ĆIRILICA. Za Slavene kaže prvi slavenski filolog crnorizac Hrabar, da »črtami i rjezami« brojahu i gatahu, dok su još bili pogani. A kad su se pokrstili, kaže dalje, pisali su slovjenski za nevolju »rimskymi i grč’skymi pismeny bez ustrojenija« (bez sustava). Kad je Konstatin-Ćiril iz Soluna pošao g. 863 među Moravce, da ih utvrdi u kršćanstvu, sastavio je prvi slavenski alfabet, koji zovemo glagoljicom, dok se isprva zvao ćirilicom (kurilovica u 11. st. u Rusiji).

Pismo, koje danas zovemo ćirilicom, nije dakle prvo slavensko pismo; ono nije nastalo za sjeverne Slavene, nego oko 900 za Bugare u njihovu, po vremenu drugom (Preslavskom) središtu pismenosti, valjda na poticaj cara Simeona, koji je glagoljicu htio da zamijeni drugim pismom, kako se ono optički ne bi razlikovalo od ondašnjeg grčkoga pisma u crkvenim knjigama. Ćirilica je koncesija grčkom duhu. Ona je, naime, očita imitacija grčke uncijale, dok je glagoljica na prvi pogled sasvim različita od grčkih pisama 9. stoljeća.

Iako je ć. nastala prema grčkoj uncijali, u njoj ima slova, kojih u grčkome nema. To su slova za slavenske glasove, kojih u grčkom jeziku nema (š, ž, č), ali i ta nova slova prilagođena su duktusu grčke uncijale, a mogu se izvesti iz glagoljice.

Iz sačuvanih spomenika vidimo, kako su oba pisma bila u isto doba poznata i u Bugarskoj i u Rusiji, ali glagoljica brzo uzmiče pred ć., tako da se to prvo slav. pismo od 12. st. uglavnom ograničilo samo na katolike Hrvate.

Glagoljica nije imala znaka za glas j, a ni ć.. koja je zavisna od nje, ne će biti imala u početku ona. za nju karakteristična slova: . Ć. nije prvobitno imala ni posebnog znaka za glas dz, a nedostaje joj i naročiti znak za umekšano g (t. zv. đerv ili bolje jerv — izgovoreno čakavski).

Inače ima ć. sličnosti s glagoljicom: vokal u označuje se u oba alfabeta jednako, t. j. s pomoću dvaju slova kao u grčkom (oυ), slovo š zajedničko je jednom i drugom alfabetu, a i št, y (jery) načinjeni su na isti način u oba alfabeta.

Da je sastavljač ć-e imao pred očima glagoljicu, vidi se osobito kod najstarije ćirilice. Ona je nesamostalnija prema grčkom pismu: ropski se drži grč. alfabeta, preuzima iz njega znakove za ks, ps (ξ, ψ), koji predstavljaju po dva glasa, a to se protivi savršenom fonetskom pismu glagoljskom.

Za pisanje brojeva stara je ć. upotrebljavala slova kao i u grčkom pismu; pri tom se razlikuje od glagoljice time, što slovo b nema brojčane vrijednosti, jer se u to doba grčko b(eta) izgovaralo v(ita). A ni slavensko ž nema brojčane vrijednosti.

Slova su u ć. (kao i u grč. uncijali) uspravna, s pravilnim geometrijskim crtama, i svako slovo stoji za se; glavno je, da bude lijepo, osobito za crkvenu upotrebu, s malo kratica. Taj je ustav (uncijala) iz Bugarske prešao u Rusiju, gdje se u poljepšanom obliku upotrebljavao sve do 17. st. Dok je Bugarska u 10. st. imala svoje zlatno doba književnosti (car Simeon), Srbija se tek koncem 12. st. okupila i ujedinila za Stefana Nemanje.

Poluustav. Kad se pored crkvenih knjiga javlja i književni rad, ustavno pismo ustupa mjesto poluustavnome: pismo postaje komodnije, prostije, crte su manje pravilne, slova kosa, čak neproporcionalna, slovo je od slova udaljenije; ima više kratica, ne pazi se na ljepotu, nego na čitljivost. U to se doba ustav čuva samo u sjajnim crkvenim knjigama, dok inače vlada poluustav, i to kod južnih Slavena već u 12. i 13. st., a u Rusa tek od konca 14. st.

U 13. i 14. st. Bugari i Srbi utječu jedni na druge.

Dok je poluustav u Rusa u 14.—15. st. čisto ruskog tipa, kasniji ruski spomenici (15. i 16. st.) odjek su poluustavnog pisma južnih Slavena 14. i 15. st., što su ga ovi donijeli u Rusiju pobjegavši ispred Turaka (Camblak, Kiprijan, Pa— homije).

U Macedoniji već od 13. st. preotima mah srpski utjecaj, a kad je krajem 14. st. pregažena Bugarska, jedni književni ljudi polaze među Rumunje (u Vlašku i Moldavsku), a drugi u Srbiju, kamo donose bugarsku reformu, iz koje se razvija znamenita Resavska škola, koja se širi od 15. do 17. st. ne samo po Srbiji i po zapadnim bugarskim krajevima, nego i po istočnoj Bugarskoj.

Kad je pronađena štampa, upotrijebilo se za tiskanje poluustavno pismo, koje se i danas pokadšto upotrebljava.

Budući da je ć. bila sastavljena za bugarski jezik, morala se kod Srba promijeniti, jer Srbi nisu imali nekih glasova (prema tome i nekih slova), što ih je imao bugarski jezik; njima su, dakle, bila suvišna slova: ę, ǫ, ję, jǫ, pa mjesto njih dolaze e, u, je, ju. Nadalje nisu trebali »dzelo« (dz); mjesto dva poluglasa dosta je bio jedan, a mjesto jery (y) obično i.

Kurziva. Brzopisna se ć. javljala paralelno s poluustavom, i to najprije u južnih Slavena (listine u 13. st., a knjige početkom 15. st.). U Rusa je dosta raširena u 15. st., a u 16. i 17. st. je u općenitoj upotrebi, i to sve u praktičnom životu (listine, administrativni i sudbeni spisi, računi i t. d.), a u 17. st. i za književna djela.

Ruski poluustav upotrebljava se u štampi sve do Petra Velikoga, koji u svom nastojanju da se približi Evropi uvodi 1708 za svjetovnu književnost t. zv. graždanku (ugledajući se u ćirilsku i latinsku kurzivu). Pri tom su Rusi stvorili slovo э za glas e, jer se slovo e izgovara je; poluglasi su ostali: oni ne označuju glasa, nego ь omekšava konsonant (десятъ = desjać), a ъ je uopće nepotreban; nazali su izbačeni, jer takvih glasova u ruskom nema (rusko я prema negdašnjem izgovara se ja), grčko ϑ upotrebljava se u grčkim riječima s izgovorom f Theodor-Feodor-Fjodor).

Sovjeti su 1917 izbacili ova slova: i (i s točkom), (= ě), ъ (debeli poluglas), ѳ (= th).

Graždanku su primili i Bugari i Srbi. U bugarskom je uz stare poluglase u pismu ostalo i slovo ѫ, ali ne za nazal (ǫ), nego za poluglas. Vuk Karadžić je kod Srba reformirao graždanku odbacivši i (i s točkom), , ю, я, щ, ъ, ь, ы, (jer tih glasova u srpskom nema) i dodao joj za specijalne srpske glasove: j (iz latinice) ћ, ђ, (prema pismu bosanskih fratara), љ, њ (kombinacija od 1+poluglas i od n+poluglas, što su već zagrebački Isusovci upotrijebili u Jambrešićevu Lexiconu od 1742) i џ (iz starog rumunjskog alfabeta).

Iz staroslovenske ćirilice razvilo se posebno pismo:→ Bosančica.

Ćirilicom (i slav. jezikom) služili su se i Rumunji, koji pomalo odbacuju slav. jezik u pismenosti i pišu rumunjski ćirilicom, a oko 1780 počinje pokret i protiv ćirilice, dok nije 1860 službeno i ukinuta. Ipak se neko vrijeme uzdržala samo u crkvi, odakle je brzo nestaje; još 1911 izašao je jedan rumunjski kalendar ćirilicom.

LIT.: E. F. Karskij, Očerk slavjanskoj kirillovskoj paleografiji, Varšava 1901; Isti, Slavjanskaja kirillovskaja paleografija, Leningrad 1928; S. Kul’bakin, Le vieux slave, Pariz 1929; P. A. Lavrov, Paleografičeskoe obozrenie Kirillovskago pisma (Enciklopedija slav. filologii, sv. 4. I), Petrograd 1914; P. Diels, Altkirchenslavische Grammatik, I., Heidelberg 1932. G. Il’inskij, u Byzantinoslavica III, Prag 1931.M. T.