DŽINIZAM je blizanac budhizma (v.), jer zajedno s njime proizlazi u 6. st. pr. Kr. iz iste filozofije Samkhja (→ brahmanizam: spekulativna gnoza). Njegov osnivač ili organizator Nataputta prozvan je Mahavira (veliki junak) i Džina (»pobjednik«, t. j. strasti), kao što je Sidhatha dobio nazive Sakjamuni (samotnik iz roda Sakja) i Budha (prosvietljeni). Pristaša Džine zove se džaina, pa se odatle uvriežio gotovo obćenito izraz džainizam kao oznaka Džinine nauke i sekte, ali to je netočno ili bar nedosljedno, jer bi analogno trebalo mjesto budhizam reći bhaudinizam, što nitko ne govori. Obadva, dž. i budhizam, potječu iz plemićke kaste te iz sjeveroiztočnog diela Prednje Indije. A obadva su organizirali i monaške obćine svojih savršenih pristaša, kojima se priključuju laici kao prijatelji i podupiratelji uz vršenje nekih propisa. — Nataputta je vjerojatno samo reformator sekte »onih bez okova«, koja je nastala već u 8. st. pr. Kr. Njegov dž., protivno od budhizma, nije nikad prekoračio granice Prednje Indije, ali tu se održao sve do danas i znatno je utjecao na književnost, filozofiju i politiku, premda je ostao malobrojan. Njegovi naime pristaše pripadaju krugovima potomaka arijskih kšatrija (plemića) u Radžputani, bogatih trgovaca u Gudžeratu i veleposjednika (nekoć ratnika i plemića) Maratha u zaleđu Bombaya. Džinisti su danas dakle razsijani preko srednjeg diela z Prednje Indije. Za Nataputtu je ahimsa, t. j. neoštećivanje (ničega, što je živo, uključivo vodu i vatru!), »čista, vječna i trajna zapovied religije«. Zato se dž. obara na žrtve životinja i na mesnatu hranu, a neki njegov pjesnik iz novijeg doba veli: »U pustinji samsara ahimsa je kao rieka od nektara.« Nadalje dž. zahtieva od savršenih pristaša podpunu čistoću. Njegove su knjige pune opomena protiv opasnosti od žene; na pr. u ovom obliku: »Mudraci poznaju pakao i nebo, zračni prostor i cieli okrug zemlje, stazu ribe u vodi i liet ptice u zraku, a ne poznaju djelovanja niti srdca žene.« Međutim žene mogu osnivati vlastite monaške obćine. Nataputta drži, da djela stvaraju neku vrstu subtilne materije, koja prianja uz dušu i proizvodi za nju nova tjelesa tiekom »kruženja života« (samsara → brahmanizam). Zato treba prestati sa svakim djelovanjem, a stara djela uništiti oštrom trapnjom (protivno od Budhine nauke). U tu svrhu idu strogi džinisti sasvim goli, da se tako izvrgnu svim nepogodama žive i nežive prirode. Kad je pak pojedinac s pomoću ovakve trapnje duševno dosta ojačao, onda treba da sliedi samoubojstvo, i to gladom (protivno od nauke budhizma, koliko je ovaj prema samoubojstvu načelno indiferentan). Tko to izvrši, postaje Džina i ulazi u Nirvanu, koja je predočena kao konačno blaženstvo individualne i nerazorljive duše, dakle sasvim protivno od Budhina agnosticizma. Ali to nije više ni bezbojni puruša filozofije Samkhja (»samotan gledalac, koji ništa ne vidi«), jer dž. govori o blaženima u Nirvani kao o bićima, koja su postigla »božansko dostojanstvo«. Što više, dž. je utvrdio broj od 24 »utemeljitelja«, koji se završuju s Nataputtom i primaju religijski kult: džinisti im pjevaju himne, upravljaju prošnje i podižu hramove, koji idu među najljepše u Indiji. A prvi je »utemeljitelj«, Džina Ršabha, postao naprosto »najviše biće«, čije se ime zaziva u svim pogibeljima! Tako je pred obćim »religioznim instinktom« ateizam filozofije Samkhja morao uzmaknuti ne samo u sistemu Joga (→ brahmanizam: asketska gnoza), nego i u dž-u. A slično se dogodilo u kasnijem razvoju i budhizmu (v.).

LIT.: M. Winternitz, Geschichte der indischen Literatur, 2. sv., Leipzig 1920; J. Dahlmann, Indische Fahrten, 2 sv., Freiburg i. B., 1. izd. 1908, 2. izd. 1927.A. G-s.