CHANSON DE GESTE je već od 13. st. ustaljeni francuski naziv za starofrancusku junačku epopeju. Ovaj literarno-historijski naziv može se na hrvatski različito prevesti, već prema tome, kako se shvati drugi dio složenice. Riječ geste značila je u 13. st. »junačka djela, pisana kronika, junačka porodica«. Prema tome naziv znači »junačka pjesma, rimovana kronika, pjesma o junačkoj porodici«.

Od ove znamenite književne vrste sačuvalo se 80—90 epopeja, napisanih u vremenu od konca 11. st., kada se javlja klasička Pjesma o Rolandu (Chanson de Roland), pa do 15. st., kad ova književna vrsta napušta vezani oblik te se pretvara u prozni roman i spaja sa sadržajem starofrancuske viteške epopeje okrugloga stola s kraljem Artusom na čelu. Tako se iz ova dva vrela razvio viteški roman, koji je izazvao Cervantesovu satiru Don Quijote.

Bogatu starofrancusku junačku epsku produkciju najzgodnije je razdijeliti na 3 dijela, kako je to učinio starofrancuski epičar iz 13. st. Bertrand de Bar-sur-Aube. On razlikuje 3 ciklusa. Prvi zove Geste du Roi. Tu su prikazana junačka djela Karla Velikoga i njegovih 12 paladina u borbi protiv islama u Španjolskoj i protiv neprijatelja karolinske monarhije. Ovamo ubrajamo remek-djelo starofrancuske epike Chanson de Roland, značajni mali ep Pèlerinage de Charlemagne; Chanson de Saisnes (Pjesma o Saksoncima); zatim Anseïs de Cartage i t. d. Drugi ciklus zove Bertrand Geste de Garin de Monglane (Garinov ciklus). Tu su prikazana djela južnofrancuskih junaka, koji brane carstvo Karla Velikoga već u raspadanju i kršćanstvo protiv španjolskog islama. Ovi epi prikazuju već šaljive osobe i ženidbene veze kršćanskih vitezova s lijepim Saracenkama. Treći ciklus naziva Geste de Doon de Mayence. U njemu se prikazuju borbe uvrijeđene feudalne gospode među sobom i protiv kralja, koji ih je uvrijedio.

Najvećem dijelu ovih epopeja ne zna se za ime autora. Obično se zovu po imenu glavnog junaka. Inspiracija im je strogo kršćanska. U doba križarskih ratova proširuje se okvir ove epopeje na križarske junake, naročito na glavnog Godefroi de Bouillon. I drugi internacionalni pripovjedački motivi ulazili su u starofrancusku epiku, tako starogrčka pripovijetka o blizancima i nerazdruživim prijateljima (Amis et Amiles → Atid i Profilija).

Starofrancuska epika dala je osnovicu modernom romanu, a važna je za epsko istraživanje novovjeke epike uopće. Za razvitak zapadno-evropskih književnosti naročito je važna. U vrijeme renesanse Talijan Ariosto stvorio je iz nje umjetnički viteški ep Orlando furioso. Pod utjecajem starofrancuske epopeje postao je kastilijanski ep El Cantar del mio Cid. U srednjo-visoko-njemačkoj i nordijskoj književnosti također su obrađivali ovu građu. Banašević tvrdi, da ima veza između starofrancuske epike i naše narodne pjesme, naročito sa t. zv. bugaršticama. Starofrancuska epika mogla je doprijeti i do naših primorskih gradova, uglavnom preko mletačkog teritorija. U Dubrovniku sačuvana je i zabilježba o starofrancuskom epu. Tu postoji na javnom trgu Rolandov stup; u Zadru se zove kula po junaku ove epopeje Bovo di Antona, a u samim gradovima sredovječne Dalmacije postojao je običaj, kao i u susjednoj Italiji, da se imena starofrancuskih junaka daju djeci. Tako je ime Rolandova prijatelja Oliviera rašireno bilo čak i po Hercegovini i Crnoj Gori.

Pitanje o postanku starofrancuske epopeje ide u najzamršenija pitanja francuske književne povijesti. Romantička teorija (Fauriel) veli, da su i starofrancuski veliki epi postali od malih pjesmica ili kantilena o suvremenim povijesnim događajima, koje su kasnije bile spojene u ciklus o jednom junaku, a znanstvenu joj je formu dao otac francuske romanistike Gaston Paris. Talijan Pio Rajna kaže, da je franačka narodna poezija utjecala na stvaranje starofrancuske epike. Modernu realističku teoriju zastupa Joseph Bédier (v.). On za osnovicu ovih epa uzima samostanske kronike i smatra ih individualnim kreacijama, kao što su i ostala književna djela. Pisali su ih ponajviše redovnici sa svrhom, da se razonode hodočasničke mase, koje su išle na zagovor sv. Jakovu u Kompostelu u Španjolskoj ili sv. Petru u Rim i t. d. Ovo sve može biti, ali ipak je moguće izmiriti ovu realističku s romantičkom teorijom. Kao što je fra Andrija Kačić-Miošić upotrebljavao oblik naše narodne pjesme za svoje svrhe, isto su tako i starofrancuski redovnici mogli upotrebljavati već postojalu starofrancusku poeziju.

Starofrancuske epe recitirali su na javnim mjestima akrobati, zvani jongleurs, uz pratnju nekakvih gusala, koje su se zvale vielle. Pisani su u desetercima ili dvanaestercima, u strofama nejednake duljine, zvanim laisse. Stihovi završuju rimama ili asonancama.

LIT.: Izdanja izašla u kolekcijama Les Classiques français du Moyen âge, Société des anciens textes, Gesellschaft für romanische Literaturen i pojedinačno. Tako Bédierovo izdanje La Chanson de Roland (s opširnim komentarom i u novofrancuskom prijevodu), 2 sv., Pariz 1922. O postanku: G. Paris, Histoire poétique de Charlemagne, 2. izd., Pariz 1905; P. Rajna, Le origini dell’ epopea francese, Turin 1884; J. Bédier, Les Légendes épiques, 4 sv., Pariz 1914—21. Za opći prikaz: F. Schürr, Das altfranzösische Epos, München 1925. O Slavenima u starofrancuskoj epici P. M. Haškovec, Slované v chansons de geste (u Čas. pro mod. filologii a literatury, sv. III., Prag; P. Skok, Sloveni u starofrancuskom eposu, u Zborniku Bogdana Popovića, Beograd 1929; o vezama srpske narodne epike sa starofrancuskom N. Banašević, Le cycle de Kosovo et les Chansons de geste u Revue des Études slaves, sv. VI. (Skokove primjedbe u ljubljanskom čas. Razprave, sv V.—VI.); Isti, Ciklus Marka Kraljevića i odjeci francusko-talijanske viteške književnosti, knjige skopskog Naučnog Društva, sv. III., Skoplje 1935 (ćirilicom). Opširnije bibliografske podatke, sadržaje pojedinih važnijih epova kao i izvještaj o stanju proučavanja daje K. Voretzsch, Einführung in das Studium der altfranzösischen Literatur, 3. izd., Halle 1925. Analize pojedinih epova nalaze se kod L. Gautier, Les épopées françaises, sv. I.—V., Pariz 1888 do 1897; Ph. A. Becker, Grundriss der altfranzösischen Literatur, sv. I.. Heidelberg 1907. P. S.