DESET ZAPOVIJEDI BOŽJIH (dekalog, grč. δεϰάλογος »deset riječi«), u biblijskom smislu deset stavaka ćudorednog zakonika, što ga je Bog dao po Mojsiju narodu izraelskom na gori Sinaju, napisanih na dvije kamene ploče (II. Mojs. 32, 16; 34, 28). Glasile su ovako: 1. Ja sam Gospod Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene! Ne čini sebi nikakvih kipova, ni slika od ikoje stvari, bilo na nebu, ili na zemlji, ili u vodi, niti im se klanjaj! 2. Ne uzmi imena Gospoda Boga svoga uzalud! 3. Spomeni se da svetkuješ dan subotnji! 4. Poštuj oca i mater, da dugo živiš i da ti dobro bude na zemlji! 5. Ne ubij! 6. Ne sagriješi bludno! 7. Ne ukradi! 8. Ne reci lažna svjedočanstva na svoga bližnjega! 9. Ne poželi žene svoga bližnjega! 10. Ne poželi ni kuće, ni polja, ni sluge, ni sluškinje, ni govečeta, ni magareta, ni ičega, što pripada tvome bližnjemu! — Tekst Božjih zapovijedi zabilježen je u Mojsijevu Petoknjižju na dva mjesta: u knjizi Izlaska (20, 2—17) i u Deuteronomiju (5, 6—21), i to s ovim nebitnim razlikama: u Izlasku se ističe kao razlog za svetkovanje dana Gospodnjeg šestodnevno uređenje svijeta i određenje sedmog dana za odmor, a u Deutoronomiju se naglašava izbavljenje iz egipatskoga ropstva; nadalje, tekst posljednje zapovijedi stavlja u Izlasku na prvo mjesto: »ne poželi kuće ...«, a po tom: »ne poželi žene...«, dok u Deuteronomiju najprije: »ne poželi žene...«, a po tom: »ni kuće...«. Osim u Sv. Pismu sačuvan je dosada najstariji hebrejski prijepis deset zapovijedi Božjih na papirusu iz 2. st. po Kr., zvanom »Nash«, pronađenom g. 1905 (danas u sveučilišnoj knjižnici u Cambridge-u). U grčkom prijevodu LXX izmijenjen je poredak od pete do sedme zapovijedi ovako: ne ukradi, ne ubij, ne sagriješi bludno. U podjeli brojenja zapovijedi hebrejski tekst razlikuje kao posebnu, i to drugu zapovijed, zabranu poštivanje idola, a devetu i desetu spaja u jednu. Raspored, kakav je danas uobičajen kod kršćana, potječe od sv. Augustina (Quaest. 71 ad Exod. ML 34, 620). On spaja zapovijed o štovanju Boga i zabranu o poštivanju idola u jednu, ali zato razlikuje napose kao devetu: ne poželi žene bližnjega — od desete: ne poželi nikakve stvari bližnjega svoga.

Dekalog je temelj starozavjetnog vjersko-ćudorednog sustava, jer sadržava osnovna načela i prirodnih i pozitivnih Božjih ćudorednih zakona o čovječjim dužnostima prema Bogu, bližnjemu i samom sebi. On ostaje jezgra ćudorednoga zakona u N. Z., gdje se po riječima Kristovim: »Nisam došao ukinuti zakon, nego da ga nadopunim« — usavršuje i postaje općenito obvezan za sve čovječanstvo.

LIT.: A. Eberharter, Der Dekalog, Biblische Zeitfragen, Münster, XIII., 1929; M. Buchberger, Lexikon für Theologie und Kirche, Frei burg im Breisgau 1931, III. sv.; E. Kalt, Biblisches Reallexikon, Pa derborn 1938, I. sv.; I. Schuster-J. Holzammer, Handbuch der Biblischen Geschichte, Freiburg im Breisgau 1925, I. sv.; A. Živković, Osnovno moralno bogoslužje, Zagreb 1938.J. D. i A. Ž.