CORPUS IURIS CANONICI (lat. »zbornik kanonskog prava«). Imenom corpus iuris (»tijelo prava«) nazivale su se zbirke zakona u namjeri, da se tim nazivom označe kao potpune i sređene (sustavne) onako, kako je sa svima svojim udima potpuno i sređeno čovječje tijelo. U tom se značenju upotrebljava taj naziv već u klasičnom rimskom pravu, pa iz rimskog prelazi i u kanonsko pravo, te se i zbirke crkvenih zakona već u najstarijim vremenima (od 11. st.) nazivaju C. i. canonici za razliku od C. i. civilis. Od 16. st. nosi taj naslov isključivo zbornik crkvenih zakona, koji čini skupnu zbirku crkvenih zakona, izdanih u različno vrijeme (od 11. do 16. st.). Tih zakonika, koji nose skupni naslov C. i. canonici, ima šest: 1. Dekret Gracijanov (Decretum Gratiani, 1150), 2. Zakonik Grgura IX. (Gregoriana, Liber Extra, 1234), 3. Zakonik Bonifacija VIII. (Liber Sextus, 1298), 4. Zakonik Klementa V. (1317), 5. Zakoni (ekstravagantni) Ivana XXII. (Extravagantes Ioannis XXII, 1325) i 6. Zakoni (ekstravagantni) obični (Extravagantes communes, 1500). Od ovih su samo zakonici papa Grgura, Bonifacija i Klementa pravi zakonici u strogom smislu (javne zbirke), a ostali su tri posebničke zbirke. Autentična izdanja za sve te zbirke crkvenih zakona izdao je Grgur XIII. (1580), i one su se tiskale u jednom ili u dva sveska pod skupnim naslovom C. i. canonici i smatraju se odonda sastavnim dijelom toga zbornika kanonskog prava. Taj je stari crkveni Zakonik zamijenjen i stavljen van snage novim (→ Codex iuris canonici).

LIT.: E. Friedberg, Corpus Iuris Canonici, Prolegomena, Leipzig 1879; Laurin, Introductio in Corpus iuris canonici, Breisgau i Beč 1889; Van Hove, Prolegomena ad Codicem iuris canonici, Mechelen-Rim 1928; Lijdsman, Introductio in ius canonicum, Hilversum 1929.Fr. H.