ĆIPIKO (→ Cippico) je stara trogirska plemićka obitelj. Po jednom heraldičkom kodeksu iz 18. st. bila bi već 1232 doseljena iz Rima kao Cepione, koje bi se ime kasnije iskvarilo u Cipione, Cipichi, Cypici, Cipchi, Cipčić, Čipčić i Cippico; drugi hoće (J. Morelli), da je humanista Koriolan prvi upotrebljavao latinski oblik Cepio. Svakako, kroz stoljeća dolazi to ime u svima navedenim oblicima, pa i u isto vrijeme i za istog čovjeka. Tako i J. Kavanjin u Povijesti vandelskoj piše i Cipcich, t. j. Čipčić (V, 119, baš za Koriolana) i Cepiani (VII, 1).

Bila je to jedna od najuglednijih obitelji Trogira pa je dala Dalmaciji mnogo istaknutih ljudi. Jedni su se proslavili kao zapovjednici galija, među koje ide i Koriolan, koji se istaknuo u mletačko-turskom ratu 1470—74, a Alvise se odlikovao u bitki kod Lepanta 1571. Koriolanov otac Petar bio je jedan od prvih epigrafičara: negdje iza 1435 sabrao je po Dalmaciji i uz Sredozemno more zbirku natpisa. Jeronimu, splitskom kanoniku, posvetio je M. Marulić djelo De institutione bene vivendi. Koriolanov sin Alvise (1456—1504) bio je biskup Famagoste (od 1488) i izabrani nadbiskup Zadra (1504); pošto je umro prije nastupa dužnosti, izabran je na to mjesto brat mu Ivan (1504—5). Jeronim je 1708 izdao u Mlecima Trogirski statut, što ga je bio priredio Ivan Lucić. Lelije je bio nadbiskup splitski 1784—1807.

Obitelj se kasnije razgranala, pa se javlja u Dalmaciji (u obliku Čipčić, Ćipiko i Cippico), u Trstu i u Rimu.

LIT.: U. Inchiostri u Archivio storico per la Dalmazia, IV. 129; V, 290; A. Bacotich, ondje XII, 419; L. Donati, ondje XIV; G. Praga, ondje XIII.

Antun, koji se obično zove Čipčić ili fra Antun iz Segeta (kraj Trogira) bio je franjevac provincije sv. Jeronima, kojoj je bio dva puta provincijal (1738 i 1756). Bio je poznat propovjednik, pa je ostavio u rukopisu hrvatski Korizmenjak za svaki dan (danas na Krapnju), kojemu je na čelu naslikao obiteljski grb.

LIT.: Šematizam Dalm. franj. provincije sv. Jeronima, 1911.V. B-ić.

Ivo, * Kaštel Novi 1869, † Kaštel Novi 23. IX. 1923, srpski pripovjedač. Po završenoj šumarskoj školi u Križevcima služio je kao šumar na Hvaru i Braču, u Vrlici i Dubrovniku, a od 1912 u Srbiji. Za prvog svjetskog rata živio je u Solunu, a poslije bio u Beogradu nadzornik u ministarstvu šuma i ruda. Književni je rad započeo pod utjecajem seoske pripovijetke, ali se brzo razvio u samostalnog i originalnog pripovjedača. Izdao je četiri zbirke pripovijedaka (Primorske duše, 1899; S jadranskih obala, 1900; Sa ostrva, 1903; Kraj mora, 1912), dva romana (Za kruhom, 1909; Pauci, 1910) i dva sveska bilježaka i dojmova iz balkanskoga i prvog svjetskog rata (Utisci iz rata, Sa solunskog fronta) pa kazališni komad Na granici. U pripovijestima i romanima opisuje s mnogo topline, južnjačkog temperamenta i realizma svoj rodni kraj dajući osobito žive opise mora i života na moru, a kasnije rješava probleme socijalnoga života i analizira duševna stanja svojih junaka.

LIT.: J. Skerlić, Pisci i knjige, I.; A. Wenzelides, Pauci, Savremenik V.; B. Livadić, Utisci iz rata, Savremenik X.; B. Lazarević, Impresije iz književnosti, I.; H. Barić, predgovor izdanju cjelokupnih djela (Srpski pisci).D. P.