ČITANKA je zbornik štiva, koje je namijenjeno školskoj mladeži, rjeđe odraslima. Naziv joj je novijeg vremena, i to iz sredine 19. st. Zadatak č-e je višestruk te koleba prema različnim kulturnim razdobljima, no općenito č. hoće: da usavršava tehničku vještinu čitanja, da razvija estetsko-etičko odgajanje, da bude sredstvom jezične nastave i da pomaže nastavu stvarnoga znanja. U Grka i Rimljana, pošto su učenici naučili slova, prelazilo se još na čitanje kojega pisca (osobito Homera), ma da su i kod njih postojale zbirke književnih odlomaka (→ antologija i hrestomatija). U srednjem vijeku su se u školama, poslije potrebne upute o slovima i spajanju u slogove i riječi čitale molitve, psalmi, pa Evanđelje i sveti oci. U doba humanizma vraćaju se u škole klasični pisci.

Kako je svrha č-e u različnim kulturno-povijesnim razdobljima različita, to je i sadržaj čitanke vrlo različit.

I. ČITANKA KAO KNJIGA VJERSKIH POUKA započinje u 16. st., ma da kod nje nije odijeljen pojam početnice i katekizma od pojma čitanke, pa takva knjiga služi za sve to. Prva je, valjda, takva knjiga Lutherova ili Melanchtonova Der Kinder Handbüchlein, koja je sadržavala: slova, Očenaš, Vjerovanje, Deset zapovijedi, neke molitve, brojke do 1000, naslove za različne osobe i staleže, početke katekizma i neke crkvene pjesme. Ovakav je tip knjiga karakterističan za 16. i 17. st. Na hrvatskom jeziku bilo je također sličnih knjižica. Za protestante su u Tübingenu izašli u priredbi Stjepana Istranina: Tabla za dicu (1561) i Katehismus (1561). Za katolike bio je tiskan jedan bukvar već 1528, a jedna Kratka abekavica i kratak krstjanski katoličanski nauk Petra Kanizija doživjela je od 1634 više izdanja latinicom i ćirilicom pod sličnim naslovima.

II. ČITANKA KAO KNJIGA POUKA O MORALU nastala je u 18. st., jer se tada u školi obraća veća pozornost na razvitak ćudorednosti i razuma. Pedagog Friedrich Eberhard Rochow složio je prvu čitanku u današnjem smislu, i to Kinderfreund, ein Lesebuch zum Gebrauch in Landschulen (1776—77). Prva tri odjeljka sadržavaju pripovijetke moralnoga sadržaja, a u ostala dva odjeljka prikazuju se odnosi staleža i daju pouke iz prirode. Ovakav uzorak nasljedovali su zatim mnogi.

III. ČITANKA KAO KNJIGA STVARNOGA ZNANJA nastaje, kad se u novim prilikama razvilo zanimanje za povijest (nakon napoleonskih ratova), za zemljopis (nakon američkog rata za slobodu) i za prirodne nauke. Tada čitanke postaju male enciklopedije. Čitanka, što ju je 1802 izdao Friedrich Wilmsen, sadržavala je ove odjeljke stvarne građe: svijet, Zemlja i njeni stanovnici, proizvodi zemlje, životinjstvo, bilje, rudstvo, čovjek, nauka o zdravlju, vjeronauk, Sv. Pismo, kalendar, glavni prirodni pojavi, Evropa, prava i dužnosti podanika. Članci iznose znanje u općim crtama sa suhoparnim podatcima. Wilmsen je pravi osnivač realističkih č-a. Mnogi su ga slijedili u prvoj polovici 19. st. Hrvatske čitanke ovoga vremena imaju uglavnom isti smjer, a usto, pod utjecajem Ivana Felbigera, školskog reformatora za Marije Terezije, nastoje pomoći i vjersku obuku.

Tiskane su ove knjige: ABC knixica za narodnih shkol haszen, Budim 1791; Imen knixica za haszen varoshkih shkol horvatzkoga orszaga, Budim 1796; Imen knixica za haszen ladanzkih ucsilnic horvatzkoga orszaga, Budim 1822; ABC iliti knjixica slóvoznánya za potribu narodnih ucsionicah u kraljevstvu Slavonie, Budim 1823; Kratka pripovedanja za ladanjske škole, Varaždin 1825; Mali shtivenik za ucsenike nixjih ucsionicah u ces. kralj. deržavama, Beč 1831; Knjižica slovoznanja za potribu narodnih učionicah u c. k. Slavonsko-Srimskoj Kraini, Budim 1840; Kratka pripovedanja za potrebovanja Ladanjskih Škol vu cesarsko-kraljevskih deržavah, Zagreb 1842; Male pripovesti za porabu seoskih škola, Zagreb 1843; Čitanka ili ćudoredne pripovesti, Varaždin 1846; Čitanka za pervi razred glavnih i građanskih škola, Trst 1846; isto za drugi razr., Trst 1846; Petar Zoričić, Čitanka za pučke učionice u Hérvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1850. Većina je označenih knjiga izdavana u više izdanja. Nekoje su imale prije građe same čitanke pripravu za početno čitanje.

IV. SLOVNIČKA ČITANKA. Zagovornici formalne strane obrazovanja ustadoše protiv realističko-enciklopedijskih č-a zabacujući nagomilavanje znanja i naglašujući potrebu razvitka tvorne duhovne snage djeteta kao subjekta. Izoštriti mišljenje bijaše im glavni zadatak obrazovanja, ne raširivanje duševnoga horizonta novim objektima, nego produbljivanje bistrinom logičkih zaključaka i oštroumnih perspektiva. Pestalozzi je prethodnik ove struje. Pedagog Friedrich Diesterweg smatrao je jezičnu nastavu najprikladnijim sredstvom za izoštravanje razuma. Da se postigne taj cilj, ima č. služiti samo jezičnoj nastavi: čitanju, slovnici, pravopisu i stilistici. S tim zadatkom sastavio je on dvije č-e: g. 1826 i 1831. Pojedini dijelovi jezične nastave oslanjali su se na određena poglavlja č-e, a članci su bili udešeni prema tim svrhama, makar i s nategom. Prema tom uzoru izradio je 1851 bečki profesor Vernaleken slovničke č-e (Sprach- und Lesebücher), koje su se u prijevodima, uz neke preinake, upotrebljavale u Austrougarskoj, pa tako i u hrvatskim školama. G. 1851 sazvano je povjerenstvo za priredbu čitanaka. Ivan Filipović priredio je Slovničku čitanku za drugi razred, a Matija Mesić Slovničke čitanke za treći i četvrti razred. Te čitanke, u duhu Diesterwegovu, bile su kod nas u upotrebi, uz neke izmjene, sve do čitanaka, izdanih na osnovi školskog zakona od 1874.

V. HRVATSKE ČITANKE NOVIJEGA VREMENA. Slovničke se č-e nisu mogle održati, jer č. treba u pučkoj školi služiti cjelokupnoj obuci, a ne samo jezičnoj. Poslije škol. zakona od 1874 povjerila je vlada bana Mažuranića Hrv. ped. knj. zboru zadaću, da sastavi nove č-e. On je to izvršio od g. 1876 do 1880. Sudjelovali su prvi pedagoški stručnjaci: Ivan Filipović, Skender Fabković, Ljudevit Modec i Tomislav Ivkanec. Priredili su početnicu i čitanke za pučke škole. Prema zahtjevima školskih propisa imala se tada u našim pučkim školama učiti stvarna obuka na osnovi čitanaka. Ove su č-e stoga uz estetsko-etički dio sadržavale i stvarnu građu, koja se učila u pučkim školama. Uz neke promjene upotrebljavale su se do 1895. Tada je izdana nova nastavna osnova za pučke škole. Odjelni predstojnik Iso Kršnjavi pozvao je nekoje profesore, da iz stranih čitanaka prevedu bolje članke za naše čitanke, i to: Gojtan iz francuskih i ruskih, Gršković iz talijanskih, Divković iz čeških, A. Lobmayer napisao je članke iz zdravstva, I. Hoić za zemljopis i povijest, M. Kišpatić za prirodopis. Već iste godine izrađene su i tiskane te nove č-e. Bile su to realističke č-e. Na temelju nastavne osnove 1905 izrađene su nove č-e 1906. Izradba je povjerena Stjepanu Basaričku uz sudjelovanje Milana Pejnovića, Davorina Trstenjaka i još nekojih pedagoških stručnjaka. Ove č-e znače velik napredak naprama prijašnjima.

Po uzoru Basaričkovih priređene su č-e u hrvatskim krajevima izvan Hrvatske i Slavonije. Do kraja prvoga svjetskoga rata upotrebljavane su u Dalmaciji č-e, koje su zajednički priredili: J. Peričić, V. Danilo, J. Devčić, A. Kriletić i M. Zglav; u Istri tri čitanke, što ih je priredio Vladimir Nazor uz sudjelovanje više školskih stručnjaka; u Bosni su bile posebne č-e.

VI. SUVREMENA ČITANKA – ANTOLOGIJA KNJIŽEVNIH UMJETNINA. U dugom nastojanju oko usavršavanja č. nije bio uočen glavni momenat kod izbora i sastava građe za č-u, a taj je, da put u dušu djeteta vodi preko srca. Srce hoće ono, što je lijepo. Utjecaj na čuvstvo djeteta s namjerom, da ga oplemenimo književnim umjetninama, postaje glavnim mjerilom kod sastavljanja č-a. Estetsko obrazovanje plodno je tlo, na kojem se razvija ćudoredna značajnost. Estetika je jaka potpora etici. Put k razumu djeteta vodi preko čuvstava. Trajnom duševnom svojinom djeteta ostaje ono, što je duboko seglo u srce putem ljepote. Velika je odgojna moć pravog pjesništva. Ono pokreće srce, stvara težnje, ustaljuje sklonost, jača energiju. Književne čitanke javiše se kod Nijemaca već sredinom 19. st. (Zerrener, Wackernagel i dr.). Uklanja se t. zv. »dječja literatura« bez pravog pjesništva, a upotrebljava se pjesništvo, namijenjeno odraslima, ako je pristupačno shvaćanju djece i ako odgovara nastavnoj osnovi. Od suvremene književne č-e traži se, da bude narodna. U njoj treba da budu zastupani najbolji proizvodi domaće književnosti. Najbolji pjesnici postaju na taj način odgojitelji djece. Nikakvih prijevoda iz stranih književnosti u čitankama, jer su tuđi narodnom duhu! Iz č-e treba da izbija rodoljubni osjećaj i da se prenosi u djecu. Članci s umjetničkim izražavanjem misli i čuvstava ne nastaju po odredbi, nego se stvaraju slobodno i bez nametnute tendencije. Estetsko-etički članci ne smiju nametati moralnu tendenciju; nju mora osjetiti srce djeteta. Moderna č. ne isključuje stvarnu građu. Prima je u obliku, prikladnom za dušu djeteta. To su žive i zanimljive slike, pune života, a ne sustavno izloženo znanje. Ishodište stvarne obuke same su stvari, modeli i slike, a č. je pomagalo, koje obuku oživljuje, daje joj estetski kolorit, probuđuje čuvstvo, učvršćuje znanje. U č. zastupane su sve grane stvarne obuke: iz povijesti: povijesne pjesme, koje slikovito prikazuju događaje, opisi očevidaca i izvori; iz zemljopisa: slikoviti opisi krajeva i gradova, putopisi i pjesme; iz nauke o prirodi: umjetnički napisani članci iz životinjstva, bilinstva i rudstva, plastični opisi pojedinih životnih zajednica i prirodnih pojava. Sadržaj ima biti takav, da ga čitaju ponovno i rado ne samo učenici, nego i odrasli, tako da su čitanke, osobito one za više razrede, narodne knjige. Jezik ima biti uzoran, da djeca nauče pravilan govor, stil jednostavan, ali slikovit, slike i ukrasi pristupačni dječjem shvaćanju, izrađeni od umjetnika, tehnička oprema: papir, korice, uvez čvrsti; slova različne veličine za više i niže razrede; razmještaj teksta za oko zdrav i ugodan.

Poslije prvoga svjetskog rata, nakon više stručnih anketa, S. Čajkovac, pozvan od hrv. zem. vlade, priređuje nove četiri čitanke za pučke škole u Hrvatskoj i Slavoniji od g. 1919 do 1921 u smislu gore izloženih načela. G. 1929 izašle su četiri č-e od Vladimira Nazora i Stjepana Bosanca. One su 1937 spojene s Čajkovčevima u jedno. G. 1941 izašle su čitanke za pučke škole u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Za produžnu naobrazbu poslije niže pučke škole bile su ove čitanke: Franjo Klaić, Č. za gradske opetovnice (Zagreb 1876); Franjo Klaić, Č. za seoske opetovnice (Zagreb 1877); Ferdo Ž. Miler, Č. za seoske opetovnice (Zagreb 1891); Šiler-Pinter-Pirnat, Č. za produžne škole (opetovnice, Zagreb 1925); Horvat-Beer-Nikolić, Č. za peti r. osnovnih škola i za opetovnice (Zagreb 1928); Šiler-Nemet, Č. za više nar. škole (u dva sveska: za I. r. i za II. r., Zagreb 1933). Konačno su 1942 izdane u po dva sveska: Č. za gradske produžne škole i Č. za seoske produžne škole.

NADOPUNA ČITANAKA. U novoj školi učenici »vlastitim radom« nadopunjuju rad, koji se vrši na osnovi književnih čitanaka. U razredima se nalaze razredne knjižnice s djelima, prikladnim za djecu, u kojima se iznosi stvarno znanje, propisano za učenje u dotičnom razredu. Knjižnice sadržavaju djela iz svih grana nastave: domaće književnosti, narodne i umjetne; iz zemljopisa, povijesti, nauke o prirodi i iz gospodarstva. Zastupani su tu i izvori dotičnih nastavnih predmeta, iz kojih se vidi organski razvitak znanja. Knjige ovih knjižnica čitaju i odrasli ljudi iz sela. Dalja su nadopuna čitanaka radne knjige, priređene za pojedine nastavne predmete. U višim razredima osmogodišnje školske obvezatnosti izgrađuju učenici sami svoje znanje s pomoću radnih knjiga, a na osnovi čitanaka i lektire iz razredne knjižnice. Znanje, izgrađeno svojom mukom i trudom, zamjenjuje golo znanje, primano na osnovi predavanja i školskih knjiga.

srednjoškolske ČITANKE nisu prošle izmjene kao one za pučke škole, jer srednje škole imaju posebne knjige za stvarno znanje, pa nije bilo kolebanja u čitankama između književne i stvarne građe. Č-e za niže razrede srednjih škola osim čisto književne građe redovno imaju i takve, koja je u uskoj vezi s nastavom realnih predmeta; one za više razrede čisto su književne. Č-e za srednje škole javljaju se kasnije od onih za pučke.

Kod nas su izašle: Č. ilirska za gornje gimnazije, knj. I. (Beč 1856), knj. II. (Beč 1860). Na ovim čitankama radili su Antun Mažuranić, Adolf Weber i Matija Mesić; Adolf Weber, Č. za III. i IV. r. (Beč 1857); Č. za I. i II. r. (Beč 1869). Poslije toga tiskane su u Zagrebu čitanke za srednje škole u Hrvatskoj i Slavoniji, i to ove: Franjo Marković, Č. za IV. r. (1874); Tade Smičiklas tri čitanke: za I. r. (1875), II. r. (1875), III. r. (1880); Tomo Maretić, Č. za II. r. (1884). Č-e redovno imaju više izdanja. Neka nova izdanja ovih čitanaka priređivali su: Mirko Divković (Markovićevu i Smičiklasove), Ivan Šarić (Maretićevu). Poslije priređuju oni svoje čitanke, i to_: M. Divković tri čitanke: za I., III. i IV. r., I. Šarić za II. r. Nova izdanja Divkovićeve č. za III. i IV. r., priredio je J. Pasarić, Šarićeve F. Nikolić. Franjo Petračić priredio je Hrvatsku č. za više razr. sred. učilišta. Nova izdanja ove č. priređivali su: Hugo Badalić, Ivan Broz, Ferdo Ž. Miler, Đuro Zagoda, Josip Pasarić i David Bogdanović. Čitanku književnih starina priredili su Đ. Šurmin i S. Bosanac (Zagreb 1896). Za dalmatinske srednje škole tiskane su tri čitanke od Marcela Kušara: za I. r. (Beč 1890), za IV. r. (Beč 1895), za III. r. (Beč 1897). U novo vrijeme izašle su ove čitanke za srednje škole: Branko Drechsler, Hrv. č. za više razrede sred. škola, knjiga I. i II. (Zagreb 1916); Vladimir Nazor i Antun Barac četiri čitanke: za I., II., III. i IV. r. sred. šk. (u više izdanja); Dragutin Prohaska, Hrv. čitanka za I. i II. r. viših trg. škola (Zagreb 1910); Hrv. č. za III. i IV. r. trg. akademije (Zagreb 1918); Vlado Petz, Hrv. č. za II. r. sr. šk. (Zagreb 1928). U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj izišle su 1941 ove čitanke: Prve brazde, hrv. č. za I. i II. r. sred. šk.; Sjetva, hrv. č. za III. i IV. r. sred. šk.; obadvije priredio Mate Ujević uz suradnju Vjekoslava Štefanića i Pavla Tijana. Za više razrede sred. šk.: I dio: Žetva, hrv. č. od Ljubomira Marakovića; II. dio: Hrv. č. od Mihovila Kombola; III. dio: Plodovi uma i srca, hrv. č. od Mate Ujevića.

U višim pučkim (građanskim) školama upotrebljavale su se uglavnom č-e, priređene za niže razrede srednjih škola. Nekoje su posebno priređene za ove škole; to su: dvije č-e od Josipa Vitanovića za više djevojačke šk.: za V. r. (1884), za VI. r. (1886); dvije č-e za više p. šk. od S. Basarička: knj. I. (1890), knj. II. (1890); Mijo Sušec četiri čitanke za građ. škole; Mihovil Kombol četiri č-e za grad. šk. Čitanke za naše srednje, stručne i građ. škole iznose naše književno blago, da se učenici njim oplemene i postanu svijesni članovi hrvatske kulturne zajednice, a čitanke za stručne škole donose još i građu, s pomoću koje će učenici steći razumijevanje i ljubav za buduće strukovno zvanje.

LIT.: S. Basariček, Pedagogija: III. Posebna nauka o obuci (1917); IV. Povijest pedagogije Zagreb 1916; A. Rude, Die Neue Schule und ihre Unterrichtslehre, II. sv., Leipzig 1931; C. L. Pretzel, Künstlerische Erziehung auf dem Gebiete der deutschen Sprache und Dichtung i Otto Glöckel, Die Wiener Schulreform, obadvije rasprave u Die Neuzeitliche deutsche Volksschule, Berlin 1929; J. Demarin, Maternji jezik u savremenoj školi, Zagreb 1933; A. Messer, Pedagogik der Gegenwart, Leipzig 1925; S. Ljubunčić, Materinski jezik. Metodika radne obuke čitanja, gramatike i pism. sastavaka, Zagreb 1933; M. Demarin, Idejne komponente radne škole, Zagreb 1933; A. Cuvaj, Građa za povijest školstva kraljevina Hrvatske i Slavonije, 2. izd., sv. I., II., III. i IV., Zagreb 1910, sv. VIII., Zagreb 1913.S. Č.