COLBERT, 1. Charles de Croissy, * Pariz 1625, † Versailes 28. VII. 1696, francuski diplomat, mlađi brat Jeana Baptista. Njemu su bile povjerene brojne službe. Tako je bio poslanik u Engleskoj. Sudjelovao je kod sklapanja mira u Nijmegenu 1678. Kasnije je bio državni tajnik za vanjske poslove. G. 1681 postao je državni ministar.U.

2. Jean Baptiste, * Reims 29. VIII. 1619, † Pariz 6. IX. 1683, uz Richelieua najveći državnik stare Francuske. Otac mu je bio suknar, a kasnije kraljevski tajnik. C., u mladosti zaposlen u trgovačkom poduzeću, zatim ratni povjerenik, postaje tajnik Le Telliera. Od 1651 intendant je Mazarina pa stječe njegovo povjerenje i upravlja njegovim imetkom. Vidjevši njegovu ispravnost i sposobnost povjeri mu Mazarin nadzor nad upravom državnih financija. U tom poslu prozre C. zloupotrebe »surintendanta« Fouqueta, o čem u opširnoj spomenici izvijesti Mazarina. Tom je prilikom iznio svoj prijedlog o poboljšanju financijskih prilika: treba uvesti red, osnovati posebnu sudbenu komoru, koja će ispitati zlouporabe zakupnika poreza, ukinuti nepotrebne službe, pravedno razrezati poreze i smanjiti troškove njihova ubiranja. Sudbena je komora doista osnovana i do 1665 donijela državi 110 mil. livri. Neposredno poslije pada Fouqueta 1661 ustrojeno je financijsko vijeće, u koje uđe i C. Kad je iste godine Mazarin umro, imao je C. već kraljevo povjerenje i prvu riječ u financijskim pitanjima. Već 1661 povjeri kralj C-u vođenje mornaričkih poslova. G. 1664 postaje »surintendant« gradnja i radionica, a 1665 »generalni nadzornik financija«, zapravo jedini upravitelj državne riznice. Tako je C. imao u svojim rukama sve poslove financija, mornarice, javnih radnja, trgovine, kolonija, poljodjelstva, umjetnosti, nastave, pa donekle i unutrašnjih poslova. G. 1669 postade i ministar (državni tajnik) kraljevske kuće.

Neumoran u poslu, ustrajan, strog, uredan i pravedan volio je činiti dobro državi i pojedincu. Put, kojim je udario u početku svoje državničke karijere, slijedio je do kraja života. Nered, koji je našao u upravi državnih financija, prestao je odmah, čim je državno računovodstvo uredio poput dobroga trgovačkog računovodstva. Smanjivši broj kraljevskih činovnika, uredivši rente u državnu korist i snizivši troškove za ubiranje poreza, snizi obveze državne blagajne od 52 na 26 mil. livri. Istodobno pristupi pravednijem uređenju i smanjenju poreza, i od 1661—69 snizi ih od nekih 44 na 36 mil. livri (u času njegove smrti 1683 40 mil.). C. je dao revidirati u nekim krajevima katastar i poreznu razdiobu. Zamašne preinake i povišice učini kod ostalih kraljevskih prihoda, kao poreza na sol i pića, monopola duhana, gradskih poreza i dr., koji su se davali u zakup uz slabu korist za kralja, i uspije ih od 37 mil. livri povećati na 66 mil. Sva ta nastojanja C-u nisu dostajala, kad se kralj odlučio na rat protiv Holandije; trebalo je pristupiti zajmovima.

C-ov rad na podizanju unutrašnjih financija bio je djelo reda i pravilnosti, ali njegova veličina bila je u stvaranju novoga gospodarskog poretka, po kojemu je država stvarala, poticala i podupirala veleobrt, zaštićen visokim carinama od izvanjske konkurencije, a sprečavala, da se poljodjelski proizvodi izvoze, kako bi u zemlji bilo dosta hrane. Mnogi tvrde, da je C. zasnovao taj sustav, pa su ga nazvali colbertizam. Međutim je njegov merkantilizam samo primjena onoga, što su prije njega drugi zastupali, a donekle i provodili. C-a naročito izdiže rad na razvitku francuskog veleobrta, kojem se potpuno posvetio. Po njegovu mišljenju država mora biti neka vrsta skrbnika za sve, koji rade na općem dobru, i dužna je zahvatiti u sve grane gospodarskog života i uputiti ih zajedničkom probitku. Bogatstvo države sastoji se, po Colbertu, u količini novca; zbog toga treba podići veleobrt i trgovinu te učiniti sve, da domaći novac ostane u državi, a da stranoga dođe što više u nju. Prema tome je za državno dobro važniji veleobrt nego poljodjelstvo, on je temelj općem i pojedinačnom bogatstvu. »Potrebno je obnoviti ili stvoriti sve veleobrte, čak i luksusne, uvesti protekcioni sustav carina, organizirati u korporacije proizvođače i trgovce, vratiti Francuskoj pomorski transport njenih proizvoda, razviti rad u kolonijama...«, pisao je C. već 1653 Mazarinu.

U okviru ovakvih nazora C. je nastojao pomoći poljodjelstvu. On je snizio zemljarinu, zabranio zapljenu stoke za dugove, snizio cijenu soli, uredio pastuharne, poradio na isušivanju močvara, uredio upravu šuma. Ali sve su to bile samo sitnice prema šteti, koju je nanosio poljodjelstvu dopuštajući izvoz žita samo onda, kad je smatrao, da ga ima i suviše obilno. To je učinio poslije strahovite gladi 1659 i 1662, da ubuduće spriječi takve slučajeve. Zabrana redovnog izvoza oborila je uvelike cijenu žitu, a poljodjelci osiromašiše. Žitnice su bile pune žita, koje se nije moglo prodati.

Nastojanje C-a išlo je nesamo za tim, da se u Francuskoj proizvodi sva potrebna roba, nego da ona može tući i stranu konkurenciju. U tu je svrhu izdao pravilnike za proizvodnju i oštro kažnjavao one, koji bi ih prekršili. Naročitu pažnju posveti svim vrstama tkanina, pazeći strogo, da kvaliteta bude dobra, a mjere točne. Veliku je brigu posvetio svilarstvu i pravljenju svile, učinivši Lyon središtem svilarstva. Pod njegovim vodstvom postizava francuski veleobrt luksusnih tkanina prvenstvo u Evropi. Sve, što je trebalo za brodogradnju, ratnu i trgovačku, moralo se proizvoditi u zemlji. C. ustanovi »kraljevsku radionicu krunskog pokućstva«, u kojoj se pod vodstvom slikara Le Bruna razvila do neviđenog sjaja i ukusa radionica čilima, gobelina i pokućstva, postavši uzorom mnogim drugim radionicama. Da podigne veleobrt stakla i čipaka na razinu mletačkog, privuče u Francusku mletačke staklare i čipkarice. Pod njegovom zaštitom počela je rad tvornica finih holandskih i engleskih tkanina u Abbevilleu (1665). Prve francuske rafinerije šećera njegovo su djelo. Jedan od najvećih njegovih uspjeha organizacija je veleobrtâ za brodogradnju i brodogradnje same. Ratna mornarica, koja je još 1661 imala 6 galija i dvadesetak brodova, većinom nesposobnih za plovidbu, imala je 1677 već 199 ratnih brodova (od toga 116 linijskih sa 40.000 ljudi posade), a 1683 već 217 (odnosno 256 s pomoćnim brodovljem) s posadom od 54.000 momaka. Da oslobodi neke veleobrte smetnja od strane cehovskih udruga i da im omogući veći i slobodniji zamah u invenciji i proizvodnji, C. im je davao naslov »kraljevske radionice« (manufacture royale) i tako ih stavljao pod kraljevu zaštitu.

C., koji se sav posvetio podizanju svoje zemlje, znao je, od kolike su važnosti prometne veze. On gradi ceste, a popravlja stare i otvara nove kanale, među njima i canal du Languedoc, najznatniji u Francuskoj, koji je spojio Atlantik sa Sredozemnim morem (1681).

Duboko uvjeren, da je uspjeh trgovine životno pitanje Francuske, C. joj je posvetio najveću pažnju. G. 1664 osnova dvije trgovačke kompanije, jednu za istočnu, a drugu za zapadnu Indiju; premda im dade velike povlastice, nisu ipak uspjele. Nije uspjela ni kompanija Sjevera (du Nord), ni ona Levanta, a ni druge, koje su nastale poslije njegove smrti (nakon raspada velikih indijskih kompanija). Međutim je C. drugim radom podigao francusku pomorsku trgovinu; on je proglasio Marseille, Bayonne i Dunkerque slobodnim lukama, preuredio konzulate, progonio gusare na Sredozemnom moru, a za francuske lađe isposlovao olakšice u inozemnim lukama. Za njegove se vlade francuska trgovačka mornarica više nego podvostručila. Kao što je sa 4 velike naredbe 1669 dao neku vrstu zakonika za veleobrt sukna, tako je velikom trgovačkom

naredbom (la grande Ordonnance du commerce) 1673 upotpunio svoje veliko djelo trgovačke i veleobrtne organizacije. Ta je naredba za cijelu Francusku odredila prava obrtnika, šegrtstvo, doba za majstore, knjigovodstvo, trgovačke ugovore, konzularno zakonodavstvo i t. d. G. 1681 izdao je C. naredbu o uređenju mornarice. Obje su vrijedile do 1789.

Velika su smetnja trgovini i veleobrtu bile carinske granice unutar Francuske. C. je htio sve ukinuti i ostaviti samo zajedničku carinsku granicu prema inozemstvu. U tom je samo djelomično uspio. Prema vani uveo je zaštitne carine s ciljem, da podigne francuski veleobrt. Neke je carine 1667 pod utjecajem tvorničara više nego podvostručio, a 1671 zabranio je čak uvoz mletačkog stakla i čipaka. Na te mjere odgovorile su druge države sličnim mjerama, pa je došlo do napetosti između Francuske i Holandije, koja je pridonijela svoj dio ratu 1672. Francuska je, iako pobjednica, morala napustiti carine iz 1667. C. nije ipak odustao od svog zaštitnog sistema, već ga je samo ublažio. Njegovo nastojanje, da predajom kolonija trgovačkim kompanijama podigne i kolonije i francusku trgovinu, nije uspjelo.

Posljednjih godina svoga života vodio je C. oštru borbu s Le Tellierom i Louvoisom, a izgubio je i naklonost kraljevu, koji mu je bio zavidan. Sam je sebi predbacivao, da je zbog rata uveo prevelike poreze.

Uz mnoge neuspjehe imao je C. velikih i trajnih uspjeha. Ideje, kojima se zanosio, nisu originalne, ali ih je provodio neslomljivom voljom i genijalnim potezima. Hoteći da Francuska postane prva država u gospodarskom pogledu, nastojao je podići je u trgovačkom i veleobrtnom pogledu; u trgovačkom nije doduše uspio prestići Englesku i Holandiju, ali je to učinio u veleobrtnom. C. je otac francuskog velikog veleobrta, on mu je dao osnove i zamah, ma da je u provođenju toga počinio znatnih pogrešaka. Za taj veleobrt upotrijebio je najbolje učenjake, umjetnike i obrtnike svoga vremena. Velikim zamahom radilo je sve, što je u Francuskoj bilo povezano s napretkom, gradeći lađe, dižući tvornice, zidajući i kiteći palače kralja (obogatio je Louvre stotinama umjetnina), prelata, plemića i građana. Nije bilo veleobrtne grane na svijetu, koju on nije htio uvesti u Francusku, ako je to bilo moguće, i koju on nije pomogao, ako je trebalo, počevši od onih, koje su služile za rat i pomorstvo, do rukotvorina i umjetnina. Utjecaj države proširio je i na kazalište i tisak. Međutim je njegovo djelo potpunog podvrgavanja cjelokupnog veleobrta državnom vodstvu nesamo u općim linijama, nego i u odnosu radnika i poslodavca, u dužnostima i pravima radnika — gotovo sasvim onemogućilo slobodan veleobrt, a radnike podložilo cehovima pod državnim nadzorom. Svi su se obrti morali organizirati u udruge (korporacije), ukoliko to već nije prije učinjeno, a svaki je obrtnik morao biti njihov član. Na taj se način više nego podvostručio broj obrtnih udruga u Parizu (od 60 1672 g. na 129 1691 g.). Čitav je Colbertov gospodarski i društvovni život organizirao francusku privredu i učinio je prvom u Evropi, a Francusku glavnim političkim čimbenikom.

C. je volio narod, ali narod nije nikada volio njega; cijeli gradovi, pa i čitave pokrajine, ustajali su protiv njegovih novotarija i uspjeli su često da ga ometu i sačuvaju svoje dotadanje stanje. »Potomstvo će — kazao je Voltaire — voljeti ovog čovjeka, čije je tijelo, poslije njegove smrti, htio bezumni narod rastrgati«.

LIT.: F. M. Voltaire, Siècle de Louis XIV; P. Boissonade, C., Le triomphe de l’Étatisme, Pariz 1932; P. Clément, Vie de C., 1846; Histoire de C. et de son administration, 3. izd., 2 sv., Pariz 1892; G. Martin, La grande industrie sous le règne de Louis XIV, Pariz 1899; L. Bertrand, Louis XIV., Pariz 1927; Lavisse-Rambaud, Histoire générale, VI., Pariz 1895; F. Joubleau, Études sur C., 2 sv., Pariz 1856; A. Neymarck, C. et son temps, 2 sv.; Lavisse, Louis XIV, 2 sv., 1905, u zbirci Histoire de France.G. N.