DEMOKRACIJA (od grč. δῆμος »narod« i ϰρατέω »vladati« (doslovno znači »vlada naroda«, stvarno je to naziv za jedan oblik vladavine ili ustavnog uređenja države (→ ustav). Upotrebljava se već od Herodota u opreci prema monarhiji (v.) i aristokraciji (v.) za vladavinu, u kojoj vlast ne leži u rukama jednoga čovjeka ili odabrane manjine, nego u rukama naroda. Dakako da se pod narodom ne razumijeva narod kao sociološko-kulturna pojava, jer se taj pojam (→ narod) ne može ograničiti na živuće pokoljenje, a samo živi ljudi mogu vršiti vlast. Zato se ovdje pod narodom misli skup stanovnika ili državljana neke države, koji po propisima ustava imadu vršiti određene državne djelatnosti, dakle su ustrojeni kao državni organ. Narod u tom smislu sastavljaju u najboljem slučaju odrasli uz isključenje djece, redovito i stranaca, a u mnogim državama (napose i u demokracijama klasičnoga starog vijeka) i uz isključenje žena. Za razliku od tih znatnih ograničenja, koja se kao prirodna smatraju spojivima s načelom d-e, i od nekih manjih isključenja (suludi, kažnjenici i sl.), koja po općem shvaćanju ne diraju u samo načelo, svako drugo ograničenje (census imovine, dohotka, naobrazbe ili sl.) znači veće ili manje odstupanje od načela. Prema tome može u tom pogledu postojati neko stupnjevanje u provedbi samoga načela (→ izborno pravo).

U drugom redu ne može narod, t. j. organ koji sastavlja cjelokupnost građana s političkim pravima, redovito sam vršiti državne poslove, napose onda, kad ti poslovi porastu. Usto velik je dio poslova takve naravi, da ih i ne može vršiti množina zajedno, nego samo manji broj pojedinaca. Zato i u neposrednim d-ma dio poslova vrše po narodu izabrani pojedinci (isp. na primjer ustav Atene, HE I., str. 709). Tako se produbljenjem pitanja dolazi do oznake d-e kao oblika vladavine, gdje vlast načelno pripada narodu, ali je narod kao prvotni državni organ prenosi na druge, sekundarne organe. Samo izricanje narodne suverenosti, kako je uneseno u mnoge ustave izrekom, da sva vlast ima svoj izvor u narodu, nije dovoljno, jer se to načelo naglašava i u nekim državama, koje ipak ne možemo smatrati d-ma; tako na pr. cezarizam (vlada obih Napoleona, koja se osnivala na pučkom glasovanju). Tome nasuprot treba reći, da je d. oblik vladavine, pa zato valja njezine značajke pronaći u vanjskim pojavama državnog ustrojstva, t. j. u odredbama ustava, koje osiguravaju stvarno vršenje državnih poslova neposredno ili posredno po narodu (v. niže). Nijedno sredstvo, kojim bi se to imalo postići, ne može osigurati potpuno provedenje demokratske misli; kombinacijom i stupnjevanjem različitih sredstava državno se ustrojstvo više ili manje približava onomu, koje bi najviše odgovaralo samoj ideji d-e. Iz toga slijedi, da nema potpunog ostvarenja d-e i da postoji mogućnost mnogih stupnjevanja u njezinu provedenju. Ta se stupnjevanja još pojačavaju miješanjem s elementima drugih oblika vladavine, monarhijskog i aristokratskog. Kod ocjene tih stupnjevanja valja još uzeti u obzir, da postoje razlike u shvaćanju, koja sredstva bolje odgovaraju provedbi demokratske misli, a zavisi to često i od konkretnih prilika. Tako se na pr. vladarsko pravo raspuštanja parlamenta smatra protivnim demokratskoj misli, jer pojačava vlast vladara naprama parlamentu kao predstavniku naroda, što je obično preostatak apsolutne monarhije. No baš u Engleskoj, gdje je ono također preostatak iz doba aspolutnog kraljevstva, raspuštanje parlamenta postalo je sredstvom d-e, koje daje narodu (izbornicima) mogućnost odluke u najvažnijim državnim pitanjima te mu daje ulogu suca u slučaju sukoba između parlamenta i vlade.

Zbog mogućnosti, da se d. potpuno ostvari, a i zbog mogućnosti, da se stupnjuju različita sredstva za njeno ostvarenje, naziv d. imao je donekle promjenljiv smisao u pojedinih naroda i u pojedinim razdobljima, a i danas se dosta razilaze o njegovu značenju i smislu.

Filozofski temelj načela d-e i njegovo razgraničenje prema pojmu aristokracije i monarhije počiva na drugačijem prosuđivanju vrijednosti čovjeka pojedinca. Za razliku od monarhije, koja pridaje jednoj osobi u državi posebnu vrijednost, po kojoj joj pripada vrhovna vlast, i od aristokracije, koja daje tu vrijednost i po njoj vlast manjem broju pojedinaca, određenim po nekim odlukama, filozofijski je temelj načela d-e sud o jednakoj vrijednosti svakoga čovjeka pojedinca. Odatle pojmovno vezanje načela jednakosti i osobne slobode uz načelo d-e. Demokratska vladavina ostvaruje i ta načela pomoću različitih pravnih uredaba, no i to ostvarenje moguće je samo do nekoga stupnja. Jednakost pojedinaca — koliko se tiče državnog ustrojstva — može se ostvariti samo do neke mjere. Već navedeni primjer Atene pokazuje, da je svaki građanin mogao postići mnoge službe, koje danas — zbog mnogo veće složenosti današnjeg života, zbog potrebe u tančine provedene diobe rada i zbog zahtjeva stručne spreme za vršenje državnih poslova — nisu svakome dostupne. U Ateni je za neke službe bilo odbačeno i samo načelo izbora (gdje izbornici ipak prosuđuju različne osobine kandidata, dakle uvode sud o nejednakosti) i zamijenjeno ždrijebom (gdje svi imadu posve jednake izglede), a u određenim slučajevima zabranjeno je, da ista osoba vrši dva puta istu službu, kako bi se u njezinu vršenju po mogućnosti svi izredali. No dosljedna provedba takvih pravila nije ni ondje bilo moguća, a najgore nepriličnosti sustava ždrijeba ispravljale bi se ispitivanjem ždrijebom izabranih (dokimasija). U suvremenoj je državi politička jednakost državljana provedena samo kao jednakost prava glasa (→ izborno pravo). Posljedica te jednakosti je načelo većine, bez kojega praktički ne bi moglo doći do odluke u državnim poslovima. I načelo slobode ostvaruje se samo do neke mjere, spojive s potrebama opstanka države, ali unutar te mjere do krajnjih granica i vrlo često uz jamstvo uneseno u sam ustav (→ prava čovjeka i građanina). K tome valja pripomenuti, da na mjeru ostvarenja načela jednakosti i slobode djeluju društvene, gospodarske, kulturne i ostale prilike pojedinoga naroda ili razdoblja.

Ako narod kao državni organ vrši sam neke državne poslove, govori se o neposrednoj d-i. Ta je postojala u državama klasične starine (na pr. u ustavu Atene i ustavu Rima u doba republike), a do danas se održala u nekim kantonima Švicarske. No obično narod samo izabira druge državne organe, koji kao njegovi predstavnici vrše državne poslove, i to opet neposredno ili posredno preko drugih organa (posredna ili predstavnička d.). Obično je takav sekundarni organ parlament, a u nekim državama neposredno po narodu izabrani glavar države. Kod mješovitih državnih oblika, gdje je vladar predstavnik monarhijskog načela, jače ili slabije ostvarenje demokratske misli očituje se u odnošaju između vladara (vlade) i parlamenta (→ dioba vlasti). Tu različite kombinacije dopuštaju mnoga stupnjevanja. U nekim državama se u novije doba prepušta narodu, da glasovanjem odluči o nekim pitanjima (→ referendum, plebiscit). Kao sredstvo jačeg utjecaja naroda (izbornika) na svoje predstavnike poznaju neke države uredbu opozivanja (recall u USA). Inače se taj utjecaj u dovoljnoj mjeri vrši političkim putem (→ parlament, političke stranke). Uredba vezanog mandata odgovarala bi u načelu demokratskoj misli, ali bi u praksi izazivala kočenje rada. Francuska revolucija odbacila ju je time, što je postavljeno pravilo, da svaki zastupnik zastupa čitav narod.

Glede usporedbe različitih oblika d-e i njezina odnošaja prema drugim oblicima državnog ustrojstva → ustav.

Naziv d. često se upotrebljava u prenesenom značenju. Govori se o demokratskom uređenju društva te gospodarskog i kulturnog života, o demokratskim shvaćanjima pojedinca i čitavih skupina i sl. Obično se time misli, da u kulturnom, gospodarskom, društvenom životu preteže probitak ili korist množine, odnosno da valja nastojati oko toga, da u dotičnom pogledu dođe do njihova ostvarenja. I tu se načelo d-e svodi na misao jednake vrijednosti svakoga pojedinca. Demokratizacija društvenog, kulturnog i gospodarskog života donekle su u funkcionom odnošaju s ostvarenjem d-e kao oblika državnog ustrojstva.

LIT.: J. Bryce, Modem Democracies, 1921; H. Kelsen, Vom Wesen und Wert der Demokratie, 2. izd. 1929; V. Krišković, Na izmaku ove naše demokracije, Mala knjižnica M. H. 27., Zagreb 1940; Isti, Zar suton demokracije? Hrv. kolo 1936; F. Milobar, Samo dva originarna tipa demokracije, Mjesečnik 1930—32; Isti, Je li demokracija na umoru? Spomenica Mauroviću II., 1934; Isti, Demokracija i totalitarne države, Arhiv za pravne i društvene nauke, 1939; L. Polić, O razvoju demokratske misli, Mjesečnik 1918; J. Šćetinec, Korporativizam i demokracija, Zagreb 1938.J. A.