BOŠKOVIĆ (dubrovački). To su prezime potkraj 17. st. nosile uporedo dvije različne dubrovačke kuće građanskoga porijekla. Prema navodima poznatih »genealogija dubrovačkih antuninskih pučanskih rodova« osnivač starije kuće bio je upravo Stjepan Boškov iz Dola u dubrovačkom primorju (»deriva da Dolli di Primorie«), koji je početkom 17. st. kupio u Dubrovniku jedno imanje, na koje je kasnije došao stalno živjeti tek njegov sin Ivan, oženivši se tu oko 1635 Katom, kćerkom trgovca Rada Sladojevića. Ivanov brat Natal-Božo poslije očeve smrti živio je i dalje u Dolima, i tek su njegovi sinovi Mijo i Stjepan došli iz Dola u Dubrovnik za stricem Ivanom, gdje su se i oni oženili, i to: Mijo Franom pom. kapetana Petra Zubovića, a Stjepan oko 1680 u prvom braku Klarom pom. kapetana Marka Ogrizića iz Slanoga, a u drugom braku Pavom, kćerkom građanina Marina Staj. Frana Mijova obudovjevši oko 1675 u drugom braku pošla je za Andriju Bernarda Ricciardija.

Druga dubrovačka kuća Boškovića dobila je svoje prezime od Boška, koji je, kako kazuju malo prije spomenute genealogije pučanskih rodova, došao u Dubrovnik iz Orahova (Boscho padre di dtto Nicolo venne da Orahovo à Ragusa), a još prije njega bio je došao upravo njegov sin Nikola »da Orahovo, terra in Popovo«. Ovaj Nikola, i opet prema navodima istih »genealogija«, i ne potječe iz kuće, koja je već u Orahovu nosila prezime Bošković, već se tim prezimenom prvi počeo nazivati upravo Nikola (»dal nome paterno di Boscho prese dtto Nicolo la casata de Boscovich«). Došavši u Dubrovnik tu je Nikola stupio najprije u službu Rada Gleđevića, u kojoj je po trgovačkim poslovima dospio na Istok, naročito u Novi Pazar, i tu stekao imovinu, na temelju koje se kasnije sasvim osamostalio. Vrativši se s Istoka u Dubrovnik, Nikola se oženio Pavom, kćerkom trgovca Bara Petra Bettere, koja mu je rodila ovu djecu: dvije Marije, od kojih se jedna udala za Ruđera Mar. Draghi, a druga pošla u samostan, zatim Natala-Božu, Bartola, Ivana, Petra, Ruđera i Anicu. U antuninsko bratstvo 31. I. 1726 bili su primljeni Natal i Petar. Znanostima odnosno književnošću proslavili su se od njih Bartol, Petar, Ruđer i Anica. F. F.

1. Anica, * Dubrovnik 3. XI. 1714, † Dubrovnik 12. VIII. 1804, dubrovačka pjesnikinja, sestra slavnoga matematičara i filozofa Ruđera. O njezinu obrazovanju ne znamo ništa, ali se iz njezinih pisama bratu Ruđeru, a napose iz pjesničkoga joj rada vidi kultura uma i duše. Od nje nam je sačuvana božična dramska scena Razgovor pastirski vrhu porođenja Gospodinova (Mleci, 1758), zatim rukovet duhovnih pjesama Pjesni na čast Prisv. Srca Jezusova, koje se nalaze u molitveniku Srce prisveto Jezusovo razgledano, zaljubljeno, čašćeno (Mleci, 1783). Osim toga napisala je i nekoliko prigodnih pjesama. Z. M.

2. Bartol, * Dubrovnik 27. IV. 1699, † Recanati (Italija) 5. V. 1770, isusovac (od 1714), stariji brat Ruđerov. Bio je profesor humanistike, filozofije i teologije. Vrstan latinski pjesnik. U prevelikoj čednosti spalio je skoro sve pjesme (ekloge i elegije).

LIT.: Sommervogel; Dolci, Fasti br. 15; C. B.; Čulićev katalog dubr. franj. bibl. br. 274, 275. M. V.

3. Petar, * Dubrovnik 1705, † Dubrovnik 1727, hrvatski pjesnik. Po majci je unuk pjesnika Bara Bettere, sin Nikole, oca isusovaca Bartola i Ruđera, te dominikanca Ignjata Marije i pjesnikinje Anice. Temelje solidnog obrazovanja i znanje jezika dala mu je najprije dubrovačka isusovačka gimnazija, a onda mu je sve to produbljivao pristavski položaj u službi republike uz tajnika enciklopedistu polihistora Ivana Matalića Aletina. Preveo je dvije Ovidijeve heroide (Penelopa Ulisu i File Demefontu), počeo prevoditi tragediju P. Corneilla Le Cide i komedije J. B. Molièra. Pjevao je pobožne pjesme, od kojih je jedan izbor za potrebe misija izdan pod natpisom Hvale duhovne, Mleci 1729.

LIT.: C. B. sv. III. F. F.

4. Ruđer Josip, * Dubrovnik 18. V. 1711, † Milan 13. II. 1787. Starinom potječe mu rod iz Orahova kod Popova polja u Hercegovini. Stupivši s 15 godina u red isusovaca poslan bi 1725 u Rim, da se u tamošnjem kolegiju spremi za svoje zvanje. Tu su na nj osobito djelovali učitelji matematike i fizike Borgondio i Nocetti. Zasvjedočivši spremu nekim radnjama o astronomiji i matematici, zasjedne 1740, još za trajanja bogoslovskih nauka, učiteljsku stolicu u Rimskom Kolegiju. Kao matematičar trudi se Bošković ponajviše oko pitanja, koja su mu se posve prirodno nametnula kod astronomskih i geodetskih poslova ili kod razmišljanja o fizikalnim problemima. Po metodi rada čist je geometar, koji svakom prilikom uzdiže geometriju nad račun. Prva mu matematička rasprava Trigonometriae sphaericae constructio (1737) radi o konstruktivnom određivanju sfernih trokuta (v.) iz zadatih česti; po njoj je grafička metoda (→ geometrija) u tom području došla opet do ugleda. Znamenita mu je rasprava Des formules différentielles de trigonometrie (1785). Po radnji Problema mecanicum de solido maximae attractionis (1743) pripada mu prioritet kod rješenja zadatka, da se od date množine tvari načini rotaciono tijelo, koje bi, djelujući po ma kakvom zakonu, izvelo najveću atrakciju na neku točku osi toga tijela. Njegovoj teoriji konusnih presjeka, kako je skicirana u radnji Dimostrazione facile di una principale proprietà delle sezioni coniche (1746) i razrađena u trećem svesku njegova udžbenika Elementa matheseos universae (1754), priznaje se velika vrijednost. Spomena je vrijedna i njegova raspravica De apium cellulis.

Boškovića uz njegovo učiteljsko djelovanje zapadoše već za rana i druge zadaće. G. 1742 pozva papa Benedikt XIV. njega i još druga dva rimska matematičara, da ispitaju uzroke pukotinama na kupoli vatikanske crkve sv. Petra i da kažu, kako da se popravi i učvrsti njezina apsida. I kasnije tražio se više puta u njega savjet kod učvršćivanja i popravljanja monumentalnih građevina, kao na pr. carske knjižnice u Beču, crkve sv. Genoveve u Parizu i t. d. G. 1750 po nalogu papinu poduhvati se, da u društvu s Maireom izmjeri dva stupnja na meridijanu između Rima i Riminija, a usput da korigira kartu Crkvene države. G. 1755 izdaše oni o tom poslu djelo De litteraria expeditione, od koga 1770 izađe francuski prijevod Voyage astronomique et géographique dans l’État de l’Église. Postupak njegov razlikuje se u bitnim točkama od onoga, koji je bio u običaju kod francuskih mjerenja, i pokazuje znamenit napredak kod mjerenja baze. U vezi s tom geodetsko-astronomskom operacijom stoji njegov pokušaj računa za izravnanje pogrešaka. S pomoću vrlo duhovitoga geometrijsko-mehaničkog razmatranja određuje on srednju vrijednost sploštenosti zemlje po svim dotad izmjerenim meridijanskim stupnjevima. Njemu se pridaje zasluga, što je prvi naslutio, da bi otkloni njihala od vertikale poradi pritezanja gorâ mogli imati sistematski karakter. Bio je predložio pokus, kojim bi se dala odrediti srednja gustoća zemlje mjereći otklon njihala, što ga izvodi poznata množina vode, koju donese plima u koji morski tjesnac, ili koju bi mogli skupiti u zagrađenoj kakvoj dolini.

Od radnja, što ih je dovršio u Rimu, spominjemo još samo De viribus vivis, 1745; De lumine, 1748; De continuitatis lege et consectariis pertinentibus ad prima materiae elementa eorumque vires, 1754; De lege virium in natura existentium, 1755; De materiae divisibilitate et principiis corporum, 1757. U to ga jedna diplomatska misija odvede iz Rima. U razmirici, koja je bila nastala između republike Luke i Toskane poradi granica i nekih voda, a koji se spor imao riješiti pred carem Franjom I., zastupao je on interese Luke. U travnju 1757 došao je preko Mletaka, Trsta, Ljubljane i Graca u Beč i ostao ondje do ožujka iduće godine. Lukezi su bili vrlo zadovoljni s uspjehom, što ga je postigao i, da mu se oduže, podijeliše mu svoje plemstvo. U Beču je 1758 izašlo njegovo najslavnije djelo Philosophiae naturalis theoria redacta ad unicam legem virium in natura existentium; drugo izdanje izašlo je u Mlecima 1763, a 1922 preštampano je u Londonu to mletačko izdanje paralelno s engleskim prijevodom.

To je bilo glavno djelo o filozofiji prirode u ono vrijeme, kad je najživljim poticajem na filozofsko-kritička istraživanja bila opreka između mišljenja Leibnizova i Newtonova. U njemu je on prvi izvršio prijelaz od materijalističke, korpuskularne teorije na pravu atomistiku. Atom je njemu prosta, neprotežna, nedjeljiva točka, koja je središte sile. A sila, kojom jedan atom djeluje na drugi, zavisi o njihovoj udaljenosti. Ona je atraktivna u nekoj udaljenosti, a prelazi u repulsivnu, kad se udaljenost umanji. Do toga zakona silâ u prirodi, na kojemu osniva svoju atomistiku, doveo ga je princip kontinuiteta. I najveći dio rada njegova o mehanici nalazi se u ovom djelu. I svoju osobitu nauku o prostoru i vremenu prenio je u nj iz latinske epske pjesme Philosophiae recentioris a Benedicto Stay versibus traditae, libri X, 1755. Kao dodatak ovome Stayevu djelu izašli su među ostalim i ovi važni Boškovićevi članci: De motu absoluto, an possit a relativo distingui i De vi inertiae. Po njima je Bošković potpun relativist, koji ne samo da pobija mišljenje Newtonovo, da se po centrifugalnim silama, koje nastaju kod rotacija, može razlikovati apsolutno kretanje od relativnoga, nego je duboko uvjeren, da mi apsolutno kretanje nikada ni na kakav način ne možemo razlikovati od relativnoga, koje jedino možemo zamjećivati. Veoma zanimljivo raspravlja on i o tom, da li je sila inercije relativna s ozbirom na neki prostor ili apsolutna.

Do 1759 živio je Bošković stalno u Rimu, no kad su progonom isusovaca u Portugalu nastala vremena za taj red opasna, ostavi Rim. Ljeti te godine pođe na put kroz Italiju, Francusku, Nizozemsku i Njemačku. Zadržavši se neko vrijeme u Parizu, ode u London. Kr. Učeno društvo izabra ga svojim članom, a on mu od zahvalnosti posveti spjev De solis ac lunae defectibus (1760). Francuski prijevod toga djela štampan je 1779 pod natpisom Les éclipses i posvećen kralju Luju XVI. Bošković je biran u to društvo poglavito kao astronom, ali je svojom filozofijom prirode još za života stekao u Engleskoj znamenite pristaše J. Priestleya i J. Robisona; preko Faradaya i W. Thomson-Kelvina osjeća se ondje njegov utjecaj sve do najnovijeg doba. Kako se 5. VI. 1761 očekivao prolaz Venere ispred Sunca, publicira Bošković 1760 raspravu On the next approach of the transit of Venus over the Sun, a Kr. Učeno društvo posla ga u Carigrad radi motrenja te pojave; no on ne stiže onamo na vrijeme. U Carigradu se razbolje i osta zbog toga ondje sedam mjeseci; Comte de Vergennes, francuski poslanik, brinuo se za nj. U dokolici, oporavljajući se od bolesti, preveo je na talijanski Razgovor pastirski vrhu porođenja Gospodinova, koji je ispjevala sestra mu Anica. Ona se svagda raduje, kad od brata Ruđe dobije pisma ili knjige »naški prilijepo ispisane«. S engleskim poslanikom J. Porterom pođe krajem svibnja 1762 iz Carigrada preko Bugarske i Moldavije u Poljsku. Taj put opisa u Giornale di un viaggio da Constantinopoli in Polonia. Prijevod toga dnevnika objavio je 1937 Dušan Nedeljković.

Iz Varšave uputi se u Krakov, odakle se preko Šleske i Austrije potkraj 1763 povrati u Rim, koji ubrzo ostavi, dobivši iz Milana poziv na stolicu matematike u sveučilištu u Paviji. Početkom 1764 započe učiteljsko djelovanje u Paviji, gdje osta šest godina. G. 1765 uređena je po njegovoj osnovi i pod njegovim nadzorom zvjezdarnica u isusovačkom kolegiju di Brera u Milanu; radi poslova na zvjezdarnici često je odlazio iz Pavije u Milan, a 1770 sasvim se preselio onamo. Bošković je već u Rimu radio na astronomskom polju, no veliku djelatnost kao astronom razvi tek ovdje. Proglasivši osnovnim načelom praktičke astronomije, da se instrumenti mogu s korišću upotrebljavati tek onda, pošto su im proučena sva svojstva i određene sve mane, pa pošto su nađene metode, kako da se eliminiraju pogreške, koje otuda potječu, dade se odmah na to, da ispita i dotjera sve instrumente opservatorija. Još 1766 ispitao je od stupnja do stupnja razdiobu limba na sekstantu, i to svojom metodom, koja se u načelu ne razlikuje od modernoga postupka. Tako mu isto ispita ekscentricitet i vertikalnost. No najveću brigu posveti zidnomu kvadrantu, učinivši tom prilikom znatno otkriće: mikrometarski klin. Uredbama mikrometrijskim bavio se mnogo. O tom radi već njegova rimska rasprava De novo telescopii usu ad objecta coelestia determinanda, 1739. U Milanu je kanio izvesti pokus, koji bi imao odlučiti među emisionom i undulacionom teorijom svjetlosti. Imao se naime sagraditi sektor od deset stopa polumjera, s dva dalekozora, od kojih bi se jedan napunio vodom. Po teoriji emisije, uz koju je Bošković pristajao, brzina je svjetlosti u vodi veća nego u uzduhu. Ako se još uzme, da na svjetlosne čestice ne djeluje kretanje zemlje, onda bi aberacija zvijezda, motrenih dalekozorom s vodom, morala biti manja, nego što je daju druga opažanja. Taj je pokus izveo G. B. Airy tek 1871 u Greenwichu. Boškovićevu izvedbu omele su spletke Frisija i La Grangea, koji je bio stariji astronom brerskoga opservatorija. I ako je zvjezdarnica bila vlasništvo isusovaca, bečki je dvor imao vrhovni nadzor. Misleći kancelar Kaunitz, da nema jačih znakova života i naučnoga rada na zvjezdarnici, prigovorio je tome. Što je sve uradio u milanskoj zvjezdarnici i što još kani izvesti, potanko je prikazao Bošković u predstavci, koju je u veljači 1772 poslao knezu Kaunitzu. Međutim su prilike na zvjezdarnici postale vrlo teške, pa je Bošković početkom kolovoza 1772 riješen službe na zvjezdarnici. Kako je uz to iduće godine papa dokinuo isusovački red, osta Bošković i bez toga utočišta. Jedan čas pomišljaše, da se skloni u Dubrovnik, kamo se po svom odlasku jedan jedini put 1747 bio navratio. No želeći izvesti još razne osnove, uputi se potkraj 1773 u Pariz, gdje je imao dosta prijatelja. Njihovim zagovorom osnovano je za nj mjesto ravnatelja optike za pomorstvo. Već ranije, a napose tim povodom, bavio se mnogo teorijom ahromatskoga dalekozora. Njegove optičke radnje pokazuju, da je bio ne samo teoretičar, nego i vješt eksperimentator, napose kod određivanja loma i disperzije raznih vrsta stakla. U Parizu je, kao već i prije u Rimu i u Londonu, mnogo puta zastupao trgovačke i političke interese dubrovačke republike. U francuskoj prijestolnici imao je i dosta protivnika, od kojih bijaše najodrešitiji D’ Alembert. Bošković je proživio i dosta neugodnih časova u prepirci s Rochonom radi prioriteta kod objektivnoga mikrometra i u raspri s La Placeom radi određivanja putova kometa. K tomu često pobolijevaše, pa ga sve to sklone, da u kralja zatraži dopuštenje, da ode u Italiju, gdje je kanio izdati neka svoja djela. U svibnju 1783 dođe u Bassano i tu osta dvije godine, zabavljen oko štampanja velikih pet svezaka svojih Opera pertinentia ad opticam et astronomiam, koja izađoše 1785. Svršivši taj posao, zaputi se preko Mletaka i Ancone u Rim, odakle se preko Firence povrati u Milan, gdje je još radio na dodatcima spomenutom Stayevu djelu.

U posljednjem pismu od 28. VIII. 1786, što ga je pisao sestri Anici, veli Bošković na početku: »I ja sam zdrav u svemu ostalomu izvan glave, koja je oslabila, da ne mogu s njom činit ni u dugo ni kako bi se htjelo i kako sam prije činio«. A svršava riječima: »Moja se svrha približiva; imam 76 godišta i ćutim slabos. S Bogom.«

Sahranjen je u crkvi S. Maria Podone u Milanu.

LIT.: Život i ocjena djela Rugjera Josipa Boškovića, Rad HA, knj. 87, 88 i 90, god 1887—88, posvećen sav B-ću prigodom stogodišnjice smrti. Tu je životopisna crta od F. Račkoga, dopisi Boškovićevi od G. Galcicha i Schiaparellija, B-ev rad na polju astronomije i meteorologije od J. Torbara, B-ev rad na polju fizike od V. Dvoržaka, Filozofijski rad Rugjera Josipa Boškovića od Fr. Markovića. — V. Varićak, Matematički rad Boškovićev, dio I., Rad, knj. 181, 1910; Isti, Ulomak B-eve korespondencije, Rad knj. 185; Isti, Drugi ulomak B-eve korespondencije, Rad knj. 193; Isti, Nekoliko pisama B-evih, Rad knj. 241; Isti, G. V. Schiaparelli, Rad knj. 190; Isti, B-eve bilješke o apsolutnom i relativnom kretanju, Rad knj.190; Isti, U povodu državnog izdanja Boškovićeva djela »Theoria philosophiae naturalis«, Rad knj. 230; Isti, Prilozi za biografiju Rudža Boškovića, Rad knj. 232, 234, 236; J. Majcen, Matematički rad Boškovićev, II. dio: Sectionum conicarum elementa, Rad knj. 225; V. Radatović, Nekoliko hrvatskih pisama Ruđera Boškovića sestri Anici, Rad knj. 232; Spomenica Rugjera Josipa Boškovića, izdalo Dubrovačko katoličko društvo »Bošković«, Dubrovnik 1911; H. Bedarida, Amitiés françaises du Père Boscovich, Rešetarov zbornik, Dubrovnik 1931; L. Čermelj, Roger J. Boscovich als Relativist, Leipzig 1929; S. Škreb. Osnovi B-eve fizike, Hrvatska smotra, V., 1937; D. Nedeljković, R. J. B., Dnevnik s puta iz Carigrada u Poljsku, Beograd 1931. V. V-k.

Bošković filozof. U filozofiji je B. najpoznatiji po svojoj jednostavnoj dinamističkoj atomistici. Newton i drugi držali su, da se tvar može svesti na nedjeljive, silama nabijene čestice (atome). Da bi mogli protumačiti djelovanje prvih čestica, pripisali su im privlačnu i odbojnu silu (utoliko dinamička atomistika). No po Newtonu te bi čestice bile protežne; a »nedjeljiva protežnost« već je po samom pojmu protivurječna. B. je svojom teorijom uklonio to protivurječje iz sistema dinamičke atomistike, a posljedice toga stava bile su od epohalnoga značenja kako za klasičnu tako i za suvremenu fiziku. On je sasvim napustio prostornu protežnost prvih čestica. Preostala mu je jednostavna dinamička neprotežnost, čista sila. Osnovni sastavni dijelovi tvari nisu »čvrsti« elementi, nego potpuno neprotežne točkice, i to isključivo u smislu fizičkih sila: jednostavne, nedjeljive, neprotežne, istovrsne, dinamičke (silama nabijene) točke. Sve te točke jednako potpadaju pod opći zakon uzajamnih sila, koje su u najmanjim razmacima odbojne, a u određenim velikim razmacima privlačne, dok u međurazmacima naizmjence prelaze iz odbojnih u privlačne i obratno. Sam pojav tvari kao i sva raznolikost tvarnih agregata potječe isključivo od različnih položajnih kombinacija spomenutih točaka. Zakon neproničnosti tvari i zakon neprekidne postupnosti vrijede općenito.

B-eva je teorija jednostavna, jer se cijeli materijalni svijet tumači jednim jedinim, jedinstvenim zakonom sila, a ne mnoštvom sila različitih zakona. Ona je osim toga dinamistička, jer se prema njoj ne radi naprosto o nosiocima nekih sila (to bi bio dinamički sistem), nego se tvar isključivo sastoji od samih sila. Ona je ipak atomistika, jer se te prve osnovne sile po svojoj arhitektonskoj izgradnji moraju smatrati sitnim neprotežnim središtima sila, upravo točkicama (atomima) sila.

B. najradije govori o »točkama«, a ne o česticama ili atomima, jer čestica i atom kao da uključuju pojam protežnosti. Zašto su sve točke kvalitativno istovrsne ili homogene? B. odgovara: Jer su sve jednostavne, nedjeljive, neprotežne, dinamičke, pa jer konačno sve potpadaju pod isti zakon, pod zakon, na kojem se osnivaju neproničnost i gravitacija. Leibnizovi učenici prigovaraju, da se nikad ne mogu naći ni dva potpuno jednaka ili slična lista. Kako bismo onda mogli protumačiti cijeli materijalni svijet kvalitativno istovrsnim jedinicama? Na to B. odgovara ovim primjerom: Zamislimo veliku knjižnicu s mnogo knjiga različitoga sadržaja na različitim jezicima. Sve su knjige, razumije se, napisane slovima. Zamislimo sad, da slova nisu različni neprekidni geometrijski oblici, nego da su nastala sastavljanjem sitnih istovrsnih crnih točkica. Zamislimo dalje, da su te točkice jedna drugoj tako blizu, te razmak između njih ne možemo opažati prostim okom nego samo sitnozorom. Različnim položajnim kombinacijama takvih istovrsnih točkica postizavaju se različiti oblici slova, a slovima riječi, i to u različitim jezicima. I tako su cijele knjižnice sa svim svojim knjigama različitoga sadržaja na različnim jezicima konačno samo različite položajne kombinacije nepregledno mnogih istovrsnih crnih točkica.

Nietzsche je B-a poredio s Kopernikom. Naglasio je, da su oni bili najveći i najnadmoćniji neprijatelji našeg osjetilnog znanja, a da su svojom novom naukom odnijeli najveću dotadašnju pobjedu nad osjetilima. Opažajno nam se čini, da zemlja miruje i da se sunce kreće. Kopernik je protivno dokazao: da sunce miruje, a da se zemlja kreće. Opažajno nam se nadalje čini, da je materijalni svijet protežan. B. je protivno izvodio, da je protega materijalnoga svijeta prividna, a da se tvar konačno sastoji od samih neprotežnih točkica. Usprkos tome je B. u povijesti filozofije i u povijesti prirodnih znanosti razmjerno malo poznat. U njima se mnogo više spominju imena onih, koji su poslije B-a, dakako, ponajviše neovisno o njemu, u prin cipu zastupali sličnu teoriju. Tako u filozofiji Kant i Schelling, a u fizici Ampère, Cauchy, Fechner i drugi. I suvremena se fizika u mnogom pogledu osniva na onom »tipu« teorije, što ga je prvi postavio i zastupao B. Prema suvremenoj fizici tvar nije statičko-mehanička čestica, nego je čvor energije na elektromagnetskom polju. Ona prema tome ima dinamičko-energetičko, zapravo elektro-dinamičko značenje. Svaki se atom ima porediti s planetnim sustavom. Negativno nabijeni elektroni kruže (dinamizam!) oko pozitivno nabijene atomske jezgre. Svaki je atom mikrokozam. Tvar nije mrtva (statička) supstanca, već naprotiv, ona je »dinamički agens«, »agens« koji je izvan prostora i vremena, a koji se sam sastoji od bezbroj jedinica (atomizam!). Prema novoj Schrödingerovoj teoriji (1927) tvar je čista valovna energija; protoni i elektroni tek su »valovni paketi«. Do sličnih zaključaka vodi i Heisenbergova teorija. Bez obzira na svoju vrijednost te nam najnovije teorije već svojom suvremenošću daju pravo, da uvrstimo B-a ne samo među najveće učenjake svoga stoljeća, nego i među prve novovjeke mislioce uopće.

LIT.: Osim Markovićeva prikaza (Rad 87—88): K. Stojanović, Atomistika, Jedan deo iz filosofije Ruđera Josipa Boškovića, Niš 1892; M. Oster, Roger Joseph Boscovich als Naturphilosoph (Inaugural-Dissertation), Cöln 1909; S. Zimmermann, Boškovićev filozofski nazor o svijetu, Hrvatska smotra, V., 1937; V. Keilbach, Ruđer Josip Bošković, Njegova jednostavna dinamistička atomistika, Zagreb 1937; D. Nedeljković, La philosophie naturelle et relativiste de R. J. B., Édit. de la Vie universitaire, Pariz 1922. V. K-h.

Boškovićev profil. Iz loze Boškovića, koji su bili katolici od davnine, izrastao je kao najugledniji izdanak Ruđer Bošković, unatoč pučanskom podrijetlu, duhom i vladanjem pravi aristokrat. Slobodno tlo dubrovačke republike, kršćanski odgoj, uvriježen gosparski ponos, široki pogledi po cijelom području znanja i umijeća, razgranjene veze sa Zapadom uz osobnu darovitost omogućiše razvoj velike Boškovićeve ličnosti. Svestrano obrazovan tadašnjim pojedinačnim naukama i filozofijom našao je u isusovačkom redu poticaj i sredstva, da se posveti osobito matematici, geometriji i astronomiji. Nadovezujući na teorije Newtona i Leibniza zahvatao je svojom dalekovidnošću više vjekova unaprijed. Naučavanje, da atomi nemaju protežnosti, značilo je prekid s protivnom tezom skolastične filozofije. Neki su izveli iz toga zaključak, da Bošković ne priznaje razliku između duha i materije. Bošković ih je najodlučnije oprovrgao. U sporu s engleskim učenjakom Priestleyem, koga je inače vrlo cijenio kao fizičara, oštro je osudio sve one, koji bi u njegovoj jednostavnoj atomistici tražili oslon za materijalizam. Bošković je držao, da se razlika između tijela i duše može dokazati i bez tjelesne protežnosti. Glavni je dokaz za to, što su atomi neprobojni i ne mogu misliti, dok naprotiv duši pripada svijest i mišljenje. Stoga on i zadržava naučavanja filozofijske psihologije, da je duša jednostavna i besmrtna, a kao noetičar ne nalazi razloga, da prihvati agnosticizam. U svojoj teoriji prirode vidi najbolju potporu za dokaze teodiceje o eksistenciji Boga.

Moćna organizacija isusovačkoga reda oslobodila je Boškovića skrbi za vlastito uzdržavanje. Ali kad je isusovački red bio ukinut, nije B. više mogao da živi samo duhovnomu životu i nauci. Nadošla je borba za opstanak, koju je valjalo kako tako riješiti. Tu se javlja teška pojava, u kojoj ima i tragičnosti: Bošković, koji svojom naukom pretječe najveći dio svojih suvremenika, mora povezati svoju materijalnu eksistenciju s društvom, koje propada. Silnom snagom odzvanja podzemni tutanj revolucije, a on dobiva svoje uzdržavanje od knezova, princesa, vojvotkinja, kraljeva, careva. Zato neprestano strahuje. Često pada i u razdraženost. Katkada nije siguran, ne će li za koji mjesec ostati na ulici. U njegovoj domovini nije bilo ni najprimitivnijih uvjeta za ostvarivanje njegovih učenjačkih nacrta, koji su tražili skupe zvjezdarnice, najtočnije instrumente i velike knjižnice. U Dubrovniku nije mogao živjeti ni kao umirovljenik, a isto tako ni u drugim hrvatskim gradovima. Morao se držati Italije, Francuske, Engleske, Austrije, a nije bio ni Talijan, ni Francuz, ni Englez, ni Austrijanac. Uz mudru obzirnost trebalo je tu značaja, da čovjek ne postane izdajica svojega uvjerenja i odmetnik od svojega roda. Krećući se između Rima, Milana, Pariza, Londona, Beča, Varšave i Carigrada kao pripadnik kulturne zajednice, koju bismo retrospektivno mogli nazvati Zapadom, nije Bošković ipak nikada zaboravio svoje domaće grude, u kojoj se nalazilo njegovo korijenje. Priznavao se Slovincem po uzoru Gundulića i Palmotića. Materinska riječ pratila ga je svuda kao i završetak njegova prezimena na -vić, koji je svakomu kazivao već na prvi pogled, kakvoga je koljena. Književni su mu jezici bili latinski, talijanski i francuski, a na hrvatskom je pisao samo listove svojoj sestri Anici, svojemu bratu Bartolu i svojim dubrovačkim prijateljima i znancima. U Beču je s oduševljenjem pozdravljao hrvatske vojnike nazivajući ih »našim Hrvatima«, u Bugarskoj je hvalio kao sunarodnjake Bugare, u Poljskoj Poljake, držeći sve slavenske jezike narječjima jednoga jezika.

Pred smrt je bolovao od utvaranja, da ga progone. Bog zna, na osnovu čega se razvilo to bolesno duševno stanje. No nije li u tom bilo i nešto istine? Evropski učeni svijet ga je doduše slavio knjigama, brošurama i letacima, evropske su ga akademije birale za svoga člana, u mnogim su učenim zavodima i palačama visjeli na počasnim mjestima njegovi portreti, ali u svemu tomu nije bilo one potpune srdačnosti, koja ujedinjuje sve naše doživljaje i sva naša djela na domaćoj grudi i u vlastitom narodu. Unatoč slavljenju tuđinaca Bošković je umro bez prave sućuti njegove okoline. Nitko mu nije bio na sprovodu, kada mu je tijelo pokopano u milanskoj prvostolnoj crkvi. Srce mu je preneseno u Dubrovnik i sahranjeno u katedrali sv. Vlaha.

Ljubav rođenoga grada pratila ga je i poslije smrti. U dubrovačkoj katedrali postavljena mu je 12. VI. 1787 spomen-ploča, a na dubrovačkoj vijećnici g. 1863 reljefno poprsje. Od česti ga kao učenjaka slavi čitav svijet, a cjelovito njegovo djelo ulazi kao sastavni dio u kulturu i predaju hrvatskoga naroda, koji je baštinio i cjelokupnu dubrovačku književnost. Zanimanje hrvatskih učenjaka za njegovu nauku, Bukovčev portret (1920), mramorno poprsje Tome Rosandića pokraj zgrade Hrvatske Akademije u Zagrebu (izrađeno 1910), golem spomenik Ivana Meštrovića, određen za Dubrovnik i modeliran zasada u sadri, sve su to jaki dokazi vjekovanja velike ličnosti Boškovićeve u uspomeni i u misli hrvatskoga naroda.

LIT.: J. Zovko, Boškovići u selu Orahovi Dol, Vrela i prinosi 8, Sarajevo 1938; Škreb, Osnovi Boškovićeve fizike, Hrv. smotra, V., br. 5—6, Zagreb 1937; F. Kesterčanek, Ruđer Bošković u portretima i spomenicima, Vrela i prinosi 12, Sarajevo 1941; K. Draganović, Donja Hercegovina prije 300 godina, kalendar Napredak, Sarajevo 1935; B. Truhelka, U Parizu enciklopedista, Savremenik, Zagreb 1928; Isti, Boškovićeva »vita domestica«, Savremenik, Zagreb 1929; Isti, Afera o. Lavalette, Šišićev zbornik, Zagreb 1929; Isti, Bošković u Versaillesu markize Pompadour, Misao, Beograd 1928; Isti, Prvi poraz Rudža Boškovića, Misao, Beograd 1930. P. G.

Boškovićev duh. B. u svom glavnom djelu Theoria philosophiae naturalis iznosi golemi zadatak, da se iz smještaja svih atoma svijeta i njihovih brzina u nekom času odredi, kakvo će biti gibanje atoma; ako je poznat zakon sila, koje vladaju među atomima, taj je zadatak matematički određen, ako i rješidba njegova »nadilazi sve sile čovječjega uma«; a zakon sila mogao bi se naći, ako je poznato gibanje atoma kroz makar kratko vrijeme. Takvu bi zadaću mogao riješiti »um (lat. mens), kojemu bi snaga bila tolika kolika treba za valjanu obradbu takvih zadaća i za jasno shvaćanje njihovih rješidbi«; »a upoznavši zakon sila i namještaj i brzine i smjer svih atoma u neki čas mogao bi takav um predvidjeti i proreći sva buduća nužna gibanja i stanja i sve nužne prirodne pojave, koji o njima kakogod zavise«; »taj bi um mogao također biti konačan, ako je konačan broj atoma«. Međutim po samom B. taj je zadatak iluzoran, jer ne uzima u obzir »slobodna gibanja, koja se rađaju odredbama slobodnih duhova«. Sličnu misao izriče kasnije Laplace, doduše — s gledišta dinamike — manje precizno. Kao bezuvjetni pristaša uzročnosti pripisuje on zamišljenom umu (franc. intelligence), da doista »ništa ne bi bilo neizvjesno za nj, te bi budućnost kao i prošlost bile pristupne njegovim očima«. Na Laplacea svraća pažnju E. Du Bois-Reymond, koji za zamišljeni um uvodi — danas vrlo poznati — naziv Laplaceov duh (Laplacescher Geist). Doduše kasnije on nalazi, da bi trebalo reći Leibnizov duh, jer već Leizniz govori o duhu (franc. esprit) silnih tehničkih sposobnosti, koji bi na pr. mogao sagraditi lađu, koja bi bez vodstva pošla i stigla u željenu luku. Ipak Du Bois-Reymond ostaje kod prvoga naziva, jer se »udomio«. Međutim na to treba primijetiti, da bi Leibnizov duh »mogao u opsegu svoje prodirnosti vidjeti i predvidjeti u svakoj korpuskuli« neposredno, »što se zbiva i što će se zbivati u toj korpuskuli i izvan nje« i ne bi mu trebalo rješavati zadatka, koji je »Laplaceovu«, zapravo »Boškovićevu« duhu stavljen u smislu Newtonove mehanike.

LIT.: R. Bošković, Theoria philosophiae naturalis, § 379, 1758, § 384, lat.-engl. izd.; P. S. Laplace, Essai philosophique sur les probabilités, 1814; E. Du Bois-Reymond, Über die Grenzen des Naturerkennens, 1872 i nova izd. (predavanje); G. W. Leibniz, Réplique aux réflexions ... de Mr. Bayle, 1702; S. Hondl, Pogledi suvremene fizike, Rad knj. 236, 1929. St. H.

Boškovićeva prizma je optička »staklena prizma promjenljiva kuta« (optička je prizma prozirno tijelo, kojemu su dva dijela površine ravna). Ona je složena od dva komada stakla istoga kemijskog sastava: plankonveksnog komada (I u sl.) i plankonkavnog (II). Stakla se dodiruju svojim oblim površinama, koje su ili cilindrične ili sferne. Ako se jedno staklo na drugom skliže, mijenja se kut (α, β), što ga tvore ravno brušene površine (AB, CD), koje su suprotne obloj. Bošković¹ kaže, da je takvu prizmu izumio o. Abat. Bošković joj je dao zgodan oblik, te mu je poslužila kao bitni dio u osobitom aparatu, danas historički zanimljivom, kojim je izveo opsežna mjerenja loma svjetlosti. Taj i drugi Boškovićev rad u geometrijskoj optici² bio je »velike teoretske važnosti«³, te je vršio utjecaj preko Robisonova posmrtnog djela A System of mechanical Philosophy⁴ (Robinson † 1805). U najnovije vrijeme H. Werner uvodi »Boškovićevu«⁵ prizmu u Zeissov planetarij, da se predoče paralaktično i aberacijsko gibanje stajaćice Siriusa.

LIT.: ¹ R. Bošković, Opera pert., I., str. 4. i 386., Bassano 1875. — ² V. Dvořák, Boškovićev rad na polju fizike, Rad 87., 88. i 90., str. 498—533, Zagreb 1888. — ³ M. v. Rohr, Current Science, str. 26, Bangalore 1936. — ⁴ H. Boegehold, Forschungen zur Geschichte der Optik, I., str. 251., Berlin 1935. — ⁵ Die Naturwissenschaften, 27, str. 385., Berlin 1939. St. H.