ČUKČI su narod na istoimenom poluotoku na skrajnjem sjeveroistoku Sibirije i broje oko 15.000 duša, a pripadaju među rijetke sibirske narode, koji su u porastu. Sami se nazivaju Luoravetlat (»pravi ljudi«).

Jezik ih povezuje s južnim susjedima Korjacima i Kamčadalima, a u ostaloj su duhovnoj kulturi blizu i Jukagirima na zapadu; svi zajedno sačinjavaju sjeveroistočne »Paleosibirce« (v.). Jezičnu zajednicu prvih triju navedenih naroda udružuje nadalje s jezicima Indijanaca sjeverne i srednje Amerike t. zv. inkorporiranje, uključivanje različitih dijelova rečenice u jednu određenu riječ. Posebno je značajno za jezik Č-a, da žene imadu vlastiti izgovor, što uz spomenute dvostruke veze sa susjednim narodima i na mješavinu njihove kulture.

Gospodarstveno se dijele u primorske sjedilačke lovce morskih sisavaca (tuljana, morževa, kitova) i u nomadske uzgajače sobova (oko 12.000). Oružje je prvih luk i strelica, koplje, harpuna, a drugih laso i bola (v.). Stočarstvo je treća i najmlađa komponenta i potječe iz zapadne Sibirije. Jukagiri i Č. su se naime prije provale Tunguza Evenki i Turaka Jakuta u istočnu Sibiriju protezali mnogo dalje na zapad (svakako do Lene, a možda i do Jeniseja), kao što su opet Č. najistočniji autohtoni član uzgajača sobova i stočara uopće. Šire su socijalne jedinice: kod stočara »tabor« od 2 do 6 (srodnih) obitelji uz najmljene pastire po načelu »jedan tabor — jedno stado«; kod lovaca pak selo osnovano na teritorijskom načelu bez obiteljske povezanosti, a unutar sela po nekoliko »punih čamaca«, svaki sa 8 ili 9 članova lovačke posade, koji su najbliži srodnici vlasnika čamca i s njime dijele lovinu. Danas svi imadu isti temeljni tip stana: vrstu šatora, kružna, kožom pokrivena, sa zasebnim stožastim krovom, u kojem je šatoru još ugrađena škrinji slična »unutarnja prostorija«. To je očito kombinacija dvaju različitih tipova. Uistinu se kod primoraca na mnogim mjestima susreću ruševine četverougaonih i napola u zemlju spuštenih kuća (sa svedenim krovom), kakve još danas grade Korjaci i Kamčadali. Svijetlo i toplinu daje životinjska mast, koja gori u kamenim posudama (slično kao kod Eskima, s kojih mlađim, neoeskimskim slojem kulture imadu dosta zajedničkih dobara). O braku, obredima vjenčanja, bračnom moralu i o negativnom utjecaju mitskih nazora i magičkih običaja u tom pogledu kod Č. već je dosta rečeno na drugom mjestu (→ Brak: Kritička povijest. Srednji primitivni narodi: Lovci-obrtnici). Inače upravo njihova mitika, magija i religija kao i pripadne brojne svetkovine najbolje osvjetljuju sastavne elemente njihove kulture. Najviše se ističe kult Sunca, i to sasvim svoje vrste: Č. razlikuju u njegovu danjem i noćnom ophodu 22 »položaja« kao zasebna personificirana bića, kojima prinose žrtve. Taj ih izraziti solarizam pridružuje Jukagirima i predstavlja izvornu mitiku i religiju lovaca-obrtnika. Uporedo se očituje veoma razvijeni animizam (v.), pače do krajnosti vjerovanja, da »sve živi«, i mrtvi predmeti (na pr. oruđe — isp. isto takvo vjerovanje u Bataka na Sumatri); s animizmom samanizam, t. j. spiritističko čarobnjaštvo, a i zaokruženi sistem priča o Velikom Gavranu (Mjesecu), koji potječe od Kamčadala i Korjaka, gdje se on izričito naziva praocem i prvim šamanom. Sasvim u pozadini ostaje kod Č. ideja Najvišeg Bića, stvoritelja i gospodara svijeta, i to pod različnim imenima.

Spomenuti miti i magija izvorno su dobro primitivnih i u Sibiriji degeneriranih biljogojaca (priče o Gavranu dadu se slijediti od Sumatre preko Beringovih vrata sve do Kalifornije). Istoj komponenti pripada većina velikih godišnjih svetkovina i primorskih i stočarskih Č., a u nekima se uza sve prilagođivanje njihovu različitom gospodarstvu još jasno ističu obredi šamanističkih tajnih društava, kakva imadu na pr. Indijani zapadne Kanade i južne Alaske, i kojih ostatci postoje ne samo kod alaskanskih Neo-Eskima i starih Aleuta nego također kod Korjaka, Kamčadala i Japanaca.

Imena pak Najvišeg Bića susreću se u sjeveroistočnoj Sibiriji i daleko izvan njezinih granica, sve do centralnih Eskima na istok i do Samojeda na zapad. Ta ideja uz neke obrede potječe ovdje djelomice od arktičnog ogranka prakulturnih lovaca, djelomice pak od sibirskih nomadskih stočara, koji su neposredno proizašli iz toga ogranka.

Tako Č. posjeduju čitav kompendij primitivnih kultura, što je i razumljivo, jer prebivaju, tako reći, na mostu između Azije i Amerike, preko kojega su prešle ili do kojega su bar doprle seobe najrazličitijih naroda.

LIT.: The Jesup North Pacific Expedition, Vol. VII i VIII (W. Bogoras), New York-Leiden 1909 i 1913; Trudy po lingvistikje, sv. III/3 (V. Bogoraz), Moskva-Leningrad 1934.A. G.-s.