ČEDOMORSTVO je ubijanje novorođene djece.

I. Kod nekih naroda imao je otac u određenim granicama vlast usmrtiti svoju djecu, na pr. kod Kineza, Židova i Rimljana. Ipak kod Rimljana tu vlast nad životom i smrću (ius vitae necisque) svoje djece nije smio upotrijebiti bez opravdana razloga; u protivnom slučaju bio bi kažnjen kao ubojica. Sigurno je, da te vlasti nije bilo kod svih primitivnih naroda. Vrlo je često imao otac pravo, pa čak i dužnost, oduzeti život novorođenom djetetu. Kod mnogih primitivnih naroda vlada običaj ubijati dojenče, ako je nezakonito, ako mu je majka umrla, ako je unakaženo ili bolesno ili ako ima kakvo neobično ili tajanstveno svojstvo (na pr. rođeno sa zubima), ako postoji bojazan, da će donijeti nesreću (na pr. porod naglavce, ako je rođeno za oluje, u nekim određenim mjesecima ili u neke određene dane). Osobito je raširen običaj ubijanja jednog djeteta kod blizanaca. Često određuje običaj, koliko djece smije imati pojedina porodica.

Za izvršivanje čedomorstva navode se različni razlozi. Govori se o brigama oko odgoja, o gubitku ljepote, o dugom vremenu dojenja, koje kod primitivaca traje do četiri godine. Ali očito je glavni razlog kruti način života primitivca. Nemoćno dijete smeta roditeljima pri seljenju i traženju hrane. U nekim slučajevima ubijaju djecu i kao žrtvu bogovima ili u praznovjerne medicinske svrhe. Običaj ubijati novorođenčad postoji i kod poluuljuđenih i uljuđenih naroda, na pr. žensku djecu u Kineza, Arapa, i Hinda; kod Grka, Germana i Rimljana, u ranijem stepenu njihova razvoja, izlagali su nesposobnu djecu odmah nakon poroda. Platon i Aristotel zagovarali su taj običaj, potonji očito iz populacionih razloga. Međutim toga običaja ne nalazimo kod svih primitivaca. Kod mnogih se pojavio tek na višem razvojnom stepenu. Narodi, koji tog običaja nisu imali, osuđivali su ga i kažnjavali, ali i oni, koji su ga vršili, činili su to često s osjećajem, da rade zlo.

II. Gotovo do polovice 19. st. kaznilo se č. najtežim kaznama. Po kaznenom zakoniku cara Karla V. (Carolini) čedomorku su zakopali živu ili utapali, a prije toga su joj tijelo proboli kolcem. I starije hrvatsko pravo poznavalo je osobito stroge kazne za čedomorku. Poljički statut (1440) u čl. 84b određuje: »Ako bi se grihom našla ženska glava ka bi dite udavila, volja kako goder hoć na svitu, ali kim hoć putem ali načinom, ima biti po svaki put ognjem sažgana, ako se najde; i ako se obnajde ta i takova, ima svaki človik, tako muška glava tako ženska, tu i takovu, kad ju obočiti, ima ju hititi pod zarok libar 46«. Taj propis obuhvata sve slučajeve čedomorstva bez obzira na dob djeteta, iako bi se iz okolnosti, da govori samo o ženskoj glavi, možda moglo zaključiti, da ima u prvom redu pred očima novorođenu djecu. Statut grada Trsata (1640, čl. 35. i 36.) propisuje: »Ako bi ka umorila dite, tere ne bi po nesreće, i bi se otela čista činiti, i da joj gre glava, i onomu ki bi ju naputil. — Ako bi ka mat dite u zibele umorila po nemarljivosti i nepomnji, da plati crikve lib. 25, a pravde drugih lib. 25«. U tom se propisu razlikuje slučajno, nakanjeno (dolozno) i nehatno lišenje života, a iz riječi »u zibele« možemo zaključiti, da zakon, iako ne misli samo na novorođenu, to svakako na djecu u nježnoj dobi, posve nemoćnu. To bi slijedilo i iz osude suda u Trsatu (1749), kojom je kažnjena Katarina Filinić sa Cresa, »da joj se mačem odrubi glava i desna ruka od lakta, tako da i umre«, jer je ubila svog sina Martina »dobe leta i pol«. Postupanje sudova, kada se radilo o novorođenoj djeci, bilo je blaže: Jelena, pastorka postolara Veverice, usmrtila je svoje dijete, pa je po propisima suda u Zagrebu zaslužila kaznu sažganja, ali ju je grad pomilovao na sramotnu kaznu: da joj se rubovi ili optoci otparaju, a halje i kite s glave da joj se odrežu i da se šibama istjera iz grada. Kaznom za čedomorstvo kaznili su i pometnuće.

III. Za bolje upoznavanje čedomorstva kao kažnjiva djela u sadašnjici mogu poslužiti neke brojke. Po Gleispachu suđeno je u staroj Austriji radi čedomorstva u razdoblju 1892—1903 ukupno 929 žena. Od tih su bile 794 neudate, 54 udovice i 81 udata. Ako udovice pribrojimo neudatima, onda broju 848 stoji nasuprot 81, u postotcima 91,2 prema 8,7. Veći dio tih žena bio je bez imovine. Na području Banskog stola u Zagrebu te prizivnih sudova u Splitu i Sarajevu suđeno je u razdoblju 1932—38 radi čedomorstva 259 žena. Zanimljivo je pratiti sve stupnjeve, koje je čedomorstvo kao kažnjivo djelo prošlo u zakonodavstvima evropskih država. Od osobito teškog (kvalificiranog) zločinstva lišenja života postalo je ono lakše kažnjivo (privilegirano) lišenje života, ali samo pod uslovima propisanim u zakonima. Za blaži postupak sa čedomorkom odlučne su duševne (psihopatološke), tjelesne (fiziološke) i društvene okolnosti. Kako sve te okolnosti postoje gotovo samo kod majke u vrijeme poroda, to ovo kažnjivo djelo kao lišenje života, koje se osobito blago kažnjava, može izvršiti samo majka. Zakon uvažuje vanredno duševno i tjelesno stanje, u kojem se rodilja nalazi u vrijeme porođaja ili neposredno iza porođaja, ali dok traje poremećaj, što ga izaziva porođaj. Ako majka uzrokuje smrt svog djeteta činjenjem ili propustom izvan ovog stanja ili nehatno, bit će kažnjena za obično lišenje života. Kao neizravni razlog za iznimno postupanje s tim djelom služe i društvene prilike, jer majka u stanju poroda, napose nezakonita i neimućna, ne može mirno prosuđivati društvene posljedice poroda, nalazi se nekako u društvenom stanju nužde (infanticidio per causa d’onore, Ehrennotstand).

Po današnjem shvaćanju svako je č. (§ 170. K. z.) posebna vrst lišenja života. Druge osobe, koje same ili zajedno s majkom izvršuju to djelo i koje nju navode na djelo ili joj pomažu, bit će kažnjene za obično lišenje života (§ 167. K. z.). Majka nasuprot, koja drugoga navodi na to djelo ili mu pomaže, bit će kažnjena samo za čedomorstvo. Djelo je prestup, kazna strogi zatvor ili zatvor od 7 dana do pet godina. U osobito lakim slučajevima sud može kaznu vanredno ublažiti, nije vezan ni na mjeru ni na vrstu kazne (može je kazniti na pr. samo novčano).

LIT.: E. Westermarck, Ursprung und Entwicklung der Moralbegriffe, sv. 1., Leipzig 1907 (njemački prijevod); M. Schwarz, Wechselnde Beurteilung von Straftaten in Kultur und Recht, sv. I.: Die Kindestötung, Berlin 1935; W. Gleispach, Kindesmord, Handwörterbuch der Kriminologie, Berlin 1933; R. Pannain, Infanticidio per causa d’onore, Nuovo digesto italiano, Turin 1938; E. v. Liszt, Die vorsätzlichen Tötungen, 1919; Bahtz-Beck, Kindestötung, Hwb. der gerichtlichen Medizin und naturwissenschaftlichen Kriminalistik, Berlin 1940; V. Mažuranić, Prinosi za hrvatski pravnopoviestni rječnik; S. Frank, Kazneno pravo, II., Posebni dio, sv. I., Zagreb 1934.S. F-k.

S moralnog gledišta je čedomorstvo osobito težak zločin. Ne vrijeđa samo pozitivnog prava o nepovredivosti tuđega života i o potrebi dužne ljubavi, nego počinjen od roditeljke ili s njezinom privolom vrijeđa prirodni zakon u najosnovnijem njegovom dijelu. Roditeljska je ljubav prirođena mnogim nerazumnim bićima (životinjama), a pogotovu razumnim ljudima. Čedomorstvo je po shvaćanju kršćanskog morala dvostruk grijeh: ne samo težak grijeh protiv pravednosti (→ Božja zapovijed: Ne ubij), nego napose težak grijeh protiv ljubavi (IV. Božja zapovijed: Poštuj oca i mater), koju roditelji duguju svojoj djeci po Božjem i prirodnom zakonu.A. Ž.