AUTORITET (lat. auctoritas) znači ugled i na ugledu osnovanu vrijednost, dostojanstvo i utjecajnu snagu. Autoritet predstavlja uvijek duhovnu nadmoć, koja se po vrijednosti opravdava, sebi priznanje pribavlja i na nasljedovanje nuka. — Autoritet imaju ponajprije osobe, koje se znanjem, vrlinom, mudrošću, umještvom ističu u bilo kojoj grani ljudskoga stvaranja i djelovanja. Prema tome, u čem je vrsnoća, autoritet može biti naučni, moralni, odgojni, politički i t. d. Naučnim se autoritetom naziva čovjek, koji je u nekom području znanja stekao glas stručnjaka, čije se mišljenje s pouzdanjem prima, čiji se sud u pitanjima neke struke traži i cijeni i u spornim se slučajevima smatra odlučnim. Autoritetima se vjeruje: oni se poštuju. Vjerovanje u autoritete potrebito je, jer ne može svatko imati u svemu vlastit, prav i siguran sud, već se mora osloniti na mišljenje drugih, koji su u neku stvar upućeni i o njoj mogu imati bolje i opravdanije mišljenje. Uza sve to vjerovanje u autoritete ne smije biti slijepo, ne smije biti naprosto »prisezanje na riječ učitelja« (iurare in verba magistri), nego se mora osnivati na uviđavnosti umnoga značenja autoritativno datih izjava ili odluka. Odnos prema a. kao duhovnoj sili mora i sam biti duhovan.

Autoritet mogu onda imati korporacije (na pr. stručna društva) i ustanove (na pr. akademije, crkva), kao i izjave, odluke i odredbe (norme, zakoni i sl.), što ih one donose. Autoritet imaju i vlasti, naročito političke (državne) kao predstavnice nekoga objektivnoga, umnoga općega ovlaštenja za donošenje pravnih norma i zahtjeva.

Povjerenje u autoritete vrlo je važan uvjet kulturnoga života. Odgajatelji, vođe, vjesnici novog doba predstavljaju autoritete, bez kojih bi napredak bio nemoguć. Oni postaju autoriteti po tome, što su dohvatili, otkrili i iznijeli nove vrednote, koje će poslužiti oblikovanju života. I baš po toj individualnoj stvaralačkoj moći, koja uputivši na nove vrednote postaje autoritet, razvija se kulturni život uopće.

U današnje doba često se ističe potreba autoriteta. Mjesto principa demokracije, po kojem treba da odluke za kolektivni život donosi što širi krug ljudi, postavlja se princip autoriteta u smislu: ne majoritet, nego autoritet. V. F-ć.

Autoritet u sociološkom smislu znači organiziranje ili vlasti u društvu ili ideja u znanosti na temelju ugleda, koji netko uživa. Personalni a. javlja se u jednostavnijim zajednicama, a institucionalni u većim društvima. Tip prvoga a. je porodica, a drugoga država. Kod manjih zajednica kulturna su dobra svojina svakoga člana zajednice, ali jer svi članovi nemaju jednakih intelektualnih i fizičkih svojstava i jer se razlikuju po dobi, to gdjekoji pojedinac stekne kulturnu sposobnost u savršenijem stupnju; on onda ima a., i svi članovi iskazuju mu poštovanje i slušaju njegove upute. Takvi su na pr. odnosi oca u porodici, učitelja u školi, zapovjednika u vojsci. Ali i kod velikih zajednica, naroda, mogu se pojaviti ljudi, kao na pr. Napoleon, kojima se a. zaslugom prilika, u kojima se nalaze, osniva na ličnim osobinama i prirodnoj sposobnosti da vladaju. No obično u velikim društvima, pogotovu u državi, osnivaju se odnosi između ljudi na relativnoj jednakosti sudionika. Pojedinim općenitijim sudovima počinje se pridijevati naročita vrijednost; oni dobiju najprvo snagu običaja, a zatim se legaliziraju u državnom pravnom poretku. Tako dolazi do depersonalizacije a. i presađivanja a. na skup odredaba. Država postaje nosilac a. Da bi u državi a. vrijedio, potrebno je, da se političke vrijednosti podudaraju s društvenim vrijednostima, t. j. da a. bude sinteza svih posebnih snaga, koje izlaze iz društvenog bića.

Cilj a. je skladna i prirodna koordinacija ljudske djelatnosti u društvu. Jedno od glavnih svojstava onoga, koji ima a., jest moć nagrađivanja ili kažnjavanja. Ali sila, koja se javlja kao neodvojiva pratilica a., ne čini a., jer on mora biti etički fundiran, da mu mogu biti odani oni, koji primaju naloge. Teorije o opravdanosti a. daju a. prirodni ili nadnaravni karakter. U prvu skupinu idu teorije, koje potječu od prirodnopravnih ideja o prirodnom društvenom poretku, odn. pozitivističke teorije o društvenoj solidarnosti. Jedni kažu, da je čovjek po prirodi društven stvor, a da bi mogao ostvariti svoje društvene ciljeve i namiriti one potrebe, koje mu može zadovoljiti društvo, potrebno je, da se podvrgava pravilima, koja reguliraju njegovo vladanje i radnje u društvu, radi čega treba da postoji u zajednici vrhovni a. A opet neki tumače, da se a. osniva na društvenoj prisili, podjeli rada i zakonima solidarnosti. Druga skupina, koja s pomoću metafizičkih načela razjašnjava a., prvu teoriju više nadopunjuje, nego što joj se protivi. Tu se ističe katoličko naučavanje, koje, tumačeći riječi sv. Pavla »Non est enim potestas nisi a Deo«, kaže, da narod samo označuje vladare, ali ne podjeljuje a., koji dolazi od Boga. Prema tome Crkva a priori ne cijeni nijedan politički režim više od drugoga.

Problematika poslušnosti autoritetu je od osobitog interesa kod t. zv. političke poslušnosti. Tu se javlja pitanje, da li su državni interesi jednaki društvenima, pa ako nisu, koji će se od njih više poštivati. A. prema tradicionalnoj teoriji zahtijeva poslušnost građana. Država je apsolutno suverena, pa je volja države pravno iznad svih drugih volja u državi, koje prema tome vuku svoj a. iz državnoga a. Ali kad sociološki gledamo na akt stvaranja odluke u državi, dobivamo drugačiji pogled na stvar. Tu vidimo, da si država mora osigurati poslušnost. Ona mora paziti na kvalitetu svojih čina, jer će se poslušnost najbolje postići onda, ako su građani sporazumni s odredbama, koje ona objavljuje. Da bi vladao potrebiti mir i red u državi, potrebno je, da se pristajanje većine proširi u opće pristajanje. Ako ljudi više cijene zakon i poredak od zadovoljenja drugih potreba, njihova će poslušnost u prvom redu pripadati državi; ako naprotiv ona zadovoljenja, koja čovjek smatra bitnima, druga društva pribavljaju bolje od države, tada dolazi do sukoba između države i tih društava. Taj sukob vodi do popuštanja discipline, koje je znak slabljenja autoriteta, a konačno do rušenja nosioca vlasti, koji je izgubio a. (na pr. kad su majordomi istisnuli Merovinge). Ali novi nosilac a. nastoji postaviti novi poredak (katkada mu uspijeva održati kontinuitet staroga poretka supstitucijom; ispor. prije spomenuti slučaj) već po prirodi stvari, jer a. teži za organiziranjem.

Da bi se a. održao i sačuvao, moraju oni, koji zapovijedaju, biti odani javnom dobru, a oni, koji slušaju, moraju vjerovati u a. i imati volju žrtvovati lične ambicije. Uz to je potreban neki razmak između prvih i drugih. A. može biti izveden, t. j. podržava ga neki viši a. Tek najviši a. je originaran i on se ne treba upirati na vanjsku moć ili prisilu, makar njome često raspolaže u najvećoj mjeri. Taj a. može pripadati božanstvu ili ljudima, pojedincu ili skupinama, čak i neorganiziranima, a često i neosobnim načelima ili temeljnim zasadama pravnog poretka. Tome odgovaraju razni oblici državnog uređenja (→ država).

A. je činjenica ljudskog društva. Zato se ne može teoretski odrediti njegov najzgodniji oblik; s Michelsom može se reći, da povijest nije možda ništa drugo nego borba između različitih shvaćanja o autoritetu.

LIT.: Članci o a. u Dictionnaire de sociologie; R. Hubert, Le principe d’autorité dans l’organisation démocratique, Pariz 1926; H. Laski: Authority in the modern state, New Haven 1919; L. Stein, A., ihre Ursprung, ihre Begründung u Jahrbuch für Gesetzgebung, Verwaltung und Volkswirtschaft im Deutschen Reich, 1902; Simmel, Soziologie, pogl. III., München 1923; R. Michels, Corso di sociología política, Milán 1927; A. Radić, Sabrana djela, sv. XVI. i XVII. Z. G.

Autoritet s vjerskog gledišta je zahtjev ljudske naravi, koji proizlazi iz činjenice, da smo svojim bićem ograničeni i ovisni o pomoći drugih, ako želimo ostvariti uzvišene ciljeve života. Čovjek je po svojoj biti stvor, ovisan o Stvoritelju, zato je taj odnos temelj priznavanja apsolutnoga Božjeg autoriteta nad čovjekom. Bog je najviši čovjekov autoritet u prirodnom i natprirodnom redu. Po svojoj je naravi čovjek vezan na život u obitelji i državi. Kako ni obitelj ni država ne mogu biti bez autoriteta, to je Bog zadnji razlog i izvor obiteljskog i državnoga autoriteta. Za natprirodni red spasenja Bog je neposredno postavio crkveni autoritet. Svaki autoritet, pa i Božji, pretpostavlja slobodno podređivanje podložnika njegovim odredbama. Iz toga slijedi, da nosilac autoriteta mora, poput samoga Boga, poštivati dostojanstvo i slobodu svojih podložnika, služeći se autoritetom na njihovo dobro i uvažujući pritom njihove sposobnosti. Autoritet ne smije postati samom sebi svrha, kao ni sredstvo za osobne interese njegova nosioca. Autoritet i podložnici treba da se međusobno pomažu u vršenju zadataka svojih zajednica, koje su izraz volje Božje.

LIT.: Cathrein, Moralphilosophie, II., 1924⁶; G. v. Hertling, Recht, Staat und Gesellschaft, 1917⁴; Mausbach, Die kath. Moral und ihre Gegner, 1921⁵. N. K.