CODEX IURIS CANONICI (lat. »Zbornik kanonskog prava«), glavno formalno vrelo cjelokupnog današnjeg rkt. crkvenog prava, kojim je zamijenjen i stavljen van snage Corpus iur. can. (v.). Naziv C. i. c. davao se i prije zbirkama crkvenih zakona (od 6. st.), ali se nijedan službeni crkveni zakonik nije tako nazivao sve do g. 1917. Izradio ga je po odredbi pape Pija X. (Motuproprio Arduum sane, 19. III. 1904) posebni radni odbor kardinala uz suradnju svih biskupa (od kojih su tražene primjedbe na nacrt) i velikog broja crkvenih pravnih stručnjaka. Cijelim tim velikim poslom, koji je trajao 12 godina (1904—16), ravnao je kardinal P. Gasparri. Zakonik je konačno dovršen i proglašen od pape Benedikta XV. (konstitucijom Providentissima mater Ecclesia, 27. V. 1917), a stupio je na snagu na Duhove (19. V.) 1918. Razdijeljen je u 5 knjiga: Općenite odredbe, Osobe, Stvari, Postupak, Krivice i kazne, a obuhvaća 2414 kanona. Papa Benedikt XV. ustanovio je za vjerovno tumačenje toga zakonika i posebno povjerenstvo (Motuproprio Cum iuris, 15. IX. 1917), koje je već objavilo veliki broj rješenja (sabrali su ih u zbirke Bruno, Sartori i dr.).

LIT.: Cimetier, Les sources du droit ecclesiastique, Pariz 1930; Eppler, Quelle und Fassung des katholischen Kirchenrechts, Zürich-Leipzig 1928; Falco, Introduzione allo studio del »Codex Iuris Canonici«, Turin 1925; Henrici, Das Gesetzbuch der katholischen Kirche, Basel 1918; F. Herman, Codex iuris canonici, u đak. Glasniku 1917—18; Knecht, Das neue kirchliche Gesetzbuch C. I. C., seine Geschichte und Eigenart, Strassburg 1918; Pillet, Introduction à l’Etude du Code canonique, Lyon-Pariz 1919; Stutz, Der Geist des Codex Iuris Canonici, Stuttgart 1918; Van Hove, Prolegomena ad Codicem Iuris Canonici, Mechelen-Rim 1928.Fr. H.