EKSOTIZAM u najobćenitijem značenju označuje radoznalost, želju i zanimanje, što ih pobuđuju strane zemlje. U književnosti i u umjetnosti smisao je te rieči uži, ali veoma neodređen: u nj ulazi maglovit pojam prostorne udaljenosti, dubokih razlika u geografskom izgledu, uljudbi, običajima, nošnjama i, konačno, nepreciznost poznavanja, što pogoduje snatrenju i željama za intelektualnim biegom. No pokušaj, da se točno omeđe naznačeni elementi, pruža mnogostruke potežkoće. Ne bi se moglo govoriti o talijanskom e-u, ali Španjolska, koja nije udaljenija, kroz cielo 19. st. jedna je od odabranih zemalja francuzkog e-a. A izraz »američki e.« u pogledu USA čini se usiljen uzprkos geografskom razmaku, premda su ta područja kroz tri stoljeća bila domovinom eksotičke sanje. S druge strane, da se opravda naziv e., primienjen na neko umjetničko djelo, nije dostatno upotrebiti abstraktne elemente, kao imena osoba ili mjesta, kako to biva u književnosti srednjeg vieka, uzprkos aureoli misterija i moći, kojom su ovjenčani junaci poput Saladina i svećenika Ivana: zbog nesposobnosti, da se shvate razlike u uljudbi ili u običajima, sve, Iztok i Zapad, ukazuje se u istoj vanjštini i u istim bojama. Jednako u likovnim umjetnostima pozajmljivanje ikonografskih tema bizantskog podrietla i dekorativnih elemenata, uzajmljenih u Bizantu od Arapa, ne proizvodi dojam e-a.
E. je posljedica odkrića novih zemalja, točnijeg, ako ne dubljeg poznavanja vanjskih strana već poznatih zemalja te upletanja naroda, podpuno stranih evropskim uvjerenjima i načinu života u život evropskih naroda. Dva su poviestna događaja, koji su izazvali prvi pokret, dolazak Turaka u Evropu i odkriće Amerike. Osvajanja i putovanja u Novome Svietu pobudit će junačke epe (Araucauna Alonso de Ercilla, 1569 (podpuno američki), i Camõesove Lusiades (1572), za koje bi se moglo reći da su univerzalne.
Ali osobit je susret u Americi sa svietom, za koji se činilo da je još sasvim blizu iskonskom stanju i da je podložen samo prirodnim zakonima, te koji je živio u nepoznavanju naših vjera i čak, kao što se to kadkada nekima činilo, u nepoznavanju svake vjere, pa lagodnost jednostavna i slobodna života, kome je priroda udovoljavala, ne iziskujući gotovo nikakva napora, napokon iluzije nekolicine misionara, koji su prikazali idiličnu sliku dobrote i kreposti njihovih dragih divljaka — sve je to izazvalo zamah filozofskog razmatranja (izp. Montaigne, Essais I., 30., Des Cannibales, i t. d.) i polet sanjarenja.
Teme filozofskog e-a (dobri divljak, sreća jednostavna života, odbijanje uljudbe i družtvenih oblika i t. d.), koje će doduše tek mnogo kasnije dobiti svoj dotjerani značaj, pojavile su se vrlo rano. Isto su tako nova slikovitost i područje neobičnih pustolovina prvi put nabačeni u putopisima, koji su često dielom ili podpuno izmišljeni. Što se tiče Turaka, oni privlače maštu dramskih pisaca krvoločnom mahnitošću svoje ljubavi, žestinom svoje mržnje i okrutnošću svojih dvorskih revolucija. U Francuzkoj J. Bounyn započinje s djelom La Sultane (1561) tursku tragediju, koja će nakon Osmana (1647) od Tristana l’Hermitea naći svoj vrhunac kod Racinea s Bajazettom (1672). U Italiji Giraldi smješta Orbecche (1541) u Perziju, ali s istim osobinama grozote, što su od Turaka proširene na ostale iztočnjake.
U 17. st. osim tragedije osobito pustolovni i utopijski romani izkorišćuju čar e-a. Od djela Carithée (1622) do Jeune Alcidiane (1655), poimence u djelu Polexandre (1629) Gomberville, koji provodi svoje ljubavnike diljem svieta, prenosi ih i u Ameriku, no otrcana konvencionalnost romanske predaje prevladava u putnim prikazima najčešće nad osjećanjem. Prije nego što Cyrano de Bergerac šalje svog fanatičnog iztraživača na mjesec (Empire de la lune, 1659), dovodi ga u Kanadu, odakle će uzletjeti. Fénelon (1699) pozajmljuje od Amerike boje za prikaz Betike (Andaluzije) i zlatnog doba, što ondje vlada u času, kad je Telemah odkriva, isto tako, kako je to učinio protestant Denis Vairasse za opis »australne zemlje« u svojoj neobičnoj Histoire des Sevarambes (1677): onaj neumoljivi režim zajednice, kome on podvrgava svoj izmišljeni narod, koji su putnici zapazili kod nekih američkih plemena, a isusovci osnovali u Paragvaju i Kaliforniji.
S vremenom se iztočnjački sviet još više razodkrio: zaslugom Rycauta Turčin je bolje poznat (The present State of Ottoman Empire, 1668), a jednako i zaslugom bezbrojnih drugih pisaca, koji pomalo odbacuju neprijateljsko razpoloženje prema muslimanima; Perzijca simpatično promatraju Chardin, Tournefort i drugi; Bernier odkriva Siam, kamo ga sliede isusovci, koji upoznavaju Evropu s Kinom i s Japanom. A ako i jest tim učenim redovnicima svrha obraćanje, većina slobodnih putnika natječe se u filozofiranju te usmjeruje svoje argumente, donesene s Iztoka, u istom pravcu s onima, što ih Lahontan stavlja u usta divljaku Adariju (Dialogues) protiv naše uljudbe.
Evropska književnost dodaje dobrom divljaku, koji je došao iz Amerike, mudrog Egipćanina, koji predstavlja neobičnu poviestno-filozofsku uzpostavu (G. P. Marana, Entretiens d’un Philosophe avec un solitaire, 1696, i osobito Terrason, Sethos, histoire ou vie, tirée de l’ancienne Egypte, 1731), oštroumnog Turčina, koji podrugljivo promatra naše običaje i naše poroke (G. P. Marana, L̓ Espion du Grand Seigneur, 1684) i koji je pod Montesquieuovim perom postao Perzijac (Lettres Persannes, 1721). Doskora dolaze u pomoć irokezke ili t. zv. »cherokez«-kritike (Maubert de Gouvet, Lettres iroquoises, 1752; Lettres cherokiennes, pripisivane Diderotu, 1769), a bitna tema Huronova (L’Ingenu, 1767), unatoč tomu, što je Voltaire malo cienio divljake, jednake je kritičke prirode.
No Iztok se očitovao u prvim godinama 18. st. u književnom obliku, kojega je uspjeh bio nevjerojatan. Gallandov prievod Tisuću i jedne noći (1704), lagan, ugodan, kadkada bez zamorne preobilnosti izvornika, oživio je taj sviet, koji je venuo u filozofiji, te je uveo u nj senzualni život, vatren, mnogostruk, bezbrižan prema evropskom moralu i evropskim predrazsudama. Kako je to neko vrieme u 16. st. bila Amerika, kako će se kasnije Diderotu činiti Tahiti (Supplément au voyage de Bougainville, 1772), tako će se odsele Iztok činiti odabranom zemljom putenosti. Crébillon sin smjestit će tamo svoje razkalašene pripoviedke.
S manje brige za točnost kazalište i roman crpe objema rukama iz dalekih zemalja: Montezume pruža predmet tragedije Févrieru (1702), Arlequin sauvage nadahnjuje komediju Delisle de la Brennetierea (1721), a Divljakinja (La Sauvagesse) pruža temu Lesageu i d’Ornevalu (1732). U nekoliko godina odigravaju se tri romana, u cielosti ili dielom, na američkom poprištu: Les aventures de Beauchêne Lesagea (1732), Cléveland Prevosta (od 1731) kao i njegova neuporediva Manon (1733). Voltaire ide iz Amerike (Alzire, 1756) u Kinu (L’orphelin de la Chine, 1755), prešavši preko izmišljenog Iztoka (Zadig, 1748), te stvara gorku i zabavnu parodiju eksotičnog romana i pustolovnog romana u djelu Candide (1759), u kome ima i američkih i turskih prizora sasvim udešenih za zajedljivu kritiku francuzkih nazora i običaja.
Osim nekoliko pustolovnih romana (a uzto je Robinson Crusoe Daniela Defoea, 1719, koji je predvodnik brojne družine, lažan u svom slikanju tropske prirode) čitav je taj e. sve dotada gotovo bez boje. Bujnost ove prirode je opisana, ali ne tako, da se to osjeća; jedino se kod ljudi primjećuju razlike, no i te su prije svega vanjske: nagost ili raznolikost u odievanju, neodređeno naznačena, riedko kad točno ili sjajno opisana. Ali svi umuju na isti način, više ili manje mudro.
S Bernardinom de Saint-Pierreom javlja se moderni e., u kome su glavna crta slikovitost i boja. U romanu Paul et Virginie (1787) on je svoj san o jednostavnom životu i o sreći u jednostavnosti smjestio u bujni dekor bogatije prirode, nego što je evropska, pa sredstvima raznolike i fine palete rieči gotovo čini, da je vidimo poput slikara. Chateaubriand (Atala, 1801, René, 1805, Les Natchez, objelodanjen 1826) sabrao je sve, što je ostalo za život sposobno u e-u 18. st., te ga je preobrazio unievši u nj sjetu i mutne želje svog nemirnog srdca i naslikavši američku prirodu sjajnim bojama i riedko dostignutom razkoši.
Romantičari su doskora iza toga stvorili sebi Iztok sanja, koji moć njihove mašte čini kadkada sličnim zbiljskome (Hugo, Les Orientales, 1829, i t. d.). Oni među njima, koji su proputovali Iztokom, snatre ondje više, nego što promatraju (Nerval), ili dolaze, da vide ono, što su prije toga opisali (Gautier), ili pak s mukom nalaze u osrednjosti istinskoga blistavi izgled svojih snova (Lamartine).
Ali s 19. st. e. proširuje svoje područje gotovo na čitavu zemaljsku kuglu: tome su uzrok brojna putovanja i osnutak prostranih kolonialnih posjeda, a to — zajedno s potrebom originalnosti pod svaku cienu, naslieđenom od romantizma — stvara bezkonačnu raznolikost osjeta i slika. Nastaje i uzajamno promicanje između e-a i poviestne boje. Lecomte de Lisle spaja jedno i drugo u svojim Poèmes barbares (1862), kao što Flaubert ulieva svoje dojmove s Iztoka u roman iz starog vieka (Salambo, 1862). Ili, drugim riečima, odsada grčka ili iztočnjačka starina dobiva svoju boju i ponovno oživljuje u slikovitoj razsvjeti, što je pruža suvremeni e.
Još neko vrieme ostat će neke evropske zemlje njegovim područjem: Španjolska s Mériméeom, Hugoom, Gautierom i t. d., Grčka s Byronom, Aboutom i t. d., Ilirija s Nodierom i još neke druge. No valjat će uviek poći dalje, i doskora će svi kutovi zemlje naći umjetnike, koji će ih pokazati u njihovoj fizičkoj ili moralnoj izvornosti. Berberska Afrika, osobito odkako je postala francuzkom kolonijom, ne će biti bez marljivih ili fantastičnih slikara (Fromentin, Daudet i dr.). I redom će sliediti Egipat felaha (a ne velikih starinskih spomenika), Indija (Kipling), Kina, Japan (Lafcadio Hearn, Loti), pacifički otoci (Loti, Stevenson, Conrad) i t. d.
No tada nastaje nova preobrazba, što proširuje ili poništava pojam e-a. Indijanski romani Fenimore Coopera početkom 19. st., kasnije indijski Anglo-indijca Kiplinga, crnački romani Marana te bezbroj drugih eksotični su samo za nas Evropljane, a nisu za njihove pisce, rođene i odrasle u onoj dalekoj prirodi. Valjalo bi prije reći, da su to regionalistički romanopisci, a ta bi se primjetba mogla primieniti i na brojne kolonialne romanopisce: ako nisu rođeni u zemlji, koju opisuju, oni su se ondje naselili i uveli, kadkada i asimilirali (na pr. Isabelle Eberhardt); sačuvavši romantički smisao za krajolik, kome se nitko više ne usuđuje izmaknuti, oni idu dublje u srž stvari, mjesto da se zadovolje čistim prizorom, kojim se gotovo izključivo zadovoljava pravi eksotični pisac.
U likovnoj umjetnosti e. se javlja kasnije u svojoj punoći, iako se čini, da stanovite uobičajene teme kršćanske ikonografije pogoduju toj težnji. Poklon Svetih Triju Kraljeva, od kojih jedan, prema dosta obćenito prihvaćenoj predaji, bijaše Crnac, pružio je priliku za prve nesigurne pokušaje, da se prikažu eksotični likovi ili životinje. Na propovjedaonici u Sienni dao im je N. Pisano devu kao pratnju (14. st.); na jednom zaglavku stupa u klaustru katedrale u Leonu prikazani su Crnci i deve. Ovi će likovi dugo vremena biti jedini iztočnjački znaci. Rubens u svom divnom Klanjanju Svetih Triju Kraljeva (Muzej u Antwerpenu) ne će poći nimalo dalje: u pozadini se vide dvie glave deva, a pred njima, u sredini slike, kralj-Crnac, s turbanom, u svilenoj haljini s pojasom, u kojoj bi se, s malo dobre volje, moglo prepoznati sjećanje na indijsku nošnju, no možda je to samo obična transpozicija svećeničke haljine. Isto tako elementarni prikazi drugih iztočnjačkih prizora nalaze se i u 14. st. kod Giotta. U jednom od prizora u crkvi Santa Croce u Firenci, gdje je prikazano, kako Sveti Franjo predlaže caru, da se podvrgne vatrenoj kušnji, muslimanske učenjake, koji bježe, zovu natrag dva roba u turbanima i iztočnjačkih crta lica. Bogatiji, raznolikiji i slikovitiji Iztok prikazan nam je već u 15. st. u Susretu Svetih Triju Kraljeva, miniaturi u Très riches Heures du duc de Berry. To je jedan od najljepših primjera težnje, veoma vidljive u mnogim francuzkim miniaturama i slikama onoga doba, u kojima su odjeća, frizure, pa čak i tjelesni tipovi stanovnika Afrike i Azije reproducirani neobično vjerno. Nekako u isto vrieme proizvodnja iztočnjačkih slika poprima sličan značaj u Italiji, na pr. s Pinturicchiom (freske u odaji Borgia u Rimu). No osobito će Mletčani naći na Blizkom Iztoku, s kojim njihovi trgovci podržavaju stalne veze, čime da zadovolje svoj smisao za sjajno šarenilo i za toplu boju. G. 1479 bude Gentile Bellini poslan u Tursku na zahtjev Mehmeda II. Odanle je donio skice i crteže tipova, nošnja i krajobraza, koji su često bili oponašani (oponašao ih je i sam Pinturicchio). Carpaccio smješta Pobjedu sv. Jurja nad zmajem pred grad, u kome se prepoznaje Kairo, te joj kao gledaoce daje iztočnjake u haljinama i turbanima. Te crne figurante u turbanima izkoristio je osobitom vještinom i maštom sjajni Veronese, a i drugi slikari mletačke škole.
Amerika nije postigla u likovnoj umjetnosti toliko, koliko u književnosti. Zapravo je već početkom 16. st. neki portugalski umjetnik zamienio crnačkog kralja u Klanjanju Svetih Triju Kraljeva indijanskim poglavicom, s perjem na glavi, koji nosi ogrlice, naušnice s privjescima, narukvice, noge ima pokrite nekom vrsti pregače, zglavke na nogama okružene kolutima, dok u ruci drži kratko koplje ukrašeno perjem (začelje žrtvenika u Vizeu). Čini se, da ga nisu mnogo nasljedovali.
Dapače ni slavljenje vjerskih mučenika u Zapadnoj ili u Iztočnoj Indiji nije pobudilo kod umjetnika želju, koja je ipak prirodna, da prikažu iztočnjačke likove. Jedva da je na primjer Maratta, slikajući Smrt sv. Franje Ksaverskog, stavio kraj umirućeg svetca jednog Indijanca s ukrasom od perja na glavi. Nije poznato, treba li tu pojavu pripisati nedostatku umjetnika ili odlučnosti Crkve, da u slikama, koje naručuje ili ih prima, održi nepromjenljiva načela ikonografije.
Preostaju simbolička prikazivanja, poput alegorije Amerike, koje je Tiepolo naslikao na stubištu palače u Würzburgu: mlada Indijanka sjedi na krokodilu i daje zapoviedi divljacima. U istoj seriji Afrika sjedi na devi, što kleči, te dočekuje jednog sultana, okružena robom iztovarenom s karavane, koja je netom stigla. Azija je odjevena u žutu haljinu, izpružena na leđima slona, te prolazi između osoba u turbanu i šarenim nošnjama.
Kina će imati posebnu sretnu sudbinu zahvaljujući misionarima, koji su donieli u Evropu zbirke kinezkih crteža te u ilustracijama svojih knjiga prikazali čitavu raznolikost kinezkih nošnja. Ovo će biti izvori Watteauovih Chinoiseries, koje su nam poznate samo još po gravirama Bouchera, Jaurata i Auberta. Watteau je međutim po prirodi izradio portret nekog Kineza (Tsao, Beč, Albertina). Tiepolovi prikazi kinezkih tipova također su nestali. Kako je Daleki Iztok bio omilio u umjetnosti, dokazuje bez sumnje i popularnost kinezkih predmeta (Sujets chinois) u izvezenim zidnim slikama (tapisseries). Boucher je pod tim naslovom izradio devet malih slika za predložke za radionicu zidnih sagova u Beauvaisu, koja je već bila izradila Tenture Chinoise u 6 komada po nacrtu Vernansala. Doduše, samo su četiri Boucherova predložka izrađena, no radionica sagova u Aubussonu obilno je proizvodila kinezke prizore, nadahnjujući se Vernansalom, te njima duguje svoje najveće uspjehe.
Turski prizori bili su također prilično popularni, pa podkraj 18. st. radionica sagova Gobelins proizvodi niz Modes et usages du Levant po predložcima Amédéea Van Looa.
Ali u umjetnosti kao i u književnosti tek je romantizam doveo e. do punog izražaja, i to ponajprije u skučenom obliku iztočnjačtva. Francuzi su tako upoznali Iztok, koji nije bio samo fantastičan i dekorativan, zahvaljujući publikacijama, kao što je Choiseul-Gouffierov Voyage pittoresque en Grèce, koji je na licu mjesta ilustrirao J. B. Hilair, te osobito Bonaparteovu pohodu u Egipat, koji nije bio povoljan samo za arheoložka proučavanja, kao i osvojenju Alžira, što je pobudilo živo zanimanje. Umjetnici stadoše putovati: Delacroix u Maroko, Chassériau i kasnije Fromentin, kao i znatan broj drugih, u Alžir, Marilhat u Egipat, Decamps sve do Male Azije. Ondje su našli osim sjajnih boja šarenilo nošnja i dnevnog života kao odkriće žive antike, koja zamjenjuje hladnoću kipara antike Davida i njegovih učenika. Sam sasvim klasični Ingres rado je zastao slikajući razbludna tiela odaliska (L’Odalisque, Le bain turc i t. d.).
Odtada se taj orientalizam proširio i postao raznolik: Indokina i Japan pružaju nove teme; Oceanija je krajem 19. st. odkrivena djelima Gauguina. Kasniji razvoj sličan je onome, koji smo vidjeli u književnosti. Čitava zemlja postaje predmet slikarstva ili kiparstva, ali u isti mah nije više moguće govoriti o e-u u povodu Indijanaca, koje slikaju Američani, ili u povodu Indokineza, koje prikazuju slikari mlade škole u Hanoiu s profinjenom smjesom evropskog slikarskog znanja i tradicionalne tehnike umjetnosti njihove domovine.
LIT.: I. Cario i Régismanset, L’exotisme, Pariz 1910; G. Chinard, L’exotisme américain dans la litt. française au XVIe s., Pariz 1911; J. Plattard, L’Amérique dans l’oeuvre de Montaigne, Revue des Cours et Conférences 1933—34; G. Chinard, L’Amérique et le rêve exotique dans la litt. frse au XVIIe et au XVIIIe s., Pariz 1934; G. Atkinson, The extraordinary voyage in French litt. I., New-York 1920, II., Pariz 1922; Van Tieghem, L’homme primitif et ses vertus dans le préromantisme européen, Revue de Synthèse historique 1922; H. N. Fairchild, The noble Savage, New-York 1928; N. Jorga, Les voyageurs français dans l’Orient européen, Rev. des Cours et Conférences 1925—27; J. M. Carré, Voyageurs et écrivains français en Egypte, 2 sv., Kairo 1932; P. Martino, L’Orient dans la litt. frse au XVIIe et au XVIIIe s., Pariz 1906; M. P. Conant, The Oriental taie in England in the XVIIIth Century, New-York 1908; J. Vianey, Les grands poètes de la nature en France: ... B. de Saint-Pierre, Châteaubriand, Rev. des Cours et Conférences 1925—26; G. Chinard, L’exotisme américain dans l’oeuvre de Chateaubriand, Pariz 1918; P. Jourda, L’exotisme dans la litt. frse depuis Chateaubriand, Rev. d. Cours et Conférences 1938—40; E. Martinenche, L’Espagne et le Romantisme français, Pariz 1922; J. Larat, La tradition et l’exotisme dans l’oeuvre de Ch. Nodier, Pariz 1923; V. Yovanovitch, La Guzla de P. Mérimée, Pariz 1911; R. M. Macandrew, Exotic naturalism in Spanish poetry, Modern Language Review, 1931. — II. J. Guérin, La Chinoiserie en Europe au XVIIIe s., Pariz 1911; Boppe, Les peintres du Bosphore au XVIIIe s., Pariz 1911; L. Réau, L’exotisme russe dans l’oeuvre de J.-B. Le Prince, Gazette des Beaux-Arts, 1921; A. Renan, La peinture orientaliste, Ibid. 1894, I.J. D-e.
Eksotizam u hrvatskoj predaji i književnosti možemo pratiti već od srednjega vieka. Seoba naroda, borbe s Avarima i najezda Mongola ostaviše u narodnoj duši predočbe o neobičnim zemljama, iz kojih izađoše ljudi s neljudskim obilježjima poput cara Trojana i Atile s kozjim ušima ili poput »Gota nečastivih«. Prevedene priče i legende o Barlaamu i Joazafu, o mudrom Akiru i o Aleksandru Velikom prenosile su čitatelje u bajoslovne iztočnjačke zemlje, a osobito u bogatu Indiju. Evanđelja i apokrifi dadoše narodnoj mašti povoda za stvaranje neobičnih slika Palestine, rieke Jordana, Arabije, poluotoka Sinaja i Misira. Najomiljeliji svetci, koji dadoše imena velikom dielu naroda, imali su u svojim legendama mnogo eksotičnih crta. Izticao se osobito »vitez iz Kapadokije« sv. Juraj sa svojim zmajem, koji izlazi iz jezera pokraj grada Selene ili u drugom kojem neodređenom kraju zemlje. Mnoga crkvena prikazivanja, osobito iz života Isusa, Marije i sv. Katarine, podržavala su u narodu zanimanje za čudesne iztočnjačke krajeve, nošnje i običaje. Kada se počela jače razvijati umjetna književnost, javljao se e. osobito u pokladnim maskeratama. Uloge »Jeđupke« u različnih pisaca, »trgovaca Armena i Indijana« u Mavre Vetranovića i donekle »Derviša« u Stjepe Đurđevića djelovale su na gledaoce i čitatelje dobrim dielom i zato, jer se pred njima javljalo nešto neobično. Eksotična svojstva stranih krajeva javljala su se donekle i u domaćim tipovima robinja i martoloza. Provala Turaka na Balkanski poluotok približila je iztočnjački e. hrvatskomu narodu. Marulićevi Asirci poprimaju na slici i u pjesničkom crtanju donekle turska obilježja. A u Gundulićevim junakinjama Krunoslavi i Sokolici, koje potječu po svojim glavnim značajkama sa Zapada i najposlije od Vergilija, odkrivamo i osobine turskoga, odnosno mongolskoga života. Zanimanje za iztočnjački e. bilo je u hrvatskom narodu življe nego u ostaloj Evropi već i zato, jer su mnogi Hrvati katolici ili muslimani prešli velik dio Azije i Afrike. Juraj Hus Rasinjanin i Bartol Jurjević (Đurđević) pokušali su da pobliže upoznaju s tim svietom Evropu. U Husovu putopisu nalazimo opisane Turke, Arape, Egipćane, Etiopljane, pa čak i same Indijce. Odbljesak iztočnjačkog e-a vidi se gotovo u svim hrvatskim književnim djelima, koja govore o bojevima s Turcima, a osobito u nekim tipičnim osobinama junaka u Kačića, Petra Zrinskoga i Vitezovića (→ Arapi u hrvatskoj povijesti, tradiciji i književnosti).
U narodnom pjesničtvu stvorilo je zanimanje za strane krajeve i za neobične tuđinske osobine tip »crnoga Mora«, koji se javlja sa spominjanjem bogatoga Levanta, zatim krilate konje, krilate ljude i junake sa tri srdca junačka, kao što su Musa Kesedžija, Omer Blažević i Šimun Brekulja. Narodni je pjevač sačuvao iz starih vremena spomen na »prokletu zemlju Indiju« i na bučnu rieku »Jordaniju«, iz koje jedva može orao zagrabiti vode za krštenje Isusovo. Slabije poznavanje zemljopisa i prirodnih zakona kod narodnih pjevača i pripovjedača učinilo je narodnu pjesmu i pripoviedku uobće pozornicom takvih događaja, u kojima je e. pomiešan u nerazstavljivu cjelinu s realnim i domaćim motivima. Kao što naši pomorci znadu u koledama pobuditi zanimanje za zemlje »Mamaluka kalife«, »Tatarina Magoga« i »Indije iztočnoga Mogola«, »gdje zecovi kudjelju predu«, tako i drugi stvaratelji narodnoga pjesničtva u stihu i u proznom govoru znadu povesti svoje slušatelje u daleke strane zemlje, koje poznaju možda tek po imenu, a inače imaju o njima posve bajoslovne predočbe. Asimilacija Iztoka i Zapada dovela je u nekim hrvatskim krajevima, na pr. u Bosni, do toga, da su u hrvatske narodne pripoviedke prodrli svi glavniji motivi arapskih i drugih iztočnjačkih priča i legenda. To je urodilo posebnom granom novije umjetne književnosti hrvatskih muslimana (na pr. »Legendom o Ali-paši«).
Posebnu čest našega e-a sačinjavaju oni elementi koje su strani pisci preuzeli od nas, jer su ih držali eksotičnima. Takvih kulturnih motiva za eksport i za tuđinsko preobražavanje dala je hrvatska domovina veliko množtvo književnicima gotovo svih evropskih naroda. Eksotična je u tom smislu i Shakespeareova Ilirija, eksotični su bili i Trenkovi panduri, a osobito Fortisovi »Morlaki«, koji su obašli u prepričavanju svu Evropu. Osobine e-a nalazili su mnogi u našim senjskim Uskocima, u našim muslimanima, u narodnim nošnjama, običajima i drugim osobinama naše etnografske građe.P. G.