ANEKSIJA (od lat. annectere »pripojiti«) u užem značenju je jednostrano (t. j. bez privole dotadanjega držaoca) pripojenje stranog područja nekoj državi. Međutim upotreba riječi u tom značenju nije jasno određena pa u raznim jezicima i razdobljima te kod pojedinih pisaca ima ponešto različiti smisao. U širem smislu znači a. svako pripajanje dotad stranog područja nekoj državi. Sticanje može biti originarno, ako područje nije u času sticanja pripadalo drugoj državi, ili derivativno, ako je aneksijom uslijedio prijelaz iz vlasti jedne države u vlast druge.

Kao originarni način sticanja područja postoji, i ako rijetko, akcesija, t. j. priraštaj područja djelovanjem prirodnih sila (naplavom morske ili riječne obale, pojavljivanjem otoka u briježnom moru ili unutar riječne granice države). Originarni način je i okupacija (v.), t. j. zaposjedanje područja, koje nije ni pod kojom državnom vlašću. Derivativni načini su ustup (→ cesija), osvojenje (v.) i zastara. J. A.

Ako se a. uzme u smislu jednostranog sticanja područja, označuju se kao inkorporacija u širokom smislu svi oni slučajevi, kad jedna država svom dosadanjem području pridoda nova, strana područja bez obzira, vrši li se to ugovorima ili jednostranim djelima. A. može obuhvatiti čitavu jednu zemlju, kao što su Sjedinjene države 1843 anektirale Texas, koji je prije bio član federativne države Mexica. Isto je tako bila integralna aneksija Hannovera i drugih njemačkih država Pruskoj nakon njezine pobjede nad Austrijom 1866. A. nije integralna, ako se anektiraju samo neki dijelovi, neke pokrajine. U tom slučaju država povećava svoje područje na račun druge. Takva se a. može vršiti pristankom obiju strana, kao što je predaja Nice i Savoje Francuskoj sa strane Italije 1860.

Bosna i Hercegovina, koje je Austro-Ugarska zaposjela na osnovi odluke Berlinskog kongresa 1878, ali podjedno priznala nad njima tursko suverenstvo, bile su anektirane od Austro-Ugarske 1908. Kako je monarhija nad njima i prije provedene aneksije vršila neograničenu vlast, smatra se, da je aneksija imala samo deklaratorno, a ne konstitutivno značenje.

LIT.: W. Schätzel, Die Annexion im Völkerrecht, 1920. J. N.

Aneksiona kriza bosansko-hercegovačka. Čl. 25. ugovora berlinskog kongresa 1878 odredio je, da će Austro-Ugarska zaposjesti Bosnu i Hercegovinu i da će njima upravljati (Les provinces de Bosnie et d’Herzegovine seront occupées et administrées par l’Autriche-Hongrie). Kako se već na kongresu u Berlinu uz okupaciju spominjala i aneksija, zastupnici Turske odlučno su se usprotivili bilo kakvim namjerama o aneksiji i uporno su tražili, da nad Bosnom i Hercegovinom ostane i nadalje suverenost sultana. 13. VII., dakle neposredno prije zaključenja kongresa, austro-ugarski ministar vanjskih posala Julije Andrássy uputio im je pismeno očitovanje i u njemu u ime svoje vlade izjavio, da zaposjednuće Bosne i Hercegovine sa strane Austro-Ugarske ne zadire u sultanovu suverenost. To je učinio u uvjerenju, da, prema tadanjim prilikama, između okupacije i aneksije nema gotovo nikakve razlike, a kasnije da se pitanje Bosne i Hercegovine ne će konačno riješiti između Turske i Austro-Ugarske nego sporazumom između Austro- Ugarske i Rusije.

Berlinski je kongres udario osnov otuđivanju između Njemačke i Rusije, a doskora su i Austro-Ugarska i Rusija pošle svaka svojim putem. Tamo i amo nekoliko su ih puta naročite prilike sklonule, da u pojedinim pitanjima sklope barem djelomične i privremene sporazume. G. 1880 do 1881 obnovio se čak pređašnji rusko-njemački-austro-ugarski Trocarski savez, sklopljen 1873, koji bijaše izgubio svako značenje u predvečerje Berlinskog kongresa. U zapisnik, koji je dodan novom ugovoru, unijela je Austro-Ugarska klauzulu, da pridržava pravo, da u prikladno doba anektira Bosnu i Hercegovinu. G. 1897 nemiri u Makedoniji uputiše Austro-Ugarsku i Rusiju na međusobno sporazumijevanje. Utanačenje, koje tada sklopiše, označuje se u literaturi »čudnim sporazumom«. Obje države istaknuše potrebu podržavanja postojećeg stanja na Balkanu, ali za slučaj njegove izmjene htjela je Austro-Ugarska već sada dobiti od Rusije pristanak na aneksiju zaposjednute Bosne i Hercegovine, dok je Rusija smatrala, da je pitanje ovih zemalja isto tako izričito međunarodno pitanje kao i pitanje morskih tjesnaca Dardanela, koje za nju bijaše najvažnije pitanje Bližega Istoka. Dok je pitanje Dardanela donekle umuklo, Makedonija se opet javljala. Zbog toga 1903 utanačiše Rusija i Austro-Ugarska ugovorom u lovačkom dvorcu Mürzstegu program, po kome će tražiti od Turske provedbu potrebitih reforma.

Dvije godine kasnije objelodanio je službeni organ austrijskog generalnog štaba Danzer’s Armee-Zeitung podulji članak pod naslovom Mazedonien, eine militär-politische Studie, u kome je anonimni autor tražio, da austrougarska diplomacija sporazumima s Njemačkom, Rusijom i Italijom otvori Austro-Ugarskoj put preko Srbije u Makedoniju. Ne uspije li diplomacija, rješenje ovoga pitanja treba potražiti vojnim sredstvima, a u slučaju potrebe ne uzmaknuti ni pred opasnošću rata u srednjoj Evropi. Da to nije bilo mišljenje samo jednog novinara, nego program vodećih vojničkih krugova, potvrđuju uspomene šefa generalnog štaba Conrada von Hötzendorffa, izdane pod naslovom Aus meiner Dienstzeit.

Conrad von Hötzendorff došao je na svoje visoko mjesto 1906 godine, kad je i dotadanji poslanik na ruskom carskom dvoru u Petrogradu barun Alois von Lexa Aehrenthal postao austro-ugarskim ministrom vanjskih posala i naslijedio grofa Agenora Goluchowskoga, koji je svojim vanjsko-političkim radom doživljavao ponajviše neuspjehe. Te iste godine postade ruskim ministrom vanjskih posala Aleksandar P. Izvoljskij, dotad poslanik u Kopenhagenu. Izvoljskij osuđivaše rusku politiku u Mandžuriji i preporučivaše povratak tradicionalnoj misiji Rusije na Bližem Istoku. Tada se, kao i 1881, 1897 i 1903, Austro-Ugarska i Rusija nađoše pred potrebom sporazuma u pojedinim pitanjima.

Na početku 1908 stupio je Aehrenthal pred delegacije za vanjske poslove bečkog i budimpeštanskog parlamenta s projektom o izgradnji željeznice iz Bosne preko Novopazarskog sandžaka u Makedoniju. Pozivom na čl. 29. Berlinskog ugovora, po kome se Crna Gora u pitanju izgradnje i uzdržavanja željeznice preko svog područja imala sporazumjeti s Austro-Ugarskom, predložio je i plan o izgradnji željeznice iz Kotora u Crnu Goru. Da cilj ovih željeznica nije imao biti samo trgovačko-političke naravi, nego i političko-strategijske, Aehrenthal nije tajio. Izvoljskij je na to primijetio, da su takvi pothvati na štetu Mürzsteškog sporazuma, to više, što mu ih je Aehrenthal krio, dok su vodili razgovore o pitanjima Bližeg Istoka. Sam je sa svoje strane predložio izgradnju željeznice, koja bi spajala Dunav s Jadranskim morem, kome se Austro-Ugarska nije usprotivila.

Austro-ugarski željeznički planovi izazvaše bezbroj protesta na svim stranama. Rusija isticaše, da su u opreci s dosadašnjim njezinim utanačenjima s Austro-Ugarskom u pitanjima Balkana. Za Rusijom stajaše Francuska, koja je s njom bila u saveznom odnosu od 1894, i Engleska, koja se 1907 bijaše sporazumjela s Rusijom u pitanjima Perzije, Afganistana i Tibeta. Protiv austro-ugarskih željezničkih planova digla je svoj glas Srbija, koja je nakon promjene dinastije 1903 upravila svoju političku orijentaciju prema Rusiji, Francuskoj i Engleskoj. Ovi planovi ne bijahu po volji ni Italiji, jer nijesu bili u skladu s klauzulom Trojnoga saveza, po kojoj su se Italija i Austro-Ugarska imale sporazumjeti u slučaju bilo kakve promjene na Jadranskom i Egejskom moru i Bližem Istoku. Austro-Ugarska je morala uzmaknuti. Napustila je željezničke planove, ali nije napustila već zasnovanu akciju velikog stila, već je naprotiv vrebala na povoljan čas, kad će je moći ostvariti. Povod joj je dala mladoturska revolucija, koja je buknula u jeseni 1908.

Već 2. VII. 1908 uputio je Izvoljskij austro-ugarskom ministru vanjskih posala naročitu spomenicu, svoj aidemémoire, u kome je istaknuo, da bi sada Rusija i Austro-Ugarska imale iznijeti svoje mnijenje. Jedno se pitanje kretalo oko aneksije Bosne i Hercegovine pa Novopazarskog sandžaka Austro-Ugarskoj, a drugo oko Carigrada, njegova susjednog područja i Dardanela, koje bi se imalo riješiti u korist Rusije. Za oba pitanja smatraše Izvoljskij, da imaju izričito evropski karakter, da ne mogu biti riješena samo sporazumom između Rusije i Austro-Ugarske, već da bi trebala doći pred međunarodni forum. Rusija bi pomagala Austro-Ugarsku, a u jednakoj mjeri Austro-Ugarska bi pomagala Rusiju. U svom odgovoru od 27. VIII. Aehrenthal je istakao potrebu čuvanja postojećeg stanja (status quo) u Turskoj. Ipak neka Rusija već sada obeća Austro-Ugarskoj svoju pomoć u slučaju, da bi ova bila primorana provesti aneksiju Bosne i Hercegovine. Što se pak tiče Carigrada, njegova susjednog područja i Dardanela, Austro-Ugarska je spremna povesti s Rusijom povjerljive prijateljske razgovore. Razlike u shvaćanju ruskog i austro-ugarskog ministra, koje se nijesu dale kriti, tražile su, da najprije oni sami povedu razgovore o pitanjima, koja su imala doći na dnevni red, i da uglave svoju jednodušnost. No između njih ne postojahu samo različita gledanja na svjetske prilike, nego i neka prilično oštra averzija. Izvoljskij, znajući, da može računati na Englesku, Francusku, a dobrim dijelom i na Italiju, rado bi bio skup svih pitanja postavio na zeleni stol jedne međunarodne konferencije, ali Aehrenthal naslućivaše, da bi zaključci konferencije mogli biti u korist Rusije, a na štetu Austro-Ugarske, pa joj se odlučno opiraše.

Izvoljskij i Aehrenthal sastadoše se 16. IX. 1908 u dvorcu Buchlau u Moravskoj. I ako je sastanak bio samo formalne naravi i premda oba državnika ne uglaviše ništa definitivno, Aehrenthal je o njemu izvijestio njemačkog kancelara Bernharda von Bülowa s primjedbom, da je Izvoljskij sporazuman s aneksijom i načinom, kako će se provesti. Nije prošlo ni mjesec dana od tog sastanka, a aneksija Bosne i Hercegovine bi proglašena pismom cara i kralja Franje Josipa I. od 5. X. 1908. Sad se jasno vidjelo, da pitanje Dardanela nije bilo ni načeto, i da se ne misli na saziv konferencije.

Istoga dana 5. X. 1908 bugarski knez Ferdinand skinu sa Bugarske tursku suverenost i proglasi se carem. Srpska štampa isticaše, da aneksija znači kršenje odredaba Berlinskog kongresa, i to je mišljenje primljeno sa simpatijama u ruskim panslavističkim krugovima. Izvoljskij nije bio u Francuskoj ni u Engleskoj našao odjeka svojim zahtjevima, da se ostvari pitanje Dardanela. Napetost između Austro-Ugarske i Rusije rasla je od dana u dan, a Njemačka, zbog držanja Italije u Trojnom savezu i napetosti prema Engleskoj, stade potpuno na stranu austro-ugarske istočne politike. Mladoturski pokret dizaše svoj glas protiv trganja Bugarske, Bosne i Hercegovine iz kruga osmanlijske monarhije, tražeći saziv konferencije, na kojoj bi sudjelovale sve države potpisnice Berlinskog ugovora. Turska zabrani uvoz robe iz Austro-Ugarske i stade sakupljati vojsku na granicama. Vojsku stade sakupljati i Austro-Ugarska. Šef glavnog stožera Conrad von Hötzendorff uporno je tražio, da monarhija udari na Srbiju, jer Rusija nije spremna nakon rata s Japanom, da joj priteče u pomoć. Ulogu posredovanja preuzeše Francuska i Engleska, koje svim tim pitanjima nijesu bile direktno zahvaćene, i kriza se konačno završila, da nije došlo do sukoba. Turska se zadovoljila novčanom odštetom, koju joj je platila Austro-Ugarska i 26. II. 1909 potpisala je ugovor, kojim je priznala Austro-Ugarskoj aneksiju Bosne i Hercegovine. Srbija je 10. III. prepustila rješenje svih pitanja velikim silama, a 31. III. pod pritiskom raznih strana, izdala posebno očitovanje o priznanju aneksije i odmah se stala razoružavati. Rusija je uzmakla, a Turska priznala potpunu nezavisnost Bugarske.

Svršetak aneksione krize značio je uspjeh Austro-Ugarske i Njemačke. Ali je ipak uspjeh bio samo prividan, jer je međunarodno političko stanje postajalo sve teže i sve više su se gomilale klice skorim zapletajima i sukobima.

LIT.: A. Debidour, Histoire diplomatique de l’Europe depuis le congrès de Berlin jusqu’à nos jours, sv. II., 4. izd., Pariz 1926; E. Bourgeois, Manuel historique de politique étrangère, sv. IV., 3. izd., Pariz 1932; H. Hauser, Histoire diplomatique de l’Europe (1871—1914), sv. II., Pariz 1929; A. W. Ward i G. P. Gooch, The Cambridge history of British foreign policy (1783—1919), sv. III., Cambridge 1923; B. E. Schmitt, The annexation of Bosnia 1908—1909, Cambridge, 1937; M. Ninčić La crise bosniaque (1908—1909) et les puissances européennes, Pariz 1937; J. M. Baernreither, Fragmente eines politischen Tagebuches, Die südslawische Frage und Österreich-Ungarn vor dem Weltkrieg, Berlin 1928; J. Nagy, U predvečerje aneksione krize g. 1908, Kolo Matice Hrvatske, XVII., 1936; Isti, Pred trideset godina, Bosansko-hercegovačka aneksiona kriza g. 1908, Hrvatska Revija, god. XII., 1939. J. N.