ČIPKE (njem. Spitzen; franc. dentelles, points; engl. laces; španj. encajes; tal. punti; flaman. kanten) su prozračne, šupljikave tvorevine, izrađene rukom iz niti (lana, pamuka, svile, kovine, vune, agave i t. d.) s pomoću igle, batića, kačkalice ili čunića, a kojima ne služi kao podloga neko drugo tkivo ili mreža. Svrha im je samo ukrasna (dekorativna). To je obilježje prave, rukom rađene č-e. Č., rađena strojem, tvornička č., oponašanje je prave, rukom rađene, pa je zato kud i kamo manje vrijedna. Šupljikavi radovi na tilu ili mreži ne smatraju se č-om, jer po načinu izradbe idu među veziva. Dvije glavne vrste rukom izvedenih č-a rađene su jedne iglom, druge batićima (Nadelspitzen, la dentelle à l’aiguille; Klöppelspitzen, la dentelle aux fuseaux).

Gotovo svi stručnjaci slažu se u tome, da je početak č-e nastao najprije kao nuždan završetak tkanine. Poslije, zbog ljudima prirođene težnje, da sve ukrašavaju, razvio se taj završetak (rub, okrajak) u rasplite i vezane rese, od kojih su, kako se misli, jedni prethodnici šivene č-e, a drugi č-e na batiće.

Sama naime priroda tkanine zahtijeva, da se spriječi otplitanje niti na početku i svršetku tkanja, koje se stoga počelo podrubljivati iglom ili vezati u rese. Taj prijelaz od nužnog završnog ruba do samostalnog proizvoda, nevezanog za tkaninu, koji nazivamo č-om, osobito je jasan kod razvoja šivene č-e. Da rub bude ravan, izvukla se najprije nit i duž nje podrubljivala podvinuta tkanina. Tako je nastala šupljika. Poslije se izvlačilo više niti, pa se obamitale koncem, i tako su se dobili raspliti (einfacher Durchbruch; punto tirati; vidi sl. 1a i 2), onda su se pojedine skupine niti izrezivale i obamitale u oba smjera, t. j. uzduž i poprijeko, i tako dobivale tehnike kao što je »rizano i micano«, rad s otoka Paga ili slični radovi iz Slavonije i gornje Posavine, te danas opće poznat rad pod imenom toledo (Doppeldurchbruch; punto tagliato; vidi sl. 3, 4 i tablu II.). Ti su oblici još uvijek strogo vezani za okomite i vodoravne niti tkanine. U želji, da se postigne što više oblika, ostavljalo se sve manje niti, t. j. samo one, koje su mogle poslužiti kao osnovica (kostur), a rezale se suvišne. Dijagonalno se tada napinjala posebna nit i tako dobivala osmerokraka osnovica, oko njenog križanja stavljali se usporedni krugovi, a spojkama se dobivali trokutići. Klasičan su primjer za taj dio razvoja č-e stare ženske košulje s otoka Paga (vidi tablu II.). Kod njihovih se najstarijih primjeraka jasno vidi, kako je č. još organski srasla s tkaninom. Malo pomalo č. se osamostalila, odvojila od tkanine i počela živjeti i razvijati se zasebnim životom. Umjesto osnovnih i poprečnih niti tkanine napinjala se posebna nit, koja je služila kao kostur. Iskustvom se došlo do bezbroj novih mogućnosti i načina izražaja, pa bi se moglo reći, da u tom uopće nema granice. Još se i danas, iako je zlatni vijek č-e već odavno prošao, ipak stvaraju novi oblici i postizavaju sasvim novi efekti, što najbolje dokazuju moderne češke šivene čipke.

Drugi način, da se spriječi otplitanje niti na početku i završetku tkanja, bio je vezanje u rese. Isprva se nekoliko niti skupilo i vezao uzao, potisnut do vodoravnih niti, ili se od njih splitale pletenice. Doskora, u želji za ukrasom, razdvojile se rese te preplele unakrst i opet vezale i tako dobivali različiti uzorci. Vezanje resa razvijalo se usporedo s tkanjem. Takvih se radova nalazi na pr. u starim egipatskim grobovima, a kasnije kod svih naroda, koji su gajili tkanje, osobito kod Slavena (vidi sl. 5.). Naravno, kad se je već došlo do načina, kako se vežu niti, i do spoznaje, da je to lijepo, tada se to nije činilo samo iz nužde, nego su se za ukras vezale posebne niti na rubove tkanina ili vješale o vodoravno napetu nit i vezale u rese. Tako je nastala tehnika macramé (vezanje ili uzlanje resa). Da bolje razumijemo, kako je od resa moglo doći do č-e na batiće, moramo poznavati bit same tehnike č-a na batiće, za koju Tina Frauberger kaže, »... da je pleteni rad (Flechtwerk) s mnogo niti, kojima su spletovi nastali od četverodjelne pletenice, tkanja i končanja (sukanja). Pribor je valjkasti ili četverouglasti jastuk, na kojemu je gumbašnicama prihvaćen jedan kraj niti, i batići, kojima je na gornjim polovicama namotan drugi kraj niti. Donji je dio batića držak, koji služi za rukovanje kod pletenja, križanja, končanja i tkanja niti«.

Prve č-e na batiće u Francuskoj i Engleskoj označuju se imenom »passements«. Ernest Lefébure tvrdi, da se to ime dalo č-ama na batiće zato, jer se taj veleobrt razumijevao kao gajtanarstvo — passementerie — koje je jedino imalo pravo izrađivati sve vrsti gajtana (pruja) od č-e na jastucima s batićima, gumbašnicama i rukama. Passement je opći izraz za gajtane, vrpce i kitice, koje su se izrađivale od zlata, srebra, svile, lana, pamuka i vune. Većina ovih primitivnih č-a ili passementa diferencirala se pomalo gajtanom ili vrpcom. Oni su bili rađeni koncima, koji su prolazili (franc. passer »prolaziti«) jedni ispod drugih, pa otuda i naziv. Ovaj je rad napredovao, poljepšavao se različitim uzorcima, i upotrebljavao se vrlo fin konac, te tako usavršen passement postaje s vremenom č-a.

Postanak č-e kao samostalne tvorevine, neovisne o tkanini, pada po mišljenju većine stručnjaka u konac 15. ili početak 16. st. U povijesti čipkarstva mnogo je toga još neistraženo i nepoznato. Tek proučavanjem starih portreta te starih dokumenata, kao što su testamenti, darovnice, računi, ugovori i slično, uspjelo je unijeti u nju nešto svijetla.

Italija i Flandrija svojataju za sebe pravo, da su kolijevka č-e, ali to pitanje nije raščišćeno, jer dokaza ima i na jednoj i na drugoj strani. Međusobni kulturni utjecaj obiju zemalja bio je vrlo velik kako u slikarstvu, tako i u drugim granama umjetnosti, pa ne bi bilo nikakvo čudo, da su č-e već u svojim prvotnim oblicima i njihov način izradbe preneseni iz jedne zemlje u drugu. Tako na pr. 1593 izdaje Cesare Vecellio knjigu uzoraka, što je najbolji dokaz, da je potreba takve knjige u ono doba bila velika, ali je zanimljivo, da najljepše uzorke autor naziva »punto fiamengo«. Predaleko bi nas odvelo navoditi sve ostale dokaze jedne i druge strane. Činjenica, da je Venecija dostigla najveće savršenstvo u č-i, rađenoj iglom, a Flandrija u č-i na batiće, daje naslućivati, da je do kulminacije i došlo u domovini svake pojedine č-e.

Č. je velikom brzinom osvojila cijelu Evropu. U 16. st. nosi je sav otmjeni svijet i sve je zemlje počinju doskora proizvoditi. Već u prvoj polovici 16. st. proizvodi č-u na batiće Genova i Milan (v. tablu IV.). G. 1560 uvodi Barbara Uttman č-u na batiće u Sasku, pa je za to dovela radnice iz Flandrije. Polovicom 17. st. raskoš je u nošenju č-a tolik, da Francuska mora izdavati bajoslovne svote novca za kupnju stranih č-a. Stoga g. 1660 Colbert, u suglasnosti s Ljudevitom XIV., osniva »Kraljevsku trgovinu čipaka«. U tu je svrhu, prema navodima Pierra Verhaegena, pozvao u Francusku 30 mletačkih i 200 flamanskih radnica. I Engleska i Španjolska proizvode tada također č-u. G. 1662 nastoji engleski parlamenat zabranom uvoza stranih č-a zaštititi domaću proizvodnju; ali kako je i sam dvor trebalo opskrbljivati velikim količinama č-a, a osim toga domaća proizvodnja nije bila dorasla flandrijskim i talijanskim proizvodima, to se č-a kriomčarskim putem i nadalje uvozi i prodaje kao »engleska čipka«.

Obilježje je č-e 16. st., šivene kao i one ne batiće, strogost njenih geometrijskih oblika, kao što smo ih još danas navikli vidjeti na našim čipkama s otoka Paga (vidi Tablu II.). Što je kod šivene čipke obamitano iglom i koncem, to je kod č-e na batiće pleteno od četiri niti, stoga i nazivaju tu vrst pletena čipka (Flechtspitze). Nose ih dame i gospoda 16. st. kruto uškrobljene kao rub na ovratnicima i orukvicama. Ti ovratnici poprimaju često takve razmjere, da se glave u njima jedva kreću.

Zanimljivo je spomenuti, da se je č. na batiće, iako teža i zamršenija u svojoj izvedbi, prva počela služiti bujnijim, raznolikijim uzorcima. Razlog će biti tomu taj, što se je velika vještina baratanja s batićima postigla već u proizvodnji pozamenterije, pa tako prijelaz k novoj primjeni tog načina rada nije bio težak. Između 1561 i 1562 kod Christoffa Froschowera u Zürichu izašla knjiga »New Modelbuch« donosi različite uzorke za guste i rijetke čipkaste trake, koje često još sjećaju na gajtane, pa kako se iz samoga teksta vidi, treba da posluže za poduku naučnicama i svim drugim pletačima gajtana (Schnurwirker). Neki uzorci iz te knjige napadno su slični uzorcima čipaka na batiće, koje su se kod nas još donedavna radile oko Lepoglave, te duž Moslavine i Podravine. To su č-e iz grubog lanenog konca, rađene s 30 do 50 pari batića, većinom u širini od 5—8 cm. S jedne strane posve su ravne, a s druge su samo »picots«, koji nastaju obamitanjem oko gumbašnice (sl. 7 i 8). Knjiga »Le Pompe« (Mleci 1562), dakle u isto vrijeme, kad i knjiga, izašla u Zürichu, donosi već uzorke bogatih, oblih, veličanstvenih oblika (vidi sl. 9), koji ipak posve odgovaraju prirodi č-e na batiće, t. j. izbjegavaju prekidanje niti. Ti nas uzorci mnogo sjećaju na č-e, koje neki stručnjaci nazivaju »point de Raguse« ili »Ragusanerspitze«.

Premalo imamo podataka, a da bismo prošlost dubrovačke čipke mogli rekonstruirati, a sadašnjost nam, na žalost pruža još manje podloge, jer se č-e u Dubrovniku više ne izrađuju. Za nas je svakako zanimljiv spis od 12. X. 1666, koji citira i M. Dreger, a koji se odnosi na uvođenje čipkarstva u Francuskoj: »... les villages du Quesnoy, Arras, Reims, Sedan, Châteaux-Thierry, Loudon, Alençon, Aurillac et autres du royaume, tant à l’éguille qu’au coussin, en la manière des pointes qui se font a Venise, Gennes, Raguse, et autres pays estrangers, qui seraient appellés points de France«.

»... sela Quesnoy, Arras, Reims, Sedan, Châteaux-Thierry, Loudon, Alençon, Aurillac i druga iz kraljevine, iz manufakture svih vrsti radova koncem, kako iglom, tako na jastuku, na način sličan čipkama, koje se prave u Mlecima, Genovi, Dubrovniku i drugim stranim zemljama, koje bi se zvale francuske čipke«.

Ch. Magué u knjizi »Les Dentelles anciennes« posvećuje također kratak odlomak dubrovačkim č-ama, pa kaže, da su u prošlosti morale imati veliku vrijednost, jer postoji pjesma rugalica, zabilježena 1660, u kojoj mletačka čipka govori dubrovačkoj:

»Encor pour vous, point de Raguse Il est bon, crainte d’attentat, D’ en vouloir purger un Estat. Les gens aussi fins que vous êtes Ne sont bons que comme vous faites, Pour ruiner tous les Estats«.

(»I za vas je, čipke dubrovačke, dobro, što ste odlučile, iz straha pred atentatom, da se pokupite iz države. Takva čeljad, kao što ste vi, dobra je samo za to, da uništava druge države«.)

Dubrovnik je nekad zacijelo morao biti važno čipkarsko središte, jer u Dalmaciji na staroj ženskoj odjeći duž obale i kod otočanki nalazimo vrlo lijepe primjere šivene č-e i č-e na batiće (v. sl. 6 i Tabla II). Motivi su strogih geometrijskih oblika kod jedne i druge č-e, kao kod č-a rane renesanse u Italiji i Flandriji. Nose se na rukavima košulja od ramena do gležnja, na ošvicama rukava, na prsima ili na maramama za glavu.

M. Dreger u knjigi »Entwicklungsgeschichte der Spitze« donosi sliku iz knjige Cesara Vecellija »Abiti antichi e moderni«, koja prikazuje gospođu u prostranoj haljini, nalik na košulju s dugim rukavima, a po dužini teku umetci, po svoj prilici od č-e. M. Dreger citira iz originala, što se odnosi na tu odjeću »usano questo habito di seta, o tela leggiera chiamato schiavonesco« (vidi sl. 11). M. Dreger navađa, da je Mlečanima pojam »slavonsko i dalmatinsko« bio isti, jer kod opisa figure 411 u istoj knjizi od Vecellija stoji »Schiavone, overo Dalmatino«, te misli, da su Mlečani preuzeli samo kroj i stoga ga tako nazivali. Zanimljivo je međutim spomenuti, da se u različitim krajevima naše domovine, gdjegod žene nose široka nabrana odijela, još i danas t. zv. pole, spajaju č-om ili vezom, pa tako baš i u Slavoniji spajaju pole šivenom č-om, t. zv. pripletom (vidi sl. 12) ili bogatim zlatnim vezom na svetačkom ruhu.

Natalia Bruck-Auffenberg u djelu »Dalmatien und seine Volkskunst« tvrdi, da je č-a donesena iz Dalmacije u Mletke, no to nije osnovano ni na kakvim dokazima nekoga ozbiljnog istraživanja. Zadovoljavamo se činjenicom, da se je č-a kod nas već mnogo radila, dok je neke kulturne zemlje još nisu proizvodile.

Kao što smo već spomenuli, javljaju se u drugoj polovici 16. st., a pogotovo početkom 17. st., osim čisto geometrijskih oblika sve više novi, kao na pr. cvjetovi (v. Tabla IV.), ptice pa i ljudske figure, ali sve još strogo stilizirano, simetrično, a zubići (Zacken) su na č-i izrazito naglašeni. Č-a sve više gubi značaj završnog ukrasa na rublju, postaje većih razmjera; što se više približuje baroku, gubi se dosadašnja ismetrija, a prevladava glavni motiv, obično fantastična cvjetna grana. Reljef se sve više javlja, dok ne stigne vrhunac u mletačkoj čipki u drugoj polovici 17. st. (v. tablu IV). Izrazito naglašenih zubića nestalo je, a sitni zubići na rubu služe više kao spojka i potpora glavnom srednjem motivu.

S kovrčavom, do ramena spuštenom kosom u gospode, dolazi i moda ovratnika glatkih, priljubljenih više uz vrat i ramena, kao što ih vidimo na portretima Colberta, po kome je u Francuskoj izrađena reljefna č. i dobila svoje ime (→ Colbert). Kod č-a na batiće nastoji se postići sličan učinak time, što uzorak prati deblja nit ili se vraća pruja, koja stvara uzorak, zbog čega nastaje reljefan rub, kako to vidimo kod nekih bruseljskih č-a. Motivi su i kod č-a na batiće cvjetni, bujni, isprepleteni, pa se na prvi pogled čini, da se uopće ne ponavljaju. Ornamenat je tako gust, da je povezan među sobom samo spojkama ili je pak rijedak, izrađen zasebno, a tek poslije mu je pozadina ispunjena mrežicom, izrađenom batićima, a gdjekada iglom. Obilježje je flandrijskih i holandskih čipaka toga doba raznoliko primjenjivanje ukrasnih mrežica bilo u tkanju same vrpce, koja stvara uzorak, bilo u ispunjavanju cvjetova ili pozadine, koja povezuje sam ornamenat.

Koncem 17. i početkom 18. st. sve se više javljaju č-e, rađene u cijeloj širini odjednom, a kako je konac bio tada vanredno tanak, bilo je č-a, koje su rađene sa 600 i više pari batića. Baš u toj vrsti u cijeloj širini rađenih čipaka (Grundspitzen) postigla je Flandrija savršenstvo kao ni jedna druga zemlja.

Krasni stil Luja XIV. naročito je markantan u č-i. Izrađuju se č-e širokih razmjera, osobito za crkvena ruha. Uzorak je svečan kao i cijelo ono doba. Prevladava središnji motiv često u obliku baldahina, stilizirane vaze ili je središte kakva figura ili simbol onog doba, sunce. Uvijek je jedna polovica ogledalo druge, ali je bujnost motiva nenadmašiva. Jedan vanredno lijepi primjerak č-e iz tog doba posjeduje riznica prvostolne crkve u Zagrebu (v. tablu I.).

U naponu baroka cijeni se više šivena č., osobito mletačka reljefna, te njoj posve slična i prema njenu uzoru rađena čipka Colbert u Francuskoj. Flandrija u to doba također izrađuje šivenu č-u, a č-u na batiće nastoji uzorcima približiti šivenoj č-i. U Italiji viđamo č-u, kojoj je ornamenat izrađen batićima, a tek pojedini reljefni dijelovi i spojke nadorađeni su iglom. Prema tome je to kao neki nadomjestak, jer je tim posao bio ubrzan. Ali što se više približavamo rokokou, sve više nestaje impozantnih oblika u č-i, uzorak postaje sitniji, reljef se gubi, a u prevladavanju podatnih tvorevina u tekstilu počinje prevladavati č. na batiće. Flandrija sve više proizvodi u cijeloj širini s puno pari rađenu č-u na batiće, koja potpuno odgovara duhu vremena, jer je meka, podatna, lako se nabire, a ukrašena je do posljednjega kutića minijaturnim girlandama cvijeća i voća fantastičnih oblika. Nenadmašivu finoću u tome dostigle su č-e Binche, Malines i Valenciennes (v. sl. 10).

Zanimljivo je promatrati, kako se sada šivena č. prilagođuje toj gustoj, a ipak prozračnoj i laganoj č-i na batiće. Spojki u šivenoj čipki posve nestaje, a ornamenat se stapa s pozadinom, koja je ispunjena finim različitim bodovima, što posve nalikuju ukrasnim mrežicama č-e na batiće. Francuska i Italija dostigle su u toj vrsti č-e izvanrednih rezultata. Tako na pr. iglom rađene č-e iz Alençona čine nam se na prvi pogled kao one, rađene na batiće iz Malinesa. Koliki je raskoš bio u č-i, najbolje pokazuje ono, što navodi Pierre Verhaegen, da su u to doba nazivali zimskim č-ama č-e iz Alençona i Argentana, a one, posve lagane iz Malinesa, t. zv. engleske, i one iz Valenciennesa, smatrali su ljetnim č-ama.

Na prijelazu od baroka k rokokou javlja se t. zv. punto rosalino, point de rose, Rosalinenspitze (v. tablu IV), č., rađena iglom, još reljefna, ali sitnih oblika, puna malih cvjetića, tako da cijela č. djeluje kao gusta, nerazmrsiva, cvjetna mreža.

Empire u svojem oponašanju jednostavnih klasičnih oblika ne traži od č-e ni svečan ukočen izgled kao renesansa, ni naduven dekorativni ornamenat kao barok. Cijene se prozračne tkanine, pa ni č. nije drugo nego lagan oblak oko ruku i vratnog izreza haljine. Okrajak č-e nešto je gušći bez izrazitih zubića, ali prema sredini razasute su samo točkice, cvjetići ili kitice po prozračnoj mreži (v. sl. 10). Neke logične povezanosti u ornamentu više nema. Cijene se osobito č-e Lille, Malines, Valenciennes, Alençon. Potrošnja č-e još je uvijek velika, pa je na pr. raskoš gospođe Récamier u č-i upravo poslovična. Napoleon propisuje č-u za svečana odijela i nastoji podići stara čipkarska središta, koja su u revoluciji zamrla. U Francuskoj mu to ne uspijeva osobito, ali Flandrija i Brabant proizvode dotada nezapamćene količine. No s Lujem XIV. č-a je prešla zenit, pa je sve ono, što slijedi iza toga, samo polako silaženje k zalasku.

Početkom 19. st. s dolaskom u promet tila, rađenog strojem, počinje proizvodnja poluvrijedne, aplicirane č-e. Na pozadinu od tila apliciraju se iglom ili batićima rađeni cvjetovi, grančice, vijenci i t. d. Na taj način oponaša se t. zv. engleska č-a, valencienneska te kasnije i č., zvana Duchesse. Originalna č. Duchesse sastavljena je od pojedinih dijelova, od kojih su jedni rađeni iglom, drugi batićima, a izrađivala se najviše u Bruxellesu.

Već g. 1836 javljaju se prve č-e cijele izrađene strojem, ali se č-a, rađena rukom, još uvijek mnogo traži i proizvodi. Naravno, da se č. i opet prilagođuje ukusu svog doba, pa stoga č-e, što su ih nosile naše prababe i bake, obiluju naturalistički prikazanim kitama i vijencima cvijeća, a na lepezama javljaju se kasnije čak i amoreti, glazbala, leptiri i sl. Sredinom 19. st. cijene se mnogo crne svilene č-e, t. zv. dentelles de Chantilly, te njihove prethodnice, t. zv. Blondes, rađene od sirove nebijeljene svile. I jedne i druge nalazile su osobito veliku prođu u Španjolskoj. Jedne su i druge č-e na batiće. Chantilly radi se u prujama, širokim 8—10 cm, koje se vješto sastavljaju iglom, tako da se to prostim okom i ne primjećuje. Belgija do prvoga svjetskog rata proizvodi crne svilene č-e.

Početak 20. st. dosegao je vrhunac neukusa u romantično-naturalistički obrađenim motivima na č-i, pa se može reći, da su kasniji kubistički pokušaji ipak bolji. Zgotavljanje rukom rađenih č-a u današnjem ubrzanom načinu života nema izgleda, da bi se ikad više moglo razviti do razmjera u prijašnjim stoljećima. Č. će ostati proizvod siromašnog pučanstva pasivnih krajeva, gdje nema nikakve druge mogućnosti zarade, i proizvod ljubiteljica ručnog rada, koje je izrađuju za sebe. U posve agrarnim zemljama kao što je i naša i sa seljačkim pučanstvom, koje voli svoj dom te nerado odilazi od kuće, ima čipkarstvo nekih izgleda kao privremeno zaposlenje kroz zimske mjesece ili u nekim pasivnim krajevima kao izvor skromne zarade za pripomoć kućanstvu.

Dosada smo se namjerno osvrtali najviše na razvitak čipke u Italiji i Belgiji, a manje na razvitak u drugim zemljama, i to s razloga, što su baš te dvije zemlje i bili glavni nosioci te umjetnosti.

Francuska razvija čipkarski veleobrt istom za Luja XIV., pa premda doskora opseg tog veleobrta doseže goleme razmjere a proizvod izvanrednu finoću, ipak su dugo vremena francuske č-e tek kopija talijanskih i belgijskih. Kasnije nastaju razlike, ali teško da ima stručnjaka, koji bi sa sigurnošću mogli ustvrditi za bilo koju č-u kasnog baroka, ukoliko nije točno poznat izvor, je li izrađena, ako je šivena č-a, u Italiji ili Francuskoj, ili ako je č. na batiće, je li proizvod Belgije ili Francuske. Razlog je tome, što je promet tih zemalja već u ono doba bio vrlo živ, a moda onda, kao ni danas, nije poznavala strogih granica. Unatoč svih zakona o zaštiti uzoraka povodili su se jedni za drugima, a vještina kriomčara nije bila manja nego danas.

Engleska proizvodnja č-e nije dosegla nikad ni po kakvoći ni po količini proizvodnju drugih zemalja Evrope. Kad je riječ o t. zv. engleskoj č-i, obično se radi o proizvodu Francuske ili Belgije za izvoz u Englesku ili prema engleskom ukusu izrađenim čipkama, koje su se nosile mnogo i u Francuskoj.

Sjeverna Nizozemska, t. j. današnja Holandija, kulturno usko povezana s južnom Nizozemskom, t. j. Flandrijom i Brabantom, današnjom Belgijom, proizvodila je početkom 17. st. lijepe č-e, kojih je izvoz u Englesku bio znatan. Č-a je gusta, glatka, oblici nisu jasno ocrtani nego se stapaju sa spojkama, odnosno jednoličnom mrežom, pa cijela č. djeluje kao prozračno tkanje (v. Tabla IV.). Kasnije se čipkarstvo razvija više u južnim krajevima: Anversu, Malinesu, Bruxellesu, Ypresu, Liègeu, Gentu, Bruggeu.

U Njemačkoj se počela č. proizvoditi, kako je već spomenuto, u drugoj polovici 16. st., ali nije nikad dosegla ni izdaleka tako znatan razvoj kao u Belgiji, Italiji ili Francuskoj.

Španjolska č. spominje se rano, već u vrijeme renesanse u Italiji pod imenom »punto di Spagna«, ali se ipak čini, da se tu ne radi o španjolskoj č-i, nego o proizvodu Italije za izvoz u Španjolsku. Značajne su međutim za Španjolsku č-e od zlatnih i srebrnih niti, kako ih još danas viđamo na crkvenom ruhu, te č-e u boji (v. tabla IV.). Španjolska pod jakim uljudbenim utjecajem Maura razvila je sasvim drugi ukus nego srednja Evropa. Njena ukočena i vanredno kićena plemićka nošnja više traži bogatu skalu boja i zlato kao kod arabeska, nego sniježno bjelilo rublja i č-e kao u Italiji. U Španjolskoj č. nije bila završetak na rublju, koje proviruje ispod gornjeg odijela, kako je to za doba renesanse u Italiji. Kad se je bijela č-a u Španjolskoj udomaćila, bila je već sastavni dio odijela, a ne rublja. Č-e od zlatnih i srebrnih niti te one u boji, što ih viđamo na starim španjolskim portretima, djeluju više kao gajtani nego kao č., pa ih i ne možemo zamisliti drugačije nego na teškom brokatu ili baršunu. Kasnije i Španjolska proizvodi č-u po uzoru drugih evropskih zemalja, ali toliko poznate čipkaste koprene (t. zv. mantilla) španjolskih žena od crne i svijetlo žućkaste svilene č-e uvezene su većinom iz Belgije i Francuske. Španjolska je po svoj prilici domovina mlađe vrsti šivene č-e, t. zv. Sols, sunčane č., paragvajske čipke, Teneriffe (v. tablu IV.). Obilježje te čipke jesu niti, koje služe kao kostur, napete u krugu ili četvorini, a sve se križaju u središtu, tako da izgledaju kao zraci sunca; otuda je i č. dobila ime. Iz Španjolske prenesena je ta č. u Južnu Ameriku, a udomaćila se i u svim evropskim zemljama.

Ono, što se u stručnoj književnosti naziva ruska ili slavenska č-a, i što nalazimo u svim slavenskim zemljama, pa i kod nas (v. sl. 15), jest bijela č. u dvije (v. sl. 14) ili više boja, rađena na batiće. Uzorak čini obično pruja, koja stvara cvjetove, koji su gdjekada toliko stilizirani, da se njihov praoblik jedva nazire. Držimo, da nemaju pravo stručnjaci, koji tvrde, da je č., donesena iz Italije i Njemačke u naše krajeve, Češku, Slovačku, Rusiju i t. d., ovdje zahirila, te su ti oblici iskrivljeni oblici prvotnog uzora. Iako je sama tehnika možda i donesena te postala posve primitivna prilagodivši se tvorivu, od kojega je rađena, ipak ti oblici nisu iskrivljeni oblici ostalih evropskih č-a, nego tipični oblici, koje nalazimo i u vezivu; kod č-a, rađenih u cijeloj širini, nalazimo opet posve srodne oblike u tkaninama.

Kod nas se je č. razvila svakako pod sasvim drugim uvjetima nego u ostalim evropskim zemljama. Kod nas, osim u Dubrovniku, nije prvotno postojalo čipkarstvo kao privredna grana, nego je narod proizvodio č-u za svoju potrebu iz čiste želje za ukrasom. Je li se čipkarska proizvodnja razvila u Dubrovniku stoga, što je narod u Dalmaciji već za sebe proizvodio č-u, ili je ona iz Dubrovnika, kao uljudbenog središta, prešla u narod, nemoguće je ustanoviti, jer nemamo o tome nikakvih podataka. Ali imamo bezbroj dokaza na ženskim narodnim odijelima duž obale i na otocima, kako je č. bila važan ukras, nošen uvijek na isti tradicionalni način pojedinog kraja.

Pogledamo li ovalne čipke u boji (rađene na batiće) s poculica, što ih nose žene u kotaru Pisarovini te kasnije, u istom obliku i boji kačkane č-e iz istog kraja, uvjerit ćemo se, kako se je samo tehnika izmijenila, a učinak je namjerice ostao isti.

Kačkana čipka u našem narodu mnogo se raširila unatrag 50—60 godina. Svakako je znatno mlađa od šivene č-e i č-e na batiće. Od stranih kačkanih č-a najpoznatije su irske čipke, kojima su pojedini cvjetići i grančice posebice izrađeni, pa onda sastavljani. Cvjetići su često posve reljefno izrađeni, tako da jedna čaška upada u drugu.

U Bosni i Hercegovini, među muslimanskim življem našeg naroda, osobito je omiljela t. zv. kerica, vrst šivene č-e, poznate inače pod imenom armenska č., smiranska č., grčka č. ili palestinska čipka. K nama su je, svakako, donijeli s Istoka Turci. Radi se odmah na rub tkanine ili, kako kasniji oblici pokazuju, od središta prema van. Naše muslimanke nose je kao ukras na rukavima i oko vrata na svojim bijelim košuljama od beza ili na rubovima šarenih prozirnih marama za glavu. Č-e su na košuljama bijele i obično zupčaste (v. sl. 21), dok one na maramama čine šarene plastične cvjetiće s laticama i listićima (v. sl. 13).

Kod nas je donedavna još rađena i mnogo nošena prastara vrst č-e (ako je tako uopće možemo nazvati) t. zv. jalba. Nosile su je žene iz okolice Ozlja i Ludbrega na poculicama (v. sl. 16). Ta je tehnika inače poznata pod imenom »egipatsko pletivo«, a radi se na okomitom okviru, u kom su preko dvije vodoravne niti napete okomite niti (prema širini č-e, koja se želi postići, odnosi se i broj okomitih niti), koje se u sredini prepleću prstima, a uzorak se stvara u isti mah na oba suprotna kraja. Kao pomagalo služi plosnato drvo, koje se ubaci među niti, kada je pojedini red prepleten. Zanimljivo je spomenuti, da su u Slovačkoj žene također nosile istu vrst č-e na kapicama za glavu. Ta je tehnika međutim poznata i u sjevernim zemljama i primjenjuje se danas u umjetnom obrtu za ženske torbice, šalove i sl.

Frivolité, Tatting, č. Occy, čipka na čunak imena su za jednu vrst č-e, koja kod nas u narodu nije poznata, tek tu i tamo u gradovima. Izrađuje se s jednim ili dva čunića. Cijela č. sastoji se od malih krugova ili polukrugova, opletenih uzlićima, pa zbog tih uzlova ima neke srodnosti s vezivanjem resa.

Unatrag 12 godina postoji u Lepoglavi i na otoku Pagu čipkarska škola (na otoku Pagu radila je već i prije prvog svjetskog rata). Te su škole posljednjih godina postale redovne državne škole, a zadaća im je, da u tim starim središtima čipkarstva održe i po mogućnosti razviju c-u i time ujedno pomognu siromašno pučanstvo. Škola u Lepoglavi nastojala je primjenom starodrevnih motiva s hrvatskih narodnih veziva, rezbarija, kamena, oružja i t. d. stvoriti č-u, koja će odisati našim narodnim duhom, a ipak posve odgovarati potrebama grada, s čim se već radi prođe mora računati (v. sl. 17, 19 i 20 i tablu III.).

Škola s otoka Paga postigla je također vrlo lijepe uspjehe obnavljanjem krasnih starih motiva s košulja te njihovom primjenom za stolno rublje, crkveno ruho, te različne ukrasne predmete (v. sl. 18 i tablu II.).

Č., rađena strojem, javlja se u 19. st. G. 1808 usavršio je Heathcoat tkanje tila. G. 1835—36 spojen je stroj za tkanje tila s Jacquardovom spravom, te je tako postignut uzorkovan til, iz kojeg se razvila tkana čipka.

God. 1828 izradio je Josua Heilemann iz Elzasa stroj za vezenje, koji je Švicarska usavršila te tako došla do ručnog stroja za vezenje. G. 1857/58 priređena je prva izložba ručnih strojeva za vezenje u Plauenu. G. 1863 sagradio je Švicar Grobli stroj za vezenje na čunak, a malo zatim automatski stroj, koji je kombinacija stroja za vezenje na čunak i Jacquardova sistema.

G. 1881—82 dolazi do proizvodnje strojem na tilu vezenih č-a t. zv. jetkanih č-a (Ätzspitzen). To su strojem vezene č-e na podlozi naknadno odstranjenoj kiselinom. Strojem oponašana č. na batiće javlja se oko g. 1800 pronalaskom stroja za pruje, kojim se izrađuju gajtani i pletiva od gajtana. G. 1872 spaja Francuz Malhère stroj za pruje s Jacquardovim strojem. Matitsch u Beču usavršio je stroj za č-e na batiće tako, da se većina pravih, rukom rađenih č-a, mogu vanredno dobro oponašati.

Napominjemo, da se najbolje mogu oponašati č-e na batiće, rađene u cijeloj širini, i to tako, da se jedva raspoznaju od rukom rađenih. Druge vrsti č-a i slabiji poznavaoci mogu lako prepoznati kao strojem rađene.

LIT.: Verhaegen, La Dentelle belge, Bruxelles 1912; E. Van Overloop, Dentelles anciennes da le collection Alfred Lescure, Bruxelles 1914; E. Plasky, La Dentelle belge en péril, Bruxelles 1936; A. Lefébvre, Dentelles et guipures, Pariz; Ch. Magué, Les dentelles anciennes, Pariz; B. Palliser, A History of Lace, London 1902; Mrs Lowes, Chats on old Lace and Neeedlework, London; P. G. Trendell, Guide to the Collection of Lace, London, Victoria and Albert Museum 1930; T. Frauberger, Handbuch der Spitzenkunde, Leipzig 1894; M. Dreger, Entwicklungs-Geschichte der Spitze, Beč 1901; M. Schuette, Alte Spitzen, Berlin 1921; A. Henneberg, Stil und Technik der alten Spitze, Berlin 1930; M. Heiden, Handwörterbuch der Textilkunde aller Zeiten und Völker, Sufflay, Hrvatska čipka u domu i na oltaru, Beč 1908; Spitzen u Luegers Lexicon der gesamten Technik, sv. 6., Berlin-Leipzig 1929; M. Kraft, Die Stickerei und Spitzenfabrikation u Das Buch der Erfindungen, sv. 8. Leipzig 1898.D. B-r.