E, peto slovo latinske, a deveto hrvatske abecede, dolazi u glagoljici i u većini ćirilskih azbuka na šestom mjestu, u ostalima redovito iza d odnosno iza slova od njega izvedenih. E je drugi samoglasnik po redu polazeći od neutralnoga a. Izgovara se srednjom artikulacijom (između a i i), tako da se jezik rubovima pridigne prema nebcu, a usne tek neznatno razvuku. Dialektalno izgovor se može jače prikloniti jednom ili drugom glasu dajući tako otvoreno (ẹ) ili zatvoreno e (ė). Ovakvo je glasovno račvanje kod staroga ě (jat), koje se prvotno izgovaralo kao 'ä, u pojedinim slavenskim jezicima dovelo do cielog niza prelaznih oblika — od širokoga, otvorenoga 'a preko 'e, e do uzkoga, zatvorenoga i. U hrvatskom je jeziku na toj osnovi (ě: e — je, ie — i) izgrađena podjela na govore, prema kojima su onda i njihovi pripadnici nazvani ekavcima, jekavcima ili ikavcima. Jekavski je govor, kojim su pisana djela starije dubrovačke i dielom bosanske književnosti, sredinom prošloga stoljeća postao zajedničkim književnim jezikom za sve hrvatske pokrajine. — Hrvatsko e razvojno postaje od praslav. ę (čędo — čėdo), e (žena — žena) ili ě, koje, kao što je gore rečeno, na hrvatskom području daje e, je — ie, i.

Grafijski latinsko je E postalo iz grčkoga uncialnoga ἕ ψιλόν (E), koje se opet postepeno razvilo iz feničkoga he. Kurzivno e je nastavak minuskularne karoline, odnosno mlađeg latinskog kurziva, koji se također nadovezuje na grčko pismo. — U starijem se hrvatskom latiničkom pravopisu uz obično e, koje je redovita pojava, piše sporadički i ẹ i æ, ovo — prema latinskom — samo u nekim kosim padežima feminina (voda — vodæ, žena — ženæ). — U glagoljici je slovo e (est) okrenuto na lievu stranu, što je neke potaknulo, da ga izvode iz feničko-samaritanskoga he, ma da se glagoljsko moglo razviti i iz grč. (ili got.) obloga , i to analogno, kako se i grčko E razvilo iz feničkoga . Stara ćirilica preuzela je ne samo grčki znak, nego i grčku brojnu vriednost, dok je glagoljica i u tome samostalnija. — Latiničkom ě (koje u posljednje vrieme upotrebljava znanost za »jat«) u glagoljici odgovara , a u ćirilici . Prvo se izvodi iz različnih znakova te nije u znanosti dovoljno objašnjeno, dok se drugo dovodi u vezu s glag. . — Od mlađih ćirilskih azbuka imade ruska graždanka pored ë, koje se čita 'o, još i (ė), koje je uvedeno prilikom reforme g. 1708. Od 1918 zamjenjuje se rusko običnim e.

Brojna vriednost u grč. ε'= 5, ,ε = 5.000, = 50.000 (η'= 8, ,η = 8.000, = 80.000); u staroj ćirilici = 5, = 5.000; u glagoljici = 6.

Kratice i oznake: E(e), u rimskoj epigrafici — Ennius, egregius, emeritus i sl.; u fizici e — elementarni električni naboj (→ elektron), E — elektromotorna sila; u zemljopisu — iztok (East); u numizmatici — splitski novac iz 13. st. (), na stranim novcima kovnica — Dresden (njem. 1872—1886), Freiberg (njem., od 1886), Königsberg (st. prus.), Karlsburg i/S. (austr.), Tours (franc.).J. H-m.

U matematici e je jedan od najvažnijih iracionalnih brojeva. Vriednost mu je 2∙718 281 828.. Definiran je ili graničnim prielazom (v.)

e = lim ,n → ∞

gdje je n prirodan broj, ili bezkonačnim redom (→ diferencialni račun)

ili u obliku bezkonačnoga neprekinutog razlomka, što napose pokazuje, da je e iracionalan broj. Kao i π i broj e transcendentan je iracionalan broj, t. j. ni on ne može biti korien algebarske jednačbe s koeficientima, koji su cieli brojevi, kako je prvi dokazao Ch. Hermite. Logaritmi s

osnovkom e zovu se prirodni ili Neperovi logaritmi. Oznaku e za taj broj uveo je L. Euler.Ž. M.

U glasbi je e naziv za treći ton temeljne (C-dur) ljestvice. U solmizaciji se zove mi. Sredovječni tonski sustav (počinjao je od a) imao je ton e na petom mjestu.B. Š.