BOSANČICA, pismo hrvatskih katolika, bogumila i muslimana u Bosni i okolišnim krajevima, razvijeno prema staroslavenskoj glagoljici.

Ni jedan alfabet nije najedamput stvoren; pismo se pozajmljuje, udaljuje se od svoje matice, a promjene nastaju u različnim kulturnim i etničkim područjima, koja su ipak najviše podvrgnuta vjeri. Kako se svjetovna kultura dotiče samo površine čovječjega života, a tek vjera zahvaća čitavu osobnu eksistenciju, vidimo, da je uz pojedine vjere i liturgijske organizacije vezana i posebna vrsta pisma. Na pr. Kopti i arijevski Goti prihvaćaju grčko pismo, ali ga i jedni i drugi preobrazuju svaki na svoj način. Južni Slaveni svojom glagoljicom stiliziraju grčko pismo, a Poljaci, Česi, Slovaci, Slovenci i Lužički Srbi upotrebljavaju latinicu bez ikakve svoje stilizacije, jer nema posebne crkve poljske, češke i t. d. U Francuskoj uz bok galikanskoj crkvi ima merovinško pismo, u Španjolskoj je mozarapskoj crkvi uz bok vizigotsko pismo, u gornjoj Italiji (Milanu) imamo ambrozijevsku liturgiju i langobardsko pismo, a samostalnoj irskoj crkvi odgovaraju litterae tunsae.

Slavenskom (bugarskom, srpskom i ruskom) pravoslavlju odgovara jedno pismo (ćirilica), dok se Hrvati nalaze u najtežem položaju: jedni sačuvaše slavensku službu Božju te pišu glagoljicom, drugi, kod kojih je nestalo slavenske službe Božje, prihvaćaju latinicu bez ikakve svoje stilizacije, a treći (bogumili i katolici u Bosni) odrekavši se glagoljice postepeno stvoriše od staroslavenske ćirilice posebno pismo — bosančicu.

Kako naši bosanski muslimani nemaju svoje samostalne vjerske organizacije, pišu ili za hrvatski jezik prerađenim arapskim pismom, koje nema svoga duktusa, ili pismom svojih pradjedova — bosančicom.

Svoju povijest ima i bosančica, koja tu i tamo — i u različito doba — ima elemenata starijih pisama (ćirilice, glagoljice i latinice), dok napokon nije nastalo posebno pismo, koje ćirilovac ne umije čitati.

Pismo (i ortografija) je u Srba drukčije negoli u Bosni, gdje slova i (iže), jery, ě (jat) mogu označivati samo glas i, i to zato, što je u ikavaca (Bosanaca) glas ě prešao u i, i što je nestalo razlike između jery i i. U srpskoj se ćirilici pišu ta tri slova svako za svoj glas.

Kako glagoljica nije nastala za potrebe hrvatskoga jezika, u njoj nema znaka za glas j. Budući da je u ikavaca (Bosanaca) ě = i, to su naši Bosanci upotrijebili slovo ě za oznaku glasa j, kad se ě nalazi pored kojeg vokala, na pr. ěedan (= jedan), gospoěa (= gospoja), diěk (= dijak). Ali ima i ovakvo pisanje: svoe (= svoje), t. j. sa e (= je) »po glagoljskoj tradiciji« (Lj. Stojanović).

Bosančica je u svom kurzivnom obliku za ļ (lj), ń (nj) pošla svojim putem stavljajući, prema talijanskom gl (na pr. egli = eļi) i gn (benigno = benińo) znak <znak> = đ pred l odnosno n. Oni su i inače oponašali talijanski pravopis.

U bosanskom se pismu nadalje slovo ě upotrebljava — opet kao u glagoljici — u značenju srpskoćirilskoga <znak> (na pr. Ostoě = Ostoja). U ćirilici (staroslavenskoj) nema znaka za glas đ, već samo g, dok glagoljica ima poseban znak (đerv, jerv), kao što ga ima i bosančica, koji dolazi doduše u početku i u Srba (u Miroslavljevu i Vukanovu evanđelju), ali ga nestaje, čim su se Srbi posve priklonili grčkom duhu, jer je i samo stvaranje ćirilice (u Simeonovoj Bugarskoj) na štetu glagoljice koncesija grčkom duhu.

Taj znak, koji je za bosančicu najkarakterističniji (za đ ili j dolazi već u ispravi Kulina bana), nije u ćirilici kod Srba nikad označivao glas ć.

Kako u jeziku Ćirila i Metodija nema glasa ć, nema u glagoljici ni slova ć, već njemu odgovara glas št (nošt = noć, opšti = opći, sveštenik = svećenik). Zato se glas ć u ćirilici piše znakom št, a kasnije se za nj — u različitim krajevima — uzima k (na pr. помокь = pomoć).

I ortografija se u Bosni razlikuje od srpske: u Bosni ortografija ostaje ista, dok se u Srbiji pod utjecajem bugarske pravopisne reforme (u drugoj polovici 14. st.), koja ne zahvata Bosne, mijenja. I brojčana vrijednost je ponešto drukčija od srpske, jer se za 1000 upotrebljava Ү kao u glagoljici, a za 90 nije srpsko Ҁ već grčko koppa.

U ćirilici ima nad slovima sva sila akcenata ili kvačica, dok toga u bosančici nema, što će biti tradicija glagoljaške škole, jer je poznato, da i najstariji glagoljski rukopisi hrvatskoga razreda ništa ne znadu o suvišnim znacima nad vokalima (Jagić). S druge strane ima mnoštvo ligatura, a to je prema latinskoj grafici; nadalje se zapadnjački utjecaj vidi i u oponašanju gotice.

U Bosni (Dubrovniku i južnoj Dalmaciji s nekim otocima) pismo je — za razliku od istočnih krajeva — nagnuto na desno, a crte slova produžene su prema gore i dolje; i slova današnje latinice stoje između četiri crte.

Ustavno pismo upotrebljavaju od 12. do 15. st. bogumili i katolici; ono je i lapidarno na nadgrobnim spomenicima (stećcima); kurziv se javlja još prije dolaska Turaka, njime bosanski fratri štampaju svoje knjige.

Već od početka (t. j. od 12 st.) bosančicom pišu samo katolici i bogumili; ona se gaji u samostanima sve do 19. st. a od propasti bosanskoga kraljevstva sve do naših dana njome se služe i neke muslimanske porodice.

U bosanskim jezičnim spomenicima čisti je narodni jezik ikavskoga govora, dok je u grčkoistočnjaka nenarodni (crkveni), pisan srpskom ćirilicom, koja je iza propasti bosanskoga kraljevstva došla iz Srbije.

A i kasnijoj kurzivi, kojom je pisan na pr. katolički Ortus anime (1567) ili Statut bratovštine sv. Kuzme i Damjana u Poljicima (1619), nema traga u Srbiji.

Utjecaj Bosne vidimo i izvan bosanskoga kraljevstva, jer se bosančica nalazi i na stećcima, koji su nađeni i preko Drine i u Albaniji, a kakav je autoritet imalo bosansko kraljevstvo i njegovo pismo, dokazuje i to, što se tim pismom pišu i turski, grčki, latinski, rumunjski i madžarski tekstovi.

Treba istaći, da ima primjera, kako su katolički Albanci u svojim knjigama upotrebljavali bosančicu, a ne bugarsku ili srpsku ćirilicu, koja im je prostorno bila bliža: bosančica je dakle vezana za katolicizam.

Utvrđeno je već, da se bosančica naslanja na glagoljicu, ali na teritoriju bosanskoga kraljevstva ima gdjegdje i poseban tip glagoljice, koja opet pokazuje više veza s makedonskom glagoljicom, dok u krajevima današnje Bosne, koji su pripadali hrvatskoj državi, ima ona poznata glagoljica naših vrijednih glagoljaša.

Kao što je Bosna i državno i kulturno, a dijelom i vjerski (bogumilstvo), bila posebna jedinica, tako se ona i pismom odvaja od srpske i hrvatske države, ali Hrvati se i na sjeveru (Keglevići) i na jugu (Split, Poljica, Makarska, Brač) služe bosančicom. Bosna je nekako samostalna, često vezana s onom staroslavenskom emancipacijom, koja se ogleda u glagoljskom pismu našega Konstantina-Ćirila, pa kad već prihvaća ćirilicu, koja je koncesija grčkom duhu, ona se od nje udaljuje i stvara posebno pismo: odbacuje staroslavenska slova, koja nisu potrebna hrvatskom jeziku, uvodi nove znakove za svoj govor, razvija nove oblike (za č, v, z), organski se razvija nezavisno od staroslavenske, bugarske i srpske ćirilice, prihvaća zapadnjačku ligaturu, oponaša goticu i talijansko pisanje.

U bosanskom se pismu ogleda samostalnost pri fiksiranju znakova za posebne glasove, vidi se određena volja, vidi se originalan duktus: ono je pozajmljeno, kao što su pozajmljeni svi alfabeti, ali ono je novo pismo.

LIT.: I. Berčić, Bukvar staroslovenskoga jezika, Prag 1862; GLZM, Sarajevo 1889, 1899, 1914 (članci V. Jagića i Ć. Truhelke); V. Jagić, Odlomak jevanđelja bosanskoga pisanja, Zagreb 1877 (Starine, knj. 9.); Isti, Analecta Romana, Berlin 1903 (Archiv f. slav. Philologie, XXV.); Isti, Einige Worte über bosnische Inschriften auf Grabsteinen, Beč 1895 (Wissensch. Mitteil. aus Bosnien und d. Hercegovina, sv. 3.); K. Jireček, Die mittelalterliche Kanzlei der Ragusaner, Berlin 1903—1904 (Archiv f. slav. Phil., sv. XXV.—XXVI); P. A. Lavrov, Paleografičeskoe obozrenie kirillovskago pisma, Petrograd 1914 (Enciklopedija slavjanskoj filologii, vyp. 4/1.); M. Murko, Geschichte der älteren südsl. Literaturen, Leipzig 1908; Lj. Stojanović, Jedan prilog poznavanju bosanskijeh bogumila, Zagreb 1886 (Starine, knj. 18.); Ć. Truhelka, Bosančica, Prilog bosanskoj paleografiji, Sarajevo 1889; Isti, Die bosnischen Grabdenkmäler des Mittelalters, Beč 1895 (Wissensch. Mitteil. aus Bosnien und d. Hercegovina, sv. 3.); Isti, Die Klosterchronik von Fojnica, Beč 1912 (Wiss. Mitteil. aus Bosnien und d. Hercegovina, sv. 12.); E. F. Karski, Slavjanskaja kirillovskaja paleografija, Leningrad 1928; M. Rešetar, Dubrovački zbornik od g. 1520, Beograd 1933.