DVANAEST DANA, DVANAESTODNEVICA je u narodnom kalendaru, vjerovanjima i običajima većine evropskih naroda period pretežno od 12 dana u božično doba, ponajviše od Božića do Sv. Tri Kralja, ali i od Sv. Lucije do Božića (pa i drugčije, i duže i kraće od 12 dana; rjeđe, na pr. u nekim njemačkim protestantskim krajevima samo od Božića do Nove Godine ili u Austriji od Božića sve do Sv. Valentina 14. II. i t. d.). Ima za to i naročitih naziva, tako staroindijski dvâdasâha, dvâdasarata, grč. dodekahemeron, rus. svjatki, svjatyje večera, njem. Zwölften, zwölf Nächte, Rauchnächte i dr., hrv. (regionalno) brojanice, brojenice, srb. nekršteni dni, nekrštene noći (po vjerovanju, da kroz to doba Isus nije još bio kršten), gluvi dni, karakondžule i dr. Tome se vremenskom razdoblju obćenito pripisuje neka posebna moć i značenje: to je doba djelovanja svakojakih tajnih sila, duhova, donji je sviet otvoren (»mundus patet«); to je najpodesnije vrieme svakojakoga čaranja, a napose proricanja na mnogo načina o životu, bolesti, smrti, sreći i nesreći, udaji i ženitbi, budućem prirodu i uobće o boljitku ili nedaćama pojedinca i cielih obitelji, o vremenu iduće godine i t. d. neka se od tih čaranja i proricanja vrše u to doba, oko Božića, i ondje, gdje nema drugih naročitih tradicija i naziva za taj vremenski odsjek — kao što je na pr. u mnogim hrvatskim krajevima (→ Badnjak, Božić, Nova Godina).
Kod nas je u svezi s 12 dana osobito razšireno gatanje o vremenu iduće godine, napose s pomoću razsječenoga crvenog luka, kome se 12 slojeva malo nasoli pa ostavi (kroz noć) i poslije gleda, koji je sloj vlažan, koji suh, i prema tome sudi o vremenu u pojedinim mjesecima iduće godine, a ima za to i drugih načina; osim toga su na SZ razširena vjerovanja o čarobnom stolčiću, koji treba izdjelati od jednoga komada drva, točno u roku od Sv. Lucije do Badnjaka, pa tko na njega za vrieme ponoćke stane, može razpoznati u crkvi sve žene, koje su vještice. Inače se na JI Evrope bilježi kao značajna na pr. zabrana, da se u to vrieme neke životinje i predmeti nazivaju pravim imenom, pa tako mjesto »vuk« treba govoriti »veseljak« i slično; da se različni željezni predmeti stavljaju u staju, zdenac i dr. kao osobito uspješna apotropejska sredstva; po srednjoj Evropi, a i na Balkanu razširene su zabrane presti, tkati, prati rublje u to doba; u srednjem je vieku bilo i zabrana sklapati tada brakove i t. d.
Postanje dvanaestodnevice i vjerovanja o njezinu izuzetnom, kritičnom značaju u poredbi prema ostalim doba godine tumači se različno. Jedni prikazuju te tradicije kao mlađe (na pr. za germanske narode A. Tille) došle u pratnji kršćanskoga perioda od 12 posvećenih dana između Božića i Sv. Triju Kraljeva (dodekahemeron); taj je period dielom i izričito od crkve priznat kao doba radosti po sinodu u Toursu g. 567. Drugi pak dokazuju, da su dvanaestodnevicu poznavali svi Indoevropljani ili većina njih davno prije kršćanstva (pa tako i Germani); dobro je to poznato na pr. iz starih brahmanskih potvrda (pod gore navedenim imenima). To vriedi i onda, ako je to u Indoevropljana samo jedan od veoma starih semitskih (babilonskih) utjecaja, kao i onda, ako su oni bili sami tvorci te tradicije i vjerovanja, i to na ovaj način, kako to za stare Indijce pokazuje A. Weber: izkustvom zapažena razlika između starije, mjesečne godine od 354 dana i mlađe sunčane godine, ustanovljene sa 366 dana, iznosila je 12 dana, i ti su se morali dodavati staroj mjesečnoj godini — dakle su u neku ruku prekobrojni, suvišni, pa su po tom u nazorima naroda postali nepravi, nevaljali, zlokobni, sudbonosni, mimonaravne ih sile izkorištavaju, da se slobodno razmašu, sudbina je otvorena, čovjek je svojim mimonaravnim silama i sredstvima može lakše doznati i t. d. Taj je pojav to značajniji, što ga ne poznaju samo Indoevropljani, nego i neki neindoevropski narodi, kod kojih se osobito iztiče posve slična uloga sudbonosnih, poganih 5 dana u kalendaru staroga Mexica, koji su se dodavali na kraju svake godine, koja se sastojala od 18 puta po 20 dana, da se dobije puna sunčana godina od 365 dana; pitanje podrietla toga pojava u Mexicu vezano je dalje s pitanjem izvora starih američkih kalendarskih sustava (iz staroga svieta). → kalendar.
LIT.: Schrader-Nehring, Reallexikon der indogermanischen Altertumskunde I., Berlin-Leipzig 1917—23 (s. v. Jahr); J. G. Frazer, The Golden Bough3, Part VI., London 1925; Handwörterbuch des deutschen Aberglaubens, sv. IX., 5.-7., Berlin 1938 (s. v. Zwölften); E. Schneeweis, Die Weihnachtsbräuche der Serbokroaten, Beč 1925; S. Trojanović, Jedan običaj tragom do Indije, Spomenica S. M. Lozanića, Beograd 1922.M. G-i.