ČIBČA (Chibcha), skupni etnološki naziv za grupu naroda od prilike od Nicarague pa do Ecuadora, od prekolumbijskih vremena do danas (sada već dosta prorijeđeni, izmiješani su dosta i s ograncima drugih skupova, Aruaka i Karaiba, a i sa stranim neameričkim elementima), dijelom povučeni sa svojom baštinjenom kulturom u zatočna područja. Kao središte cijeloga kompleksa Č., dijelom državno-političko dijelom kulturno-ekspanzivno, uzima se redovno dolina Cauca i visoravan, gdje je Bogotá (nekada Muikitá) u Columbiji. Tu su bili smješteni stari Č., po kojima je čitav skup dobio etnološki naziv. Čitav ovaj skup čini samostalnu jezičnu obitelj među jezicima južne i srednje Amerike (→ Amerika, jezici), a pripadaju joj još i neka dalja plemena u Ecuadoru. Od negdašnjih plemena važnija su: sami Č. u užem smislu (pravi im je negdašnji naziv Muiska), kojih su jezik i kultura još donekle održani u plemena Kagaba i Ihka (Ijca) u Sierra Nevadi de Santa Marta; zatim u središnjoj Kordiljeri Paez i Pihao (Pijao) pa Kimbaja (Quimbaya) i dr., na S prema Karipskom moru negdašnje pleme Tairona, današnji Čimila (Chimila); uz negda brojnije primorsko ecuadorsko-columbijsko pleme Barbakoa nadovezuju se negdašnji Kueva (Cuëva ili Coiba), odnosno njihovi današnji nasljednici Kuna (Cuna) pa Talamanka, kojima su ogranci negdašnji Guetar (Guetar) i Koto (Coto) pa današnji Bribri, Teraba i drugi neki manji, a na S napokon Guatuso i Rama te srodnici Tairona Guaimí i Doraske (Dorasque). — Kultura cijeloga skupa Č. nije ni u starini ni danas jedinstvena, štoviše, rascjepkana je u manje kulturne pokrajine, svaka sa svojim osobinama, što je jasno vidljivo i po tamošnjim brojnim arheološkim iskopavanjima. Ali ipak osim jezične povezanosti ima i u kulturi nekih crta, koje cio skup vežu u jedno.

Kao u svih »viših« kultura južne i srednje Amerike, i kod Č. je društveno uređenje vrlo značajno: pored nekih matrijarhatskih pojava (v. niže) gospodovao je kod puka patrijarhat; žena se sticala kupnjom, dosta je bilo mnogoženstva, ali je inače položaj žene bio dosta povoljan. Osim običnoga puka bilo je u starih Č. i dosta robova (ratnih zarobljenika), a na drugoj strani »viši« sloj plemstva (uglavnom ratničko, odlikovalo se naokolo ošišanom kosom, otuda mu naziv geča »šišani«), svećenstva i poglavica, odnosno vladara. Svećenstvo je bilo zaseban sloj, gotovo šamanskoga značaja (vraćanje, osobito kod bolesti, proricanje i dr.), kod Muiska nasljedno, a obvezivalo se na čistoću. Za vladarsku funkciju može se dobro razabrati, da se razvila iz prvobitne uloge visokoga svećenika. Ti su vladari (uobičajeni im je naziv kazik, tako u samih Č., soko ili kevi u panamskih plemena) često bili shvaćani kao utjelovljenje ili solarnoga ili lunarnoga božanstva, tako na pr. oba kazika suparnika u doba španjolskoga osvajanja Zake (Zaque — utjelovljenje sunca) i Zipa (utjelovljenje mjeseca); i druge su posebnosti odlikovale te manje i veće vladare: redovno podanik nije smio pogledati vladara u oči, leš se često mumificirao i ukapao u posebnim grobnicama, nosili su neke sasvim posebne nakite, na pr. zlatne ploče na prsima, a naslijeđe je značajno bilo kod njih matrilinearno, t. j. kazika je naslijedio najstariji sin njegove sestre. Ovo je posljednje, međutim, vrijedilo u nekih plemena ovoga skupa i kod svećenstva, pa i spomenutoga plemstva. U religiji se jasno vide dvije osnovne sastavine: solarne i lunarne, različno izražene kod pojedinih ogranaka ovoga skupa naroda; tako je u samih Muiska pored (starijega) mjesečnog božanstva Bačue osobito važan i puku bliži sunčani heroj kulturonosac (a u današnjih je Kagaba pače i stvoritelj svega pramajka lunarnoga značaja). U vezi s kultom sunca bilo je i ljudskih žrtava (djece), no i inače se općenito, pa i u vezi s kultom, mora zabilježiti dosta barbarstva. Kod pokopa poglavice u nekih se plemena na pr. ubijala opijena i sva pratnja, sluge i žene. U grob se svagda davala obilna popudbina prema tradiciji pojedinih plemena; u nekih je bilo uobičajeno pokapanje (grob obložen kamenim pločama), u drugih dvostruko (Talamanca, Guaimí), pri čemu su se očišćene kosti stavljale u urne. Za vjerske, odnosno kozmologijske predodžbe značajna su vjerovanja Č. o potopu, koji je uzrokovala srdžba božanstva Čibčačum, iza čega se zemlja izdiže na 4 drvena stupa i sada tako stoji. Dalje je osobito razvijeno štovanje jezera, tako i poznatoga jezera Guatavita, u kome se kod svoga nastupa na vlast svaki novi kazik morao okupati, pošto mu je cijelo tijelo bilo naprašeno zlatnim praškom (otuda i naziv Eldorado=el dorado=pozlaćeni, poslije krivo uzeto kao oznaka za »zemlja bajoslovnoga bogatstva«); pri takvim su se prilikama u jezera bacale kao žrtve velike količine zlatnih predmeta, pa ih se sa dna diglo veliko mnoštvo, kao što se mnoštvo dragocjenosti otkapalo i iz starih grobova i grobnica Č. Otuda i legende o bajnom bogatstvu nekih naroda ovoga skupa, koje je bilo doista golemo ne samo u zlatu, nego i u drugim vrijednostima; ali mnoštvo je toga zlata završilo uskoro po osvajanju ovih dijelova Amerike u španjolskim zlatarskim taljikama.

Zlato se obrađivalo na više načina: pravio se zlatni lim i taj dalje obrađivao iskucavanjem reljefa (po kamenoj formi), na pr. od prsnih ukrasnih ploča odličnika, ili su se na površini aplicirali motivi od nizova zlatnih zrnaca (kao granulacija) ili od zlatne žice, a i suptilni filigran nije rijedak; zlatom su se optakali različni nakitni i obredni predmeti (na pr. ušne stapke od dragoga kamena sa zlatnom fasetom i sl.); ali su umjeli i pozlaćivati s pomoću jetkih biljnih sokova, dalje lijevati, napose u izgubljenoj formi zlato samo ili pronađenu leguru s bakrom (poznatu pod imenima tambaga, karakoli, guanin), a sam se bakar veoma mnogo obrađivao (sječiva i dr.). No i ostalo je rukotvorstvo bilo znatno razvito (premda se ni u tehničkom nu u ukrasnom pogledu ne takmiči sa starim peruanskim ili mehičkim): obradba kamena, lončarstvo (koje se u ukrasu pače povodilo za zlatarstvom), osobito pletenje (napose hasura) i tkanje (pamuka) pa preradba likovine (v. tapa) za odjeću i druge svrhe.

Slično kao u starom Peruu bila su i tu u bolje organiziranim državicama na većim uređenim cestama skladišta robe i živeža, periodički sajmovi služili su dosta razvitoj trgovini, a kao platežna sredstva

bile su određene količine smole kopal, nizovi pločica od školjke, tapiri i dr. Gospodarstvo i prehrana svih naroda osnivala se u prvom redu na kulturi bilja, i to mandioke (od koje se prvobitno pravi alkoholni napitak čiča, v.), kukuruza, kinoe (quinoa), krumpira, batate, duhana, pamuka, agave i dr.; i lov je bio dosta važna grana, a kao osobito značajno treba zabilježiti držanje jedinoga tapira kao domaće životinje (u Costarici), od koga se iskorištavala osobito koža (na pr. za štitove).

Razvito rukotvorstvo i živi promet sirovina i prerađevina uzrokovali su razmjerno dosta blagostanja u većine plemena, odnosno državica ovoga skupa, i kod puka i još više kod privilegiranih slojeva, plemstva, svećenstva i vladarskih rodova. To se očitovalo osobito u nakitima, različnima u različnih socijalnih slojeva, a i drukčije od plemena do plemena, kao što je i u odjeći bilo značajnih razlika: tako na pr. za neke od Muiska i Kueva zabilježena je gotovo potpuna nagost, dok su inače glavni dijelovi odjeće bili suknjica oko bokova i neke vrste pelerina na plećima, oboje jednako u muškaraca i u žena, ali u nekih i jednostavne duge košulje, provlake među nogama, ogrtači, a napose pončo (v.), značajan za niz južnoameričkih naroda. Nakita je bilo obilno, u prvom redu svetačnih i obrednih, od dragocjenih tvari, osobito zlata i dragoga kamenja (karneola, ahata, a osobito smaragda), pa je i sam Kolumbo vidio predke Guetar sa zlatnim pločama u obliku stilizirana raskriljena orla na prsima; privilegirani su slojevi imali redovno pravo na nošenje svojih posebnih nakita, napose u ušima i nosu, a odlikovali su se neki i drugim posebnim obilježjima (šišani geča), pa i različno tatauiranje je ponegdje bilo znak različne socijalne pripadnosti (na pr. kod Kueva); puk je imao redovno dosta nakita od manje vrijednih tvari (školjke, pasjih, veprovih i dr. zubi, cjevčica od kamena i dr.). Od ostale opreme treba spomenuti oružje, i to luk i strjelice (bez letnih pera), koplja, bacana često s pomoću metaljke kao i u drugih nekih naroda po Americi, jake praće (Guetar), strijelni tulac s kuglicama od zemlje, kijače. Često ratovanje, osvajački pohodi jačih naroda, državica i njihovih kazika tražili su dobru ratnu spremu, pa otuda upotreba negdje i oklopa od pamuka, inače štitova od tapirove kože; u vezi je s tim i veća briga za obranu, pa su naselja Č. često smještena na strateški povoljnim položajima, ili su utvrđena na pr. jakim bambusnim utvrdama. Inače su naselja dosta rastepena, kako je to u ondješnjem terenu i razumljivo, kolibe puka građene od zemlje, s pretežno slamnim krovom, većinom kružne ili duguljaste i zaobljene, dok su sakralne građevine i od kamena, u mnogočemu zasebne arhitekture, ne manje zanimljive nego u ostalih starih kultura južne i srednje Amerike, ako se i ne mogu s ovima mjeriti veličinom, ukrasom i drugim. Kamen je u davnini uopće bio važno građevno i tehničko tvorivo, za mnogo svrha obrađivano i upotrebljavano, pored drva, zemlje i dr. Hramovi (katkada na piramidnim brežuljcima), grobnice i dr. gradili su se mnogo od kamena, sjedalice i velike posude klesale od njega.

Mnogo je toga od negdašnjih kultura ovih plemena kroz prošla stoljeća propalo ili napušteno, osobito u socijalnim uredbama i odnosima; više se održalo do danas u materijalnoj kulturi, a štošta i u duhovnoj, osobito u vjerovanjima, poeziji, pa dakako i jeziku. Osobito su sadašnji Kuna sačuvali mnogo od negdašnje civilizacije Kueva, a Kagaba i Ihka negdašnjih Čibča-Muiska, konzervativno čuvaju koješta i Paez pa Guetar i drugi neki. Od negdašnjeg imperijalizma i osvajačkih težnja nekih jačih državica, kao što je bila ona samih Č., i to gotovo na vrhuncu upravo nekako u doba osvajanja, nije ostalo ništa; plemena i kulture su se opet rascjepkale, pale pod različne domaće američke i strane evropske utjecaje. Presudno je i nada sve značajno za kulturu čitavoga ovog skupa, što je na razmeđu i sudaru velikih ekspanzivnih kultura i strujanja srednjoameričkih (Azteki, Maja i dr.) i južnoameričkih andskih (Peru), pa se na svakom koraku primjećuje trag i naplavina sad s jedne sad s druge strane (na pr. metalurgija dijelom pod staroperuanskim utjecajem, neke vjerske predodžbe i kult pod srednjoameričkim, lončarstvo u mlađa vremena pod peruanskim, tako dijelom i odijevanje i oprema i t. d.).

LIT.: W. Krickeberg, Amerika (Bernatzik, Die grosse Völkerkunde III., Berlin 1939); Isti, Amerika (Buschan, Illustrierte Völkerkunde I., Stuttgart 1922); A. Ubbelohde Doering, Das Kunstgewerbe der alten Kulturvölker Nordwestargentiniens, Ecuadors und Columbiens (H. Bossert, Geschichte des Kunstgewerbes II., Berlin, Beč, Zürich 1929); Trimborn, Das Recht der Chibcha in Columbien (Ethnologica IV., Leipzig 1930); F. Verneau-P. Rivet, Ethnographie ancienne de l’Equateur, Pariz 1912; M. Uhle, Kultur und Industrie südamerikanischer Völker I.-II., Berlin 1889, 1890.M. G-i.