigu o jasnoći svakog poteza, niti ga sputava akademska stega. Kolorirani bakropisi s motivima iz starog Zagreba, nastali između 1910 i 1920, učinili su C-a isto tako popularnim, kao i njegove slikane marine (Pod zidom, 1910; Bakačeva kula, 1910; Dolac, 1910—11; Splavnica, 1915). Ti su bakropisi realistički prikaz slikovito odabranih motiva sa štafažnim likovima i po kojom genre-scenom. C. je mnogo putovao po Primorju i Dalmaciji. Od 1913 boravio je često u Novome, gdje je imao vilu. Bakropisi s motivima iz novljanske okoline najbolji su listovi u njegovu grafičkom stvaranju. On je iglom na ploču prenosio značajke flore primorskoga krša kap i njegove daleke vidike i slikovitost Frankopanskih gradova. C. je uspio u realističkoj analizi pojedinosti dati ipak jednovit izraz i glavne značajke toga krajolika, a sve u najbogatijim tonskim nijansama (Grižane, 1920; Drivenik, 1920; Stare Ledenice, 1922—23; Ogulinska cesta, 1925—27; Vrbnik, 1930). Bakropisnom tehnikom izradio je nekoliko portreta, od kojih su rani strogo akademski (Gospođa Heinrich, 1898), a kasniji nešto slobodniji. Najuspjeli je portret nadbiskupa Bauera (1915—16) i Frane Bulića (1921).

C. je bio izvanredan crtač. Radio je i karikature i surađivao u humorističkim časopisima (»Satir« 1901). Bavio se primijenjenom grafikom crtajući plakate, naslovne listove i pozivnice, a ilustrirao je Njegošev »Gorski Vijenac«, Zagreb 1904). Izradio je više od sto grafičkih listova, koji su bili izlagani u domovini i inozemstvu. Radio je najviše bakropise, upotpunjavajući ih roulettom i suhom iglom (pointe sèche), a po neke dijelove akvatintom (rani rad Osamljena). Rijetko je kada bilježio stanja (états) na svojim grafičkim listovima; dao ih je tiskati u nekoliko stotina primjeraka. Prvi mu je izdavač bio V. A. Heck u Beču, zatim Seemann u Leipzigu. Neke je grafike izdalo Društvo umjetnosti u Zagrebu, a većinu kasnijih radova izdao je u vlastitoj nakladi. C. je bio suveren majstor i tehničar. On je prvi naš stručno školovani grafičar s očitim značajkama grafičkoga gledanja, koji je prvi u našim krajevima shvatio grafiku kao mogućnost likovnog izražavanja.

LIT.: A G. Matoš, M. Kl. C., Savremenik, Zagreb 1910; V. Lunaček, 25-godišnjica C-eva tada, Obzor 1925; A. Schneider, In memoriam M. Kl. C., Hrvatska Revija 1931; Lj. Babić, Umjetnost kod Hrvata u XIX. vijeku, Zagreb 1935; V. M. Han; M. Kl. C. o desetgodišnjici smrti, Obzor, 9. XI. 1940.V. H-n.