ACTIO (lat.; njem. Tätigkeit, Wirken), djelovanje, činidba, tvorba, proizvodnja, djelo, čin (njem. Tat, Handlung). Kad tvorni uzrok proizvodi neki učinak, to je proizvođenje actio. Kad ga proizvodi u nečem drugom, na pr. kad jedno tijelo giblje drugo, govorimo o prelaznom djelovanju. Kad učinak ostaje u uzroku, to je neprelazno ili imanentno djelovanje; takvo je sve životno djelovanje, na pr. prehrana, osjetilno shvaćanje i kretanje, mišljenje, htijenje. Ovim djelovanjem uzrok sam sebe mijenja (giblje), premda je zavisan o drugom. Jedne i druge akcije, prelazne i neprelazne, jesu pripadne (akcidentalne, inherentne), koliko postoje u nečemu, što je nepripadno ili samostojno (substancijalno). Djelovanje u razdaljinu ili rastojinu (actio in distans) jest između dva tijela bez posredovanja. Razdaljina je na pr. između sunca i zemlje, ali sunce dopire svojom snagom posredno i do zemlje; no pita se: može li tjelesni uzrok djelovati uz razdaljinu snage ili sile, kad nema nikojeg međutijela (u potpuno praznom prostoru) ili kad uzrok ne može djelovati na posredno tijelo? Takvo djelovanje u razdaljinu pretpostavljaju filozofi (dinamisti, jednostavni atomisti, → Bošković), koji priznaju jednostavne sile s praznim međuprostorom, odnosno jednostavne atome; većina filozofa i prirodoslovaca ne priznaje, da bi postojala takva akcija u razdaljinu. St. Z.

A. u pravu, jedan od temeljnih pojmova rimskog pravnog sustava, kojega se djelovanje odrazuje donekle još i u modernom pravu, ali je ujedno i »jedna od najtežih riječi u ustima rimskih klasičnih pravnika« (Wlassak).

Actio (od agere) znači radnju, djelanje te se primjenjuje u veoma različitim slučajevima. U rimskom procesualnom pravu dobiva svoje tehničko značenje parbenja, koje se sastoji iz svečanog dvostranog djelanja (agere cum aliquo) parbenih stranaka pred rimskim pravosudnim magistratom u svrhu litiskontestacije, t. j. osnivanja i utvrđenja procesa. Jednako se nazivlju i ona sredstva, kojima se stranke kod toga služe (u starije doba usmene riječi i geste — legis actiones, a u novije doba pismene formule; → Rimski civilni proces).

Uz to značenje riječi a. u formalnom smislu vezan je i materijalni smisao te riječi. Subjektivno pravo sadrži u sebi ovlast, da se ostvari procesualnim djelovanjem stranaka. No to će u doba legisakcionoga i formularnoga postupka postići samo onaj, kome je zakon ili pretorski edikt stavio na raspolaganje primjerenu akciju ili kome pretor ad hoc za konkretni slučaj odobri neki novi formular akcije. Odatle je bio samo malen korak do toga, da se i ono pravo, koje tužilac određenom akcijom ostvaruje, nazivlje actio. Taj materijalni značaj akcije u smislu procesualno ostvarivoga zahtjeva definira klasični pravnik Celsus: »Nihil aliud est a. quam ius quod sibi debeatur iudicio persequendi«, što znači: a. je pravo (ovlast), da se sudbenim putem (zapravo: pismenom formulom, osnivanjem procesa) istjera ono, što se kome duguje.

Na taj materijalni smisao rimske akcije nadovezan je u današnjoj pravnoj teoriji pojam »zahtjeva«, t. j. prava ili vlasti tražiti od drugoga čin ili propust. Takovi zahtjevi izviru iz subjektivnih prava, ali se razlikuju od rimske akcije po momentu sudbenoga istraživanja u obliku napadaja (tužbe), koji je bitan za rimsku akciju, ali nije bitan za današnji pojam pravnoga zahtjeva, jer se on može ostvariti i obranom (ekscepcijom) u procesu, a i izvansudbeno. Osim toga poznaju Rimljani u smislu gornje Celsove definicije samo obvezne zahtjeve, uperene protiv određene osobe ili skupine osoba, dok kasnija teorija pozna i stvarnopravne zahtjeve, koji nastaju povredom stvarnih prava, a upereni su protiv osobe svakoga povreditelja.

Zbog istaknutog formalnog značenja riječi a. gledaju rimski pravnici prvenstveno na procesualno ostvarivanje prava. Svakom subjektivnom pravu ovlaštenika pripada posebna individualna a., i tek uvođenjem nove akcije uvodi se preko nje i novo pravo. U Justinijanskom i kasnijem pravu taj se odnošaj akcije i prava nestankom formularnoga procesa mijenja, pak u prvi red stupa pravo, a namjesto pojedinih actiones stvara se pomalo pojam jedne akcije, t. j. pojam modernopravne »tužbe« kao jedinstvenog i općenitog procesualnog sredstva, kojim se obraćamo na sudsku oblast s molbom za pravnu zaštitu bez obzira na to, u kakvom smo pravu povrijeđeni.

Rimske akcije dijele se u pojedine skupine (genera actionum) prema procesualnim, dakle formalnim gledištima obzirom na osobine pojedinih formula ili prema materijalnopravnim gledištima obzirom na osobine onih prava, koja se tim akcijama ostvaruju. S materijalnog gledišta najvažnija je dioba na actiones in personam i in rem, t. j. na osobne i stvarne (neosobne) akcije. Prvima se istjeruje osobni (relativni) zahtjev protiv nekog određenog dužnika, koji je stoga dužan upustiti se u proces. A. in rem služi zaštiti stvarnih (apsolutnih) prava, kao na pr. prava vlasništva, i uperena je po rimskom klasičnom pravu izravno protiv stvari. Zato se tuženi posjednik stvari ili onaj, koji je došao u opreku s tužiteljevim stvarnim pravom, ne mora upuštati u proces, ako stvar prepusti tužitelju.

LIT.: M. Wlassak, Actio u Pauly-Wissowa, Real-Encyklopädie der klassischen Altertumswissenschaft, sv. I. str. 303-325. M. H-t.