BUKUREŠT (rum. Bukureşti; misli se, da dolazi od imena Bukur, koje je vjerojatno albanskog podrijetla), glavni i najveći grad Rumunjske. B. leži gotovo u sredini vlaške nizine, na pola puta između Đerdapa i Konstance, 80 km od Karpata i 40 km od Dunava. U tom je kraju prvobitno bilo šumâ, dok je istočnije i zapadnije prava stepa, inače kraj nije ni po čem osobito povoljan, a izgradnja velikoga grada nailazi na mnogo zapreka. Tek utjecajem političkih prilika postaje B. važno tržište, i u njemu dolaze do izražaja prometne veze, koje se danas tu ukrštavaju. Sa S preko Brašova i karpatskog sedla Predeal (1051 m) dolazi važan put, koji prema J preko Đurđeva vodi prema Carigradu i Aziji; s ovim se putom ukrštava put, koji sa Z od Turn Severina preko Bukurešta vodi na I u luku Konstancu i na SI preko Moldavske u Rusiju. Danas tim pravcima vode međunarodne željezničke pruge, koje su uvjetovale brzi razvoj B-a i pribavile mu velik gospodarski značaj.
U B-u su se dodirivali utjecaji Istoka i Zapada i prema političkim prilikama prevladavali jedni ili drugi, tako da je grad uvijek imao kozmopolitski značaj. Brzi napredak B-a posljednjih desetljeća bio je prije svega uvjetovan pri
vrednim bogatstvom zemlje, kojoj je postao gotovo isključivo središte. U 15. st. B. je utvrđeno trgovište, a njegov trgovački značaj i bogatstvo privlači polovinom 17. st. vlaške knezove iz nazadnijeg Targovišta. I kasnije se B. teško i sporo i poslije čestih stradanja pridizao. Kao središte zaostale zemlje i grad je nosio tragove toga stanja. Izgrađen malim i nezdravim kućama stradao je više puta od bolesti, požara i potresa. Tek od polovine 19. st. počinje sretnije doba u razvoju B-a. G. 1831 B. ima 70.000 stan., 1881 g. 200.000 stan., 1899 g. 282.000 stan., a prema posljednjim službenim podatcima ima 639.040 stan. (1930), ali taj je broj posljednjih godina znatno porastao.
B. se razvio oko utvrđenih jezgra na desnoj strani rijeke Damboviţe (najvažnije su žile uz obalu Damboviţe Radu Voda i Mihai Voda, kod današnjeg parlamenta). Grad je brzo prešao i na lijevu stranu rijeke, preko koje danas vodi 19 mostova. Dio na lijevoj obali s vremenom je postao veći i važniji. B. se raširio na velikom prostoru, pri čem je grad obuhvatio veći broj sela, koja su i do danas djelomice sačuvala svoj prvobitni izgled i način života. Veliki prostor stvara poteškoće modernom uređenju grada; naročito je teško doći do potrebnih količina vode i provesti modernu kanalizaciju. Grad zahvaća prostor od 55 km2, što znači, da je gustoća stanovništva samo 116 na km2.
»Istočni Pariz« je samo u središtu i u sjevernom dijelu živ i bučan velegrad s raskošnim hotelima, živim kavanama, modernim bulevardima (Sosea Kisselef) i raskošno uređenim kupalištima. Ovaj je dio prilagođen zahtjevima bogate buržoazije, koju su bogatstvo zemlje i mogućnost velike zarade privukli s različnih strana. Središte poslovnog života je poznata uska Calea Victoriei. B. je naprotiv u rubnim dijelovima pravo selo bez kanalizacije i vodovoda, prašnjavih ulica, neuglednih kuća, što pokazuje, da smo na granici Orijenta. Samo su na sjevernom kraju izgrađeni moderni bulevardi s monumentalnim javnim zgradama i raskošnim vilama. I velike neizgrađene površine pokazuju, da je B. još u stadiju izgrađivanja. Jeftinoća prostora omogućila je, da se velike površine preurede u javne parkove, tako da se za B. često čuje epitet, da je »grad parkova«. U središtu je prekrasan park Cismigiu s velikim umjetnim jezerom, a na južnom je kraju park kralja Karola, u kome je lijepa zgrada vojnog muzeja; na zapadnoj strani je botanički vrt, na koji se neposredno nadovezuje prostrani park oko kraljevskog dvorca Cotroceni. U inače nezanimljivoj okolici najljepše su točke zauzeli dvorci i lovišta bogatih bojara i imanja starih samostana.
Najsretnije dane B. je proživio u godinama poslije prvog svjetskog rata, jer je postao političko i gospodarsko središte prostrane i bogate zemlje, a trudio se, da joj postane i duhovno žarište. Kako je uprava Rumunjske bila centralistički uređena, to je sedmina bukureštanskog stanovništva otpadala na državne činovnike. Gospodarskim poduzećima, među kojima glavni značaj imaju poduzeća za iskorišćivanje petrolejskog bogatstva, bila je vrlo povoljna koncentracija državne uprave. S tim u vezi B. je bio i novčarsko tržište zemlje, ali je veleobrt, glavni izvor gospodarskog života velikog grada, slabo zastupan. Uz veleobrtne grane, koje podmiruju osnovne potrebe velegrada (mlinarstvo, pekarstvo, pivarstvo i sl.) zastupana su manja kemijska i metalurgijska poduzeća te za preradbu drveta. Osim toga, što je B. središte rumunjske pravoslavne crkve, on je ulagao mnogo napora i na drugom kulturnom polju. Bukureštansko sveučilište, osnovano 1864, vjerojatno je jedno od najposjećenijih u Evropi (do 20.000 slušača). Neki znanstveni zavodi, kao geološki, mineraloški i dr. veoma su bogato uređeni. Od knjižnica najvažnije su akademijska i sveučilišna. Bogatstvo građana i njihovo raznovrsno podrijetlo pogodovali su razvoju trgovine i raznolikog zabavnog i umjetničkog života. U B-u radi nekoliko kazališta, među kojima su najvažnija narodno kazalište i opera; poznata je i koncertna dvorana Ateneum, u kojoj se održavaju najvažnije glazbene priredbe. Vanjski izgled i način života pokazuju, da je B. grad budućnosti, dok su spomenici iz prošlosti malobrojni.
LIT.: N. Jorga, Drumuri si oraşe din Rumânia, Bukurešt 1904; Ch. Zagoritz, Evoluţia istorica a târgurilor si oraşelor dintre Buzău, Târgovişte si Bucaresti (Anuarul de Geografie şi Antropogeografie), Bukurešt 1915; G. Vergez-Tricom i R. Ficheux, Bucarest (Annales de géographie), Pariz 1927; V. Mihailescu, Bucareştii din punct de vedere antropogeografic şi etnografic (An. de geogr.), Bukurešt 1915. J. R-ć.
Povijest. Na mjestu B-a dizalo se vjerojatno za rimske vladavine utvrđeno dačko naselje Thyanus. Nije poznato, kad je B. nastao, ali se već u 14. st. ističe kao tvrdi grad, u kojem su zimi boravili vlaški knezovi. Narodna predaja izvodi mu ime od tobožnjega pastira Bucura (Bucureşti — potomci Bucura). G. 1595 zauzeli su ga i popalili Turci, ali ga je doskora oslobodio knez Mihail Viteazul (1593 do 1601), a u 17. st. postao je sijelo metropolita i stalna prijestolnica vlaškoga kneza (od 1698). Od 1769 do 1857 često je stradao u ratovima Rusije i Austrije s Turskom, pa su ga više puta zaposjedale njihove čete, a poneki su se put zadržale u njemu i više godina (tako austrijske 1789—91 i 1854—57, a ruske 1848—51 i 1853—54). Kako se većinom sastojao od drvenih kuća, B. su često uništili požari, a u stoljeću, koje je prethodilo godini 1813, pošasti su više puta prorijedile njegovo stanovništvo (1813 pomrlo je od kuge 70 tisuća ljudi). Unatoč svim nedaćama razvio se B. već u 16. st. u značajno tržište, koje je s vremenom dobilo izrazito grčko i židovsko obilježje, a potkraj 18. st. imao je do 100 tisuća stanovnika. S osnutkom kneževine Rumunjske 1861 postaje B. njezinom prijestolnicom, pa je 1885—96 okružen jakim tvrđavnim pojasom, koji je izgradio belgijski graditelj general Brialmont. Za prvoga svjetskog rata zaposjela ga je 1916—18 njemačka vojska. G. 1941 mnogo je pretrpio od potresa. U.
U Bukureštu potpisano je više
mirovnih ugovora: 1. Između Rusije i Turske 28. V. 1812. Njime je završen rusko-turski rat 1806—12. Po njemu je Rusija dobila Besarabiju, a granica između Rusije i Turske određena je rijekom Prut od mjesta, gdje ona ulazi u Moldavsku do ušća u Dunav, zatim Dunavom i rukavom Kilija. Turska je dobila Vlašku i Moldavsku do Pruta. Povlastice tih dviju pokrajina potvrđene su. Ostale granice između Rusije i Turske uspostavljene su onako, kako su bile prije rata. Uglavljeno je pravo opcije i preseljavanja i podijeljena je amnestija svima, koji su u ratu vojevali ili radili protiv svoga vladara. Turska dobiva pravo držati posade u Srbiji, ali obriče za Srbe autonomiju po uzoru nekih otoka u egejskom arhipelagu i daje im amnestiju. →
Akermanski ugovor; Srbija.
2. Između Bugarske i Srbije 3. III. 1886. →
Bugarska; Srbija.
3. Između Bugarske s jedne te Grčke, Rumunjske i Srbije s druge strane 10. VIII. 1913. → HE II, 161.
4. Između Rumunjske i središnjih sila 7. V. 1918. Pošto je Rusija ispala iz rata poslije prijedloga za mir sa strane boljševika od 28. IX. 1917, Rumunjska nije više imala izgleda za uspješan nastavak ratovanja, pa je prekinula borbu i sklopila primirje u Focsaniu 9. XII. 1917. Pregovori o miru nisu odmah započeli, jer je rumunjska vlada u Jassyu očekivala kakav odlučan uspjeh svojih saveznika na zapadu. Njemačka je stupila u vezu s rumunjskim političarima Carpom i Bendimanom, da s pomoću njih odstrani dinastiju i iskoristi gospodarske snage zemlje, dok se Austro-Ugarska obratila bez znanja Njemačke na rumunjskoga kralja, obećavši mu daljnji opstanak dinastije, a tražila je ispunjenje posebnih želja Ugarske na znatan ispravak granice. Na temelju prethodnog mira u Buftea 5. III. 1918 započeše pregovori u Bukureštu u ožujku 1918. Turska, koje vojska je sudjelovala kod osvajanja Dobrudže, tražila je odstup područja u smjeru prema Jedrenu, a njemačka i austrougarska vlada svojatale su željezničku prugu Černovoda— Constanza i luku Constanza na Crnom moru. Prema ugovoru od 7. V. 1918 Rumunjska je trebala odstupiti neke pogranične krajeve Austro-Ugarskoj i čitavu Dobrudžu; zato joj je stavljeno u izgled stjecanje Besarabije povodom raspada Rusije. Saveznička je vojska dobila pravo da zaposjedne i preuzme upravu željeznica, pošte i brzojava; poljoprivredne proizvode i petrolej trebalo je staviti na raspolaganje saveznicima; izrabljivanje petrolejskih izvora, u kojemu je znatno sudjelovao njemački kapital, povjereno bi mješovitom, ali pretežno njemačkom društvu. Rumunjska se obvezala isplatiti novčanice rumunjske banke, izdane za okupacije, i nadoknaditi Njemačkoj štete, koje je pretrpjela na rumunjskom području. Sam ugovor nije donio
svršetak rata. Pitanje sjeverne Dobrudže ostade neriješeno; njezino dodjeljenje Bugarskoj trebalo je provesti tek nakon sporazuma s Turskom i nakon uređenja pitanja željeznice i luke Constanza, a time je Bugarska bila nezadovoljna.
LIT.: T. Niemayer i K. Strupp, Die völkerrechtliche Urkunden des Weltkrieges, VI.; Die Friedensschlüsse 1918—1921, Jahrbuch des Völkerrechts, VIII., München-Leipzig 1922; O. Czernin, Im Weltkriege, Berlin 1919; K. Helfferich, Der Weltkrieg, III., Berlin 1919; K. F. Nowak, Der Sturz der Mittelmächte, München 1921. J. N.