ANALIZA (grč. analysis), rastavljanje, rastava, rastvaranje, raščlanjivanje neke sastavljene ili složene cjeline u sastavne dijelove ili članove, razrešenje dijelova u nekoj cjelini, razglabanje, raščimba, razlučba (njem. Zerlegung, Auflösung); analitički, rastavno, raščlambeno, razlučbeno. Kad se radi o načinu, kojim ćemo neku stvar upoznati ili poznatu stvar prikazati, služi nam dvostruki postupak (metoda): analiza i sinteza (v.). Budući da ne možemo odjedamput i potpuno shvatiti neku stvar po svemu, što je o njoj spoznatljivo, nastojimo je na dijelove ili postepeno upoznati. To biva na dva načina: ili tako, da stvar rastavljamo u počela (elemente), od kojih se sastoji i o kojima je zavisna, ili tako, da stvar od njezinih počela sastavljamo (sintetiziramo); prvi se put naziva regresivnim, drugi progresivnim. Analitički ili rastavbeno postupa kemičar, kad vodu rastvara u elemente, kisik i vodik; geometričar, kad mnogokutnik rastavlja u trokute ili kad na geometrijskom liku pronalazi, što je u njemu općenito, bitno; fizičar, kad u pojavama traži zakon; jezikoslovac, kad u jezičnoj građi pronalazi, što je osnovno, pravilno; kad netko govornu cjelinu objašnjava iz pojedinih izreka i riječi; kad na povijesnom događaju tumači jednu istinu i t. d. Analitički postupa, tko polazi od cjeline k njezinim dijelovima; tko neku pojedinačnu stvar uzme kao cjelinu i otuda polazi k nečemu općenitome, što je kao sastavni dio te stvari; tko se služi induktivnim, aposteriornim dokazivanjem, ili tko na osnovu pojedinačnih činjenica ustanovljuje opći zakon; tko neki zaglavak (konkluziju) svodi na njegova načela, od svojstava (atributa) izvodi, što je bitno, iz djelovanja izvodi narav, vraća se od cilja ili svrhe k sredstvima, po učinku prepoznaje njegov uzrok. Analitičko je filozofiranje, koje nastoji na osnovu stvarnih podataka upoznati općenita određenja, apstraktne principe i napokon prvotni uzrok svemu. Već je Aristotel rekao, da rastavljamo ili analiziramo, kad konkretne stvari ili ono, što je za nas kasnije (aposteriorno), svodimo na elemente ili na počela. Aristotel se pritom povodio za geometričarima, kad hoće upoznati složeni lik, pa ga rastavljaju u jednostavnije dijelove, koji su počela za taj lik, a od njih taj isti lik opet sastavljaju; ta su počela s obzirom na geometričara, kad ih on otkriva, nešto posljednje, dok su gledom na postanak stvari prvotna. Budući da je znanost prema Aristotelu spoznaja stvari po njezinim uzrocima ili počelima, zadatak je znanosti, da rastvara stvari u njihove elemente, dok se ne dođe do prvih početaka. Učinci su nam prije poznati od njihovih uzroka, premda su u stvarnom redu uzroci ispred njih, pa kad o uzrocima sudimo prema onome, što je spoznajno prije, t. j. prema učincima, takav je postupak analitičan; učinci su naime zavisni o svom uzroku i toliko su većma sastavljeni od uzroka. Naprotiv sintetički ili sastavbeni je proces, kad se od uzroka izvode učinci; tu sad polazimo od onoga, što je stvarno i spoznajno prije, k onome, što je nakon toga. Sintetički postupamo, kad po nekoj naravi zaključujemo na njezina djelovanja, kad po sredstvima dolazimo do svrhe; zatim u apriornom silogizmu, koji se počinje općenitijom premisom; uopće u svakom dokazivanju, gdje od prvih principa polazimo postepeno do posljednjih zaglavaka. Treba pripaziti na višeznačnu upotrebu obadvaju izraza: analitički, sintetički.

Koliko je neki pojam veoma općenit, smatramo ga cjelinom, koja obuhvata pod sobom više dijelova; a gledamo li na sadržaj toga pojma, on postaje dio manje općenitoga (jer što je općenitije, izriče samo jedan dio onih oznaka, koje su u manje općenitom pojmu). Prema tome je sintetičan postupak, koji od većma općenitoga polazi k manje općenitome, na pr. kad rodnom pojmu »osjetno živo« dodajemo razlike razumno-nerazumno; a podjedno je taj postupak analitičan, koliko razdjeljuje rod u vrste. Kad uzlazimo od pojedinačnosti k onome, što je općenito, postupamo analitički, jer pojedinačnu stvar rastavljamo i zadržajemo kao njezin dio ono, što je zajedničko; a može se također reći, da je taj postupak sintetičan, koliko od onoga, što se u mnogim pojedinkama nalazi, sabiremo, što im je zajedničko.

Analitički postupamo, kad hoćemo neki pojam, na pr. što znači »živo«, definirati ili odrediti tako, da u pojedinim konkretnim predmetima potražimo različita obilježja (živjeti vegetativno, osjetno, razumno) i od ove konkretne cjeline uzlaznim putem prema općenitome pronalazimo jedno zajedničko obilježje, koje pojmovno shvaćamo, na pr. živo je, što usebno ili imanentno djeluje. Analiza označuje i svaku stvarnu razdiobu ili realnu diviziju, na pr. kad u čovjeku razlikujemo fizičke dijelove (dušu i tijelo) ili metafizičke (osjetilni i razumni život), t. j. takve, koji stvarno ne postoje zasebno, nego ih mišljenjem razlikujemo. Stvarna je analiza psihologijska, kad se odnosi na svijesne ili doživljajne činjenice. Ona je elementarna, kad te činjenice rastavlja u jednostavne komponente ili elemente bez obzira na njihove međusobne odnose, na pr. kad sastav ili strukturu osjetilno opažajnog doživljaja — recimo, pri gledanju ove knjige — analiziramo u njegovu osjetnu građu: ovu boju, ovu veličinu, ovaj oblik...; kauzalna ili genetička analiza istražuje uzročne veze u postanku i razvoju doživljajne ili psihičke pojave, na pr. vezu vidnog opažanja s podražajem i živčanim uzbuđenjem, vezu predočivanja s pamćenjem i udruživanjem. Od psihologijske se analize razlikuje fenomenološka analiza prema Husserlu. Pojmovna ili logička analiza raščlanjuje pojmovni sadržaj u njegove oznake ili biljege, na pr. kad u pojmu čovjek analitički razlikujemo osjetilno i misaono. Za neki sud kažemo, da je analitički (na pr. dio je manji od cjeline; pravac je najkraći put između dvije točke; što god nastaje, ima svoj uzrok; nešto ne može ujedno biti i ne biti), kad u njegovim dijelovima, subjektu i predikatu, nalazimo razlog njihove spojidbe u sudu. Takav je sud nužno istinit. Kant zove analitičkim samo onaj sud, kod koga je predikat uključen kao sastavni dio u subjektu. Bergson drži, da analiza nije drugo, nego razumsko prevođenje stvari na poznate zajedničke elemente, a to znači rastvaranje životnog zbivanja u statičke elemente, dok intuicija znači shvaćanje apsolutnog ili uživljavanje u neprekidni tijek života. Suprotno tome jednostranom upotrebljavanju izraza analiza općenito je ustanovljeno, da analiza označuje način mišljenja i postupak u znanstvenom istraživanju. »Putem analize uspinje se misaona spoznaja od konkretnoga k apstraktnome, od specijalnoga k općenome, od uvjetovanoga k uvjetu, dok putem sinteze silazi od viših pojmova, općih pravila i zakona k onome, što je njima obuhvaćeno« (Willmann). Analiza i sinteza čine najopćenitije forme istraživanja, od kojih se sastoji svako istraživanje, jer svako je ili raščlamba složenog predmeta u sastavne dijelove ili spojidba jednostavnijih činjenica zbog složenih rezultata; na analizi i sintezi osnivaju se apstrakcija i indukcija s jedne, a determinacija i dedukcija s druge strane (Wundt). Kad na pr. gledamo raznobojni predmet i u toj cjelini osamljeno uočimo (oduzmemo, odmišljamo, apstrahiramo) jednu kakvoću boje, takvo je apstraktivno shvaćanje omogućeno analitičkom funkcijom, koja cjelinu rastvara. Kad osjetilno opažamo ili kad predočujemo pojedinačnoga nekog čovjeka s različitim njegovim obilježjima (veličine, oblika, života...), možemo iz te konkretne cjeline apstrahirati pojam o čovjeku na taj način, da smo opažajnu (predodžbenu) cjelinu rastavili u pojedinačna, promjenljiva, nenužna, nebitna obilježja i bitna ili općenita, kojima pojmimo, šta znači čovjek uopće, a ne pojedinačno. Gledamo li na stranici knjige ovo crno i ovo bijelo, između oba osjeta analitički pronalazimo odnos različnosti. Oba su osjeta (crno — bijelo) zorno nazočna, neposredno zbiljska, osjetilno primljena elementa, dok je sam odnos različnosti neosjetilni ili nezorni sadržaj svijesti. Analitička je dakle funkcija dovela do nezorno odnošajnog shvaćanja (njem. Relations-, Beziehungserfassung) ili do pojma o odnosu različnosti. U analizi je korijen misaonog procesa, koji zovemo poimanjem; prema tomu se na analizi osniva i suđenje, na pr. kad predikat »različno« sa sigurnošću izričemo o subjektu: ovo crno i bijelo. Na tome je tumačenju (psihološkoj analizi) misaonog procesa i njegove analitičke funkcije uporište noetičkog objektivizma, koji uči, da su neki sudovi zavisni o odnosu među osjetima. Tako dobiva analiza osnovno značenje za filozofiju, a podjedno je ona vrlo važno pitanje u modernoj psihologiji mišljenja. St. Z.

Analiza (grč. analysis) u matematičkom smislu znači:

1. nauku, 2. metodu. Kao nauka, mat. analiza, infinitezimalna analiza ili ukratko analiza obuhvata: teoriju nizova, redova, produkata, funkcija, funkcionala, diferencijalni i integralni račun, diferencijalne i integralne jednadžbe, račun varijacija; metrička i projektivna svojstva algebarskih krivulja i površina, konfiguracije u općoj i diferencijalnoj geometriji. Danas su glasoviti udžbenici analize od Goursata i E. Picarda, svaki po tri sveska.

Kod nekih je matematičara matematika = analiza + geometrija. Kombinatorna a. = kombinatorika (v.). Algebarska a. obično obrađuje: brojeve, elementarne funkcije, elemente nizova, redova, a ponekad i gotovo sva pitanja iz mat. analize isključivši dif. i int. jednadžbe (cf. na pr. A. Capelli, Instituzione di Analisi algebrica, Napoli 1909 ili E. Cesàro, Elementares Lehrbuch der algebraischen Analysis, Leipzig 1904). Analysis situs (v.), t. j. analiza situsa ili položaja → Topologija. Harmonička a. (v.).

Opća a. (engl. General Analysis, naziv od E. H. Moorea, 1910), nauka o odnosima između ma kakvih elemenata (na pr. brojeva, funkcija, tjelesa ...), od kojih jedni imaju ulogu argumenata, a drugi funkcije (u »klasičnoj A.« i argumenti i funkcije su brojevi); danas se ona mnogo obrađuje (v. na pr. Maurice Fréchet, Espaces abstraits, Pariz 1928) (→ Topologija); specijalni slučaj: funkcionalna a. (osnivač V. Volterra), gdje se argumentima opće naravi, obično funkcijama, pridružuju brojevi.

Analiza kao metoda, t. zv. analitička metoda u nekoj mat. grani: obrađivanje te grane metodama analize u užem ili širem smislu (na pr. analit. geom., analit. aritmetika). Posebno značenje ima analiza kao metoda kod rješavanja konstruktivnih zadataka u geom.: u zadanom problemu se pretpostavlja, da smo već došli do rezultata i unatražnim zaključivanjem ga kušamo svesti na neki poznati stavak ili na neku poznatu konstrukciju. Tu je metodu uveo Platon, a vanredno je služila za otkrivanje novih geometrijskih istina ne samo kod starih Grka, nego još više u 16. i 17. st., kad se je novostvorena općena algebra (koja računa sa slovima) počela primjenjivati na geometriju. Đ. K.

Analiza kemijska skup je svih metoda i operacija, kojima možemo dokazati nazočnost i odrediti količinu pojedinih sastavina u nekoj tvari. Prema tome se a. dijeli na kvalitativnu i kvantitativnu. Zadatak je kvalitativne samo da ustanovi, od kojih je sastavina sastavljena neka tvar, a kvantitativne, da odredi, koliko ima koje sastavine u danoj tvari. Obje se analize razlikuju u načinu rada i metodama, ali se međusobno upotpunjuju. Kad kvalitativno ispitujemo kalomel i sublimat, naći ćemo u oba spoja živu i klor, no u svojstvima se ti spojevi znatno razlikuju: kalomel je u vodi netopiv i radi toga neotrovan, dok je sublimat lako topiv i otrovan. Kvantitativna a. pokazuje, da u kalomelu ima 84,98% žive i 15,02% klora, a u sublimatu 73,88% žive i 26,12% klora. Iz tih podataka i atomnih težina žive i klora lako je izračunati, da u kalomelu na jedan atom žive dolazi samo jedan atom klora (HgCl), dok u sublimatu na jedan atom žive dolaze dva atoma klora (HgCl₂).

Kvalitativna kemijska a. određuje raznim reakcijama, koje sastavine: ioni, atomi ili atomske skupine, dolaze u istraživanoj tvari. Dijeli se na 1. prethodno ispitivanje i otapanje tvari, 2. traženje kationa i 3. traženje aniona. Reakcije, kojima se služi, dijelimo u reakcije suhim mokrim putem.

Kod reakcija suhim putem gledamo, kako se tvari vladaju žarenjem same, ili s kojom drugom krutom tvari. Tako na pr. organske tvari žarenjem pougljene, cinkov oksid (ZnO) žarenjem požuti, a kad se ohladi, opet pobijeli; ako okside nekih kovina žarimo ugljenom, izlučuju se čiste kovine (ispitivanje puhaljkom). Mnoge tvari oboje plamen, na pr. natrij žuto, bakar zeleno i t. d.

Suhim putem rijetko pouzdano dokazujemo sastav tvari, zato se te reakcije upotrebljavaju više u svrhu prethodnih ispitivanja.

Reakcije mokrim putem: Tvar se najprije otopi, i otopini dodaju reagensi (otopine poznatih tvari). Po promjenama, koje nastaju dodatkom reagensa, zaključujemo, od čega je tvar sastavljena. Može nastati taloženje, promjena boje ili razvijanje plinova. Ako na pr. nekoj otopini dodamo reagensa kalijeva ferocijanida [K₄/Fe(CN)₆] i pritom nastane modro obojeni talog (→ berlinsko modrilo), znači, da otopina sadrži željeza, jer jedino željezni Fe^... ioni daju s tim reagensom modri talog. Otopine, koje sadrže bakra, (Cu^.. ione), daju s amonijakom modru boju; karbonati preliveni kiselinama šume, jer se pritom razvija plinoviti ugljični dioksid (CO₂).

Reakcije su anorganskih spojeva u otopinama redovno ionske reakcije (→ ioni → disocijacija).

Kvantitativna kemijska analiza. Prije kvantitativne a. treba provesti kvalitativnu a., da upoznamo, kakove sastavine dolaze u istraživanoj tvari.

Za kvantitativno određenje upotrebljavamo samo takove reakcije, koje teku kvantitativno t. j. potpuno do kraja. Sadržaj tvari u postocima možemo odrediti na više načina:

1. gravimetrijskim, 2. volumetrijskim, 3. elektrolitskim, 4. gasometrijskim i 5. optičkim metodama.

1. Gravimetrijske metode. Sastavinu, koju želimo odrediti, izlučimo u obliku netopiva taloga s dodatkom nekog reagensa. Dobiveni se talog osuši, često žari i odvagne. Sastav toga taloga, ili žarenog ostatka, mora biti točno poznat, t. j. mora biti poznata njegova molekularna težina. Prije obaranja taloga moramo odvagnuti istraživanu tvar (uzorak za analizu), jer o njezinoj količini ovisi i količina nastalog taloga. Iz tih težina izračunamo količinu tražene tvari u postocima uzevši u račun molekularnu težinu nastalog spoja.

2. Volumetrijske metode. Traženu sastavinu, koja se nalazi u točno ustanovljenom volumenu otopine, određujemo nekim reagensom, koji s njom kvantitativno reagira. Taj se reagens nalazi u otopini u poznatoj količini. Takve volumetrijske otopine (reagense) zovemo normalnim otopinama ili otopinama poznatog titra (franc. titre »naslov«), t. j. poznate koncentracije. Volumetrijske su metode redovno jednostavnije i brže od gravimetrijskih, a kadšto i točnije. Svršetak reakcije kod volumetrijskih metoda vidimo po promjeni boje ili talogu. Ako istraživana otopina s reagensom (normalnom otopinom) ne stvara taloga i ne mijenja boje, po kojoj bi vidjeli konac reakcije, dodajemo u reakcionu smjesu male količine treće otopine, koja nam pokazuje taj konac. Te se dodane tvari zovu indikatori (v.) Volumetrija se dijeli na acidimetriju i alkalimetriju (kad se neka kiselina titrira lužinom i obrnuto), oksidimetriju (jodometriju i manganometriju) i konačno taložne metode. Pri taložnim metodama nastaje neki talog, no dobiveni se talog ne važe, nego se sadržaj izračunava iz obujma potrošenog reagensa.

3. Elektro-analitičke metode. Istosmjernom električnom strujom izlučuje se iz otopine tražena sastavina na jednoj od elektroda (katodi ili anodi). Kovine se izlučuju na katodi, pa se vaganjem te elektrode prije i poslije elektrolize odredi količina izlučene kovine (→ elektroliza). Među ova određivanja ubrajamo i polarografiju (v.).

4. Gasometrijske metode. Određuje se obujam kod neke reakcije izlučenog plina. Taj se obujam mjeri direktno u cm³, ili indirektno, tako da se nestali plin upija u neki reagens u apsorpcionim cijevima, pa nakon toga odredi.

5. Optičke metode. Količina neke sastavine može se odrediti i po jakosti boje, koja nastaje dodatkom reagensa (t. zv. kolorimetrijske metode) ili pak prema kutu skretnje kod optički aktivnih tvari (polarimetrija → polarizacija) i dr. Konačno ima nekih metoda, koje se ne mogu uvrstiti ni u jednu od navedenih grupa, već pripadaju istodobno u više njih, tako na pr. elektrometrijska titracija je kombinacija volumetrije s elektrokemijskim metodama i t. d.

Kemijska analiza organskih spojeva razlikuje se po svojim metodama od kemijske analize anorganskih spojeva. Uzrokom je tome osobiti sastav organskih spojeva. Oni se sastoje redovno od malenog broja elemenata, a ipak stvaraju golemo mnoštvo raznih spojeva. Zbog toga kod organskih spojeva nije dovoljno odrediti samo elemente, od kojih se taj spoj sastoji, nego je potrebno odrediti i kako su atomi međusobno povezani u molekuli spoja. Samom kemijskom kvalitativnom i kvantitativnom analizom redovno se ne može odrediti i građa organskog spoja; za to je potrebno poslužiti se i drugim kemijskim i fizikalno kemijskim metodama. Na pr. kemijska analiza pokazuje, da se i benzol i acetilen sastoje samo od ugljika i vodika i da i jedan i drugi sadržavaju 92,30% ugljika i 7,69% vodika. Međutim se benzol i acetilen po svojim svojstvima toliko razlikuju, da je nemoguće pretpostaviti, da su oba istoga sastava. Određivanjem molekularne težine dobije se za acetilen vrijednost 26, a za benzol 78, t. j. molekula benzola je tri puta veća od molekule acetilena; acetilen imade formulu C₂H₂, a benzol C₆H₆. To su t. zv. bruto formule, iz kojih se još ne vidi, kako su ti elementi međusobno povezani. To se određuje posebnim metodama (strukturne formule). M. F-ch.