BADNJAK, 1. cio dan (24. XII.) prije Božića. 2. Samo veče uoči Božića, badnje veče (kajkavski božično navečerje). 3. Obredni predmet za dan uoči Božića (grana, panj, pecivo). Za 1. i 2. u Bosni ima i naziv Badnjica, u Istri vilija (od lat. vigilia) Božja.

Ime je izvedeno veoma davno od korijena »bd« u glagolu bd-jeti i u pridjevima badar, budan (slično kao u lat. vigilia prema vigilare »bdjeti«), jer se u toj osobito važnoj zimskoj svečanoj večeri (noći), kao i uoči drugih blagdana, moralo bdjeti. Naziv dana, odnosno večeri, prenesen je i na same obredne predmete. Narodni običaji na B. sadrže više različnih komponenata, različne starine i podrijetla. Prema dosadašnjim istraživanjima glavne su i najbrojnije zastupane u njima one tradicije, koje su u vezi s kultom predaka, a posebno s očitovanjem strahopoštovanja prema domaćim pokojnicima. Takve su u prvom redu: paljenje svijeća (u Hrvata po Slavoniji i Bosni vrlo često po 3 — zvane trojstvo, u ostalim krajevima ponajviše jedna), koje se pale i trnu na svečan način, a gase vinom, kruhom, žitom; pritom se gata o smrti prvoga budućeg pokojnika u kući; poznata su već od davne starine jela posmrtnih svečanosti na badnje veče, tako: grah (poznat kao takav i u Rimljana), med, orasi, ribe. U nekim se hrvatskim krajevima ostavlja nešto jela i pića od badnje večere, katkada izričito dušama pokojnika. I sam zapaljeni badnjak-panj tumače neki stručnjaci kao vatru, paljenu pokojnicima, da se oko nje ovi tada okupe i griju na ognjištu, pa da se i slama prostire zbog njih. Štaviše i božične darove (→ Božić) tumače u novije vrijeme kao (fingirane) darove pokojnika ukućanima. Badnja večera redovno je intimna kućna svečanost, kod koje treba da se okupe svi ukućani (zajedno s domaćim pokojnicima). Na stolu se te večeri, i idućih dana, a često i kroz čitavo božično doba sve do Sv. tri kralja, mora naći poseban svetačni hljeb, pecivo — ili više njih, kako u kojem kraju: česnica, ljetnica, litnjak, božić, krsnica ili križnica i dr., što veći to bolje, u znak obilja iduće godine; taj je hljeb išaran ili ukrašen figurama od tijesta, često zajedno s drugim nekim predmetima na stolu (brus, češalj, žitak). Osim manističke komponente (→ Manizam) odnosi se velik broj čaranja (magije) i gatanja (divinacije) na prirod i boljitak kuće u idućoj godini: tako posuda puna svakovrsnog žitka (žita, sjemenja, plodova) — stručni je naziv za to panspermia — znači želju, da iduća godina bude tako obilna svakim rodom. I svetačni kolači, pa običaji s njima često imaju takav magički cilj u svrhu budućeg obilja žita. U takvu se kolaču često umijesi kakav srećonosni predmet, osobito novac, pa kome dopane, taj će biti čitavu godinu sretan i čestit; po Bosni i Hercegovini poznat je gdjegdje još i pod imenom česnica. U lopaticu pečenog brava, plećku ovce gata se o svemu, što će u idućoj godini zadesiti dom, ukućane, imanje, blago i t. d. (→ gatanje). Po Hrvatskoj se izvlače vlatovi ispod stolnjaka i po njihovoj se duljini gata o duljini budućega lana ili konoplje. Kod sjevernih Hrvata ovija se oko nogu stola lanac, a pod stol stavlja lemeš, sjekira, ham, ili drugo oruđe, također s nekom magičkom svrhom; i kod gradišćanskih se Hrvata bilježi taj običaj. Takvu magičku tendenciju čini se da prvobitno ima i tradicija, da na B. i ostale božične dane bude u kući nešto svježeg zelenila: vlatovi isklijale pšenice, posijane obično na sv. Luciju ili Barbaru; do novijih vremena nije to bilo u Hrvata na selu svuda rašireno. Isto se tako stavljala i grana ili stabljika koje zimzelene biljke, na pr. veprinca, imele, božikovine, pa i crnogorična, katkada i okićena, možda to po primjeru »božičnog drvca«, tek iz novijega vremena; tako je napose u sjev. hrvatskim krajevima, dok se u Hercegovini i po Dalmaciji sva kuća okiti do b. večeri bršljanom, lovorom i sličnim (gobinanje), a tako i druge zgrade i njihovi dijelovi kao vrata, prozori, ograde, pače i grobovi. To naše tradicijsko zelenilo dovodi se u vezu s dobro potvrđenom sličnom predajom, prema kojoj su Rimljani u isto ovo godišnje doba kitili svoje kuće zelenilom. Smisao ovoga božičnog zelenila tumači se što simbolski, što magički: ono nosi u sebi životnu snagu i svježinu, koja se prenosi na ljude i blago i sve živo, te u to kritično zimsko doba donosi i zaštićuje zdravlje (o »božičnom drvcu« Božić). Kod nas, kao i u drugih južnih Slavena, pa i mnogih drugih naroda Evrope, postoje gotovo svuda običaji, da se na b. veče u kuću unosi i rasprostire slama ili sijeno. Onaj, koji je unosi, a redovno je to starješina obitelji, obično govori osobite čestitke ukućanima. Slama se razastire na neka određena mjesta: pod stolom, na stolu, po klupama i stolicama, a gdjegdje i po svem podu sobe, pri čemu često djeca pijuču ili oponašaju druge životinjske glasove. Djeca se valjaju po slami (ili sijenu), a katkada i spavaju na njoj. Gdjegdje to čine i odrasli, tako po Bosni, Baranji i Bačkoj, a i drugdje, ili ima bar uspomena na to. To je bio negda opći običaj, obavezan i za odrasle, a tumači se različno: sad u vezi s poštovanjem domaćih pokojnika — slama se prostire, da i oni tu noć na stari način (arhaiziranje) s ukućanima na podu počivaju; sad kao ostatak, kako se misli, negdašnjeg prostiranja trave, da na njoj ukućani blaguju zajedno s nekim božanskim bićima, koja tada k njima silaze; ipak je ovo manje vjerojatno. — Jedan od najznačajnijih običaja na B. i kod Hrvata kao i kod drugih južnih Slavena te još nekih naroda u Evropi jest postavljanje odnosno paljenje badnjaka. U nas ga ima 2 vrste: jedno su badnjaci u obliku grane; ta se donosi do kuće i postavlja uz kuću ili strehu; uzima se najčešće od hrasta ili lijeske i ostaje tu dulje vrijeme, katkada, kao u sjevernoj Bosni, sve do iduće godine; — drugo su badnjaci u obliku panja ili više njih, tako po Bosni, Hercegovini i susjednoj Dalmaciji najčešće po 3, ili kako je u južnoj Dalmaciji i u Crnoj Gori, onoliko njih, koliko je muških članova obitelji. Ti su panjevi najobičnije od hrasta, inače i od masline, česvine pa i drugoga drveta. Veličina badnjaka je po predaji ustaljena. Badnjak se donese kući i postavi vani uz kuću, a onda ga domaćin uveče svečano unese na ognjište i tu zapali. S b. panjem ima nekoliko vrlo značajnih običaja: uza nj se katkada stavlja kruha i vode, ili se posipava žitom, prelijeva vinom ili uljem, ili se na nj stavlja malo od različnih jela. Kako se često s njim postupa kao s nekim živim bićem (upućuju mu se katkada i neke izreke), daje to, s ostalim, povoda tumačenju, da je b. panj svoje vrste zamjenik nekoga živog bića ili neki fetiš. Drugo tumačenje dovodi b. panj u vezu sa suncem: on ima dati onu prijeko potrebnu vatru, svijetlo i toplinu u doba, kad je sunce najslabije, da mu te vatre pomognu, da ojača i prevlada tamu i studen. Treći ga tumače kao bitno srodna t. zv. svibanjskom drvetu, koje se siječe i postavlja 1. svibnja, ali i na neke druge dane u godini, a gdjegdje ga u Evropi upravo i spaljuju (ovdje osobito dolaze u obzir običaji sa siječenjem drva za B. i postavljanjem uz kuću). Tome tumačenju dolazi ususret osobito onaj naš prvi oblik granatoga b. Četvrto tumačenje dovodi b. panj u vezu s glavnom komponentom onih običaja na B., koji se odnose na pokojnike: on bi tu imao biti samo najzgodniji oblik trajne dobre vatre, oko koje će se pokojnici okupiti i grijati te noći. Tu će biti i razlog poštovanju prema njemu, pa i običajima s jelom i pićem uza nj. Paljenje b. panja u Hrvata nije tako staro, da bi sezalo u doba prije seobe na jug; danas se ono već gubi, odnosno izgubilo se u krajevima, gdje nestaje starinskog ognjišta, a uvode se štednjaci, dakle uglavnom na sjeveru i sjeverozapadu, gdje ipak ima često nekih ostataka, redukcija tog običaja. — U nekim krajevima osobito su značajni za taj dan i običaji s domaćim životinjama: blagu se daje bolja hrana, ovcama se u tor iznosi osobita pogača i daje im se jesti, protjeruju se među 2 svijeće (i 2 grebena) i dr. — Osim spomenutih već gatanja i čaranja ima još i drugih različnih, a vezana su napose za B. kao i mnogo vjerovanja, tako na pr. da domaće životinje o ponoći razgovaraju, pa neka vjerovanja o bilju i čovjeku. Pobožnost ukućana na B. značajna je napose kod večere: prije nje u nekim krajevima cijela porodica ustrajno moli mnogo molitava (osobito u Bosni i Hercegovini). Izražava se to i u popijevkama, od kojih su osobito značajne za sjeverne hrvatske krajeve »Narodi(l) nam se kralj nebeski« (v. tamo), a za južne i jadranske »U se(j) vrime godišća« (v. tamo). Po jadranskom području, tu i tamo i drugdje, a i kod gradišćanskih Hrvata obilaze na taj dan, kao i na druge neke dane božičnog doba selom mještani, pjevajući osobite popijevke (→ kolede) i čestitajući blagdane, za što dobivaju dar. Čestitka badnjem danu (kalendarski je svetac Adam i Eva) pa dalje i Božiću uobičajena je kod seljaka upravo na badnje veče, na pr. kod unošenja slame, badnjaka, a ima u svakom kraju neke ustaljene oblike, isto kao i odgovor na čestitku; tako na pr. iz Bosne: »Čestita vam Badnjica i sveto Porođenje Isusovo!« s odgovorom na pr. »Čestita ti i vira i duša!«. U Slavoniji se tada čestita »Adam i Eva«, a izvodila se i igra »A. i E.«.

Običaj davanja darova na B. kod nas je na selu novijeg datuma, po građanskom primjeru. To isto vrijedi i o t. zv. božičnom drvcu (→ Božić).

Značajno je, kako se neki običaji, koji se vrše na B., odnosno Božić, ponavljaju i na neke druge datume ovoga svetačnog dana, osobito na Novu godinu i Sv. tri kralja — rjeđe prije samog B.; tako se na pr. b. panj nastavlja paliti i na Novu godinu, katkada i na Sv. tri kralja — no u tom ima znatnih regionalnih razlika. Tako se ponavljaju i neki oblici i pojedinosti napose seoskih čestitaka. To ponavljanje potječe od poremetnja i mijenjanja datuma Božića i Nove godine u prošlosti (→ Božić).

Običaji našega građanskog B. dijelom su isti kao i ovi seljački i isti im je korijen: paljenje svijeće, neka badnjačka jela, svježe zelenilo, tu i tamo malo slame. Ostali su drukčiji i drugih izvora: kićenje božičnoga drvca, davanje raznovrsnih darova (za oboje → Božić); mnogih običaja u gradu uopće nema, a poznaje ih hrvatsko selo ili ih je u prošlosti svuda poznavalo, tako badnjak panj.

Nešto ostataka sličnih običaja na B. ima i u naših muslimana, na pr. zalaganje lukom kao odbojnim sredstvom protiv vještica, rjeđe i badnjak panj i drugi neki, koji su ostali (po starom kalendaru) iz doba prije prijelaza na islam.

LIT.: → Božić. M. G-i.

Badnjak u crkvenom životu → Božić.