DANSKA (Danmark) navodno »šumovita nizina« (davn »nizak«, mörkr »rub šume«) zahvata na zapadu poluotok Jylland, a na istoku mnogobrojne otoke arhipelaga (490 otoka, od kojih je 108 naseljeno), od koga odvojeni Bornholm leži daleko na pučini Baltičkoga mora. D-oj pripadaju i Færøerski (ili Ovčji) otoci (1339 km2 i 25.744 stan., 1935 g.), koji leže daleko na pučini Atlantskog oceana. Pod danskim je vrhovništvom i Grönland (2,170.000 km2 sa 16.630 stan. ili 0.2 na km2 nezaleđene površine, 1930). Island (102.846 km2 sa 108.861 stan. ili 1.1 na km2, 1930) je samo u personalnoj uniji s D-om. O svim ovim krajevima bit će posebno govora (→ Færøerski otoci, → Grönland → Island).
SADRŽAJ: Položaj, 518. Geologija, 518. Reljef, 518. Klima, 519. Vode, 519. Biljni pokrov, 519. Geografski predjeli, 519. Poljodjelstvo, 520. Stočarstvo, 520. Ribarstvo, 521. Veleobrt, 521. Promet, 521. Trgovina, 522. Naselja, 522. Opće odlike, 522. Povijest, 523. Ustav, 526. Jezik, 526. Književnost, 527. Filozofija, 531. Školstvo, 531. Likovne umjetnosti, 531. Glazba 531. Šport, 533.
Položaj. Sjeverni je dio Jyllanda Limfjordom odvojen u otok. Poluotok i arhipelag razlikuju se u mnogome, pa će se često ta razlika isticati. Geografske odlike i život zemlje uvjetovani su položajem, po kome je D. most između evropskog kopna i Skandinavskog poluotoka; s druge strane D. odvaja Baltičko od Sjevernog mora, odnosno Atlantskog oceana. Geografski položaj, uz klimatske osobine, prometne i trgovačke prednosti, određuje i geopolitičko značenje, s kojim su u vezi neki tragični momenti u prošlosti D-e.
Geologija. Zemljište D-e sastavljeno je iz mladih naslaga, po čemu se D. bitno razlikuje od Skandinavskog poluotoka, a ima srodnosti sa susjednim dijelovima evropskog kopna. Na krajnjem S (Vendsvssel) i istočnim dijelovima glavnih otoka izbijaju na površinu naslage gornje krede (vapnenci i pisaća kreda). Preko ovih naslaga dolaze prema jugu i zapadu pješčanici i gline eocena, oligocena i miocena, tako da su srednji i južni dio Jyllanda sastavljeni od miocenskih slojeva. Nabrojene naslage prekrivene su diluvijalnim glacijalnim nanosima, kojih debljina izuzetno prelazi 100 m. Diluvijalni ledenjaci imali su glavnu ulogu u stvaranju morfoloških odlika zemljišta. Jedino se otok Bornholm u osnovi sastoji od starih škriljavaca i eruptiva.
Reljef. Diluvijalni ledenjaci dolazili su na dansko zemljidva pravca. Sjeverni dio D-e prekrivali su ledenjaci, koji su preko današnjeg Skageraka dopirali sa Skandinavskih planina. Još su važniji bili oni ledenjaci, koji su dolazili s jugoistoka iz baltičke depresije. Pri najvećem prostranstvu ledenjaka posljednje glacijacije prekrivao je baltički ledenjak arhipelag i istočni dio poluotoka i spajao se sa sjevernim ledenjacima na širini Viborg-Randers, tako da samo jugozapadni dio Jyllanda nije bio prekriven ledom. Voda, koja je nastajala otapanjem ledenjaka, ispirala je morenske nanose i preko nezaleđenog zemljišta taložila velike količine pijeska, na kome su danas prostrane pustopoljine jugozapadne D-e i najnevredniji dijelovi zemlje. U doba stabilnosti stvarao je baltički ledenjak velike morenske bedeme, koji čine glavne crte reljefa i pružaju se na Jyllandu u pravcu S-J, a na otocima arhipelaga prosječno od SZ prema JI. Pri svakom stadiju mirovanja produžavali su se ledenjački jezici kroz udubine današnjih tjesnaca. Glavne crte reljefa nisu isključivo rezultat rada ledenjaka, već su i naslage podloge poremećene. Najviši vrhovi D-e ne prelaze preko 200 m (Ejer Bavnehøj 172 m, Himmelbjerg 157), zbog čega se na kartama većega mjerila dobiva pogrešan utisak, da je D. ravnica. Uistinu i u D-oj ima predjela s izrazitim reljefom, koji zbog relativnog isticanja imaju veoma zvučna imena i nazive: Himmelbjerg (Nebeski brijeg), »Danska Švicarska« (za brdovite predjele na jugoistočnom Fynu) i dr. Voda, koja je postajala otapanjem rubnih dijelova, otjecala je i tunelskim kanalima ispod samih ledenjaka prema depresijama Skagerraka i Kattegata. Kad su se otopili ledenjački pokrovi, postale su tunelske doline vidljive, i njima su nastavili teći tokovi, koji redovito utječu u dugačke zalive »fjordove«, ali ih, za razliku od pravih fjordova, u stručnoj literaturi radije zovu »föhrdovi«. Dok su oblici razvedene istočne obale Jyllanda i obala arhipelaga postali glacijalnim erozionim procesima i mlađim kolebanjima morske razine, to su oblici zapadne obale Jyllanda rezultat procesa, koji i danas traju. Stalnim kretanjem struja i ritmičkom izmjenom plime i oseke nastali su duž zapadne obale poluotoka dugi pjeskoviti prudovi, kojima su izdvojene prostrane lagune. Kako su na Sjevernom moru (kod Danaca »Zapadno more«) česte oluje, to snažni valovi ponekad razbiju obalske prudove i otvore lagune. Dok su obale otoka arhipelaga i istočnog Jyllanda pristupačne i bogate dobro zaštićenim zaljevima, zapadna je obala zbog prostranih plićaka, čestih oluja i zbog toga, što nema zaštićenih pristaništa, poznata kao jedan od najnegostoljubljivih dijelova evropske obale.
Klima. I podneblje pokazuje prijelaze između oceanske i kontinentalne klime. Preko zapadnih i sjeverozapadnih dijelova Jyllanda pušu gotovo stalno vlažni oceanski vjetrovi, tihi su dani rijetkost. Nepristupačnost obale povećavaju česte magle. Na kopnu umjetni nasadi stabala štite poljske naseobine i glavne prometne putove, a brojni aeromotori iskorišćuju stalne vjetrove. Istočni dijelovi Jyllanda i otoci dosta su izloženi kontinentalnim utjecajima. U proljeće pušu sa susjednog Skandinavskog poluotoka hladni i suhi vjetrovi. Ljeti su lijepi sunčani dani česti, temperature su na jugu i istoku zemlje više, a na zapadu i sjeveru niže. Povoljne ljetne temperature omogućuju gajenje žitarica i voća. U toku jeseni atmosferske su prilike najnestalnije, tada preko D-e često prelaze ciklonalne oluje i pada najveći dio padalina. Zimi se preko D-e prošire oceanski utjecaji, ali ih povremeno potiskuju hladni kontinentalni valovi. Posljednji znaju biti veoma jaki i duže trajati tako, da se zamrzrnu tjesnaci između otoka arhipelaga i susjednih poluotoka; takve je vremenske prilike iskoristio g. 1658 Karlo X., prešao preko zaleđenog tjesnaca Øre-sunda i napao København. Prosječna količina padalina (650 mm) nije velika, ali ih ima preko cijele godine, zbog velike maritimnosti relativna je vlažnost redovito velika; ovo pogoduje razvoju dobrih pašnjaka. Najviše padalina primaju pustopoljine jugozapadnog dijela (oko 800 mm), zatim pobrđa istočnog Jyllanda i Fyna (oko 700 mm). Najblažu i najprijatniju klimu imaju južni otoci arhipelaga (Lolland i Falster), što je na njima omogućilo gajenje posebnih i osjetljivih kultura.
Vode. Danske rijeke teku prostranim dolinama, imaju malen pad i ulijevaju se na zapadu u lagune, a na istoku poluotoka i na otocima u dugačke zaljeve. Za razliku od rijeka skandinavskih zemalja danske rijeke nemaju važnosti kao izvor električne energije. Jedina hidrocentrala iskorišćuje umjetno stvoreni pad na rijeci Gudenaa. Ljepotu brdovitih morenskih predjela povećavaju brojna jezera. Velike dijelove prostranih danskih nizina zapremaju bare i tresetišta, koja uz hidrografsko imaju veliko biogeografsko i gospodarsko značenje.
Biljni pokrov u tijesnoj je vezi s geološkim sastavom i morfološkim odlikama zemlje. Viši ocjeđeniji dijelovi veoma su povoljni za šume, u kojima je, kao i u drugim atlantskim zemljama, glavno stablo bukva. Neracionalnom sječom bile su šumske površine znatno smanjene, te su početkom 19. st. zapremale tek 4% površine zemlje. Ali je poslije mnogo učinjeno na čuvanju zaostalih i stvaranju novih šumskih površina, tako da su se nakon jednog stoljeća šume udvostručile (8% površine zemlje). Dok je u prvobitnim šumama prevladavala bjelogorica, u novim šumama ima najviše borova, koji dobro uspijevaju na slabim tlima (pjeskovite pustopoljine), a ova se najviše i pošumljuju. Prvobitno je najviše šuma bilo na otocima arhipelaga, ali su umjetnim nasadima šume Jyllanda postale znatno prostranije. Stalnim širenjem kulturnog zemljišta i pošumljivanjem potiskuju se i gube sve više biljne zajednice sipina, pustopoljina i bara (bare su se u toku prva tri desetljeća ovog stoljeća smanjile od 700 km2 na 517 km2).
Geografski predjeli. Fiziogeografske osobine su uvjetovale u D-oj različite prirodne sredine. Sjeverni dio Jyllanda (Vendsyssel) sastoji se od grubih morenskih nanosa, između kojih su močvarne nizine. Sjeverozapadne i sjeverne obale prati široki pojas djelomično živog pijeska. Plodne su površine u ovim krajevima rijetke. Tmurna oceanska klima dopunjava sliku ovog po prirodi siromašnog kraja. Obale zapadnog dijela Limfjorda imaju više plodnog zemljišta i veseliji izgled. Zapadnom polovinom Jyllanda sve do obala Sjevernog mora prostiru se najjednoličniji i najniži dijelovi D-e. Plodne su površine rijetke, a prostrani pjeskoviti dijelovi siromašni su biljem; lagune od mora odvajaju pješčani prudovi, pred kojima su široki plićaci. Vlažni i česti oceanski vjetrovi pridonose tužnom izgledu ovih pustopoljina. Jedino se izdvaja pristupačnije i plodnije primorje Schleswiga.
Istočna polovica Jyllanda uglavnom je brežuljkast i raznolik kraj. Obale su razvedene i pristupačne, doline se nastavljaju u dugačke i plovne zaljeve, padine su brežuljaka ili pretvorene u obrađeno tlo ili su pod šumskim gajevima. Klimatske su prilike raznolikije i povoljnije od onih u zapadnom dijelu poluotoka.
Danski su otoci najljepši i najprivlačiviji dio zemlje. Velike se nizine izmjenjuju s pitomim brežuljcima, šumski gajevi s plodnim njivama. Razvedenost obale povećava vrijednost i draž predjela. Južni brežuljkasti dijelovi otoka Fyna poznati su kao najljepši krajevi D-e. Fynu je sličan Sjælland, koji uz ljepotu krajolika i plodnost zemljišta iskorišćuje vanredno pogodan geografski položaj. Slične su odlike zemljišta i kod južnih otoka arhipelaga (Lolland, Langeland, Falster i Møen), ali ih povoljne klimatske prilike odvajaju od ostalih dijelova zemlje. Uz prostornu udaljenost Bornholm ima i posebne prirodne osobine, jer je svojim sastavom i reljefom sličan susjednim predjelima Švedske; u tom i jest relativna važnost ovog otoka za D-u.
Ustrajnim i dobro smišljenim radom odstranio je Danac mnoge slabe, pojačao dobre strane svoje zemlje, i na taj način dosta promijenio njen prirodni izgled. Na gospodarski sklop utjecali su uz prirodne odlike kraja i povijesni događaji, ali u prvom redu volja i rad čovjeka. Danac je popravio vrijednost tla, ocijenio, što uvjetuju geografski i što mogu ljudski čimbenici te dane mogućnosti veoma dobro iskoristio.
Poslije teških povijesnih nedaća posvetili su se Danci radu i unapređivanju svoje zemlje. G. 1860 počinje po osnovi i suvremeno obrađivanje zemlje. Radi lakšeg i uspješnijeg obrađivanja vrši se prikupljanje seljačkih posjeda. Prijašnja zbijena sela zamjenjuju odijeljena kućanstva. Najsuvremenijim načinima pretvaraju se pustopoljine u obradive površine i naseljuju, a močvare presušuju; najneplodniji krajevi se pošumljuju. Država pogoduje diobi velikog i stvaranju malog i srednjeg posjeda; među njih je danas podijeljen najveći dio obrađene zemlje. Novi način intenzivnog poljodjelstva i ne pogoduje velikom posjedu zbog nestašice i poskupljivanja radne snage. Rezultat ovog napora vidi se u velikom postotku obrađenog tla (76%), dok je 9% pod šumama, koje se također pažljivo čuvaju. U ovom velikom poslu gospodarskog preporoda dobro su surađivali država i privatni rad. Međusobna povezanost, pomoć i razumijevanje pokazali su najbolje rezultate kako u stvaranju, tako i u iskorišćivanju novih prilika. Zadružna je organizacija uz visoku prosvijećenost i radinost stanovnika glavna osnova suvremenog gospodarskog života D-e; ona omogućuje lako svladavanje poteškoća i brzo prilagođivanje novim prilikama. Prva mljekarska zadruga je osnovana 1880. Zbog prednosti zadrugarstva narod ga brzo prima, i već 1890 D. 708, a 1928 g. 1362 mljekarskih zadruga.
Poljodjelstvo se odlikuje najsuvremenijim načinima obrađivanja tla, što se ogleda u velikom prinosu, koji se je za posljednjih 50 godina povećao za 150%. Do kraja prošlog stoljeća u poljodjelstvu se išlo za tim, da se prehrani domaće stanovništvo; gajila su se u prvom redu žita, od kojih je nešto ostajalo i za izvoz. Pojava na tržištu jeftinijeg žita iz prekooceanskih zemalja dovela je u krizu prijašnje kulture i prouzrokovala velik preokret u danskom poljodjelstvu. Slaba zemljišta i vlažna klima pogoduju gajenju krmnih kultura, u prvom redu gomoljastih biljki. Od kraja prošlog stoljeća poljodjelstvo u danskom narodnom gospodarstvu ima drugorazredan značaj i služi stočarstvu; žito se za ljudsku hranu najvećim dijelom uvozi. Od industrijskih biljki najvažnija je sladorna repa, koja uspijeva jedino na južnim otocima arhipelaga. Priroda danskog poljodjelstva najbolje se vidi iz prihoda i vrste žetve, koja je g. 1937 dala 3,680.000 q pšenice, 2,512.000 q raži, 10 mil. 994.000 q ječma, 10,249.000 q zobi, 21 mil. 478.000 q sladorne repe, 13,240.000 q krumpira, 87 mil. 449.000 q stočne repe 112,326.000 q korabice, 5,599.000 q sijena s prirodnih, a 15 mil. 927.000 q s umjetnih livada.
Stočarstvo je osnova danskog narodnog gospodarstva; i prevladavanje malog posjeda i slabe vrste tla više pogoduju intenzivnom stočarstvu. Blizina velikih tržišta, u prvom redu Engleske, na koju je uglavnom upućena danska stočarska proizvodnja, stvara najveće mogućnosti za razvoj ove grane gospodarstva. Najprije je počelo povećavanje gajenja goveda, kojih se je broj za posljednjih 50 godina podvostručio. G. 1937 bilo je u D-oj 3 mil. 83.539 goveda, od toga 1,573.668 krava, koje su davale mlijeko; već 1936 davala je prosječno svaka krava 3352 l mlijeka prema samih 1000 l u 1860. G. 1928 bilo je u D-oj 1.665 mljekarstava, od kojih 1.362 zadružna; g. 1934 dobilo se 52,750.000 q mlijeka ili 1,799.000 q maslaca i 332.000 q sira. Po proizvodnji maslaca D. je prva zemlja na svijetu i ona učestvuje s jednom trećinom u cjelokupnoj količini maslaca, koja dolazi na svjetsko tržište. U novije doba znatno je unaprijeđeno i usavršeno gajenje svinja, kojih je 1937 bilo 3,065.922; posebno je usavršeno pripremanje suhe slanine i mesa. U danskim izvoznim klaonicama zaklano je 1936 g. 4,322.000 komada svinja, 315.000 goveda, 567.000 teladi i dr. Mnogo je razvijeno i gajenje peradi: 28,568.000 kokoši (1935), 449.700 gusaka (1933), 1,049.000 pataka (1933) i t. d., od kojih je 1936 dobiveno 1.810,000.000 jaja.
Razmjerno prema površini D. je po količini stoke prva zemlja na svijetu. Da bi se mogle gojiti ovako velike količine stoke, primijenjene su u poljodjelstvu i stočarstvu najsuvremenije metode, kojima je svrha postići što veću količinu i što bolju vrstu. D. je postala prava tvornica stoke. Ljudska snaga ne bi mogla obaviti ovako velik i složen rad; seljačko se gospodarstvo industrijaliziralo, pa se upotrebljavaju najsuvremenije sprave za obradbu zemlje, gajenje stoke i preradbu i čuvanje proizvoda. Međusobna povezanost i visoki stupanj prosvijećenosti omogućuju najbolje iskorišćivanje svih gospodarskih mogućnosti zemlje. Na slabim sjevernim pašnjacima stoka se uglavnom množi i odgaja, a poslije pred prodaju tovi na dobrim livadama jugozapadnog dijela; tu se na nedjeljnim sajmovima u Tondernu može vidjeti preko 3.000 rogate stoke. Nova gospodarstva zapadnog dijela, osnovana na popravljenim zemljišna pustopoljina, siju gotovo isključivo stočnu hranu, dok se bolja zemljišta istočnih dijelova Jyllanda pažljivo iskorišćuju za poljodjelstvo i stočarstvo. Na velikim otocima arhipelaga i pored razvijenog gajenja stoke, osobito peradi, glavne su obradive površine pod žitima, a pitomiji krajevi južnih otoka iskorišćuju se za posebne kulture (sladorna repa, voće, cvijeće i sl.). Usprkos najboljeg iskorišćivanja vlastite zemlje mora D. uvoziti žitarice za ljudsku hranu i oko 30% stočne hrane.
Ribarstvo je gospodarska grana, koja se u novije doba naglo razvija i usavršava. Iako D. izlazi na dva mora i raspolaže prostranim unutrašnjim vodama, nisu uvjeti za ribolov najpovoljniji. Veću važnost imaju samo istočne obale i unutrašnje vodene površine, na pr. zapadni dijelovi Limfjorda. Odlična lovišta Sjevernog mora nisu, zbog nedostatka dobrih pristaništa na zapadnoj obali Jyllanda, pogodna za danske ribare. D. čini velike napore, da na zapadnoj i sjevernoj obali poluotoka izgradi i osigura ribarska pristaništa i usavrši načine ribolova. Danas je glavna danska ribarska luka Skagen, u blizini sjevernog rta Jyllanda. Postignuti su već veliki uspjesi. Dok je 1921 ulovljeno oko 40,000.000 kg ribe, porasla je ova količina u 1936 već na 86,847.000 kg, što zbog dobrih vrsta ribe (jegulja, iverak i dr.) predstavlja veliku vrijednost (oko 39,582.000 danskih Kr u g. 1935). Radi usavršenih načina lova i dobre vrste ribe ribarstvo je za D-u važna gospodarska grana.
Veleobrt. Danac je na veoma napredan način iskoristio sve mogućnosti, koje mu pruža površina zemlje. Rudno je bogatstvo podzemlja malo: kredni vapnenci omogućili su u okolici Aalborga i na nekim otocima industriju cementa (792.000 tona 1936) i umjetnog gnojiva (124.000 tona g. 1936), vapna i dr.; gline na nekim otocima, osobito Sjællandu, daju sirovinu za naprednu keramičku industriju; naslage su ugljena siromašne i slabe kakvoće, a i tresetišta se širenjem obradivog zemljišta stalno smanjuju. Graniti Bornholma mnogo se iskorišćuju kao građevinski kamen, i u tome je glavna važnost ovog otoka za D-u. Napredno poljodjelstvo i stočarstvo podloga su razvijenom veleobrtu, koji prerađuje njihove sirovine. Tvornice južnih otoka (najveća u Nakskovu) izradile su 1937/8 oko 2,385.000 q sirovog šećera. Veliku važnost imaju tvornice, koje prerađuju uljane biljke: 4,231.230 q ulja i uljanih kolača (1936). Brojna mljekarstva i uzorno uređene zadružne klaonice i sušionice prerađuju goleme količine stočnih proizvoda. Da bi se što više oslobodili skupog uvoza, stvorili nove izvore zarade i uložili stečena novčana sredstva, razvili su Danci i industrijske grane, koje uvoze ne samo sirovine ili polusirovine, već i mehaničku snagu. Ove veleobrte potpomaže prije svega napredno i prosvijećeno radništvo, i pred stranom utakmicom ih održava kakvoća proizvoda. Električna energija kupuje se u susjednoj Švedskoj i dovodi podmorskim kablovima, a sirovine potječu iz različitih zemalja. Među ovim industrijama stoji na prvom mjestu brodogradnja, u kojoj je D. 1937 bila na sedmom mjestu u svijetu. København iskorišćuje svoj izuzetno povoljan položaj, i njegova brodogradilišta idu među najveća na svijetu. Zatim su važni veleobrti poljodjelskih strojeva, papira, kože, tkanina, različitih lakih strojeva, elektrotehničkih potreba i sl. Glavno je industrijsko središte København, uz koja se ističu Odense, Aalborg i dr. I uza sve poteškoće veleobrt je danas jedna od glavnih gospodarskih grana D-e; on zaposluje već 30% stanovnika prema 32% u poljodjelstvu, i s njim je u vezi nagli porast danskih gradova.
Promet. Prednosti danskoga geografskog položaja najviše dolaze do izražaja u međunarodnom prometu. Kroz tjesnace, kojima gospodari D., čak i poslije prokopavanja kanala cara Vilima, prolazi glavni dio prometnih veza između baltičkih zemalja i Atlantskog oceana; København je iskoristio svoj položaj mnogo bolje od Carigrada. S druge strane D. je most između skandinavskih zemalja i evropskog kopna; ovu ulogu nastoji što bolje izvršiti izgradnjom velikih mostova i usavršavanjem prevoznih brodova. D. nastoji naknaditi prometni gubitak, koji je nastao prokopavanjem kielskog kanala. Kao otočna i poluotočna zemlja D. je osobito razvila i usavršila parobrodarstvo. D. ima 1,165.859 N reg. t. (1936) ili 31 tonu na 100 stan., po čemu dolazi na četvrto mjesto u svijetu iza Norveške, Engleske i Nizozemske. Glavna je matična luka i ishodište najvažnijih pomorskih veza København, za njim dolaze Aarhus, Odense, Aalborg i Esbjerg. Posljednje je pristanište sagrađeno poslije 1864 radi brzih veza s Velikom Britanijom. Pored brojnih manjih parobroda, koji podržavaju veze između otoka arhipelaga i istočne obale poluotoka, ima D. veliku i veoma suvremenu mornaricu oceanskih parobroda, koji vrše prevoz prvenstveno za račun drugih zemalja i predstavljaju jedan od najvažnijih novčanih izvora. Željeznička mreža (5.053 km 1937) gušća je na velikim otocima nego na Jyllandu. Najvažnije su pruge: uzdužna Tinglev—Skagen, zatim prolazne: Hamburg—København (Malmö) i Gjedser (Rostock)—København—Helsingør (Helsingborg), a u trgovačkom pogledu glavna je pruga København—Esbjerg; njom ide glavni dio danskog izvoza i dobar dio uvoza. D. raspolaže i dobrim cestama, na kojima je veoma živ promet. Dobre ceste (7.785 km glavnih i 43.200 km sporednih cesta u 1936), potreba brzoga prometa i opći gospodarski napredak pogodovali su razvoju automobilizma, kome ide u prilog i domaća proizvodnja automobila. Na svakog 26. Danca dolaze prosječno jedna kola (1937), po čemu D. ide među prve evropske zemlje, a u biciklistici stoji na drugom mjestu (iza Nizozemske) u Evropi. Razgranjenošću i uređenjem poštanskog prometa služi D. kao uzor drugim zemljama.
Trgovina. Dansko gospodarstvo ima tvorničke osobine; proizvodnja i trgovina dobro su usklađene. Neke su grane razvijene do krajnih granica mogućnosti, i njihovi su proizvodi u prvom redu namijenjeni stranim tržištima. Gospodarska jednostranost pogoduje velikoj izmjeni dobara. D. ne bi mogla živjeti bez stranih tržišta, zato mora pogodovati slobodnoj trgovini, što je težak udarac za industriju, koja se i onako mora boriti s najvećim poteškoćama. U izvozu sva druga roba, u poredbi sa stočarskim proizvodima, iščezava; na njih je 1937 otpadalo 86% vrijednosti izvoza, od toga suhomesnati proizvodi 29%, mliječni 28%, jaja 9% i t. d. Uz povoljan geografski položaj i dobre prometne veze prodaju stočarskih proizvoda osigurava kakvoća robe, za koju se uz savjesnog proizvođača brinu zadruge i strogi državni nadzor. Uvezena je roba kud i kamo raznovrsnija; na prvom je mjestu (za 1937) ugljen s 11% vrijednosti, zatim žito s 9%, željezo s 9%, guma i mineralne masti sa 7%, drvo sa 7%, stočna hrana sa 7% i t. d. Danski je izvoz upućen na bliska i određena tržišta: Engleska (51%) i Njemačka (18%) primaju 69% (1937), a za njima dolazi Švedska. Uvoz potječe iz više zemalja: Engleska (38%) i Njemačka (24%) učestvuju sa 62%, iza njih dolazi Švedska. I usprkos najnaprednijeg iskorišćivanja domaćih gospodarskih izvora danski izvoz i količinom i vrijednošću zaostaje za uvozom; g. 1937 uvoz 1.701,700.000 danskih Kr, a izvoz 1.606,500.000 danskih Kr. Ovu razliku nadoknađuju zarada velike trgovačke mornarice i prihodi od ušteđenog i na strani uloženog novca. Prosječno Danac učestvuje (1937) u vanjskoj trgovini svoje zemlje svotom, koja je gotovo trostruka od one kod Nijemaca, a za trećinu veća od one kod Engleza. G. 1935/6 bilo je u D-oj 2,167.342 ulagača, što bi činilo 59% cjelokupnog stanovništva, a uložena je svota bila 2.180,980.000 danskih Kr.
Naselja. Do kraja 18. st. u D-oj su prevladavala sela zbijenog tipa. Prikupljanjem seljačkog posjeda nastala su odvojena domaćinstva. Ovim nisu stara sela opustjela, jer su se na mjesto odseljenih seljačkih porodica naselili obrtnici i trgovci, kojih je broj novim načinom gospodarstva i povećanim potrebama i zahtjevima stanovništva neobično porastao. Uz lijepe i jednolične kuće odvojenih gospodarstava i čista sela u danskom se krajoliku ističu raskošni dvorci feudalnih gospodara; ovi u novim prilikama nisu propali, već su im se prilagodili. Naročito se ističu napredno vođeni veliki posjedi na dobrim tlima južnih otoka i Sjællanda. Mogućnosti iskorišćivanja zemlje gotovo su iscrpljene, zbog toga seosko stanovništvo prirašćuje sporo, a u nekim krajevima neznatno; novo stanovništvo uglavnom traži zaradu u gradovima. Na taj se način odnos između seoskog i gradskog stanovništva stalno mijenja; g. 1870 bio je odnos između seoskog (1,341.000) i gradskog (444.000) stanovništva 75 : 25%, a 1935 već 54 : 46% odnosno 1,998.000 : 1,708.000 stanovnika. Novo stanovništvo nalazi zaradu u prvom redu u industriji, koja se sve više razvija, zatim u razgranjenoj trgovini, javnim zvanjima i sl. Gotovo polovica gradskog, a četvrtina cjelokupnog stanovništva živi u glavnom gradu Københavnu s 843.168 stan. (1935), velikoj luci, upravnom, gospodarskom i duhovnom središtu zemlje. Od glavnog grada šire se duž obale Sunda i u unutrašnjost Sjællanda postrana predgrađa lijepih vila. Na poluotoku glavni je grad Aarhus (90.898 stan. 1935) živa luka i industrijsko i trgovačko središte. Aalborg (48.132 stan. 1935) na S je važno središte cementne industrije; Odense (76.116 stan., 1935) na Evnu je napredan industrijski (metalna roba) i trgovački grad; mladi Esbjerg (30.714 stan., 1935) na zapadnoj obali poluotoka temelji brzi napredak i gospodarsko značenje na živoj trgovini s Velikom Britanijom. Manji gradovi se isto tako ističu brzim napretkom i primjernom urednošću.
Opće odlike. Na 42.929 km2 (od toga 29.554 km2 sam poluotok) živi 3,706.349 ili prosječno 86 na km2 (1935). S obzirom na sastav zemljišta i klimatske prilike naseljenost je neobično velika; na otočju je znatno veća (oko 144) nego na Jyllandu (55). Ovoliku naseljenost omogućuje visok stupanj kulturnog napretka, koji se odražava u svakoj grani gospodarstva. Nepismenosti nema, a za prosvjetno i gospodarsko usavršavanje naroda brine se veliki broj raznovrsnih narodno-gospodarskih škola, koje su posebna danska osobina. Napretkom i urednošću grad utječe na selo, s kojim čini harmoničnu cjelinu. Glavni dio kulturnog i gospodarskog napretka postignut je za posljednjih 80 godina.
Stanovništvo se je od 1801 (925.000) do 1935 (3,706.349) povećalo gotovo 6 puta. U pojedinim dijelovima D-e stanovništvo se je od 1860 do 1925 povećalo za 78—135%, a u Schleswigu, koji kroz to vrijeme nije bio u danskoj zajednici, tek za 18%. Velikim povećavanjem stanovništva nije opao životni nivo, već se je naprotiv zbog kulturnog napretka i povećao. Osim navedenih podataka gospodarsko blagostanje i napredak dobro pokazuje i svjedoči i to, što na svakih 118 stan. prosječno otpada jedan brzoglasni, a na svakih 5 jedan krugovalni aparat, što znači, da posljednji ima gotovo svaka obitelj, u čemu D. ide među prve zemlje svijeta. Ovo je stanje u prvom redu rezultat marljivog i smišljenog rada, kojim je zemlja izgubila prvobitne tužne crte i dobila izgled veoma prijatnog kulturnog krajolika.
LIT.: E. Leffler, Dänmarks Natur und Volk, København, 1905; Fr. Machatschek, Dänemarks Boden und Oberfläche, u Geogr. Zeitschr., Leipzig 1906; W. J. Harwey i C. Reppien, Denmark and the Danes, London 1915; H. Faber, Cooperation in Danish Agriculture, London 1918; D. Bruun, Danmark, Land og Folk, Historisk-topografisk: statistik haanbog, København, 1919—21; J. P. Trap, Kongeriget Danmark, København, 1920—26; Westergaard, Economic Development in Danmark before and during World War, Oxford, 1922; Thorwald Nörlyng, Danmarks Geografi, København, 1922; F. G. Howe, Denmark: a cooperative Commonwealth, London, 1922; J. Amet, Le Jutland, Pariz, 1923; H. Hertel, Aperçu sommaire de l’agriculture en Danmark, København, 1926; H. V. Clausen, Det danske lanskab, København, 1926; H. Jones, Modern Denmark: its Social, Economic and Agricultural Life, London, 1927; Samsöe, Die Industrialisierung Dänmarks, Jena, 1928. Uz odlične geografske karte, različite danske oblasti povremeno izdaju veoma pregledne statističke podatke i objašnjenja iz različnih grana narodnoga gospodarstva.J. R-ć.
Povijest. 1. Prethistorija. Naseljena već u paleolitu, ističe se D. napose krajem toga doba, u t. zv. Litorina doba, sa svojim Kjökkenmöddingerima, t. j. nasipima, koje čine ostatci prethistorijskih stanovnika, a sastoje se iz školjki i ribljih kostiju te kamenog i drugog oružja i oruđa. U mlađe kameno doba danski su otoci središte t. zv. nordijskoga kulturnog kruga i ističu se svojim megalitnim grobovima. U drugom odsjeku brončanog doba razvija taj krug posebnu kulturu, koja se sačuvala u mnogim bogatim nalazištima. Željezno doba počinje u D-oj tek oko 600 pr. Kr., isprva pod utjecajem hallstattske, zatim latènske kulture.
2. Postanak danske države. Germanski Danci, naseljeni na poluotoku Jyllandu i susjednim otocima, dijelili su se u prvim stoljećima pos. Kr. u mnoga plemena. Kad se više sela skupilo u okrug, podijelili su se prema zemljištu. Zajednička vlast okruga bilo je vijeće (thing). Okruzi sačinjavahu tri područja: Jylland, Sjælland i Scane (u današnjoj južnoj Švedskoj). Kraljevi, s početka samo vođe ratnika, postaju sve jači, podvrgavaju okolna plemena i stvaraju najzad jedinstveno kraljevstvo. Historijski možemo danske kraljeve utvrditi tek od kraja 8. st., kad dolaze u dodir s franačkom državom. Iz tog vremena poznati su nam kraljevi Sigfrid (777) i Götrik († 810), suvremenik i neprijatelj Karla Velikoga. Za njegova nasljednika određena je rijeka Eider granicom između Danske i Franačke. Polovicom 9. st. počinje se krštenje Danaca, ponajviše zaslugom Ansgara iz Corveya, »apostola sjevera« († 865), a dovršio ga istom kralj Harald Blåtand (Modrozubi), koji je oko 976 primio krst; on je i prvi isključivi vladar D-e. Njegova vjerska gorljivost izazove oporbu, kojoj se na čelo stavi njegov sin Sven Tveskjoeg (Vilobradi); Harald pade u boju, a naslijedi ga Sven.
Danski Vikinzi, koji su na svojim pljačkaškim pothvatima prodirali do obala Francuske i dolinama rijeka u njezinu unutrašnjost, napadali obale Pirenejskog poluotoka i zalazili čak u Sredozemno more, napadahu od kraja 8. st. i engleske obale. Ti su pothvati postali češći u 9 st. kad su se u Engleskoj znali zadržati i kroz zimu. Poslije sredine 9. st. naseliše se trajno u istočnoj Engleskoj, 867 osvojiše York, zatim cijeli Northumberland, a do 878 sjeveroistočnu polovicu Engleske i Wessex. Pokolj Danaca u Engleskoj 1002 potakne Svena, da se 1013 iskrca u Engleskoj, uđe u London i postane kralj Engleske. Njegov sin Knut Veliki (1018—35) sjedini Dansku, Englesku i Norvešku, a od cara Konrada II. dobi markgrofiju Schleswig. On je uvelike pomagao crkvu, podizao prve samostane i dao temelje za crkveno uređenje. Još 1035 otpadne od personalne unije Norveška, a poslije smrti Knutova sina Harteknuta (1042) i Engleska; tako postade danskim kraljem Magnus norveški. Poslije njegove smrti 1047 izabraše Danci za kralja Svena Estridsona.
3. Danska na vrhuncu svoje moći. Sa Svenom stupa na dansko prijestolje kuća Estrida. Poslije unutrašnjih nemira početkom 12. st., kada je D. bila izložena gusarskim napadajima baltičkih Slavena, nastala su za Valdemara Velikoga (1157—82) mirna vremena. Valdemar pokori 1169 otok Rujanu, njegov sin Knut VI. Pomorje i Mecklenburg, a sin Valdemar Holstein. Knut VI. se nazivao i kraljem Slavena (Vendernes Konge). Valdemar II. (1202—41), dobar ratnik i upravljač, pokori 1219 križarskom vojnom Estonsku, a već 1214 dobi od Fridrika II. i krajeve južno od Eidere, ali zarobljen 1223 i poražen 1227 morade se odreći svih posjeda u Njemačkoj. Tada se dade na unutrašnje reforme i zakonodavstvo. Poslije njegove smrti 1241 nastade doba velikih nevolja za Dansku: građanski rat, opadanje kraljevske moći i ugleda, prodavanje kraljevskih imanja velikašima, nestajanje slobodnog seljaštva, osiromašenje građanstva, u prvom redu trgovaca, i propadanje brodarstva. Puno stoljeće potrajale su te prilike, sve do dolaska na prijestolje Valdemara IV. Alterdaga (1340—75), koji je sve učinio, da vrati državi ugled i snagu. On proda Estonsku Njemačkom viteškom redu (1346), ali Švedskoj uze Skane (1360).
Međutim, od njegova vremena odlučno utječe na razvoj D-e odnos prema Hanzi. Baš ekspanzivna politika Waldemara IV. dovodi do njezina učvršćenja; 1358 javlja se prvi put i njezino ime. Borba s tom trgovačkom i pomorskom konfederacijom njemačkih gradova započela je 1361, kad je Valdemar oduzeo Švedima otok Gotland, gdje se u gradu Wisbyju u 2. polovici 12. st. i pojavio zametak buduće Hanze. Premda je Valdemar 1362 njezinu mornaricu uništio kod Helsingborga, ipak je Hanza konačnim mirom u Stralsundu 1376 postala gospodar sundskog tjesnaca i ušla kao samostalan čimbenik u sjevernoevropsku politiku. Njezina politička nadmoć i trgovački monopol sprječavaju otad razvoj danske trgovine; gospodarski i društveni napredak danskog naroda bio je time znatno usporen.
4. U borbi za jedinstvo skandinavskih zemalja. Kako je Valdemar umro bez muškog potomka, bi izabran za kralja Olaf V., maloljetni sin njegove kćeri Margarete, udate za norveškoga kralja Hakona VI. Pošto je Hakon 1380 umro, posta Olaf i norveškim kraljem. Tako sjedinjena s Danskom osta Norveška, uz male prekide, sve do 1814. G. 1387 umre i Olaf, pa je Margareta postala vladarica u obje države. Kad su je 1388 i Šveđani pozvali, da im bude vladarica, dade ona izabrati svog rođaka Eriha Pomoranskog za kralja Danske, Švedske i Norveške (1396), a predstavnici tih država izradiše u Kalmaru zakon o uniji i okruniše Eriha za kralja Danske, Norveške i Švedske (1397); ta t. zv. Kalmarska unija, koja se potpuno nije nikada ni provela, potraje do 1523. Nesposobnost vladara i presizanje Danaca dovelo je do nezadovoljstva Šveda, pa se unija 1448—57 privremeno, a za Kristijana II. 1523 i definitivno raspala. Poslije Kristijana II. (1513—23), koji je bio energičan i jak vladar, kraljevska je vlast sve više slabila u korist plemstva; seljaštvo je sve više postajalo kmetovsko, a negdje je bilo i privezano uz zemlju. Srednji se stalež naprotiv podizao, a ograničavanjem Hanzinih privilegija i trgovačkim savezima s Holanđanima, Englezima i Francuzima razvijao se trgovački i pomorski stalež.
Bezobzirnost Kristijana II. dovela je do borbe s višim plemstvom i svećenstvom, koji ga napokon skinuše i za kralja pozvaše Fridrika I. od Holstein-Gottorpa (1523— 1533). Tada započe u Danskoj reformacija, koju dovrši njegov sin Kristijan III. (1534—59) ukinuvši katoličku crkvu u Danskoj (1536). Kralj i plemstvo uvelike se obogatiše crkvenim dobrima. Fridrik II. bavio se mišlju, da obnovi kalmarsku uniju, što dovede do beskorisnog sedmogodišnjeg rata sa Švedskom (1563—70). Istim se mislima bavio i slabi Kristijan IV., ali ni on nije u ratu sa Švedskom (1611—13) imao uspjeha. Njegovo sudjelovanje u tridesetgodišnjem ratu (1625) donese mu samo poraz kod Luttera na Barenbergu (1626) i provalu carske vojske u Jylland. U novom ratu sa Švedskom (1643—45) izgubi Kristijan otoke Oesel, Gotland i neke norveške krajeve. Ni njegov sin Fridrik III. nije u ratu sa Švedskom bio sretniji. Švedski kralj Karlo X. Gustav poplavi s vojskom Dansku, koja mu mirom u Roskilde 1658 ustupi sve posjede s onu stranu Sunda (Halland, Skane i Blekinge) i otok Bornholm, kao i neke norveške pokrajine. U novom ratu, koji svrši mirom u Københavnu 1660, dobi Fridrik natrag samo norveške pokrajine i Bornholm; tako je Danska zauvijek izgubila posjed sjeverne obale Sunda.
5. Nasljedna i apsolutna monarhija. Gubitak najznatnijih pokrajina, djelomični gubitak carina, koje je ubirala za prolaz kroz Sund i ratna pustošenja doveli su Dansku u krajnu bijedu i siromaštvo. U mnogom je to skrivilo plemstvo, koje nije htjelo za državu ništa žrtvovati i tražilo je samo zaštitu svojih povlastica. Ogorčeno svećenstvo i građanstvo zaključe zbog toga na saboru u Københavnu 1660, da Danska postane nasljednom monarhijom i da kralj sam dade novi ustav. To on i učini objelodanivši 14. XI. 1665 »Kongelov«, t. j. kraljevski zakon, koji mu je davao neograničenu vlast; sabor bi ukinut i stvoreno novo, dvorsko i činovničko plemstvo.
Nastojanja i ratovi kasnijih kraljeva, Kristijana V. (1670—90) i Fridrika IV. (1699—1730), da opet steku posjed s druge strane Sunda, ne postigoše cilja. Poslije velikoga sjevernog rata (1700—21) živjela je D. u miru, a njeni se vladari posvetiše reformama u upravi, školstvu i sudstvu te promicanju književnosti, znanosti i umjetnosti. Tada bi uvedena sloboda tiska, ukinuta tortura, seljaci oslobođeni vezanosti za zemlju (1788), a poljodjelstvo, trgovina i brodarstvo procvaše. Tome razdoblju prosvijetljenog apsolutizma (1750—97) utisnuše svoj biljeg ministri Bernstorff i oba Struenseea.
U doba napoleonskih ratova nastojala je D. zadržati neutralnost, ali je prilike 1801 uvukoše u sukob s Engleskom, a poslije predaje Københavna 1807 oduze joj Engleska mornaricu (64 broda). Novi kralj Fridrik VI. (1808—39) pridruži se zbog toga Napoleonu i navijesti Engleskoj rat. Napoleonov poraz kod Leipziga dovede Dansku, zaraćenu i sa Švedskom, do mira u Kielu (1814), u kojem Fridrik ustupi Švedskoj Norvešku, a Engleskoj Helgoland, Island, Grönland, i Færøerski otoci ostadoše Danskoj. U zamjenu za Norvešku dobi Fridrik švedsko Pomorje, koje na bečkom kongresu 1815 predade Prusiji u zamjenu za Lauenburg.
6. Gubitak Schleswig-Holsteina. Probuđeni danski nacionalizam, pojačan »skandinavizmom«, nastojao je da Schleswig-Holstein bude potpuno sjedinjen s Danskom; njemačko pučanstvo u tim kneževinama išlo je naprotiv za tim, da se oslobodi veze s Danskom i pripoji Njemačkoj. Kad je 1848 nacionalnoliberalna vlada tražila, da se te kneževine pretvore u dansku pokrajinu, došlo je u njima do ustanka, koji je pomagala Prusija. Borba svrši pobjedom danske vlade (1850). Za vrijeme rata dao je Fridrik VII. u sporazumu s ustavotvornom skupštinom Danskoj ustav, (5. VI. 1849), koji je obuhvatio i Schleswig-Holstein. Otad su u unutrašnjim stranačkim borbama glavnu riječ vodili t. zv. Eider-Danci, t. j. pristaše jedinstvene Danske. Oni su i stvorili 1863 novi ustav, zajednički Danskoj i Schleswig-Holsteinu. Novi kralj, Kristijan IX. od Schleswig-Holsteina (1863—1906), koji je prema sporazumu velevlasti naslijedio Fridrika VII., potpisao je od svoga prethodnika odobreni ustav. Na to zatražiše Prusija i Austrija, da ustav povuče, a kad u tom nisu uspjele, dođe početkom 1864 do drugoga rata za Schleswig, u kojem su pruske i austrijske čete prodrle na Jylland i prisilile Dance na mir u Beču (30. X. 1864); Danska morade odstupiti kneževine Schleswig-Holstein i Lauenburg Prusiji i Austriji.
7. Danska poslije 1864. Neuspjeh Eider-Danaca prouzrokova i promjenu vlade, a doskora bi promijenjen i ustav (1866). Borbe između vlade i parlamenta (Folkething) prisiliše kralja da obrazuje činovničku vladu (1875), što dovede do novih ustavnih borba (1875—94). U to vrijeme stoji na čelu vlade Erstrup, koji je odlučno provodio vojničko osiguranje zemlje. I slijedeća konzervativna ministarstva (1894—1901) teškom su mukom mogla vladati s parlamentom, jer u njemu nisu imala većine. Kad je konzervativna stranka na izborima 1901 bila potpuno poražena, predao je kralj vladu ljevici. Nastojanja za promjenom ustava u ljevičarskom smjeru dovela su do ustavne promjene 5. VI. 1915, koja vrijedi i danas.G. N.
Za svjetskog rata 1914—18 bila je Danska neutralna. Ljeti 1916 vlada je odstupila Sjed. Državama danske posjede u Zapadnoj Indiji za svotu od 25 mil. dolara, što je nakon pučkog glasovanja (14. XII. 1916) Rigsdag potvrdio. Kad je došlo do spora s Islandom zbog njegova zahtjeva za političkom neovisnošću u studenom 1918, sklopljen je novi ugovor o dansko-islandskoj svezi, kojim je Island postao nezavisan pod vladom zajedničkog kralja i uz ogradu, da danska vlada vodi njegovu vanjsku politiku.
Potkraj rata pokrenuto je pitanje pripojenja Schleswiga, koji je Danska izgubila 1864. Na temelju izjave danskog zastupnika u njemačkom Reichstagu Hansena i zaključka danskog Rigsdaga danska je vlada 28. XI. 1918 saopćila svoju želju antantinim velevlastima. Nakon plebiscita, održanog 10. II. 1919 u I. zoni (sjeverni Schleswig), gdje je pao 75.431 glas za Dansku i 25.329 za Njemačku, dok je u II. zoni (srednji Schleswig i Flensburg) ishod ispao u korist Njemačke (48.148 : 13.029), povučena je u tom smislu ugovorom od 5. VII. 1920 nova granica. 17. III. 1920 je posebnim zakonom provedeno razoružanje svih utvrda u zemlji.
U nutarnjoj politici bili su 1920—24 glavna stranka zemljoposjednici, a socijalisti vrlo jaka opozicija (52 : 48). U travnju 1924 omjer se okrenuo (55 : 45), pa su na čelo vlade došli socijalisti (Th. Stauning) i održali se do kraja 1926, kad su ih opet zamijenili zemljoposjednici (Madsen-Mygdal). Socijalistička većina ponovno je uspostavljena 1929, i otad Danska bez prekida ima koalicione vlade sa socijalističkim vodstvom. Od 1924 do 1927 Danska je trpila od valutarne krize.
9. IV. 1940 je njemačka vlada predala danskoj vladi spomenicu, u kojoj je najavila, da za vrijeme trajanja rata preuzima zaštitu nad kraljevinom Danskom, a istoga dana u zoru njemačka je vojska prešla granicu i zaposjela zemlju, »da spriječi — kako je izjavilo njem. vrhovno zapovjedništvo u svojem izvještaju — britanski napadaj na neutralnost Danske i Norveške, koji je u toku«. Danska vlada zaključila je da prosvjeduje, a da s obzirom na prilike prihvati njemačku zaštitu. Kralj i vlada pozvali su proglasima narod, da sačuva mir i red, pa je osim nekoliko slučajeva otpora zaposjedanje brzo provedeno. Drugog dana je ministar predsjednik Stauning izjavio, da je vlada donijela tu odluku stoga, da se narod i zemlja poštede od rata, i da ona računa sa suradnjom naroda. Istodobno je vladina koalicija proširena. Islandska vlada saopćila je na to 11. IV. 1943 danskoj vladi, da ona privremeno preuzima izvršivanje kraljevske vlasti, jer je kralj više ne može vršiti; obzirom na stanje u Danskoj, islandska vlada preuzima i vođenje vanjske politike. Danska vlada izjavila je, da za vrijeme sadašnjeg stanja priznaje potpunu neovisnost Islanda. Nakon smrti min. pred. Stauninga sastavio je 3. V. 1942 novu vladu soc. demokrat W. Buhl, koji je odstupio 10. XI. 1942, a naslijedio ga je dotadašnji ministar vanjskih poslova Eric Scavenius, koji je kao svoj program istakao nastavak dosadašnje politike. Na izborima 23. III. 1943 ostala je stranačka slika bez dubljih promjena. Socijalisti su sa 66 mandata od 148 zadržali prvo mjesto i porasli za 2 mandata (prema 1939); na drugo mjesto došli su konzervativci, koji su porasli od 26 na 31 mandat, a zemljoradnici su spali na treće mjesto, od 30 mandata na 28.
LIT.: F. Chr. Dahlmann-D. Schäfer, Geschichte von Dänemark, 5 sv., 1840—1902; Kr. Erslev i dr., Danmarks riges historie, 6 sv., 1896—1906; E. Holm-A. Linvald, Danmarks og Norges indre historie, 10 sv., 1885—1923; H. Bergtrup, Det danske folks historie i 19. aarh., 4 sv., 1909—14; E. Arup, Danmarks historie (do 1624), 2 sv., 1925—32; A. Friis i dr., Det danske folks historie, 8 sv., 1926—29; prikaz danske povijesti u G. Brodnitza Handbuch der Wirtschaftsgeschichte (Dänemark).U.
Ustav. Danska je bila apsolutna monarhija od 1660 te je u »kraljevskom zakonu« (Kongelov) od 14. XI. 1665 imala jedinstven primjer pisanog ustava u apsolutnoj monarhiji. U povodu događaja od 1830 ustanovljene su pokrajinske staleške skupštine, a 1848 pristupilo se izradbi ustava od 5. VI. 1849. Taj ustav uže Danske nastojalo se idućih godina uklopiti u širi sustav svih zemalja monarhije (uključiv vojvodine Schleswig, Holstein i Lauenburg), tako da bi danski parlament imao ulogu pokrajinske zakonodavne skupštine. Poslije nesretnog rata za vojvodine proglašen je 28. VII. 1866 izmijenjeni ustav (gjennemsete grundlov) od 1849. Znatne izmjene u pravcu demokratizacije izvršene su u ustavu od 5. VI. 1915, a manje izmjene 10. IX. 1920.
D. je ustavna monarhija, nasljedna — prema posebnom zakonu o nasljedstvu od 1853 — po pravu prvorodstva u muškoj lozi potomaka Kristijana IX., prvoga kralja iz kuće Schleswig-Holstein-Sonderburg-Glücksburg. Kralj mora pripadati evangeličko-luteranskoj crkvi, koja je po ustavu narodna crkva te je država uzdržava. Kralj nije odgovoran za vladarske čine, koji moraju nositi premapotpis ministra. On ne može bez privole parlamenta navijestiti rat, sklopiti mir, sklopiti ili raskinuti saveze i trgovinske ugovore, ustupiti državno područje, uglaviti obvezu, koja bi mijenjala postojeće javno pravo. Kralj ima pravo izdavati privremene zakone, dok parlament nije na okupu, ali se ovi moraju predložiti parlamentu na odobrenje u narednom zasjedanju; po praksi oni ostaju kao privremeni na snazi, sve dok ih jedna kuća parlamenta ne zabaci.
Parlament (Rigsdag) ima dvije kuće. Donja kuća (Folketing) bira se na 4 g., a aktivno i pasivno izborno pravo imaju muškarci i žene iznad 25 g. Sadašnji, dosta zamršeni izborni zakon osigurava razmjerno biranje po strankama; 117 mandata dijeli se po okružjima prema D’Hondtovu sustavu na stranke, a 31 »dodatni« mandat dijeli se na stranke, koje su po razmjeru glasova, što su za njih pali u cijeloj zemlji, stekle premalen broj mandata. Unutar toga stranačkog rezultata dijele se onda prema proširenoj Andrae-ovoj metodi obje vrste mandata na pojedine kandidate po broju glasova, koji su za njih pali. To dopušta opredjeljivanje izbornika za pojedine kandidate unutar iste stranke. Gornja kuća (Landsting) broji 76 (po ustavu najviše 78) članova, od kojih 19 biraju na 8 g. članovi dotadašnjeg Landstinga, a 56 njih biraju se — svake 4. godine polovica — neizravnim izborima po razmjernom sustavu. Aktivno i pasivno izborno pravo vezano je na 35. godinu života. Otoci Færøer biraju po 1 člana u svaku kuću. Rigsdag se mora sazvati svake godine, a zasjedanje se ne može zaključiti prije nego se izglasa ovlaštenje vladi za ubiranje poreza i za državne izdatke. Kralj potvrđuje zakone i ima pravo raspustiti parlament (Landsting samo u određenim slučajevima). Obje kuće Rigsdaga sastaju se u zajedničku sjednicu, ako treba stvoriti odluku u slučaju malodobnosti, bolesti ili odsutnosti vladara, kao i za izbor vladara i određenje nasljednog reda, ako vladar umre bez nasljednika.
Ministre može optužiti kralj ili Folketing pred visokim sudištem (Rigsret), sastavljenim od članova vrhovnoga suda i jednakoga broja članova, koje bira Landsting iz svoje sredine.
Izmjena ustava mora najprije dobiti privolu obiju kuća i vlade, a na to se obje kuće raspuštaju. Ako i novi Rigsdag prihvati nacrt izmjene, predlaže se on na pučko glasovanje, a za izmjenu mora glasovati najmanje 45% izbornika za Folketing. Izmjenu mora potvrditi i kralj.
Upravno je zemlja razdijeljena na 21 okružje (Amt). Otočje Færøer ima posebno vijeće (Lagting), izabrano na 4 g. Danskoj pripada kao nuzzemlja (Biland) Grönland (v.).
LIT.: C. Goos-H. Hansen, Staatsrecht des Königreichs Dänemark, 1889, 2. izd. 1913; H. Hansen, Das öffentliche Recht Dänemarks 1914—21, Jahrbuch des öffentlichen Rechts der Gegenwart, XI., 1922; V. Krišković, Na izmaku ove naše demokracije, Zagreb 1940.J. A.
Danski jezik (det danske sprog, u starim skandinavskim vrelima doensk tunga, odakle poljski naziv za Dance Dunin, Duńczycy, duński) govorilo je 1926 godine 3,418.000 duša (od toga oko 11.000 u Njemačkoj) u Danskoj, u sjevernom Schleswigu do Flensburga, na Færøerima, premda domaći jezik ovih otoka, zvan färing, ide u norveško-islandsku ili zapadnu nordijsku skupinu, na Islandu, gdje je književni jezik domaći islandski, i nešto na Grönlandu, gdje je jezik urođenika eskimo (v.).
Ide u nordijsku skupinu germanskih jezika i sačinjava sa švedskim istočni nordijski ogranak. Razlika između obiju nordijskih grupa leži na pr. u tome, što se u švedskom i danskom kaže kō, a u norveško-islandskom kú, njem. kuh »krava«. U germanskoj jezičnoj porodici nordijska skupina stoji najbliže izumrlim istočnogermanskim jezicima — gotskom, vandalskom i burgundskom. Jedna je od glavnih razlika između nordijske i istočnogermanske skupine u postupku s dočetnim samoglasnicima, koje nordijska skupina pridržava, a istočnogermanska odbacuje (primjer: nordijsko hlaiva = gotsko hlaifs = opća slavenska posuđenica iz gotskoga hljeb).
Za švedsko-dansku jezičnu zajednicu značajno je monoftongiranje diftonga ai i au, koji postaju e i ö, na pr.: hlaiva = danski (zastarjelo) i švedski (samo u narječjima) lev = njem. Laib, hrv. hljeb, švedski löp = danski löb = njem. Lauf »trka«. Danski se od švedskoga znatno razlikuje time, 1. što oslabljuje dočetne samoglasnike (primjeri: danski tunge, plural tunger = švedski tunga, plural tungor — njem. Zunge, Zungen »jezik«; danski gud, plural guder = švedski gudar = njem. Götter »bogovi«, 2. što u danskom među samoglasnicima bezvučni zatvoreni suglasnici (t. zv. okluzivi) postaju zvučni spiranti, a u švedskom se ne mijenjaju, primjeri: danski gade — švedski gata = njem. Gasse »ulica«; danski æde = švedski äta = njem. essen »jesti«, 3. što švedski ima muzikalni akcenat, a danski ekspiratorni, a nada sve time, 4. što danski upotrebljava u izgovoru pojavu zvanu danski stöd = njem. Stoss, a švedski ne. Ova se fonetska pojava sastoji u tome, da se glasilnice u grlu između samoglasnika i idućega suglasnika naglo zatvore u određenim oblicima, primjer: danski del = njem. Teil »dio« izgovara se dê’l, dok u infinitivu at dele = njem. teilen »dijeliti« ovaj za danski jezik veoma značajni izgovor ne postoji.
Područje danskoga jezika bilo je za vrijeme i nakon velike ekspanzije Vikinga g. 800—1050 mnogo veće nego danas. Od 9. do 11. st. govorilo se danski u istočnoj i sjevernoj Engleskoj (to je t. zv. Danelag). Tada je zašao ovaj jezik i u Irsku, gdje je kao i na Færøerima došao u doticaj s Keltima. Od g. 900 do 1000 govorio se zajedno s norveškim ili norskim u danas posve francuskoj Normandiji. Luteranska reformacija oduzela mu je južni Schleswig. Kad je 1537 Norveška potpala pod dansku monarhiju, bio je danski jezik uveden u ovoj nordijskoj zemlji kao književni i kao jezik obrazovanih slojeva. Ovaj privilegij zadržao je sve do polovine 19. st., kad ga norveški nacionalistički pokret za uvođenje t. zv. landsmål-a i riksmål-a (→ Norveška, jezik) istiskuje iz ovoga privilegiranog položaja. Ovdje se jezik zvao dansko-norveški. Do 1660 pripadali su danskom jeziku i južno-švedski krajevi Skaane (lat. Scania), Halland i Blekinge, gdje se od vremena, kad ovi krajevi otpadoše od Danske, govori švedski. Danski živi tu danas još samo u pučkim narječjima. I na Færøerima postoji u novije doba pokret za uvođenje domaćeg narječja färing u književnost.
Od doba književnosti, t. j. od 13. st., razlikuju se u danskom tri narječja: a) Jutsko, koje se govori na poluotoku Jyllandu i u Schleswigu, b) Otočko ili sjællandsko, na kojem se osniva današnji književni jezik, jer je na otoku Sjællandu i glavni grad. Ovo se narječje govori na svim danskim otocima, osim na Bornholmu, Laeso, Anholt i Samsø, c) Istočno ili skansko, koje se govori na ovim posljednjim otocima i u spomenutim krajevima južne Švedske. Ovo posljednje narječje ima kao i švedski t. zv. post-pozitivni član (v.), dok ostala imaju prepozitivni član kao njemački, engleski i t. d.
U razvitku danskoga jezika i književnosti razlikuju se 4 perioda: a) aeldre dansk »najstariji danski«, koji pozna književnost u runskim natpisima i u pravnim spomenicima (kao Codex runicus iz konca 13. st., koji sadržava zemaljske i crkvene zakone); b) srednjodanski, t. zv. gammel dansk, koji obuhvata književnost 14. do 16. st. Ovamo ide Börglumski rukopis, u kojem je t. zv. Karlamagnus-Saga (→ Chanson de geste). Prava danska književnost počinje s t. zv. Biblijom Kristijana III., koju prevedoše Christiern Peedersen, Peter Palladius i dr.; c) nyere dansk, t. j. noviji danski jezik, koji predstavlja književnik Holberg (18. st.) i d) nyeste dansk, t. j. najnoviji danski jezik, koji predstavljaju odlični stilisti H. C. Andersen, S. Kierkegaard i J. P. Jacobsen.
Danski se jezik služio u najstarije doba runskim pismom, ali je ono već u staro doba književnosti bilo potisnuto od latinice. Osim toga piše se danski i frakturom, t. zv. švabahom. Glavne značajke danske latinice jesu ove: 1. dvostruko aa, koje se piše u najnovije doba i å, označuje otvoreno o (primjer: Aarhus — Århus izgovori Órhus); 2. æ izgovara se kao njemačko ä; 3. precrtano ø pretstavlja otvoreno ili zatvoreno ö; 4. s, c pred e, i i z izgovara se uvijek kao hrvatsko s; 5. r ne izgovara se nikada kao hrvatsko r, nego otprilike kao t. zv. francusko r grasseyé; 6. v se ne izgovara kao njemačko v (vau), nego kao hrvatsko v, poslije samoglasnika kao u (primjer: København izgovori Köunhaun, Skovgaard izgovori Sgaugōr); 7. d među samoglasnicima interdentalni je spirant, izgovara se kao englesko th, a poslije n, l, r uopće se ne čuje (primjeri: Odense, nastalo iz Odins-æ na otoku Fyp »otok boga Odina«, izgovori Óthnse, Andersen izgovori Ánersen, Harald izgovori Háral, Kierkegaard izgovori Kírkegōr); 8. sj. se čita š (primjer: sjæl = njem. Seele »duša« izgovori š’äl).
Evo još dva primjera danskoga jezika u poređenju s njemačkim: 1. at (= njem. zu = engl. to pred infinitivom) købe = njem. kaufen »kupovati«, odatle ime danskoga glavnoga grada København, koji se, kao ribarsko mjesto, najprije zvao samo Höfn, latinski Hafnia = njem. Hafen »luka«, zatim Köbmannehavn (odatle češki naziv Kodaň) = lat. Portus Mercatorum »trgovačka luka«, 2. Min Herre! De har ikke nödig at ulejlige Dem = Njem. Mein Herr! Sie haben nicht nötig sich zu bemühen »Gospodine! Nemate razloga da se trudite«. U- = njem. un- »ne«, lejlige infinitivna je izvedenica od riječi, koja odgovara njem. Lage »položaj«.
Danska je također zemlja velikih lingvista. Spomenimo samo poticatelja Grimmova germanista Rasmusa Kristiana Raska, germanista Karla Vernera, poznatoga po t. zv. Vernerovu zakonu, Holgera Pedersena (indoevropskog komparatista, koji se bavi keltskim jezicima kao i albanskim), V. Thomsena (turkologa), romaniste Christophera Nyropa, Viggo Brøndala, Kr. Sanfeld-Jensena, koji je i balkanolog, fonetičara i anglista O. Jespersena i t. d.
LIT.: Povijest jezika: Adolf Nereen; Geschichte der nordischen Sprachen (u zborniku H. Paul, Grundriss der germanischen Philologie, sv. I., Strassburg 1901, 3. izd. 1913); V. Dahlerup, Det danske sprogs historie, København, 2. izd., 1926, njemački prijevod pod naslovom Geschichte der dänischen Sprache, Ulm 1905; K. Mikkelsen, Dansk sproglære med sproghistoriske tilloeg, København 1894. b) Rječnici: Dansk ordbog, København 1793—1905, 8 sv., izdan od Učenog društva Videnskabernes Selskab; Ordbog over det danske sprog, koji izdaje od 1918 Dansko društvo za jezik i književnost; M. Molbech, Dansk Ordbog, 2. izd., 1854—9; etimološki rječnik napisaše H. Falk i A. Torp, Etymologisk ordbog over det norske og det danske sprog, Oslo, 1903—6, također u njemačkom izdanju pod naslovom Norwegisch-dänisches etymologisches Wörterbuch, Heidelberg 1910—11. c) Rječnika i praktičnih gramatika u slavenskim jezicima nema još. Stoga za praktičnu porabu mogu služiti njemačke praktične gramatike kao Wied-Brøndum-Nielsen, Dänische Konversations-Grammatik, 6. izd., Heidelberg 1924; Langenscheidts dänisch-deutsches und deutsch-dänisches Taschenwörterbuch, 2 sv., 1923—4. d) Časopisi za znanstveno izučavanje: Dania, Tidskrift for folkemål og folkeminder, København, i Arkiv for nordisk filologi, Oslo 1883 i sl.P. S.
Književnost počinje se s poganskom pretpoviješću (oko 400 pos. Kr. do 1500) runskim natpisima i zapisima, koji su upravo zajedničko germansko dobro, ali su značajni spomenici kulturnog života u Danskoj, koliko su sačuvani na danskom tlu. Narodne pjesme Folkeviser (viteške plesne pjesme) i Kaempeviser (junačke pjesme), sabrane i izdane prvi put istom 1591, kao i Saxo Grammaticus u svom latinskom djelu, svjedoče o prastarim motivima iz Beowulfa i Edde, dok danski najstariji krug junačkih pjesničkih motiva govori o borbama Uffe, kralja u Lejri, s Hagbardom i Signom. Zajednički dansko-islandski motivi mogu se naći i u najstarijem islandskom pjesništvu.
Katolički srednji vijek do od prilike 1500 godine donosi pisanu književnost, u prvom redu za praktične potrebe Crkve, ali su znamenitija djela toga starijega razdoblja pisana pretežno latinski, kao nadbiskupa Andreasa Sunesena (oko 1228) Hexaëmeron, rasprava o vjerskim pitanjima u latinskim stihovima. Najjaču djelatnost na svjetovnom i duhovnom području izazvao je za »valdemarskih vremena« (1150—1250) genijalni nadbiskup Absalon napose na polju legenda, samostanskih kronika i svjetovne povijesti. Svend Aggesön napisao je kratku, a Absalonov »pisar« Saxo Grammaticus opširniju dansku povijest Gesta Danorum (16 knjiga), neprocjenjivo znamenit izvor za nordijsku povijest uopće. Slovnice, staro dansko pravo, kronike u stihovima (Danska rimkrönika) više su jezično-povijesnog značenja nego li književnog. Uz već spomenute vrste narodnih pjesama (Folkeviser) prodire u Dansku evropsko viteško junačko i ljubavno (trubadursko) pjesništvo epsko i lirsko. Povijesne narodne pjesme pjevaju o kralju Valdemaru I., o njegovoj ljubavnici Tove (Tovelille) i o maršalu Stigu. Kalmarskom unijom (1397) došla je Norveška u državnu zajednicu s Danskom, te je danski postao i norveškim književnim jezikom. Sve do 1814 bila je danska književnost zajedničko dobro obaju naroda.
Razdoblje humanizma, reformacije i renesanse (1500— 1700) donosi (1524) prvi prijevod Novoga Zavjeta, a zatim (1550) čitavu Bibliju u prijevodu Christierna Pedersena, »oca danske književnosti« (nazvanu Biblijom Kristijana III.), mnoge vjerske spise na danskom i latinskom jeziku (Hans Tausen, Peder Palladius, Poul Helgesen, te Niels Hemmingsen Melanchtonov učenik), pa povijesne kronike (P. Helgesen: Den skybinske krönike, Arild Huitfeld) i najbolje povijesno djelo Andern Sörensena Vedela (1542— 1616), koji je preveo i Saxa na danski jezik. Najznatniji su pjesnici crkvenih pjesama (psalama) Hans Chr. Sthen i Hans Thomesen. Kao i u Njemačkoj, reformacija je donijela dosta satiričkih i polemičkih spisa (Peder Smed i prijevod Reineke Fuchsa) uz školske komedije Hieronima Rancha. Anders Arrebo (1587—1637) kao prvi renesansni pjesnik prepjevao je Du Bartasovu La première sepmaine kao Hexaëmeron u heksametrima i aleksandrincima sa srokovima prema učenim pravilima metrike (»den ziirlige Stil« — kićeni slog). Thomas Kingo (1634—1703) probio je svojom zbirkom duhovnih pjesama Aandeligt Sjungekor (I., 1674; II., 1681) put pravoj poeziji uz jednostavnost oblika i srdačnost ugođaja. U prozi su najznatniji radovi zakonik Christian V’s Danske Lov (1683), te grofice Leonore Kristine Ulfeldt Jammers Minde (1685), autobiografija nesretne nezakonite kćerke Kristijana IV., koju je kraljica ljuto progonila. To je prvo djelo zaista umjetničke danske proze, ispripovijedano iskreno, jednostavno, s dubokim patosom ogorčene i teško ponižene žene.
Doba kritike i racionalizma do kraja 18. stoljeća, u prvoj svojoj polovini obično nazvano Holbergovim vremenom po svom najjačem zastupniku, genijalnom Ludvigu Holbergu (1684—1754). Nakon zlosretnoga učešća Danske u 30-godišnjem ratu i nesretnih ratova sa Švedskom uslijedila je malodušnost i osiromašenje zemlje, a u društvu i književnosti francuska moda (Astrée baruna Honoré d’Urféa, preveo Sören Torkelsen; pjesme iz toga romana, sabrane kao Asträä Siunge Chor, postale su općenito omiljela pjesmarica). Holberg ustaje svojim komičkim epom Peder Paars protiv skučenosti Danske Fridrika IV., a svojim komedijama u stilu Molièrea daje izrazito moralizatornu tendenciju. No pri tom uvodi i zdrav realizam svoje vrsti crtajući nastranosti suvremene Danske izvrsno zapaženim studijama značajeva. Nerijetko kroz taj realizam probija iskreno i duboko proćućena poezija, a ujedno se Holberg pokazuje majstorom sitnog slikarstva iz svagdanjeg života. Holberg je kao pisac povijesnih djela zauzeo stajalište oprečno službenom pijetizmu te tako stvorio djela esejističkog značaja (u stilu Montaignea ili Addisona) i ujedno gibljivu, živahnu, laku dansku prozu. Takva su mu i moralno-filozofska djela (Moralske Tanger 1744), dok njegov latinski roman Nicolai Klimii iter subterraneum (Leipzig (1741) iznosi moralno-političku satiričku sliku predvodnih evropskih zemalja. Od Holbergovih suvremenika znatniji su: povjesničari Hans Gram (1685—1749) i Jakob Langebek (1710—75), posljednji znamenit kao izdavač izvora za dansku povijest (Scriptores Rerum Danicarum medii aevi); zatim Fredrik Suhm (1728—98), Erik Pontoppidan (1698— 1764, ujedno pisac romana Menoza) i Islanđanin Arni Magnussen (1663—1730) sa svojom dragocjenom zbirkom staroislandskih rukopisa. Chr. Falster (1690—1752) filolog je i satirik u duhu Holbergovu. Duhovno pjesništvo zastupa Hans Adolf Brorson (1694—1764), nježniji, mekši od Kinga. Pjesme mu nisu crkveni himni nego više duhovna lirika, u kojoj se osjeća neposredni dah realnog života i prirode, dok Ambrosius Stub (1705—58) uopće prelazi više na područje svjetovnog pjesništva s ljupkim sličicama iz prirode.
Druga polovina 18. stoljeća razvija se pod jakim dojmom njemačkog racionalističkog klasicizma (Matthius Claudius, Schiller; Klopstock je 20 godina boravio u Danskoj kao štićenik i ljubimac dvora). I »povratak k prirodi« J. J. Rousseaua dolazi u Dansku putem Njemačke. Za regentstva prijestolonasljednika Fridrika (VI.) znameniti državnici Bernstorff, Reventlow i Colbjörnsen vode Dansku u novo doba (ukinuće kmetstva 1788, gotovo potpuna sloboda tiska 1790). Tomu odgovara uvođenje racionalizma u bogoslovsku znanost (Guldberg 1731—1808, Bastholm 1741—1819, koji u zajednici s N. E. Balleom, 1744— 1816, izdaje novi katekizam). U drugu ruku P. A. Heiberg (1758—1841) i Malte Conrad Bruun (1775—1826) uvode radikalno-revolucionarne ideje u politici, naročito Heiberg komedijama (De Vonner og Vanner, Chinafarerne), satiričkim letacima (Rigsdaler Sedlens Handelser) i tobožnjim »etimologijskim« rječnikom (Sproggransknning, 1798) protiv dvora, aristokracije, ortodoksije i dr. — Pram (1756—1821) i Rahbek (1760—1830) pokreću po uzoru engleskom (Addisonov »Spectator«) časopis »Minerva« i (1791) tjednik »Den Danske Tilskuer« kao središte danskoga književnog života. Rahbek izdaje Holbergove komedije, s Nyerupom povijest danske književnosti (Bidrag til den Danske Digtekunste, Historie, 1800—08), s Nyerupom i Abrahamsonom zbirku narodnih pjesama (Udvalgte danske Viser fra Middelalderen 5 sv.). Njegova žena, Karen Margaretha Heger (»Kamma«), neobično obrazovana i duhovita, učinila je Rahbekovu kuću duhovnim središtem danskoga »Sturmund- Dranga«, gdje su se uz Heiberga i Prama sastajali i budući danski romantici Baggesen, Grundtvig, braća Ørsted, a osobito najslavniji im drug A. G. Oehlenschlaeger.
Najjače su pojave prijelaznog razdoblja (danski »Sturmund-Drang) Ewald i Baggesen. Johannes Ewald (1743—81) svojim nesređenim i nemirnim životom predstavlja tip onoga, što su njemački suvremenici nazvali »Kraftgenie«. Inače je u svojim dramama (Adam og Eva, Rolf Krage, Balders Död) više u kolotečini Klopstockove dramatike bilo biblijskog, bilo pseudohistorijskog (»barditi«) sadržaja iz prastare danske povijesti. U odama, koje također sjećaju na Klopstocka, našao je patetičan ali prirodan izražaj. No najznačajnije naviješta novo vrijeme njegov vaudeville Fiskerne (1778), prvi pokušaj u danskoj književnosti, da se iznosi neposredno život, premda su u smislu Rousseaua danski ribari prikazani kao ideal nepokvarenosti i prirodnosti. Pjesme, koje je Ewald stavio u usta svojim osobama, u stilu starih narodnih pjesama, postale su neobično popularne, a Kong Christian stod ved højen Mast iz Ribara ostala je i do danas danskom narodnom himnom. Za Ewaldom se povode Thomas Thaarup (1749—1821) drama iz seljačkoga života, Ole Johan Samsøe (1759—96) pseudohistorijskom dramom, koja je u stvari porodična maska suvremenoj satiri. J. N. Bruun (1745—1816) piše naprotiv tragediju klasičnog francuskog stila sjećajući već naslovom (Zarine) na Voltaireovu »Zaïre«, a Norvežanin J. H. Wessel (1742—85) služi se pompoznim aparatom klasične tragedije za upravo neobuzdanu satiričku parodiju (Kjoerlighed uden Strømper). Idiličari su (u stilu Gessnera) već spomenuti Thaarup i Tullin (1728—05), C. Frimann (1746—1829), a elegičar Rein (1760—1821).
Jens Baggesen (1764—1826) unosi svojom prilagodljivošću u dansku književnost laku i lakoumnu, često ciničnu ljupkost rokokoa u stilu Wielanda i Voltairea, no kasnije se priklanja Klopstocku i Kantu. Labyrinthen (1792/3), opis puta po Njemačkoj, pripada među najduhovitiju dansku prozu, sa šarenilom dojmova, ugođaja, svijeta i života. »Priroda, umjetnost i sudbina učinile su me slabim, fantastičnim, neurednim, čudnim i strastvenim čovjekom« — kaže Baggesen sam o sebi, unoseći tako tu mješavinu svoje osobnosti u revolucionarno vrijenje vremena. Polazeći 1800 u Pariz odrekao se danskog pjesništva predajući »svoju dansku liru« pjesniku A. G. Oehlenschlägeru, koji mu je posvetio oproštajnu pjesmu.
Oehlenschläger (1779—1850), H. Chr. Andersen (1805— 1887), N. F. S. Grundtvig (1783—1872) i Sören A. Kierkegaard (1813—55) su imena danskog romantizma ili nordijskog preporoda. Adam Oehlenschläger naziva se općenito kraljem danskoga pjesništva, a njegove pjesme (Digte af A. Oe., 1803), napose Guldthornene, intonacijom i programom danskoga romantizma. Na 2. IV. 1801 (na Veliki četvrtak) odbila je danska mornarica u Sundu nadmoćno brodovlje Engleske pod vodstvom Nelsona i isposlovala častan mir. Taj dan znači obnovu danske narodne samosvijesti, a tim se ujedno započinje traženje specifično nordijskoga u pjesništvu i borba protiv bijesnog racionalizma (čarobna drama Aladin, tragedije Palnatoke, Axel og Valborg, Hakon Jarl). Schleiermacher ga je upoznao sa Sofoklom, te je tako Oehlenschläger zajedno s kiparom Thorvaldsenom postao stvaraocem posebnog nordijskog klasičnoromantičnog preporoda. Antike (drama Baldur de Gute iz nordijske mitologije u grčkim trimetrima i s korovima). Oehlenschläger je najveći danski dramatik (»Holberg je svoje komedije izradio na danskoj poslovici, a Oehlenschläger svoje drame na narodnoj pjesmi« — J. Jørgensen) i epik, a Andersen najveći pripovjedač, koji je isprva smatrao glavnim djelima svoje romane (Improvisatoren, 1825, O. T. 1836, Kunenspillemand, 1837), ali se proslavio po čitavom svijetu svojim »pričama« (bajkama, parabolama i »pjesmama u prozi«) kao triumfom romantične poezije. Grundtvig je uz bok Oehlenschlägerovih drama stvorio Priručnik nordijske mitologije (1808), upravo njezin romantičko-simbolički tumač, no najviše se istakao (uza svoje najneprolaznije djelo, osnutak i ustrojstvo danskih »pučkih sveučilišta«) svojom oštrom kritikom nezgodnih pojava u danskoj službenoj Crkvi, napose njezina racionalizma. Njegova svjetska kronika u stihovima (Krönike-Rim 1829) i crkvena pjesmarica (Sangverk til den danske Kirke, I., 1837; II., 1841) s vlastitim i tuđim pjesmama, postale su glavnom podlogom za vjersko-odgojni rad u pučkim sveučilištima. Søren Aabye Kierkegaard znači završnu granicu romantizma. U svojim glavnim djelima (Enten-Eller, 1843, Stadier paa Livets Vej, 1845, Øjeblikket 1855) iznosi opreku između estetskoga čovjeka, koji samosvijesno rješava sama sebe svagdanjih dužnosti i građanski etičkoga čovjeka nagoviještajući, da iznad toga ima nešto treće, više, a to je religiozni čovjek. Kierkegaard traži, da čovjek proživljava vjeru, da ne živi od vjere (kao predstavnici službene Crkve, na koje se obara svom žestinom svoga gnjeva) nego po vjeri. Uz tu četvoricu velikana svjetskoga značenja značajni su zastupnici romantizma: B. S. Ingermann (1789—1802) »nordijski Walter Scott« s povijesnim romanima te općenito popularnim jutarnjim i večernjim pjesmama (1839); Carsten Hauch (1790—1872) povijesnim dramama i romanima, Chr. Hv. Bredahl (1784— 1860) »dramskim scenama«, utopističkom satirom, punom ogorčenog pesimizma. J. L. Heiberg (1791—1860) stvorio je pod dojmom talijanske i španjolske dramatike, a nadasve po uzoru Pariza, novu dansku komediju u obliku vaudevillea prikazujući život u lakoj persiflaži umjesto Holbergova, katkad nešto teškoga moraliziranja (Aprilsnarrene, 1826, Recensenten og Dyret, 1826, Ed Eventyr i Rosenborg Have, 1827). Heiberg je ujedno filozofski pisac (Hegelovac), osnivač lista Københavns Flyvende Post, poprišta mlađeg pjesničkog pokoljenja. Dok je za Oehlenschlägera pjesnik prorok, vizionar, za Heiberga je on u prvom redu umjetnik, koji stvara promišljeno i s određenim ciljem. Heibergovu krugu pripada Henrik Hertz (1797—1870) komedijama, ali i osjećajnim romantičkim dramama (Svend Dyrings Hus, 1837; Kong Renés Datter, 1845; Ninon, 1848) i formalno savršenom lirikom. Th. Gyllembourg, Heibergova majka (1773—1856), pisala je u listu svoga sina novele iz svagdašnjeg života (Familien Polonius, 1827; En Hverdags-Historie, 1828; Mesalliance, 1833; Extrememe 1835; To Tidsaldre, 1845), a njezin rođak i učenik A. Nicolai de St. Aubain (1798—1865) novelist je građanskoga života københavnskog (Lykkens Lucking, Børneballet, Tante Francisca). Prijelaz k realizmu znače slike iz ciganskog života Steena Steensena Blichera (1782—1848) s jyllandskih prudova (En Landsbydegns Dagbog, 1824; E Bindstouw 1842 i dr.), dok P. M. Müller crta veseli, pustolovni đački život (En dansk Students Äventyr, 1824), a u teoretskim studijama približava pjesništvo zbiljnosti, umjesto romantičkog zamagljenog idealiziranja. Posljednji su zastupnici romantizma tankoćutni lirici Chr. Winther (1796—1876), Emil Aarestrup (1880—56) i C. Chr. Bagger (1807—46), dok su P. Chievitz (1817—54), slaveći poput Murgera život bohême, i L. O. Bödscher (1793—1874), s formalno savršenim lirskim uspomenama na Italiju, već izišli iz dohvata romantizma. Frederik Paludan Müller (1809—76), srodan Kierkegaardu, u obuhvatnom epskom poemu Adam Homo (I. 1841; II. i III. 1848) podvrgava neumoljivoj kritici suvremenog prosječnog čovjeka, koji se penje u častima, ali postepeno izdaje svoj vlastiti ideal. Protiv te negativne slike modernog Fausta postavlja pjesnik ideal odricanja (Kalanus, 1854; Benedikt af Nurcia, 1861) izrugujući se modernom idealizmu (Luftskipperen og Atheisten, 1853).
Četrdesetih godina javlja se skupina pjesnika, koja ima mnogo sličnosti s »mladom Njemačkom« (Das junge Deutschland) Heinea i Börnea. Osjeća se to i po sve jačem učešću Židova (Meir Goldschmidt s tjednikom »Corsaren«, te oba Brandesa), a značajno im je spajanje romantičkog oblika s liberalnim, napose političkim idejama (C. P. Ploug 1813—94, J. Chr. Hostrup 1818—92). Za njima se povelo više finih, osjećajnih lirskih pjesnika kao Chr. K. J. Molbech (1821—88) i H. P. Holst (1811—93) te pripovjedači H. E. Schack (1820—59, Phantasterne, 1857), Vilhelm Bergsøe (1835—1911) i dr. T. zv. »pučko-učiteljska književnost« (C. A. Thyregold 1822—98, A. Nielsen 1827—97, Zakarias Nielsen 1844—1922) prikazuje iz neposredne blizine pučki život, te tako utire put realizmu, odnosno kasnijoj (oko 1900) »umjetnosti zavičaja«.
Nesretna godina 1864 (gubitak Schleswig-Holsteina) uz duboku potištenost i otrežnjenje čitave Danske od romantičkih zanosa donosi potpuno odvraćanje od Njemačke. Danska književnost kreće se odsele između Flaubertova razočaranja i Turgenjevljeve rezignacije. Na čelu je danskog naturalizma ime svjetskog značenja, Georg Brandes (1842—1927). Brandes je (Æstetike studier, 1868; Kritiker og Portrœer, 1870; Hovedströminger, 1872—90) svrstao dansku književnost u cjelinu evropskog stvaranja, ali joj je dao jednostran program materijalističkog naturalizma (»sloboda istraživanja — sloboda misli«) i stavio je u službu drugotnih zadataka (saette Problemer under Debat — problemi vremena podvrgnuti raspravljanju), no svojom je širokom kulturom i lakoćom pisanja umio dati svemu estetsku vanjštinu. Uz to je njegov brat Edward osnovao glasilo pokreta Det nittende Aarhundrede (1874—77), a zatim postao urednikom dnevnika Politiken (1884—1904). gdje su oba brata mogla suvereno uzdizati i prešućivati svoje književne simpatije ili antipatije (»brandesianizam«). Edward je uz to i dramatik i romansijer seksualnog epikurejstva. Daleko su znatniji zastupnici realizma Jens Peter Jacobsen (1857—1924, Niels Lyhne 1880; Marie Grubbe, 1876; Mogens og Andre Noveiler, 1882) s finim crtanjem likova i ugođaja no posve pesimističkim osjećajem besmislenosti života; Karl Gjellerup (1857—1924) u prvom razdoblju svoga rada, dok se kasnije odrekao »brandesianizma« (tragedija Brynhild, 1884; Vandreaaret, 1885) i priklonio spiritualizmu. Herman Bang (1857— 1914) pjesnik potištenosti nakon zlosretnoga rata (Under Aaget, 1890; Tine, 1889) i osjećaja iskorijenjenosti (Haablöse Slägter, 1879; De uden Faedreland, 1906), vanredan u opažanju, u erotici sklon histeriji i perverznosti. Gustav Esman (1860—1904), novelist i dramatik); Peter Nansen (1861— 1918) iznosi u romanima (Julies Dagbog 1893; Maria, 1894) i dramama slike københavnskog ženskog društva, koje živi za vanjski sjaj. Henrik Pontoppidan (* 1857) u velikim nizovima romana (Det forjaettede Land, 1891—95; Lykke-Per, 1898—1904) pobija laž i neiskrenost u životu, ali sam ne dolazi dalje od ogorčene uzbune i tupe rezignacije. C. Ewald (1856—1908) vješt je pripovjedač, mnogostran, ali površan, dok Karl Larsen (1860—1931) bez ikakve tendencije majstorski crta vanjske dojmove iz različitih krugova društva u dramama, novelama i putopisima. Najjači je sljedbenik Brandesov u lirici Holger Drachmann (1846—1908), uz Johannesa Jørgensena (* 1866) najveći moderni danski lirik uopće. Protivno Brandesovoj nauci, koja je zapostavljala liriku, Drachmann je čisti lirik, pače i u svojim romanima. Ponekad je i on smireniji, zamišljeniji, no inače su njegove pjesme neobuzdano slavljenje strasti i užitka, dok i u prirodi (more) vidi samo divlji, olujni nemir (Ungdom i Digt og Sang, 1879; Sange ved Havet, 1847; Ranker og Roser, 1879 i dr., zapadajući konačno u ekstatično, perverzno slavljenje osjetila u smislu Nietzscheova »jenseits von Gut und Böse«.
Jørgensen je također isprva sa Stuckebergom i Claussenom surađivao u nieetzscheovskom časopisu Taarnat, ali se 1896 obratio na katolicizam i našao nov ideal u priprostoj smirenosti sv. Franje Asiškog (Den heilige Frans af Assis, 1907). Jørgensen je produhovljeniji od Drachmanna, bogatiji mislima, u stihovima istančaniji od njega (Bekendelse, 1894; Lingnelser, 1898; Digte 1898; Omsendelse, 1899), svojom toplinom i srdačnom čežnjom za vječnim vrednotama unosi u dušu čitaoca sjaj dobrote i istine. Srodan mu je, ali manje jasan, Valdemar Rørdam (* 1872, Tre Staenge, 1897; Dansk Tunge, 1901; Ved Midsomertid, 1903; Den gamle Praestegaard, 1916). Protivna je Brandesu i skupina pjesnika, koja se uže veže uz zavičaj (Joh. V. Jensen * 1876, Martin Andersen Nexø * 1869, Aage Madelung * 1872, Harald Kidde 1878—1918, Otto Rung * 1874, Laurids Brunn * 1864). no ipak još s više ili manje dekadentnim shvaćanjem života i umjetnosti, dok su Alfred Ipsen (* 1852), Otto C. Fønns (* 1858), Thor Naeve Lange (1881—1915), Ludwig Holstein (1864—1904), J. C. Nielsen (1871—1929), Olaf Hansen (* 1870), Jeppe Aakjaer (1866— 1930) bliži prirodi i životnoj stvarnosti, u shvaćanju svijeta dublji, muževniji i produhovljeniji. T. zv. »islandska skupina« obuhvaća Islanđane, koji pišu danski: Gunnar Gunnarson (* 1889) s pričama iz novog i starog Islanda u stilu starih Saga (Bergslaegtens historie, Smad Historier, povijesni roman Erdbrødre); dramatik Johann Sigur-Jónsson (1880—1919) pod snažnim dojmom Ibsenove tehnike, kasnije samostalniji, u pjesničkom stilu Edde (Gaarden thann, 1912; Ønsket, 1905; Løgneren, 1917); Jónas Gudlaugsson (1886—1916), lirik i pripovjedač, te Gudmundur Kamban (* 1888), koji u svojim dramama veliča islandsku ženu (Hadda Padda, 1914), a u drami Marmor iznosi tragediju genija.
LIT.: I. M. Petersen, Bidrag til den danske litteraturs historie, 5. sv., 1867—702; P. Hansen, Illustraret dank, litteraturhistorie, 1916 isl.3; K. Mortensen, Mindre dansk litteraturhistorie, 1908; A. Olrik, Danmarks heltedigtning, 2 sv. 1905—10; J. Paludan, Danmarks litteratur i Middelalderen, Danmarks litteratur melem reformationen og Holberg 1896; D. l. i Holbergtiden (1913); F. Ronning, Rationalismens tidsalder, 3. sv., 1886—89; K. Arentzen, Baggesen og Öhlenschläger, 8 sv., 1870—78; V. Vedel, Guldalderen 1820; V. Andersen, Tider og typer af dansk aands historie, 4 sv., 1907 i d.; H. Stangerup, Den unge Literatur, 1928; — J. Jörgensen, Geschichte der dänischen Literatur, München 1908; W. Hjalmar Kottas, Skandinavische Literatur der Gegenwart, Wiesbaden 1925; H. Kjaergaard, Die dänische Literatur der neuesten Zeit, 1871—1933, Kopenhagen 1934.Lj. M.
Filozofija u Danskoj. Raniji filozofski poticaji dolaze u Dansku s engleske i francuske strane, a uvodi ih književnik, povjesničar i moralist Ludvig Holberg (1684—1754), profesor u Københavnu, i suradnik mu J. S. Sneedorff (1674). Pomalo dolaze utjecaji i s njemačke strane: od Leibniz-Wolffove škole, kojoj se priklanjaju Jens Kraft i Chr. Eilschow, i od Kanta, čije misli prihvaćaju i razrađuju A. Sandoö Ørsted, Jens Baggesen, M. G. Birchner, ali one nailaze i na kritiku i otpor; Fichteov se utjecaj opaža u Nic. Fred. Severina Grundtviga (v.), osnivača »pučkih visokih škola«. Kao i kod drugih malih naroda življi se i snažniji zamah filozofijske misli razvija pod utjecajem njemačke romantike i spekulativnoga idealizma. Schellingom se oduševljava i njegove misli unosi Henrik Steffens (v.), rodom Norvežanin, s kojim dolaze do izražaja obadvije kasnije razrađivane značajke danskoga duha: individualizam istaknut već u Holberga i misao razvoja, koju je Johannes Boye († 1830) iznio prije Darwina. Za Steffensom povodi se fizičar Hans Christian Ørsted (1777—1851) i Fred. Chr. Sibbern (1817—1872). Sljedbenici su Hegelovi pjesnik i kritičar Joh. Ludvig Heiberg († 1860), teolog H. L. Martensen, profesor Poul Martin Möller (1784—1838), koji se kasnije odbija od njegove nauke i priklanja teoriji ličnosti. Istaknut položaj u razvoju filozofijske svijesti zauzeo je Niels Treschow (1751—1833), koji je misao razvoja razradio i povezao s dosljedno provedenim individualističkim načelom i preko Silberna i Möllera utjecao na daleko najpoznatijega danskog filozofa Sørena Kierkegaarda (v.). Učenik Kierkegaardov je Rasmus Nielsen (1804—1884).
U opreci s romantikom i spekulativnim duhom, koji je držao glavnu struju umovanja, stajali su neki osamljeni mislioci, tako empirizmu skloni Fr. Gotth. Howitz (1789— 1826) a Feuerbachovu i Stirnerovu naturalizmu pogodujući Fred. Dreier (1827—1853). Istom oko 1880 dolazi do odlučnoga preokreta, u kojem dolazi do izražaja pozitivistički smisao pod utjecajem Comteovih, Millovih i Spencerovih nazora, interes za iskustvene znanosti, realno gledanje na prilike života i razvoj duha. Na tom preobraženju filozofijske svijesti znatan je udio imao književni i kulturni povjesničar Georg Brandes (1842—1927). Glavni je predstavnik novije danske filozofije Harald Höffding (v.). Uz njega se ističe Kristian Kroman (v.), Alfred Lehmann (v.).
Viđeniji radnici na polju pojedinih filozofijskih znanosti jesu: Claudius Wilkins, Viktor Kuhr, C. N. Starke, A. Thomsen, Frithiof Brandt, Jørgen F. Jørgensen, C. Krarup, Sig. Naesgard, E. Rubin.
Poseban položaj zauzima L. Feilberg († 1912), koji je donekle srodan Bergsonu, a pristaje uza nj C. Lambek.
LIT.; Prikaz danske filozofije od H. Höffdinga u Archiv. f. Geschichte der Philosophie, II. sv. (1888) i u njegovu djelu o S. Kierkegaardu (Frommanns Klasiker d. Philosopie, sv. III.) kao i u njegovu djelu o povijesti filozofije. — Članak o danskoj filozofiji u F. Ueberwegs Grundriss der Geschichte der Philosophie, V. dio, Philos. der Ausländer, Berl. 1928, napisao je Anaton Aal.A. B-a.
Školstvo. U drugoj polovini 19. i početkom 20. st. izašlo je na glas dansko školstvo. Najviše su tome pridonijeli učitelj Kristen Kolden i pastor N. F. Grundtvig (1783—1872). Kolden je prvi počeo osnivati slobodne škole. Što je bilo daleko od života i shvaćanja dječjeg, Kolden je ukinuo. Djeca su promatrala i upoznavala prilike i činjenice svoje bliže i dalje okoline, učila to i na tome se obrazovala. Kako su učila i obrazovala se radi života, to se u slobodnim školama odstupilo od mnogih tradicionalnih navika, u prvom redu od učenja radi ocjene i radi ispita. Prva je slobodna škola bila otvorena 1850, a već 1880 bilo ih je 300, najviše u selima. Ono, što je Kolden činio s djecom, učinio je Grundtvig sa seoskim momcima i djevojkama. Ta pučka sveučilišta, koja je Grundtvig praktično usavršio i dao im svjetski glas, u zamisli su Koldenovo djelo. U njima se učilo radi životne potrebe, pa je ovakav rad, zasnovan na stvarnom životu, vodio i k naukama i njihovu izučavanju. Slobodan rad prosvijetlio je dansko pučanstvo. Posljedica je toga bila, da se Danska oslobodila strane ekonomske i političke zavisnosti. Pedagogijski rad ove dvojice Danaca, koji su imali brojne pomagače i suradnike, djelovao je na zatečeni školski sistem, a posebno na duh same obuke. Makar su se u Danskoj počele otvarati brojne posebničke škole, državna je uprava ipak zadržala pod svojim nadzorom narodnu školsku obuku.
Današnji školski sistem u Danskoj bitno se razlikuje od sistema drugih evropskih država. Osim zabavišta (A), koja polaze djeca dvije godine i koja su većinom podignuta u gradovima, i to na posebničku pobudu (za djecu od 5—7 godina), postoje pučke škole (B), koje polaze djeca sedam godina. Obuka je obvezna za svu djecu. Na njih se nastavljaju stručne škole (smjera tehničkoga, trgovačkoga i gospodarskoga F), i večernje škole (G, za mladež, koja uči zanate); u jednima i drugima obuka traje četiri godine. Gimnazija ima posebno uređenje. Mnoge pučke škole, naročito po većim mjestima, proširile su svoj rad u višim razredima i na predmete, koji se uče u gimnazijama. Biva to redovno od petoga, rjeđe šestoga razreda. U te razrede primaju se samo darovitija djeca, druga ostaju u običnim razredima pučke škole. Ovi odabrani razredi nazivaju se srednjom školom (C). Osim triju godina pučkoškolskoga vremena traje u ovoj srednjoj školi obuka još jednu godinu; dakle 4 godine. Iz nje prelaze učenici u trogodišnju gimnaziju (D). U užem smislu nazivaju se gimnazijom samo ove tri godine; u širem čine gimnaziju i 4 razreda srednje škole; dakle 7 godina. Ovaj postupak osigurava po selima selekciju darovitijih učenika za gimnaziju, a osim toga i seoska djeca polazeći 4 niža razreda gimnazije ostaju kod svojih roditelja, što je od velike odgojne važnosti. Trogodišnja gimnazija ne može postojati bez srednje škole. Gornja gimnazija ima tri smjera: modernih jezika (D1), znanstveni (D2) i klasični (D3). Učenicima, koji ne odlaze ni u višu gimnaziju ni u stručne škole, daje se prilika, da svoje obrazovanje završe u jednogodišnjem t. zv. realnom tečaju (E). — Učiteljska škola (L) ima stupanj visoke škole, jer u nju dolaze najviše učenici iz gimnazija. Traje četiri godine, a za one, koji dolaze s gimnazijskom maturom, 3 godine. Ipak se na ovu učiteljsku školu nastavlja dvogodišnja sveučilišna pedagogijska s dva smjera, jedan za slobodno stručno obrazovanje (M), a drugi za spremu nastavnika srednjih škola (N). Gimnazijski maturanti upisuju se odmah u drugi razred učiteljske škole. Osim sveučilišta, koje ima pet fakulteta, a nauke traju 4 do 7 godina, naročito su na glasu pučka sveučilišta (Folkerhöiskole), s 5 godina nauka (H), gdje danski građani iz slobodne volje usavršuju svoje obrazovanje. Postoje i visoke stručne škole za gospodarstvo, trgovinu (I) te za obrtnike i radnike (K).
LIT.: Leipziger Lehrerzeitung, Leipzig 1924—25; L’organisation de l’instruction publique, Genève.S. Lj.
Likovne umjetnosti. Danska je umjetnost sve nekako do 980 pos. Kr. — prijelaz obilježava jedan kamen s runama, koji se čuva u muzeju u Københavnu — bila djelomično područje dobro razvitoga i od ostale Evrope u mnogom različnoga sjeverno-germanskoga kulturnoga kruga. Ona je, uostalom, obuhvatala vrlo dugo i mnoga područja sjeverne Njemačke i južne Švedske, koja danas ne potpadaju pod Dansku. Svakako je bila u doba, koje se dade povijesni točnije odrediti, već najuže povezana s umjetničkim strujama, koje su vladale određeno doba u Evropi. Tako su pod Valdemarom Velikim (oko 1100) nastale stolne crkve od tesanoga kamena u Lundu, Ribe-u i Viborgu, u romanskom načinu gradnje, koji su određivale Francuska i rajnske zemlje, a koji je, uostalom, trajno odlučivao kod gradnje većine danskih seoskih crkava. Istodobno s uvođenjem gradnje opekom (oko 1160) nastupio je tada preokret k romansko-gotičkom prijelaznom stilu, kojega je glavni spomenik stolna crkva u Roskilde; no uz bazilikalni tip dolaze i centralne građevine, kao crkva s pet tornjeva u Kallundborgu. Dok ova potonja i još rijetke zidne slikarije upućuju na bizantski utjecaj, čini se, da rana danska plastika (Nošenje križa u Ribbe, Orijaš Finn u stolnoj crkvi u Lundu) još življe održavaju vezu sa staronordijskim ranim doba. Daljnji pak razvitak do čiste gotike (u njoj su mnoge crkve dobile svodove i tornjeve) donosi sa sobom očito uklapanje u sjeverno-njemački umjetnički krug, o kojem svjedoče crkve u Malmö-u i Helsingöru, Aarhusu i Odense-u kao i stepeničasti zabati gdjekoje profane zgrade. Pod konac srednjega vijeka naglašuje se pri tom uvijek više bogataški i trgovački mentalitet Hanzeata, iz kojih su redova izašli i znameniti kipari toga razdoblja Bernt Notke, Claus Berg i zapravo također danski podanik Hans Brüggemann. I tadanje zidno slikanje, puno lagodnoga pripovijedanja, stoji pod sjevernonjemačkim utjecajem.
Nastupom renesanse danska umjetnost postaje kneževskom umjetnošću. Njen je prvi nadahnjivač Fridrik II. (1559—88), koji je dao A. van Opbergenu, da sagradi Kronborg; iza toga se brzo jedan za drugim izgrađuju dvorci Rosenborg, Fredriksborg i Oranienborg, koji su, kao i burza u Københavnu, djela Nizozemca Steenwinkela, i to u nekoj od nizozemske renesanse nadahnutoj mješavini gotike i renesanse, gradnje od opeke i gradnje od pješčenjaka, koja je po dugoj vladavini Kristiana IV. (1588— 1648) dobila svoje ime. A često su i gotovi, izvana uvezeni kipovi i slike, većinom djela Nijemaca i Nizozemaca (Quellinus, Mander, de Vries), koji su, dakako, počeli odgajati niz danskih učenika. Zatim je neko vrijeme cvao barok, najvećma pod utjecajem Nijemaca (Nijemac Ed. Häusser gradio je tada Christiansborg, a oko 1700 nastali su i dvorac Fredriksborg, Charlottenborg i Spasiteljeva crkva u Christianshavnu). Premda je većina zgrada rokokoa izgrađena pod utjecajem francuskih uzora, gradili su ih, već domaći majstori (dvorac Hirschholm sagradio je Thura, a Amalienborg Eigtved). Oko sredine 18. st. dolazi francuski utjecaj do silne premoći u tvorevinama arhitekta Jardina (Mramorna crkva u Københavnu) i kipara Saly-ja, kojega je 1754 Fridrik V. pozvao za upravitelja novo osnovane umjetničke akademije.
Gotovo se čini, da je tek ovaj klasicistički utjecaj iz inozemstva Dancima pokazao put do njihova vlastitog umjetničkog mentaliteta, jer upravo s pobjedom klasicizma počinje dansko umjetničko stvaranje trajno prelaziti u ruke vlastitih sinova. Upravo u znaku klasicizma postizavaju danski umjetnici evropski glas (Thorvaldsen, Const. Hansen), tako da ta malena zemlja može još mnoge umjetnike (tako Ismaela Mengs-a, oca poznatoga Rafaela M-a, i Asmusa Carstensa, Nijemca iz Schleswiga) sasma ustupiti inozemstvu. Pritom je danski kipar Bertel Thorvaldsen (* 1770), koji se podigao do vođe cjelokupnog evropskog klasicizma, i sam već bio učenik jednog Danca (Wiedewelt), a slikarstvo je već u doba rokokoklasicizma pretežno prešlo u ruke domaćih majstora (V. Erichsen, Jens Juel). Štaviše, kod Holsteinca Eckersberga (* 1783) povezanost je s domaćim načinom već postala tako jaka, da je on, koji je prvu naobrazbu stekao kod danskoga klasicista Abildgaarda (* 1743) i zatim prošao kroz školu pariškog majstora J. L. Davida, upravo prvi krčio put domaćemu danskom realizmu. Još odlučnije nego izravni učenici Eckersbergovi, — od kojih su među ostalima nježni slikar mrtvih priroda Bendz, glasoviti slikar krajolika Köbke, svestrani pun fantazije Marstrand na označenom im putu svijesno kročili prema cilju —, gojili su narodni duh pristaše povjesničara umjetnosti Hoyena (otprilike od 1840), od kojih su se najvećma istakli I. V. Sonne, J. T. Lundbye i P. C. Skovgaard. No i u užem krugu učenika Thorvaldsenovih pokazivalo se zanimanje za domaću građu (prikazivanje nordijskih bogova i junaka od Huga Freunda) i za modernorealističke težnje (H. V. Bissen, Jerichau). Čisto klasicistički pravac potrajao je najdulje u graditeljstvu: u tom su smjeru radili F. Harsdorff i C. F. Hansen na tlu svoje zemlje, dok su građevine sa stupovima pronijele ime Constantina Hansena i daleko u inozemstvo (Beč, Atena). Konačno su i u Danskoj prešli na slobodne kombinacije različitih povijesnih vrsta slogova: pošto je G. Bindesböll počeo gradnju Thorvaldsenova muzeja (1839), gradili su Meldahl i Dahlerup naslanjajući se na južne oblike renesanse, Herholdt i Holm priključili su se više domaćim uzorima, Clemmensena je nadahnjivao barok, a najznatnija sinteza svih tih nastojanja bila je gradska vijećnica u Københavnu, koju je sagradio Nyrop (1894—1902).
Međutim je danska slikarska generacija oko sredine stoljeća pod vodstvom P. S. Krøyera (* 1856) i L. Tuxena (* 1853) provela daljnu važnu etapu razvoja time, što se priklonila velikim uzorima francuskog impresionizma. Učenici obojice ovih majstora (Jul. Paulsen, L. A. Ring. Hammershöi) razvili su ovu tendenciju još u više smjerova, dok su usporedo, na poticaj Anchera i Chr. Zahrtmanna, procvale lokalne škole Skagena i Fyna, koje su u svom krugu naročito promicale folklorističke motive. I novoromantičke struje potkraj stoljeća našle su na danskom tlu svoje zastupnike u braći Joach. i N. C. Skovgaardu (freske stolne crkve u Viborgu) i u J. F. Willumsenu, koji traži probleme, dok napokon Magnus Lorentzen, W. Scharff, O. Rude i naročito radikalno nastrojeni H. Giersing nastoje dansko slikarstvo uključiti u ekspresionistička strujanja zapadne Evrope. Uglavnom Danska se drži suzdržljivo prema takvim radikalnijim strujanjima, kao što i među kiparima Kai Nielsen (* 1887) još umjereno stilizira, a tek se Beendgaard upušta u smionije eksperimentiranje. I graditeljstvo najnovijeg vremena drži se načela umjerene svrhovitosti, kako to pokazuju školske zgrade od Thomsena i Bentsena, glavni kolodvor u Københavnu od Wencka, originalna crkva Grundtvigova od Jensen-Klinta, i g. 1924 dovršena veličajna redarstvena zgrada u Københavnu od H. Jacobsena.
Oslanjajući se na živu predaju na području pučke umjetnosti može Danska i na polju umjetnog obrta pokazati vrijedne proizvode: u inozemstvu su najpoznatiji radovi kraljevske porculanske manufakture u Københavnu, osnovane 1770. Ona je bila isprva ovisna o istočnjačkim uzorcima, ali se u novije vrijeme specijalizirala za izradbu malenih životinjskih likova u ugodnom koloristički prigušenom načinu. A i druga keramika (nadahnuta od znamenitih umjetnika, tako od J. Skovgaarda i mlađega Bindesbölla), radovi u srebru s inkrustacijama G. Jensena, i umjetnost u opremi knjiga (A. F. Hendriksen) stvorili su mnogo lijepih umjetnina. Reproduktivnu grafiku časno su zastupali u prijašnjim stoljećima Melch. Loricks i Alb. Heelvegh; oko 1800 bio joj je valjani zastupnik J. F. Clemens.
LIT.: Nyere dansk Malerkunst, 20. sv., København 1880—84; Weilbach, Nyt Dansk Kunstnerlexikon, 2 sv., 1896—7; K. Madsen, Kunstens Historie i Danmark, 1901—7; Ch. Been i E. Hannover, Dan— marks Malerkunst, København 1902—3; S. Müller, Nordens Billiedkunst, København 1907; Dänische Maler u »Blaue Bücher«, 1911; Dansk Arhitektur 1892—1912, 3 sv.; Laurin, Nordisk Kunst, 4 sv., Stockholm 1921—5; Alt-Dänemark, izdao E. Redslob, 3 izd. 1922; F. Beckett Danmarks Kunst, 2 sv., 1924—26; S. Schultz, Nyere dansk Billedhuggerkunst, København 1929; Danmarks Kirker, od 1933.F. C.
Glazba. Danske narodne pjesme nastale su već u srednjem vijeku; one odaju uz epsku širinu i očiti smisao za ljepote prirode i njezinu mističku moć nad ljudskom sudbinom. Danska narodna melodika veoma je dotjerana, u njoj je zdrav elementarni smisao za intervale, a uz to i za veličajnu (liniju smione plastike. Jasan je i čvrst utjecaj Grgurova korala na oblikovanje te melodike, a ipak je u izražaju i u sitnim pojedinostima sva ta narodna melodika potpuno izrasla iz duševnih osobina i naziranja naroda, koji ju je stvorio.
Stariji razvitak danske glazbe — sudeći po malom broju sačuvanih spomenika — bio je odraz tadašnjih evropskih utjecaja; od toga je, dakako, danska narodna melodika bila pošteđena. Iz 12. st. potječe Liber daticus Lundensis s latinskim sekvencijama, koje su nastale pod francuskim utjecajem kao i sva danska kultura »doba Valdemarova«. Za kralja Kristijana III. (sredinom 16. st.) pisali su menzuralnu glazbu u Dansku useljeni Nizozemci. No ima madrigala i moteta i od domaćih ljudi. Kao drugdje u Evropi, i u Danskoj je postojala talijanska opera pod upravom talijanskih umjetnika.
Tek krajem 18. st. počela su nastajati djela značajnijeg sadržaja. Nijemac J. A. P. Schulz (* Lüneburg 1747, od 1787 do 1795 danski dvorski kapelnik) pisao je vrlo uspjele »popijevke u narodnom duhu« i vrijedne igrokaze s pjevanjem. Njegovu glazbu obilježuju prirodnost, umjerenost u izričaju te kristalno čista vedrina i svježina. Zato Schulza smatraju i sami Danci praocem danske umjetničke glazbe. U to doba djelovali su u Danskoj još ugledni njemački glazbenici F. L. Kunzen (1761—1817), C. E. F. Weyse (1774—1842), i Friedrich Kuhlau (1786—1832); i oni postadoše Danci. Kunzen je napisao prvu dansku operu Holger Danske. Iskorišćeni nordijski narodni napjevi davali su već tada temelj glazbenom izražaju, pa se u tom smislu kasnije razvila u Danskoj i glazbena romantika. Weyse i melograf A. P. Bergreen (1801—80) izdali su zbornik starinskih danskih narodnih popjevaka i time dali građu za studij danskim skladateljima. Početkom 19. st. ističu se skladatelji N. W. Gade (1817—90) i J. P. E. Hartmann (1805—1900). I oni su (kao i danski pjesnici) posegnuli za narodnom tradicijom. Gade je u inozemstvu poznatiji po nekoliko svojih djela; R. Schumann upozorio je na to, kako iz njegovih djela struji dašak danskih bukovih šuma. Znatniji od njega Hartmann nije mogao prodrijeti u inozemstvo, premda je njegova narodna opera Liden Kirsten (Mala Kristina) divno djelo, prava Danska, pretočena u glazbu. Snažna je glazba i njegovih baleta i kantata. U to se doba još ističe tankoćutni skladatelj popjevaka P. A. Heise (1830—79), koji je napisao i snažnu operu iz narodne povijesti Drot og Marsk (Kralj i maršal). Gade daje cijelom razdoblju obilježje; snažan je glazbenički duh, proslavljen u Evropi, no jednako uporan i sposoban kao organizator. On upravlja razvojem svega glazbenog života u Københavnu. Odgojio je niz vrijednih glazbenika; to su: Asger Hamerik (1843—1923, simfoničar), Otto Maling (1848—1915, orkestralna djela, glazba za orgulje), njegov brat Jørg (1836—1905, popijevke, zborovi), Viktor Benedix (* 1851, simfonije, zborovi, komorna glazba), Gustav Helsted (1857—1924, simfonije, zborovi, komorna glazba, vrijedna sonata za violinu u G-duru). U tom razdoblju razvio je svoju stvaralačku djelatnost i P. E. Lange-Müller (1850—1926, divne popijevke, uspjela glazba za čarobnu glumu po tekstu H. Drachmanna (Bilo je nekoć), C. F. E. Hornemann (1840—1906, popijevke, opera Alladin), Emil Hartmann (1836—98, sin prije spomenutog skladatelja), Christian Barnekow (1837—1913, crkvena glazba), Jacob Fabricius (1840—1919), August Winding (1835 —99).
Carl Nielsen (1864—1931), do danas najveći danski skladatelj, stoji kao kakva atavistička pojava osamljeno; sva je bit njegove umjetnosti nenatrunjena, snažan je njezin melodički rijek, izvanredna sigurnost u svladavanju svake forme. Skladateljski je njegov rad mnogostran, pa je stvorio brojna djela u svim područjima glazbene umjetnosti na ponos danskog naroda. Nijedan ga suvremeni danski skladatelj nije dostigao, ali među njima ima ipak vrijednih umjetnika: Fini Henriques (* 1867), Louis Glass (* 1864, vrstan simfoničar), August Enna (* 1860—1939, opere); Rudolf Bergh (1859—1924) i Alfred Tofft (* 1865) bili su učenici vrlo darovitog norveškog skladatelia Johana Svendsena (1840—1911), koji je dvadeset i pet godina djelovao u Københavnu kao dvorski kapelnik i vršio velik utjecaj na razvitak najmlađeg naraštaja danskih skladatelja.
U najmlađoj generaciji danskih skladatelja ističu se: Emilius Bangert (* 1883), Peder Gram (* 1881), J. L. Emborg (* 1876), Adolf Riis-Magnussen (* 1883), Paul Schierbeck (* 1888), Paul v. Klenau (* 1883), Rudolph Simonsen (* 1889), Roger Henrichsen (* 1876), Rudolph Langgard (* 1893), Jorgen Bentzon (* 1897), Knudage Riisager (* 1897).
LIT.: D. G. Adler, Handbuch der Musikgeschichte, 1925.B. Š.
ŠPORT. U D. su se vitezovi već od 13. st. vježbali u različnim športskim vježbama, a u 16. st. postojala je već Viteška akademija u mjestu Sorö, gdje se je podučavalo u vojničkom vježbanju, plesu, jahanju, mačevanju i loptanju. Tu je djelovao i njemački pedagog J. B. Basedow, koji je kasnije u svojoj domovini stekao velikih zasluga za tjelesni odgoj mladeži. Gimnastiku je uveo u Danskoj mladi teolog Franjo Nachtegall, đak Nijemca Guts-Mutsa, oko 1800; ona je 1828 uvedena obvezno u sve škole. U D-oj su razvijene sve grane športova, no najviše s kraljem metni i koturaški šport. Danski kraljevski dvor s kraljem Kristianom X. također sudjeluje u svim granama športa, a princ Axel član je međunarodnog Olimpijskog odbora. Kako je D. ravna zemlja, može se reći, da se sav narod služi dvokolicama. U Københavnu nastala je 1804 najstarija vojnička gimnastička škola na svijetu, a 1898 osnovana je i gimnastička škola za građanske učitelje gimnastike. Najprije se na zavodima vježbalo po njemačkom sustavu, uvedenom od Nachtegalla, kasnije se prešlo na švedski, Lingov sustav, koji je dopunio Niels Bukh.F. B.