BACH, 1. Alexander, * Loosdorf (Donja Austrija) 4. I. 1813, † Schönberg 13. XI. 1893, austr. državnik. Učio je pravo u Beču, gdje preuzima po smrti svoga oca njegovu advokaturu. G. 1848 ističe se i zalaže za slobodoumno preuređenje Austrije, postavši član bečkog općinskog vijeća i narodni zastupnik. U ministarstvu Doblhof-Wessenberg (1848) postaje ministar pravde, pošto je prekinuo s liberalima i pridružio se konzervativno-slavenskoj većini. Nakon listopadske revolucije u Beču, pošto se staro ministarstvo povuklo, zauzima u novom Schwarzenberg-Stadionovu ministarstvu i dalje isti položaj. Nakon istupa Stadiona iz vlade postaje ministar nutarnjih poslova (1849), i uživajući carevo povjerenje, provodi krajnju centralizaciju oslanjajući se na carski patent od 31. XII. 1851, kojim se ukida austrijski ustav. U travnju 1852, kad je postavljeno novo ministarstvo Buol-Schauenstein, u kojem je B. duša svega, počinje zapravo izgradnja apsolutne monarhije (»Bachov sistem«).
Bachov apsolutizam počinje u pravom smislu riječi carskim patentom od 31. XII. 1851. Državni centralizam imao se provesti pomoću birokracije, vojske i klera. Glavni reprezentanti tog apsolutizma bili su ministri Aleksandar Bach, Antun Schmerling i Leon Thun.
Pošto je B. bio najjači i najagilniji među njima, po njemu se i prozvao taj sustav. Ugarska i Hrvatska mnogo su pretrpjele pod tim režimom. U Hrvatskoj bansko vijeće bude raspušteno 26. II. 1850, banska vlada postade c. kr. namjesništvo, a zemlja bi podijeljena na pet okružja s okružnim predstojnicima na čelu. Okružja budu podijeljena na kotare, kojima su na čelu bili kotarski predstojnici. Jelačić je bio ban samo po imenu. Birokratizam stranih činovnika: Nijemaca, Čeha i Slovenaca (»Bachovi husari«) gušio je hrvatski jezik. Zavladalo je štreberstvo, denuncijacije i špijunaža po zemlji, a uz to nemoral i beznačajnost. Službenim jezikom postade njemački i bez njegova poznavanja nitko nije mogao dobiti službe. Hrvati, koji nisu »politički sumnjivi«, postaju činovnici i popunjuju redove »Bachovih husara«. Štoviše, mnogi od njih moradoše ponijemčiti svoja prezimena. »Husari« prevedoše na njemački i imena naših gradova i sela. Žandarmerija, koja je došla u Hrvatsku 1860, postala je sada svemoćna, a tajni uhode preplaviše zemlju. Sloboda nauke i štampe ne postoji, dok »Narodne novine« postaju vladin službeni list. Politički i štamparski progoni pogađaju Gaja, Bogovića, Kvaternika, koji odlazi u svoje prvo progonstvo u Rusiju. Tu su ga onemogućili Gaj i neki Srbi. Dapače, Gaj prelazi u službu apsolutizma i radi toga gubi sve simpatije javnosti. Stroga cenzura dovela je do pada književnosti. Ante Starčević, razočaran u pojedincima, poče se baviti književnošću, filologijom i poviješću.
Mnoge hrvatske ustanove su ukinute. Hrvatski političari bacaju se sasvim na bezopasno književno polje, dok bura ne mine. Hrvatska je »ein deutsches Kronland« (njem. krunovina). Bachov apsolutizam izazvao je iz mržnje prema Austriji ojačanje unionizma u Hrvatskoj, a otporom protiv njega položeni su temelji kasnijoj stranci prava.
Za doba tog apsolutizma učinjene su i neke dobre stvari, tako 1852 postaje zagrebačka biskupija nadbiskupijom zaslugom Jelačića i Thuna. Kmetstvo se potpuno ukida. Ipak je seljaštvo opterećeno novim fiskalnim nametima, a propisima Građanskog zakonika od 1853 uništene su kućne zadruge u Hrvatskoj. Uvodi se opće plaćanje poreza i jednakost svih pred zakonom. Unatoč svega toga apsolutizma. Franjo Josip I. morao je teška srca otpustiti od 1855 upotrijebio je za svoje ciljeve i crkvu, koja je dobila za to široke povlastice.
Hrvatska postaje nezavisna od Ugarske u sudstvu i školstvu. Trulost apsolutističkog režima ubrzo se pokazala u bezglavom financijskom gospodarenju, te su državni dugovi porasli 1858 na 2439 milijuna forinti. Vanjska politika dovela je do sloma taj režim. Rat s Francuskom i bitka kod Solferina (1859) odlučili su sudbinom Bachova apsolutizma. Franjo Josip I. morao je teška srca otpustiti Bacha (22. VIII. 1859), a oktobarskom diplomom 1860 ponovno je vraćen zemljama carevine ustav.
LIT.: M. F. Mayer, Geschichte Oesterreichs, II., Beč-Leipzig, 2. izd. 1901; O. Redlich, Das österreichische Staats- und Reichsproblem, I., Leipzig 1920; J. Redlich, Kaiser Franz Joseph von Oesterreich, Berlin 1929; N. Andrić, Pod apsolutizmom, Zagreb 1906; R. Horvat, Najnovije doba hrvatske povijesti, Zagreb 1906; M. Marjanović, Savremena Hrvatska, Beograd 1913; F. Šišić, Pregled povijesti hrvatskog naroda, Zagreb 1916; J. Trdina, Bahovi huzarji in Iliri, Ljubljana 1903; K. Šegvić, Dr. Ante Starčević, Zagreb 1911; H. Friedjung, Österreich von 1848 bis 1860, I./II., Stuttgart-Berlin 1908, II. izd. 1912; R. Charmatz, Österreichs innere Geschichte von 1848 bis 1907, Leipzig 1909; W. Rogge, Österreich von Vilagos bis zur Gegenwart, Leipzig 1872—3, 3 sv. S. A.
2. Karl Philipp Emanuel, * Weimar 1714, † Hamburg 1788, njemački skladatelj na raskrsnici dvaju značajnih razdoblja u povijesti glazbe, vrlo nadaren i plodan; sin Johanna Sebastiana Bacha. Mnogo je pridonio unapređenju klavirske tehnike i klavirskog stavka priklanjajući se francuskom galantnom stilu, a od povijesne je važnosti za razvitak novije klasične sonate, kojoj je stvorio temelje u svojim t. zv. »pruskim« i »württemberškim« sonatama (1742 i 1744). I na polju klavirskog koncerta polazi novim putovima; napisao je 52 takva koncerta. Na njegovim su sonatama i klavirskim koncertima stjecali izobrazbu veliki klasični majstori Haydn i Mozart. Njegova škola za klavir Versuch über die wahre Art das Klavier zu spielen (u dva dijela 1752 i 1762; novo izdanje W. Niemanna 1906 i 1921), u kojoj razlaže novu klavirsku tehniku, postala je glavnim izvorom za razumijevanje stila i manira sviranja na klaviru u 18. st. Od njegovih se simfonija i danas još izvode dvije, jedna u b-duru i druga u d-duru. Bio je poznat i kao vokalni skladatelj; napisao je velik broj skladba na području crkvene glazbe: 22 pasije, kantate, 2 oratorija i t. d. Suvremenici su ga mnogo cijenili i kao skladatelja popijevaka: Geistliche Oden značajne su za razvitak te umjetničke forme. I u tom je bio velik njegov utjecaj na Haydna i Beethovena. B. je glavno težište u svojim skladbama prenosio na melodijski izražaj.
LIT.: O. Vrieslander, Karl Philipp Emanuel Bach, München 1923. S. S-i.
3.Johann Christian, * Leipzig 1735, † London 1782, najmlađi sin velikoga Johanna Sebastiana Bacha, orguljaš i mnogostrani skladatelj, poznat i pod imenom »milanski« i »londonski« Bach. U Milanu je živio od 1754 i postao orguljaš stolne crkve; od 1762 u Londonu kao dvorski glazbenik engleske kraljice organizira i vodi »Bach-Abel-koncerte«, koji su od povijesnog značenja. Kao skladatelj postao je najprije poznat po svojim talijanskim operama, ali je od većeg značenja kao pobornik novoga instrumentalnog stila, koji se javlja u povijesti glazbe sredinom 18. st. U tom je pravcu B. vršio znatan utjecaj i na samog Mozarta. Mnogo je unaprijedio i modernu klavirsku glazbu. Osim 12 opera skladao je simfonije, koncerte, komorne i crkvene skladbe. Prvi je javno svirao 1768 u jednom od »concerts spirituels« u Parizu na »Hammerklavieru«, koji je 1711 konstruirao B. Cristofori.
LIT.: H. P. Schökel, J. Chr. B., Wolfenbüttel 1926; F. Tutenberg, Die Sinfonik J. Chr. Bachs, Kiel 1928; J. C. Terry, J. Chr. B.; A. Wenk, Beiträge zur Kenntnis des Opernschaffens J. Chr. Bachs. S. S-i.
4. Johann Sebastian, * Eisenach 21. III. 1685, † Leipzig 28. VII. 1750, jedan od najvećih skladatelja svih vremena. Bachov otac Ambrosius bio je gradski glazbenik u Eisenachu; majka Elizabeta rođ. Lämmerhirt potjecala je iz Erfurta. Već devetgodišnjem dječaku umre majka, a malo poslije i otac, pa je B. došao u kuću svoga starijeg brata Johanna Christopha (1671—1721) u Ohrdruf, gdje je odgojen i počeo učiti glazbu; prvim učiteljem bio mu je taj stariji brat, koji je učio orgulje u čuvenog orguljaša Pachelbela. G. 1700 postade Johann Sebastian besplatnim pitomcem mihajlovske škole u Lüneburgu, gdje je slušao Georga Böhmea i odakle je pješačio u Hamburg, da čuje znamenite orguljaše Reinkena i Lübecka. Prvo namještenje njegovo bilo je u Weimaru; postao je violinistom privatne glazbene kapele saskog kneza, ali je tu ostao tek nekoliko mjeseci, jer je prihvatio mjesto orguljaša u Arnstadtu. Još je 1700 i 1703 pješačio u Celle, da sluša Lullyjeve skladbe, što ih je izvodila ondješnja dvorska glazbena kapela; tako je iz Arnstadta odlazio dvaput (1705 i 1706) u Lübeck, da sluša i uči kod uglednog orguljaša Dietricha Buxtehudea. Iako je premašio vrijeme, što mu je bilo dopušteno, ipak ga nijesu otpustili. G. 1707 je sam otišao u Mühlhausen i preuzeo mjesto preminulog orguljaša Ahlea. Tada se oženio rodicom Marijom Barbarom. Tu su glazbene prilike doduše bile povoljnije za B., ali on ipak ostade samo godinu dana na tom mjestu i već 1708 odlazi u Weimar kao dvorski orguljaš i komorni glazbenik i 1714 postaje dvorskim koncertnim meštrom. Tu je izobrazio nećaka Bernharda (1700—1743) za glazbenika. G. 1717 otišao je u Köthen, gdje je postao kapelnikom i ravnateljem komorne glazbe u anhaltskoga kneza Leopolda. Kako nije morao vršiti službu orguljaša, mnogo se bavio orkestralnom i komornom glazbom. Najveću svoju djelatnost razvio je tek u Leipzigu, gdje ga namjestiše kao kantora u tomanskoj školi i kao glazbenog ravnatelja sveučilišta. U Leipzig je došao 1723 kao nasljednik Johanna Kuhnaua. Na tom mjestu ostade do kraja svog života, punih 27 godina. Imao je doduše po koju nepriliku i raspru sad s rektorom J. A. Ernestijem, sad s vijećem, ali je znao i muževno braniti svoje ispravno stanovište. U zadnje tri godine života bolovao je na očima, pa je napokon i oslijepio. B. je bio dvaput oženjen. Prva mu je žena umrla 1720; iz toga je braka poteklo sedmero djece. Druga žena, Anna Magdalena rođ. Wülken (oženio se njome 1721), rodila mu je sedam kćeri i šest sinova. Anna ga je preživjela s pet sinova i četiri kćeri iz oba braka.
Broj B-ovih djela veoma je velik, ali sačuvanih je dosta malo. U području vokalne glazbe pisao je: pasije i oratorije; mise, magnificat i sanctus; motete; crkvene kantate; prigodne duhovne kantate; duhovne popijevke i korale; svjetovne kantate, svjetovne popijevke. Napisao je pet potpunih godišta crkvenih kantata (za sve nedjelje i blagdane), od kojih se sačuvalo samo dvije stotine. Od pet njegovih pasija sačuvale su se samo dvije, i to Pasija po Mateju i Pasija po Ivanu. Uz ta velika djela valja staviti i znamenitu misu Hohe Messe H-Moll (na latinski tekst; čini se, da je to djelo, kao i druge mise, od kojih su se sačuvali samo dijelovi, napisano za katoličku crkvu u Dresdenu). Veličinom svojom i sadržajnom zamašnošću uz pasije i misu treba navesti i B-ove oratorije za Božić, Uskrs i Uzašašće. Majstori prije B-a znali su u takva djela uvrstiti umjetnički izrađene korale i biblijske izreke u polifonom stavku u izvedbi zbora, orkestra i orgulja, a tako postupa i B., ali on stvara i takve kantate, u kojima se izmjenjuju tek arije i recitativi na suvremeni način (kako je običavao izrađivati svoje svjetovne kantate). No i u tako zamišljenim djelima B. se odvaja od svih svojih suvremenika i bogatstvom melodijskih zamisli i dubinom sadržaja. U području instrumentalne glazbe B. je napisao: djela za klavir, skladbe za jedan ili više klavira uz pratnju drugih instrumenata; djela za violinu i flautu, za Violoncello, za orgulje i skladbe za orkestar. Po svom obliku to su preludiji i fuge, fantazije, sonate, toccate, partite, suite, koncerti, varijacije, koralne predigre i t. d. Osobito je forma fuge našla u B-ovim djelima zadnji i najsjajniji svoj izraz. Posebno se ističu ova djela: Das wohltemperierte Klavier (48 preludija i 48 fuga) u dva sveska za klavir (u svakom svesku po 24 preludija s njihovim fugama u svakom dur- i mol-tonalitetu, čime je udaren siguran temelj modernom harmonijskom sistemu) i Kunst der Fuge sa 15 fuga i 4 kanona, sve na istu temu (napisanu za klavir). Orguljaške skladbe B-ove i danas su, a i ostat će uzorom orguljaške glazbe uopće. Za solo-violinu napisao je po 3 partite i sonate; sama Ciacona u d-mol-partiti pokazuje nedostižnu veličinu B-ova stila i stvaranja. B. je pisao i za instrumente danas zaboravljene, naime za gambu, lutnju i violu pomposu.
Samo je malen dio B-ovih djela izašao štampan još za njegova života. Tek desetke godina iza njegove smrti počela se svraćati pažnja majstorovim djelima. Kritičko izdanje svih B-ovih kompozicija izlazilo je od 1851 do 1900 u 59 svezaka pod upravom B-ova društva (Bach-Gesellschaft), a najvećim dijelom u redakciji W. Rusta. Praktičkih izdanja ima veoma velik broj.
U Eisenachu je uređen B-ov muzej, a godimice se održavaju B-ove svečanosti u raznim njemačkim gradovima. Posebna B-ova društva u Njemačkoj, Engleskoj, Parizu i Americi brinu se oko izvođenja velikih majstorovih djela.
Ima veći broj spomenika velikog majstora u raznim mjestima njegove djelatnosti. U Bachovim se djelima očituje golema veličina stvaralačkog duha, koji kao da je u njima dotjerao do najveće mjere stilske značajke dvaju različnih razdoblja u razvitku glazbene umjetnosti. B. pripada u jednakoj mjeri glazbenom stilu prijašnjih vremena, razdoblju polifone glazbe, kontrapunktskog imitacijskog stila, kao i razdoblju glazbe, u kojoj je potpuno razvijeno harmonijsko poimanje. On je živio u vrijeme, kad se stari imitacijski stil nije još iživio, a novi se harmonijski stil nije još toliko razvio, da bi na sebi nosio značajke zrele i svršene umjetnosti. Genij B-ov ujedinio je i stopio značajke obiju stilskih razdoblja na način, koji se može smatrati idealnim primjerom za sva vremena.
LIT.: Ph. Spitta, J. S. B., 2 sv., 3. izd. 1921; C. S. Terry, J. S. B., eine Biographie, Leipzig 1929; bezbroj manjih biografija i rasprava o pojedinim djelima. B. Š.
6. Wilhelm Friedemann, * Weimar 1710, † Berlin 1784, prozvan i »der Hallesche Bach«, najstariji sin Johanna Sebastiana B. Bio je osobito darovit, zato ga je otac mnogo volio i za njega napisao Klavierbüchlein. Bio je neobuzdane naravi, pa je rijetko kad mogao sabrano raditi. Najprije je bio orguljašem (Dresden, Halle na S.) Zbog neuredna života morao je napustiti službu orguljaša, pa je otada živio mijenjajući često mjesto boravka, a umro je kao propali genij u 74. godini života. Njegova djela pokazuju sasvim individualni način izražaja, koji je pun srdačnosti. Najveći broj tih skladba sačuvao se u rukopisu, pa su tek u novije vrijeme pojedinačno izdane. Pisao je trio-sonate, fantazije i fuge za orgulje, kantate, sonate za dva klavira. Kako su iza smrti očeve braća razdijelila rukopisnu baštinu velikog svog oca, to je — čini se — cijeli dio te baštine, koji je otpao na ovoga njegova najstarijeg sina, propao. B. Š.
7. Josip, * Gospić 15. II. 1874, † Zagreb 6. VII. 1935. Svršivši Miletićevu glumačku školu 1898 stupio je u zagrebačko kazalište. Neko vrijeme je igrao manje karakterno-komične uloge. Poslije kazališnih nauka u Beču, Berlinu i Pragu djeluje u Zagrebu od 1903 kao redatelj, a od 1908— 1920 kao ravnatelj drame, i onda kao ravnatelj administracije te neko vrijeme kao upravitelj. Od 1931 ponovno je ravnatelj drame do bolesti prije smrti. B. je istaknuta i značajna ličnost u novijem razdoblju hrv. kazališta. Kao redatelj u prvom redu pazi na književno značenje kazališnog djela. Budno prati modernu evropsku kazališnu književnost i donosi najnovije i najaktuelnije strane pisce. Usto iznosi na pozornicu hrvatske starije i mlađe autore. Odan kazalištu ulazio je fanatičkim žarom u polemike, u kojima je žilavo branio svoje nazore. S. B.
8. Vjekoslav, * Rujevac 1845, † Ljupča-klanac 11. X. 1871, hrvatski novinar. Gimnaziju je polazio u Senju. Kao vatren hrvatski rodoljub bijaše protivnik apsolutizma, te je 1860 bio isključen iz gimnazije. Ipak je kasnije položio ispit zrelosti te se u Zagrebu upisao u pravničku akademiju. Poput mnogih drugih pravnika postade i Bach oduševljenim pristašom politike, koju su od 1861 vodili Ante Starčević i Eugen Kvaternik. Surađivao je u političkom časopisu Hervat, što ga je 1869 počeo izdavati pravaš Ivan Matok. U tom su mjesečniku izlazili oštri članci, koje su pisali Starčević i Kvaternik. Kako je Bach bio odgovorni urednik, dopao je i zatvora. Matok je 1870 obustavio izdavanje lista, koji je imao samo 200 pretplatnika. Nato su pravaši 1. I. 1871 počeli izdavati tjednik pod imenom Hervatska. Jamčevinu je položio Eduard pl. Halper, vlastelin iz Skarićeva kod Krapine, a urednikom postade Vjekoslav Bach. On je politiku, koju su tada vodili Nijemci u Austriji i Madžari u Ugarskoj, satirički opisivao u rubrikama Austrijanske diple i Madžarske gusle. Uredio je 41 broj Hervatske, a zatim je s Eugenom Kvaternikom pošao na Kordun, gdje su digli Rakovičku bunu. Da se smognu sredstva za tu bunu, zaputio se Bach k svojemu ujaku Paukoviću, koji bijaše poštar u Munjavi, te je iz poštanske blagajne uzeo 15.000 forinti. Tim su novcem buntovnici kupili u susjednoj Bosni konje i oružje. S Kvaternikom pogibe i Bach u znamenitom Ljupča-klancu, gdje su im Maksim Momčilović i Miloš Kosanović postavili zasjedu. R. H-t.
9. Franjo, izdao je 1855 u tiskari Iv. Nep. Prettnera u Karlovcu djelo Otočaner Regiments-Geschichte. Vom Ursprung dieser Gegend, ihrer Bevölkerung und ihrer Schicksale. Verfasst im Jahre 1851, 1852 und 1853 zu Otočac von Franz Bach k. k. Major im Ruhestande. Knjiga obaseže V i 327 strana, a posvećena je banu Josipu Jelačiću. Sadržava mnoge vrijedne, znatnim dijelom izvorne podatke o povijesti, javnom životu i organizaciji opisanog područja na temelju pouzdanih vrela te vlastita znanja i iskustva. M. B-r.