ARAPI su narod semitskoga podrijetla. Njihova pradomovina i današnja matična zemlja jest Arabija. Dok su se neka druga semitska plemena iselila već u starom vijeku u Mezopotamiju, Siriju, Palestinu i istočnu Afriku, Arapi su ostali u svojoj pradomovini, iz koje su se stali širiti u druge krajeve istom u srednjem vijeku.

SADRŽAJ: Zemljopis Arabije, 549. Povijest Arabije do Muhameda, 550. Narod, 551. Država, 552. Rasprostranjenost arapskog jezika, 555. Svojstva i raščlanjenost arapskog jezika, 555. Arapski elemenat u hrvatskom jeziku, 555. Pismo, 556. Književnost i nauka, 557. Filozofija, 559. Matematika, 559. Glazba, 560. Arapska djela naših pisaca, 560. Prijevodi s arapskog jezika, 561. Arapi i Hrvati, 561. Arapski putnici kroz Hrvatsku, 561. Arapi u hrvatskoj povijesti, tradiciji i književnosti, 562.

Zemljopis Arabije. Arabija se zove arap. Džezirat al Arab »arapski otok«. To je najveći (3,142.000 km²) i najzapadniji od triju azijskih poluotoka, zbog veličine i suhoga podneblja posve kontinentalan, u neznatnim vezama s morima oko njega.

Priroda A. je poznatija samo u primorju. Arabija bijaše u doba krede i eocena pod morem. Onda nastadoše goleme naslage pijeska i vapnenca, koje zapremaju sjever, istok i jug, a u srednjem dijelu poluotoka na zapadu ih je nestalo, tako da su sada na površini kristalinski škriljevci, graniti i portiri. Od oligocena dalje A. je kopno, isprva u vezi indoafričkoga kontinenta, od koga su je lomovi na zapadu, jugu i istoku odijelili u obliku sadašnjega poluotoka. Dok se čitava arapska ploča spuštala u blagim terasama prema Perzijskom zalivu, nastade na zapadu kotlina Crvenoga mora i na jugu kotlina Adenskoga zaliva. Uske ravni u primorju okružuju visoku ravan Arabije, u kojoj nema boranja izuzevši na istoku Oman, koji je zapravo član nabor-gorja u Iranu. Spuštanjem Perzijskoga zaliva i kidanjem nekadašnje indoafričke kopnene cjeline ostao je naime Oman u vezi s A. i onda, kad je potkraj tercijara nastao Ormuski morski tjesnac među Perzijskim zalivom i Arapskim morem.

A. je pustinjska visoravan sa strmim stepenicama iz uskih primorskih ravni (Tihama) prema unutrašnjosti do visina od 2000 i 3000 m (Džebel Sabor 3006 m), a na istoku se polagano spušta prema Perzijskom zalivu i Mezopotamiji. Izuzevši Jemen, koji spada u tropski pojas s obilnim ljetnim kišama u višim predjelima, prostire se rubno gorje i sva unutrašnjost A. u velikom afričko-azijskom pustinjskom području s neznatnim zimskim oborinama. Gotovo se svuda vide kamene i pješčane pustinje ili oskudne stepe s rijetkim naseljima u oazama pod sjenom paoma. U srcu unutrašnjosti leži visoravan Nedžd, pokrita pašnjacima, posuta oazama i isprebražđena suhim dolinama. Sjevernije je pješčana pustinja Nefud, koja se zazeleni samo u proljeće, a južnije je pusta i nepoznata pustinja Dahna. Zapadno se rubno gorje dijeli u pusti Hedžas s Mekom i Medinom, u slabo poznati Asir i u Jemen, koji se u Džebel Kahiru penje 3100 m u vis. Jemen je zemlja terasa, tropski obdarena povoljnim podnebljem i vječnim zelenilom (osobito kulturom kave). Dalje se na istoku niže Hadramaut, koji je opet suh i pust, s rijetkim stepama u gorju i još rjeđim oazama u dolinama. Planina Džebel Akdar u pokrajini Omanu nasuprot Iranu obrasla je travama i grmljem barem po pristrancima, a nizinska zemlja El Hasa uz Perzijski zaliv prava je pješčana pustinja, koja graniči na sjeveru sa Sirijskom pustinjom rijetkih stepskih ploha.

Podneblje je u sjevernom većem dijelu A. suptropsko, a u južnom manjem dijelu tropsko. Užarena unutrašnjost izaziva ljeti vjetrove, koji ne donose kiše, jer dolaze sa hladnijega mora, ali s istoga razloga ni zimski vjetrovi ne donose kišu izuzevši više krajeve Jemena (Arabia felix). Povoljan položaj ima Hadramaut, kojemu donosi kišu južni monsun. Stoga ima ovdje u stanovito doba godine i tekućih voda, pa je moguć gospodarski život, naselja su gušća, kultura viša. U unutrašnjosti su ovdje ondje duboka i suha riječna korita (vadi), a u tropskim terasama Jemena i Hadramauta doline su okićene bujnim biljem.

Kako priroda Arabije priječi pristup strancima, a ni urođenici im nisu skloni, morali bi Arapi biti čista rasa. Ipak nije svuda tako. Negdje su izmiješani s crncima, koji su dolazili ovamo kao roblje. Meka je potpuno međunarodni grad, a u lučkim gradovima na jugu ima Hinda, Somalijaca i Abesinaca. U unutrašnjosti je razlika među Arapima na sjeveru i jugu, a među južnim Arapima jedni predstavljaju čiste rodove, koji vladaju, a drugi prezrene kaste, koje možda potječu od pokorenih prastanovnika tamnije puti. Uglavnom se dijele u sjedilačke Hadese u primorju i u selilačke Beduine u unutrašnjosti. Na čitavom poluotoku živi malo više od 6 mil. stan.

Broj naselja je neznatan, izuzevši Jemen u rijetkim oazama. Goji se datula, smokva, dinja, lubenica, luk, pšenica i ječam; na tropskom jugu kava, indigo, banane, pamuk, sezam, duhan, kukuruz; na sjeverozapadu maslina i na istoku riža i sladorna trska. Proizvodi ne pokrivaju potrošnju. Izvozi se jedino kava. Beduini izrađuju vunu i mliječne proizvode. Promet se u unutrašnjosti vrši karavanama s pomoću deva, a u Jemenu također s pomoću mazga. Željeznica dolazi sa sjevera samo do Meke.

Danas su na poluotoku A. ove države i glavne teritorijalne jedinice: 1. Saudova A. (al Mamlaka al-Arabijja as-Saudija), koja obuhvaća Nedžd, Hedžas i Asir od Crvenoga mora do Perzijskoga zaliva sa nestalnim granicama, osobito na sjeveru prema Sirijskoj pustinji. Zaprema površinu po prilici od 1 i ½ milijuna km², na kojoj živi preko 5 milijuna Arapa (Vahabita), a na čelu joj je kralj Abdul Azis III. Ibn Saud, rođen 1882. Glavni su gradovi: u samom Nedždu Er Riad (30.000 stan.) i u njegovim pokrajinama (El Ahsa, Šamar i Džuba) El Hufuf (30.000), Haid (20.000) i Džof (10.000), a u priključenom Hedžasu Meka (130.000) i Medina (30.000), u Asiru Abu Ariš (70.500), u Nedžranu Mahlaf i t. d. 2. Imamat Jemen, 62.000 km² 1 mil. stan., glavni grad Sana sa 20.000 stan. 3. Sultanat Oman ili Maskat, pod britanskim protektoratom, oko 150.000 km² i ½ mil. stan., glavni grad Maskat (4.500). 4. Sultanat Koveit s istoimenim glavnim gradom od 40.000 stan. pod britanskim vrhovništvom. 5. Hadramaut pod britanskim nadzorom, oko 151.500 km² i 120.000 stan. 6. Aden, kolonija britanske krune, važno uporište britanske moći u Aziji, oko 24.800 km² i 152.000 stan., od kojih je u samom Adenu preko 50.000.

Primorski su rubovi pretežno pod britanskim utjecajem izuzevši imamat Jemen, u kojemu vlada dinastija Zeidi nasljedno i gotovo neprekidno od 860 dalje. Otkad je porasla talijanska moć na Crvenom moru, Jemen je osjetio njezin pritisak, ali je još otporan, jer je gospodarski jak. Proizvodi raž i pšenicu, kavu i datulje, kukuruz i sezam, indigo i pamuk, a od ruda sol, djelomice i za izvoz. Jedino je unutrašnjost poluotoka sasvim nezavisna. Tu je Vahabitima vođa odvažni kralj Ibn Saud, koji predstavlja snažni pokret Arapa. Arapsko pitanje nije danas više pitanje islama, nego je nacionalni pokret i otpor proti prevlasti Evropljana.

Arapa ima oko 50 milijuna, od toga u sjevernoj Africi po više milijuna pod Francuzima, Talijanima i u Egiptu, na azijskoj strani po koji milijun u Siriji i Iraku, a u samoj Arabiji razmjerno najmanje, naime u državi Ibn Saudovoj do 5 milijuna i u Jemenu 1 milijun. Za vrijeme prvoga Svjetskog rata bila je Engleska predobila ondašnjeg emira Husejna u Hedžasu za borbu proti Turskoj obećavši mu osnutak panarapske narodne države, no tu je ulogu kasnije preuzeo Ibn Saud, emir u Nedždu. On je sa svojim Vahabitima osvojio Hedžas i stvorio veliku i jaku državu, koja zaprema najveći dio poluotoka, u opreci s evropskim vlastima i sada razvija pritisak na britanske interese prema sjeveru u Transjordaniji i Palestini u smislu panarapskoga narodnog pokreta velikih političkih ciljeva. Kad se Turci 1919 povukoše iz Arabije, Ibn Saud proširi vlast i na Asir, 1924 na Meku i 1925 na Medinu i Džidu. Poslije toga ga kongres Arapa u Meki 1926 i britanska vlast ugovorom u Ddžidi 1927 priznadoše kraljem, pa je Ibn Saud danas najmoćniji vladar u Arabiji, s kojim računaju ozbiljno i domaća plemena i strane vlasti.

Arabija je kolijevka Arapa i islama, koji je ujedinio osmi dio čitavoga čovječanstva i dao prosvjeti Istoka ćudoredni temelj. Gospodarski i politički nije Arabija toliko važna po svojim proizvodima, koliko je po svom smještaju i posredovanju između Evrope, Afrike i Indije. Tu su nikle velike akcije, no one su ili kod kuće propale ili su drugdje izvedene i tamo donijele plod. Značajan je otpor ove jedinice prema svakomu utjecaju stranoga svijeta. Ovdje se žari vjerski zanos, koji ne će utrnuti, dok ga podržavaju neprestana brojna hodočašća, koja se tu sastaju iz širokoga područja muslimanskoga svijeta.

LIT.: Alois Musil, Arabia Petraea, Beč 1907/8; Explorations in Arabia and Mesopotamia, 1908—1915, 6 sv., izdala American Geographical Society, New York 1926—28; C. Snoucke Hurgronje, Mekka, Hag 1888/9; P. Lamare, L’Arabie heureuse, l’Yemen (La Géographie, XLÎI, Pariz 1924); B. Moritz, Arabien, Studien zur physikalischen und historischen Geographie des Landes, Hannover 1922; St. J. Philby, The Heart of Arabia, 2 sv., London 1922; Raoul Blanchard, Le relief de l’Arabie Centrale (Revue de Géographie Alpine, XIV., 1926); Rihani, Ibn Saud, his people and his land, London 1928; Cheesman, In unknown Arabia, London 1926. N. Ž.

Povijest Arabije do Muhameda. A. je u historijsko doba domovina Semita, t. j. Semiti, koji se pojavljuju na svijetlo historije u pokretu u 3., 2. i 1. tisućljeću pr. Kr., dolaze iz Arabije. U ove Semite ne računamo Akadijce, koji su već prije 3. tisućljeća između Eufrata i Tigrisa. Samo ime Arabija dolazi od riječi Arab. Poznato je tek od početka 1. tisućljeća pr. Kr., a znači stepa, pustinja. A. je bila nastavana još u mlađe kameno doba, ali ostaci ovog vremena, koji su se tamo slučajno našli, ne mogu nam još dati bilo kakvu sliku života A. u ono doba. Početkom 3. tisućljeća počinje velika seoba iz A. u plodnije krajeve, koji se nalaze između Eufrata, Sinajske pustinje i Sredozemnog mora, a sele se u prvom redu Amoriti, zatim Feničani i ostali Kanaanci. S druge strane veze, koje su postajale bez sumnje davno prije između Sineara i Arabije, izlaze već u prvoj polovici 3. tisućljeća na historijsko svijetlo. Oko 2600 pr. Kr. poduzeo je Naram-Sin, iz akadske dinastije, nekoliko vojnih pohoda u Arabiju. Gudea iz Lagaša dobivao je iz A. oko 2400 pr. Kr. kamen za svoje kipove. Tada je bila A. vrlo poznata u Sinearu, a karavanski putovi vodili su iz Mezopotamije sve do Crvenog mora i do jugozapadnog dijela poluotoka A. Egipat je još za vrijeme svog prethistorijskog doba stajao u vezi s A., u prvom redu sa Sinajskim poluotokom, i tamo iskorišćavao nalazišta tirkiza i bakra. Za vrijeme tinitskih dinastija ta se veza još pojačala i onda dalje nastavila. Beduini su podržavali trgovačku vezu između A. i Egipta. Sigurno je ekspedicija Sahurea iz 5. dinastije (oko 2750) obišla i arapsko primorje na Crvenom moru. Neki misle, da je Punt, s kojim su Egipćani imali toliko trgovačkih veza, bio na jugozapadnoj obali A. Veze između Egipta i Arabije postale su još jače, otkada je prokopan kanal između Crvenog mora i Nila za 18. dinastije (oko 1500 pr. Kr.). Druga velika seoba iz A. u historijsko doba je aramejska, koja počinje oko 1500 pr. Kr., a treća je arapska (Aribi), koja počinje oko 1000 pr. Kr. a završava se prodiranjem islama u 7. st. pos. Kr. U doba velike sirske ekspanzije u 8. i 7. st. pr. Kr. vode Sargon, Sanherib, Asarhadon i Asurbanipal mnogobrojne ratove s arapskim plemenima, u prvom redu zbog osiguranja karavanskog puta kroz arapsku pustinju i u južnu Arabiju. Mirodije i zlato imaju oduvijek tu prvu važnost. Arapska vladarica Zabibê plaća danak asirskom kralju Tiglatpileseru III. (oko 740 pr. Kr.). U novoj vojni (734—732) pobijedi Tiglatpileser III. vladaricu Šamšie. Tada su mu se poklonila i poslala danak mnogobrojna arapska plemena, pa i Sabejci. To je doba užih veza arapskih plemena i Židova. U isto se doba u južnoj Arabiji razvila država Saba. Vjerojatno je, da je još u doba Hirama i Salomona postojala Sabejska država i da vijesti o kraljici iz Sabe imaju historijsku vrijednost (→ Saba). Sudeći po imenima, u doba Sargona vladala je u Sabi himjaritska dinastija (→ Himjariti). Glavni grad kraljeva od Sabe bio je Mariaba u Jemenu. Stari zasuti kanal Nil—Crveno more počeo je opet graditi Neko, a svršio ga Darije, koji odredi da lađe idu tim putem u Perzijski zaliv i Indiju. Ptolemej II. dao je zasuti kanal i opet prokopati. Veze između Arabije i helenističkog svijeta bile su naročito intenzivne. S druge strane, dok su se arapska plemena već ranije uselila u Abesiniju, osvajaju Abesinci već u 1. st. pr. Kr. pojedine točke na arapskom poluotoku. S Rimljanima su došli A. u dodir za ratova s Mitridatom. Tada je upravo cvala arapska država Nabatejaca, koja se protezala od Crvenoga mora skoro sve do Damaska, koji joj je također neko vrijeme pripadao, od Jordana i Mrtvog mora u pustinju, zahvaćajući sve gotovo do Medine, s glavnom lukom Leuke Kome na Crvenom moru. Glavni grad ove države, koja je postojala od oko 150 pr. Kr. do 105 pos. Kr., bila je Petra (→ Nabatejci). G. 60 pr. Kr. priznade kraljevstvo Nabatejaca vrhovnu vlast Rima. August namjeravaše osvojiti A. i posla bivšeg egipatskog prefekta Elija Gala s vojskom u južnu A. Ekspedicija nije uspjela. G. 105 pos. Kr. naredi Trajan, da se kralj Nabatejaca skine, a zemlja pretvori u rimsku provinciju Arabiju. U 2. st. bila je provincija proširena prema sjeveru i zapadu, a onda razdijeljena na dva dijela. U sjevernom dijelu postade glavni grad Bostra, dok se glavni grad južnoga dijela zvao Petra.

LIT.: E. Meyer, Geschichte des Altertums, I², II¹, II², III, IV¹, 2. izd., Stuttgart 1927—1937; A. Moret, Histoire de l’OrientI., II., Pariz 1929–36; Mommsen, Römische Geschichte, V., Die Provinzen von Caesar bis Diocletian,Berlin 1885. G. N.

Narod. Pomanjkanje rijeka i neplodnost tla bijahu glavni razlog, da su Arapi ostali pošteđeni od velikih vanjskih invazija i kulturnog utjecaja stranih naroda. Osvajanja egipatskih i perzijskih kraljeva, Aleksandrov pohod u Aziju, pa ni rimska ekspanzija nisu kod Arapa izveli većih potresa. Tako je ovaj narod prepušten sam sebi dugi niz stoljeća živio patrijarhalnim životom podijeljen na plemena, bratstva i zajednice spojene od više plemena. Plemenska se podjela sa svim karakternim osobinama zadržala sve do dana današnjega.

Paralelno s plemenskom podjelom postoji i podjela na naseljene (ehl ul hadar ili ehl ul meder) i nomade (ehl ul badije ili ehl ul veber). Nomadi (bedevi — odatle naziv beduin) bave se stočarstvom. Pored sitne stoke naročito se goji deva i konj. Deva koristi beduinu mesom i mlijekom, što je glavna njegova hrana. Deva je naročito potrebna za promet po pustinji, u čemu je nijedna druga životinja ne bi mogla zamijeniti. Konj je za Arapa ponos i dika, a od koristi mu je na putovanju, u međusobnim čarkama i vojnim pohodima. Konjske utrke su u arapskom narodu od davnina vrlo omiljela zabava. Arapi su uspjeli da odgoje najplemenitiju vrstu konja na svijetu.

Beduin stalno živi pod čadorom i neprestano se seli tražeći paše za svoja stada. Njegove su životne potrebe minimalne. Jede vrlo malo mlijeka, mesa ili datula, a radi žarkoga podneblja odijeva se vrlo lagano. Zanatom i industrijom se nerado bavi, ali se rado odaje trgovini. Tijela je mišićava i vitka, pravilnih i izrazitih crta lica, živa i vatrena pogleda. Oštrouman je i dosjetljiv, a u gledanju na stvari realan. Vrlo osjetljiv ponos, darežljivost, održanje zadane riječi, otvorenost i gostoprimstvo osnovne su crte njegova karaktera. Znade biti i nestalan, gramzljiv i naklonjen pljački, ali mu je odvratna krađa i podmuklost. Starješina plemena (šejh) je »prvi među jednakima«. On je vrhovni starješina, najviša vlast i vojskovođa. U zajednici s vijećem starješina rješava šejh unutarnja i vanjska pitanja plemena. Kod kaznenih prekršaja kazna je glava za glavu, oko za oko. Kazna se može otkupiti i novcem prema pogodbi. Žena u obitelji ima podređen položaj, ali se njezina čast smatra nepovredivom, pa je obiteljska ćudorednost oduvijek na visokom stupnju. Premda je poligamija dopuštena, monogamijski brak je redovna pojava. Pri udaji roditelji udavače dobivaju od mladoženje »vjenčani dar« (mehr) u novcu ili živu blagu. Arapin smatra djecu svojim najvećim dobrom. U njima, a naročito u sinovima, gleda on budućnost svoju i svoga plemena. Smrt za Arapina nije gorka i on joj smjelo gleda u oči, ali naricanje za mrtvacem spada u najstarije običaje i ono se uza sve to, što je islamom zabranjeno, zadržalo do danas.

I pored plemenskih razlika Arapi su oduvijek bili svijesni svoje nacionalne pripadnosti. Vezali su ih jezik, običaji i vjera. Pored svih razlika u dijalektima Arapi su od davnine bili ponosni ljepotama i bogatstvom svoga jezika. Narodne su običaje držali zajedničkim dobrom arapskog naroda. Sastanci prilikom hodočašća u Meki i godišnji sajmovi u različitim krajevima Arabije jačali su zajedničku svijest. Na narodnim zborovima prilikom sajmova zamjenjivali su dobra, rješavali zamašnije sporove i dodjeljivali prvenstvo najvrsnijem pjesniku. Poeziju su visoko cijenili. Ona je ogledalo arapskog života i shvaćanja.

Arapska tradicija smatra, da je još Abraham kod Arapa zasadio vjeru u jednoga i nevidljivoga Boga. Tijekom vremena se Abrahamov monoteizam natrunio politeističkim elementima, koji često graniče s fetišizmom. Tako u historijsko doba nalazimo kod Arapa višeboštvo. Gotovo svako pleme imalo je svoga idola. Osjećala se samo neka tamna svijest o vrhovnom i nevidljivom božanstvu. Zajedničko svetište svih Arapa bio je Abrahamov hram Kaba u Meki. Kršćanstvo je bilo poznato samo onim Arapima, koji su dolazili u dodir s kršćanima Mezopotamije, Sirije i Egipta, i samo su neka plemena bila kršćanska. Poslije razorenja Jeruzalema među Arape se naseliše i Židovi, kojih je bilo dosta u okolici Jesriba (Medina) i u Jemenu. Samo neznatan broj Arapa primio je židovsku vjeru. U takvim prilikama zatekao je arapski narod Muhamed.

Stari Zavjet i arapski genealozi dijele Arape na južne i sjeverne. Južni ili pravi Arapi (el arab ul âribe) vuku lozu od Kahtâna (po Starom Zavjetu Jaktâna). Sjeverni Arapi (el arab ul mutearribe) po tradiciji potječu od Abrahamova sina Ismaila, koji se naselio u Meki i tamo uzeo ženu iz plemena Kahtana, koji su tada živjeli u tom kraju.

Južne Arape nazivaju i Jemenitima ili Kelbitima, a sjeverne Kajsitima, Nizaritima, Meadditima, Mudarovićima ili Adnanovićima. Nije samo geografska razlika između južnih i sjevernih Arapa. Ona postoji u jeziku, običajima i nekim karakternim osobinama. Južnjaci su imali bogatih zemalja, a radi blizine mora dolazili su u dodir sa stranim kulturnim narodima, pa im je to omogućilo, da se obogate i kulturno bolje razviju nego njihovi sunarodnjaci na sjeveru. Bogatstvo i kulturni razvoj dovedoše do prenapučenosti, pa kako između juga i sjevera nije bilo jačih prirodnih granica, selili su se odavna južnjaci u sjeverne pokrajine Arabije. Budući da su bili kulturniji i s uvriježenim tradicijama o državnom uređenju, nametnuše se oni u većini slučajeva sjevernjacima za gospodare. (Pleme Kinde je vladalo plemenima Sirijske pustinje, Lahmovići u Hiri, a Gasanovići u Siriji). Negodovanje i ljubomornost prema došljacima s vremenom su rasli, i konačno se antagonizam pretvorio u rasnu mržnju, koja je imala kobnih posljedica za politički i državni život i koja se osjeća do dana današnjega. Tražeći paše za stada selila su se neka sjeverna plemena na jug, ali je tih seoba bilo razmjerno malo.

Živeći vjekovima po prostranim pustinjama većina se arapskog naroda srasla s neograničenom slobodom, i ta je centrifugalna sila jedan od glavnih razloga, da arapske države nijesu mogle biti duga vijeka. Tek pojavom islama Arapi su ujedinjeni.

Početkom 571 pos. Kr. rodio se u Meki Muhamed iz plemena Kurejš. U zrelije dane nastupi on kao Božji poslanik i poče među Arapima širiti novu monoteističku vjeru islam. Kako je u rodnom gradu našao malo odziva, preselio se 622 u Medinu. Ta seoba se arapski naziva Hidžra, i od toga datuma muslimani računaju svoju eru. Muhamedovim nastupom završava se dugi period života arapskog naroda, koji arapski historičari nazivaju »doba barbarstva« (zeman ul džâhilijje). Muhamed je umro 632 godine, pošto je zasadio ideju monoteizma kod većine arapskoga naroda i osnovao državu, koja je imala okupiti sve islamske vjernike oko zajedničkoga vjerskog i političkog ideala. Rasprostiranjem arapske vlasti naglo se širilo područje arapskog jezika, koji je potiskivao mnoge susjedne jezike i postao kulturnim, društvenim i trgovačkim jezikom prednje Azije i Sredozemlja. Došavši u dodir s kulturnijim narodima: Perzijancima, Indima, Grcima, Sircima i Koptima, Arapi nehotice padaju pod njihov kulturni utjecaj, primaju kulturne i naučne tekovine antičkih naroda, da ih unaprijede i predadu čovječanstvu novoga vijeka.

Još kod prve arapske ekspanzije u 8. st. osvojena je sjeverna Afrika. Arapi su se u tim krajevima kasnije izmiješali sa starosjediocima, hamitskim Berberima, i tako su nastali sjevernoafrički Arapi, koji su po staroj rimskoj pokrajini Mauretaniji (koja obuhvata Maroko i zapadni Alžir) nazvani Maurima. Ovaj se naziv kasnije upotrebljavao i za Arape na Pirenejskom poluotoku, jer su se oni tamo naselili iz sjeverne Afrike. Sjevernoafrički Arapi, koje su nazivali i Saracenima (od šarkijjún »istočnjaci«), osvojili su u 9. stoljeću Maltu, Siciliju, Korziku, Sardiniju i Kalabriju.

Na velikom dijelu područja, gdje žive Arapi, nije još provedena statistika, pa je teško odrediti i približan broj arapskog življa. Otprilike se može uzeti, da ih ima svega oko 50 milijuna. Š. S.

Država. 1. Osnutak: Politička povijest islama počinje hidžrom, t. j. odlaskom Muhamedovim 622 u Medinu. Tu je Muhamed dao svojim vjernicima prvu organizaciju i zadahnuo ih ratničkim duhom, koji im je donio 624 prvu pobjedu nad Mekancima kod Badra. G. 630 pade već Meka sama, a moralni dojam toga događaja i ujedinjenje Meke s Medinom dali su Muhamedu u metežu sitnih arapskih plemena toliku vlast, da se doskora pokorila i ostala Arabija. Prorokova ju je doduše smrt 632 bacila u staru anarhiju, pojačanu još agitacijom novih proroka, no za godinu je dana kalif Abu Bekr svladao ustanke koje mačem koje vizijom zamamnijeg cilja, bogatstva Bizanta i Perzije. Vjekove su siromašni beduini četovali na granicama bizantske Sirije i perzijskoga Iraka. Sad su bila oba carstva iscrpljena sedmogodišnjim ratom (622 do 629). Stoga prodriješe Arapi 633 u Irak i poplaviše 634 južnu Siriju. Kalif Omar (634 do 644) nastavio je prodiranje. Bitka na ušću Jarmuka, pritoka Jordana, južno od Tiberijadskoga jezera (636) svršila se katastrofalnim porazom bizantske vojske; samo su se gradovi još držali. Ali već 637 pade Damask, 638 i Jeruzalem. Kad 640 pade i glavni grad Cezareja, bila je Sirija arapska. U isto se doba srušila Perzija. Bitka kod Kadesije 637 odluči o sudbini Iraka; pobjedom kod Nehavenda 642 prokrčen je put u Iran; posljednji kralj Jezdegerd III. bježi kroz Khorasan u oazu Merv, gdje ga nevjeran satrap dade 651 ubiti. Međutim je drugi val prodro iz Iraka uz gornji Eufrat u Armeniju i osvojio 642 Dvin, dok su sirske čete pod Amrom krenule 639 u Egipat i ušle 642 u Aleksandriju. Još iste su godine Arapi zauzeli Cirenaiku, naredne godine Tripolis, a naposljetsku prenijeli za Omejida Otmana (644 do 656) rat i na more: njegov rođak Muavija, namjesnik u Damasku, osnova arapsko brodovlje, osvoji 654 otok Rod i uništi 655 carsku mornaricu na protivnoj obali u Likiji.

Gorostasna država počivaše na temeljima, koje joj je udario Omar. Želeći sačuvati Arape kao ratničko plemstvo iznad pokorenih nastojao je spriječiti svako stapanje između pobjednika i pobijeđenih. Zato nije dijelio osvojenih zemalja među Arape, nego ih je ostavljao starosjediocima. Arapi su živjeli među njima samo kao posade u taborima: na pr. u Basri, Kufi, Homsu, Fostatu i t. d., a kalif ih je izdržavao priznavajući im udio u plijenu i porezima, koje plaćahu podanici. Sistem je dakle napravio od Arapa narod državnih namještenika, ali je bio tako nezgodan, da je mogao funkcionirati samo pod dva uvjeta: 1. da državno uhljebljenje ostane arapski nacionalni monopol, kako se ne bi našlo suviše takmaca, a 2. da permanentan sveti rat stalno puni državnu blagajnu, ujedno pak štiti gospodski narod od opasnosti, da omlitavi u raskoši i dokolici. No razvitak je prešao preko tih uvjeta. Tko se obratio na islam, stekao je udjela u blagodatima režima, a sveti se rat samo po sebi usporavao, što je dalje odmicao od Arabije. Kriza je stoga izbila već za Omarova nasljednika. Kritika ne shvaćajući, da je sistem kriv, tražila je lične krivce i našla ih u Otmanu, kojemu je predbacivala slabost prema Omejidima, i u Omejidima, kojih je raskošni i slobodarski način života začudo odskakao od beduinske priprostosti prvih muslimana. Opozicija je brzo pribavila i pravnu podlogu za svoju borbu prihvativši nauk Abu Dara, koji je prvi isticao protiv Otmana, da pravo na kalifat pripada jedino Muhamedovoj porodici, dakle mužu njegove kćeri Fatime Aliji i njihovim sinovima. Kad je agitacija zarazila vojsku u Egiptu, Basri i Kufi, pošle su čete u Medinu i ubile Otmana. Šia, t. j. »družina« prorokove obitelji, izabra nato Aliju, ali se protiv njega digao kao osvetnik Otmanov Muavija s Omejidima, a protiv obojice nova sekta, karidžiti. Poslije uspjeloga atentata jednoga od sektaša na Aliju 661 Muavija je bio opće priznat.

2. Omejidi. Muavija je ostao kao kalif u Damasku, gdje je vladao kao namjesnik. Prijenos prijestolnice iz arapske Medine na staro kulturno tlo dade kalifatu novo obilježje. Muavija je već u najmanju ruku isto toliko svjetovni vladar nalik na cara, koliko vjerski poglavica svoga naroda. Stoga zamjenjuje i labavi plebiscitarni kalifat nasljednom monarhijom uvodeći običaj, da kalif dade još za života izabrati svoga sina za nasljednika. Kako je shvatio i to, da svjetskim imperijem ne može upravljati beduin, nego da za to treba stručna iskustva, on se nije žacao uzimati na dvor kršćane čak za najviše savjetnike. Bizantski birokratski centralizam prože na taj način za Omejida arapsku državu. Ipak i kraj tih tuđih utjecaja država ostade strogo nacionalna, jer se odustalo od ravnopravnosti svih muslimana u korist Arapa, kojih je povlastice čuvala odredba, da se prijelazom na islam više ne stiče pravo na izdržavanje niti na oprost poreza.

S novim žarom krenuše zato Arapi sad ponovo u sveti rat. Borbe se vrše na svim frontama: u Afganistanu, gdje Arapi zauzmu Kabul, u Turkestanu, gdje pokore Buharu i Samarkand, u Maloj Aziji, koju pljačkaju gotovo svake godine, u Tunisu, gdje osnuju 670 novo vojničko uporište Kairuan, isto tako i na moru, gdje pet godina uzastopce (673 do 677) opsjedaju Carigrad. Poslije Muavijine smrti (680) napredovanje doduše zape zbog unutrašnjih trzavica, ali već 693 poče svom silom iznova: 698 otmu Bizantincima Kartagu, 709 i posljednji njihov posjed u sjevernoj Africi, Ceutu; usto osvoje u neprestanim borbama s Berberima Alžir i Maroko, a 711 afrički namjesnik Musa može već prebaciti većinom berberske čete u Andaluziju, da razori zapadnogotsku državu. Tri godine poslije prijeđu Arapi i Pireneje te zauzmu 715 Narbonne.

Vrtoglavom prodiranju na zapadu odgovarahu ne manji uspjesi na istoku. G. 711—12 Muhamed ibn Kasim osvoji cijeli Sind i Multan na donjem toku Inda, Kotaiba pak smjelim pohodima od 705 do 714 obnovi arapsku vlast nad Buharom i Samarkandom te je proširi još preko Fergane do granice kineskoga Turkestana. No to je bio i vrhunac. Car Leon III. zaustavi plimu pobjedom nad arapskim četama, koje su opsjedale 717—18 s kopna i s mora Carigrad, Karlo Martel odbije arapsku najezdu 732 i na zapadu kod Poitiersa, a revolucija slomi kalifat iznutra.

3. Abasidi. Oblik, koji je revolucija primila, bio je prema duhu vremena strogo vjerski, no suština joj je bila i politička i socijalna i nacionalna, jer je sistem u sva ta tri pravca zatajio. Tolerantnost, s kojom je puštao gdjekojega nemuslimana i do najviših položaja, nije ukidala nepremostive pravne nejednakosti, jer bez zakonite podloge vrijedila je samo na otkaz. Opreka, koja je stoga dijelila muslimane od nemuslimana, morala je djelovati to kobnije, što se i sam muslimanski blok raspadao na dva dijela: na muslimane prvoga razreda, starovjerce, i muslimane drugoga razreda, kasnije obraćenike. Kako je bilo već fizički nemoguće, da bi malobrojni Arapi mogli podmirivati goleme ofenzive od Pireneja do Hindukuša, to su glavni teret nosili baš ti obraćenici, Berberi na zapadu, a Perzijanci na istoku. Sistem, koji je činio od kalifata samo opskrbilište šačice starovjeraca, iziskivao je u ovakvim prilikama, ako se htio održati, upravo spartansku stegu gospodskoga sloja. No skok je iz bijede beduinskoga šatora u neviđeno bogatstvo bizantske i perzijske kulture bio tako nagao, da je morao probuditi najgrublje materijalne interese. Jagma je stoga za vlašću dovodila do krvavih sukoba između arapskih plemena, koja su se skupljala u dvije neprijateljske stranke, Kalbite ili Jemenite iz južne Arabije i Kaisite iz srednje i sjeverne. Svim je pak nezadovoljnicima vjera spremno dobavljala zvučna gesla.

Irački su karidžiti odbijali i Aliju i Omejide tražeći povratak izbornom kalifatu, jer da tek izbor jamči za to, da Bog sam nadahnućem izbornika odlučuje o kalifovoj ličnosti. A kako su karidžiti isticali baš u protivnosti prema režimu i potpunu jednakost svih muslimana, to su hrpimice pristajali uz njih zapostavljani obraćenici. Omejidi su istrebljivali karidžite ognjem i mačem, ali samo s tim uspjehom, da su bjegunci sijali klice revolucije i po periferiji te pobunili Berbere, dok su u Korasanu ustali šiiti. Buna je prvo buknula u selima blizu Merva, gdje je Abu Muslim predobio iranske seljake. Za godinu je dana bio sav Iran osvojen. G. 749, zauzećem Nehavenda, vojska utre sebi put u Irak, a već 28. XI. bi tu u Kufri proglašen nov kalif, ali ne Alid, nego potomak Muhamedova strica, Abul Abas. Mervan II., potučen 25. I. 750 na Velikom Zabu, pobjegne u Egipat, gdje ga ubiju, a ista sudbina stigne gotovo sav njegov rod.

Prekid je s prošlošću bio radikalan. Središte se kalifata preseli iz Damaska u Irak, gdje već Abul Abasov nasljednik, Abu Džafar, osnuje novu prijestolnicu s perzijskim imenom Bagh-dad, bogodani (grad), na Tigrisu blizu stare prijestolnice sasanidske Perzije, Ktesifona. Država nije više ni arapska, nego kozmopolitska orijentalna monarhija. Svaki se musliman, i crnac i Arapin, jednako oporezuje; samo nevjernici plaćaju još i glavarinu. Jednakost je muslimana sada potpuna, ali je to jednakost pred despotom, nasljednikom sasanidskih kraljeva. Tako visoko stoji Abasid iznad naroda, da ima s njime jedva još dodira; posrednik je prema perzijskom primjeru njegov ministar, vezir. Raskoši na dvoru još nadmašuje prethodnike, ali je oplemenjuje mecenatskom revnošću za razvitak arapske kulture. Unakrštavanje perzijskih, bizantskih, egipatskih i indijskih utjecaja stvara čudesa arapskoga graditeljstva, dok upoznavanje grčke nauke potiče na opsežno prevođenje. U doba, kad u romansko-germanskoj Evropi tek po koji redovnik s mukom prepisuje latinske kodekse, Arapi prevode na svoj jezik Aristotela, diče se slavom svojih filologa na školama u Basri i Kufi, a kalif-al-Mamun osnuje 832 čak »dom mudrosti« u Bagdadu, sveučilište s bogatom knjižnicom i zvjezdarnicom.

Ali ni despotizam ni kulturni sjaj Bagdada nisu mogli Abasidima nadoknaditi nedostatka legitimiteta, jer su podmetnuli šiitskoj revoluciji umjesto Alije sebe. Šiiti su se stoga bunili protiv njih kao prije protiv Omejida, agitacija karidžita je i dalje drmala državom, a uz njih su nicale nove sekte s ne manje revolucionarnim težnjama. Tako se pogranične zemlje počeše već za Abu Džafar al-Mansura (754 do 775) odmetati. Omejid Abd ar-Rahman, koji je izmakao pokolju svoga roda, iskrca se 755 blizu Malage u Španjolskoj, osvoji 756 Kordovu i proglasi se za »emira Kordove i cijele Španjolske«. G. 761 Abd ar-Rahman ibn Rostem, Perzijanac, osnova karidžitsku državu u alžirskom Atlasu s glavnim gradom Tahertom (danas Tiaret). G. 788 berbersko pleme Auraba u Maroku primi za poglavicu Alida Idrisa I., koji je utekao k njima iz Meke i oslobodio ih bagdadske vlasti; njegov pak sin Idris II. ujedini sav Maroko i sagradi 808 prijestolnicu Fez. Ibrahim ibn Aglab iznudi 800 od kalifa Harun ar-Rašida emirat u Kairuanu, a 868 Turčin Ahmed ibn Tulun dočepa se Egipta. Na taj je način za jedva sto godina bila izgubljena cijela Afrika; ali se i azijski dio kalifata drobio.

Otkako su karidžiti u Omanu izabrali 751 svoga imama, dizale su se lokalne vlasti u Arabiji; za kalifa al-Mamuna (813 do 833) probudi se i Iran. General kalifa al-Mamuna Perzijanac Tahir postao je 820 namjesnik u Korasanu. Nekoga je petka u jeseni 822 izostavio iz javne molitve, »hutbe«, kalifovo ime, proglasivši time svoju samostalnost. Idućeg doduše dana iznenada umre, ali se istočni Iran nikad više nije vratio pod izravnu vlast kalifata: Tahiridi su vladali njime do 873, onda Safaridi, a njih su srušili 901 Samanidi, koji su već 874 primili nasljedni emirat u Buhari. Budući da je 905 i neki Arapin Hamdanid Abul Haidža stekao nasljedno namjesništvo u Mosulu i sjevernom Iraku, to je na početku 10. st. jedino još južni Irak stajao neposredno pod Bagdadom. Ali ni tu nije vladao kalif, nego Turčin.

Orijentalni se despotizam svetio već prvim Abasidima tipičnim osjećajem apsolutne osame, koji ih je dijelio od naroda. Nepovjerljivi prema svakomu, pa i prema Korasancima, koji ih podigoše, tražili su sigurnosti u plaćenika: crnaca i Berbera, a naročito u Turaka. Oni su im postali to, što rimskim carevima bijahu Germani. Već al-Mamun nije ih upotrebljavao samo u vojsci, nego i u upravi: Turčin Afčin bijaše već namjesnik. Al-Mutasim (833 do 842) ostavi Bagdad i preseli se sa svojom turskom gardom u Samaru, gdje su njegovi nasljednici ostali do 892. Posljedica je bila, da je kalif došao pod tursko tutorstvo. Drugoga nasljednika al-Mutasimova postaviše već turski generali. Pošto su ga 861 ubili, postavljahu i skidahu kalife po svojoj volji. Povratak u Bagdad nije ih više spasao od turske obijesti. Naprotiv, kad zapovjednik turske garde Munis stavi 908 na prijesto trinaestogodišnjega dječaka al-Muktadira, on zavlada s neograničenom vlašću kao »emir al-umara«, t. j. knez knezova, dok kalifu ostavi samo duhovnu čast. No ni ta se ne prostire više do političkih granica islama. Od 910 sjedi u Kairuanu drugi kalif, Fatimid Ubeidalah, a 929 proglasi se i Omejid u Kordovi, Abd ar-Rahman III., za kalifa. Uloga se badgdadskoga kalifa ograničuje uglavnom samo još na to, da legitimira svojim priznanjem sad ovog sad onog uzurpatora. Ali baš otuda izviru nove nevolje. Jer ili svaki pretendent ima svoga kalifa i ubija dotadašnjega, ili se svi otimlju za istoga kalifa, koji onda kao lutka prelazi iz jedne ruke u drugu. Tek Bujidi učine kraj tome kaosu.

Buja je bio šiit iz Dailama, pokrajine južno od Kaspijskoga mora. Pošto su njegovi sinovi osvojili svu zapadnu Perziju, osim toga još i Farsistan na Perzijskom zalivu, najmlađi od njih, koristeći se smutnjama u Bagdadu, zauzme 945 grad. Kalifu Mustakfiju nije ostalo drugo, nego da prizna svršeni čin, odlikujući novoga svoga gospodara počasnim naslovom »muiz ad-daula« (koji je proslavio carstvo). No i pored toga Ahmed, koji se sam prozva sultanom, dao je jedva pet sedmica poslije Mustakfija oslijepiti te je postavio na njegovo mjesto Muktadirova sina Mutija.

Arapski je značaj bagdadskoga kalifata bio time konačno izbrisan. Državom su vladali šiitski Iranci; kalifovo se ime samo spominjalo u hutbi, vodilo se u državnom kalendaru i kovalo se na novcima. A kad se 1055 vlast Bujida srušila, nisu je srušili Arapi, nego turski Seldžuci, a te su 1258 naslijedili Mongoli pod Džingis-kanovim unukom Hulaguom, koji je dao poklati Abaside. Samo se Mustansir spasao u Egipat, gdje ga je Baibars priznao za kalifa. Njegovi su potomci zadržali tu čast, dok nije turski sultan Selim I. zauzeo 1517 Kairo i skinuo posljednjega Abasida, Mutavakila III.

LIT.: A. Sprenger, Das Leben und die Lehre des Mohammed, 1869; A. Müller, Der Islam im Morgen-und Abendlande, 2 sv., 1885—1887; J. Wellhausen, Das arabische Reich und sein Sturz, 1902; D. Margoliouth, Mohammed and the rise of Islam, 1905; W. Muir, The life of Mohammed from original sources, 4 sv., novo izd. T. Weir 1923; Isti, The Caliphate, its rise, decline and fall, novo izd. Weir 1924; W. Arnold, The Caliphate, 1924; C. Huart, Histoire des Arabes, 2 sv., 1912—13.

4. Od propasti kalifata do Vahabita. Rasap je bagdadskoga kalifata značio povratak beskrajnim plemenskim borbama, koje su sprečavale svako ponovno ujedinjenje poluotoka. Jedino su u Jemenu i Omanu nastale osamljene državne tvorevine, ali i one bijahu nadasve labave, jer su bile stalno potresane bunama i ratovima sa susjedima. Fatimidi i Ejubiti iz Egipta pokušavahu više puta zavladati zapadnom i južnom Arabijom, ali bez trajna uspjeha. Kad su se 1504 Portugalci pojavili u Indijskom oceanu, postadoše Jemen i Oman povod razdora između njih i Egipćana, koji su dotada držali indijsku trgovinu u svojim rukama. No premda je Egipat našao čak potporu u Mlečana, jer Portugalci ugrožavahu otvorenjem direktnoga puta oko rta Dobre Nade mletačku posredničku trgovinu preko Aleksandrije, to su Portugalci pod Albuquerqueom ipak zauzeli već 1506-1508 otok Ormus na ulazu u Perzijski zaliv i luke na omanskoj obali s važnim Maskatom, tako da su presjekli irački krak indijsko-mediteranske trgovačke ceste. Kad im se 1524 predao Aden, položiše ruku i na zapadni, egipatski krak. Međutim su već Turci osvojili 1517 Egipat i primili pod svoju zaštitu Meku i Medinu. Kao baštinici egipatskih težnja pokoriše zato 1538 Jemen i potisnuše Portugalce iz Adena, njih pak protjeraše 1630 sami Jemeniti. Malo prije počelo se rušiti i portugalsko gospodstvo na Perzijskom zalivu. Perzijanci im oteše 1622 s engleskom pomoći Ormus, a omanski ih imami prognaše 1659 također iz posljednjeg uporišta na kopnu, iz Maskata.

5. Vahabitski pokret. G. 1703 rodio se u srednjoj Arabiji, u Nedždu, Muhamed ibn Abd al-Vahab, osnivač sekte Vahabita. Priznajući samo Kur-an i sunu zabacivao je štovanje prorokova groba i svetaca kao mnogoboštvo i suzbijao raskoš tražeći jednostavnost, kojom se muslimansko društvo odlikovalo za postanka islama. Sreća mu je poslužila, da je predobio za se najjačega plemenskoga poglavara u Nedždu Muhameda ibn Sauda, koji je shvatio političku važnost vahabitskoga puritanstva te je želio da ga upotrijebi za osnutak velike arapske vlasti. Tako poče približno 1750 sveti rat. Ibn Saudov sin Abd al-Aziz združivši sav Nedžd pod svojom vlašću, obrati se već protiv šerifa u Meki Ghaliba. Da zaustavi širenje Vahabita, zarati 1797 Turska na njih, ali je vodila rat tako mlitavo, da su Vahabiti 1801 opljačkali čak sveti grad šiita Kerbelu blizu Eufrata. Poslije Abd al-Azizove smrti sin mu Saud (1803 do 1814) zauzme i Hedžas sa svetim mjestima i mekanskom lukom Džidom, podjarmi Oman, a poglavar Banu Asira, koji je pristao uz njega, pokori jemenske gradove do Moke. Time je prvi put poslije rasula kalifata gotovo cijela Arabija bila opet ujedinjena. Ali kad Turska povjeri egipatskom paši Mehmedu Aliju zadatak, da ukroti Vahabite, položaj se promijeni. Sedmogodišnjim ratom (1811 do 1818), za kojega egipatska vojska prodre u sam Nedžd, razori prijestolnicu al-Diriju i zarobi emira Abd Alaha, Mehmed Ali i njegovi sinovi Tusun i Ibrahim-paša skršiše otpor Vahabita. Emir Abd Alah bi prevezen u Carigrad i tamo smaknut, njegovu pak zemlju dade Mehmed Ali na upravu Ismail-paši kao svome namjesniku. Budući da je naslijedio Vahabite i u Jemenu, bila je Arabija sada egipatska osim Omana, koji je upotrijebio slom vahabitske sile, da steče staru nezavisnost.

Ali se i egipatsko gospodstvo počelo već 1824 drmati. Turki, sin Abd Alahov, vrati se i uspostavi očevu državu u Nedždu, gdje izabra sebi novu prijestolnicu u Rijadu. Egiptu je plaćao samo još godišnji danak, njegov je pak sin Faisal ukinuo i to. Kad je Mehmed Ali zagazio 1839 u rat s Turskom, kojoj pritekoše u pomoć Engleska, Austrija, Rusija i Prusija, pukla je veza također s Hedžasom i Jemenom. Englezi zaposjednuše 1839 Aden, sultan obnovi 1840 vlast nad Mekom, poslije pak nekoliko pokušaja uspije da 1872 pokori i Jemen, pošto mu je otvorenje Sueskoga kanala olakšalo dovlačenje četa. Ujedno je iščezavala i opasnost od Vahabita, jer su Faisalovi sinovi trošili svoje sile u međusobnim borbama. Midhat-paša, valija u Bagdadu, koristio se njihovom neslogom, da priključi 1871 Turskoj pokrajinu el-Hasu na Perzijskom zalivu, napokon Muhamed ibn Rašid, gospodar u Džebel Šamaru, pobijedi 1891 Vahabite i njihove saveznike te osvoji čitav Nedžd; emir Abd ar-Rahman sa svojim sinom Ibn Saudom morade pobjeći šeiku u Koveitu.

6. Oslobođenje Arabije. G. 1895 čini u arapskoj historiji epohu zbog radikalnoga preokreta engleske politike prema Turskoj. Dotada su Englezi smatrali — iako ne bez kolebanja — Tursku za najboljega čuvara puta u Indiju: Turska je zatvarala Ruse u Crnome moru, a prokušanom nesposobnošću za svaku organizaciju jamčila za to, da se na golemom prostoru od 3,000.000 km², koliko broji Arabija, ne će stvoriti ni zametak sile, koja bi mogla ugrožavati Indiju. Englezi su se stoga zadovoljavali time, što su 1. osigurali sebi strateške točke oko Arabije — otok Perim 1857, Sokotru 1886, Kurija-Murijsko otočje 1854 i Bahreinske otoke 1867 —, a 2. što su popunili taj sistem kupnjom gotovo polovine dionica Sueskoga kanala 1875, zaposjednućem Egipta 1882 i protektoratom nad Omanom 1891. Međutim se Nijemac pojavio u Turskoj s idejom spoja Carigrad—Perzijski zaliv.

Ideja je nikla već 1782 u glavi Engleza Sullivana, koji se zalagao za obnovu stare trgovačke ceste od sirijske obale niz Eufrat do Perzijskoga zaliva. Njegovu je misao prihvatio Franjo Chesney i dobio od sultana čak već koncesije za gradnju željeznice (1856 i 1862). Njemu se pridružio Robert Stephenson širim prijedlogom, da se izgradi pruga Carigrad-ušće Gangesa, a Verney Cameron, koji je provjerio taj plan na terenu, izdao je 1880 o njemu dvije omašne knjige »Our future highway«. Ali budući da su Englezi međutim stekli već nadzor nad Sueskim kanalom, to je njihov interes za taj projekt opet ohladnio. To spremnije su ga prihvatili Nijemci.

Već 1883 počeli su izlaziti radovi o njemačkim izgledima u Prednjoj Aziji, o mogućnostima njemačke kolonizacije u Anatoliji i o privrednom značenju Iraka. Georg von Siemens, ravnatelj Njemačke banke, stavi sredstva svoga poduzeća na raspoloženje za gospodarsko osvajanje Turske, a rezultat je koncesija od 4. X. 1888 njegovoj banci za gradnju anatolske željeznice do Angore. Pošto je ta pruga 31. XII. 1892 predana prometu, Njemačka dobije već 6. II. 1893 novu koncesiju za prugu do Konije. I ona bude gotova do 28. VI. 1896.

Jamstvo, da će na vratima Indije dovijeka stajati bezazleni bolesnik s Bospora, time je propalo. Prema tome engleski interes nije više zahtijevao, da se Turska sačuva, nego da se podijeli, i to naravno tako, da bi prema geslu Kap-Kairo-Kalkuta Arabija pripala Engleskoj, kako bi Indijski ocean postao britansko more. Nova vlada Salisburyjeva, u koju je ušao kao ministar kolonija Joseph Chamberlain, jedan od vođa imperijalista, ponudi odmah 1895 diobu Turske Nijemcima, iduće godine Rusima, ali u oba slučaja bez odziva. Njemačka pače pojača svoju turkofilsku politiku. U studenom 1898 car Vilim II. dođe u Damask te se svečano zavjeri, da »njegovo veličanstvo sultan i ono 300,000.000 muslimana, što, rasuti širom svijeta, štuju u njemu kalifa, mogu biti uvjereni, da će im njemački car uvijek biti prijatelj«.

Dok se samo Abdul Hamid II. bavio panislamizmom, da bi njime suzbijao centrifugalne sile turskoga carstva, Englezi se nisu uznemirivali. Ali ih je sada sablast njemačke režije uzbunila to više, što je Njemačka banka već 23. XII. 1899 dobila načelno odobrenje za gradnju i bagdadske željeznice od Konije do Perzijskoga zaliva. Smatrali su stoga za svoju prvu zadaću, da bar spriječe izbijanje nove pruge na more. Luka, koja je za nju dolazila u obzir, bio je Koveit. Stoga Engleska, čim primijeti, što se sprema, sklopi sa šeikom u Koveitu ugovor, kojim je stavio svoju vanjsku politiku pod engleski nadzor. Ali čim je bila najpreča opasnost odbijena na istoku, već se pojavila druga na zapadu. Želeći da učvrsti svoju vlast nad svetim mjestima, Abdul Hamid izdade 1. V. 1900 nalog za gradnju željeznice u Hedžas. Prvi je dio Damask—Maan gotov već 1. IX. 1904, a 1. V. 1908 pruga dopire i do Medine. S engleskim se interesom kosilo već samo pojačanje vojničkoga položaja, koje je Turska time postigla u Arabiji; no još je Engleze mnogo više pogodila namjera, da se od stanice Maan izgradi sporedna pruga do Crvenoga mora. To je značilo prodor prema Egiptu i u indijski koridor. Kad su Turci zaposjeli 15. II. 1906 oazu Tabah zapadno od zaliva Akaba, Englezi su poslali ultimatum i svoje ratne brodove, tako da Turcima nije ostalo drugo nego uzmak. Koveit i Akaba bili su dakle spaseni. Ipak tako sitna sredstva nisu dostojala za obranu Indije; bolje su služili toj svrsi ustanci.

G. 1901 krene Ibn Saud iz Koveita u Nedžd. G. 1908 vahabitska je država obnovljena, ibn Rašidi su opet potisnuti prema sjeveru u Džebel Šamar. Uporedo s time bune se Hedžas, Jemen i u sredini između njih Asir, podupirani tuđim novcem i oružjem. A svi ti ustanci nisu više kao nekada lokalne bune, nego arapska revolucija. Tu se panislamizam ne može više natjecati s arapskim nacionalizmom, koji crpe svoju moć iz kulturnoga prezira i političke mržnje prema turskom gospodaru i iz želje, da se kalifat vrati njegovim tvorcima, Arapima. Kad je buknuo Svjetski rat, genijalni je Thomas Lawrence organizirao arapski ustanak pod geslom »ujedinjene Arabije« i predobio 1916 kao vođu šerifa u Meki Huseina, koji se 1917 proglasio za kralja. No mirovna konferencija nije ga učinila kraljem Arabije, nego samo Hedžasa! Sirija je postala francuski mandat, Irak i Palestina engleski, a ostali je dio Arabije ostavljen pod engleskim tutorstvom različita stupnja.

Kad je u Siriji planula buna nacionalista, koji su tražili nezavisnost, pozvaše 1920 Faisala, Huseinova sina, u Damask i proglasiše ga za kralja. No kako su ga Francuzi pod generalom Gouraudom brzo protjerali, dali su ga Englezi izabrati 1921 za kralja Iraka i njegova brata Abd Alaha postavili za emira u Transjordaniji. Ukidanje kalifata u Turskoj 1924 potakne njihova oca, da sebe proglasi za kalifa i sazove za iduću godinu panislamski kongres u Meku. No konglomerat arapskih državica, makar i s arapskim kalifom, nije bila Velika Arabija, koju su Englezi nekada obećavali, već ona, koja je Englezima trebala. Nacionalisti su stoga uperili svoje poglede sada u Ibn Sauda.

On 1921 prodre prema sjeveru i pokori Džebel Šamar; 1924 zauzme Meku, 1925 Medinu i Džidu, 1926 osvoji Asir. Sporovi, koji nastadoše zato s Jemenom, dovedu do rata 1934 s imamom Jahjom. I ovdje Ibn Saud pobijedi, ali upotrijebi pobjedu za to, da sklopi s pobijeđenim savez. Međutim je već pristupio izmirenju s Huseinovcima. G. 1933 zaključio je savez s Abd Alahom, a 1936 sklopio s Faisalovim sinom i nasljednikom u Iraku, Gazijem, ugovor, koji daje mnogo više nego uobičajeni ugovori o prijateljstvu i nenapadanju, jer predviđa čak izjednačenje naoružanja, dalekosežne olakšice u prometu i carinama, osim toga zajednička diplomatska predstavništva u drugim zemljama. Time je pak lbn Saud prikopčao Arabiju sistemu prednjoazijskoga četvornoga sporazuma Turska-Iran-Afganistan-Irak. Lj. H.

LIT.: G. Badger, History of the Imams and Seyyids of Oman, 1871; F. Stuhlmann, Der Kampf um Arabien zwischen der Türkei und England, 1916; Th. Lawrence, Revolt in the desert, 1927; A. Wilson, The Persian Gulf from the earliest times to the beginning of the 20th century, 1928; A. Rihani, Ibn Saoud of Arabia, his people and his land, 1928; E. Topf, Die Staatenbildungen in den arabischen Teilen der Türkei seit dem Weltkriege, 1929; H. Kohn, Nationalismus und Imperialismus im Vorderen Orient, 1931.

Rasprostranjenost arapskog jezika. Jezična porodica, kojoj pripada arapski jezik, naučno se zove hamito-semitska. Ona se raspada na četiri grupe: a) semitsku, b) staroegipatsku (danas ostatak u koptskoj liturgiji), c) libiko-berbersku i d) kušitsku. Danas je arapski preplavio sve hamitske i semitske jezike ove grupe, dok je u starom vijeku u sjevernoj Africi i u prednjoj Aziji prevladavala stara semitska i hamitska grupa (→ Afrika, Azija, jezici).

Gustoća naroda u zemljama ove jezične porodice malena je. Premda se prostire na prostoru od 20,000.000 km², ipak ne broji više od 60,000.000 duša, od čega otpada na same Arape oko 50,000.000. Ali je arapski veoma važan kao jezik islama i muslimanske civilizacije, koja obuhvaća 250,000.000 duša.

LIT.: O današnjoj rasprostranjenosti arapskog jezika poučava Marcel Cohen,Langues chamito-sémitiquesu Zborniku Meillet-Cohen, Langues du Monde, str. 115—122; Carl Brockeimann, Grundriss der vergleichenden Grammatik der semitischen Sprachen,2. sv., Berlin 1908—13; Encyclopédie de l’Islam (članak Arabie), Leijden—Pariz 1913. U hrvatskom jeziku ne postoji rječnik arapskog jezika, već samo gramatika napisana za bosansko-hercegovačke gimnazije, u koje je austrijska uprava bila uvela arapski jezik za učenike muslimane; N. Kadić i A. Bulić, Gramatika i vježbenica arapskoga jezika, Sarajevo-Mostar 1907. P. S.

Svojstva i raščlanjenost arapskog jezika. Množinom oblika, bogatstvom izraza i šarolikošću sintaktičnih varijanta arapski je od svih semitskih jezika najbogatiji. Sačuvao je kod imena i glagola mnoge oblike i pojave, koje kod drugih semitskih jezika davno izgubljene, ili su od njih sačuvani samo slabi ostaci. S obzirom na te činjenice arapski jezik ima za povijest i uporednu gramatiku semitskih jezika najveću vrijednost. Kod tvorbe imenica očituje se u njemu sposobnost za apstrakciju. Veliko bogatstvo imenica svjedoči, da su one nastale kao izrazi za predodžbe, dok nazivi za pojmove, koji predstavljaju viši stupanj mišljenja, dolaze u manjoj mjeri. Od prvobitnih naziva za predodžbe pojedinih predmeta razvila se kasnije bogata sinonimika. Imenice imaju dva roda i tri broja: jedninu (singular), dvojinu (dual) i množinu (plural). Dvojina je i danas za književni jezik karakteristična, ali je u živom govoru gotovo posve izumrla. Tvorba množine je šarolika: ima 35 vrsta nepravilnih množina. Deklinacija je jednostavna, jer ima samo tri padeža. Postoje čitave kategorije imenica, koje se ne mijenjaju. Tvorba je glagolskih oblika jako razvijena: ima 16 glagolskih vrsta, koje služe za izražavanje radnje u različnim nijansama. Kod tvorbe imenskih i glagolskih oblika služe prefiksi, infiksi i sufiksi. Glagol ima dva vremena: trajno i trenutno. Za tvorbu složenih vremena upotrebljava se uz osnovni glagol i pomoćni. Arapski pomoćni glagol nema onako finih razlika u značenju kao indoevropski. Jakih glagola ima dosta, ali s obzirom na pravilnost promjena, kategorizirani su po vrstama. Veliko je bogatstvo u česticama, od kojih mnoge podsjećaju na svoje imenično podrijetlo. Sintaktične su pojave arapskog jezika mnogobrojne, ali s obzirom na činjenicu, da je rečenica mnogo jednostavnija nego u indoevropskim jezicima, sintaksa ne zadaje osobite teškoće.

U predislamsko se doba arapski govorilo samo na poluotoku Arabiji. Nemamo većih jezičnih spomenika iz davnine, da bismo mogli ustanoviti najstariji sustav jezika, niti možemo na osnovu jezičnih dokumenata pratiti njegov povijesni razvitak. Zna se međutim pozitivno, da se još davno razlikovao južni i sjeverni dijalekat. Kako su južni Arapi (Himjeri) bili kulturniji, južno se narječje u društvenom i političkom pogledu više upotrebljavalo. Sjeverni su se Arapi kao stočari stalno selili i tako se među sobom miješali, pa je u doba klasičnog pjesništva (6. st. pos. Kr.) sjeverni dijalekat posve jedinstven. To narječje, koje se govorilo u srednjoj Arabiji, sankcionirano je Kuranom, i na toj se osnovi razvio današnji arapski književni jezik, koji je ujedno vjerska spona među svim muslimanima svijeta. Širenjem je islama južni dijalekat posve istisnut iz upotrebe. U stvaranju arapskog književnog jezika smatrali su jezikoslovci Beduine živim izvorom pa su za osnovu uzeli govor plemena Kajs, Temîm, Esed i Huzejl. Nisu smatrali čistim jezik gradskog elementa i nomada, koji su živjeli na periferiji arapskog područja i tako dolazili u dodir sa stranim narodima: Perzijancima, Bizantincima, Židovima, Koptima i dr. Širenjem islama u 7. i 8. st. arapski se jezik vrlo raširio. Pored Arabije govorilo se njim u Mezopotamiji, Siriji, sjevernoj Africi sve do Sahare, na Malti (izmiješano s talijanskim), u Egiptu (južno do zapadnih pritoka Nila), u Sudanu, oko Nigera i u Senegalu. Kolonije se arapskog jezika nalaze na Zanzibaru, u istočnoj Africi i po otocima Indijskog oceana sve do Malajskog arhipelaga. U srednjem vijeku govorilo se arapski u Španjolskoj i na Siciliji. U novije se doba iselilo mnogo Arapa u Ameriku, pa se i ondje čuje arapska riječ. Jedinstvo književnoga arapskog jezika nije moglo spriječiti, da se u živom govoru razviju mnogi dijalekti, od kojih su najglavniji: 1. u središnjoj Arabiji; 2. u Mezopotamiji; 3. u južnoj Arabiji; 4. na Madagaskaru; 5. u Siriji; 6. u Egiptu; 7. u Španjolskoj; 8. u Maroku; 9. u Alžiru; 10. u Tunisu; 11. dijalekat Beduina istočnog Tunisa; 12. na Malti; 13. na Siciliji; 14. u Libijskoj pustinji i 15. u unutrašnjoj Africi. Glavne su dijalektne razlike u izgovoru samoglasnika i suglasnika, u akcentu, kod tvorbe riječi, u sintaktičnim pojavama i u upotrebi rječničkog blaga. Uza sve dijalektne razlike Kur-an i predaja su budni čuvari arapskoga književnog jezika. Š. S.

Arapski elemenat u hrvatskom jeziku. Kao jezik islamske civilizacije prodro je arapski vokabular duboko ne samo u leksikon hrvatskog jezika, nego i svih slavenskih i ostalih jezika na Balkanskom poluotoku. To se dogodilo zbog širenja islama po balkanskim i podunavskim zemljama. Kako to širenje stoji u vezi s turskim osvajanjem, nužno slijedi, da arapske riječi uđoše u naša narječja, a odatle dijelom i u književni jezik, ne izravno od Arapa, nego preko Turaka. To se najbolje vidi, kad se uporede španjolski i portugalski arabizmi s hrvatskima. U Španjolskoj i Portugalu uđoše arabizmi direktno iz arapskih usta; zbog toga sve španjolske i portugalske imenice arapskoga podrijetla imaju arapski član, dok ih naše nemaju, jer ih nemaju ni turski arabizmi. Primjer: španj. alcalde »seoski knez, sudac«, od arap. el kādī, glasi kod nas kàdija, odatle izveden pridjev kàdijin (skraćeno kadin, u imenu mjesta Kadina Voda kod Banjaluke i Kadina Glavica kod Drniša) i prezime Kàdić (krivo naglašeno Kàdić) od Kàdijić.

Značajno je još za naše arabizme, da se u njima nalazi t. zv. arapski pluralis fractus kao singular. Primjer: eškíja »sirotan, duhan, koji sirotinja puši« arapski je plural za singular šaki; fukàra »siromah, sirotinja« (pejorativan ili preziran izraz) arapski je plural od singulara fagir. Ali i ovo pretvaranje arap. plurala u singular nije se dogodilo u našem jeziku, nego u turskom.

Zanimljivi su i kulturni krugovi, na koje se odnose naši arabizmi. U hrvatskom jeziku upotrebljavaju se najprije opći evropski arabizmi. To su izrazi nauka i dr. Primjeri: algebra, kemija, amalgam, admiral, majmun i t. d. Specijalni naši arabizmi odnose se najprije na muslimanski vjerski život, na Kur-an i šerijat: Primjeri: àlāh, pejgàmber, džènet, húrije, hòdža, hàrem, sùnet, od čega postoje i naše izvedenice sùnetiti i sùnećenje, nìćāh i t. d. Ovakve riječi upotrebljavaju, kako je i razumljivo, najviše muslimani, ali i oni kršćani, koji žive s njima u prostornoj zajednici.

Ima nadalje i takvih arapskih rečenica, koje kod nas postadoše uzvici za potvrđivanje ili kao adverbijalni umeci, a upotrebljavaju ih ljudi bez razlike vjere. Primjeri: mâšala, kod nas u značenju »odlično, baš ti valja«, od arapskoga mā šā’-llah »što Bog hoće«; inšàlā(h) »ako hoće Bog«, od arapskoga in šā -llah i t. d. Ova posljednja upotrebljava se i u narodnoj pjesmi (upor. deseterac: Inšala će naš uteći Mujo).

Velik je broj općih arapskih riječi, koje upotrebljava narod bez razlike vjera, najviše u Bosni i u ostalim istočnim krajevima. Primjer: ìnsān, koje se izgovara i ìsān i ìksān u različitim krajevima Bosne i Hercegovine, u značenju »čovjek«. Ova je riječ općenita samo u Bosni; ali riječi mìrāz, mà(h)rama »rupčić« danas su već općenite i u književnom jeziku. Prva je apstraktna arap. imenica mīrat »baština«, a druga je arapski particip mahrama »sveto, zabranjeno, žena«, od iste riječi, od koje je i naš religiozni arabizam hàrem, od arap. harām »zabranjeno«. Promjena značenja nastala je zbog toga, što se muslimanke kriju velom ili rupčićem ili mahramom. Ovakav je particip i riječ maštrapa ili maštrafa »vrč« od arapskoga participa mašraba od glagola šariba »piti«. Arapski particip prezenta aktiva je bosanska riječ mùflīz »onaj koji je propao, bankrotirao« (od arapskog glagola falasa izvedenog od fals »novac«). Arapski particip pasiva je opći naš pridjev mámuran »koji se nije otrijeznio« (arap. mahmūr od hamr »vino«).

Svi ovi arabizmi mogli bi se smatrati, pravo reći, kao turcizmi, jer su preko turskoga došli u naš jezik. Ali u našem jeziku ima nekoliko starih arabizama, koji su postojali već u srednjem vijeku prije dolaska Turaka na Balkan. Takav je mogoriš, vrsta carine, koja se riječ u srednjovjekovnom latinskom glasila margarisium, od arap. plurala mahāridž »izdatak, troškovi«. Kojim je putem ovaj stari arabizam došao u naš jezik, nije jasno. Stari arabizam predstavlja i riječ kàznac, koja je nekada značila veliku čast na srpskom kraljevskom dvoru ili u vojsci, a danas »seoski knez« u dubrovačkoj okolici. To je naša izvedenica od arapske hazīna »blago«. Kao i mogoriš, nalazi se i ova riječ u svim slavenskim jezicima.

Još je spomena vrijedan ovaj arabizam, koji se u nas upotrebljava u dva oblika, u evropskom i u specijalnom turskom. Arapska imenica šarāb »piće«, od glagola šariba »piti«, postoji kod nas kao evropski arabizam u obliku sirup, ali i kao turski arabizam šèrbet, šurup.

LIT.: Karl Lokotsch, Etymologisches Wörterbuch der europäischen (germanischen, romanischen und slavischen) Wörter orientalischen Ursprungs, Heidelberg 1927; Fr. Miklošič, Die türkischen Elemente in südost-europäischen Sprachen, Beč 1888—1890; P. Skok, Prilozi proučavanju turcizama u srp.-hrv. jeziku, Slavia XV., Prag 1938; Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika Jugoslavenske akademije, Zagreb 1881 i sl. P. S.

Pismo. Iz aramejskog pisma razvilo se nabatejsko pismo, koje se ističe svojom kurzivnošću. Iz nabatejskog nastaje sinajsko, koje nije ono starosinajsko, za koje mnogi učenjaci tvrde, da je otac svih današnjih alfabeta.

S još većom kurzivnošću nastaje oko 500 g. pos. Kr. arapski alfabet. Najstariji natpis u tom pismu imamo u trojezičnom (grčko-sirsko-arapskom) spomeniku iz g. 512.

Ima mnogo varijanata arapskog pisma, ali sve se one mogu svesti na dva tipa:

1) kufijsko, koje je monumentalno, ukočeno, uglasto, i piše se na tvrdom materijalu (grad Kufa ima čuvenu muslimansku školu), a u početku se Kur-an piše samo tim pismom.

2) neshi ili nashi, koje je kurzivnije i oblije; najstariji spomenici u tom pismu potječu iz 7. st. To pismo postade općenitim arapskim pismom.

Kako su se s vremenom pojedina slova pojednostavnila, pa se nijesu mogla razlikovati između sebe, već u 7. st. nastadoše dijakritički znakovi, koji su integralni dio alfabeta. Drugi dijakritički znakovi označuju vokale, a meću se nad samoglasnik ili poda nj. Oni se pišu u Kur-anu, a u običnom pismu samo u najnužnijim slučajevima.

Budući da se arapsko pismo sa širenjem islama moralo upotrijebiti za svu silu jezika, u kojih ima glasova, što ih arapski jezik nema, dođoše u to pismo za nove glasove novi znakovi s pomoću dijakritičkih točaka.

Gdje je nastalo prvo arapsko pismo, ne zna se, ali bit će po svoj prilici u glavnom gradu Nabatejaca (Petra).

Arapsko je pismo prilagođeno za pisanje Hrvata muslimana (t. zv. matufovica). Arapskim se jezikom i pismom služi 250 milijuna ljudi (Meka, Bagdad, Mosul, Alep, Damask, Jeruzalem, Kairo, Tripolis, Tunis, Alžir, Fez). M. T-r.

Književnost i nauka. Nomadski život arapskog naroda, koji je trajao dugi niz stoljeća, nije pogodovao razvitku duševnog života. Poslovice, priče, bajke, molitve, basme vračara i jadikovke narikača mogu se smatrati najstarijim pojavama arapske književnosti. Sve se te vrste redovno javljaju u rimovanoj prozi (sedž), valjda da se lakše pamte. I najprimitivniji oblici pjesništva javljaju se u takvoj prozi, a tek se kasnije razvija strogi stih. Sadržaj pjesama odgovara društvenim prilikama naroda: opis, ponos, hvala, satira, ljubavno jadikovanje, naricanje i junaštvo jedine su teme. U plemenskim ratovima, koji su dali obilje građe za pjevanje, razvilo se arapsko pjesništvo do formalnog savršenstva. Najsavršenijom se tvorevinom smatrala dulja pjesma (kasîda), sastavljena od stihova, koji su među sobom povezani istim srokom. Stih (bejt) se raspada u dvije ritmički jednake polovice (distih). Svaki stih je zaokružena misao, pa je samo tananom idejnom niti vezan za ostale stihove pjesme. Stoga nije uvijek sigurno, gdje je pravo mjesto kome stihu. U takvoj je pjesmi obligatan ljubavni uvod (nesîb), iza koga pjesnik reda druge predmete po volji.

Arapska se književnost dijeli u šest perioda:

1. Predislamsko doba (500—622).

U tom je klasičnom periodu arapsko pjesništvo već obilno zastupano, a po jednoglasnom sudu kasnije kritike napose se ističe 7 kasida, koje nose naziv odlične (muallaka pl. muallakât). Autori su im: Imru ul Kajs, Tarafa, Zuhejr, Lebîd, Amr ibn Kulsûm, Antara i Haris ibn Hiliza. Pored spomenutih dalo je to doba još čitav niz vrsnih pjesnika, kojih su nam pjesme manje sačuvane. Tako nam je ostavio najljepšu pjesmu o ponosu poarapljeni Židov Samavel ibn Adijâe, inače među Arapima poznat sa svoje poslovične vjernosti, a vinsko pjesništvo kršćanina Adî ibn Zejda poslužilo je kao uzor kasnijim islamskim pjesnicima anakreontske lirike.

2. Vijek širenja islama (622—750).

Pojavom islama iz temelja se mijenjaju prilike arapskoga naroda. Ta se promjena odrazuje i u duševnom životu. Dinastija Omejida (661—750) nastoji sačuvati stari arapski duh i obilato pomaže pjesnike, ali je promjena, koju je islam izazvao, prouzrokovala opadanje pjesništva. Pjesnici, koji doživješe islam, nastavljaju doduše rad, ali se ne mogu snaći u novim prilikama. Lebîd je zamuknuo. Kâb ibn Zuhejr i ša tek ponešto rade, a Hassân se odlučio pratiti svojim pjesmama život Muhamedov. Pjesnikinja Hansâ pjeva tužaljke u duhu poganskog shvaćanja. Za vlade Omejida javljaju se tri pjesnika, koji po jeziku i sadržaju pjesama ne zaostaju za klasicima: Ferezdek, Džerîr i kršćanin Ahtal. Za njihovo se pjesništvo zanima sva arapska javnost. Duhoviti Omer ibn Rebîa njeguje s uspjehom ljubavnu liriku, koja je dotada bila samo sastavni dio kaside. Omejidski knez Velîd pjeva vinske pjesme po uzoru predislamskog pjesnika Adi ibn Zejda. Pjesnikinja Lejlâ pjeva nježne ljubavne pjesme. Ljubavna lirika prodire i u narodno pjesništvo, gdje su joj glavni predstavnici Kajs, Medžnûn, Džemil i Kusejjir. U prigodnim se pjesmama javljaju nove forme.

U vezi s izučavanjem Kur-ana i predaje sabire se jezično blago, pa se tako stvara osnova za filologiju i leksikografiju.

3. Zlatno doba (750—1055).

Dolazak Abasida na vlast izazvao je preokret u duševnom životu. Otada dolaze sve više do izražaja nearapski elementi, naročito Perzijanci, Turci i Berberi. U pjesništvu se javlja perzijska finoća ukusa i nježnost osjećaja. Dvorovi kalifa i velikaša vrve učenjacima i pjesnicima. Pojedini dijelovi stare kaside, koji su imali životne sposobnosti, goje se sada u zasebnim pjesmama. Filolozi su, istina, bili već postavili dogmu o nenadmašivoj vrijednosti predislamskog pjesništva, ali to nije moglo spriječiti prodiranje novih oblika i novih ideja, koje su tražile izmijenjene prilike. Novi pravac u pjesništvu slijede: Mutî ibn Ijas, Beššâr, Abbâs ibn Ahnef, Ebu Nuvâs, jedan od najvećih arapskih pjesnika, i učeni abasidski knez Ibn Mûtez, koji je prvi u arapskoj književnosti otpočeo s epskom pripovijesti. Starog pravca drže se Ebu Temmân i Buhturî. U zadnjem stoljeću te periode Bagdad nije više jedino središte državnog i duševnog života. Javljaju se dvorovi novih dinastija u Siriji, Palestini, Egiptu i Perziji. Tada je pjevao jedan od najvećih arapskih pjesnika, Mutenebbî, tankoćutni član dinastije Hamdanida Ebu Firâs i najoriginalniji arapski pjesnik filozof Ebul Ala Elmearrî, kojega je ime u Evropi poznato po djelu, u kojem obrađuje istu ideju, koju je Dante iznio u svojoj Božanstvenoj Komediji. U Španjolskoj su u to vrijeme živjeli pjesnici Ibn Zejdûn i Mûtemid.

Jezično blago iz prošlih vremena sabrano je u posebne zbirke, od kojih su najznamenitije: Muallakât, t. j. 7 najljepših kasida iz predislamskog doba, koje je sastavio Hammâd, i Kitabul ihtijarat ili Mufeddalijjât, sabrao Mufeddal. Kitabul egâni je iscrpna antologija pjesama i ujedno obilan izvor za životopise pjesnika. Napisao ju je Ebul Feredž iz Isfahana. Dragocjene podatke o pjesnicima i pjesništvu dao je duhoviti i mnogostrani pisac Ibn Kutejbe u djelu U jûn ul ahbar (izvori podataka). Iz toga je djela uzeo mnoge podatke španjolski antolog i estet Muhamed ibn Abdu Rabbihî za svoju još i danas mnogo čitanu antologiju Ikdul Ferid (skupocjena ogrlica).

Sad se javlja nova grana književnosti, koja je namijenjena zabavi i pouci (edeb). Prijevodi iz perzijske književnosti dali su za to osnovnu građu. Perzijanac Ibn El-mukaffa prevede s pehlevijskog (srednjevjekovno perzijski) zbirku basana Kelile ve Dimne, koja je već prije indijskog prevedena na pehlevijski, a autor joj je indijski filozof Bidpai (Bejdeba). S arapskog je ta zbirka prevedena na evropske jezike. Ibn Mukaffa preveo je i djelo Hodajnâme, u kome su uz moralne pouke uneseni životopisi perzijskih vladara. Napisana je ta zbirka poučnih životopisa za vlade zadnjeg Sasanida Jezdegirda III., a kasnije je slavnom Firdefsiji pružila građu za njegov čuveni epos Šahnamu. Vrlo obrazovan i mnogostran pisac bio je Amr El-džâhiz, koji je svoj književni talenat posvetio lijepoj knjizi. Ibn Kutejbe i Džâhiz su tvorci književnog jezika, koji su tražile kulturnije prilike, napredak književnosti i obrazovanosti. Džahizu je u tom nastojanju išlo na ruku njegovo temeljito jezikoslovno znanje, a dokazao ga je djelima, koja su u učenom svijetu još i danas vrlo cijenjena. Napose lijepim i kićenim jezikom nastojali su pisati učenjaci i književnici, koji su stajali na čelu vladarskih i kneževskih kancelarija. Među njima se osobito proslaviše Elhvârizmi i Elkâdi Elfâdil.

U to je vrijeme nastala i jedna samonikla vrsta arapske književnost. To je mekâma, što znači položaj ili doživljaj. U sastavcima te vrste iznose se zgode kakva obrazovana skitnice, koji pomoću obrazovanosti vara neupućeni svijet i tako se na tuđi račun prehranjuje. Doživljaje junaka pripovijeda njegov prijatelj, koji ga na njegovu pustolovnom putu stalno prati. U spisima te vrste piscu je najviše stalo do toga, da pokaže što veću jezičnu vještinu. Kako je u takvim djelima formalna strana mnogo važnija, nije moguće u prijevodu osjetiti njihovu ljepotu. Radovima te vrste izašao je na glas Elhemedâni, ali je trebalo da prođe još sto godina, dok se rodio najveći predstavnik te književne grane. Utjecaj Perzijanaca i drugih kulturnih naroda imao je odlučno značenje ne samo za razvitak lijepe knjige, nego i za procvat znanosti. Jezična građa, sabrana za izučavanje Kur-ana i predaje, poslužila je početkom 8. st. vrsnim jezikoslovcima za izučavanje arapskog jezika. Gramatička spekulacija kasnijih vremena osniva se na Aristotelovoj logici, koju su Arapi primili od Grka, ali izgradnja gramatičkog sustava spada u zasluge islamskih učenjaka. Značajno je, da su se počeci jezikoslovnih nauka javili u Iraku, gdje su Arapi došli u dodir s nearapskim i od sebe kulturnijim elementom. Tu su nastale dvije jezikoslovne škole, u Basri i u Kufi. Učenjaci su tih škola u stalnom i živom dodiru, ali jedni i drugi zasebno izrađuju svoj sustav. Jezikoslovci basranske škole konzervativniji su i strogo se drže jezičnih predaja, dok su oni iz Kufe u tom pogledu slobodniji. Najpoznatiji su zastupnici basranske škole: Amr ibn Elalâ, Ibn Habîb, Halî, Sibevejhî, Ebu Ubejde Elasmeî, Elmubered i Ibn Durejd. Najglasovitiji su među njima Halîl, koji je prvi naučno obradio arapsku metriku i napisao prvi rječnik, i Perzijanac Sibevejhî, koji je u djelu Elkitab (knjiga) prvi pružio ukupan sustav pojava arapskog jezika. Zastupnici su kufanske škole: Elkisâi, El ferrâ, Essikkît, Sâleb i Ibn Elanbâri. U toku vremena padaju Basra i Kufa u sjenu, pa se jezikoslovna nastojanja javljaju po različnim središtima države. Tako se u Perziji pojaviše leksikografi Elfârabi, Dževheri i Ibn Abbâd te filolog Seâlibî, a na dvoru Sejfuddevleta u Halebu živi jezikoslovac Ibn Helevejhî. U Španjolskoj radi na filologiji Elkâlî. Islamska vjera i život tražili su, da se obrade vjerske discipline. Nauka o tumačenju Kur-ana u vezi s predajom dobiva u Taberiji dostojna zastupnika. Pored izučavanja Kur-ana pojavila se težnja, da se sabere i sredi predaja, koja ima veliku vjersku važnost, a čuvala se dotada u usmenoj predaji. Dva suvremenika, Buhâri i Muslim, sabrali su i kritički obradili Dvije vjerodostojne zbirke (essahihân): one se i danas drže najpouzdanijim izvorima islamske predaje.

Život je iznio na površinu i pravna pitanja, pa je u drugoj polovici 8. i 9. st. obrađeno islamsko kanonsko pravo, koje se razvilo u četiri škole (mezheba), nazvane po svojim osnivačima: Ebu Hanîfe, Mâlik, Šâfii i Ibn Hanbel. Sva su se četiri pravca održala u islamskom svijetu do danas. Dodir islama s drugim vjerama, a napose utjecaj grčke filozofije, izazvaše dogmatske rasprave. I vjerske rasprave među pojedinim kršćanskim sektama nisu ostale bez odraza na islamsku dogmatiku. Već u početku vlade Abasida javljaju se u dogmatici pored ortodoksno tradicionalnog smjera (ehlussuneti) i racionalisti (mutezile). Islamsko su učenje odabrali u ortodoksnom okviru Ešarî i Mâturidî. Paralelno s time javilo se u Perziji šiitsko učenje, koje odstupa od tradicionalnog islama.

Prvotnom je islamu nepoznate elemente donio misticizam (tesavvuf), koji se uglavnom razvio pod utjecajem novoplatonizma i indijskih nazora o ništavilu života. Mistične su ideje vrlo rano prodrle u islam i tu našle vrijednih i oduševljenih zastupnika: Džunejd, Mekki i dr. Islamska mistična književnost doživjela je svoj cvat tek u idućem periodu u djelima Kušejrije, Gazalije i Ibn Arebije.

Kako se arapska lijepa knjiga razvila pod utjecajem Perzijanaca, znanstvena knjiga počinje prevođenjem grčkih djela, s originala ili iz sirskih prijevoda. Za taj su rad stekli velike zasluge prvi kalifi od roda Abasida i njihovi dostojanstvenici, koji upravo carski pomagahu znanstvenu knjigu. Drugi kalif iz te dinastije Mensur, a onda Harun Rešid pokazuju u tom pravcu znatne uspjehe, ali taj rad dostiže svoj vrhunac pod Memunom, koji je na sve strane svoga prostranog carstva osnovao škole i javne knjižnice, koje su imale služiti znanstvenim istraživanjima. U to su doba stvorena mnoga djela, od kojih je dobar dio propao, a spomen im se sačuvao u jednoj bibliografiji pod naslovom Fihrist (indeks), koju je napisao Muhammed Ennedîm.

Za prevodilački rad upotrijebiše kalifi kršćane i mnogobožačke Sabejce, koji su bili vješti grčkom i sirskom jeziku. Poznati su prevodioci: Bâlebekkî, Hunejn ibn Ishâk i sin mu Ishâk ibn Hunejn, a napose Sâbit Elharrâni, dvorski liječnik kalifa Mutevekkila i autor mnogih medicinskih djela. Prevedena su geografijska, matematička, astronomska, medicinska, glazbena i filozofijska djela, a napose radovi Platona i Aristotela. Na arapsku je filozofiju imao najjači utjecaj novoplatonizam, ali filozofija kod Arapa nije nikad gojena s onom ljubavi, kakvu su oni pokazali za druge znanosti, pa je ta disciplina ostala uvijek skučena na stalan krug stručnjaka. Metafizička spekulacija služila je dogmatici, etika je njegovana kao sastavni dio prava, a politika u djelima o državnoj upravi, pa su samo psihologija i logika gojene samostalno.

Filozofijskim se radovima istakoše: Kindî, Fârâbî, Ibn Sîna (Avicenna) i Ibn Bâdže. Na koncu 10. st. pokušalo je anonimno društvo Iskrenih prijatelja (Ihvan essafa) u svojoj enciklopediji pobuditi kod širih slojeva zanimanje za filozofiju.

Radovima iz područja matematike stekli su trajno ime Elhvârizmi i Ibn Elhejsem (Alhazen). Medicinski su pisci: Hunejn ibn Ishak i Errâzi. U to su doba živjeli prirodoslovci Ibn Elbajtâr i Elkazvînî. Zemljopis i etnografija imadu s početka pred očima praktične svrhe, a tek kasnije služe isključivo nauci. Prva su djela te vrste nastala kao rezultat nastojanja oko što bolje državne uprave i putovanja u naučne svrhe. To su djela Jâkûbije, Mesûdije i Istahrije. Za zemljopis su važni putopisi Mukaddesije i Ibn Fadâlna, koji nam na tisuću, godina prije našeg vremena pruža podatke o ruskom narodu.

Povijest se s početka u vezi s predajom bavi životom Muhameda i prvim islamskim vojnama (sijer i megazi). Potpun Muhamedov životopis napisao je Vakidî, a sačuvao se do danas u preradbi, koju je uredio Ibn Hišâm. Povijest se kasnije razvila do zamjerne visine. Prvi su joj predstavnici Belâzûrî, Jâkûbî i Taberî, najobjektivniji arapski historičar. Od kasnijih historičara napose zaslužuje spomen genijalni učenjak i mnogostrani pisac Bîrûnî, koji se proslavio na polju eksaktnih i prirodnih nauka.

4. Srebrno doba (1055—1258).

Vlast je Seldžuka u prednjoj Aziji imala nepovoljan utjecaj na arapsku književnost. U beletristici i nauci sve su rjeđi izvorni radovi. Pjesnici se zadovoljavaju konvencionalnim motivima i izrazima, a naučni se radovi prilagođuju praktičnim potrebama. Arapska je književnost zadržala te značajke uglavnom do dana današnjega. Od pjesnika se ističe Ettugrâî, a od pisaca Mekam Harîrija. U Španjolskoj Ibn Kuzmân uvodi u pjesništvo moderniju strofu zedžel, a Siciliju u pjesništvu dostojno predstavlja Ibn Hamdîs.

U teološkim disciplinama ističu se Errâzi, Zamahšerî i Šehristâni i najveći islamski teolog Gazâli (Elgazel), čiji su radovi preko latinskih prijevoda utjecali na srednjovjekovnu skolastiku u Evropi.

Filozofijom se s uspjehom bave španjolski učenjaci Ibn Tufejl (Tofail), koji je prvi svjetskoj književnosti dao filozofijski roman: Philosophus autodidactus, i Ibn Ružd (Averroes), čija su djela preko latinskih prijevoda kroz cijeli srednji vijek služila kao osnova za izučavanje filozofije. Smatrali su ga najvjernijim tumačem Aristotela. Podrijetlom je iz Španjolske filozof Ibn Sebîn, koji je Fridrihu Hohenstaufovcu u posebnom djelu odgovorio na pitanja, koja je on upravio tamošnjim učenjacima. Među najbolje radove arapskog aristotelizma ubrajaju se djela Židova Ibn Meimuni (Maimonides).

Na području matematike i astronomije ističe se Nasîr eddîn Tûsî, kojemu Hulagu gradi posebni opservatorij.

Na zemljopisu rade: Sjeveroafrikanac Idrisî, geograf i biograf Jâkût, pisac prvog geografskog rječnika i putopisac Ibn Džubejr. Poviješću se bave Ibn Elesîr i Imâd eddîn iz Isfahana.

5. Mamelučko doba (1258—1800).

Provalom Mongola pod vodstvom Hulagua pretvorena je prednja Azija u prah i pepeo. Pobjedom nad Mongolima kod Ajn Džalûta, koju je izvojevao egipatski mamelučki sultan Muzaffer Kutuz, spašeni su od bijede južna Sirija i Egipat. Teške posljedice mongolske najezde na islamske pokrajine prednje Azije osjetile su se na književnom i znanstvenom polju, tako da se otada sve do najnovijeg vremena na tom području rijetko javio koji znatniji pisac. S druge strane se u Španjolskoj i na otocima Sredozemnog mora sve više gasi arapska vlast, pa se s tog područja sve rjeđe javljaju učenjaci i književnici. Na kraju 15. st. prestaje ondje posve arapsko gospodstvo. Od tih je vremena do danas ograničen arapski književni rad na Siriju, Egipat i donekle na Sjevernu Afriku.

U prvoj polovici te periode (do zauzeća Egipta od turskoga sultana Selima I.) izbija na površinu samo jedan jači zastupnik pobožnog pjesništva, Bûsirî. U vjerskoj književnosti vrijedni su spomena Ibn Tejmijje, Subkî, Ajnî, Askalânî i Sujûtî, a na profanom znanstvenom području rade Dimiškî i Kalkašandî. U povijesti se ističu Ibn Haldûn, otac filozofije povijesti i sociologije, Makrizi, Ibn Arabšah, Ebul Fida i najveći historičar španjolskih Arapa Ibn Elhatîb. Biografijom se bavi Ibn Hallikân. U to su doba sabrane zbirke književnosti Hiljada i jedna noć, kojoj je osnovna građa podrijetlom perzijska, i romantično viteški roman o zgodama arapskog narodnog junaka Antara.

Od početka 16. st. utječu nesređene političke i društvene prilike negativno na nauku i književnost.

6. Najnovije doba (od 1800).

Od Napoleonova pohoda na Egipat nastao je preokret u arapskoj književnosti. Sirija i Egipat dolaze pod jači utjecaj evropskog duha. Arapska mladež uči u Evropi, napose u Francuskoj. Otvaraju se nove škole, podižu tiskare, a obrazovani krugovi pokreću listove i časopise (Elehram, Elmukattan, Elmuejed, Elmenar i dr.).

Javljaju se prijevodi s evropskih jezika. Na znanstvenom polju s uspjehom rade Ismail paša Sabri, Jazîdžî, obitelj Bustânî i Šidjâk. U pjesništvu, koje je ostalo najkonzervativnije, evropski je utjecaj vrlo jak. Najveći moderni egipatski pjesnik Ševki stoji pod francuskim utjecajem. U najnovije doba osnivaju braća Tajmur dramu, koja je arapskoj književnosti bila nepoznata. Tragedije Nedžib Elhadada povoljno su primljene u javnosti. Povijesni romani i novele Džirdži Zejdâna odgovaraju modernim zahtjevima. Književna je kritika još u počecima.

Evropski je duh arapskoj nauci i književnosti dao nove snage, pa ima nade, da će oživjeti novim poletom. Š. S.

Filozofija. Vjerska nauka Muhamedova bila je kod Arapa od početka predmetom živa i mnogostrana izučavanja, koje je pored sabiranja tradicija, kritike teksta, kako je on utvrđen za kalifa Otmana u Kur-anu, i tumačenja Prorokovih riječi i zapovijedi naišlo na mnoge moralne, socijalne, pravne i političke probleme, a izazvalo je i dogmatske rasprave, poglavito o biću Božjem i njegovim svojstvima, o odnosu njegovu prema svijetu i o udesu čovjekovu, napose u vezi s naučavanjem o predodređenju (predestinaciji). Tako su iz samoga arapskoga kruga, iako ne bez svakoga odnosa prema židovskom i kršćanskom vjerovanju, koje u onom krugu nije bilo nepoznato, s naučnim utvrđivanjem teologije islama (što znači pouzdanje u Boga) proizašla nastojanja vjersko-filozofijskoga značenja, koja se razvijaju u više smjerova. Čistu nauku Kur-ana nastoje prikazati i dalje razviti »učitelji riječi«, t. j. objavljene vjere, nazvani mutakalimun, među kojima se ističe Hasan al Basri. Od njega se odvaja Vasil ben Ata i osniva sljedbu arapskih slobodnih mislilaca, mutacilita. Neko je vrijeme uz nju pristajao i al-Ašari (873—935), ali se poslije priklonio pravovjernom naučavanju, koje je nastojao u odlučnoj borbi s protivnicima filozofijski potkrijepiti. Najznatniji njegov nastavljač bio je Abu Bekr al Bakilani. Otpor »ašarita«, pristaša al-Ašarija, upravljen je na jednu stranu protiv heretičke teologije unutar islama, koja se u koječem povela za kršćanskim mišljenjem, na drugu pak stranu protiv umovanja, koje je u arapskom svijetu izvana pokrenuto, ponajviše pod utjecajem grčkoga filozofijskoga duha. Razvitak naučne, religijom nevezane filozofije, ide uporedo sa širenjem političke vlasti arapske preko Sirije prema Sredozemnom moru zahvatajući i Mezopotamiju i zemlje na nju priključene. Na tom su putu Arapi došli u dodir s kaldejskom učenošću, stali se zanimati matematikom i astronomijom, nastavili to zanimanje i proširili ga na prirodne nauke, medicinu i filozofiju upoznavši se u Siriji s grčkim djelima, koja su ondje našli u prijevodu, napose s Aristotelovim, Hipokratovim i Galenovim. I brzo su se dali na posao, da plodove grčke nauke prisvoje, prenoseći ih u svoj jezik najprije iz sirskih prijevoda, a kasnije od česti i iz izvornika, a služili su se za poznavanje autora i židovskim vrelima, koliko ih je bilo. Izgrađivanje arapske nauke i filozofije pada u isto vrijeme s procvatom književnosti za vlade Abasida Haruna al-Rašida i njegovih nasljednika, osobito al-Mamuna i al-Mutavakila, pod kojima je Bagdad postao ne samo prijestolnica, nego i glavno kulturno središte s visokom školom (akademijom), knjižnicom i astronomskim opservatorijem. Prevodilački rad bio je društveno organiziran pod vodstvom sirskoga liječnika, po vjeri kršćanina, Ivana Masavaihi, i kasnije zamjenjivan novim prijevodima. Najznatniji je prevodilac toga razdoblja Abu Zaid b. Isak (809—873), potomak kršćanske porodice iz arapskog plemena Ibadita, dobar poznavalac grčkoga jezika, od koga ima prijevod Platonove »Države« i »Timeja«, Aristotelove metafizike i Aleksandrova komentara te Hipokratovih i Galenovih spisa, a i sam je pisao neka djela iz područja medicine i filozofije. Na osnovu toga rada razvila se onda arapska filozofijska knjiga. Glavni su joj predstavnici Abu Jusuf Jakub b. Isak al-Kindi (lat. Alcindus), Abu Nasr Muhamed ibn Tarhan al-Farabi (v.), Abu Ali al Hosain ibn Sina (→ Avicena) i Abu Hamed Muhamed al-Ghazali (v.). Sva je ta filozofija eklektična, tek što kod prve dvojice prevladavaju novoplatonski elementi, dok se u umovanju druge dvojice jače ističu utjecaji Aristotelove nauke. Osim toga dolaze u njih do izražaja i mistički motivi, koji ih manje ili više, ne izuzevši sasvim ni najjače racionalistički orijentirana Avicenu, dovode u vezu sa sljedbom »nosilaca vunena odijela«, nazvanih »sufi«, koji su povučeni u zajednicama živjeli asketskim životom odajući se pobožnu razmatranju. Bez obzira na to, nije li sufizam možda indijskoga podrijetla, očito su novoplatonski motivi vodili na priklanjanje k njemu. Pored naučne filozofije, koja je svagda bila ograničena na uzak krug, javlja se u Basri (oko 950) družba »čiste braće« (Ihvan-as-Safa), koja pored alegorijskoga tumačenja vjerske nauke unosi novopitagorovačke misli zajedno s mistikom brojeva, a išla je uz pučkoprosvjetne i za političkim ciljevima. Svakako je njezin književni rad (»Rasa il Ihvan as-Safa«) naišao na velik odziv; on predstavlja popularno pisanu enciklopediju, podijeljenu u četiri grupe: propedeutiku i logiku, prirodne nauke, nauku o čovjeku i o duši, nauku o Bogu. Filozofijski rad, što se tako razvijao u Bagdadu i oko njega u drugim mjestima, od kojih je Damask bio najznatniji, jenjava pomalo, kad je moć dinastije Abasida pala, i završava se negdje sredinom 12. st.

Kako je arapska vlast, šireći se preko Egipta sjevernom obalom Afrike, zahvatila gotovo čitavu Španjolsku (711) i udarila sjedište u Kordovi, procvala je početkom 10. st. zapadna grana islamske kulture. Kordova je postala osobito za kalifa Abd al-Rahmana III. i al-Hakuma ono, što je na istoku bio Bagdad, kulturno središte, u kojem se osim umjetnosti i književnosti razvio bujan naučni život i odonud se rasadio po akademijama u Tuluzi, Granadi, Sevilji, Valenciji i drugim gradovima, obuhvaćajući poglavito matematiku, prirodne nauke, astronomiju i filozofiju. U tom radu učestvovali su i Židovi, među kojima se ističu Salomon ben Jehuda ben Gabirol, od skolastika nazvan Avicebron (v.), i Mose ben Meimuni, nazvan Maimonides (v.). Arapska učenost izišla je na glas preko granica Španjolske i privukla na studij u arapskim školama naučne pregaoce iz kršćanskih zemalja, osobito iz Francuske. I skolastička filozofija onoga doba bila je u vezi s njom. Iz arapskih je prijevoda i djela popunjavala nedostatno poznavanje grčkih pisaca, napose Aristotela, na osnovi komentara i latinskih preradbi, u nedostatku izvornih spisa. Istaknutiji predstavnici arapske filozofije u Španjolskoj jesu: Abu Bekr Muhamed as-Saig ibn Badža, nazvan Avenpace, rodom iz Saragose. Živio je u Sevilji i Granadi, zatim prešao u Fez, gdje je umro 1138, otrovan iz zavisti od liječnika Abu l’Ala ibn Zura. Njegovi su spisi većinom izgubljeni. Zatim se ističu Abu Bekr ibn Tufail, rođen u Cádizu oko 1100, umro 1185 u Maroku (glavno mu je djelo Živi, sin budnoga, filozofijski roman, u kojem se opisuje buđenje razuma u djeteta, koje se rodilo na osamljenu otoku) i najglasovitiji u tom krugu Abu l’Valid Muhamed ibn Rušd, poznat pod imenom Averoes (v.), koji je živio od 1126—1198. Filozofijski rad zapadno-arapskoga kruga prestaje padom Kordove (1126) pod vlast Kastilije. Od toga doba on nije kao ni na Istoku došao do većega historijskoga značenja.

LIT.: Brockelmann, Geschichte der arabischen Literatur, napose I., Weimar 1898; A. Stöckel, Gesch. d. Philos. d. Mittelalters, II., Mainz 1865; P. Deussen, Philos. d. Mittelalters, II. sv., Leipzig 1915; Überweg, Grundriss der Philosophie, II. dio, 10. izd., Berlin 1915. A. B-a.

Matematika. Kada se poslije zauzeća velikog dijela Istoka i Zapada počeo smirivati ratnički duh Arapa, i kad su stali preuzimati kulturno blago podjarmljenih naroda, osobitom su se revnošću dali na proučavanje matematičkih nauka i astronomije. Prevodili su djela Euklidova, Arhimedova, Apolonijeva, pa Ptolemejeva i Diofantova, kao i astronomska i matematička djela indijska i babilonska; njih su komentirali, po njima su predavali, ona su im bila osnov i za dalji rad. Iz indijske matematike preuzeli su praktički najvažniju tekovinu: nove oznake za brojeve od 1 do 9, te decimalno označivanje cijelih brojeva po mjesnoj vrijednosti, koja se prometom širila u sve dalje krajeve staroga svijeta. Iz indijsko-arapskog izvora potječe i poseban znak za nulu, a izraz al sifr, kojim su Arapi preveli indijsku riječ za nulu šunya (prazno), preveo je Leonardo iz Pise u znamenitom svom djelu Liber abbaci (1202 i 1228) sa zephirum, odakle je nastao i kasniji zero kao i riječ cifra, koja danas znači svaku brojku; uopće se tim djelom počeo jače širiti u Italiji i drugdje indijsko-arapski način pisanja brojaka i brojeva te pismenoga računanja njima, kao i rješavanje algebarskih problema u vezi s praktičkim životom. Nije pouzdano utvrđeno, kojim su se putem arapske brojke javile na evropskom Zapadu. Brojke slične zapadno-arapskim (sustava gobār), koje su se razlikovale od istočno-arapskih, nalaze se u računima abakista (v.) iz škole Gerbertove u 11., možda već i u 10. st., i te su izvor naših brojaka, ali se ne može sigurno tvrditi, da su izravno preuzete od zapadnih Arapa. Premda su Arapi preuzeli dosta matematičkoga znanja od Inda, nisu se ipak služili njihovim simboličkim algebarskim oznakama, nego su riječima opisivali odnose i formule; tek u 15. st. javljaju se u zapadnih Arapa algebarski simboli, ali tada već razviti. — Početkom 9. st. izdaje Perzijac Muhammad ibn Mūsā Alhvārazmī prikaz izvođenja računskih operacija po indijskom načinu računanja, no od osnovne mu je važnosti djelo Al-gebr w’al mugâbalah, koje je i najstariji matematički udžbenik arapski, u kome, polazeći od zadataka praktičkoga života, rješava linearne jednadžbe s više nepoznanica, kvadratne jednadžbe te dvije jednadžbe s dvije nepoznanice, koje vode na kvadratne, izračunava korijene i računa njima. Prijevodima toga djela ušle su algebarske metode računanja na Zapad u 12. st. Iz latiniziranog imena pisca nastala je i riječ algoritam, označajući tada taj novi način algebarskog računanja, dok je od riječi gabr i mukābalah, kojima se označuje na Zapadu u 12. i 13. st. ta nova nauka ostala samo prva u našoj algebri. Iz djela arapskih matematičara naučio je Zapad različna svojstva djeljivosti brojeva, kao na pr. pokus s 9 (Ibn Sina-Avicenna, 10.—11. st.) i s 11 (Alkahri, 11. st.), računanje s razlomcima, i to prema uzoru i egipatsko-grčkome, kao i babilonskom i indijskom, s iracionalnim brojevima (Alkarhī), pravilo trojno, vađenje drugoga i viših korijena (Troje braće, sinovi Mūse ben Šakira, 9. st.; Alhajjām, 12. st.), rješavanje kvadratnih jednadžbâ (Šogā, 10. st.; Alkarhī, koji radi u duhu Diofantovu; negativna rješenja i nula pri tom se odbacuju), a osobito rješavanje kubnih jednadžba, pri čemu Perzijac Alhajjām ima osobitu zaslugu, što je općenito razvrstao kubne jednadžbe u četiri tipa i rješavao ih s presjecima stošca po grčkom uzoru; važna su i istraživanja Troje braće o konhoidi u vezi s trosijecanjem kuta, za što je Albiruni u 11. st. dao nove konstrukcije te računao vrlo dobre aproksimacije korijena kubne jednadžbe i upotrijebio to za račun stranice pravilnoga deveterokuta; u djelima njihovima nalazi se i približno rješenje jednadžba metodom dviju pogrešaka (regula alchatayn; Alhvārazmī i drugi), više potencije binoma (Alhajjām), rješavanje neodređenih jednadžbā (Šogā, Alkarhī, Alhaitam). Napose je trigonometrija ravna i sferna bila važno polje njihova rada. Alhvārazmī i Albattānī (Albategnius, 9.—10. st.) izdali su tablice sinusa (izraz sinus latinski je prijevod arapske riječi). Abu’l-Wafā’ (10. st.), osim novih formula, izračunao je nove tablice sinusa i prvi put tangensa. Albattāni se služi šutke kosinusovim poučkom sferne trigonometrije, dok Abū Nasr (10. st.) pozna opći sferni i ravni sinusov poučak. No tek je Nasir Ed-dīn u 13. st. predočio trigonometriju kao cjelinu, odijeljenu od primjena astronomijskih, iz kojih je nastala. Rezultati arapske nauke pomalo su prodirali prijevodima i prometom u zapadnu Evropu te se tim putem, uz oživljavanje izučavanja grčke matematike, a i samostalnim prinosima, pripremao razvoj matematike na Zapadu, koji je osnov današnjega njezina stanja.

LIT.: H. Suter, Die Mathematiker und Astronomen der Araber und ihre Werke, I., 1900, II., 1902 (Abhandlungen zur Geschichte der mathematischen Wissenschaften und ihrer Anwendungen, sv. X., XIV.), Leipzig; J. Tropfke, Geschichte der Elementar-Mathematik in systematischer Darstellung, 7 sv. u 2. i 3. izd., Berlin—’Leipzig 1922 do 1937. Ž. M.

Glazba. Prije islama Arapi nisu imali veće glazbene kulture. Tek kad su Arapi osvojili Perziju (u 7. st.), razvitak je arapske glazbe usko povezan uz razvitak perzijske glazbe. Najstariji arapski glazbeni pisac Halil (* 776 pos. Kr.) napisao je knjigu o ritmici i knjigu o tonovima. Alfarabi (ili El Farabi, prozvan tako po rodnom mjestu Farabu, današnjem Otraru, dok mu je pravo ime bilo Abu Nasr Mohammed ben Tarhan, * oko 900, umro oko 950) pokušao je kao vrstan znalac starogrčkog tonskog sustava reformirati stariju arapsko-perzijsku tradiciju, pa je napisao veliko djelo o glazbi; njegov pokušaj nije uspio. Poslije se kao glazbeni teoretičari ističu Perzijanci: Safieddin u 13. st, Mahmud Širasi (umro 1315), Mahmud el Amul (umro 1349), Abdolkadir ben Isa (ili Abd-el-Kadir) u 14. st. Glazbeni sustav, koji ovi teoretičari razlažu, osniva se na najstarijim arapskim elementima, ali je kasnije pod perzijskim utjecajem dalje razvijen. U tom se sustavu oktava dijeli u 17 dijelova (trećine tonova), a tonovi se izvode po krugu donjih kvinta. Ugođaj pojedinih tonova (naročito male i velike terce, te male i velike sekste) čistiji je nego u temperiranoj evropskoj ljestvici. Na osnovi ovakvog dijeljenja oktave dobiveno je dvanaest ljestvičnih obrazaca — makamati (kojih su nazivi: ušak, neva, buselik, rast, irak, isfahan, zirefkend, bisirg. sengule, rehavi, huseini, hidžas). Napjevi se prema tome kreću u opsegu pojedinih ljestvica od 8 tonova, pa su u njima pojedine stupke samo ugođene po trećinama tonova, a ove same nisu melodijski elementi. Poslije 14. st. u taj sustav prodire i utjecaj evropskog glazbenog sustava.

Arapi su (i Perzijanci) upotrebljavali i mnoge glazbene instrumente; najraširenija i najuglednija bila je lutnja (arap. al’ud, t. j. drvo; španj. laud; franc. luth; njem. Laute) i tanbur. Na oba ova instrumenta žice su se trzale ili prstima ili trzalicom. Poznati su i gudački instrumenti: kemanče, rebab (neki ih smatraju izvorom evropskih gudačkih instrumenata). Od sviraljaka upotrebljavali su labijalnu nej i arganun (možda od starogrč. organon; da li su to bile mješnice?).

LIT.: R. G. Kiesewetter, Die Musik der Araber nach Originalquellen dargestellt, 1842; P. Colangettes, Études sur la musique arabe (Journal asiatique 1904—1906); J. Rouanet, La musique arabe (u Lavignacovoj Encyclopédie de la Musique); R. Lachmann, Musik des Orients (Jedermanns-Bücherei); Fr. S. Kuhač, Turski živalj u pučkoj glazbi Srba, Hrvata i Bugara (u Glasniku sarajevskog muzeja 1898); A. Berner, Studien zur arabischen Musik auf Grund der gegenwärtigen Theorie und Praxis in Ägypten, Leipzig 1937. B. Š.

Arapska umjetnost → Islamska umjetnost.

Arapska djela naših pisaca. Arapskim jezikom pisao je velik broj naših ljudi u prvom redu iz Bosne i Hercegovine. Na području teologije istakli su se osobito: 1. Muhamed ibn Musa »Allamek« (umro 1635), koji je obrađivao pored teologije (Komentar Bejzavina tefsira) šerijatsko pravo i arapsku lingvistiku (Glosa Sejjid Šerifovu komentaru onoga dijela Sekkana »Miftahul-uluma«, koji se odnosi na arapsku stilistiku, i Glosa na Mula Džamin komentar Ibn Hadžibove »Kafije«); 2. Abdullah efendi Bošnjak (umro 1644), koji po svom glasovitom Komentaru Ibn Arebina Fususa nosi počasni nadimak komentator Fususa; objasnio je u nekoliko rasprava mnoga poglavlja Kur-ana u svijetlu mistike; 3. Mevla Abdulkerim (umro 1571) glosirao je Sejjid Šerifov komentar Zamahšerinu komentaru Kur-ana, koji se zove Keššaf; obrađivao je također filozofiju šer. prava; 4. Alauddin Ali Dede (umro 1598) ima više djela iz područja islamske teologije, mistike (Havatimulhikem) i povijesti; 5. Zijauddin Ahmed (umro 1679) uz teološki rad proslavio se radovima iz područja šerijatskog prava: Durretul-fetava; Enfeud-delail; pisao je i propovijedi (Enisul vaizin); 6. Ahmed Bejazi-zade (umro 1686): Išaratul-meram; 7. Hasan Kafi ef. Prušćak (1544—1616) pored teološko-literarne djelatnosti obrađivao je šerijatsko pravo (komentar na Muhtesara od Kudurije; Hadikatus-salati), šerijatsko-pravnu filozofiju (Semtul-vusul-ila ilmil-ususul), historiju Nizamul-ulema (na hrvatski preveo Mehmed Handžić, Sarajevo 1935) i arapsko jezikoslovlje (komentar Ibn Hadžibove Kafije i Temhisut-telhis); ima i spis o državi Uređaj svijeta, koji je na hrvatski preveo S. Bašagić, Sarajevo 1919.

Šerijatsko pravo i šerijatsko-pravnu filozofiju pored spomenutih obrađivali su na arapskom jeziku: 1. Mustafa Ejubić nazvan Šejh Jujo (1651—1707), koji je napisao glosu Mula Husrevovu Miratul-usulu pod naslovom Miftahul husul; Fethul-esrar, komentar djela Mugni od Hudžendije; komentar Muntehaba od Ahsiketije i još tridesetak djela iz područja islamske dogmatike, prava i arapske lingvistike; 2. Ahmed Hatem efendi (umro 1754) ima komentar Multeke od Ibrahima Halebije; istakao se kao dobar matematičar komentarom glasovitog matematičkog spisa El-lum’a; 3. Hasan efendi Hlivnjak Medžmeul-fetava; 4. Ibrahim Akhisari, Fetavai-Akhisari; 5. Mehmed Refik Hadžiabdić (1814—1872), Nukulul-fetaval-fejdijje; 6. Muhamed Muhtešim ef. Šabanović (umro 1694), Adabulhukkam (sudski postupak) i Polemika o maču i peru; 7. Sejfullah ef. Proho (1859–1932), Kitabun-nikah i Zubdetul-feraiz; 8. Mustafa Sidki Karabeg (umro 1878), Hidadun-nusul (Glosa Mula Husrevova Mirata); 9. Hasan ef. Spaho (1841—1915), Muntehabul-usul.

Rad naših ljudi na izučavanju arapskog jezikoslovlja sastoji se uglavnom iz komentiranja i glosiranja klasičnih arapskih jezikoslovnih djela i njihovih komentara. Tu su se pored navedenih istakli: 1. Mahmud ibn Halil (umro 1688) glosom na Mula Džamin komentar Ibn Hadžibove Kafije i djelom El-Bedijje o arapskoj stilistici; 2. Muhamed ibn Jusuf Ćelebi (1711—1769); 3. Mehmed Aruzi, koji je specijalno obrađivao arapsku metriku; 4. Ahmed ibn Hasan.

Islamsku mistiku obrađivao je pored spomenutog Alauddin Ali Dedea i Abdullaha efendije Bošnjaka Ibrahim ibn Timurhan (umro 1617).

Bogatu arapsku beletristiku obogatiše ovi naši zemljaci: 1. Ahmed Šemsuddin Sarajlija (umro 1575), koji je napisao dva vrlo interesantna spisa, Risaletul-kalemijje (o peru) i Risaletus-sejfijje (o maču); 2. svestrani poznavalac arapskog jezika i literature i odličan stilist bio je Ali Fehmi Džabić (1853—1918), koji je napisao vrlo učeno i kritički komentar Ebn Talibove pjesme Lamijje, a u djelu Husnus-sahabe fi šerhi ešaris-sahabe po prvi put sabrao i komentirao pjesme Muhamedovih drugova. Tiskan je samo prvi svezak ovog glasovitog djela, i o njemu se znanstvena kritika odlično izrazila; Džabić je na arapskom napisao i jednu raspravu protiv aneksije Bosne i Hercegovine; 3. odličan prilog historiji arapske literature na arapskom jeziku dao je suvremeni hrvatski orijentalist Mehmed Handžić u djelu El-dževherul-esna, u kome je izložio arapskoj publici legat hrvatskih muslimana islamskoj književnoj kulturi.

Pored mnogih naših pjesnika, koji su pjevali na turskom i perzijskom, imamo i jedan Divan pjesama na arapskom od Hasana Bošnjaka. Ovaj »vječiti prijatelj Bosne« hvali u svojim pjesmama Bosnu i Bosance i šalje im svoje »pozdrave pune čežnje i žudnje«.

LIT.: S. Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Sarajevo 1912; M. Handžić, Književni rad bos.-hercegovačkih muslimana, Sarajevo 1935.

S arapskog jezika na hrvatski prevedena su uglavnom ova djela: Muhamed Pandža i Džemaluddin Čaušević Kuran Časni, prevod i tumač s tekstom, Sarajevo 1937; Ali ef Karabeg Prevod Kur-ana, Sarajevo 1937; Šukrija Alagić preveo je i izdao jedan dio Komentara Kurana od Rešid Ridaa u četiri knjige; Komentar džuza Amme od Muhameda Abdulaha; Osman Nuri Hadžić: Muhamed Alejhis-selam, Sarajevo 1903; Ali ef. Kadić: Primjena islama na osnove kulture od Ferid Vedždije, Mostar 1915; Muhamed S. Serdarević preveo je raspravu O pošljednjem božijem poslaniku od Muhameda Teufika Sidkije, Mostar 1915; Musa Ćazim Čatić: Teiste i ateiste od Dr. Osmana Namika, Mostar 1915 i Muslimansku ženu od F. Vedžije, Mostar 1915; Ahmed Rašidkadić: Panislamizam i Evropa od Armzade Refikbega, Mostar 1914; Dr. Safvet-beg Bašagić preveo je Nizamul-alem (uređaj svijeta), Sarajevo 1919, a Mehmed Handžić Nizamul-ulema (niz učenjaka), Sarajevo 1935; Rajske bašče o temeljima vjerovanja, Sarajevo 1939, od našeg zemljaka Hasan Kafi ef. Pruščaka.

Fehim Spaho preveo je jedan dio Hiljadu i jedne noći. Ovaj je prijevod štampan u četiri knjige (Sarajevo 1925).

Svojevremeno su Safvet-beg Bašagić u sarajevskoj »Nadi«, a Musa Ćazim Čatić u »Beharu« i »Biseru« prevodili pjesme arapskih klasičnih pjesnika: Imruul-Kajsa, Zuhejra, Antare, Šanfare, Mearrije i dr. Ovaj rad nastavio je mladi hrvatski pjesnik, orijentalist Ismet Žunić. H. Š.

Arapi i Hrvati. Ofenziva afričkih Aglabida protiv Bizanta u Siciliji i južnoj Italiji dovela je arapske gusare i do hrvatske obale. Uspostava je carske vlasti u Bariju 871 učinila kraj tim napadajima, ali su se trgovačke veze sačuvale dalje, jer su italski pomorski gradovi, prije svega Mleci i langobardski trgovci iz Barija, kasnije također Sicilijanci i Katalonci, opskrbljivali Saracene robljem iz Dalmacije.

Posao bijaše tako unosan, da zabrane nisu pomogle. Zvonimir se morao kod krunisanja 1075 obvezati papi Grguru VII., da će to zlo zatrti, ali zabrane su bile još u 14. i 15. st. potrebne u Splitu, Korčuli i Dubrovniku.

Mažuranić je stoga smatrao Sakalibe (singular Siklab), t. j. Slavene, koji se spominju od 9. do 12. st. u sjevernoj Africi, a naročito u Španjolskoj, za Hrvate. Upozorio je, da su kordovski kalifi imali ne samo sakalipsku gardu, već i sakalipske generale, graditelje, pjesnike i gramatičare, te da se gdjekoji španjolski Siklab popeo čak na kneževski prijesto. Sakalipski »kralj Gebalima«, s kojim je veliki kalif Abd-ar-Rahman III. stajao u izravnoj diplomatskoj vezi, držan je u ovakvim okolnostima za Hrvata. Zato je Mažuranić smatrao velikim gubitkom baš za hrvatsku historiju, što se zameo svaki trag »knjizi pobjede i borbe protiv onih, koji ne znaju o vrlinama Slavena«, pogotovu, kad se o njoj čita, da ju je napisao Siklab Habib na temelju mnogih pjesama i ljetopisa svojih zemljaka.

Ne stoji, da su Sakalibi bili samo Hrvati ili bar glavnim dijelom Hrvati. Arapi su skrojili taj naziv, kada su se upoznali sa Slavenima posredovanjem bizantskih trgovaca robljem. No zemlje, koje su dobavljale to slavensko roblje, pružale su se od italske granice do južne Rusije. Kada su Arapi sami prodrli na evropsko tlo, proširili su ime Sakaliba i na ostale evropske narode, koji su svijetlom puti nalikovali na Slavene. Tako Ibn Jakub u 10. st. smatra Sase za Sakalibe, Kazvini u skladu s time pribraja saski Soest i Paderborn slavenskim gradovima, a Masudi zove Nijemce najhrabrijim i Madžare najljepšim slavenskim narodom. Među Sakalibima u službi kordovskoga kalifa izrijekom se navode pored stanovnika južne Rusije i Galičani iz sjeverozapadne Španjolske, Franci, Langobardi i Kalabrezi.

Može se dakle samo reći, da je među Sakalibima bilo također Hrvata i Srba. Ali su nam od njih poznati dosada jedino vojskovođa fatimidskoga kalifa u Kairuanu, Džauhar, koji je 969 osvojio Egipat, i knez Almerije na andaluzijskoj obali, Kairan, na početku 11. st., — ako je točna vijest kasnih arapskih pisaca, da su oni bili Dalmatinci. Inače svjedoči o hrvatsko-arapskim vezama lično ime Saracen, koje se javlja u hrvatskim ispravama od 11. st. dalje.

LIT.: V. Mažuranić, Dodatci uz prinose za hrvatski pravnopovjesni rječnik, Zagreb 1923; Isti, Izvori dubrovačkoga historika Jakova Lukarevića, Narodna Starina, 3, 1924; Isti, Melek »Jaša Dubrovčanin«, Zbornik kralja Tomislava, Zagreb 1925; R. Dozy, Histoire des Musulmans d’Espagne, 711—1110, novo izdanje E. Levi-Provençal, Leyden 1932; Dozy, Recherches sur l’histoire et la littérature de l’Espagne pendant le Moyen Age, Leyden, ³1881. Lj. H.

Arapski putnici kroz Hrvatsku. U isto vrijeme, kad su Arapi osvojili Siriju i Palestinu (635—637), zaposjeli su Hrvati nakon borbe s Avarima rimsku Dalmaciju. U svojoj pradomovini nijesu ni Hrvati ni Arapi bili mornari, nego su naučili pomorstvo, jedni od potomaka starih Feničana, drugi od potomaka starih Liburna. Prometne veze između Sirije i Dalmacije bile su međutim i prije dosta žive. Politička i vjerska oporba protiv Carigrada bila je živa u Siriji i u Dalmaciji, a k tome dolazi, da su političke veze između Arapa i Slavena bile i uspješne, kako se to vidi iz zajedničkog ratovanja i carigradske blokade 677 i iz izdašne pomoći, koju su pružali Arapi Slavenima iz Peloponeza prilikom njihova ustanka protiv Bizanta 802—811.

Što se tiče arapskih putnika, zasluga je ruske nauke, da smo upozoreni na njih. Tako je Frähn pokupio izvještaje putnika Ibn-Fostana, dok je Charmoy izdao Masudijeve putopisne bilješke. Hvolson je izdao izvještaje Ahmeda ben Omara ibn Doste o Kazarima, Burtjasima, Bugarima, Madžarima i Slavenima. Makušev je skupio Skazanija inostranov o bytie i pravah Slavjan. Lamanskij je opet spominjao slavenske putnike i doseljenike u Maloj Aziji, sjevernoj Africi i Španjolskoj. Slavene je prvi spomenuo Al-Ahtal oko 670. Kasniji izvještaji arapskih putnika spominju Hrvate, ali se po njihovu prikazu ne može uvijek razabrati, jesu li to zakarpatski ili primorski Hrvati. Češći i točniji su arapski izvještaji iz vremena poslije osvojenja Sicilije i južne Italije s arapske strane. Od toga vremena je Palermo važna točka za trgovinu između Hrvatske i Španjolske.

Između arapskih pisaca, koji su spominjali Hrvate, najviše je istaknut Masudi Murug al tanhib, koji je umro 943. Ali su njegovi Hrvati bez sumnje stanovali iza Karpata. Istočno od Hrvata nalazila se država ad-Dir s glavnim gradom Kijevom, a zapadno država al-Firag s glavnim gradom Pragom.

Stariji je od Masudija Al-Džarat, koji je živio sredinom 9. stoljeća. Putopis mu je međutim izgubljen, ali se njim poslužio samanidski vezir Al-Džejhani, a ovoga su upotrijebili Ibn Rusta, Al-Bekri i treći pobliže nepoznati pisac, kojega su opet upotrijebili jedan perzijski zemljopisac i Kardisi. Al-Bekri nije doduše sam putovao u naše krajeve, već mu je služio kao pomagalo zemljopisni rječnik Ibrahima ibn-Jakuba, koji je boravio 950—973 u Merseburgu u Saskoj, te je odatle putovao kroz Češku, Poljsku, Rusiju, Ugarsku, Hrvatsku i Italiju.

Idrisi, rođen 1099, proputovao je oko 1153 naše Primorje, te spominje u svojem putopisu Kotor, Dubrovnik, Ston, Split (Ažbaladu), Trogir (Targhuri), Šibenik (Sinadža), Nin i Senj (Saana).

Elimacin (Džirdžis ibn al-Amid al-Mekin), koji je umro 1275, opisao je ratovanje između Samuela i Bazilija II.

Zajedno s arapskim piscima spominje se Židov Hazdaj ibn Safrut, dvorjanik Abd-ur-Rahmana III. u Kordovi, koji je, hoteći donijeti neku poruku Židovima u južnoj Rusiji, morao dobiti propusnicu kroz zemlju Gebalim, otkuda bi preko Madžarske dospio u zemlju Kazara. Budući da je onda Židovima bio nemoguć prolaz kroz Njemačku, morao je Hazdaj ići kroz zemlju Gebalim, to jest kroz zemlju gorovitu, a tu misle Rački i Vl. Mažuranić, da je to bila Hrvatska.

LIT.: A. Kremer, Kulturgeschichte des Orients, sv. 2., Beč 1875; L. Caetani, principe di Teano, Annali dell’Islam, Milan 1905—1926; Rački, Scriptores rerum Croaticarum, Rad JA, sv. 51., str. 36—42; Vl. Mažuranić, Gebalim, Hrvatsko Kolo 1926. A. D.

Arapi u hrvatskoj povijesti, tradiciji i književnosti ostavili su dosta vidljive tragove. Doduše, oni su sami znali za Hrvate manje nego Hrvati za njih. Arapima su slavenski narodi bili poznati obično pod imenom Slavena ili, kako su ih oni prema bizantskom nazivu i svojem izgovoru nazivali, kao Sakalib (v.). Slaveni su u početku nastupali kao saveznici Arapa, jer su se našli s njima na zajedničkom poslu, t. j. rušenju bizantskoga carstva. Znade se, da je 664 došlo u Siriju pod vlast arapskog vojskovođe Abd ur-Rahmana 5.000 Slavena. Potomci se tih četa spominju još u 10. st. Bit će da su od njih potekli donekle i oni subijeli Arapi, koje je u Siriji našao u 16. st. Juraj Hus Rasinjanin, a i danas ih spominju neki etnolozi kao primjesu »nordijske rase« među Arapima. Priliv svijetle rase povećalo je među Arapima zacijelo i onih 20.000 Slavena, koji su došli k njima 687; a isti se proces zbio i s onim slavenskim vojnicima, koji se 754 spominju u vojsci Abusalima.

Hrvati nastupaju u početku svoje povijesti kao protivnici Arapa. Arapske su čete 866 došle pod Dubrovnik pa su ga 15 mjeseci opsjedale, a onda ih je ispod njega protjerala bizantska mornarica pod zapovjedništvom Nikete Orife. Poslije toga pomogla je hrvatska mornarica kneza Domagoja franačkom caru Ludvigu, te je njegova vojska 2. II. 871 mogla osloboditi od Arapa grad Bari.

U 10. st. spominje Hrvate arapski zemljopisac al-Masudi (umro 956) pod imenom Harvatin, a Srbe pod imenom Sarbin. Arapski zemljopisac 12. st. Idrisi (v.) opisuje Hrvatsku nazivajući je Džoroasia. Pošto je spomenuo Bakar, Senj, Zadar, Biograd, prelazi najposlije na Dubrovnik, o kojem veli, da je krajnji grad u Hrvatskoj. Hrvati su imali dodira s Arapima ne samo preko arapskih straža u Kordovi, nego i kao vrsni trgovci. Dok su Saraceni vladali Sicilijom, postojala je u Palermu gradska četvrt, koja se zvala slavenskom četvrti (Harat as Sakalib). Valovi arapskih političkih i kulturnih poplava povukli su sa sobom mnoge hrvatske krepke pojedince, koji su došli do velika ugleda u arapskom svijetu. Premda nijesmo potpuno sigurni, da Melek Jakša potječe iz Dubrovnika ili osvajač Afrike i graditelj Kaira Džauhar iz Cavtata, svakako nam je poznato, da su u srednjem vijeku mnogi Hrvati povećali moć i sjaj arapskog imperija.

U isto vrijeme nastavlja se borba hrvatskog naroda proti arapskoj političkoj i vjerskoj ekspanziji. U velikom evropskom pokretu križarskih vojna sudjeluju i Hrvati, jer su 1217 i 1218 i hrvatske čete Stjepana Babonića boravile u Palestini pod vodstvom ugarsko-hrvatskoga kralja Andrije II. Andrijina vojna nije doduše uspjela, ali je svakako povećala madžarsku i hrvatsku tradiciju o Arapima. Kralj Andrija morao se boriti protiv utjecaja islama i u svojoj državi. Zato je 20. VIII. 1233 izdao naredbu protiv Saracena i Židova (→ Antisemitizam).

Zanimanje za Sveti grob povuklo je više hrvatskih franjevačkih misionara u Jerusalim, gdje su došli u dodir s Arapima. Bl. Nikola Tavilić podnio je među njima 14. XI. 1391 mučeničku smrt. Drugi franjevac, fra Bonifacije Dubrovčanin Drkolica (v.), uspio je da steče među Turcima i Arapima velik ugled i da obnovi 1555 Spasiteljev grob.

U tursko doba, kada je jedan dio Hrvata prešao na islam, otvorena su bila širom vrata arapskom utjecaju na velik dio hrvatskih krajeva. Muslimani su prihvatili uz arapska imena i arapsko pismo, koje se ističe ne samo na mnogim nadgrobnim spomenicima i džamijama, nego je uz glagoljicu, latinicu i ćirilicu četvrto naše pismo u mnogim književnim dokumentima (→ Aljamiado literatura). Muslimanski su hadžije putovali u Meku i Medinu, njihovi su književnici i učitelji širili arapsku knjigu i nauku u svim osvojenim hrvatskim pokrajinama. Neki su Bošnjaci i Hercegovci obogatili ne samo tursku i perzijsku, nego i arapsku prozu i pjesništvo. O njima je turski povjesničar Alali napisao u svojoj povijesti: »Što se tiče plemena Hrvata, koje smještaju uz rijeku Bosnu, njihov se značaj odrazuje u veseloj naravi; oni su po Bosni poznati i po tekućoj rijeci prozvani. Duša im je čista, a lice svijetlo; većinom stasiti i prostodušni — njihovi likovi naginju pravednosti. Golobradi mladići i lijepi momci poznati su po pokrajinama radi naočitosti i ponositosti, a daroviti spisatelji kao umni i misaoni ljudi«.

Imade i kršćanskih pisaca među Hrvatima, koji su pisali o Arapima.

G. 1537—1540 proputovao je istočne zemlje, najprije kao turski vojnik, a onda kao kršćanski hodočasnik, Juraj Hus Rasinjanin. U svojoj latinskoj knjizi opisao je Arape u Adenu, Moki, Zebidu, Džidi, Meki, Egiptu, Jerusalimu, Damasku. Znao je, da Arapi nerado podnose turski jaram, ali nije vjerovao u njihovo oslobođenje. Njegove riječi glase: »Po tom sam upoznao, da je snaga saracenskih Arapa slabašna, i da se oni onako maleni, beskrvni i izmoždeni ne će moći nikada mjeriti s Turcima, ako ih ne podignu svojom pomoću susjedi i tuđinci«.

Poslije Jurja Husa Rasinjanina prikazivali su Arape i drugi hrvatski hodočasnici, koji su opisivali svoj Božji put kroz Palestinu (→ Hodočasnik).

Među starijim pjesnicima, koji su pisali hrvatski, pjevaju o Arapima Gundulić, Baraković, Kačić i drugi. Motivi o Arapima prešli su i u hrvatsku književnost 19. st. Preradović, Šenoa, Palmović i Arnold obrađuju ih bilo pod općim imenom Arapa, bilo pod imenom Beduina i Saracena. Posebnu skupinu sačinjavaju pjesme i pripovijetke o dodiru starije hrvatske povijesti s arapskim osvajačima. Šenoa je u Anki Neretvanki prikazao gusarski pohod Saracena u neretvansku krajinu. Franjo Marković spjevao je oveću epsku pjesmu, gotovo čitav ep, pod naslovom Povratak pod hrvatskoga kralja, dovodeći u vezu slavensku stražu u arapskoj Španjolskoj s hrvatskom državom u doba kralja Tomislava. Hrvatsku stražu u Kordovi opisuje i Tugomir Alaupović u pjesmi Kordovski stražar. Slične je sadržaje još obilnije razradio Velimir Deželić stariji u romanima U službi kalifa (1908) i Hadžibova kob (1909). U naučnoj su književnosti tu istu građu obrađivali najviše Vjekoslav Klaić i Vladimir Mažuranić. Arapskoj tematici u hrvatskom romanu pripada donekle i Jaša Dalmatin od Ivane Brlić-Mažuranić (1938).

Narodna pjesma, priča i folklora među Hrvatima i Srbima poznaju Arape kao vrlo izrazite tipove, koji se često odlikuju zlim magičnim svojstvima. Posebno mjesto zauzimaju motivi o crnom Moru. Muslimanski pjevači i pripovjedači, slaveći moć turskoga sultana, prikazuju obično Arape kao dobre vojnike i mejdandžije, ali ipak ističu svoju superiornost nad njima. Rasni antagonizam javlja se i kod njih naročito, kada bi valjalo, da »turkinja divojka« pođe za Arapina. Pogotovu je snažan taj antagonizam kod kršćanskog življa. Svi veći kršćanski junaci narodnih pjesama ubijaju arapske nasilnike. Kraljević Marko, koji ubija troglavog Arapina, ističe se i inače u borbi protiv Arapa, jer ga narodna pjesma opisuje, kako vjerolomno ubija Arapku djevojku, ili kako u vojsci turskoga sultana zauzima s njime 44 arapska grada i opsjeda Kara-Okan. Tomić Mihovil ubija Arapina sa dvije glave. Ivan Karlović oslobađa Solin od Arapina, koji je udario sramotan harač na grad. U novijim pjesmama prenesen je taj isti motiv na Solun i na Bolanog Dojčina. Udaja Arapke djevojke za kršćanskog junaka svršava se redovito njezinom tragedijom.

Zazor od arapske crne rase stvorio je i poslovice: Perem Arapina, ili: Zaludu pereš Arapina, čime se hoće izreći besmislenost i bezuspješnost kakvoga posla.

Riječi Arapović, Arapin, Harapin, Arapovac, Arapovci i t. d. dokazuju, da je ime arapskoga naroda ostavilo dosta tragova i u našoj toponomastici kao i u našim prezimenima.

LIT.: F. Rački, Scriptores rerum chroaticarum, Rad 51, Zagreb 1880; F Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb 1925; Vl. Mažuranić, Dodatci uz prinose za hrv. pravno-povjestni rječnik, pod imenom Saracenus, Zagreb 1923; Vj. Klaić, Slike iz slav. povjesti, Zagreb 1908; Isti, Povjest Hrvata, sv. I., str. 198—202 i 213, Zagreb 1899; Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Sarajevo 1912; Vl. Mažuranić, Melek Jaša Dubrovčanin u Indiji, Zbornik kralja Tomislava, Zagreb 1925; P. Grgec, Od Hrvatske do Indije, Zagreb 1934; J. Andrassy, Slaveni u Španiji prije 1000 godina, separat iz Narodne Starine, Zagreb 1930. P. G.