AUGUST (C. Iulius Caesar Octavianus), * 23. IX. 63 pr. Kr., † 19. VIII. 14 pos. Kr., sin je Gaja Oktavija i Atije. Njegov je otac umro 58, kad su Oktavijanu, kako se tada zvao kasniji August, bile istom 4 godine. Majka Augustova Atija bila je kćerka Julije, mlađe sestre Julija Cezara. August je u djetinjstvu bio boležljiv, nervozan, nježan, ali vrlo inteligentan i marljiv. Cezar, koji nije imao zakonite djece, zavolio je svog pranećaka i poveo ga 45 u Hispaniju. Iza toga poslao je Cezar Oktavijana u Apoloniju, na ilirskoj obali, gdje ga je retor Apolodor poučavao u govorništvu. Ondje se u isto vrijeme spremao Oktavijan, da prati Cezara u rat na Parte. U tom poslu zatekla je Oktavijana Cezarova smrt. O. krene odmah iz Apolonije u Italiju, gdje je doznao, da ga je Cezar u svojoj oporuci adoptirao i učinio svojim baštinikom. Sada uze Oktavijan ime C. Iulius (Cai filius) Caesar. Međutim je u Rimu poslije Cezarova umorstva prigrabio vodstvo konzul Marko Antonije, koji se nije nimalo osvrtao na to, da je Oktavijan Cezarov oporučni nasljednik, nego je držao i Cezarov novac i Cezarove papire i radio na tom, da comitia curiata ne odobre, ili bar da otegnu odobrenje adopcije Gaja Oktavijana u porodicu Julijevaca. Ali adopcija bi odobrena, i O. se prozvao Gaj Julije Cezar Oktavijan. Da stekne privrženost naroda i veterana, proda sve, što je imao, pozajmi novaca kod svojih rođaka, da podijeli narodu onaj novac, koji mu je Cezar oporukom ostavio, i priredi u spomen svoga adoptivnoga oca igre, nazvane igre Cezarove pobjede. U borbi protiv Antonija prijeđe O. republikanskoj stranci, pođe u Kampaniju, da dobije veterane za sebe, i od njih obrazova ličnu stražu. Osim toga skupi 3000 (po nekima 10.000) vojnika, a prijeđoše mu i 2 Antonijeve legije.

Uto je Antonije u početku prosinca 44 pošao u Cisalpinsku Galiju, da je uzme Decimu Brutu, koga je tada i senat podupirao. Antonije opkoli Bruta u Mutini. Senat, u većini protivan Antoniju, primi O. među senatore, dade mu pretorsko zapovjedništvo, rang konzularca (7. I. 43), i dopusti mu, da traži konzulat 10 godina prije zakonitog roka. Tada krenuše Oktavijan i konzul Hircije protiv Antonija. Ciceron je tražio rat protiv Antonija i uspio je. Dne 19. III. 43 krenu konzul Vibije Pansa sa 4 legije protiv Antonija, da se sjedini s drugom Hircijem i Oktavijanom. Antonije potuče Pansu 15. IV. nedaleko Mutine (kod Forum Gallorum), ali je zatim njega potukao Hircije, te se Antonije morao povući. Malo zatim dođe do sukoba kod Mutine; Hircije pogine, ali je Antonije bio potučen. Antonije je bio prisiljen, da odustane od opsade Mutine i da se povuče u Narbonsku Galiju. Tu se združi s Lepidom, prijateljem Cezarovim i svojim. Senat proglasi Antonija neprijateljem države, i pošto su oba konzula bila poginula, povjeri zapovjedništvo u ratu protiv Antonija Decimu Brutu; posvuda dođoše urotnici do položaja i vlasti. I tako je O. bio podvrgnut D. Brutu. Uto nastupi Lepid, nastojeći da izmiri O. s Antonijem. Dvadesetgodišnji O. zahtijevao je tada, da postane konzul s Ciceronom, da mu se odredi triumf i da se isplate njegovoj vojsci nagrade, koje joj je on obećao. Senat se tome opre, a O. se tajno sporazumi s Lepidom i Antonijem, i O. nastupi kod vojnika kao sin i baštinik Cezarov obećavši im, da će ispuniti sve, što im je Cezar bio obećao, a vojnici su za O. zatražili od senata najvišu vlast (summa auctoritas). Kad je to senat odbio, krene O., već tajno sporazuman s Antonijem i Lepidom, na Rim, i senat morade prihvatiti sve, što je tražio. Kad je međutim došla vijest, da su stigle u Italiju legije iz Afrike, senat je povukao svoj zaključak, našto O. uđe sa svojim četama u Rim. 19. VIII. izabran je za konzula s Aulom Pedijem. Zakonom (Lex Paedia) osnovao se tada poseban sud, koji će osuditi Cezarove ubojice i njihove pomoćnike na progonstvo i konfiskaciju imanja. O., Antonije i Lepid sastadoše se nato blizu Bononije (Bologne) i sporazumješe se o razdiobi i upravi imperija. Da namire svoju veliku vojsku (oko 250.000 ljudi), zaključiše zaplijeniti imovinu bogatih porodica, koje su bile protiv Cezara ili neutralne u građanskom ratu Cezara i Pompeja. Da to i drugo provedu, dođoše u Rim sva trojica, praćeni vojskom. Narod i senat 27. XI. 43 imenuju ih (zakon Titia) triumvirima s neograničenom vlasti na 5 godina (Triumviri reipublicae constituendae). U velikoj proskripciji, u kojoj je jedna od prvih žrtava bio Ciceron, sva imanja njihovih protivnika bijahu zaplijenjena i prodana, zlato i srebro oduzeto, privatan novac u hramu Veste zaplijenjen, dignut prisilan zajam od stranaca i slobodnjaka, a kontribucija nametnuta imućnijim Rimljanima. Kad su namirili vojnike i spremili novaca za rat, krenuše u proljeću 42 preko Jadranskog mora u Makedoniju, da ondje slome republikance. U bitki kod Filipa, u studenom 42, bijahu republikanci pod vodstvom Bruta i Kasija potučeni (→ Filipi, Bruto, Kasije). Tada podijeliše pobjednici Antonije i O. ponovo provincije; Lepidu dadoše Afriku, a on im ustupi Hispaniju i Galiju Narbonsku. Hispaniju uze Oktavijan, a Galiju mir sa Sekstom Pompejem u Mizenskom zalivu. Antonije tada krene na Istok s namjerom, da ostvari Cezarov nacrt rata na Parte. O. morade u Galiju, da umiri ustanke na granici prema Germanima i u Akvitaniji. Glavnu je Oktavijanovu vojsku vodio Agripa, koji potuče i podjarmi Akvitance 38. Poslije velikih uspjeha vrati se August u Italiju. Uto dođe do novog neprijateljstva sa Sekstom Pompejem; O. nije imao sreće, a Antonije mu ne htjede pomoći. G. 37 poslije dugih otezanja dođe do novog sporazuma između O. i Antonija u Tarentu: za narednih 5 godina ima se zakonom obnoviti triumvirat, Antonije će dati O. 130 lađa a O. Antoniju 21.000 vojnika za rat protiv Parta.

O. se vrati u Rim, gdje je dao da komicija izglasaju zakon, kojim se triumvirima produžuje vlast do 1. I. 32, a Antonije krene na Istok, da se spremi za rat na Parte. U novom ratu sa Sekstom Pompejem Oktavijanova flota pod vodstvom Agripe porazi Pompejevu kod Mila (Mylae) i kod Nauloha (36). Lepid, koji se bio združio s Oktavijanom na Siciliji, pokuša da taj otok zadrži, ali njegove legije prijeđoše O., i Lepid se predade. O. oduze Lepidu provincije i sve časti, osim časti pontifeksa maksima. More je tad bilo slobodno, žito i hrana za Rim i Italiju osigurani. O. je zagospodovao Zapadom. Tada mu je bilo 27 godina, a imao je 600 lađa, 43 legije i gotovo neograničenu vlast. Kad se vratio u Rim, pristupio je O. posve novoj politici: oprosti sve zaostatke onima, koji još nisu bili platili poreze, što su im nametnuli triumviri, i vrati nekim magistratima vlasti, koje su im triumviri oduzeli. Kad je osim toga odredio neke javne radove u Rimu, izjavi svečano, da je spreman položiti triumvirsku čast, jer ona više nije potrebna, i da želi, da se uspostavi republika. O. je nastojao da se priljubi staroj republikanskoj tradiciji. Jednim zaključkom pučke stranke dobije O. tribunsku vlast doživotno. Tada pođe, da umiri neka plemena u Alpama i u Iliriji.

Poslije Cezarove smrti bilo je u Iliriji zapravo nestalo rimske vlasti; Liburni, Dalmati i Japudi držali su se posve nezavisnima. Da se osigura s te strane, koja mu je u borbi s Antonijem mogla uvelike smetati, odluči O. osvojiti Panoniju i zaposjesti obalu Save. Iskrcavši vojsku u Senju (35 pr. Kr.) osvoji Arupij (→ Arupium), Metul (→ Metulum) i Sisciju (→ Siscia), zatim 34—33 osvoji Promonu, Sinodij i Setoviju. Dalmati bijahu pokoreni (→ Dalmati). Sav teritorij od mora do Drave i Drine bio je tada u vlasti Rima. Uvjeren, da je umirio ove krajeve, predade August (27) provinciju Ilirik senatu.

Međutim je Antonije na Istoku darivao rimske zemlje Kleopatri i njenoj i svojoj djeci, osvojio Armeniju i spremao se za nov rat na Parte. Bojeći se njegove premoći poče Oktavijan veliku agitaciju protiv Antonija. A kad je Antonije odvratio istom mjerom i spremao se da udari na O. u senatu, gdje su oba konzula (Gnej Domicije Ahenobarb i Gaj Sesije) bili Antonijevi pristaše, uđe O. u Rim s jednom četom vojnika i naoružanih prijatelja, upade u senat i napadne u svom govoru Antonija. Oba konzula i Antonijevi prijatelji pobjegoše iz Rima. Kad je pak 32 Antonije odbacio Oktaviju, razvije O. još jaču aktivnost protiv njega. On prisili poglavaricu Vestalinka, da mu izruči oporuku Antonijevu. Kad je ta oporuka bila objavljena, izazvala je ogorčenje, jer je Antonije davao svojoj djeci, koju mu je rodila Kleopatra, nove zemlje i odredio, da mu se mrtvo tijelo predade Kleopatri i spali u Aleksandriji. Pučka skupština liši Antonija časti, a Kleopatri navijesti rat. Narod i senat bili su u većini za Oktavijana.

U jesen 33 skupljahu Antonije i Kleopatra u Efezu svoju vojsku. G. 32 skupio je Antonije na zapadnoj obali Grčke 100.000 vojnika, 12.000 konjanika i 500 ratnih lađa. U Ambracijskom zalivu prezimi ova golema vojska (32—31). S druge strane krene Oktavijan s 400 lađa i 80.000 vojnika. U proljeće 31 nalazilo se Antonijevo brodovlje u Ambracijskom zalivu. O. i Agripa prijeđoše Jonsko more 2. IX. 31. O. mornarica pobijedi Antonijevu kod Akcija. Antonije i Kleopatra pobjegoše, a napuštena vojska, 19 legija, i saveznici prijeđoše k O. Ovaj nastavi borbu s Antonijem i Kleopatrom. O. vojske iz Sirije i iz Kirene prodirahu bez poteškoća prema Egiptu. Vojska i brodovlje, koje je Antonije spremio na obranu, prijeđoše k O. 1. VII. 30 pade Aleksandrija, O. uđe u grad, a Antonije se probode mačem. Malo zatim, poslije uzaludnih pokušaja kod Augusta, i Kleopatra počini samoubistvo.

Pobjednik O. nije učinio Egipat rimskom provincijom, nego je pred Egipćanima nastupao kao njihov novi kralj, a na čelo Egipta postavio je kao svog zamjenika jednog prefekta, pjesnika Gaja Kornelija Gala. Svi su Egipćani morali dati jednu šestinu od svoje imovine, a bogata riznica Ptolemejevića, puna umjetničkih djela iz srebra i zlata, bješe bez obzira sva rastopljena, te je iz toga načinjen novac, da O. njime plati svoje vojnike, koji su već odavna čekali na zaostalu plaću. I O. i njegovi prijatelji napuniše se tada blaga i novaca. G. 29 vrati se O. u Italiju. Njega su tada vrlo slavili. U Maloj Aziji neki su već onda dizali hramove i uvodili kult O. 13., 14. i 15. VIII. proslavi triumf. On je bio tada gospodar države, priznat od svih legija. Ali O. nije stvorio nikakvu monarhiju — kako to mnogi drže — nego je pristupio regeneraciji i restauraciji stare aristokratske republike. On je izabran za konzula i 28 i 27. U prvom redu pokazao se blag prema Antonijevim pristašama i sve ih je pomilovao. U isto vrijeme smanji vojsku na 18 legija, a onima, koje je otpustio, dade zemljišta. G. 28 revidirao je listu senatora. U to je doba pokazao mnogo volje, da se povrate stara trijezna republikanska vremena.

Zakonom od 13. I. 27 pr. Kr., koji prihvatiše i pučka skupština i senat, Oktavijan dobije zapovjedništvo nad vojskom i postane prokonzul svih provincija, u kojima se nalazila rimska vojska (Sirija s Ciprom, Galija Transalpinska i Hispanija). Ostalim će provincijama upravljati prokonzuli i propretori. Da uzmogne voditi brigu nad svom državnom upravom, August je svake godine kandidirao za konzula. Postao je prvi magistrat, princeps, njemu se davala određena vlast na deset godina. S druge strane O. se odrekao one vlasti, koju je bio dobio kao triumvir. U ovakvim prilikama narod i senat dadoše O. 16. I. 27 naslov Augustus (Sebastós). August nije nikad pristao, ni onda, kad su ga gotovo silili (kao 22 pr. Kr., pa 19, 18 i 10 pr. Kr.), da postane diktator ili da primi neku trajnu zakonodavnu čast. Bio je princeps, t. j. prvi građanin; osnovna je i bitna stvar kod princepsa, da je on u isto vrijeme i konzul i prokonzul. Da osigura novo stvoreni red u samom Rimu, osnova August cohortes urbanae i na taj način uvede vojsku u grad. Da poveća prihode, povisi tribute nekih naprednijih pokrajina i skova više novaca. Da dođe do zlata, zametne rat s narodima, gdje se zlato nalazilo, s Kantabrima i Asturcima na Pirenejskom poluotoku (27—25), koje tek 20 pokori Agripa. U Italiji započe velike javne radove: gradnje i popravke cesta, hramova i javnih spomenika.

G. 25 bio je August opet u Rimu, gdje je sve čekalo na njega. Poslije njegove teške bolesti 23 pr. Kr. došlo je do nove reforme, koju je on tražio. On je zadržao samo prokonzulat u svojim provincijama i primio doživotno »tribunsku vlast« (potestas tribunicia), t. j. pravo veta, pravo predlaganja u senatu, pravo predlaganja zakona narodu; dakle je mogao uvijek intervenirati. Kad August ne prihvati ni doživotni konzulat, ni cenzuru, ni diktaturu, senat mu dade vlast, da izdaje edikte, kao da je konzul. On je svom snagom podržavao vlast senata, kome je 21 vratio provincije Cipar i Narbonsku Galiju.

Iza toga krene A. na Istok. Na putu odijeli Grčku od provincije Makedonije i dade joj ime Ahaja, s glavnim gradom Korintom, uz mnoge sloboštine. Kad je došao u Aziju, dizao se u Pergamu već hram njemu u čast, dakle u čast novome živom bogu. A. to prihvati uz odredbu, da hram bude posvećen božici Romi i njemu. U Armeniji postavi za kralja Tigrana, prijatelja Rima, a s pariskim kraljem Fraatom sklopi ugovor, po kojemu se Rim obvezao, da ne će prodirati dalje u Aziju, a Parti, da će odustati od prodiranja na Sredozemno more. Kad je tako uredio prilike u Aziji, vrati se 19 u Rim. Naredne godine svršavalo se 10 godina, što je on kao princeps stajao na čelu države (od 27). Narod i senat produljiše mu vlast za daljih 5 godina, a za druga mu bude izabran Marko Vipsanije Agripa. Tada A. predloži zakon lex Iulia de maritandis ordinibus, koji je među ostalim obvezivao sve rimske građane, da se žene, a senatore, da uzimaju samo rimske građanke. K tomu je određivao nagrade za one, koji budu imali djece, a kazne za neženje. Uz ovaj zakon, kao njegovu dopunu, izda A. još jedan, koji je imao da spriječi raskoš žena i raskoš uopće (lex sumptuaria), i jedan protiv preljuba (lex Iulia de pudicitia et de coërcendis adulteriis). Glavna je svrha ovih zakona bila, da se opet ojačaju aristokratske porodice, koje su kroz stoljeća davale republici upravnike i vojskovođe i koje su je stvorile. Kad su ovi socijalni zakoni bili prihvaćeni, bijahu 17 održane velike igre, ludi saeculares.

Međutim, upravo tada pojavili su se na periferiji carstva različiti nemiri: u Transalpini, Trakiji, Panoniji, u Alpama; a u Galiju su provalili neki Germani. Da učvrsti sjevernu granicu Italije, trebalo je Augustu pokoriti u prvom redu neka plemena u Alpama. G. 16 je Publije Silije Nerva osvojio Norik, a naredne godine Augustovi su pastorci, Tiberije Klaudije Neron i Neron Klaudije Druz, podjarmili Rećane i Vindeličane. Da osigura osvojeno, dakle sav teritorij do Dunava, dao je sagraditi vojnu cestu preko Alpa. Boraveći u Galiji (27 i 16) shvatio je August svu njenu važnost za rimsko carstvo i da je treba braniti i čuvati od Germana, koji su često provaljivali i podupirali ustanke. Da se to postigne, trebalo je osvojiti Germaniju. Time je Rim mijenjao politiku: mjesto osvajanja Istoka (Partske zemlje), došlo je osvajanje Zapada (Germanije). Usred priprema za taj rat umre Agripa, u početku 12 pr. Kr. Tada je germanski rat povjeren Druzu. On preuze Agripin plan i djelomično ga izvrši 12—11 pr. Kr. (→ Druz, Germani). G. 9 prodre u borbama s Hatima, Svebima i Heruščanima do Vezere (Visurgis), koju prijeđe, i dopre do Labe. Na povratku u zimovalište pade s konja i od dobivene rane umre. Tada posla A. Tiberija, koji je ratovao u Panoniji i Dalmaciji, u Germaniju, da nastavi njeno osva janje. Kad je 8 Tiberije prešao Rajnu, sva se Germanija predade; od Rajne do Labe Germanija je bila rimska, bar na oko.

A. je međutim stario, i trebalo je misliti, tko će preuzeti brigu za državu poslije njegove smrti, tko će nastaviti politiku republikanskog principata. U borbi, tko će naslijediti A., da li Tiberije, sin A. žene Livije, ili Gaj Cezar (C. Caesar), sin A. kćeri Julije i Agripe, A. dade, da se Tiberiju izglasa tribunska vlast (tribunicia potestas) na 5 godina, i uze ga za svoga druga, a Gaja dade imenovati konzulom, 5 godina prije roka. Tiberije to odbije, povuče se i pođe na otok Rod (6 pr. Kr.). G. 2 pos. Kr. vrati se Tiberije u Rim. Iste godine umre Lucije Cezar, brat Gaja, a u početku 4 i sam Gaj, ranjen na Istoku. Prisiljen prilikama popusti A. i 4 posini Tiberija te dade, da mu komicija izglasaju tribunsku vlast na 10 godina. Otada je Tiberije drug Augustov. Oni pristupiše spremanju vojske za borbe u Germaniji, gdje su buknuli ustanci, i udariše nove poreze. Poslije toga Tiberije (4 pos. Kr.) započe uspješan rat u Germaniji. Dok je Tiberije ratovao s Markomanima, digoše se 6 pos. Kr. Dalmati i Panonci. Kako je ilirski ustanak bio vrlo opasan, odusta Rim od rata s Markomanima i sklopi s njima mir, a Tiberije se uputi s vojskom u Panoniju i Dalmaciju, koje su poslije tri godine junačkog otpora (9 pos. Kr.) bile umirene. Ali uto zadesi rimsku vojsku u Germaniji strahovit poraz: A. namjesnik u Germaniji, Kvintilije Var, poče ondje uvoditi rimsko pravo i upravu. Zbog toga bukne ustanak pod vodstvom Heruščana, kojima su bili na čelu knezovi Arminije i Segimer. Vara je napao u Teutoburškoj šumi Arminije i uništio mu vojsku u 4-dnevnoj borbi (9 pos. Kr.). Ovaj je poraz bio težak udarac za rimski ugled i rimsku vlast preko Rajne i Dunava.

Osim nekih plemena na obali (Batavci, Frižani i Haučani, koje Tacit zove Chauci), sva su ostala germanska plemena bila oslobođena. Rimska Germanija imala je samo krajeve uz Rajnu, koje je granica (»limes«) dijelila od slobodne Germanije.

Kamen smutnje između Rima i Parta bila je Armenija, u kojoj su i jedni i drugi htjeli imati svoj utjecaj. Zbog toga se nastaviše trvenja za partskog kralja Fraata, dok Parćani sami ne zamoliše Rim, da im pošalje za kralja Vonona, jednoga od sinova Fraatovih (9 pos. Kr.). Upravo zbog Parta Rimljani su podržavali dobre veze s Indima i Indoskitima.

G. 13 bijaše na 5 godina obnovljena vlast A. i Tiberiju. Iduće godine, 14 pos. Kr., 19. VIII., umre A. u 77. godini života.

A. nije bio velik vojskovođa, ali je bio odličan administrator i dobar i oprezan političar. Njegova želja, da uspostavi staru republiku, uz nove forme, nije uspjela, jer ni senat, ni komicija nisu imali životne snage, da uza nj to provedu. Oni su sve prepuštali njemu. Sam je senat, bez A. traženja, 13 zaključio, da se izabere 20 senatora i da A. s njima, zajedno s Tiberijem i onim rimskim građanima, koje A. bude htio da pita za savjet, donosi odluke sa snagom zakona. A. nije nikada postao samovladar, ma da je to mogao postati, nego je vlast bila u rukama senata i rimskih porodica, koji su je njemu predavali za određeni rok, na pet ili deset godina. A. je sačuvao republiku, senat i rimsku aristokraciju. On napušta istočnjačku politiku Cezara i Antonija i ide na Zapad: u Galiju i Germaniju, udara granicu države na Rajni i Dunavu i uvlači srednju i zapadnu Evropu u sferu grčko-rimske kulture.

IZVORI: Apijan, Bellum civile, III., IV., V.; Isti, Illyr.; Kasije Dion, Rimska povijest, XLVI.—XLIX. (grč.); Velej Paterkul, Hist. Rom., I. II., Plutarh, Ciceron, Antonije, Brut; Ciceron, Ad fam., XII.; Isti, Philippicae; Flor, Bellorum omnium annorum DCC libri, II.; Tacit, Germania; Suetonije, De vita Caesarum; Monumentum Ancyranum ed. Mommsen, Res gestae Divi Augusti, Berlin 1883. Različiti natpisi u C. I. L., publikacije papyrusa, novaca i spomenika A. doba.

LIT.: Dessau, Geschichte der römischen Kaiserzeit, I., II.², Berlin 1924, 1930; Kornemann, Römische Geschichte, II., Die Kaiserzeit, Stuttgart 1939; Gardthausen, Augustus und seine Zeit, Leipzig 1891; Niese, Römische Geschichte, 5. izd., 1922; H. Schiller, Geschichte der röm. Kaiserzeit, I., Gotha 1883; Mommsen, Röm. Geschichte, 5. sv., Berlin 1885; Isti, Röm. Staatsrecht, sv. 2., 2. dio, Leipzig 1887; Domaszewski, Geschichte der römischen Kaiser, 1. sv., Leipzig 1909; Ferrero, La grandezza e la decadenza dell’ impero romano, njem. prijev., Stuttgart 1909, 1910, sv. III.—VI.; Ferrero-Barbagalo, Roma Antica, II., Firenca 1921; Piganiol, La conquête romaine; Homo, L’Empire Romain, Pariz 1925; K. Hönn, Augustus, Beč 1938; Homo, Le Haut empire, u Glotzovoj Histoire Ancienne, III. dio, sv. III., Pariz 1933; Rostowzew, Augustus, University of Wisconsin Studies, XV., 1922.